Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Europski dan jezika i limunada na Dolcu

Objavljeno

na

Hladna jutra, topli dani, svi su prehlađeni, šmrcaju i kišu. Višeslojni naš narod hrvatski teško prelazi na višeslojno odijevanje. Curi mu nos, a curi i iz raznoraznih služba zaduženih za sigurnost, institucija koje trpe prehladu sve dok im politika ne obriše nos i uputi ih u pravom smjeru, to jest sve dok ne dobiju znak koga treba difamirati, a koga pospremiti u ladicu. Na to ću se vratiti poslije, premda mi se gadi.

Europski dan jezika površno je obilježen i zabilježen, s nepravom budući da se radi o jednoj od rijetkih dobrih stvari u djelovanju Europske unije koja bez krzmanja popupire raznolikost jezika pa je tako i hrvatski uvela među svoje, odbacujući podmetanja s istoka i zapada (vajni slavisti na većini europskih sveučilišta), pritom ne zaboravlja manjine i njihovu jezičnu posebnost ili pripadnost, a inzistira da Europljani svih zemalja uče jezike drugih naroda i nacija – u čemu su „veliki“ najgori učenici, a mali po prirodi stvari moraju znati „velike jezike“. I znaju.

Kako je s hrvatskim manjinama u zemljama uglavnom podunavskim, potomcima onih koji su se pred Osmanlijama povlačili prema sjeveru, osobito u nezaposjednute dijelove Mađarske koja je dugo poslije poraza Turaka u novijim podjelama karata izgubila znatne teritorije na zapadu, sjeveru i istoku, te su se tako Hrvati umjesto u zapadnoj Mađarskoj našli u austrijskom Burgenlandu, Gradišću znači, a manji je broj njih ostao u Mađarskoj . (Druga je priča s Hrvatima u Pečuhu i okolo njega.) O hrvatskim manjinama bilo je na Europski dan jezika riječi na predstavljanju Panonskog ljetopisa 2018. u Hrvatskoj matici iseljenika. Ljetopis se objavljuje već 25 godina u gradišćanskom naselju Pinkovac, a alfa i omega je dr. Robert Hajszan koji se pojavio u Zagrebu na predstavljanju almanaha, u pratnji znalaca iz Hrvatske poput dr. Sanje Vulić, uz etnologa i zemljopisca – ekipa koja je, korak po korak, istražila sve što se hrvatsko pronaći moglo, od Beča do Subotice.

Vrlo opsežni Panonski ljetopis donosi tekstove na hrvatskom, njemačkom, mađarskom i slovenskom, neki su dijelovi posvećeni sadašnjosti, drugi povijesti, velik je prostor dan književnosti i jezikoslovlju. Na stanovit način, Ljetopis ima značaj (karakter) leksikona pa i omanje enciklopedije, ima tu i Matoša u originalu i prijevodu na njemački, ima Krleže i njegova povratka u njemačku kulturu, ali i Križanića, Smičiklasa, J. Kozarca, kao i zaslužnih gradišćanskih literata i poticatelja Miloradića i Meršića, a od živih A. Leopolda i N. Benčića, ima rasprava o hrvatskoj diplomaciji, o srednjoeuropskim kavanama kao stilu življenja (s napomenom kako smo mi u Hrvatskoj uspješno uništavali naše kavane, poput Korza i drugih), može se pronaći i sjajan tekst Dragutina Pavličevića „Hrvatica i dvojna kravatica“ koji podsjeća da je kravata u stara „podvezica“ (ne ona oko nogu, nego ispod vrata) – a postojala je i druga u obliku leptir-mašne. Obje su spojene u nošnji moravskih Hrvatica. O Hrvatima u Moravskoj trebalo bi još mnogo povijesnih istraživanja koja bi dovela (već i jesu) do spoznaje o pretežitom hrvatskom korpusu u ranom srednjem vijeku, ali i pojašnjenja terora vlasti u Čehoslovačkoj poslije Drugoga svjetskog rata, kada su Hrvati silom istjerani iz svojih naselja i raspršeni po sjeveru, a tek se sada pomalo okupljaju. I prisjećaju.

O tome se u almanahu govori rubno, ali se s pravom ističu primjeri neznanja, nesnalaženja i opakosti, dolazećih iz stranih izvora, pa i onih od kojih se ne bismo nadali. Tako njemačka spisateljica (navodno vrlo dobra) s vrlo njemačkim imenom i prezimenom Marica Bodrožić, o Hrvatskoj misli i piše sve najgore, kao i novinar koji Hrvatsku ne poznaje niti je porijeklom Hrvat, a usudi se objaviti knjigu „Hrvatska zemlja iza jadranske kulise“ gdje ponavlja srbijanske fantazmagorije o krajnjem jugu Hrvatske čiji stanovnici ne znaju tko su glede nacionalnosti, itd. Novinar se zove Norbert Mappes Niedik. Knjigu preporučam fukari u Zagrebu i drugdje, no zašto bi ju oni čitali kada imaju svoje, istovrsne napise.

Da rečeno predstavljanje Panonskog ljetopisa – čija je uloga dragocjena – ne ostane samo rutinska promocija pobrinula se dr. Sanja Vulić vrlo sažetim i pregnantnim uvodom novije hrvatske povijesti i jezičnih turbulencija, te je s obzirom na opet pomodna podmetanja klateži o „štokavskom jeziku“ upitala koji to narod na svijetu svoj jezik naziva po upitnoj zamjenici. Da, koji? Ne treba tumačiti da je fukari ta besmislica zamjena za srpskohrvatski ili za „zajednički jezik“. (Usput: u Rovinju je upravo dodijeljena književna nagrada za djela na štokavskom narječju, što je također šifra za srpskohrvatski). Hrvati u Burgenlandu oduvijek su svoj jezik nazivali hrvatski, i kada ga Hrvati u svojoj domovini nisu smjeli spominjati bez nametnutih dodataka.

Sjećam se kako je gradišćanski pisac Tyran došao među nas u Društvo hrvatskih književnika (Društvo književnika Hrvatske, tada) u jeku agresije na hrvatski jezik svršetkom osamdesetih, pa pomalo začuđen raspravama o nazivu jezika koje su izmilile ispod kamena lista „Komunist“ i sličnih, rekao upravo to: Ne znam u čemu je stvar, mi svoj jezik zovemo hrvatski, i točka.“ Je li gradišćanski hrvatski arhaičan hrvatski? Jest pomalo i na sreću, jer po njemu možemo zaključiti kako bi se razvijao hrvatski jezični standard da nije bilo vukovskih paraznanstvenih nasrtaja u kojima su izgubljene i prekrasne riječi kao, stotine i stotine njih zabilježenih u Ljetopisu, a jednu sam (ili dvije) zapamtio i „prijevod“ im nije potreban: dušno spoznanje, što bi značilo – savjest.

Rudolf ili Akademiji i politici

U prošloj sam kolumni obećao da ću se osvrnuti na razgovor s akademikom Davorinom Rudolfom objavljenim u Universitasu (hrvatskim sveučilišnim novinama). Ministar u doba stvaranja hrvatske države, odvažan i svestrano naobražen intelektualac, za razliku od mnogih ima dušno spoznanje, savjest koja mu nalaže da kritički progovori o mnogočemu, ovaj put o upravi HAZU zadnjih godina odgovornoj što je Akademija postala (službeno, ah) neutralna i bezidejna. Reći ćete da je možda taj istup ponešto zakasnio, možda ćete ga staviti u kontekst aktualne bitke za Kusićeva nasljednika, ali držim da je intervju toliko zanimljiv i univerzalan da mu trenutak objave i nije važan. To više mi se sviđa što sažima sve o čemu je, u realnom vremenu, pisalo Hrvatsko kulturno vijeće, osobito često potpisnik ove rubrike.

Pretpostavljajući da mnogi nisu obratili pozornost na rečeni intervju, prenosim naglaske u dijelu o jezikoslovlju, premda su i ostali vrijedni pažnje (primjerice: Uprava Akademije odbila je dati privolu da se u Znanstvenom vijeću za mir i ljudska prava održi rasprava o sadržaju i pravnim implikacijama Istanbulske koncencije). O jeziku: „Zaustavljena je nakana da HAZU javno, energično i ustrajno prosvjeduje zbog nedopustivog raspuštanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. To je Vijeće vodio najveći autoritet u području jezika danas, akademik Radoslav Katičić, braneći hrvatski jezik od naturanja „novog“ pravopisa Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje. Pravopis tog instituta bio je zapravo samo novi politički udar na normativni kontinuitet hrvatskoga jezika i pravopisa. Za istup u javnosti Uprava HAZU imala je više puta čvrstu podlogu koju je mogla koristiti a nije: otpor hrvatskih jezikoslovaca u Razredu za filološke znanosti, erudita Da Vincijeva tipa.“ Nabraja Rudolf njihova imena: Katičić, Kovačec, Bratulić, Milena Žic Fuchs, Damjanović, Matasović, D. Fališevac, Mislav Ježić, Anica Nazor i drugi. „Oni nisu dobili potporu Uprave. Ušutkana je tako kroatistička elita.“ Nadalje nabraja Davori Rudolf grijehe Uprave HAZU: nije reagirala kada je urednik „novog“ pravopisa ustvrdio da Katičićev naraštaj pripada povijesnoj ropotarnici, nije se oglasila kada je ishitrenim umirovljenjem odstranjen s Filozofskog fakulteta Mislav Ježić, kada se blatilo Josipa Pečarića i Vladimira Paara, kada je vrijeđan akademik Slobodan Novak. (Za istinu, s ponosom, HKV je i te kako burno reagirao u gotovo svakom od navedenih slučajeva, pa nije čudo što su u Hrvatskom kulturnom vijeću mnogi akademici koje „Uprava“ pokušava i uspijeva ušutkati.) Rezltat: „novi pravopis“ koji sam bez sumnje u ispravnost naziva krstio kao Goldstein-Jovanović-Jozićev, nametnut je hrvatskim đacima, a sadašnja vlast ne pokazje namjere da tu blasfemiju ispravi, a i kako će kada je svjesno predala resor obrazovanja u ruke neobrazovanoga HNS-a koji je navodnom digitalnom revolucijom zaokupio pozornost i proizveo smutnje, svjesno ili namjerno zaboravljajući humanistički koncept i tradiciju hrvatskoga školstva.

Slovenska Hrvatska

Da su od hrvatskoga tijela otrgnuti golemi dijelovi, Bosna i Hercegovina, istočni Srijem Boka, kotorska itd., poznato je. Da su otrgnuti na zapadu, manje je poznato. Časopis „Matica“ Hrvatske matice iseljenika donosi osvrt Marina Knezovića na knjigu uglednog slovenskog povjesničara Borisa Goleca „Nedovršena kroatizacija dijelova istočne Slovenije između 16. i 19. stoljeća“. Nepobitno je da su hrvatski velikaši imali imanja na dijelovima današnjeg slovenskog područja, kao i da je puntar, jedan od vođa Seljačke bune 1573. Ilija Gregorič na sudskom procesu izjavio da je rođen u Metlici u Hrvatskoj. Golec se posebno bavi povijesnim hrvatskim identitetom Bele Krajine, Kostela, Prekomurja i juga Štajerske, utjecajem hrvatske kulture i hrvatskih obrazovnih institucija, a posebno Katoličke crkve s teritorija Zagrebačke biskupije. U ranom srednjem vijeku Bela je krajina bila „kranjska Hrvatska“, u 17. st. hrvatski je karakter Bele krajine nedvojben (uredi izdaju dokumente na hrvatskom, crkva s glagoljskim natpisima, feudalni gospodari su Frankopani i Lenkovići.) „Tamošnje stanovništvo osjeća se i danas na neki način vezanim uz Hrvatsku.“

Eto tako, uz „Tursku Hrvatsku“ postojala je i „Kranjska Hrvatska“, a hrvatski povjesničari o tome teško pišu, ali ne i slovenski, kao što vidimo. Autor napisa o Glecovoj knjizi spominje „stručnu hrabrost“, a i jest. Kao što Roman Leljak jasnije i otvorenije govori o grobištima hrvatskih vojnika i civila na području Slovenije, jasnije i češće nego hrvatski znanstvenici, dok hrvatsku politiku ta tema uopće ne zanima.

Limunada s Pupovcem

Da me ne okrivite što se upuštam u povijest, a Hrvatska kronika bi trebala biti okrenuta prema sadašnjosti, eto bilježim: hrvatska predsjednica je održala niz dobrih govora na Općem saboru UN (ha) i rubnim događanjima, postala je doista svjetski poznatom zahvaljujući nogometu, ali i vlastitoj prodornosti, imenovala je zaslužne suvremena Hrvate iz područja znanosti, športa i poduzetništva, a iz kulture nije nikoga, što o poznavanju hrvatske kulture u svijetu govori za sebe.

U isto se vrijeme Plenković baktao s unutarnjim poslima, vlast je umjesto navodnjavanja Slavonije dograbila projekt razvodnjavanja prosvjeda u Vukovaru koji je podignula na najvišu razinu užasa i strahota, balansirajući ipak na rubu žileta jer je Vukovar ipak Vukovar i ne može se ići potplatom. Usporedo je smišljena SMS-afera, dok je Milijan Brkić bio zauzet puno važnijim poslima oko izbora u BiH, pa nije bio usredotočen na spletku koja mu je priređena. Izbori u Bosni i Hercegovini trebali su u svim ovim tjednima biti prioritet cijele hrvatske Vlade, ali očito nisu.

Još je jedna afera podignuta na razinu velike drame, to jest gađanje Pupovca limunom ili hamburgerom (nije još jasno). Bez obzira što se političare gađa voćem i povrćem diljem svijeta, pa su i Frau Merkel gađali prije koju godinu, ako se dobro sjećam – sve je to luk i voda prema stradanju Milorada Pupovca na zagrebačkom Dolcu, gdje će vjerojatno biti podignuta ploča u sjećanje na ovaj tragičan slučaj (Bešker je opdmah potegnuo usporedbu s Punišom Račićem). Koga je prvo nazvao Pupovac, Vučića ili Plenkovića, nije poznato. Vjerojatno Vučića, koji ga skinuo s telefona, ali je obećao da će staviti u pripravnost srbijansku vojsku, što je i učinio – tek poslije je zahvalni Pupovac saznao da je riječ o hidrocentrali na Kosovu koju svojata Srbija ali su ju Kosovari iznenadili.

Kako bilo da bilo i opet je odigran u Hrvatskoj dupli pas: u trenutku kada je Pupovac bio na nižim granama nakon Bačke Palanke, u danima kada je uglednim Hrvatima pao mrak na oči od tolike bezobraštine i očite povezanosti Pupovčeve ne s hrvatskom nego sa srbijanskom vučićevskom politikom, kada su Hodak, Tomac, Thompson i ostali najavili sudsku tužbu zbog uvreda iz Biltena SNV-a, dolačka je afera (radi li se o naručenom provokatoru ili ne) sjela baš u pravo vrijeme da se Pupovac pretvori u žrtvu koja izaziva duboko žaljenje cijele Hrvatske, je li.

Sad, velim ja, nije se to trebalo dogoditi. Hrana se ne smije bacati, i onako se po svim statistikama četrdeset posto hrane baca u smeće. Glede dvojbe o voću ili hamburgeru, ja sam za limun. I za esej koji ne mislim napisati jer imam drugoga posla, a imao bio naslov Limunada na Dolcu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari