Pratite nas

Razgovor

Hitrec: Hrvatska ima budućnost, pitanje je samo kakvu

Objavljeno

na

Privatni album/Mladen Pavković

Hrvatski prozaik i dramatičar Hrvoje Hitrec (r.1943.) iz sebe ima bogatu spisateljsku, ali i političku karijeru. Radio je kao novinar u kući Vjesnik, bio ravnatelj Kazališta „Trešnja“, urednik Hrvatskoga slova, ravnatelj HRT-a. Politikom se počeo baviti početkom 90-tih godina prošlog stoljeća. Bio je ministar informiranja (1991.), a jedan je od utemeljitelja i Hrvatskog kulturnog vijeća. U književnosti se javio humorističkim romanom. Pisao je i objavljivao romane na razne teme, a osobito su bile zapažene njegove knjige o Domovinskome ratu, odnosno stvaranju slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države. Poznat je i po tv-serijama za djecu, ali i kao pisac za kazalište i scenarije za dokumentarne i ine filmove.

Razgovor smo počeli  pitanjem:

Gospodine Hitrec. Relativno dugo nismo čuli da ste dobili neku značajniju nagradu ili priznanje, iako mnogo radite, pišete, objavljujete…Manje-više uvijek ste „drugi“…

Vrlo zanimljivo, vjerujte. Veći broj književnih nagrada dobio sam  prije uspostave samostalne hrvatske države, poslije malo. Odgovor može biti da sam ishlapio, ostario, zaboravio pisati i slično. Ili je posrijedi nešto drugo: kao što je lijevoliberalna i anacionalna klatež zauzela gotovo cijeli kulturni prostor, tako je, prirodom stvari, uspjela i uspijeva ući u žirije, povjerenstva, komisije, gdje uvijek čini većinu. Ponekad zabunom uđe i netko normalan, ali ga već u prvoj rundi nadglasaju.

Kod nas nema cenzure, ili .?

Cenzura ne postoji, na papiru. U zbilji je vidljiva i vrapcima na krovu. Postoje teme, posebno iz nesretnoga dvadesetog stoljeća, od kojih zaziru i novinari i književnici, pa i povjesničari. Možete vi naravno o njima pisati, ali ako niste ljubitelj jugoslavenske historiografije ili štoviše mislite da je obična krivotvorina, onda će vas uzeti na zub i podmetati vam klipove. O suvremenim temama i osobama može se svašta pisati, nema cenzure – ona se preselila u sudstvo koje naknadno odlučuje je li nešto trebalo cenzurirati ili autocenzurirati. Velik napredak.

A, kakav je danas utjecaj medija? Naime, novine, poput Večernjeg lista i sličnih u dane pandemije dolaze na većinu kioska u svega pet-šest primjeraka…

Tiskovine su u krizi, sadržaji se ubrzano sele na internetske portale. Ja sam odrastao u tiskarama i novinskim redakcijama u olovno doba. Dvostruko olovno. A rastopljeno olovo je otrovno i tko ga jednom duboko udahne, ostane mu u koži. Za mene, život bez novina, kave i cigareta nije nikakav život. Računala nemaju miris. A utjecaj medija? Pa o tome je izlišno govoriti, naravno da je velik, ponekad i presudan. Ako je riječ o vijesti, o događaju bez komentara, mediji su dragocjeni, pa kako bismo bez njih saznali što se zbilo? Hrvatska novinska  tragedija počinje kada  se umiješaju likovi koji s novinarstvom nemaju veze, obično neki poluknjiževnici posebno u lijevim novinama, koji preuzimaju na sebe da publici objasne pozadinu događaja, ali tako što u svakoj drugoj rečenici bacaju udice svoje nakaradne ideologije i zagađuju javni prostor. To su plaćenici raznih partija, a plaćeni su bogovski.

Nego, gospodine Hitrec. Kakav je utjecaj općenito kulture u društvu? Trebaju li nam (da se malo našalimo) kazališta, koncerti ozbiljne glazbe, izložbe…kad se tamo okupi relativno malo ljudi, dok za nastupe „cajki“ nisu dovoljni ni prostori sportskih dvorana ili Arena?

Tzv. „projekti“, instalacije, provokacije  i slično imaju veće potpore od „klasične“ umjetnosti, premda je obično riječ o jeftinoj promidžbi nedorečenih ideja ili trendovskih podbačaja. Ipak (rijetke) dobre kazališne predstave imaju svoju publiku, a tako će biti i nadalje. Glede cajka, to je doista teško shvatljiv parapsihološki fenomen, svojevrsna protukulturna i u stvari komična aberacija, nadošla iz balkanskih ponora.

Bili ste i ravnatelj kazališta…Gdje su naša kazališta danas, a poglavito što se događa s onim privatnim, kao što je “Trešnja“?

Puno toga sam ja bio, pa i ravnatelj kazališta. Moram Vas ispraviti, „Trešnja“ nije privatno, nego gradsko kazalište, bilo i ostalo. Postao sam ravnateljem toga kazališta sredinom osamdesetih godina, imali smo sjajnih i manje sjajnih predstava, ali se zgrada već tada raspadala. Trebalo je sagraditi novu, i ja sam se upustio u gradnju po nacrtima arhitekta Andije Mutnjakovića. Izbio je rat, pa je zgrada dovršena tek zadnje godine 20. stoljeća. Ansambl je sačuvan, predstave su igrane u drugom prostoru. Sada je „Trešnja“ opet ugledno kazalište, po podatcima lani najgledaniji  teatar u Zagrebu. Na sreću, zgrada nije stradala u potresu, kao što se dogodilo Gavelli i Komediji.

Što je nekada, a što danas predstavlja Društvo hrvatskih književnika (DHK)?

DHK, osnovan 1900., proživljavao je u dvadesetom stoljeću iste drame kao i Hrvatska u cjelini, prilagođavao se vremenu, državama i sustavima. Zlatno doba Društva hrvatskih književnika svakako su osamdesete godine ( druga polovica) kada je Društvo u stvari djelovalo kao prva hrvatska stranka, uz sve manje svemoćnu Partiju. Bilo je to vrijeme živosti, pobune, pisale su se izjave, priopćenja, nastupalo na tribinama. Nije čudno da je i inicijativa pokreta pod nazivom HDZ održana u prostorijama DHK. A danas? Na žalost, to književno društvo nema velik utjecaj. Kao što uopće biti književnikom nije velika stvar kao nekada kada se ta profesija (iliti poziv) ipak ponešto cijenila.

Netko je „pisac“ i s jednom ili dvije zbirke pjesama (pjesmuljaka), a netko ni s pedeset publicističkih knjiga…

Književnost i publicistika ipak su različite, s tim da vrhunsko publicističko djelo može biti i jest nadmoćno prosječnom književnom djelu. Imamo briljantnih publicista koji u umijeću pisanja drže lekcije književnicima ili tzv. književnicima. Pisci su svi: novinari, publicisti, književnici, u novije vrijeme i sve više onih koji u raznim formatima objavljuju na svojim privatnim ili skupnim mrežnim stranicama, od banalnosti do zapaženijih tekstova. Na kraju presuđuje publika.

A, kako gledate na „besmrtne“ tj. članove HAZU, koji još Josipa Broza Tita vode pod rubrikom „počasni članovi“?

HAZU ili prije JAZU je podosta zagonetna ustanova, posebno po kriterijima primanja članova. Ni Matoš ni  Tin Ujević nisu imali šanse. U druga područja, to jest razrede, ne ulazim, nemam pregled. Glede HAZU treba biti oprezan. Bilo je pokušaja da se ta ustanova posve obezvrijedi pa čak i ukine kao nepotrebna, što je nedopustivo. Druga je dimenzija nedovoljna energičnost akademika da se suprotstave, recimo, šaranjima po hrvatskom jeziku. A upravo bi Akademija, kao što je primjerice u Francuskoj, trebala biti najveći autoritet u jezikoslovnim pitanjima. A počasno članstvo? Pa rekao sam nedavno da smo još jednom nogom u Jugoslaviji. To se odnosi i na HAZU.

O vašem suradniku Jakovu Sedlaru relativno često tzv. ekstremno lijevi nabacuju se blatom u svezi njegovih dokumentarnih filmova, za koje ste i vi često pisali scenarije. Međutim, u tim kritikama vaš „štede“. Znači, film-ne, scenarij- da!

U filmu je tako – redatelj je u prvom planu, za scenarista nitko i ne pita. U televizijskim serijama je obratno, barem je donedavno bilo. S Jakovom Sedlarom surađujem više od trideset godina, bio sam scenarist u vjerojatno puno više od trideset dokumentarnih i igrano-dokumentarnih njegovih filmova. Sedlara je klatež uzela na zub od vremena „Četveroreda“ i od tada se snalazi kako zna i umije, hrvatska država i njezine ustanove poput HAVC-a ne daju mu ni kunu. I televizije ga izbjegavaju, osim kada uđe u poćudnu temu, pa je nedavnih dana na HTV-u prikazan njegov film o izraelskom obavještajcu. U dokumentarnoj sferi Sedlar je razvio vlastitu, nevjerojatno opsežnu produkciju, ulazeći često u zabranjena područja hrvatske povijesti.

A, kako gledate na HRT? I tamo ste nekada bili „šef“. Zbog čega ste smijenjeni?

I opet vas moram ispraviti, gospodine Pavkoviću. Nisam smijenjen, nego unaprijeđen. Ako se mjesto ministra informiranja u teškom razdoblju početkom devedesetih može nazvati nekom srećom. A prvim glavnim ravnateljem HRT-a postao sam bez svoje krivnje, nisam ni bio prvi izbor, ali su se neki pametniji povukli. Ipak sam u kratko vrijeme ponešto učinio, što bi mogle pokazati ozbiljne analize. Sustav jugorotacije okrenuo se u to vrijeme na moju stranu, pa sam ni kriv ni dužan postao ujedno i predsjedavajuću JRT-a. Dobro sam to iskoristio. Od tada u zbilji JRT više nije postojao, formalno je nestao nešto poslije.

Kakav je dramski program HRT-a?

Uglavnom reprizni. Ono što se „novo“ pojavilo u zadnje vrijeme, uglavnom me je ražalostilo. Ako netko misli da su „Novine“ uspjela serija, onda je to doista tužno. Svidjela mi se dokumentarno-igrana serija o Dubrovniku i njegovoj povijesti, uloženo je puno truda i novaca. Scenarij koji sam napisao za igranu seriju po mojem romanu „Kolarovi“ već više od deset godina stoji u nečijoj ladici.

Zbog čega još dosta ljudi „živi u Jugoslaviji“, a stanuje i zarađuje u Hrvatskoj?

Da, tijelo im je u Hrvatskoj, a glava u Jugoslaviji. Trideset godina već živi hrvatska država, a eto, još cmizdre za tom umjetnom, zločinačkom tvorevinom.

Nego, gospodine Hitrec, kakav je, po vama, predsjednik države Zoran Milanović? Naime, većina ga je birala…

Milanović je fenomen. Govoriti i ponašati se u javnim prilikama kao da je naslonjen na šank u Taču, doista je reprezentativno. A tek je počeo. Bit će tu još urnebesne zabave.

A, što mislite. Ima li Hrvatska svoju (svjetlu) budućnost?

Hrvatska je vječna, i nije to fraza. Četrnaest stoljeća postoji, ponekad skrivena pod raznim naddržavama, ali se nije izgubila u povijesti, kao ni hrvatski narod. Ne ide nam najbolje, nismo najpametniji na svijetu, jedinstveni samo u opasnostima a u miru kao jato svraka, ali guramo. Hrvatska ima budućnost, nego što. Pitanje je samo kakvu. Čekamo naraštaj koji će ju učiniti velikom.

Što sada radite, što pripremate?

Čekam predstavljanje povijesnog romana „Vladar Bosne“, promocija je bila odgođena zbog korone. Riječ je o zbivanjima na prijelazu 14. u 15. stoljeće. Dok čekam pišem roman „Dux Chroatorum“, deveto stoljeće, doba kneza Branimira. Mučim se kao pas. Ali zabio sam si u glavu da o svakom hrvatskom stoljeću, i osobama koje su ga obilježile, napišem po jedan roman. Šest ih je već objavljeno. Bili bi dobre podloge za igrane filmove, ali koga zanima hrvatska povijest?

Razgovarao Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Razgovor

Dr. Vesna Bosanac: Vjerujte u svoju Domovinu

Objavljeno

na

Razgovor Mladena Pavković s dr. Vesnom Bosanac, simbolom Grada Vukovara

Dr. Vesna Bosanac, kao ravnateljica vukovarske bolnice, u najtežim ratnim trenucima ovoga grada,  postala je simbol  junaštva, građanske hrabrosti, humanosti i etičnosti. Na čelo Medicinskog centra Vukovar i Ratne bolnice Vukovar postavljena je krajem srpnja 1991. Bila je žena na jako teškoj i odgovornoj funkciji. Svakodnevno su u bolnici, u gradu bili izloženi velikom broj bombi i razaranjima, projektilima, granatama…

Dva dana nakon okupacije grada srpski četnici  odveli su je u logor, u Sremsku Mitrovicu, u Srbiju. Tamo su je ispitivali  oficiri JNA. Bila je podvrgnuta mučenju. Oslobođena je 20. prosinca 1991. Prvom prigodom vratila se u svoj grad, u svoju bolnicu, ponovno na rukovodeću funkciju. Nije joj ni tada bilo lako, relativno često su je sputavali, pa čak i sudski progonili. Ona je sve to izdržala. Zahvaljujući i njezinu  iznimnom angažmanu  ova je bolnica obnovljena, a u njoj još samo ratni muzej podsjeća na strahote kroz koje su prošli mnogi Vukovarci, koji su se liječili ili tražili spas od zlotvora koji nisu imali milosti ni prema bolesnicima, odnosno zdravstvenim ustanovama.

Iznimna mi je čast što je u dvorištu ove legendarne bolnice postavljen i čvrsto stoji Spomen križ na sve hrvatske nevine žrtve, koji je podignut na moju inicijativu – Da se ne zaboravi.

Pored toga, uredio sam i priredio njezinu knjigu „Apeli dr. Vesne Bosanac“.

Ova žena, junakinja hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, još uvijek radi, ne da se…

Gospođo Bosanac. Stječe se dojam da se danas gotovo ne govori i ne piše o razrušenoj vukovarskoj Ratnoj bolnici tijekom hrvatskog obrambenog i pobjedničkog Domovinskoga rata…

– U tome se ne bih u potpunosti složila-rekla je. Mislim da se i dalje govori na relevantnim mjestima o razrušenoj Ratnoj bolnici Vukovar, pa je tako, primjerice, o tome raspravljao Saborski odbor za zdravstvo u prosincu 2019., prilikom prihvaćanja zakonskog prijedloga o promjeni osnivačkih prava nad vukovarskom bolnicom. Odlukom Vlade Republike Hrvatske, a zatim, nakon saborskog odbora, u Hrvatskom saboru prihvaćen je i Zakon, te je vukovarska bolnica dobila status Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar…

A gdje je dokumentacije iz vukovarske Ratne bolnice?

– Još se uvijek nažalost nalazi u Republici Srbiji.

– Kako se danas sjećate Vaših svakodnevnih apela koje ste pred okupaciju Grada Vukovara  pisali i slali diljem svijeta, sve do 18. studenoga 1991.?

– Vjerujte, često se sjetim mojih apela iz Ratne bolnice Vukovar, a zahvaljujući Vama gospodine Pavkoviću, ti su apeli prikupljeni i publicirani u zasebnoj knjizi. Ova knjiga apela je zorni prikaz svakodnevnih događanja za vrijeme agresije na Vukovar i vukovarsku bolnicu, te nam služi prigodom održavanja raznih edukacija i na našim stručnim simpozijima, gdje prezentiramo naša ratna iskustva učenicima osnovnih škola, studentima Medicinskog fakulteta ali i svim zainteresiranim koji posjećuju naš muzej „Mjesto sjećanja – vukovarska bolnica 1991.“

A što je s Vašim ratnim memoarima, razmišljate li i o tome?

– Razmišljam, dakako, ali za jedan takav projekt, pisanje ratnih memoara, prije svega je potrebno značajno vrijeme i koncentracija, za koje još nisam našla vremena, obzirom na aktivnosti kojima se sada bavim.

Ne čini li Vam se ipak da se o Vukovaru manje-više govori i piše tek kad krenu priprema za obilježavanje još jedne tužne obljetnice? 

– Imate pravo. O ratnom Vukovaru, ali i o onom što se tu događa tijekom godine, uglavnom se više piše i govori u vrijeme obilježavanja 18. studenoga, mada mogu reći i tijekom cijele godine. Naime, veliki broj ljudi dolazi odati počast Vukovaru i njegovoj žrtvi 1991., ali istina je da bi o tome trebalo više pisati u medijskom prostoru.

A kako se danas sjećate dr. Juraja Njavru i svih ostalih ratnih zdravstvenih i inih djelatnika?

– O, da. Često se sjetim dr. Juraja Njavre. Čak i u svim kriznim situacijama, koje nas i sada snalaze. Osjećam da je njegov duh i dalje s nama. Mnogi ratni zdravstveni djelatnici i moji suradnici više nisu sa nama i vrlo često mislim i na njih.

Što je s ratnom odštetom? To se više i ne spominje…

– Vjerujte, nisam informirana o postupcima vezanim za ratnu odštetu. Glede obnove Nacionalne memorijalne bolnice Vukovar, do sada je u njezinu obnovu i različite projekte uloženo preko 400 milijuna kuna, a pogotovu u periodu do 2000. godine i posljednje tri i pol godine, od kada smo korisnici EU projekata, financiranih iz EU fondova.

A kako gledate na veliku žrtvu današnjeg zdravstvenog osoblja, kad im se plješće i s balkona?

– Zdravstveno osoblje tijekom obavljanja svog odgovornog posla, u potpunosti je posvećeno pomoći bolesnicima i članovima njihovih obitelji. Tu se nema što dodati. Naš narod to jasno prepoznaje, te im je zahvalan i to iskazuje, kako ste i sami rekli, čak i pljeskom sa balkona.

Danas je vukovarska bolnica gotovo u potpunosti obnovljena, u čemu su među ostalim i Vaše velike zasluge…

– Da, imate pravo. Nacionalna memorijalna bolnica Vukovar je gotovo u potpunosti obnovljena, ali još ove godine završavamo nekoliko projekata, financiranih iz EU fondova. Međutim, također je potrebno pristupiti projektu energetske učinkovitosti, obzirom da je infrastruktura bolnice obnovljena još 1998. i oprema u infrastrukturi je već starija od 20 godine, te ju je potrebno zanoviti. Iako je bolnica u proteklih 20 godina, uz pomoć hrvatske Vlade, opskrbljena novom opremom, medicinska tehnologija je uznapredovala i potrebno je kontinuirano zanavljati opremu za dijagnostičke i terapijske postupke.

Nu, gospođo Bosanac, imate li  problema sa zdravstvenim osobljem? Naime, priča se da liječnici, medicinske sestre… sve više odlaze i zapošljavaju se u inozemstvu. Zašto?

– Nakon mirne reintegracije, svake godine radimo na edukaciji liječnika i medicinskih sestara. Danas u vukovarskoj bolnici radi 130 liječnika, 250 medicinskih sestara, te veliki broj zdravstvenog osoblja, pa je potrebno i dalje kontinuirano raditi na edukaciji, jer za kvalitetnu zdravstvenu zaštitu je najvažnije imati liječnike i medicinske sestre, ali i ostalo zdravstveno i nezdravstveno osoblje. I mi smo do sada imali pojedinačnih odlazaka liječnika i medicinskih sestara, ali u neznatnom broju i za njih smo uspjeli osigurati adekvatne zamjene. Na pitanje zašto osoblje odlazi, mogu reći da su odlasci iz Vukovara i naše bolnice započeli 2000. godine, kada su bili vrlo teški uvjeti rada i slabo plaćeni poslovi, tako da su mnoge medicinske sestre otišle u Austriju, Njemačku i Irsku. Za njih smo osigurali adekvatne zamjene, ali smo ostali u stalnom kontaktu sa svim našim djelatnicima i ponosni smo što su tamo gdje su otišli, pokazali izvrsno znanje i spremnost pomoći pacijentima.

A je li vam poznato od čega najviše boluju hrvatski branitelji, ali i ostali u Vukovaru? Ima li po tom pitanju  još uvijek „tragova“ rata?

– Unazad tri godine, kontinuiranim sistematskim pregledima hrvatskih branitelja, ali i pružajući usluge hrvatskim braniteljima iz cijele Slavonije, mogu odgovorno reći da uglavnom boluju od kardiovaskularnih bolesti, ali sve više i od malignih bolesti. Teško je reći da li  pobol hrvatskih branitelja ima direktnu povezanost sa posljedicama rata, ali se može sa sigurnošću ustvrditi da mnogi od njih, koji rano obolijevaju od teških bolesti, nisu redovito išli na sistematske preglede i mislim da je ovaj projekt Ministarstva hrvatskih branitelja, koji se provodi unazad tri godine, vrlo značajan, te da potiče hrvatske branitelje da više brinu o svom psihičkom i tjelesnom zdravlju.

Nego, vraćaju li se ljudi u Vukovar?

– Nažalost, ne raspolažem točnim podacima koliko se ljudi vraća u Vukovar, ali mogu reći da primjećujem da se u Vukovar naseljavaju mlade obitelji i da sve više mladih i djece živi u ovome gradu.

Koliko je po Vama politika pomogla, a koliko odmogla Vukovaru?

– Politika je svakako važna za obnovu i razvoj Vukovara, pa tako i vukovarske bolnice i mislim da je značajno pomogla u obnovi  grada i bolnice, poglavito u razdoblju od 1997. pa do 2000., kao i u posljednje tri i pol godine, kada smo značajno zanovili sve bolničke sadržaje.

A kako surađujete s današnjim gradonačelnikom?

– Dobro, kao i uvijek. Gospodin Penava  je dosad u potpunosti davao podršku svim našim projektima i vjerujem da će tako biti i dalje. Nema razloga da bude drugačije.

Među prvima ste se vratili u Vukovar. Sjećamo se da Vas neki i nisu baš lijepo dočekali, ali Vi ste ostali…

– Moj povratak u Vukovar je bio moj zavjet i dug prema onima koji su svoj život i zdravlje ostavili 1991. godine. Ne progone me slike rata, vjerujem u budućnost i veseli me svaki put kada u gradu srećem  sve više mladih ljudi sa djecom.

I na kraju, dr. Bosanac, kakva je Vaša poruka?

Moja je poruka  svim građanima Republike Hrvatske da vjeruju u svoju Domovinu, da cijene svoje porijeklo, da brinu za svoje obitelji i da žive sretno na svojem ognjištu.

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Plenković najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Objavljeno

na

Objavio

Nemamo puno vremena za slavlje, rekao je predsjednik HDZ-a Andrej Plenković u večerašnjem HRT-ovom Dnevniku, najavivši između ostalog smanjenje broja ministarstava.

Plenković je rekao da je slavlje nakon jučerašnjih parlamentarnih izbora na kojima je HDZ odnio uvjerljivu pobjedu bilo kratko – opustili su se, ali u okvirima disciplinirane mineralne i obične vode.

– Nemamo mi puno vremena za slavlje. Ima puno ljudi koji traže od Vlade i Sabora da djeluje, rekao je Plenković, koji je ranije danas objavio da imaju potporu 76 zastupnika za parlamentarnu većinu.

Plenković je u Dnevniku rekao da su od zastupnika manjina, Reformista i HNS-a dobili načelnu potporu, ali da nije bilo razgovora o sastavu Vlade u smislu kadrova ili resora. Na pitanje hoće li smanjivati broj ministarstava odgovorio je potvrdno.

– To smo jasno kazali u našem programu Sigurna Hrvatska. Vodimo konzultacije o tome kako da prilagodimo na najfunkcionalniji, najučinkovitiji način buduće resore, ali dopustit ćete nam još par dana da se oko toga unutar sebe konzultiramo, rekao je Plenković.

Kao prve poteze između ostalog je najavio smanjenje poreza na dohodak, poreza na dobit, PDV-a na svu hranu…

Plenković je istaknuo da je HDZ pobijedio u devet od 11 izbornih jedinica, a u dvije gdje su bili drugi, trećoj i osmoj, ostvarili su povijesno najbolji rezultat.

Na pitanje što je bila prijelomnica u izborima odgovorio je da su pogodili nekoliko elemenata te da je većina birača svjesna postignuća u proteklom mandatu koji je bio težak i izazovan.

– Siguran sam da je bilo i grešaka, ali smo unatoč tome radili sve što smo najbolje umjeli i znali za interes Hrvatske. Rezultati su bili tu, rekao je Plenković.

Rekao je da su ostvarili 23 mandata u četiri zagrebačke jedinice, isto kao i 2016., ali da su ovaj put pobijedili lijevu koaliciju baš u svim jedinicama.

Govoreći o obnovi Zagreba od potresa rekao je da će nastojati naći formulu koja će sustavno obnavljati i protupotresno ojačavati brojne zgrade koje su stradale.

Što se koronavirusa tiče, poručio je građanima da je najbolje da budemo odgovorni.

– HDD: higijena, dezinfekcija i distanciranje. To su tri elementa koja će najbolje spriječiti širenje zaraze, rekao je Plenković, posebno apeliravši na mlade.

Istaknuo je da je sad puno manji broj hospitaliziranih slučajeva nego u ožujku te da je jako mali broj pacijenata na respiratorima, što znači da je virus isti, ali da nas ljetni mjeseci ipak čine donekle otpornijima.

Plenković poručio Domovinskom pokretu: Ako hoće mijenjati HDZ, onda neka dođu u HDZ

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari