Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Europski dan jezika i limunada na Dolcu

Objavljeno

na

Hladna jutra, topli dani, svi su prehlađeni, šmrcaju i kišu. Višeslojni naš narod hrvatski teško prelazi na višeslojno odijevanje. Curi mu nos, a curi i iz raznoraznih služba zaduženih za sigurnost, institucija koje trpe prehladu sve dok im politika ne obriše nos i uputi ih u pravom smjeru, to jest sve dok ne dobiju znak koga treba difamirati, a koga pospremiti u ladicu. Na to ću se vratiti poslije, premda mi se gadi.

Europski dan jezika površno je obilježen i zabilježen, s nepravom budući da se radi o jednoj od rijetkih dobrih stvari u djelovanju Europske unije koja bez krzmanja popupire raznolikost jezika pa je tako i hrvatski uvela među svoje, odbacujući podmetanja s istoka i zapada (vajni slavisti na većini europskih sveučilišta), pritom ne zaboravlja manjine i njihovu jezičnu posebnost ili pripadnost, a inzistira da Europljani svih zemalja uče jezike drugih naroda i nacija – u čemu su „veliki“ najgori učenici, a mali po prirodi stvari moraju znati „velike jezike“. I znaju.

Kako je s hrvatskim manjinama u zemljama uglavnom podunavskim, potomcima onih koji su se pred Osmanlijama povlačili prema sjeveru, osobito u nezaposjednute dijelove Mađarske koja je dugo poslije poraza Turaka u novijim podjelama karata izgubila znatne teritorije na zapadu, sjeveru i istoku, te su se tako Hrvati umjesto u zapadnoj Mađarskoj našli u austrijskom Burgenlandu, Gradišću znači, a manji je broj njih ostao u Mađarskoj . (Druga je priča s Hrvatima u Pečuhu i okolo njega.) O hrvatskim manjinama bilo je na Europski dan jezika riječi na predstavljanju Panonskog ljetopisa 2018. u Hrvatskoj matici iseljenika. Ljetopis se objavljuje već 25 godina u gradišćanskom naselju Pinkovac, a alfa i omega je dr. Robert Hajszan koji se pojavio u Zagrebu na predstavljanju almanaha, u pratnji znalaca iz Hrvatske poput dr. Sanje Vulić, uz etnologa i zemljopisca – ekipa koja je, korak po korak, istražila sve što se hrvatsko pronaći moglo, od Beča do Subotice.

Vrlo opsežni Panonski ljetopis donosi tekstove na hrvatskom, njemačkom, mađarskom i slovenskom, neki su dijelovi posvećeni sadašnjosti, drugi povijesti, velik je prostor dan književnosti i jezikoslovlju. Na stanovit način, Ljetopis ima značaj (karakter) leksikona pa i omanje enciklopedije, ima tu i Matoša u originalu i prijevodu na njemački, ima Krleže i njegova povratka u njemačku kulturu, ali i Križanića, Smičiklasa, J. Kozarca, kao i zaslužnih gradišćanskih literata i poticatelja Miloradića i Meršića, a od živih A. Leopolda i N. Benčića, ima rasprava o hrvatskoj diplomaciji, o srednjoeuropskim kavanama kao stilu življenja (s napomenom kako smo mi u Hrvatskoj uspješno uništavali naše kavane, poput Korza i drugih), može se pronaći i sjajan tekst Dragutina Pavličevića „Hrvatica i dvojna kravatica“ koji podsjeća da je kravata u stara „podvezica“ (ne ona oko nogu, nego ispod vrata) – a postojala je i druga u obliku leptir-mašne. Obje su spojene u nošnji moravskih Hrvatica. O Hrvatima u Moravskoj trebalo bi još mnogo povijesnih istraživanja koja bi dovela (već i jesu) do spoznaje o pretežitom hrvatskom korpusu u ranom srednjem vijeku, ali i pojašnjenja terora vlasti u Čehoslovačkoj poslije Drugoga svjetskog rata, kada su Hrvati silom istjerani iz svojih naselja i raspršeni po sjeveru, a tek se sada pomalo okupljaju. I prisjećaju.

O tome se u almanahu govori rubno, ali se s pravom ističu primjeri neznanja, nesnalaženja i opakosti, dolazećih iz stranih izvora, pa i onih od kojih se ne bismo nadali. Tako njemačka spisateljica (navodno vrlo dobra) s vrlo njemačkim imenom i prezimenom Marica Bodrožić, o Hrvatskoj misli i piše sve najgore, kao i novinar koji Hrvatsku ne poznaje niti je porijeklom Hrvat, a usudi se objaviti knjigu „Hrvatska zemlja iza jadranske kulise“ gdje ponavlja srbijanske fantazmagorije o krajnjem jugu Hrvatske čiji stanovnici ne znaju tko su glede nacionalnosti, itd. Novinar se zove Norbert Mappes Niedik. Knjigu preporučam fukari u Zagrebu i drugdje, no zašto bi ju oni čitali kada imaju svoje, istovrsne napise.

Da rečeno predstavljanje Panonskog ljetopisa – čija je uloga dragocjena – ne ostane samo rutinska promocija pobrinula se dr. Sanja Vulić vrlo sažetim i pregnantnim uvodom novije hrvatske povijesti i jezičnih turbulencija, te je s obzirom na opet pomodna podmetanja klateži o „štokavskom jeziku“ upitala koji to narod na svijetu svoj jezik naziva po upitnoj zamjenici. Da, koji? Ne treba tumačiti da je fukari ta besmislica zamjena za srpskohrvatski ili za „zajednički jezik“. (Usput: u Rovinju je upravo dodijeljena književna nagrada za djela na štokavskom narječju, što je također šifra za srpskohrvatski). Hrvati u Burgenlandu oduvijek su svoj jezik nazivali hrvatski, i kada ga Hrvati u svojoj domovini nisu smjeli spominjati bez nametnutih dodataka.

Sjećam se kako je gradišćanski pisac Tyran došao među nas u Društvo hrvatskih književnika (Društvo književnika Hrvatske, tada) u jeku agresije na hrvatski jezik svršetkom osamdesetih, pa pomalo začuđen raspravama o nazivu jezika koje su izmilile ispod kamena lista „Komunist“ i sličnih, rekao upravo to: Ne znam u čemu je stvar, mi svoj jezik zovemo hrvatski, i točka.“ Je li gradišćanski hrvatski arhaičan hrvatski? Jest pomalo i na sreću, jer po njemu možemo zaključiti kako bi se razvijao hrvatski jezični standard da nije bilo vukovskih paraznanstvenih nasrtaja u kojima su izgubljene i prekrasne riječi kao, stotine i stotine njih zabilježenih u Ljetopisu, a jednu sam (ili dvije) zapamtio i „prijevod“ im nije potreban: dušno spoznanje, što bi značilo – savjest.

Rudolf ili Akademiji i politici

U prošloj sam kolumni obećao da ću se osvrnuti na razgovor s akademikom Davorinom Rudolfom objavljenim u Universitasu (hrvatskim sveučilišnim novinama). Ministar u doba stvaranja hrvatske države, odvažan i svestrano naobražen intelektualac, za razliku od mnogih ima dušno spoznanje, savjest koja mu nalaže da kritički progovori o mnogočemu, ovaj put o upravi HAZU zadnjih godina odgovornoj što je Akademija postala (službeno, ah) neutralna i bezidejna. Reći ćete da je možda taj istup ponešto zakasnio, možda ćete ga staviti u kontekst aktualne bitke za Kusićeva nasljednika, ali držim da je intervju toliko zanimljiv i univerzalan da mu trenutak objave i nije važan. To više mi se sviđa što sažima sve o čemu je, u realnom vremenu, pisalo Hrvatsko kulturno vijeće, osobito često potpisnik ove rubrike.

Pretpostavljajući da mnogi nisu obratili pozornost na rečeni intervju, prenosim naglaske u dijelu o jezikoslovlju, premda su i ostali vrijedni pažnje (primjerice: Uprava Akademije odbila je dati privolu da se u Znanstvenom vijeću za mir i ljudska prava održi rasprava o sadržaju i pravnim implikacijama Istanbulske koncencije). O jeziku: „Zaustavljena je nakana da HAZU javno, energično i ustrajno prosvjeduje zbog nedopustivog raspuštanja Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika. To je Vijeće vodio najveći autoritet u području jezika danas, akademik Radoslav Katičić, braneći hrvatski jezik od naturanja „novog“ pravopisa Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje. Pravopis tog instituta bio je zapravo samo novi politički udar na normativni kontinuitet hrvatskoga jezika i pravopisa. Za istup u javnosti Uprava HAZU imala je više puta čvrstu podlogu koju je mogla koristiti a nije: otpor hrvatskih jezikoslovaca u Razredu za filološke znanosti, erudita Da Vincijeva tipa.“ Nabraja Rudolf njihova imena: Katičić, Kovačec, Bratulić, Milena Žic Fuchs, Damjanović, Matasović, D. Fališevac, Mislav Ježić, Anica Nazor i drugi. „Oni nisu dobili potporu Uprave. Ušutkana je tako kroatistička elita.“ Nadalje nabraja Davori Rudolf grijehe Uprave HAZU: nije reagirala kada je urednik „novog“ pravopisa ustvrdio da Katičićev naraštaj pripada povijesnoj ropotarnici, nije se oglasila kada je ishitrenim umirovljenjem odstranjen s Filozofskog fakulteta Mislav Ježić, kada se blatilo Josipa Pečarića i Vladimira Paara, kada je vrijeđan akademik Slobodan Novak. (Za istinu, s ponosom, HKV je i te kako burno reagirao u gotovo svakom od navedenih slučajeva, pa nije čudo što su u Hrvatskom kulturnom vijeću mnogi akademici koje „Uprava“ pokušava i uspijeva ušutkati.) Rezltat: „novi pravopis“ koji sam bez sumnje u ispravnost naziva krstio kao Goldstein-Jovanović-Jozićev, nametnut je hrvatskim đacima, a sadašnja vlast ne pokazje namjere da tu blasfemiju ispravi, a i kako će kada je svjesno predala resor obrazovanja u ruke neobrazovanoga HNS-a koji je navodnom digitalnom revolucijom zaokupio pozornost i proizveo smutnje, svjesno ili namjerno zaboravljajući humanistički koncept i tradiciju hrvatskoga školstva.

Slovenska Hrvatska

Da su od hrvatskoga tijela otrgnuti golemi dijelovi, Bosna i Hercegovina, istočni Srijem Boka, kotorska itd., poznato je. Da su otrgnuti na zapadu, manje je poznato. Časopis „Matica“ Hrvatske matice iseljenika donosi osvrt Marina Knezovića na knjigu uglednog slovenskog povjesničara Borisa Goleca „Nedovršena kroatizacija dijelova istočne Slovenije između 16. i 19. stoljeća“. Nepobitno je da su hrvatski velikaši imali imanja na dijelovima današnjeg slovenskog područja, kao i da je puntar, jedan od vođa Seljačke bune 1573. Ilija Gregorič na sudskom procesu izjavio da je rođen u Metlici u Hrvatskoj. Golec se posebno bavi povijesnim hrvatskim identitetom Bele Krajine, Kostela, Prekomurja i juga Štajerske, utjecajem hrvatske kulture i hrvatskih obrazovnih institucija, a posebno Katoličke crkve s teritorija Zagrebačke biskupije. U ranom srednjem vijeku Bela je krajina bila „kranjska Hrvatska“, u 17. st. hrvatski je karakter Bele krajine nedvojben (uredi izdaju dokumente na hrvatskom, crkva s glagoljskim natpisima, feudalni gospodari su Frankopani i Lenkovići.) „Tamošnje stanovništvo osjeća se i danas na neki način vezanim uz Hrvatsku.“

Eto tako, uz „Tursku Hrvatsku“ postojala je i „Kranjska Hrvatska“, a hrvatski povjesničari o tome teško pišu, ali ne i slovenski, kao što vidimo. Autor napisa o Glecovoj knjizi spominje „stručnu hrabrost“, a i jest. Kao što Roman Leljak jasnije i otvorenije govori o grobištima hrvatskih vojnika i civila na području Slovenije, jasnije i češće nego hrvatski znanstvenici, dok hrvatsku politiku ta tema uopće ne zanima.

Limunada s Pupovcem

Da me ne okrivite što se upuštam u povijest, a Hrvatska kronika bi trebala biti okrenuta prema sadašnjosti, eto bilježim: hrvatska predsjednica je održala niz dobrih govora na Općem saboru UN (ha) i rubnim događanjima, postala je doista svjetski poznatom zahvaljujući nogometu, ali i vlastitoj prodornosti, imenovala je zaslužne suvremena Hrvate iz područja znanosti, športa i poduzetništva, a iz kulture nije nikoga, što o poznavanju hrvatske kulture u svijetu govori za sebe.

U isto se vrijeme Plenković baktao s unutarnjim poslima, vlast je umjesto navodnjavanja Slavonije dograbila projekt razvodnjavanja prosvjeda u Vukovaru koji je podignula na najvišu razinu užasa i strahota, balansirajući ipak na rubu žileta jer je Vukovar ipak Vukovar i ne može se ići potplatom. Usporedo je smišljena SMS-afera, dok je Milijan Brkić bio zauzet puno važnijim poslima oko izbora u BiH, pa nije bio usredotočen na spletku koja mu je priređena. Izbori u Bosni i Hercegovini trebali su u svim ovim tjednima biti prioritet cijele hrvatske Vlade, ali očito nisu.

Još je jedna afera podignuta na razinu velike drame, to jest gađanje Pupovca limunom ili hamburgerom (nije još jasno). Bez obzira što se političare gađa voćem i povrćem diljem svijeta, pa su i Frau Merkel gađali prije koju godinu, ako se dobro sjećam – sve je to luk i voda prema stradanju Milorada Pupovca na zagrebačkom Dolcu, gdje će vjerojatno biti podignuta ploča u sjećanje na ovaj tragičan slučaj (Bešker je opdmah potegnuo usporedbu s Punišom Račićem). Koga je prvo nazvao Pupovac, Vučića ili Plenkovića, nije poznato. Vjerojatno Vučića, koji ga skinuo s telefona, ali je obećao da će staviti u pripravnost srbijansku vojsku, što je i učinio – tek poslije je zahvalni Pupovac saznao da je riječ o hidrocentrali na Kosovu koju svojata Srbija ali su ju Kosovari iznenadili.

Kako bilo da bilo i opet je odigran u Hrvatskoj dupli pas: u trenutku kada je Pupovac bio na nižim granama nakon Bačke Palanke, u danima kada je uglednim Hrvatima pao mrak na oči od tolike bezobraštine i očite povezanosti Pupovčeve ne s hrvatskom nego sa srbijanskom vučićevskom politikom, kada su Hodak, Tomac, Thompson i ostali najavili sudsku tužbu zbog uvreda iz Biltena SNV-a, dolačka je afera (radi li se o naručenom provokatoru ili ne) sjela baš u pravo vrijeme da se Pupovac pretvori u žrtvu koja izaziva duboko žaljenje cijele Hrvatske, je li.

Sad, velim ja, nije se to trebalo dogoditi. Hrana se ne smije bacati, i onako se po svim statistikama četrdeset posto hrane baca u smeće. Glede dvojbe o voću ili hamburgeru, ja sam za limun. I za esej koji ne mislim napisati jer imam drugoga posla, a imao bio naslov Limunada na Dolcu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Referendumske igre državnih nevaljalaca

Objavljeno

na

Objavio

Kad odgovoran čovjek pozove druge ljude za sobom, pa kad se oni odazovu,  pa kad od toga poziva i odaziva nastane pokret velikih razmjera, onda se od toga čovjeka i ljudi, koji su se proglasili vođama traži odgovornost za – učinjeno.

Taj obrazac se primjenjuje na obitelj, na svaku ljudsku grupu, zajednicu, od vrtića i škole, do smiraja života svakoga čovjeka.

Moralnost ljudi, plemenitost njihovih ideja i namjera, vrednuje se ponašanjem u situaciji kad se na njegov poziv dođe do kraja. Bio to očekivani cilj, bila to zaprijeka, koju ne može  ili ne zna prijeći.

Sjedne se i razgovara, analizira i donesu zaključci.

Zato su mama i tata najodgovorniji u obitelji, vlasnici i direktori u poduzećima, ravnatelji u školama, dekani na fakultetima, rektori na sveučilištima, predsjednici vlada i država u državnim zajednicama, a predsjednici inicijativa ili voditelji inicijativa u društvenim zajednicama, piše Marko Ljubić / Projekt Velebit

Izuzetka tu ne smije biti, ako ćemo biti načelni.

Zato su ljudi izmislili hijerarhiju, koja se vrednuje visinom počasti, zasluga i visinom prihoda, ako je profesionalna. Jer, ne mogu svi sudionici nekoga pokreta i djelovanja biti jednako i na isti način odgovorni, zaslužni i krivi. Čak i u platformi Mate Kapovića s plenumskim odlučivanjem, kao i u  nekadašnjem samoupravljanju, bilo je jasno da svi ne odlučuju iako je tako prikazivano,  nego se svrstavaju iza nekolicine. Zato  je ta platforma povijesno propala, jer je lagala, bila zamišljena na nepoštovanju razuma ljudi i prijevari, te u konačnici bila nevjerodostojna i nemjerljiva rezultatskom odgovornošću.

Hrvatski narod je suočen s objavom vlade predsjednika Plenkovića, te njegovoga resornog ministra Lovre Kuščevića, da dvije referendumske inicijative nisu uspjele postići odgovarajući broj valjanih potpisa za nastavak referendumske procedure do konačnoga cilja – održavanja referenduma i po jednom i po drugom zahtjevu. Dakle, vlada tvrdi da neće biti referenduma protiv Istanbulske konvencije, niti referenduma za izmjenu izbornoga sustava, te da ima neoborive argumente za tu svoju tvrdnju.

Inicijatori referendumskih inicijativa, prvenstveno najodgovornije osobe u ovome slučaju, u inicijativi protiv Istanbulske konvencije to je formalno, iako  ne stvarno, Kristina Pavlović, te u inicijativi Narod odlučuje, isto tako, iako formalno a ne stvarno najodgovornija, Natalija Kanački s nekolicinom izmjenjućih aktivista nakon nestanka Troskota, tvrde da je u pitanju prijevara.

Plenković poziva sa sjednice vlade sve zainteresirane da se dođu uvjeriti ili provjeriti proglašene nevaljale potpise, a inicijatori upsrkos tome tvrde da su imali dovoljan broj valjanih potpisa.

Slijedi svrstavanje, jer je jasno da ni jedni ni drugi neće priznati niti objaviti činjenice kojima će zainteresirane pristaše neupitno povjerovati.

Jer, s razlogom, golemi dio hrvatskog naroda nema ni jedno jedino uporište vjerovati Plenkoviću i njegovoj vladi da joj je bitan stav hrvatskoga naroda o bilo čemu, a prvenstveno tu ističem predsjednika vlade Plenkovića osobno, koji je od prvoga dana mandata uporno iskazivao neogodovanje, pa  i prijezir, prema referendumskom modelu odlučivanja u uređenim demokratskim državama, o čemu sam među prvim kolumnistima u Hrvatskoj, dajući mu primjerenu šansu nakon preuzimanja odgovornosti na čelu vlade,  ukazivao na golemu opasnost od takvoga Plenkovićevoga stava – snažno kritizirajući potencijalnu pozadinu njegove politike mainstreama. Plenković je dodatno ojačao taj dojam odbijajući prihvatiti promatrače procesa provjere potpisa.

Razvoj mandata Andreja Plenkovića pokazao je, uz nekoliko blic izuzetaka više taktičke i dnevno-političke naravi, da je on sa svojom političkom vizijom za hrvatski narod uvjerljivo štetniji, nego koristan. Pri tome mislim da je ta vizija usprkos njegovoj poziciji u HDZ-u i prirodnoj usporedbi s razočaranjima u toj stranci, pri čemu se usporedno povlačio Sanader, zapravo u potpunosti klonirana politika Ive Josipovića na čelu države, samo umotana u ovome slučaju u simboliku HDZ-a i s daleko većim i razornijim ovlastima. S naglaskom da su te štete starteškoga značaja i izinimno teško popravljive kroz dugi niz godina, čak i kad bi se okolnosti u upravljanju državom dramatično promjenile.

S druge strane, nasuprot takvoga Plenkovića i njegovih ministara, pri čemu je Kuščević samo banalan politički prolaznik, hrvatski narod se u ovim inicijativama, kao i u čitavome nizu sličnih slučajeva imao mogućnost svrstati, pa tako i nakon objave prebrojavanja, iza inicijatora referenduma.

S jedne strane dakle imamo dokazanog nevaljaca, s golemom državnom moći, a  s druge strane “naše” čija je moć daleko manja, a time i potrebe provjere njihovih nastojanja – zanemarive,  a povjerenje u njihovo nastojanje neupitno, samo zbog dokazane nevaljalosti onih protiv kojih se kao bore. Nismo li doživjeli u razvoju ovih inicijativa isticanje argumentacije “za” samo zbog toga što su s druge strane bili Pupovac, Radin, Puhovski, Josipović, Pusići, Vrdoljak, Dejan Jaović i slični?

Naravno da jesmo.

I bila je zapravo presudna.

I vrlo loša.

Ako ne vjerujete, provjerite nekolicinu portala i autora koji su promovirali, prvenstveno inicijativu Narod odlučuje, pa ćete vidjeti. Vrvi od poruka, ako je Grbin, Pusić ili Pupovac protiv – ja sam za.

Da ne bi bilo nikakvih zabuna, jasno je kao dan svakome u Hrvatskoj, da je iza inicijative protiv Istanbulske konvencije stajao i stoji predsjednik HRAST-a Ladislav Ilčić, a iza inicijative Narod odlučuje, gospođa Željka Markić, predsjednica udruge “U ime Obitelji”.

A da su Kristina Pavlović ili Troskot, kasnije Kanački ili Pende kad je nestalo Troskota, bili samo istureni promotori, ovisno o potrebi.

Tu dolazimo na teren odgovornosti, koja me zanima u ovome slučaju.

Jasno je kao dan, da ova vlada i saborska vladajuća većina neće tragom svojih objava sutra reći – lagali smo. Ili varali smo. Dakle, oni dok su na vlasti neće dopustiti nastavak procedure do eventualnih referenduma.

S druge strane, jasno je kao dan da ni Ladislav Ilčić, ni Željka Markić, oboje posredno i putem drugih ljudi, iako cijela Hrvatska zna da su ti drugi ljudi samo glasnogovornici a njih dvoje stvarna moć, što je jako loše i nevjerodostojno u principu, neće priznati objavu vlade o nevaljalim potpisima.

I, gdje smo stigli?

Uslijedit će prema očekivanjima beskrajno natezanje. S jedne strane, vlada će preko mainstream medija i kontrole javnosti nastojati ukazivati na nesolidnost Ilčića i Markićke, Vrdoljak  je već najavio tužbu (zamislite cinizma- baš Vrdoljak!?), s druge strane inicijatori će gdje mogu i koliko bude u interesu vladajućega poretka u mainstreamu puštati zahtjeve, prosvjede i kritike inicijatora, koji će ukazivati da – vlada i Plenković s partnerima ne valjaju.

I to će tako trajati mjesecima, ovisno o nužnosti prekrivanja prašinom ostalih događaja u društvu, s većim ili manjim intenzitetom, opet ovisno o dubini problema s kojima se Hrvatska suočava.

A borbe će trajati – do kada, nitko živ ne zna.

Realno, s nacionalne strane, dok ne zamre posljednja nada i zadnjega romantičara i fanatika u mogućnost promjena.

Već viđen obrazac stvarnoga pacificiranja hrvatskog naroda, preko fingiranja “ogorčenih bitaka”.

Kao što traje bitka za i protiv spolnog odgoja, neradne nedjelje, braka, obitelji, kao što traje bitka nevladinih protiv provladinih civilnih udruga, kao što traje bitka protiv pupavičastoga srpstva u parapolitičkim, a velikosrpskim institucijama, o financiranju tih institucija, kao što traje bitka za civilizacijski pristup pitanjima zločina i kazne kao u Vukovaru, te čitavoga niza otvorenih povijesnih rana u samoj esenciji hrvatskoga naroda. Sve redom bitke, koje nikada ne završavaju, a što je najopasnije, nikada hrvatskoj, kršćanskoj i nacionalnoj strani ne donose nikakav pomak.

Dapače.

Donose teške gubitke i snažno uznapredovanje druge strane.

Te političke, parapolitičke, javne i interne borbe predugo traju, recipročno razvoju galopirajućega defetizma, nesigurnosti s razornim posljedicama na samoga hrvatskoga čovjeka.

Nije li vrijeme postaviti pitanje nositeljima aktualnih referendumksih inicijativa, predvodnicima “naših” i “njihovih” bitaka – pa dobro ljudi, do kada će to trajati i ima li negdje kraja svemu tome? Nije li smisao svakoga pokušaja – postići nekakav uspjeh?

Jest.

Trebao bi biti.

Smisao svega što ljudi rade, pogotovo organizirane grupacije ljudi, morao bi biti nekakav uspjeh.

Neki opipljivi rezultat.

Iz svakodnevnog života znamo da ništa toliko razorno ne utječe na psihu čovjeka i na uništenje njegove kreativne mogućnosti kao – neuspjeh. Ako to postane kolektivna refleksija, a u ovim slučajevima radi se o kolektivnim pokretima i to golemim nastojanjima, onda je to neusporedivo opasnije i razornije za jedno inače ranjeno društvo, kao i za svakoga čovjeka u njemu, jer se koletkivna nadanja i želje multipliciraju, ali i vraćaju kao bumerang u slučaju neuspjeha u nebranjenoga pojedinca s višestruko razornijom rušilačkom snagom od njegovih nadanja s kojima je ušao u neki pokret ili proces. Pogotovo ako ulaže goleme napore da nešto uradi, napravi, ako to slijede velika očekivanja i nadanja, a onda se uspjeh stalno, ili prolongira, ili uloženi trud i nastojanje evidentno pokazuje kao uzaludan trud.

S pravom gospođa Markić i gospodin Ilčić, i ne samo oni, od hrvatske vlade i u ovome trenutku od predsjednika Plenkovića, očekuju rezultate na svim područjima. To je minimum pristojnoga, razumnoga i civilizacijskoga ponašanja ljudi. Vlada postoji radi postizanja uspjeha i rezultata, a ne radi – vladanja.

Valja pri tome naglasiti da rezultate vlade u ovome i svakom drugom slučaju nikako ne bi smjela mjeriti sama vlada, niti njihova vladajuća većina, nego neovisni subjekti izvan institucija pod njihovom kontrolom. To je civilizacijska stečevina i jedini ispravni model vrednovanja nečijega rada. Prirodno je naime da svatko tko nešto radi, nastoji to što radi prikazati ili prema, ili usprkos, svim mjerljivim i racionalnim mjerilima –svojim uspjehom.

Zato su ljudi izmislili neovisno vrednovanje, da bi se izbjeglo nepošteno vrednovanje samoga sebe.

Međutim, to načelo mora biti univerzalan princip.

Ne može se primjenjivati u jednom, a u drugom slučaju ne primjenjivati.

Isto tako, prirodno je da rezultate inicijativa, koje predvode u ovome slučaju Željka Markić i Ladislav Ilčić, mjere neovisni promatrači, pri čemu ti neovisni promatrači ne mogu biti sudionici aktualnih borbi za neko načelo, cilj, model, u ovome slučlaju Plenković i Kuščević s jedne strane, Ilčić i Markić s druge strane, nego – neovisni promatrači razvoja njihove društvene i političke borbe.

Dakle, nepristojno je i neprimjereno da Plenković, Kuščević  ili Pupovac u ovome slučaju, Pupovac, jer je sudionik vladajuće većine, mjere rezultate inicijativa, samostalno i apsolutno, kao što je nepristojno, da sudionici inicijativa, u ovome slučaju Markić i Ilčić, samostalno mjere, bez ikakvoga neovisnoga nadzora, to što rade Kuščević, Plenković i Pupovac i proglašavaju – nevaljalim.

To nije načelno.

A upravo se nalazimo u takvom stanju.

S obzirom da je prvenstveni smisao osvrta i kritika svakoga tko nastoji biti relevantan društveni kroničar, osvrnuti se na ponašanje onoga tko je presudan, najmoćniji, na ponašanje i odluke onoga čije odluke su materijalizirane u društvenom ponašanju, a to je uvijek vlast i vladajuća većina, drugim riječima – država, osvrnimo se onda na očekivanja od njih.

Nitko u Hrvatskoj tko hrvatski samosvjesno, nacionalno, kršćanski i elementarno razumno razmišlja, nije podržao čitav niz vladinih odluka i mjera. Valja naglasiti da u to podržavanje svakako i prije svega spadaju mjere koje je racionalna, dobra i hrvatska vlada morala, što zbog aktualnih izazova, što zbog nagomilanih problema i slabosti od ranije, donijeti – a nije ni pokušala, čak je većinu i spriječavala, daleko više od onih koje je donijela, koliko god bile – destruktivne kao reforma obrazovanja ili Istanbulska konvencija.

A destruktive su bile sve strateške politike, od načina riješavanja problema s Agrokorom, preko obrazovne reforme, odnosa prema političkoj volji birača stvaranjem vladajuće većine, do ratifikacije Istanbulske konvencije. Vlada u tom nizu golemih destruktivnosti nije ni pomislila uspostaviti mjerljive vrjednote za civilizacijsko uspostavljanje odnosa prema nacionalnom identitetu, prošlosti, odnosa prema Srbiji i agresivnom političkom srpstvu u Hrvatskoj, i čitavome nizu pitanja koje strateški mogu opredjeliti sudbinu hrvatskoga naroda.

To su vrlo dokazive i racionalne činjenice.

Zato nije više, baš nikome, potrebno objašnjavati da je Plenković politički nevaljalac, niti dokazivati da su njegovi suradnici isto to, pa tako ni u slučaju inicijativa o kojima pišemo, Lovro Kuščević. Jednako tako je besmisleno više bilo kome razumnome u Hrvatskoj dokazivati tko je Pupovac, tko su i kakve su srpske parainstitucije u Hrvatskoj, kakva je i što želi današnja Srbija, što želi skupina antifa udružena u stotinjak udruga na državnom proračunu, što su i tko su Budak, Goldstein, Jakovina, Klasić, Cipek, Lalić, Dejan Jović,  kakva je Obuljen, Andrija Mikulić, i cijela ta otužna bulumenta.

Svakome sa zrncem razuma to je sve jasno kao dan.

Na dokazivanje što su i tko su ti ljudi više nitko zdrava razuma neće potrošiti ni jednu jedinu česticu energije niti uložiti bilo što u nužnost toga.

Sad je vrijeme postaviti pitanje – zašto su onda Ladislav Ilčić i Željka Markić sa suradnicima, isturenim i skrivenim, odlučili potrošiti toliku, golemu, isprovociranu nacionalnu energiju, koja se Hrvatskom valja mjesecima, a personalizirana je stotinama toisuća potpisa konkretnih ljudi, na dokazivanje da gore spomenuti – ne valjaju?

Reći ćete-pa nisu na to utrošli eneregiju, željeli su promjene!

Jesu.

No – gdje su promjene?

Nema ih.

Niti će ih biti.

A i Markić i Ilčić sad nastoje dokazati da Plenković i Kuščević ne valjaju, usprkos tome što to svi znamo i što su oni morali uzeti kao činjenicu kad su hrvatski narod pozvali u procese koje su predvodili, te da su im oni glavni krivci za to što nisu postigli ciljeve koje su obećali hrvatskom narodu.

Nije vijest da Plenković ne želi ispuniti zahtjeve hrvatskoga naroda, vijest je da se za to ne znaju ili neće izboriti oni koji su nasuprot njemu to – obećali.

Vrijeme je njima postaviti pitanje – gdje su rezultati?

Nakon objave vladinoga stajališta o referendumskim inicijativama i nakon reakcija inicijatora, ne ostaje nam svima ništa drugo nego svrstati se navijački i bez razuma, bez uvida, znanja, bez racionalnih argumenata, bez ičega na čemu bismo donosili odluke o svojim vlastitim životima, za koje snosimo praktičnu i svakodnevnu odgovornost – ili za jedne ili za druge. Pri tome ništa ne mjenja to koliko se ljudi svrstalo iza jednih ili drugih.

Jer, svrstavanje na neviđeno je upravo Plenkovića, Kuščevića i Pupovca izrodilo.

Odakle nam sigurnost da neće u svakoj drugoj prigodi izroditi iste ili slične nositelje i probleme?

Brojke potpisnika koje ističu Markić i Ilčić, nisu pred aktulanom činjenicom da su doveli tolike ljude pred zid i neuspjeh, argument za njih, njihovu vjerodostojnost, nego upravo suprotno – one su otegotne okolnosti, brojka od stotina tisuća potpisnika inicijativa je – optužba. I razlog pitanja – gdje su rezultati? Ljudi su im vjerovali, oni nisu postigli ono što su im obećali.

Jasno je da se ciljevi referendumskih inicijativa – neće postići.

I, što sad?

Primjereno bi bilo, crtom načelne odgovornosti, ako se od Plenkovića, Kuščevića i sličnih zahtjeva odgovornost za neurađeno, ako su dragovoljno preuzeli nacionalna očekivanja i postizanje rezultata na tom pravcu nakon izbora, zahtjevati posve isti princip odgovornosti nositeljima narodnih, ili kako su ih kao u slučaju inicijative Narod odlučuje nazvali – građanskih inicijativa, istu odgovornost.

Do kada i zašto vjerovati nekome tko stalno nešto pokušava, obećava, a nikako ne uspijeva pri čemu je stanje sve teže i lošije a osporavani sve – moćniji?

Nije li to uznemiravajuće i razlog pitanja –što se krije iza te javne borbe?

Jest.

Bilo bi razumno.

Kako se god Plenkoviću ne dopušta, s pravom, izvlačenje i alibi pred nacionalnim zahtjevima, na utjecaje Rusije, Amerike, EU, Njemačke, Francuske ili bilo koga drugoga, jer je sve to morao znati prije nego je preuzeo dužnost i odgovornost za nacionalne interese, tako se posve racionalno ne smije imati tolerancije ili drugačiji kriterij prema Ladislavu Ilčiću i Željki Markić, kad su preuzeli odgovornost za usmjeravanje nacionalne energije, volje i nadanja stotina tisuća ljudi, usmjeravajući ih za svojim idejama u ostvarivanje – nekakvih ciljeva.

Te ciljeve su kreirali inicijatori, nisu stotine tisuća ljudi.

I ljudi nisu imali pojma što im se nudi, naročito u inicijativi Narod odlučuje, čije su sve javne deklaracije bile posve suprotne od sadržaja koji je stajao ispod njih.

Ljudi su vjerovali.

Ljudi su im povjerovali da će – uspjeti.

Sad je vidljivo da ne uspjevaju.

Kao što je vidljivo da nisu uspjeli ni do sada u višegodišnjim “borbama” i borbama.

Iako sam u više navrata jasno, argumentirano i precizno upozoravao na zastrašujuće nedostatke i slabosti inicijative Narod odlučuje, koju sam bez uvijanja ocjenjivao značajno opasnijom i lošijom od postojećega, katastrofalnoga izbornoga sustava, jer bi, da  uspije ili da je uspjela, bila glogov kolac u srce hrvatske državnosti, pri čemu ključnu odgovornost usmjeravam na Željku Markić i kreatora inicijative profesora Podolnjaka, koji su to svjesno napravili, nausprot obećanjima i očekivanja stotina tisuća dobronamjernih hrvatskih državljana, ovaj se put neću baviti tim pitanjem.

Tome ćemo dodatno posvetiti posebne analize, element po element, detalj po detalj, kako bi ljudi znali da su ih – pokušali prevariti. I konačno, evo, pozivam profesora Podolnjaka, kreatora te inicijative, da kao navodni vrhunski stručnjak, profesor ustavnog prava na elitnom hrvatskom sveučilištu dođe k meni u Podcast Velebit i da o tome razgovaramo, bez rukavica i ograničenja. Tu mu to mogu jamčiti. Pa neka samnom, kako mi u novinarstvu govorimo, obriše pod, jer ima naspram sebe osporavatelja, novinara, diplomca političkih nauka u Sarajevu, posve službeno nedorasloga suparnika.

Ništa lakše, zar ne?

To bi u stvarnom smislu moralo biti usporedivo kao da Inter iz Zaprešića izazove Real Madrid.

Usput, kad mi je to palo na pamet, javno se obavezujem da, ako Podolnjak uspije obraniti jedno jedino stajalište iz inicijative koju je osmislio kao spasonosno riješenje, a suočavati ću ga samo i isključivo s najvišim dostignućima suvremene teorije države i politologije, nikada više nećeu javno izgovoriti jednu jedinu riječ.

I nastaviti kao da se ništa nije dogodlilo, s tragikomičnim nastojanjem od toga neuspjeha napraviti sebi spomenik zaštitnika hrvatskoga naroda.

I naravno, poljubiti mu ruku pred kamerama tražeći oprost za sve izenesene sumnje i osporavanja.

Neka se i to zna.

Ali, fokusirajmo se na odgovornost.

Ne može se preuzeti pod svoju kontrolu, stjecajem različitih okolnosti i prije svega stereotipa o potpori Katoličke Crkve, golemu nacionalnu energiju, stvaranu tekstovima i javnim istupima stotina akademaca, profesora, kolumnista, teologa, filozofa, tolikih alternativnih medija, pa i političara s ruba, zatim ozbiljnih institucija, kao što je Hrvatska biskupska konferencija i desetine vrhunskih udruga, kao što je Benedikt u Splitu primjera radi, koji godinama ulažu goleme napore i entuzijazam u stvaranje poželjne društvene klime u Hrvatskoj, prisvojiti tu energiju sebi, privatizirati ju kao svoju stečevinu, izuzimajući u konačnici i u završnim etapama sve te ljude i institucije, a onda – polučiti neuspjeh.

I nastaviti kao da se ništa nije dogodlilo, s tragikomičnim nastojanjem od toga neuspjeha napraviti sebi spomenik zaštitnika hrvatskoga naroda. To je pardoks jednak paradoksu kad nacionalna država uništava utemeljiteljsku naciju.

Taj fingirani proces javnoga sukobljavanja i usmjeravanja goleme nacionalne energije, zapravo se svodi na održavanje nekolicine ljudi u javnome diskursu, stvaranja mita o stalnim lošim momcima, u ovome slučaju onima na vlasti koji to i onako svaki dan dokazuju, te pogotovo mita o dobrim momcima i curama koji se eto grčevito bore za svoj narod, gube sve bitke, ali – oni opstaju u javnome prostoru, oduzimajući istodobno svaku mogućnost svakome drugome i eventualno uspješnijemu od njih, da te borbe bolje i jansije definira, te konačno –postigne cilj.

I postigne uspjeh.

Valja se na kraju zapitati, kome je ovo sve trebalo i kome treba fingiranje bitke u javnome prostoru, narednih nekoliko mjeseci, oko ovih, kao i svih drugih, pa i onih pitanja koja su nametnuta vukovarskim prosvjedom.

Gdje su u tome svemu – ljudi?

Ljudi koji su povjerovali.

Gdje je Kajkić, kakva je njegova sudbina, koja se nemilosrdno koristila u animriranju tisuća ljudi za prosvjed u Vukovaru, o kome se na tom prosvjedu nije progovorilo ni riječi, niti će se progovoriti nakon njega?

Što će on reći svojoj supruzi, djeci, prijateljima?

Što će tisuće, stotine tisuća ljudi koji su srcem, dušom i vjerom, s golemim nadanjima poduprli referendumske inicijative sada reći inicijatorima, a pogotovo je pitanje – kako će tisuće volontera koji su i pod poniženjima ustrajavali na idejama, opravdati danas to što su  radili, ako sve završi – debaklom?

Nije razumno njihov gnjev usmjeravati samo na poznate političke nevaljalce – Plenkovića i Kušćevića, ili eventulano Pupovca.

Jer, znalo se što se od njih može očekivati.

Pravo je pitanje – kako to onaj i oni koji su preuzeli odgovornost za tolike nade, stotine tisuća ljudi i njihov golemi aktivizam, nisu predvidjeli i kako će danas ili sutra reagirati na to što se događa?

Imaju li plan kojim će osigurati upsjeh i ostvariti obećanja koja su dali tolikim ljudima?

Nije više dovoljno reći – ne daju nam, ili – oni su zločesti.

Jer, da zločesti ili nevaljalci nešto dobro rade ili omoguće, ne bi bili zločesti i nevaljalci.

Njihova je definicija – ne dati ništa dobro.

To je alibi, a korištenje toga albiija je kokošarenje, podmuklo korištenje goleme narodne energije za svoje banalne i često perverzne, a u slučaju inicijative Narod odlučuje i opasne i podmukle namjere.

S posve izvjesnim osobnim rezultatima narodnih spasilaca u bliskom vremenu pred nama.

Samo, prekasno je kasno vidjeti i ne vjerovati svojim očima.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Predsjednica o potpisima za referendum: Može se provesti revizija glasova koji su proglašeni nevaljalim

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Referendumske inicijative, ‘krivotvoreni’ potpisi i vlast – što je istina?

Objavljeno

na

Objavio

23. siječnja 2016. godine je ondašnji predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko u Imotskom izjavio: “Ima indicija da smo pokradeni u izbornoj noći za 5-6 mandata. Ispitat ćemo to.” Dan kasnije je sumnje uperio na APIS, informatičko poduzeće u vlasništvu države i Grada Zagreba koja obrađuje izborne rezultate.

Kad tako nešto izjavi predsjednik najveće stranke u Hrvatskoj (te u onom trenutku izvjesni mandatar), ujedno i bivši ministar MUP-a i visoki dužnosnik SOA-e, onda to treba uzeti ozbiljnije nego kad bi isto rekli Ivan Pernar ili Miro Bulj. Ipak, po tomu se nije ništa poduzelo, piše Josip Gajski/Hrsvijet.net

Isti je taj APIS provjeravao potpise skupljene za referendumske inicijative „Narod odlučuje“ i „Istina o Istanbulskoj“.

„Čini se da nijedna od tri inicijative nije prikupila dovoljan broj potpisa“ – rekao je uvodno premijer Andrej Plenković, referirajući se na dva referendumska pitanja inicijative „Narod odlučuje“ te na inicijativu „Istina o Istanbulskoj“.

„Svim zainteresiranima bit će omogućen uvid i kontrola u sve potpise koji su proglašeni nevažećima“ – dodao je.

Ministar Kuščević je kazao da je za „Istinu o Istanbulskoj“ ispravno bilo 345.942, a neispravno 44.974 potpisa. Što se tiče inicijative Narod odlučuje, za izmjenu članka 72. Ustava ispravno je 371.450 potpisa, a neispravno 40.875, dok je za dopunu Ustava člankom 72 a bilo 367.169 ispravnih te 40.666 neispravnih potpisa. Napomenuo je da su nevažeći potpisi prošli dvostruku kontrolu, to jest da ih je dodatno pregledalo njihovo povjerenstvo.

Uzevši u obzir činjenicu da se, poput Milanovićeve vlade, i ova „Frankenstein“ vlada na čelu s Plenkovićem izrazito protivila objema referendumskim inicijativama, te da je u kontroli potpisa sudjelovao APIS, mnogi ne će povjerovati da je tomu tako. Nadalje, kad Pupovčeva „nevjenčana supruga“, novinarka Yutarnjeg, Slavica Lukić par dana prije objave službenih rezultata napiše da nema dovoljno potpisa, sve još više zaudara na prljavu igru.

Prije svega, treba razmotriti činjenice. Svakom referendumskom pitanju od obje inicijative nedostaje preko 40 000 potpisa, odnosno proglašeni su nevaljalima. Dakle, organizatori i čelni ljudi obaju inicijativa su do te mjere nepismeni, nesposobni, ili pak, toliko samouvjereni da su smatrali kako će s tolikim brojem „nevaljalih“ potpisa „prevariti“ vladajuće – što nužno slijedi ukoliko ćemo vjerovati Kuščeviću, Plenkoviću i APIS-u.

S druge strane, ugrubo 40 000 „nevaljalih“ potpisa od cca. 400 000 predanih potpisa, prelazi iznos od 10%, što je, ne ćemo reći suludo, ali je itekako malo vjerojatno, nešto poput broja nevažećih listića na nedavno održanim izborima u BiH. Sve upućuje na laž, obmanu i prijevaru.

HNS predvođen Ivanom „razdjelnik“ Vrdoljakom već podnio kaznenu prijavu protiv organizatora referendumskih inicijativa. Unatoč uvriježenom mnijenju, tako nešto treba apsolutno podržati iz razloga sličnih gore navedenima. Ukoliko su potpisi zaista krivotvoreni, za to netko mora odgovarati, pa bio on lijevog, desnog ili kojeg već svjetonazora; kazneno djelo je kazneno djelo.

Međutim, ukoliko istraga pokaže da nije bilo krivotvorenja, netko će morati objasniti hrvatskomu narodu kako se dogodi da slučajno (dakle, bez namjere, izravne ili neizravne) više od 10 %, u ovom slučaju više od 40 000, potpisa bude nevažeće, što je matematički moguća, ali isto tako vrlo slabašna vjerojatnost. Nadalje, ako već vladajući kontroliraju APIS i Povjerenstvo za provjeru potpisa, istragom će se objelodaniti (i potvrditi) seže li im ruka u DORH i ina nadležna istražna tijela. Naposljetku, kad-tad će o svemu odlučivati Ustavni sud, kako o broju valjanih potpisa, tako i o ustavnosti referendumskih pitanja, a više je no izvjesno, uzev u obzir trenutni sastav Ustavnoga suda, kakvu će odluku donijeti.

Nakon toga će biti jasno tko upravlja državom hrvatskoga naroda protiv interesa hrvatskoga naroda. Valja podsjetiti na onu latinsku: „Inter arma enim silent leges“ što se prevodi: „U doba rata zakoni utihnu“.

Međutim, treba isto tako kazati da zakoni utihnu upravo jer se ratuje oružjem, odnosno fizičkom silom, a ne riječima t.j. argumentacijom. U tom smislu, valjalo bi narečenu latinsku izreku prevesti (i tumačiti) ovako: „Kad riječi (zakoni) ne djeluju, treba posegnuti za (fizičkom) silom.“

Josip Gajski/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari