Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Europski dan jezika i limunada na Dolcu

Objavljeno

na

Hladna jutra, topli dani, svi su prehlađeni, šmrcaju i kišu. Višeslojni naš narod hrvatski teško prelazi na višeslojno odijevanje. Curi mu nos, a curi i iz raznoraznih služba zaduženih za sigurnost, institucija koje trpe prehladu sve dok im politika ne obriše nos i uputi ih u pravom smjeru, to jest sve dok ne dobiju znak koga treba difamirati, a koga pospremiti u ladicu. Na to ću se vratiti poslije, premda mi se gadi.

Europski dan jezika površno je obilježen i zabilježen, s nepravom budući da se radi o jednoj od rijetkih dobrih stvari u djelovanju Europske unije koja bez krzmanja popupire raznolikost jezika pa je tako i hrvatski uvela među svoje, odbacujući podmetanja s istoka i zapada (vajni slavisti na većini europskih sveučilišta), pritom ne zaboravlja manjine i njihovu jezičnu posebnost ili pripadnost, a inzistira da Europljani svih zemalja uče jezike drugih naroda i nacija – u čemu su „veliki“ najgori učenici, a mali po prirodi stvari moraju znati „velike jezike“. I znaju.

Kako je s hrvatskim manjinama u zemljama uglavnom podunavskim, potomcima onih koji su se pred Osmanlijama povlačili prema sjeveru, osobito u nezaposjednute dijelove Mađarske koja je dugo poslije poraza Turaka u novijim podjelama karata izgubila znatne teritorije na zapadu, sjeveru i istoku, te su se tako Hrvati umjesto u zapadnoj Mađarskoj našli u austrijskom Burgenlandu, Gradišću znači, a manji je broj njih ostao u Mađarskoj . (Druga je priča s Hrvatima u Pečuhu i okolo njega.) O hrvatskim manjinama bilo je na Europski dan jezika riječi na predstavljanju Panonskog ljetopisa 2018. u Hrvatskoj matici iseljenika. Ljetopis se objavljuje već 25 godina u gradišćanskom naselju Pinkovac, a alfa i omega je dr. Robert Hajszan koji se pojavio u Zagrebu na predstavljanju almanaha, u pratnji znalaca iz Hrvatske poput dr. Sanje Vulić, uz etnologa i zemljopisca – ekipa koja je, korak po korak, istražila sve što se hrvatsko pronaći moglo, od Beča do Subotice.

Vrlo opsežni Panonski ljetopis donosi tekstove na hrvatskom, njemačkom, mađarskom i slovenskom, neki su dijelovi posvećeni sadašnjosti, drugi povijesti, velik je prostor dan književnosti i jezikoslovlju. Na stanovit način, Ljetopis ima značaj (karakter) leksikona pa i omanje enciklopedije, ima tu i Matoša u originalu i prijevodu na njemački, ima Krleže i njegova povratka u njemačku kulturu, ali i Križanića, Smičiklasa, J. Kozarca, kao i zaslužnih gradišćanskih literata i poticatelja Miloradića i Meršića, a od živih A. Leopolda i N. Benčića, ima rasprava o hrvatskoj diplomaciji, o srednjoeuropskim kavanama kao stilu življenja (s napomenom kako smo mi u Hrvatskoj uspješno uništavali naše kavane, poput Korza i drugih), može se pronaći i sjajan tekst Dragutina Pavličevića „Hrvatica i dvojna kravatica“ koji podsjeća da je kravata u stara „podvezica“ (ne ona oko nogu, nego ispod vrata) – a postojala je i druga u obliku leptir-mašne. Obje su spojene u nošnji moravskih Hrvatica. O Hrvatima u Moravskoj trebalo bi još mnogo povijesnih istraživanja koja bi dovela (već i jesu) do spoznaje o pretežitom hrvatskom korpusu u ranom srednjem vijeku, ali i pojašnjenja terora vlasti u Čehoslovačkoj poslije Drugoga svjetskog rata, kada su Hrvati silom istjerani iz svojih naselja i raspršeni po sjeveru, a tek se sada pomalo okupljaju. I prisjećaju.

O tome se u almanahu govori rubno, ali se s pravom ističu primjeri neznanja, nesnalaženja i opakosti, dolazećih iz stranih izvora, pa i onih od kojih se ne bismo nadali. Tako njemačka spisateljica (navodno vrlo dobra) s vrlo njemačkim imenom i prezimenom Marica Bodrožić, o Hrvatskoj misli i piše sve najgore, kao i novinar koji Hrvatsku ne poznaje niti je porijeklom Hrvat, a usudi se objaviti knjigu „Hrvatska zemlja iza jadranske kulise“ gdje ponavlja srbijanske fantazmagorije o krajnjem jugu Hrvatske čiji stanovnici ne znaju tko su glede nacionalnosti, itd. Novinar se zove Norbert Mappes Niedik. Knjigu preporučam fukari u Zagrebu i drugdje, no zašto bi ju oni čitali kada imaju svoje, istovrsne napise.

Da rečeno predstavljanje Panonskog ljetopisa – čija je uloga dragocjena – ne ostane samo rutinska promocija pobrinula se dr. Sanja Vulić vrlo sažetim i pregnantnim uvodom novije hrvatske povijesti i jezičnih turbulencija, te je s obzirom na opet pomodna podmetanja klateži o „štokavskom jeziku“ upitala koji to narod na svijetu svoj jezik naziva po upitnoj zamjenici. Da, koji? Ne treba tumačiti da je fukari ta besmislica zamjena za srpskohrvatski ili za „zajednički jezik“. (Usput: u Rovinju je upravo dodijeljena književna nagrada za djela na štokavskom narječju, što je također šifra za srpskohrvatski). Hrvati u Burgenlandu oduvijek su svoj jezik nazivali hrvatski, i kada ga Hrvati u svojoj domovini nisu smjeli spominjati bez nametnutih dodataka.

Sjećam se kako je gradišćanski pisac Tyran došao među nas u Društvo hrvatskih književnika (Društvo književnika Hrvatske, tada) u jeku agresije na hrvatski jezik svršetkom osamdesetih, pa pomalo začuđen raspravama o nazivu jezika koje su izmilile ispod kamena lista „Komunist“ i sličnih, rekao upravo to: Ne znam u čemu je stvar, mi svoj jezik zovemo hrvatski, i točka.“ Je li gradišćanski hrvatski arhaičan hrvatski? Jest pomalo i na sreću, jer po njemu možemo zaključiti kako bi se razvijao hrvatski jezični standard da nije bilo vukovskih paraznanstvenih nasrtaja u kojima su izgubljene i prekrasne riječi kao, stotine i stotine njih zabilježenih u Ljetopisu, a jednu sam (ili dvije) zapamtio i „prijevod“ im nije potreban: dušno spoznanje, što bi značilo – savjest.

Rudolf ili Akademiji i politici

U prošloj sam kolumni obećao da ću se osvrnuti na razgovor s akademikom Davorinom Rudolfom objavljenim u Universitasu (hrvatskim sveučilišnim novinama). Ministar u doba stvaranja hrvatske države, odvažan i svestrano naobražen intelektualac, za razliku od mnogih ima dušno spoznanje, savjest koja mu nalaže da kritički progovori o mnogočemu, ovaj put o upravi HAZU zadnjih godina odgovornoj što je Akademija postala (službeno, ah) neutralna i bezidejna. Reći ćete da je možda taj istup ponešto zakasnio, možda ćete ga staviti u kontekst aktualne bitke za Kusićeva nasljednika, ali držim da je intervju toliko zanimljiv i univerzalan da mu trenutak objave i nije važan. To više mi se sviđa što sažima sve o čemu je, u realnom vremenu, pisalo Hrvatsko kulturno vijeće, osobito često potpisnik ove rubrike.

Pretpostavljajući da mnogi nisu obratili pozornost na rečeni intervju, prenosim naglaske u dijelu o jezikoslovlju, premda su i ostali vrijedni pažnje (primjerice: Uprava Akademije odbila je dati privolu da se u Znanstvenom vijeću za mir i ljudska prava održi rasprava o sadržaju i pravnim implikacijama Istanbulske koncencije). O jeziku: „Zaustavljena je nakana da HAZU javno, energično i ustrajno prosvjeduje zbog nedopustivog raspuštanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. To je Vijeće vodio najveći autoritet u području jezika danas, akademik Radoslav Katičić, braneći hrvatski jezik od naturanja „novog“ pravopisa Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje. Pravopis tog instituta bio je zapravo samo novi politički udar na normativni kontinuitet hrvatskoga jezika i pravopisa. Za istup u javnosti Uprava HAZU imala je više puta čvrstu podlogu koju je mogla koristiti a nije: otpor hrvatskih jezikoslovaca u Razredu za filološke znanosti, erudita Da Vincijeva tipa.“ Nabraja Rudolf njihova imena: Katičić, Kovačec, Bratulić, Milena Žic Fuchs, Damjanović, Matasović, D. Fališevac, Mislav Ježić, Anica Nazor i drugi. „Oni nisu dobili potporu Uprave. Ušutkana je tako kroatistička elita.“ Nadalje nabraja Davori Rudolf grijehe Uprave HAZU: nije reagirala kada je urednik „novog“ pravopisa ustvrdio da Katičićev naraštaj pripada povijesnoj ropotarnici, nije se oglasila kada je ishitrenim umirovljenjem odstranjen s Filozofskog fakulteta Mislav Ježić, kada se blatilo Josipa Pečarića i Vladimira Paara, kada je vrijeđan akademik Slobodan Novak. (Za istinu, s ponosom, HKV je i te kako burno reagirao u gotovo svakom od navedenih slučajeva, pa nije čudo što su u Hrvatskom kulturnom vijeću mnogi akademici koje „Uprava“ pokušava i uspijeva ušutkati.) Rezltat: „novi pravopis“ koji sam bez sumnje u ispravnost naziva krstio kao Goldstein-Jovanović-Jozićev, nametnut je hrvatskim đacima, a sadašnja vlast ne pokazje namjere da tu blasfemiju ispravi, a i kako će kada je svjesno predala resor obrazovanja u ruke neobrazovanoga HNS-a koji je navodnom digitalnom revolucijom zaokupio pozornost i proizveo smutnje, svjesno ili namjerno zaboravljajući humanistički koncept i tradiciju hrvatskoga školstva.

Slovenska Hrvatska

Da su od hrvatskoga tijela otrgnuti golemi dijelovi, Bosna i Hercegovina, istočni Srijem Boka, kotorska itd., poznato je. Da su otrgnuti na zapadu, manje je poznato. Časopis „Matica“ Hrvatske matice iseljenika donosi osvrt Marina Knezovića na knjigu uglednog slovenskog povjesničara Borisa Goleca „Nedovršena kroatizacija dijelova istočne Slovenije između 16. i 19. stoljeća“. Nepobitno je da su hrvatski velikaši imali imanja na dijelovima današnjeg slovenskog područja, kao i da je puntar, jedan od vođa Seljačke bune 1573. Ilija Gregorič na sudskom procesu izjavio da je rođen u Metlici u Hrvatskoj. Golec se posebno bavi povijesnim hrvatskim identitetom Bele Krajine, Kostela, Prekomurja i juga Štajerske, utjecajem hrvatske kulture i hrvatskih obrazovnih institucija, a posebno Katoličke crkve s teritorija Zagrebačke biskupije. U ranom srednjem vijeku Bela je krajina bila „kranjska Hrvatska“, u 17. st. hrvatski je karakter Bele krajine nedvojben (uredi izdaju dokumente na hrvatskom, crkva s glagoljskim natpisima, feudalni gospodari su Frankopani i Lenkovići.) „Tamošnje stanovništvo osjeća se i danas na neki način vezanim uz Hrvatsku.“

Eto tako, uz „Tursku Hrvatsku“ postojala je i „Kranjska Hrvatska“, a hrvatski povjesničari o tome teško pišu, ali ne i slovenski, kao što vidimo. Autor napisa o Glecovoj knjizi spominje „stručnu hrabrost“, a i jest. Kao što Roman Leljak jasnije i otvorenije govori o grobištima hrvatskih vojnika i civila na području Slovenije, jasnije i češće nego hrvatski znanstvenici, dok hrvatsku politiku ta tema uopće ne zanima.

Limunada s Pupovcem

Da me ne okrivite što se upuštam u povijest, a Hrvatska kronika bi trebala biti okrenuta prema sadašnjosti, eto bilježim: hrvatska predsjednica je održala niz dobrih govora na Općem saboru UN (ha) i rubnim događanjima, postala je doista svjetski poznatom zahvaljujući nogometu, ali i vlastitoj prodornosti, imenovala je zaslužne suvremena Hrvate iz područja znanosti, športa i poduzetništva, a iz kulture nije nikoga, što o poznavanju hrvatske kulture u svijetu govori za sebe.

U isto se vrijeme Plenković baktao s unutarnjim poslima, vlast je umjesto navodnjavanja Slavonije dograbila projekt razvodnjavanja prosvjeda u Vukovaru koji je podignula na najvišu razinu užasa i strahota, balansirajući ipak na rubu žileta jer je Vukovar ipak Vukovar i ne može se ići potplatom. Usporedo je smišljena SMS-afera, dok je Milijan Brkić bio zauzet puno važnijim poslima oko izbora u BiH, pa nije bio usredotočen na spletku koja mu je priređena. Izbori u Bosni i Hercegovini trebali su u svim ovim tjednima biti prioritet cijele hrvatske Vlade, ali očito nisu.

Još je jedna afera podignuta na razinu velike drame, to jest gađanje Pupovca limunom ili hamburgerom (nije još jasno). Bez obzira što se političare gađa voćem i povrćem diljem svijeta, pa su i Frau Merkel gađali prije koju godinu, ako se dobro sjećam – sve je to luk i voda prema stradanju Milorada Pupovca na zagrebačkom Dolcu, gdje će vjerojatno biti podignuta ploča u sjećanje na ovaj tragičan slučaj (Bešker je opdmah potegnuo usporedbu s Punišom Račićem). Koga je prvo nazvao Pupovac, Vučića ili Plenkovića, nije poznato. Vjerojatno Vučića, koji ga skinuo s telefona, ali je obećao da će staviti u pripravnost srbijansku vojsku, što je i učinio – tek poslije je zahvalni Pupovac saznao da je riječ o hidrocentrali na Kosovu koju svojata Srbija ali su ju Kosovari iznenadili.

Kako bilo da bilo i opet je odigran u Hrvatskoj dupli pas: u trenutku kada je Pupovac bio na nižim granama nakon Bačke Palanke, u danima kada je uglednim Hrvatima pao mrak na oči od tolike bezobraštine i očite povezanosti Pupovčeve ne s hrvatskom nego sa srbijanskom vučićevskom politikom, kada su Hodak, Tomac, Thompson i ostali najavili sudsku tužbu zbog uvreda iz Biltena SNV-a, dolačka je afera (radi li se o naručenom provokatoru ili ne) sjela baš u pravo vrijeme da se Pupovac pretvori u žrtvu koja izaziva duboko žaljenje cijele Hrvatske, je li.

Sad, velim ja, nije se to trebalo dogoditi. Hrana se ne smije bacati, i onako se po svim statistikama četrdeset posto hrane baca u smeće. Glede dvojbe o voću ili hamburgeru, ja sam za limun. I za esej koji ne mislim napisati jer imam drugoga posla, a imao bio naslov Limunada na Dolcu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Jadno i žalosno: Na što je spala ‘detuđmanizacija!’

Objavljeno

na

Objavio

Otkrivanje impozantnog spomenika prvom hrvatskom predsjedniku i tvorcu moderne Hrvatske dr. Franji Tuđmanu koje se odigralo u Zagrebu jučer (10. prosinca) na 19-u obljetnicu njegove smrti, očekivano je prošlo uz primjerenu halabuku koju su nastojali praviti oni koji su mu neskloni. Tako su naklapali o tomu “sliči li spomenik onomu komu je namijenjen”, “zašto je tako predimenzioniran”, tvrdili kako se on “ne sviđa obitelji Tuđman”, pa su čak postavljali i pitanje “čemu spomenik” i “zaslužuje li ga” jedna takva “štetočina” kao što je bio on.

“Tuđman” – vele oni . “nije dopuštao demokraciju“, “nije poštivao ljudska prava“, “on je ostavio Hrvatsku u kojoj vlada 200 obitelji“…itd., itd.

Sve to, pa i još mnogo čega sličnoga ispalila je bratija iz lijevo-liberalno-anarhističkog miljea (što preko portala i tiskovina, što putem TV-a), ali sve od reda sami marginalci – jer, vodeći među njima shvatili su odavno kako je proces “detuđmanizacije” doživio svoj krah, a točka na “i” bila je službeno odustajanje SDP-a od ove koncepcije u vrijeme vladavine Zorana Milanovića (kad su ono čak i naši neokomunisti okupljeni oko spomenutog Zokija i Hajdaš Dončića objeručke prihvatili ideju da se zagrebačka zračna luka nazove po prvom hrvatskom predsjedniku).

No, uvijek ima onih kojima teže i sporije dolazi iz gu…e u glavu – kako se to obično kaže, pa još jedno vrijeme nastavljaju po inerciji bauljati stazom za koju nisu svjesni da ne vodi nikuda.

Bilo je otužno gledati sirotu Radu Borić, drugaricu “društvenu aktivisticu” (po profesiji) i zastupnicu u zagrebačkoj Gradskoj skupštini kako s nekoliko pristaša (a ukupno ih se skupilo cca 8-9) s razvijenim transparentima, na jedan tragikomičan način pokušava baciti sjenu na ceremonijal otkrivanja spomenika (nisam među njima primijetio jednako žestokog borca za istu stvar Zorana Pusića, pa se pitam, da mu se nije ne daj Bože dogodilo nešto – ili siromašak možda nije znao za ceremonijal otkrivanja spomenika).

Bilo kako bilo, ovo društvance postrojeno nedaleko od mjesta na kojemu je održavana svečanost izvelo je svoj tragikomični performans čiji je značaj upravo srazmjeran društvenom utjecaju što ga “detuđmanisti” u Hrvatskoj imaju danas.

Kamere su, dakako (kao uvijek do sada) bile u blizini i na usluzi drugarici Radi-Lambadi (što zbog toga što je fotogenična, a što iz razloga navike samih kamermana koji znaju da nema fešte bez nje), pa je ona u svojoj prepoznatljivoj maniri, mrtva ozbiljna i zabrinuta lica (smrklo joj se od tolikog “kršenja ljudskih prava”) izvalila nekoliko tragikomičnih optužbi na račun pokojnog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Među njima se našla i ona o “200 bogatih obitelji“, prljava laž za koju je odavno dokazano kako je upravo samo to: laž i ništa drugo (Vidi: https://www.vecernji.hr/premium/kako-je-nastao-hrvatski-mit-o-200-obitelji-1171131), ali, eto, drugarica Rada – Lambada valjda još uvijek nije čula kako je taj mit već u sferi pluskvamperfekta, pa ga i dalje rabi.

I reče još glasnogovornica onih 7-8 nezadovoljnika Tuđmanovim djelom, likom i spomenikom, Rada – Lambada, kako “u vrijeme Tuđmana nije bilo slobode i demokracije, kršila su se ljudska prava” itd. Ne reče kakvu su to “demokraciju”, “slobodu” i “ljudska prava” punih 45 godina njegovali njezini komunisti (počevši od Tita, preko Rankovića, Bakarića, do Šuvara, Račana i drugih), koliko su ljudi pobili “u ime naroda” i kakvo su nam zlo napravili.

Zaboravila Rada-Lambada na te “detalje”.

Zaboravila i to da je u vrijeme vladavine dr. Franje Tuđmana bio rat i da ni u jednoj zemlji na svijetu u vrijeme ratnog stanja nije bilo toliko demokracije kao tada u Hrvatskoj. Zaboravila Rada-Lambada sva ona nabacivanja blatom na predsjednika Hrvatske 90-ih godina, počevši od “Ferala”, “Arkzina”, “ST-a” i drugih udbaških glasila, do “stojedinice” i sličnih medija. Pod krinkom “slobode izražavanja” vodila se haranga protiv hrvatskoga naroda i sve činilo kako bi mu se otežala borba za državnu samostalnost, a Hrvatsku ocrnilo i oklevetalo u svijetu. Čista petokolonaška, izdajnička djelatnost onih koji su se prodavali za judine škude – kao što i danas mnogi čine.

Tko bi takvo što trpio u vrijeme kad je trećina Hrvatske pod okupacijom i izložena barbarskim srpskim atacima s nakanom istrebljenja Hrvata?

To se Rada ne pita.

I ne uspoređuje sustav čiji je i sama izdanak (komunizam) s Tuđmanovom erom u kojoj se nije ubijalo i osuđivalo na robiju zbog napisane i izgovorene riječi, unatoč ratnom stanju i svim pošastima s kojima smo se sretali u tom najtežem razdoblju svoje novije povijesti. Sjeća li se Rada što su komunisti u savezu s četnicima napravili ovom narodu u ne tako davnoj prošlosti i kakvo je njihovo naslijeđe bilo? Što su oni ostavili za sobom? Što su kokarda i petokraka ostavile? Koliko krvi, jama s leševima nedužnih, nepravde, nasilja nad ljudskom slobodom i zdravim razumom!? Gdje su tada bila ljudska prava, sloboda i demokracija?

Sve je to drugarica Rada zaboravila – u paketu.

Kao što je zaboravila da je dr. Franjo Tuđman umro prije ravno 19 godina, pa nikako ne može biti kriv za sadašnje stanje u državi. Zaboravila je i to da su ona i njezina škvadra u razdoblju 2000-2015. godina imali svoje predsjednike (Mesića i Josipovića), pa da možda njih treba priupitati što su radili tih 15 godina ako danas ništa ne valja. I ljevičari su bili na vlasti i imali svoga premijera 8 godina u “posttuđmanovskoj eri”, dakle, gotovo polovicu tog razdoblja (prvo Račana pa Milanovića).

Treba li Mesića, Josipovića, SDP i partnere pitati što su radili u ta dva (odnosno tri) mandata i zašto nisu ispravili ono što nije dobro?

Drugarica Rada – Lambada zaboravila je dosta toga. Kod nje je jako izraženo selektivno pamćenje. Pa pamti i ono čega nije bilo, ali samo ako joj ide u prilog.

Za sve drugo “ne zna” da se događalo.

Ali zato itekako zna “jašiti” na antihrvatskim mitovima, mada bi joj, istini za volju, metla mnogo bolje pristajala.

Žalosno i otužno. Na što je spala “detuđmanizacija”!

Od onako širokog i razgranatog pokreta koji je u sebi objedinjavao sve vrste “vragova” (neovisno o bojama), do jugokomunističkih ostataka i juda koji se tuđinu nude i prodaju za judine škude – kako je s pravom i bez dlake na jeziku govorio naš otac moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman – na kraju balade sve spalo na Radu Lambadu.

I, da ne bi bilo zabune: ovo “Lambada” (kao dodatak uz ime drugarice Rade) je iz čiste (drugarske) simpatije prema drugarici Radi koja me na fotografiji (gore) neodoljivo podsjeća na egzotičnu brazilsku plesačicu, jednu od onih koje izvode istoimeni ples.

A i rimuje se.

Ni zbog čega drugoga.

Nadam se da nije seksistički i da joj nisam prekršio ljudska i ženska prava.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Zoran Erceg uzvikivao ‘Tuđman, zločinac!’ pa dobio šaku u glavu!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zdravko Marić u raljama slugu vragova svih boja

Objavljeno

na

Objavio

PIXSELL

Da ima nešto u tom Zdravku Mariću, vidjelo se još u lipnju 2016. godine. U izrazito dramatičnim i neizvjesnim političkim okolnostima kartaški hladno je odbacio nepovoljnu ponudu međunarodnih financijskih krugova za refinanciranje hrvatskog državnog duga. Premda je, ovisno o razvoju općih prilika, ponuda kasnije mogla biti i nepovoljnija, potez se pokazao punim pogotkom. Dug je obnovljen pod znatno boljim uvjetima.

75:75 za Marića

Već početkom 2017. Marić nastupa s paketom promjena poreznog sustava. U žarištu interesa javnosti našla se rasprava oko povećanja PDV-a na hotelski smještaj i ugostiteljske usluge. U maniri Donalda Trumpa, hrvatski ministar najprije zateže pa popušta. Odustaje od isprva najavljenog povećanja poreza na hotelijerske usluge, ali ustraje na onome na ugostiteljstvo. Na primjedbe nimalo bezazlenih interesnih klika kako to ugrožava turizam, spremno uzvraća kako nitko ne donosi odluku gdje će ljetovati temeljem PDV-a u restoranima i kafićima. Pa zašto bi onda ugostitelji, kao kolateralni dobitnici u turističkoj priči, bili posredno subvencionirani u odnosu na druge obveznike poreza na kojem počiva financijski krvotok države? O uspješnosti poteza dovoljno govori rast prihoda od turizma u zadnje dvije sezone. Posljedično, rastu i investicije u turističke kapacitete, prirodno se prožimajući s porastom turističke potrošnje i plusom u svim proračunima – od privatnih do javnih, od lokalnih do državnog.

Osim ugostiteljima, promjene nisu najbolje sjele ni politikantskim potrkalima bez crtice u životopisu na teme o kojima bi odlučivali, a o kojima saznanja crpe uglavnom iz novinskih napisa, stripova i karikatura Nika Titanika. Tada još čvrsto ukotvljeni u Vladi, našli su se smrtno uvrijeđenima jer ih je Marić zaobišao tijekom pripreme poreznih promjena. A njihov amen nije tražio jednostavno zato što je to bio jedini način da se donese pametna politička odluka zamjetnijeg dosega. Ili kako neki vole reći – reforma. Očekivano, provincijska zlopamtila nisu dugo čekala priliku za osvetu. Usredotočeni na kažnjavanje a ne spašavanje (s prvim se, naime, skupljaju politički bodovi za kojima grozničavo plaze, dočim potonje zahtijeva i odgovornost od koje bježe kao vrag od tamjana), najprije su pod firmom sukoba interesa Marića izbacili iz prve hrvatske postave u utakmici desetljeća – slučaju Agrokor. Da bi se potom iz pozicije vlasti brže-bolje pridružili zahtjevu oporbe za njegovom smjenom. Logika i moral onih koji su politiku naučili bistriti u partiji tako su se prirodno sljubili s logikom i moralom braće im po pameti i zlobi koja to isto čine u birtiji.

Obrazloženje je glasilo otprilike ovako – ako je znao, lagao je da nije znao – ako, pak, nije znao, morao je znati, inače nije dorastao svojoj dužnosti. Misao – pa koji to kartaš, dok još partija traje, pogoršava ionako nezavidnu mu poziciju skrušeno priznajući kako ima loše karte – očito ostaje nedokučiva promicateljima kulture umovanja “što gore, to bolje”, a kojima je baš zato uspjelo zaposjesti saborske fotelje. Uspjelo im je, jer javnost – kako sebe nazivaju nadziratelji najutjecajnijih medija, ti bogovi našeg doba – glas takvih želi čuti… Sigurno zato što žele jaku Hrvatsku!

Nakon u Saboru neviđene vage – 75 glasova ‘vamo, 75 tamo, i Glasnović ni na nebu ni na zemlji – Marić ipak ostaje ministrom. Uskoro slijedi i leteća izmjena partnera u Vladi s figom u džepu. Zlobne i tupe zamjenjuju samo zlobni, što se, u nedostatku drugih, pokazuje razumnim potezom – jer zloba je, za razliku od tuposti, ipak donekle predvidiva, time i upravljiva. Ali i pouzdanija, jer kad se jednom nađe u poziciji, barem ne ruši vlast skupa s opozicijom.

Medijska građano-kracija kao batina za dresiranje nacionalne elite

Za dlaku ostavši u sedlu, Marić nastavlja raditi kako zna,… a zna. Štedi na kamatama na državni dug 50 milijuna eura godišnje, što dijelom jest posljedica povoljnih kretanja na tržištu, ali je i pokazatelj odgovornog upravljanja državnim novcem. Vodi brigu i o tome da se dospijeća dugova ravnomjernije rasporede kako bi se njihova buduća obnova zaštitila od naglih oscilacija kamatnih stopa na svjetskim tržištima novca. Misli, dakle, i na vrijeme kad više ne će biti ministar. Potez je to koji plijeni zdravim razumom i jednostavnošću, no što se toga nitko prije nije sjetio i proveo u djelo?

Ljetos, u vrijeme prvih najava drugog većeg poreznog rasterećenja – kojim se, na užas opsjednutih komunističkom manijom svekolikog ujednačavanja, napokon smanjuje porezna presija na plaće stručnjaka s rijetkim vještinama i umijećima, čime se potiče zapošljavanje kadrova kod poduzetnika poput Rimca, a ujedno i smanjuju pritisci na njihov odlazak u inozemstvo – “javnost” odrješito zahtijeva smanjenje poreznih nameta u cijeni benzina kako bi se ublažile posljedice rasta cijene nafte. Marić smireno pojašnjava kako se država ne treba odricati svojih prihoda u jeku turističke sezone kad ju pohode brojni stranci, pri čemu se na licu mjesta ostvaruje izravan izvoz bez administrativnih troškova i prijevoza robe u inozemstvo. Sličnim argumentom pojašnjava i povećanje cijena cestarina na korist Hrvatskih autocesta koje se još donedavno planiralo dati strancima u koncesiju. Nije li razumno pregrmjeti ta tri mjeseca u godini kad Hrvatsku posjećuje mnoštvo stranaca, kako bi se otvorio prostor za labavljenje u ostatku godine? No, domaći altruisti radije brinu za džepove sirotih stranaca, nego za prihode hrvatskog gospodarstva i države.

Posve je razumljivo što mediji u rukama stranaca, mahom iz zemalja u koje Hrvatska izvozi ljude, a iz njih uvozi robu i ugošćuje glavninu turista, ne dočekuju Marićeve prijedloge s odobravanjem. Radije bi da zemljaci njihovih vlasnika ne plaćaju skuplju cestarinu i benzin. Zato i jesu pred vrhunac turističke sezone vrištali o haraču upadljivo promovirajući dirigirane prosvjednike koji se, huškajući povodljive, svesrdno bore za strane interese u Hrvatskoj. One koji se tom sirenskom zovu odazovu tituliraju zabrinutim građanima, a kako bi im nahranili ego, tepaju im i da kad tako misle, eto, misle svojom glavom. Ne treba posebno naglašavati kako ostali, oni koji ne misle kako im kažu da misliti treba, ujedno i ne misle vlastitom glavom. Konačno, ono što su zabrinutim građanima upakirali u glavice, mediji umotaju u pravorijek koji se više ne propitkuje – tako građani misle! Građani, a ne medijski gazde … mo’š mislit’!

Medijski orkestrirana građano-kracija služi ponajprije kao batina za dresiranje elita u nacionalnim državama od strane onih globalnih. Izvorište nalazi u mlitavom mnoštvu primamljivoj ideji kako svi imaju jednako pravo odlučivati o svemu. Ta se slatkasta laž, među ostalim, izravno kosi s temeljima kršćanskog nauka koji govori o svakom čovjeku kao jedinstvenom stvorenju. Drugim riječima – ne postoje ni dva jednaka! Iz toga neumitno slijedi da ni svi Božji darovi nisu ravnomjerno raspoređeni svima. Vrijedi to i za poprilično rijedak dar upravljanja i odlučivanja. Darovan je, primjerice, Zdravku Mariću, ali ne i zadrtim mu oponentima koji, videći u tome od Boga učinjenu im nepravdu, odgovaraju kainovskim gnjevom i rušilaštvom. Potkopavajući nacionalnu vrhušku na krilima primamljivog egalitarizma, medijski preparirani građani zapravo rade u korist globalnih elita, a time u konačnici i na nacionalnu, dakle i vlastitu štetu. Ali zato u korist onih koje neki među njima vole nazivati soroševcima, masonima, bjelosvjetskim ološem i kako sve ne …

Samo 100% transparentno

I nema te splačine koju će mirobuljivim građanima servirati, a da je oni u slast ne smažu. Više nije bitno što je postignuto, taman se postiglo mnogo, kao primjerice – očuvanje Agrokora i lanca dobavljača na srednji rok sredstvima stranaca + koliko toliko uravnotežen odnos udjela u vlasništvu ključnih geopolitičkih čimbenika + spašavanje gospodarstva uključujući male i srednje tvrtke koje bi presijecanjem čvora pukim tržišnim mehanizmima vrlo izvjesno ostale što kraćih rukava, što bez gaća + uključivanje “Lex Agrokor” u pravnu stečevinu Vijeća Europe. Posljednje, nadograđeno odlukama sudova u New Yorku i Londonu, predstavlja najbolju zaštitu Hrvatske i mjeru odvraćanja od pokretanja potencijalnih pravnih postupaka protiv nje. Sve kako se Hrvatska ne bi potucala po sudskim procesima s malim izgledima za uspjeh, kao što to čini danas kusajući posljedice Milanovićevih, naoko suverenističkih eskapada, počinjenih u skladu s njegovom političkom doktrinom – drži vodu dok majstori odu, a poslije mene potop. Pa ako je prihvaćanje Istanbulske konvencije u svemu tome odigralo makar malu ulogu, a sva je prilika da je i nešto veću, već se isplatilo do zadnjeg zareza… interpretativne izjave.

U medijski naglavce izvrnutom svijetu nije važno što je učinjeno, ali zato jest koliko je sastanaka bilo i tko je sve na njima sudjelovao. Koga briga koliko je radnih mjesta spašeno i, posljedično, za koliko je broj iseljenih smanjen,… No, zato tonom komunističkog tužitelja grakću – tko je pisao zakon,… tko je sve znao,… javnost mora znati – tko, tko, tko… Jer čemu ljude zamarati tričarijama poput učinka zakona temeljem kojeg bi toga koji ga je pisao, kao i onog koji ga je proveo, društvo usmjereno na vlastito dobro zacijelo nagradilo? Moralnu sablazan šire oko toga što su stranci nekim Hrvatima isplatili 50 milijuna kuna za poslove savjetovanja, odabravši ih jer su o predmetu, dobro ga upoznavši sudjelujući u pisanju zakona, najviše znali. Kad 100 puta veća svota ode u suprotnom smjeru – iz hrvatskog proračuna na račune stranaca – na ime odštete za ugovorene, a neisporučene brodove, glasa čuti nije! Ah, što se može, kad je to moralno …

U sklopu široke lepeze opsjena primijenjenih na Zdravku Mariću, medijski skrbnici će poslušne građane bez imalo srama uvjeravati kako je zatajiti cjelovitu istinu isto što i lagati. No, zašto bi Marić rekao sve što zna, kad ga se već izravno nije pitalo, tim više što mu to ne bi išlo u prilog? A ne bi mu išlo, ne zato što bi se trebao sramiti onoga što je učinio – jer za to nema baš nikakva razloga – nego uslijed stvorenog manijakalnog medijskog ozračja u čijem je središtu transparentnost, ta novokomponirana, vrhovna moralna krjepost, u biti samo još jedan pendrek u bogatom arsenalu za discipliniranje nacionalne vrhuške. Tražiti potpunu transparentnost kao neupitnu društvenu normu u pokeraškoj igri s ciljem zadovoljavanja višeslojnih interesa – kako unutarnjih, tako i onih vanjskih, i to prvog geopolitičkog reda?… Za smijati se ili plakati? … Ma, oboje!

3 koraka za odstrjel

Da dogma o transparentnosti ne bude tek tigar od papira, brine se Povjerenstvo za odlučivanje o sukobu interesa, uz međunarodne arbitraže i gospodarske bisere poput Petrokemije i Uljanika još jedan darak iz ostavštine Zorana Milanovića. Glavosjek se odvija u 3 koraka. Povjerenstvo igra ulogu porote koja utvrđuje sukob interesa ili štogod tomu nalik. Mediji još prije pravorijeka najavljuju, a po izricanju presude i potvrđuju kaznu. Naposljetku, od politike zahtijevaju da ju izvrši.

Za SDP-ove vladavine Dalija Orešković bi Milanovićevim ministrima propisala neku globicu reda veličine one za nepravilno parkiranje, što bi mediji prenijeli lijeno zijevajući, ne videći potrebu vijest do u besvijest ponavljati, a kamoli zahtijevati odstup s ministarske dužnosti. Dakle, stvar je okončana s prvim korakom. Do nagle evolucije, da ne kažemo revolucije, dolazi u procesu kontra Karamarka. Tu su ostvarena sva tri koraka – presuda za maštovito konstruirani sukob interesa bez mogućnosti žalbe, potom medijsko izricanje kazne (povlačenje s dužnosti), konačno, za izvršenje se pobrinuo partner u vlasti Most, zatvarajući tako “aferu” koju je sam inicirao. U slučaju Zdravka Marića provedena su tek prva dva koraka, dok je treći onemogućen još prilikom sprječavanja prvog pokušaja njegova svrgavanja, postupkom započetim riječima – “Molim tajnicu…”

Izostanak trećeg koraka jako svrbi i lijevo i desno krilo medijske commedie dell’arte. Režiseri drže oba krila na mizansceni samo kako bi stvorili privid raznolikosti. No, kad postane doista bitno, sva se ta silna različitost stisne u pet deka. Odatle zapomaganje Mostovih medijskih trbuhozboraca zbog nejednakog tretmana Karamarka i Marića, ojađenih prvo što im se katastrofična predviđanja oko Agrokora nisu ostvarila (a tko im je kriv kad gataju iz espressa, a ne iz turske kave kao profesionalke), a potom i jer im neprežaljeni ljubimci više nisu u ulozi dželata. Sad su odjednom strašno zabrinuti za Karamarka kojeg su, dok je bio u sedlu, ništa manje zdušno rušili nego Marića danas.

U zadnje vrijeme se ipak osjeća određeni pomak u radu Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa. U slučaju Karamarko, Povjerenstvo je sprječavalo da se hrvatski interes (dogovor s Mađarskom oko arbitraža) postigne, a sada, u slučajevima Marić i Dalić oko Agrokora, reagira tek nakon što je već ostvaren, preventivno djelujući kako se to ubuduće ne bi ponovilo.

Izbjeći sukob interesa u Hrvatskoj – u zemlji u kojoj se svi relevantni u svakoj branši poznaju – može samo onaj koji ispunjava dva uvjeta: da nikog ovdje ne poznaje i da su mu svi članovi šire obitelji izvan zemlje. Ukratko – samo potpun stranac nije u sukobu interesa. On ovdje nema ni sestre ni kuma, ali zato ima medije. Doduše, ne svaki, nego samo podoban stranac, nipošto Mađar ili Hrvat iz dijaspore. Pa onda neka takav i upravlja. U tome je sva logika, bit i smisao borbe protiv sukoba interesa. Riječ je zapravo o ne manje perverznoj inačici koncepta zapovjedne odgovornosti, epohalnog izuma slavnog haaškog sudišta. Uostalom, i služi istome – odstrjelu najboljih hrvatskih ljudi!

Logika primijenjena na onima koji su razminirali Agrokor, a koja tretira izvanredne okolnosti kao da su redovne potpuno zanemarujući kontekst, primjenjuje se već desetljećima i pri ocrnjivanju Domovinskog rata, ali i hrvatskog nogometa. Ima nešto krajnje dijabolično u tome da se najveći hrvatski uspjesi, u pravilu oni koji doista graniče s čudom, a napose ljudi zaslužni za njih, s tolikim žarom prikazuju posve izopačeno, u negativu. Pa izvuku naizgled potamnjeni djelić kako bi njime potpuno pomračili sjajnu, veličanstvenu cjelinu. Kao prvog u nizu, kroz “vrućeg zeca” su provlačili prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana, najprije živog, potom mrtvog, naposljetku i spomenik mu. No, kad im baš svaki put kad Hrvatska uspije, uspijeva posijati razdor na isti kalup, je li baš samo do onih koji razdor siju? Ili ima nešto i u onima kojih se to sjeme prima?

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari