Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Objavljeno

na

Svršetkom studenoga temperature privremeno ispod ništice, tek toliko da mjesec u finišu opravda ime. Nenaviknuti na hladnoću, u Zagrebu i Splitu neki su počeli paliti automobile na parkiralištima ispred stambenih zgrada. Na Mars sletjela letjelica od koje ćemo doznati ima li života na ratničkom planetu. Letjelica je bez ljudske posade, a s kakvom će se vratiti ostaje vidjeti.

Svakako nam žurno treba drugi planet jer ovaj koji se naziva Zemljom potrošili smo u kratko vrijeme, u stvari u zadnjih svega stotinu pedeset bezumnih godina, žrtvovali jednu tako lijepu kuglu na oltaru „razvitka, napretka čovječanstva“ i sličnih lažnih vijesti, uz velike i manje ratove oko „resursa“ koji su na izmaku.

Hrvatska u tom smislu, ekološkom i klimatskom, nema previše putra na glavi, budući da se nikada nije bjesomučno razvijala pa diše bolje od ostatka svijeta, a ima i vode na bacanje, što i čini. Ako je što ostalo od industrijskih zagađivača iz vremena krepane Jugoslavije, uglavnom je uspješno uklonjeno, i zato mirno i nevino možemo pratiti natezanja onih iz G 20 koji klimatske promjene ne opažaju, i ne će sve dok nam svima ne bude počelo doslovce gorjeti pod nogama, a ne samo njima.

U političkom životu RH, u društvu općenito, zagađivači iz jugoslavenskih vremena nisu tako glatko nestali. Viđamo ih svakodnevno, ne skrivaju se u mraku, drže skupove, snimaju filmove, objavljuju knjige, imaju svoje novine, svoje stare i nove (Novosti) frustracije, te prvi prosinca ne obilježavaju početkom Došašća nego došašća Jugoslavije u kojoj su došli na svoje, to jest zavladali mnogim naivnim narodima, milom ili silom. Plač velikosrpske klateži za Jugoslavijom posve je nerazumljiv, jer u Hrvatskoj i izvan Jugoslavije imaju isti, povlašteni tretman, čak i mnogo bolji, svaka ih vlast tetoši i uzima u vlast na ovaj ili onaj način. Svi koji su protiv takvoga paradoksalnog ulagivanja tipovima koji u Hrvatskoj vrijeđaju Hrvatsku, pripadaju po novoj nomenklaturi krajnjoj desnici ili ultradesnici.

Tu retoriku preuzela je, odnosno plasirala, tzv. umjerena desnica, a kada je desnica u Hrvatskoj umjerena i umivena, onda se klatež razmaše pa postane nasilna te smo na prijelazu studenoga u prosinac imali nekoliko „slučajno“ povezanih i jednako odvratnih granatiranja Hrvatske s pozicija jugoslavenskih i velikosrpskih (što je isto), s nikada zamrlim optužbama, sada opet krajnje agresivnim, da je našom zemljom zavladao fašizam, nacizam, biciklizam i slično, pa se umivena desnica našla u situaciji da mora reagirati, a našla se zato jer je sve učinila da se nađe. I opet će. Svi navedeni povezani „slučajnici“(pravobraniteljica, IDS, SDSS, SDP) neodoljivo podsjećaju na „slučaj Žanko“ koji je zbog divljačkih optužaba o šovinizmu i ustašizmu u tadanjoj SRH postao trn u oku nacionalno već više-manje probuđene partijske hijerarhije i izazvao ju da se brani i u toj obrani postane sudionikom pokreta koji nazivamo Hrvatskim proljećem.

U Hrvatskoj ništa novo

Na nedavnom Interliberu došla mi je u ruke, to jest dao mi ju je u ruke Ante Žužul, knjiga „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“ autora Wollfyja Krašića. Iz predgovora Ive Banca izdvajam (prepričavam) rečenice koje opisuju kako se i tada podmetalo Hrvatskoj sličnim metodama kao i sada: „Početkom prosinca 1970. Dragutin Haramija, predsjednik IV Sabora SRH poslao je pismo Mitji Ribičiću u kojemu je optužio SIP-ove operativce kako šire insinuacije da je hrvatsko vodstvo u dosluhu s dr. Brankom Jelićem (HNO) koji je živio u Berlinu i navodno uspostavio veze s Moskvom. S gledišta tih veza Hrvatska bi bila neovisna pod komunističkom upravom – od Trsta do Drine -, unutar sovjetskog lagera, a poredak bi bio socijalizam sovjetskog tipa. Zauzvrat, SSSR bi dobio baze u Mostaru i Rijeci. (Izvor tvrdnja bio je V. Tomulić, Jelićev pomoćnik, u stvari agent jugoslavenske obavještajne službe.)… Ta je izmišljotina koju je Tripalo nazvao proizvodom bolesne mašte, imala dramatične posljedice, a dobro je smišljena da poveže ‘neprijateljsku emigraciju’ s Brežnjevom, odnosno ‘fašizam’ sa sovjetizmom, pa u taj paket stavi proljećare – svi su strahovi lijepo umotani i Hrvatsko je proljeće krenulo prema slomu, hrvatski sveučilištarci i matičari pozatvarani, a Đoko je opet došao na svoje. Kažem, sada se stvari ponavljaju u nešto izmijenjenim okolnostima, ulogu Savke i Tripala ima (najuže) vodstvo sadašnje umivene desnice koja se užasno boji desnice, a iznutra (rečeni slučajnici) i izvana tjera ju se da bude što ne bi trebala biti, pa i vođe moraju biti iz posve drugoga miljea nego što su autentični pokretači pokreta za hrvatsku samostalnost, sada gotovo pretvoreni u disidente.

Rastrojena ljevica jedinoga saveznika ima u desnom centru, što, primjerice, „Novi list“ sjajno analizira, a da bi sve bilo lijepo i razborito, navodno, provlači se teza da je za buđenje nepostojećeg ustaštva u Hrvatskoj kriv Tomislav Karamarko, odnosno da je Plenković spasio Hrvatsku od ustaštva, premda, eto, baš ovih dana dok je Plenković na vlasti haranga postaje sve opakijom. Zaključak: bilo kakva hrvatska vlast nije dobra ni poželjna, kao ni bilo kakva hrvatska država, pa makar i SMS država. Usput: pročitao sam Karamarkovo “priznavanje krivnje“ i sve što je napisao potpuno je točno, a ujedno je razvidno zašto nije bio po volji ni Bruxellesu, ni crvenima ni pupovčanima – znači, kad se bratska srca slože, itd.

Koalicijski partneri desnoga centra sada se zabavljaju, nepostojećem HNS-u dan je resor obrazovanja, znači hrvatske budućnosti s kojom eksperimentira kao u stara vremena alkemičari, traži kamen mudraca i ne nalazi ga. Pupovac i družba lutaju po Hrvatskoj ne bi li gdje našli, osim poznatih, do sada nepoznate tragove NDH i povezali ih sa sadašnjošću. Centristi sve to mirno gledaju, pa i kada su u igri prozirna podmetanja, dovlačenja iz Srbije mutnih likova nešto lukavijih od Vučića i njegovih ministara, a neupućeni kakvi jesu, i oni iz škola jugoslavenske historiografije, marksizma i lenjinizma, dopuštaju da se javno govori kako su u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, jedino u Hrvatskoj!, postojali logori za djecu – potvora koja se prenosila i na doba srpske agresije devedesetih, o ubijanju srpske djece, što je koštalo života mnoge ranjene hrvatske branitelje u trenutku okupacije Vukovara.

Pa kad ne će hrvatska država RH ili SMS, hrvatski znanstvenici gotovo u ilegali moraju dokazivati istinu: da tzv. logor za djecu u Jastrebarskom nije bio logor nego mjesto gdje su djeca spašavana, da u Sisku nije bio logor – o čemu je prošastih dana održan znanstveni skupa bez odjeka u „službenim“ medijima, pod naslovom „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku„, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Djeca su bila smještena u Sokolani, samostanu sv. Vinka, Reissovu skladištu i školi u novom Sisku, dovedena izgladnjela, bolesna, i mnogima nije bilo spasam ali je većina ipak preživjela.

Od 7000 ratne siročadi na području Hrvatske umrlo je 1152 nesretnih mališana. Nema ni jednog dokaza da je i jedno jedino dijete ubijeno. Nesreća te djece bila je velika, sudbine tužne, ali lažima o „logorima za djecu“ ionako velika tragedija ne će biti umanjena, štoviše. No, poslužit će, i jest, u pupovačkim makinacijama usidrenim u NDH (na čijem su području djeca spašavana zahvaljujući heroinama poput Dijane Budisavljević, predanim liječnicima, časnim sestrama i svećenstvu uključujući Stepinca, ali kako bi svi oni to mogli činiti bez dopuštenja režima, teško je zaključiti).

I dalje o 1918.

Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS.

Stogodišnjica SHS odnosno Jugoslavije probudila je povijesnu svijest naroda i država koje su 1918. uplovile u terorističku državu, koja im je oduzela i državnost i novac, ponizila ih i ubijala (ne samo prosinačke žrtve, sjetimo se stradanja u Posavini). Ne sjećam jesmo li mi proglasili ništetnim sramotnu odluku Narodnog vijeća, to jest adresanata koji su putovali u Beograd na čelu sa zubarom Pavelićem, ali vidim da su Crnogorci za stotu obljetnicu prihvatili rezoluciju o ništavnosti nasilnog pripajanja Crne Gore Srbiji odnosno Jugoslaviji, kada je nestala Kraljevina Crna Gora i nije se pojavila na zemljovidim donedavno, ne kao kraljevina, zemlja koja se „emancipirala“ (ne zaboravljamo da je Srbija gurnula Crnu Goru ne samo u Prvi svjetski rat nego i u rat protiv Hrvatske devedesetih, za što je, za razliku od Srbije, izrazila kajanje, čak platila odštetu zarobljenim Hrvatima, što Srbiji ne pada na pamet).

Taj montenegrijanski čin osupnuo je Srbiju i Vučića, a kako i ne bi. Često se služim zemljopisnim atlasom iz 2001. u kojemu su nacrtane granice države koja se zvala „Srbija i Crna Gora“, teritorijalno posve pristojna i s izlazom na more, kadli, eto, drugo oko u glavi se samo izbilo… I Kosovo se osamostalilo, na Sandžaku stalno vrije, ni Vojvodini nije više najugodnije, RS u BiH sve nešto pokušava jače se povezati sa Srbijom, ali ne ide, ne daju gospodari svijeta, pa Dodiku preostaje paradiranje sa svojom zastavom u Sarajevu i puzajućim stvaranjem paravojske, što može dovesti do novoga rata i hajdmo ispočetka. Ne dao Bog. No „šokiran“ događajima u Montenegru, Vučić pokazuje da je neizliječeni Miloševićev šegrt. I da mu Hrvatska, uz RS, ostaje jedino poprište gdje ima pouzdane saveznike, koji znaju posao, napuhuju balone i pripremaju teren stalnim i sve agresivnijim tezama o RH kao zemlji u kojoj se povampirilo ustaštvo toliko strašno da će na kraju zahtijevati intervenciju Srbije. I hajdmo ispočetka.

Hrvatska se, doduše, malo udaljila od istočnoga susjeda koji joj bez prestanka radi o glavi, malo se srednjoeuropeizirala, u Zagrebu je održan skup Srednjoeuropske inicijative – usporedo sa G 20 – u njoj je mnogo zemalja koje „ne idu u Marakeš“, a zašto ne idu službenoj hrvatskoj politici nikako nije jasno. Onima koji ne idu, nije jasno zašto hrvatska vlast drži hrvatski narod nepismenim, pa mu ne da ni na hrvatski preveden tekst za koji marakešani trebaju dignuti ruku. Bez obveze. Ha. Dok kršćane ubijaju po Azijama i drugdje više nego u doba Dioklecijana. Pokret žutih prsluka u Francuskoj samo je naoko financijski. Simpatični, ha, Macron koji je htio postati novi Napoleon, i dalje ima gard čovjeka koji je progutao metlu i pametniji je od naroda, što znači da će biti pometen. Službena vlast u Hrvatskoj treba malo pogledati što se to oko nje događa, i izvući pouke, ako nije kasno.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari