Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS

Objavljeno

na

Svršetkom studenoga temperature privremeno ispod ništice, tek toliko da mjesec u finišu opravda ime. Nenaviknuti na hladnoću, u Zagrebu i Splitu neki su počeli paliti automobile na parkiralištima ispred stambenih zgrada. Na Mars sletjela letjelica od koje ćemo doznati ima li života na ratničkom planetu. Letjelica je bez ljudske posade, a s kakvom će se vratiti ostaje vidjeti.

Svakako nam žurno treba drugi planet jer ovaj koji se naziva Zemljom potrošili smo u kratko vrijeme, u stvari u zadnjih svega stotinu pedeset bezumnih godina, žrtvovali jednu tako lijepu kuglu na oltaru „razvitka, napretka čovječanstva“ i sličnih lažnih vijesti, uz velike i manje ratove oko „resursa“ koji su na izmaku.

Hrvatska u tom smislu, ekološkom i klimatskom, nema previše putra na glavi, budući da se nikada nije bjesomučno razvijala pa diše bolje od ostatka svijeta, a ima i vode na bacanje, što i čini. Ako je što ostalo od industrijskih zagađivača iz vremena krepane Jugoslavije, uglavnom je uspješno uklonjeno, i zato mirno i nevino možemo pratiti natezanja onih iz G 20 koji klimatske promjene ne opažaju, i ne će sve dok nam svima ne bude počelo doslovce gorjeti pod nogama, a ne samo njima.

U političkom životu RH, u društvu općenito, zagađivači iz jugoslavenskih vremena nisu tako glatko nestali. Viđamo ih svakodnevno, ne skrivaju se u mraku, drže skupove, snimaju filmove, objavljuju knjige, imaju svoje novine, svoje stare i nove (Novosti) frustracije, te prvi prosinca ne obilježavaju početkom Došašća nego došašća Jugoslavije u kojoj su došli na svoje, to jest zavladali mnogim naivnim narodima, milom ili silom. Plač velikosrpske klateži za Jugoslavijom posve je nerazumljiv, jer u Hrvatskoj i izvan Jugoslavije imaju isti, povlašteni tretman, čak i mnogo bolji, svaka ih vlast tetoši i uzima u vlast na ovaj ili onaj način. Svi koji su protiv takvoga paradoksalnog ulagivanja tipovima koji u Hrvatskoj vrijeđaju Hrvatsku, pripadaju po novoj nomenklaturi krajnjoj desnici ili ultradesnici.

Tu retoriku preuzela je, odnosno plasirala, tzv. umjerena desnica, a kada je desnica u Hrvatskoj umjerena i umivena, onda se klatež razmaše pa postane nasilna te smo na prijelazu studenoga u prosinac imali nekoliko „slučajno“ povezanih i jednako odvratnih granatiranja Hrvatske s pozicija jugoslavenskih i velikosrpskih (što je isto), s nikada zamrlim optužbama, sada opet krajnje agresivnim, da je našom zemljom zavladao fašizam, nacizam, biciklizam i slično, pa se umivena desnica našla u situaciji da mora reagirati, a našla se zato jer je sve učinila da se nađe. I opet će. Svi navedeni povezani „slučajnici“(pravobraniteljica, IDS, SDSS, SDP) neodoljivo podsjećaju na „slučaj Žanko“ koji je zbog divljačkih optužaba o šovinizmu i ustašizmu u tadanjoj SRH postao trn u oku nacionalno već više-manje probuđene partijske hijerarhije i izazvao ju da se brani i u toj obrani postane sudionikom pokreta koji nazivamo Hrvatskim proljećem.

U Hrvatskoj ništa novo

Na nedavnom Interliberu došla mi je u ruke, to jest dao mi ju je u ruke Ante Žužul, knjiga „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“ autora Wollfyja Krašića. Iz predgovora Ive Banca izdvajam (prepričavam) rečenice koje opisuju kako se i tada podmetalo Hrvatskoj sličnim metodama kao i sada: „Početkom prosinca 1970. Dragutin Haramija, predsjednik IV Sabora SRH poslao je pismo Mitji Ribičiću u kojemu je optužio SIP-ove operativce kako šire insinuacije da je hrvatsko vodstvo u dosluhu s dr. Brankom Jelićem (HNO) koji je živio u Berlinu i navodno uspostavio veze s Moskvom. S gledišta tih veza Hrvatska bi bila neovisna pod komunističkom upravom – od Trsta do Drine -, unutar sovjetskog lagera, a poredak bi bio socijalizam sovjetskog tipa. Zauzvrat, SSSR bi dobio baze u Mostaru i Rijeci. (Izvor tvrdnja bio je V. Tomulić, Jelićev pomoćnik, u stvari agent jugoslavenske obavještajne službe.)… Ta je izmišljotina koju je Tripalo nazvao proizvodom bolesne mašte, imala dramatične posljedice, a dobro je smišljena da poveže ‘neprijateljsku emigraciju’ s Brežnjevom, odnosno ‘fašizam’ sa sovjetizmom, pa u taj paket stavi proljećare – svi su strahovi lijepo umotani i Hrvatsko je proljeće krenulo prema slomu, hrvatski sveučilištarci i matičari pozatvarani, a Đoko je opet došao na svoje. Kažem, sada se stvari ponavljaju u nešto izmijenjenim okolnostima, ulogu Savke i Tripala ima (najuže) vodstvo sadašnje umivene desnice koja se užasno boji desnice, a iznutra (rečeni slučajnici) i izvana tjera ju se da bude što ne bi trebala biti, pa i vođe moraju biti iz posve drugoga miljea nego što su autentični pokretači pokreta za hrvatsku samostalnost, sada gotovo pretvoreni u disidente.

Rastrojena ljevica jedinoga saveznika ima u desnom centru, što, primjerice, „Novi list“ sjajno analizira, a da bi sve bilo lijepo i razborito, navodno, provlači se teza da je za buđenje nepostojećeg ustaštva u Hrvatskoj kriv Tomislav Karamarko, odnosno da je Plenković spasio Hrvatsku od ustaštva, premda, eto, baš ovih dana dok je Plenković na vlasti haranga postaje sve opakijom. Zaključak: bilo kakva hrvatska vlast nije dobra ni poželjna, kao ni bilo kakva hrvatska država, pa makar i SMS država. Usput: pročitao sam Karamarkovo “priznavanje krivnje“ i sve što je napisao potpuno je točno, a ujedno je razvidno zašto nije bio po volji ni Bruxellesu, ni crvenima ni pupovčanima – znači, kad se bratska srca slože, itd.

Koalicijski partneri desnoga centra sada se zabavljaju, nepostojećem HNS-u dan je resor obrazovanja, znači hrvatske budućnosti s kojom eksperimentira kao u stara vremena alkemičari, traži kamen mudraca i ne nalazi ga. Pupovac i družba lutaju po Hrvatskoj ne bi li gdje našli, osim poznatih, do sada nepoznate tragove NDH i povezali ih sa sadašnjošću. Centristi sve to mirno gledaju, pa i kada su u igri prozirna podmetanja, dovlačenja iz Srbije mutnih likova nešto lukavijih od Vučića i njegovih ministara, a neupućeni kakvi jesu, i oni iz škola jugoslavenske historiografije, marksizma i lenjinizma, dopuštaju da se javno govori kako su u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata, jedino u Hrvatskoj!, postojali logori za djecu – potvora koja se prenosila i na doba srpske agresije devedesetih, o ubijanju srpske djece, što je koštalo života mnoge ranjene hrvatske branitelje u trenutku okupacije Vukovara.

Pa kad ne će hrvatska država RH ili SMS, hrvatski znanstvenici gotovo u ilegali moraju dokazivati istinu: da tzv. logor za djecu u Jastrebarskom nije bio logor nego mjesto gdje su djeca spašavana, da u Sisku nije bio logor – o čemu je prošastih dana održan znanstveni skupa bez odjeka u „službenim“ medijima, pod naslovom „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku„, u organizaciji Sisačke biskupije, Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatskoga katoličkog sveučilišta. Djeca su bila smještena u Sokolani, samostanu sv. Vinka, Reissovu skladištu i školi u novom Sisku, dovedena izgladnjela, bolesna, i mnogima nije bilo spasam ali je većina ipak preživjela.

Od 7000 ratne siročadi na području Hrvatske umrlo je 1152 nesretnih mališana. Nema ni jednog dokaza da je i jedno jedino dijete ubijeno. Nesreća te djece bila je velika, sudbine tužne, ali lažima o „logorima za djecu“ ionako velika tragedija ne će biti umanjena, štoviše. No, poslužit će, i jest, u pupovačkim makinacijama usidrenim u NDH (na čijem su području djeca spašavana zahvaljujući heroinama poput Dijane Budisavljević, predanim liječnicima, časnim sestrama i svećenstvu uključujući Stepinca, ali kako bi svi oni to mogli činiti bez dopuštenja režima, teško je zaključiti).

I dalje o 1918.

Godine 1918. stvorena je država SHS, a 2018. država SMS.

Stogodišnjica SHS odnosno Jugoslavije probudila je povijesnu svijest naroda i država koje su 1918. uplovile u terorističku državu, koja im je oduzela i državnost i novac, ponizila ih i ubijala (ne samo prosinačke žrtve, sjetimo se stradanja u Posavini). Ne sjećam jesmo li mi proglasili ništetnim sramotnu odluku Narodnog vijeća, to jest adresanata koji su putovali u Beograd na čelu sa zubarom Pavelićem, ali vidim da su Crnogorci za stotu obljetnicu prihvatili rezoluciju o ništavnosti nasilnog pripajanja Crne Gore Srbiji odnosno Jugoslaviji, kada je nestala Kraljevina Crna Gora i nije se pojavila na zemljovidim donedavno, ne kao kraljevina, zemlja koja se „emancipirala“ (ne zaboravljamo da je Srbija gurnula Crnu Goru ne samo u Prvi svjetski rat nego i u rat protiv Hrvatske devedesetih, za što je, za razliku od Srbije, izrazila kajanje, čak platila odštetu zarobljenim Hrvatima, što Srbiji ne pada na pamet).

Taj montenegrijanski čin osupnuo je Srbiju i Vučića, a kako i ne bi. Često se služim zemljopisnim atlasom iz 2001. u kojemu su nacrtane granice države koja se zvala „Srbija i Crna Gora“, teritorijalno posve pristojna i s izlazom na more, kadli, eto, drugo oko u glavi se samo izbilo… I Kosovo se osamostalilo, na Sandžaku stalno vrije, ni Vojvodini nije više najugodnije, RS u BiH sve nešto pokušava jače se povezati sa Srbijom, ali ne ide, ne daju gospodari svijeta, pa Dodiku preostaje paradiranje sa svojom zastavom u Sarajevu i puzajućim stvaranjem paravojske, što može dovesti do novoga rata i hajdmo ispočetka. Ne dao Bog. No „šokiran“ događajima u Montenegru, Vučić pokazuje da je neizliječeni Miloševićev šegrt. I da mu Hrvatska, uz RS, ostaje jedino poprište gdje ima pouzdane saveznike, koji znaju posao, napuhuju balone i pripremaju teren stalnim i sve agresivnijim tezama o RH kao zemlji u kojoj se povampirilo ustaštvo toliko strašno da će na kraju zahtijevati intervenciju Srbije. I hajdmo ispočetka.

Hrvatska se, doduše, malo udaljila od istočnoga susjeda koji joj bez prestanka radi o glavi, malo se srednjoeuropeizirala, u Zagrebu je održan skup Srednjoeuropske inicijative – usporedo sa G 20 – u njoj je mnogo zemalja koje „ne idu u Marakeš“, a zašto ne idu službenoj hrvatskoj politici nikako nije jasno. Onima koji ne idu, nije jasno zašto hrvatska vlast drži hrvatski narod nepismenim, pa mu ne da ni na hrvatski preveden tekst za koji marakešani trebaju dignuti ruku. Bez obveze. Ha. Dok kršćane ubijaju po Azijama i drugdje više nego u doba Dioklecijana. Pokret žutih prsluka u Francuskoj samo je naoko financijski. Simpatični, ha, Macron koji je htio postati novi Napoleon, i dalje ima gard čovjeka koji je progutao metlu i pametniji je od naroda, što znači da će biti pometen. Službena vlast u Hrvatskoj treba malo pogledati što se to oko nje događa, i izvući pouke, ako nije kasno.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari