Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Hrvatska na udaru izvana i iznutra

Objavljeno

na

Amazonska klima, toplo a kiši, svašta se šulja kroz visoku travu, krpelji se lijepe uz mala i veća toplokrvna bića. Svibanj pun života u prirodi, samrtno težak u sjećanjima naroda, s toliko komemoracija i mementa da ih je kroničaru teško i pratiti, a bleiburška je tuga tek pred nama. Početkom svibnja izvrstan dokumentarni film (HTV) Ljiljane Bunjevac Filipović o Gojku Šušku, staloženom čovjeku koji se u uzburkanom vremenu pojavio iz iseljeništva kao da ga je sama Providnost poslala, dorastao ulozi ratnoga ministra obrane i napada kao da je od rane mladosti polazio vojne škole i akademije, osoba doista skromna, prirodnog autoriteta i uvijek nekako sjetan, s cigaretom među prstima, nije izgovarao dulje rečenice, ne držeći do velikih govornika i lažnih proroka.

Istoga dana prisjećanje na masakr redarstvenika u Borovu Selu, koji je i zadnjem ignorantu trebao biti znakom što se sprema, da je u stvari toga datuma počeo krvavi rat protiv Hrvata. O nekažnjavanju zločinaca skoro tri desetljeća poslije iluzorno je zgražati se, a opet ni prelaziti šutke preko sramotnog zatvaranja očiju hrvatskih represivnih i pravosudnih tijela. Slučajno sam 2. svibnja gledao i Vijesti u 17 sati i Dnevnik u 19 sati HTV-a. U popodnevnim vijestima pojavljuje se, među inima, čovjek koji je u svezi s tim stravičnim zločinom u Borovu Selu i vjerojatno novim spoznajama „išao u DORH“, valjda u bližoj prošlosti, a ondje mu rekli da „oko toga više ne dolazi“. Oho, velim ja, napokon točna adresa i dijagnoza, ali, kažem ja, ta se izjava ne će pojaviti u središnjem Dnevniku. I nije.

U međuvremenu su radili telefoni. Tako je DORH još jednom pokazao da je ne usko nego široko grlo koje može progutati sve što mu naleti, da nije odvjetništvo hrvatske države nego pratitelj kunktatorskih političkih skupina čije migove bespogovorno sluša, a jedina mu je satisfakcija kada vođa ili vođe neke od tih skupina spuznu s vlasti pa ih on dograbi u slasnoj odmazdi. Ja sam DORH otpisao u prvom i jedinom susretu s njim, kada je odbio djelovati protiv (su)financijera knjige u kojoj se hrvatskom narodu odriče pravo da svoj jezik naziva svojim imenom.

Hrvatska na udaru izvana i iznutra

Uz Dan slobode medija, nedavno proslavljen (a u svezi s DORH-om): ako se u medijima pojavi neistina ili krupno podmetanje, ojađena osoba može posegnuti za sudskom tužbom i dobiti satisfakciju (možda, ako ima dobre veze). A što kada se u medijima pojavi prostački, subverzivni napad na hrvatsku državu? Može li uvrijeđena država podići tužbu? Ne može. Država je pojam, apstraktni štono riječ, ako nema svoje zatočnike u obliku institucija, pa zato u njezinu obranu treba stati Državno odvjetništvo, kao što mu ime kaže. Pa stane li? Ne stane.

Ako se u srpskim Novostima pojavi naslov Šupačka država Hrvatska, ako neki zaluđeni vijećnik SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji napiše „Serem se na Republiku Hrvatsku“, DORH je dužan intervenirati, inače što će nam. Hajdmo ga ukinuti ako ne radi. Sve rečeno nema ama baš nikakve veze sa slobodom medija. Na dan te slobode (3. svibnja) bijaše svečanost kojom ravnaju projugoslavenski i prosrpski mentori, te se na ekranima tonski puštaju Željko Jovanović koji mirno gleda spaljivanje hrvatske zastave na utakmicama u Srbiji, i Slavica Lukić čiji komentari podsjećaju na zlatno doba komunističkog totalitarizma. Doduše, čini se da je žiri uz nagradu jednoj zaštitnici protuhrvatskih krugova koja je privatizirala javnu televiziju, učinio kobnu pogrešku dodjeljivanjem nagrade nazvane po Zagorki drugoj jednoj novinarki, Ivani Petrović. Tu kobnu zabunu odmah su opazili pilseli, pavelići i matule, pa digli crvenu i prema Hrvatima u BiH šovinističku graju, jer se Ivana usudila reći da je presuda hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima sablazan pravde, te točno procijenila geopolitičku opasnost za uski južni pojas Hrvatske ukoliko Hrvata u Herceg Bosni nestane, a sablazan haaške pravde upravo u tom cilju djeljuje.

Crveni su patuljci svugdje i nigdje (jer su duhovno raseljene osobe, jer žive u zemlji koju mrze, među narodom koji mrze), a da ih srodni mediji ne populariziraju mogli bismo odmahnuti rukom kao na dačiće i šešelje. No od čega bi onda živjeli oni njihovi (ha) ljubitelji u medijima, koji crvene ispade čine vidljivima? Zašto se samo rubno spominje tužba (dobivena) Mirjane Hrge protiv Novosti? Pa da se ne nervira kolacijski partner Pupovac. Zašto novinari kojima je prekipjelo napuštaju HTV, kako to da je Elizabeta Gojan koja je uvrjedljivo komentirala inauguraciju Kolinde GK opet u sedlu, a Hloverka Novak Srzić koja se javno usprotivila takvom „novinarstvu“ – zauvijek izbačena? Kamo je iz voditeljstva Dnevnika nestao Branimir Farkaš, poslan na reporterske zadaće u uznemirene gradove, a i on se javljao vrlo profesionalno u trenutku presude Hrvatima iz Herceg-Bosne i samoubojstva generala Praljka, te bi se moglo zapitati je li (i) zato nepoćudan za voditelja. Ali jest voditelj kojemu nikako ne mogu zapamtiti ime, a nedavno je u danima jasenovačkih komemoracija ustvrdio da je u tom logoru ubijenu 20.000 djece, čak zastao i rekao „Ponavljam,20.000 djece„. S ekrana HTV-a!

Odakle njemu taj podatak? Bit će da ga je dobio iz sadašnje RH verzije žrtava u Jasenovcu. Odakle podatci za tu verziju? Iz raznih izvora, kažu. Od kojih je većina nevjerodostojna, što su radoznali utvrdili čak i površnim pregledom. I onda se pitate odakle Dačiću taj podatak? Pa on redovito gleda HTV, očito. No gdje može pronaći prave podatke, bez pomoći HTV-a? U Beogradu, gdje je arhiv NDH i koji arhiv Srbijanci jednostavno ne će, ne žele ili ne smiju dati Zagrebu. A to što će Dačić poslati „svoj“ popis, možete misliti kako će biti sastavljen, lažan naravno kao što je sve što dolazi s istoka, ne samo od Miloševićeva posilnog nego i iz vrhova srbijanske politike u svim razdobljima, ma tko predvodio. Ako se netko ne uklapa, onda ga ubiju (Đinđić).

U svemu, kada su djeca u pitanju (ali i odrasli) tragično je i neljudski igrati se s neprovjerenim podatcima, neznanstvenim tvrdnjama, i još opasnije plasirati ih s ekrana Hrvatske televizije. Maniti se svakog ultimativnog, čak „okruglog“ podatka sve dok ne bude utvrđena istina, a zna se kako se do istine može doći, ako se hoće. Kao što će se napokon (valjda) doći do istine o Jasenovcu 45-48, jednoj od postaja Križnoga puta i Golom otoku prije otvorenja Golog (čitajte Tuđmanovu izjavu iz 1996.) pa će se autorima filma „Jasenovac-istina“ militantna orjunaška bagra morati ispričati , kad-tad… I da završim (ne posve) s novinarima i novinarstvom koje inače u cjelini cijenim i volim, čak im se divim na količini rečenica koje dnevno proizvedu, stilom boljim od mnogih književnika, ali… volim i prirodu, šumu, no ne mogu voljeti krpelje i potkornjake, pa se tako grozim kiča i podmuklosti dijela nehrvatskih kolumnista ili voditelja poput A. Stankovića kojemu bi dobro došla zabrana rada nedjeljom.

Hrvatska televizija jednostavno ne smije dopuštati tom arogantnom tipu da beskonačno vodi svoju privatnu emisiju i dovodi sugovornike po mjeri, poput glumca Trifunovića koji neuvijeno izjavljuje da je Hrvatska demokratska zajednica gamad koja je vodila ratove devedesetih (kao i presvučeni radikali u Srbiji), da Hrvatska nije prošla katarzu kao Njemačka, to jest (čita se između redaka) da je generala Gotovinu trebalo osuditi kao nacističke glavešine, da je strašno kako vlasnik pečenjare može postati ministar, što bi se valjda odnosilo na Gojka Šuška. Pa ako ovaj perverzni ispad usred Zagreba, na Hrvatskoj televiziji, ne bude povodom da se Stankovića nogom u stražnjicu istjera s Hrvatske televizije, ne znam što bi se još moglo dogoditi da se tako zbude. I nije teško dosjetiti se da je intervju sinkroniziran sa Šešeljem u (pred) Hrtkovcima i njegovom najavom „oslobođenja“ tzv. nestale RSK, znači najavom rata Hrvatskoj iz usta poslanika u srbijanskoj skupštini.

Spomenik Karlu Marxu

Početak svibnja odgovara crvenima, na trenutak procvjetaju kao jorgovani, brane svoju epsku borbu za radnička prava, koju su izgubili i oni i radnici, prisjećaju se svoje revolucionarne mladosti koja je završila komunističkim terorom i genocidom nad hrvatskim narodom, i nikako ne priznaju da su svjesno ili nesvjesno bili u službi zla. Na sjeveru Europe diže se (kineski) spomenik Karlu Marxu čije ideje nisu posve razumjeli, ali su i te kako dobro pročitali njegovu blistavu misao o Hrvatima kao otpatcima naroda koji moraju nestati iz povijesti. Da je samo to rekao (napisao) zauvijek bi trebao biti persona non grata u hrvatskoj povijesti, nekmoli u sadašnjosti, ali je uradio nešto više na nešto širem planu, pa zaludio i istok i (ne zaboravimo) zapad, nakon čega su Lenjin, Staljin i njegov šegrt Tito učinili od zamisli krvav reality show, ne manji a vjerojatno (sigurno) i veći nego njihovi nacistički pandani.

Filozof Berdjajev (spominjem ga opet jer je bio suvremenikom užasnih poremećaja) točno kaže da je u to doba „Francuska već odavno dekristijanizirana, a da se u Njemačkoj proces dekristijanizacije odvija na upravo potresan način: križ se zamjenjuje svastikom, od kršćana se traži da se odreknu kršćanske objave i evanđeoskog morala, duhovno-personalističko shvaćanje čovjeka zamjenjuje se naturalističko-zoološkim, te se prema uređenju ljudskoga života uspostavlja isti odnos kao i prema stočarstvu.“ Baš potresno. Rečeni je filozof morao napustiti Sovjetski savez, gdje se isto događalo pred njegovim očima, s tim da je umjesto svastike nad stočarstvom vladala crvena zvijezda. Istu tu zvijezdu na „crvenom Peristilu“ proslavili su ovih dana markovine i skupina prokomunističke mladeži,valjda da privuku turiste u Hrvatsku. Ma, kad su tako željni, zašto ne sastave nekoliko omladinskih brigada i pošalju ih na izgradnju Pelješkog mosta, ubrzat će dovršenje i pomoći Kinezima koji se naoko ne odriču komunizma, ali se pod tom ljušturom skrivaju upravo imperijalistički (zasad u poslovnom smislu) kapitalisti. U predasima bi ih mogli zabavljati muški i ženski matule, kojih se u hrvatskim teatrima namnožilo pa ondje nije dobro izjašnjavati se kao Hrvat ili čak kao vjernik,eh, takve čekaju vrlo male, epizodne uloge, noga od stolca ili slične.

O filmu i televiziji da ne govorim. Skoro tri desetljeća nakon uspostave samostalne hrvatske države, nismo kadri snimiti ništa što nije barem malo protuhrvatski obojeno, a „druga strana“ u Drugom svjetskom ratu i dalje je nepoćudna za ekranizaciju, čak i ona građanska koja nije imala veze ni s ustašama i partizanima. Gledao sam ovih dana u komadu njemačku televizijsku seriju „Naše majke, naši očevi“, vrlo dobru i profesionalno urađenu, a spominjem ju zato što je na stanovit način „revolucionarni iskorak“ : tema je njemačka vojska i njemački vojnici na istočnoj fronti, sudbine petero prijatelja (dva Nijemca, jedan Židov i dvije njemačke djevojke) – priča rađena po stvarnim osobama. Ništa se ne skriva, ništa ne govori u prilog nacističkoj mašineriji niti se prikrivaju užasi, ali se ulazi u psihologiju „običnog“ vojnika koji je istrgnut iz svoga predratnog načina života i upregnut u tobože nepobjediv stroj, koji ga samelje. Njemačka može sebi dopustiti i takav pogled.

Šipilberk

Dok čekamo slične filmove s hrvatske „druge strane“, u sadašnjoj Hrvatskoj demoniziraju se i ljudi koji s režimom u NDH nisu imali ništa, ali ih je njihova naobrazba predodredila za diplomatske i druge službe, primjerice Envera Čolakovića oko kojega su matule dignule buru, i ne znajući da su toga pisca čak i krvoločni komunisti nakon rata poštedjeli, to jest nisu ga smaknuli kao Budaka, nego ga stavili na led kao Tabaka i Tina Ujevića, te je Enver morao prevoditi s mađarskog na hrvatski Ervina Šinka koji je tako postao „hrvatskim književnikom“, a kada se veliki Slavko Kolar pobunio protiv tih i takvih, izbacio ga Krleža (i ne samo Krleža) iz Društva književnika.

Legenda o Ali-paši, prvi put objavljena 1944., doživjela je drugo izdanje negdje u cvatu Hrvatskoga proljeća, a onda joj se opet zametnuo trag. U onim vremenima hrvatske i muslimanske šutnje kada smo se vozili jugoslavenskim željeznicama. Ne spominjem ih slučajno: iz pisma čitatelja saznajemo neki dan da kondukteri u hrvatskim vlakovima više ne nose značke crven-bijeli-plavi, jer su se „neki ljudi iz Siska pobunili“. Koji su to ljudi iz Siska? Ne zna se. Tko je iz nomenklature brojnih šefova Hrvatskih željeznica izdao takvu“zapovijest“? Ne zna se. Istraživački novinari trebaju saznati, a kondukterima se moraju vratiti njihove značke. Mora li se pojaviti neki Stjepan Radić iz okolice Siska, kao onda kada se originalni Radić borio protiv mađarizacije hrvatskih željeznica?

Samo sreća, ništa drugo

U moru prisjećanja na povijesne događaje prisjetilo se i početka Tridesetogodišnjeg rata (pitanje na maturi: Koliko je dugo trajao Tridesetogodišnji rat?) u kojemu su sudjelovala dva naraštaja Zrinskih. Tukli su se u tom ratu i otac Juraj i sinovi Nikola i Petar, Jurja je dao otrovati ljubomorni Wallenstein, Nikola je smaknut u namještenoj lovačkoj nesreći s veprom, Petar je završio na panju (i to smo komemorirali 30. travnja).

Bilježim što je poznato, da bih rekao što vam nije poznato, poštovani čitatelji. Privatizirajući (eto, i ja) portal HKV-a, dajem općinstvu do znanja da se prošloga tjedna pojavio moj novi povijesni roman „Samo sreća, ništa drugo“, romansirana biografija Nikole VII. Zrinskog, zvanog i Čakovečki, u nakladi AGM-a. Tako se pomalo ostvaruje moj suludi projekt niza povijesnih romana s obratnom kronologijom – od dvadesetog do sedmog stoljeća. Elem, nakon Kolarovih (20.), Što Bog dade i sreća junačka (19.), Špilberk (18.), Samo sreća, ništa drugo (17.) u pripremi je Luka od Sigeta ( 16.), a upravo pišem roman „Pippo od Ozore“ s prijelaza 14. u 15. stoljeće. Znači, preostaje mi napisati još samo dvanaest romana, ako sam dobro izračunao. Treba mi samo sreća, ništa drugo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom?

Objavljeno

na

Objavio

Ovo nije tekst o Miloradu Pupovcu, već o jednom umirovljeniku. No krenimo redom.

Svijet je prepun boraca za bolji svijet. To su uglavnom bizarni ratnici pravde koji se bore za ljudska prava, a istovremeno nose markiranu zapadnu robu proizvedenu u siromašnim azijskim zemljama u kojima su radnička prava nepostojeća.

To su antikapitalisti koji sve kupuju na Amazonu, piju Coca-Colu i rade selfieje ispred McDonald’sa s najnovijim modelom Applea. To su vegani koji se bore za prava životinja i jedu kvinoju, latinskomeričku veoma hranjivu i zdravu biljku kojoj je zbog toga cijena toliko skočila da si ju domicilno siromašno stanovništvo više ne može priuštiti, a bila im je stoljećima izvor zdravlja i preživljavanja.

To su oni koji spašavaju Zemlju, a žive u gradovima, obilno konzumiraju i proizvode tone smeća tjedno. To su oni koji su za abortus, a istovremeno prosvjeduju protiv klanja životinja za prehranu. To su feministice koje se bore za prava žena, a istodobno podržavaju homoseksulace da kupuju maternice od siromašnih žena. Ima toga napretek, sve demagogija do demagogije, apsurd do apsurda, no to im ne smeta da se smatraju onim dijelom čovječanstva koji je na pravoj strani povijesti. Svi ostali su nagrabusili, čeka ih neka etiketa sa sufiksom fobija, ili što sve već…

Posebna priča su antifašisti i antirasisti. Čitam tako da se u SAD-u iz školske lektire izbacuje remek-djelo svjetske književnosti, Twainove “Pustolovine Huckleberryja Finna”. I to zbog rasizma. To je četrnaesto književno djelo izbačeno iz lektire i studija u SAD-u u zadnjih par godina.

Digle se antife i antirasisti ljuti zbog “rasističkog tona koje može uznemiriti djecu” ili studente, pogotovo što se Jim naziva crncem. Da ludorija bude potpuna, ovaj Twainov roman također je, odmah kada je izašao 1885. godine, bio žestoko napadan. Zbog rasizma? Ne, zbog antirasizma, jer je Jim, crnac, ovaj, Afroamerikanac, prikazan previše herojski za jednog roba.

Pun mi je, dakle, kufer i “antirasista” koji su zapravo rasisti. Primjerice, Ujedinjeni narodi objavili su izvješće još dvijetisućite godine u kojem, umjesto poticanja demografskih mjera, zaštite obitelji na Zapadu u kojoj oba člana moraju raditi da bi preživjeli, UN nudi Europi masovno preseljenje stanovništva iz Afrike kao rješenje demografskog problema, i stvaranje neke nove rase, melting pota. E, to je rasizam, tretirati ljude, Afrikance, kao “kufere” i jeftinu radnu snagu, a nacionalne identitete i europsku kulturu kao kuhinju bosanskog lonca.

Branitelji ljudskih prava, ti proimigrantski antirasisti, ne bore se za političku i ekonomsku nezavisnost Afrike i Afrikanaca, oni ne žele pomoći Afrikancima u borbi protiv stranih ugnjetača i neokolonijalnih eksploatatora, s Francuskom kao primjerom, oni bi oslobađali Afriku od – Afrikanaca.

Ne daju potporu Panafričkom pokretu Kamia Seba koji se bori za Afriku slobodnu od neokolonijalnih eksploatatora, da se Afrika razvija, a ne iseljava, već su od tih istih afričkih eksploatatora dobrim dijelom i financirani, pa negiraju rečeni francuski neokolonijalizam, te kao antikapitalisti dovode tim istim kapitalistima jeftinu radnu snagu. Je li to rasizam, ili borba za ljudska prava? Ne, to je rasizam.

Ti ljudskopravaši i antirasisti s ljevice imaju i dvostruka mjerila: Palestince bi branili da ostanu u njihovoj kući, dok Afrikance treba masovno deportirati u Europu da tu potraže bolji život.

Što nam se to događa na Zapadu sa svom tom moralnom policijom? To je sindrom svetog Jurja u penziji. Sintagmu je skovao britanski pisac, jedan od najdražih mi autora, Douglas Murray, koji je, jako bitno u kontekstu ove teme, deklarirani homoseksualac, deklarirani ateist i deklarirani liberal – konzervativac.

Murray kaže kako smo uništili sve velike naracije, bile one pozitivne, kao judeokršćanstvo, bilo one negativne, kao nacifašizam i komunizam.

Namjesto toga stvaraju se u atomiziranom zapadnom društvu mali i agresivni identiteti, kao npr. LGBTIQ…, i to opet na matrici ljudskih prava pretvorenih u kapric. Zato, kaže Murray, ti ratnici pravde i boljeg svijeta, rade konstantan kaos, drže društvo “u stalnom stanju gađenja” i “vode rat protiv svih za koje smatraju da su na krivoj strani povijesti”. To je sindrom svetog Jure u penziji.

Nakon što je ubio velikog zmaja (nacifašizam) koji više ne postoji, sveti Jure sada tumara kuglom zemaljskom, a kako tog zmaja više nema, on lamata mačem prema zmajevima koji mu se pričinjaju ili ih izmišlja. To im je, zapravo, biznis.

Budala je uvijek bilo i bit će ih. No, nacifašistička aždaja više ne postoji. To ne kaže samo Murray, već i lijevi intelektualci od Žižeka do Chomskog. Biti antifašist u svijetu kada je ta ideologija i sustav odavno propao je sumanuto. I profitabilno.

Ovo napisah Hrvatima za utjehu: svijet je prepun Pupovaca, na raznim područjima, oboljelih od sindroma svetog Jure u penziji. Njegovu izmišljotinu o prekrštavanju Srba zato ću ostvariti: Milorade, ja te krstim u Juru Pupovca, u ime Vulina, Vučića i Dačića. Amen!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Što je jugoslavenski ‘antifašizam’ i tko je i kako u njemu sudjelovao?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Da smo izgubili rat, i dalje bih pisao ovu kolumnu, ali na Golom otoku klešući je u kamenu

Objavljeno

na

Objavio

Odzvonilo je silovateljima u Lepoj njihovoj. Lex Veljača uskoro će počistiti sve smeće s “ovih prostora“. Kao kad je Heraklo od Euristeja dobio zadatak da očisti Augijeve štale.

Heraklo je u našem slučaju ministar Bošnjaković, a Euristeja je udruga “Spasi me“ na čelu s legendarnom Jelenom Veljačom. Ona je, preselivši se u Beograd, iznenada shvatila gdje je do tada živjela. I vratila se na velika vrata. Plenki je to prvi shvatio i eto nama po tko zna koji puta noveliranja Kaznenog zakona RH. Uglavnom, dobit ćemo nešto oštrije sankcije nego do sada. I do sada je svako fizičko i seksualno nasilje bilo kazneno djelo. Ono što će biti “tvrd orah“ je slučaj kad mala čela nude velika načela. A to je odredba gdje spolni odnos bez pristanka postaje vrsta silovanja. Englezi se “k’o pijani plota“ stotinama godina drže svog “Criminal law“, a HR-u ovo je već “stota“ izmjena.

Vratimo se na spolni odnos bez pristanka koji postaje “vrsta silovanja“. Što je sa suprugom kojeg njegova supruga prijavi za silovanje, doduše bez fizičkog nasilja, ali bez njenog izričitog pristanka. Može to žena, kad se posvađaju, i naknadno shvatiti da suprugu zapravo zadnji puta kad su imali odnose nije uopće bila dala svoj pristanak. Ionako su bili (najvjerojatnije) sami u krevetu! Takvom suprugu od sada prijeti minimalno godina dana ”bukse” bez obzira što će on vjerojatno tvrditi da nije znao da treba usmeni ili pismeni pristanak supruge, da su to do sada rješavali na konkludentan način, da nije znao kako sada mora svaki puta kad legne sa ženom osigurati čvrsti dokaz da je ona pristala. Možda pisanu potvrdu, ovjerenu kod javnog bilježnika?!

Nekom će ovaj moj stav izgledati kao nepotrebno karikiranje i protivan zaštiti žena od seksualnog nasilja. No, kako je iza mene skoro 50-godišnja odvjetnička praksa dobro znam kako će ovo “silovanje bez pristanka“ biti i te kako zloupotrebljavano. Bit će zabavno pratiti suce u kaznenim predmetima kad supruga tvrdi da je “silovana“, a suprug se brani da je do sada “silovao“ svoju zakonitu na taj način bezbroj puta, a sada odjednom mora u Lepoglavu dok se supruga oporavlja od “šoka“ uz pomoć nekoga tko je tu dozvolu još davno, kad se ženio, dobio. Bit će kod nas puno loše informiranih supruga punih “podijeljenih osjećaja“. Rješenje se nazire u građanskopravnoj sferi. Možda da supružnici sklope “bračni ugovor“ kod javnog bilježnika po kojem suprug ne mora imati posebnu usmenu ili pisanu dozvolu za seks sa svojim zakonitom…

Kad smo već spomenuli “podijeljene osjećaje“, kako bi ih bolje upoznali, evo jednog sugestivnog primjera. Podijeljeni osjećaju javljaju se, na primjer, kad vam zločesta punica s vašim novim autom odleti u provaliju…

Srpski logori za neke su plod mašte desnih krkana

O Jasenovcu svi znaju sve. Neki progresivniji tvrde i pišu o milijun žrtava. Kao, recimo, patrijarh Irinej. Za srpske logore iz Domovinskog rata ne zna baš nitko. Osim onih 30-tak tisuća koji su prošli kroz njih. Ta golgota ne zanima ni Pupovca, ni Bošnjakovića, ni Radu, ni Jakovčića iz Documente, ni Antu Tomića i ljevičarske kolumniste iz Jutarnjeg, 24 sata, Indexa, net.hr, ni Šprajca, SDP, HDZ, Žonju, Jakovčića iz IDS-a, Miletića, Robya Bajrušija itd. Lijeva medijska falanga “prosto ne može da veruje“ da su ti logori stvarno postojali.

Logori gdje se je tuklo, ubijalo, mučilo i gazilo ljudsko dostojanstvo.  Jeste li igdje pročitati da je dan 14. kolovoza obilježen kao dvadeset i dvogodišnjica velike razmjene logoraša kod Nemetina u kojoj je na slobodu iz logora bilo pušteno 714 naših branitelja i civila? Old sad story! Ti logori kao da su plod mašte desnih krkana. Nitko od naših vrlih političara, posebno onih HDZ-ovih i HNS-ovih, nisu došli ni blizu, niti su pustili o tome glasa. Naravno, ni vrhunski stručnjaci za sve logore iz SDSS-a.

Ali zato se kao muhe skupe na svakoj “komemoraciji“, od one u Srbu do obilježavanja žrtava svakog ustaškog logora iz Drugog svjetskog rata. Nema, recimo, u “slobodarskom“ Indexu, Jutarnjem, Večernjaku, ni na RTL-u ni riječi o brojnim svjedocima koji mogu svjedočiti o zlodjelima u tim srpskim logorima.

Jakovina, Markovina, Klasić i slični ”istoričari” vjerojatno misle da su ti logori samo “osveta“ za sve ono što se događalo u Jasenovcu. Ako Documenta, Pupovac, Frljić, Čičak, Pilsel i sve te njihove para-humanitarne organizacije očito pojma nemaju što je proživljavalo oko 30 tisuća ljudi u tim logorima onda se samo od sebe nameće jedno jako ružno pitanje: što bi bilo s Hrvatskom da smo kojim slučajem Domovinski rat izgubili? Koliko nula bi brojci 30 trebali još nadodati? Dobro, kod mene osobno ne bi se promijenilo ništa drastično. Ova depresivna kolumna bi i dalje izlazila. S time da bi je pisao na Golom otoku klešući je u kamenu.

“Oslobodioci” i Zrin

Ovih dana, točnije 9. rujna, nigdje ni slova o brutalnom partizanskom zločinu u mjestu Zrin na obroncima Zrinske gore. Toga dana 1943.g. naši “osobodioci“ ušli su u Zrin i pobili 291. mještanina.

Naravno, proglasiše sve civile ustašama tako da je uspjelo preživjeti svega 16 osoba. Ni Turci u rodnom mjestu Nikole Šubića Zrinskog nisu u jednom danu pobili toliko ljudi i opljačkali ih. I danas, nakon sramotne šutnje o pravom karakteru NOB-a, biskup Košić žali za ubijenim “ustašama“, umjesto da, zajedno sa sisačkom Ikačom, evocira uspomene na “herojski“ čin “oslobodioca“ koji su u jednom danu skoro 300 civila oslobodili života u malom tragičnom hrvatskom mjestu. I na kraju krajeva, tko će pisati o tom stravičnom komunističkom zločinu? Jutarnji, Večernji u Gerinom Obzoru, Novi list, Slobodna, Indeks, Net.hr, 24sata? Hoće – naravno – ali samo u kontekstu Nikole Šubić Zrinskog. Možda Klasić, Jakovina i ekipa znaju da je i to bila samo ”pravedna osveta” za sve ustaške zločine.  Ali onda su trebali krenuti na ustaše, a ne čekati maršala Tolbuhina da odradi posao za naše “narodne heroje“.

Već sam gore napisao da smo slučajno izgubili Domovinski rat, da bi ovu kolumnu pisao na Golom otoku. I tamo bi mi se dogodila najgora moguća kombinacija. Kako bih zbog godina zasigurno bolovao od Alzheimera i usput dobio proljev, počela bi trka lijevo, desno, a ne znaš ni gdje ni zašto?!

Hajmo i dalje ostati u mračnom snu da smo slučajno izgubili Domovinski rat. Većina će zaključiti da taj rat nismo ni slučajno mogli izgubiti. To je točno. Međutim, bi li neki budući apstraktni rat mogli ipak popušiti? Ideju mi je dala kolumna u Večernjem novinara čije tekstove nikada nećete uspjeti pročitati u Večernjakovom Obzoru. Autor kolumne je, naravno, Davor Ivanković. Tema su srpski oficiri i provokacija s ulaskom u Hrvatsku na liturgiju u Jasenovcu.

U isto vrijeme srpski “mirotvorac“ Vučić s ushićenjem je pratio vježbe policijskih snaga Srbije. Užario se od sreće gledajući topove od 20 do 40 mm, rakete, naoružane policijske helikoptere, nove mitraljeze s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Otprilike u isto vrijeme u Zagrebu je bila obljetnica specijalaca iz Lučkog.

Naravno, bez topova, raketa, naoružanih policijskih zrakomlata, mitraljeza s rotacijskim cijevima tipa Gatling. Razlog? Hrvatska policija ne posjeduje takvo naoružanje. Da se naša policija pokuša naoružati poput vojske, kao što je to slučaj u Srbiji, možete samo zamisliti kakva bi graja nastala. Troši se novac na oružje umjesto na vrtiće, škole, ekologiju, stanove za imigrante. Puhovski, Tomić, Pavičić, Rada, Žonja, Toma, Beljak, Bajruši, Vlašić, Documenta… svi bi oni odmah digli graju do neba…

Tomu još treba dodati da se ovih dana u Srbiji uvodi obavezni vojni rok i da će za sedam godina imati kompletno obučenih oko 50.000 vojnika. Samo politički glupani mogu zanemariti činjenicu da danas u Srbiji Hrvatsku smatraju vojnim neprijateljem broj jedan. Samo političke guske će se i dalje k’o pura dreku čuditi povratku HV-a u kasarne.

Srbi se hvale da im je Trump u zamjenu za priznanje Kosova obećao 14 potpuno novih F-16 i 10 milijardi dolara za vojnu infrastrukturu. Nakon propasti kupnje aviona od Izraela ministar Krstičević za kaznu “kleči na kuruzi“, a Srbija se rapidno naoružava. Miroslav Lazanski, prijatelj Jelene Lovrić, odlazi za ambasadora u Moskvi, a po zaključku Davora Ivankovića Srbija se približava  vojnoj opremljenosti iz 1991.g. “kad je bila 10 puta moćnija od nas“. I na kraju, je li o rapidnom naoružanju Srbije i autsajderskom ponašanju Hrvatske i jednu jedinu riječ rekao bilo tko od naših predsjedničkih kandidata? HV i naša nacionalna sigurnost je za njih periferna tema.

Pitali Rusi Tuđmana što ima protiv Srba? Gardijske brigade – odgovorio je Tuđman.

Budite sigurni da Papa tako skoro neće priznati Kosovo

Aleksandar Vučić je posjetio Vatikan. U Apostolskoj palači primio ga je papa Franjo. Vučić je izjavio da će zamoliti papu Franju da ne prizna Kosovo. Budite sigurni da Papa neće priznati Kosovo. Barem ne tako skoro. Vučić bi jako “voleo“ da Papa posjeti Srbiju, ali za taj “sveti“ čin nema suglasnost SPC-e. “Veliki patrijarh” pozdravlja papu Franju, a on “velikog“ Patrijarha.

Vučić kaže kako mu je Papa u više navrata rekao da izuzetno cijeni Patrijarha Irineja, bez čije dozvole ne može doći u posjet Beogradu. Papi su sada samo Beograd i Moskva “tiha želja“ jer nema poziva za posjetu.

U Hrvatsku može doći kad god zaželi, ali nakon svega što je čuo o Hrvatskoj od “Velikog Patrijarha” još će malo razmisliti. Vučiću je dobri Papa poklonio medaljon mira i protumačio mu njegovo značenje. Vučić je to navodno shvatio na jedan posebni transcendentni način ili kao svojevrsni oprost Pape miroljubivoj Srbiji koja je, onako usput rečeno, izazvala Prvi svjetski rat, a nakon pada komunizma, i čitav niz ratova na području bivše SFRJ, a koja je zbog toga bila osuđena za genocid u Srebrenici, za ubijanje u Vukovaru itd.

Srbija je sve uspješnija u pokušaju sprječavanja proglašavanja kardinala Alojzija Stepinca svetim. Papa Franjo misli kako za zbližavanje dvije Crkve nisu potrebne teološke rasprave jer, kako reče, “ujedinjeni smo u krvi“. Slažem se. Teološke rasprave potrebne su samo oko kanonizacije kardinala Stepinca. A što se tiče krvi, počevši od Prvog svjetskog rata pa zaključno do Kosova i Vukovara, tu ne da smo se “ujedinili“ nego smo se skoro i udavili ujedinjeni. I da dobri papa Franjo nije izabran za papu, vjerojatno nikada ne bi skužili kako smo se ujedinili i sa SPC-om. Nekako u isto vrijeme kad tu istu crkvu Crna Gora proglašava terorističkom organizacijom.

Uglavnom: “Ex nihilo, nihil fit” ili od ničega ništa.

Silvek Tomašević se u Rimu pita: “Može li kip pokvariti odnose dvaju susjeda? Kip razdora je pjesnik i političar Gabriele D’Annunzio, koji je postavljen u Trstu točno na stotu godinu kad je dotični Gabriel sa oko 2.000 perjem okićenih vojnika u operetnom puču ušao u Rijeku. Ta okupacija je trajala 16 mjeseci i za divno čudo nisu legionare od tamo istjerali Titovi partizani jer tada još nije bilo šume Brezovica niti su se u Srbu okretali svećenici na ražnju.

Fašistu D’Annunzija izbacili su iz Rijeke talijanski vojnici. Znači “kipek“ patuljastog Gabriela ne može pokvariti vječno prijateljstvo dvaju naroda i narodnosti. Onako usput, sjetih se kako je maršal Tito naredio 4. armiji JNA da 1. svibnja 1945.g. “oslobodi“ Trst od Nijemaca koji su još pred 25 dana bili napustili grad. Tada se naša “herojska“ armija ušuljala u grad. No, 2. svibnja u Trstu se iznenada pojavila Druga novozelandska divizija. Narod je, naravno, bio na strani JNA oslobodioca jer su oni odmah uveli policijski sat i radnu obvezu što je ljude do kraja oduševilo.

U tom oduševljenju stanovništvo je počelo opsjedati zapovjedništvo generala Gentriyja tražeći pomoć i zaštitu od “oslobodioca“. Zatim je “fašist“ Churchill dao naredbu feldmaršalu Alexanderu da ne dolazi u obzir bilo kakav sporazum s partizanima, a osobito stoga što nisu imali podršku Staljina. Za to vrijeme je Tolbuhin već bio negdje oko Beča. Nakon svega, Titovi su partizani krenuli u pobjednički rikverc i u nove pobjede protiv razoružanih fašista – na Bleiburgu. Već tada su počeli nicati Titovi kipovi po čitavoj Jugi. Ali to nije moglo pokvariti odnose dvaju susjeda.

Pitao me neki moj znanac u žaru diskusije: ako je Tito navodno vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj, kako to da je današnja Hrvatska manja od one iz NDH?

Zvonimir Hodak / Direktno.hr

 

HODAK: U što se to pretvorila Lijepa naša?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati