Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Hrvatska na udaru izvana i iznutra

Objavljeno

na

Amazonska klima, toplo a kiši, svašta se šulja kroz visoku travu, krpelji se lijepe uz mala i veća toplokrvna bića. Svibanj pun života u prirodi, samrtno težak u sjećanjima naroda, s toliko komemoracija i mementa da ih je kroničaru teško i pratiti, a bleiburška je tuga tek pred nama. Početkom svibnja izvrstan dokumentarni film (HTV) Ljiljane Bunjevac Filipović o Gojku Šušku, staloženom čovjeku koji se u uzburkanom vremenu pojavio iz iseljeništva kao da ga je sama Providnost poslala, dorastao ulozi ratnoga ministra obrane i napada kao da je od rane mladosti polazio vojne škole i akademije, osoba doista skromna, prirodnog autoriteta i uvijek nekako sjetan, s cigaretom među prstima, nije izgovarao dulje rečenice, ne držeći do velikih govornika i lažnih proroka.

Istoga dana prisjećanje na masakr redarstvenika u Borovu Selu, koji je i zadnjem ignorantu trebao biti znakom što se sprema, da je u stvari toga datuma počeo krvavi rat protiv Hrvata. O nekažnjavanju zločinaca skoro tri desetljeća poslije iluzorno je zgražati se, a opet ni prelaziti šutke preko sramotnog zatvaranja očiju hrvatskih represivnih i pravosudnih tijela. Slučajno sam 2. svibnja gledao i Vijesti u 17 sati i Dnevnik u 19 sati HTV-a. U popodnevnim vijestima pojavljuje se, među inima, čovjek koji je u svezi s tim stravičnim zločinom u Borovu Selu i vjerojatno novim spoznajama „išao u DORH“, valjda u bližoj prošlosti, a ondje mu rekli da „oko toga više ne dolazi“. Oho, velim ja, napokon točna adresa i dijagnoza, ali, kažem ja, ta se izjava ne će pojaviti u središnjem Dnevniku. I nije.

U međuvremenu su radili telefoni. Tako je DORH još jednom pokazao da je ne usko nego široko grlo koje može progutati sve što mu naleti, da nije odvjetništvo hrvatske države nego pratitelj kunktatorskih političkih skupina čije migove bespogovorno sluša, a jedina mu je satisfakcija kada vođa ili vođe neke od tih skupina spuznu s vlasti pa ih on dograbi u slasnoj odmazdi. Ja sam DORH otpisao u prvom i jedinom susretu s njim, kada je odbio djelovati protiv (su)financijera knjige u kojoj se hrvatskom narodu odriče pravo da svoj jezik naziva svojim imenom.

Hrvatska na udaru izvana i iznutra

Uz Dan slobode medija, nedavno proslavljen (a u svezi s DORH-om): ako se u medijima pojavi neistina ili krupno podmetanje, ojađena osoba može posegnuti za sudskom tužbom i dobiti satisfakciju (možda, ako ima dobre veze). A što kada se u medijima pojavi prostački, subverzivni napad na hrvatsku državu? Može li uvrijeđena država podići tužbu? Ne može. Država je pojam, apstraktni štono riječ, ako nema svoje zatočnike u obliku institucija, pa zato u njezinu obranu treba stati Državno odvjetništvo, kao što mu ime kaže. Pa stane li? Ne stane.

Ako se u srpskim Novostima pojavi naslov Šupačka država Hrvatska, ako neki zaluđeni vijećnik SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji napiše „Serem se na Republiku Hrvatsku“, DORH je dužan intervenirati, inače što će nam. Hajdmo ga ukinuti ako ne radi. Sve rečeno nema ama baš nikakve veze sa slobodom medija. Na dan te slobode (3. svibnja) bijaše svečanost kojom ravnaju projugoslavenski i prosrpski mentori, te se na ekranima tonski puštaju Željko Jovanović koji mirno gleda spaljivanje hrvatske zastave na utakmicama u Srbiji, i Slavica Lukić čiji komentari podsjećaju na zlatno doba komunističkog totalitarizma. Doduše, čini se da je žiri uz nagradu jednoj zaštitnici protuhrvatskih krugova koja je privatizirala javnu televiziju, učinio kobnu pogrešku dodjeljivanjem nagrade nazvane po Zagorki drugoj jednoj novinarki, Ivani Petrović. Tu kobnu zabunu odmah su opazili pilseli, pavelići i matule, pa digli crvenu i prema Hrvatima u BiH šovinističku graju, jer se Ivana usudila reći da je presuda hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima sablazan pravde, te točno procijenila geopolitičku opasnost za uski južni pojas Hrvatske ukoliko Hrvata u Herceg Bosni nestane, a sablazan haaške pravde upravo u tom cilju djeljuje.

Crveni su patuljci svugdje i nigdje (jer su duhovno raseljene osobe, jer žive u zemlji koju mrze, među narodom koji mrze), a da ih srodni mediji ne populariziraju mogli bismo odmahnuti rukom kao na dačiće i šešelje. No od čega bi onda živjeli oni njihovi (ha) ljubitelji u medijima, koji crvene ispade čine vidljivima? Zašto se samo rubno spominje tužba (dobivena) Mirjane Hrge protiv Novosti? Pa da se ne nervira kolacijski partner Pupovac. Zašto novinari kojima je prekipjelo napuštaju HTV, kako to da je Elizabeta Gojan koja je uvrjedljivo komentirala inauguraciju Kolinde GK opet u sedlu, a Hloverka Novak Srzić koja se javno usprotivila takvom „novinarstvu“ – zauvijek izbačena? Kamo je iz voditeljstva Dnevnika nestao Branimir Farkaš, poslan na reporterske zadaće u uznemirene gradove, a i on se javljao vrlo profesionalno u trenutku presude Hrvatima iz Herceg-Bosne i samoubojstva generala Praljka, te bi se moglo zapitati je li (i) zato nepoćudan za voditelja. Ali jest voditelj kojemu nikako ne mogu zapamtiti ime, a nedavno je u danima jasenovačkih komemoracija ustvrdio da je u tom logoru ubijenu 20.000 djece, čak zastao i rekao „Ponavljam,20.000 djece„. S ekrana HTV-a!

Odakle njemu taj podatak? Bit će da ga je dobio iz sadašnje RH verzije žrtava u Jasenovcu. Odakle podatci za tu verziju? Iz raznih izvora, kažu. Od kojih je većina nevjerodostojna, što su radoznali utvrdili čak i površnim pregledom. I onda se pitate odakle Dačiću taj podatak? Pa on redovito gleda HTV, očito. No gdje može pronaći prave podatke, bez pomoći HTV-a? U Beogradu, gdje je arhiv NDH i koji arhiv Srbijanci jednostavno ne će, ne žele ili ne smiju dati Zagrebu. A to što će Dačić poslati „svoj“ popis, možete misliti kako će biti sastavljen, lažan naravno kao što je sve što dolazi s istoka, ne samo od Miloševićeva posilnog nego i iz vrhova srbijanske politike u svim razdobljima, ma tko predvodio. Ako se netko ne uklapa, onda ga ubiju (Đinđić).

U svemu, kada su djeca u pitanju (ali i odrasli) tragično je i neljudski igrati se s neprovjerenim podatcima, neznanstvenim tvrdnjama, i još opasnije plasirati ih s ekrana Hrvatske televizije. Maniti se svakog ultimativnog, čak „okruglog“ podatka sve dok ne bude utvrđena istina, a zna se kako se do istine može doći, ako se hoće. Kao što će se napokon (valjda) doći do istine o Jasenovcu 45-48, jednoj od postaja Križnoga puta i Golom otoku prije otvorenja Golog (čitajte Tuđmanovu izjavu iz 1996.) pa će se autorima filma „Jasenovac-istina“ militantna orjunaška bagra morati ispričati , kad-tad… I da završim (ne posve) s novinarima i novinarstvom koje inače u cjelini cijenim i volim, čak im se divim na količini rečenica koje dnevno proizvedu, stilom boljim od mnogih književnika, ali… volim i prirodu, šumu, no ne mogu voljeti krpelje i potkornjake, pa se tako grozim kiča i podmuklosti dijela nehrvatskih kolumnista ili voditelja poput A. Stankovića kojemu bi dobro došla zabrana rada nedjeljom.

Hrvatska televizija jednostavno ne smije dopuštati tom arogantnom tipu da beskonačno vodi svoju privatnu emisiju i dovodi sugovornike po mjeri, poput glumca Trifunovića koji neuvijeno izjavljuje da je Hrvatska demokratska zajednica gamad koja je vodila ratove devedesetih (kao i presvučeni radikali u Srbiji), da Hrvatska nije prošla katarzu kao Njemačka, to jest (čita se između redaka) da je generala Gotovinu trebalo osuditi kao nacističke glavešine, da je strašno kako vlasnik pečenjare može postati ministar, što bi se valjda odnosilo na Gojka Šuška. Pa ako ovaj perverzni ispad usred Zagreba, na Hrvatskoj televiziji, ne bude povodom da se Stankovića nogom u stražnjicu istjera s Hrvatske televizije, ne znam što bi se još moglo dogoditi da se tako zbude. I nije teško dosjetiti se da je intervju sinkroniziran sa Šešeljem u (pred) Hrtkovcima i njegovom najavom „oslobođenja“ tzv. nestale RSK, znači najavom rata Hrvatskoj iz usta poslanika u srbijanskoj skupštini.

Spomenik Karlu Marxu

Početak svibnja odgovara crvenima, na trenutak procvjetaju kao jorgovani, brane svoju epsku borbu za radnička prava, koju su izgubili i oni i radnici, prisjećaju se svoje revolucionarne mladosti koja je završila komunističkim terorom i genocidom nad hrvatskim narodom, i nikako ne priznaju da su svjesno ili nesvjesno bili u službi zla. Na sjeveru Europe diže se (kineski) spomenik Karlu Marxu čije ideje nisu posve razumjeli, ali su i te kako dobro pročitali njegovu blistavu misao o Hrvatima kao otpatcima naroda koji moraju nestati iz povijesti. Da je samo to rekao (napisao) zauvijek bi trebao biti persona non grata u hrvatskoj povijesti, nekmoli u sadašnjosti, ali je uradio nešto više na nešto širem planu, pa zaludio i istok i (ne zaboravimo) zapad, nakon čega su Lenjin, Staljin i njegov šegrt Tito učinili od zamisli krvav reality show, ne manji a vjerojatno (sigurno) i veći nego njihovi nacistički pandani.

Filozof Berdjajev (spominjem ga opet jer je bio suvremenikom užasnih poremećaja) točno kaže da je u to doba „Francuska već odavno dekristijanizirana, a da se u Njemačkoj proces dekristijanizacije odvija na upravo potresan način: križ se zamjenjuje svastikom, od kršćana se traži da se odreknu kršćanske objave i evanđeoskog morala, duhovno-personalističko shvaćanje čovjeka zamjenjuje se naturalističko-zoološkim, te se prema uređenju ljudskoga života uspostavlja isti odnos kao i prema stočarstvu.“ Baš potresno. Rečeni je filozof morao napustiti Sovjetski savez, gdje se isto događalo pred njegovim očima, s tim da je umjesto svastike nad stočarstvom vladala crvena zvijezda. Istu tu zvijezdu na „crvenom Peristilu“ proslavili su ovih dana markovine i skupina prokomunističke mladeži,valjda da privuku turiste u Hrvatsku. Ma, kad su tako željni, zašto ne sastave nekoliko omladinskih brigada i pošalju ih na izgradnju Pelješkog mosta, ubrzat će dovršenje i pomoći Kinezima koji se naoko ne odriču komunizma, ali se pod tom ljušturom skrivaju upravo imperijalistički (zasad u poslovnom smislu) kapitalisti. U predasima bi ih mogli zabavljati muški i ženski matule, kojih se u hrvatskim teatrima namnožilo pa ondje nije dobro izjašnjavati se kao Hrvat ili čak kao vjernik,eh, takve čekaju vrlo male, epizodne uloge, noga od stolca ili slične.

O filmu i televiziji da ne govorim. Skoro tri desetljeća nakon uspostave samostalne hrvatske države, nismo kadri snimiti ništa što nije barem malo protuhrvatski obojeno, a „druga strana“ u Drugom svjetskom ratu i dalje je nepoćudna za ekranizaciju, čak i ona građanska koja nije imala veze ni s ustašama i partizanima. Gledao sam ovih dana u komadu njemačku televizijsku seriju „Naše majke, naši očevi“, vrlo dobru i profesionalno urađenu, a spominjem ju zato što je na stanovit način „revolucionarni iskorak“ : tema je njemačka vojska i njemački vojnici na istočnoj fronti, sudbine petero prijatelja (dva Nijemca, jedan Židov i dvije njemačke djevojke) – priča rađena po stvarnim osobama. Ništa se ne skriva, ništa ne govori u prilog nacističkoj mašineriji niti se prikrivaju užasi, ali se ulazi u psihologiju „običnog“ vojnika koji je istrgnut iz svoga predratnog načina života i upregnut u tobože nepobjediv stroj, koji ga samelje. Njemačka može sebi dopustiti i takav pogled.

Šipilberk

Dok čekamo slične filmove s hrvatske „druge strane“, u sadašnjoj Hrvatskoj demoniziraju se i ljudi koji s režimom u NDH nisu imali ništa, ali ih je njihova naobrazba predodredila za diplomatske i druge službe, primjerice Envera Čolakovića oko kojega su matule dignule buru, i ne znajući da su toga pisca čak i krvoločni komunisti nakon rata poštedjeli, to jest nisu ga smaknuli kao Budaka, nego ga stavili na led kao Tabaka i Tina Ujevića, te je Enver morao prevoditi s mađarskog na hrvatski Ervina Šinka koji je tako postao „hrvatskim književnikom“, a kada se veliki Slavko Kolar pobunio protiv tih i takvih, izbacio ga Krleža (i ne samo Krleža) iz Društva književnika.

Legenda o Ali-paši, prvi put objavljena 1944., doživjela je drugo izdanje negdje u cvatu Hrvatskoga proljeća, a onda joj se opet zametnuo trag. U onim vremenima hrvatske i muslimanske šutnje kada smo se vozili jugoslavenskim željeznicama. Ne spominjem ih slučajno: iz pisma čitatelja saznajemo neki dan da kondukteri u hrvatskim vlakovima više ne nose značke crven-bijeli-plavi, jer su se „neki ljudi iz Siska pobunili“. Koji su to ljudi iz Siska? Ne zna se. Tko je iz nomenklature brojnih šefova Hrvatskih željeznica izdao takvu“zapovijest“? Ne zna se. Istraživački novinari trebaju saznati, a kondukterima se moraju vratiti njihove značke. Mora li se pojaviti neki Stjepan Radić iz okolice Siska, kao onda kada se originalni Radić borio protiv mađarizacije hrvatskih željeznica?

Samo sreća, ništa drugo

U moru prisjećanja na povijesne događaje prisjetilo se i početka Tridesetogodišnjeg rata (pitanje na maturi: Koliko je dugo trajao Tridesetogodišnji rat?) u kojemu su sudjelovala dva naraštaja Zrinskih. Tukli su se u tom ratu i otac Juraj i sinovi Nikola i Petar, Jurja je dao otrovati ljubomorni Wallenstein, Nikola je smaknut u namještenoj lovačkoj nesreći s veprom, Petar je završio na panju (i to smo komemorirali 30. travnja).

Bilježim što je poznato, da bih rekao što vam nije poznato, poštovani čitatelji. Privatizirajući (eto, i ja) portal HKV-a, dajem općinstvu do znanja da se prošloga tjedna pojavio moj novi povijesni roman „Samo sreća, ništa drugo“, romansirana biografija Nikole VII. Zrinskog, zvanog i Čakovečki, u nakladi AGM-a. Tako se pomalo ostvaruje moj suludi projekt niza povijesnih romana s obratnom kronologijom – od dvadesetog do sedmog stoljeća. Elem, nakon Kolarovih (20.), Što Bog dade i sreća junačka (19.), Špilberk (18.), Samo sreća, ništa drugo (17.) u pripremi je Luka od Sigeta ( 16.), a upravo pišem roman „Pippo od Ozore“ s prijelaza 14. u 15. stoljeće. Znači, preostaje mi napisati još samo dvanaest romana, ako sam dobro izračunao. Treba mi samo sreća, ništa drugo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki uspjeh nogometaša predstavlja teški poraz mainstreama

Objavljeno

na

Objavio

Za mnoge je Hrvatska svjetski nogometni prvak 2018. Ne samo za Hrvate. O igri naše reprezentacije u finalu, pa i prije, piše se u superlativima, premda smo finale popušili na jedan čudan način – uz nepostojeći kobni prekršaj, pa kad ni to nije bilo dovoljno za pokoravanje Hrvata onda i uz krajnje dvojbeni kazneni udarac, kakav se sudi samo u seoskim ligama u korist domaćina za sto eura. Bolji u pravilu pobjeđuje, ali ne uvijek. Za me je, ovako i onako, Prvenstvo u simboličkom smislu završilo u polufinalu kad su poslije hrvatske pobjede nad Britancima na teren uletjeli mali bosi Hrvatići, limači naših igrača obučeni u nacionalne, „kockaste“, dresove.

U tom trenutku Juga je u Hrvata i mentalno umrla, vjerojatno i u Velikoj Britaniji – što je jednako važno. Mentalna smrt točno sto godina poslije geganja gusaka u maglu. Da smo, naime, poput našega posttuđmanovskoga režima (za)ostali „na ovim prostorima“, nikad službeno i neslužbeno ne bismo bili treći, drugi i prvi na svijetu. Kad smo gegali za „ove prostore“ naši prethodni Modrići i Rakitići sjedili su na jugoslavenskoj klupi, a mnogi ni to. Igrali su Aćimovići i Šestići. Umjesto organizacije i izgaranja na igralištu vladala je balkanska taktika – snađi se druže. S takvim je pristupima sada definitivno gotovo.

Poraz jugoantifašističkoga mentaliteta

Ovo je Svjetsko prvenstvo pokazalo da je Hrvatska najjača kad je svoja. Uspjeh reprezentacije, međutim, porazio je i unutarnji antifašistički ustanak, pritisak i gnjavažu. Doček reprezentacije suorganizirao je, primjera radi, poretku duboke države lojalan zagrebački gradonačelnik, koji podiže, glanca i liže bistu Ive Lole Ribara, hoteći da ovaj pripadnik saveza komunističke omladine Jugoslavije bude uzor hrvatskoj mladeži. A kad ono, uzorima postaše Manđo, Luka, Lovren, Suba, Raketa… „Sinovi Oluje“ (V. Starešina) nemaju, nisu imali i nikad ne će imati nikakav identifikacijski dodir s partijskim jugoantifašističkim mitovima koje nam servira duboka država. Ali imaju nacionalni naboj kakav su imali hrvatski branitelji! Dalić je pritom suvremeni nogometni Tuđman.

Uspjeh u Rusiji, dakle, mentalni je raskid s Jugom „u bilo kom obliku“ i jugokomunističkim antifašizmom kao jedinom dopuštenom i pravovjernom vrjednotom. Oba ova preživjela dinosaurusa vode gerilski, „institucionalni i vaninstitucionalni“ rat protiv hrvatskih uspjeha, kradući nam budućnost. Osobito su se okomili na Hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Podmetnuli su joj kukasti križ. „Isušivali“ su „močvaru“. Olajavali doma i vani. Vukli ključne igrače, klubove i nogometne djelatnike po sudovima. Upregnuli sve elemente agitacije i propagande ne bi li hrvatskom narodu ogadili nacionalnu vrstu, dres i onemogućili globalni uspjeh, jer su znali da imamo „resurse“ za svjetski uzlet. Na putu do vrha nisu mogli izdržati izljeve jugobolja. Usred Prvenstva za mišljenje su tražili irelevantne beogradske komentatore. Bezbroj puta zavrtjeli su kroz medije lažnu tvrdnju da je za hrvatski uspjeh zaslužan Srbin, koji to nije, a sve i da jest – pa, kaj onda. Sve je to naša momčad pobijedila, porazila i digla samosvjesnu Hrvatsku na vrh svijeta. Ne samo nogometnoga. Sad pak režimske sluge ne zovu i ne kontaktiraju bivše nogometne velikane u svijetu i brojne uspješne trenere, koji slobodni od politkorektnosti tvrde u najutjecajnijim svjetskim medijima da je Hrvatska u finalu pokradena.

Vatreno ujedinjenje nacije, unatoč režimskim nastojanjima

Primijetio sam kako, režimu unatoč, na dočeku reprezentacije nije pjevala Fahreta Jahić, poznatija „na ovim prostorima“ kao Lepa Brena – nju inače režimska HTV poziva i dočekuje s crvenim tepihom. Ruku na srce, „svečani doček“ nisu vodili Milojko Pantić i Željko Jovanović. Režim je, međutim, nedavno omogućio „kapetanu Draganu“ da prisustvuje dočeku na Trgu bana Jelačića. Trgu kojega stanoviti Arkan nije stigao „osloboditi“, premda je svojedobno obećao (dok su naši zlatni nogometaši bili djeca) da će, kad sruši spomenik banu Jelačiću (po drugi put!) na „oslobođenom“ Trgu otvoriti „poslastičarnicu“.

Nevjerojatno, ali po slijetanju zrakoplova s reprezentativcima režim nije uhitio Luku Modrića i Dejana Lovrena! Oni, naime, „na ovim prostorima“ mogu biti netko i nešto samo kad su u „neprijateljskoj emigraciji“, ali na domaćem terenu trajno su sumnjivi, opasni po poredak i „otadžbinu“ okvira „ovih prostora“, kad su već kao djeca preživjeli progonstvo zbog genocidnoga udruženoga zločinačkoga pothvata kokarde i petokrake.

Sad kad smo, ponajviše zahvaljujući inozemnim medijima, donekle upoznati s biografijama naših zlatnih momaka i nevjerojatnoga Dalića, možemo reći da su naši nogometaši počinjali odozdo, korak po korak, marljivo radeći i trpeći posljedice velikosrpske agresije. U reprezentaciju nisu nametnuti odozgo. Čini mi se da je to pravi, vatreni, neuništivi put i prema rehabilitaciji politike i promjeni režima duboke države. Prema njezinim kriterijima, ključni je krimen uspjeha u Rusiji činjenica da je nogomet Vatrenih ujedinio naciju. A toliko je toga uloženo u razdor. Stoga očekujem daljnje koprcanje režima, čim se slavlje malo stiša.

Nepismeni populisti poručuju: Tako se bori za Hrvatsku

Kad je, međutim, jučer sletio zrakoplov sa zlatnim reprezentativcima, u Zagrebu se u tom trenutku spojilo nebo i zemlja. Narod je režirao predstavu kakvu samo on zna i može. Poredak se usukao u se čim je skužio kako je više od pet tisuća čekača tramvaja izašlo pozdraviti tramvaj zvan čežnja. A onda je i više od pola milijuna hrvatskoga naroda izašlo van s porukom – „Tako se bori za Hrvatsku“. Pola milijuna šutljive, strpljive hrvatske većine koju nitko ne zastupa u Hrvatskome saboru. O tome je riječ i otud trta režima.

Pola milijuna, a nijednoga incidenta tih „fašista“, u blažoj inačici – „populista“ i „marginalaca“ za koje Plenković drži da ne znaju čitati. HTV se oportunistički snašao, pa je izašli dio hrvatskoga naroda prozvao – „navijačima“. I jesu, navijači za bolju Hrvatsku.

Službena inačica „svečanoga dočeka“, koji naravno nije uključivao Thompsona, pao je u vodu već na uzletno sletnoj pisti dr. Franjo Tuđman, jer se Marko od prvoga trenutka službeno vozio u službenom autobusu službenih svjetskih doprvaka – neslužbenih prvaka. Do skretanja za Veliku Mlaku postalo je razvidno kako je u pitanju možda i više od jednodnevnoga narodnoga pokreta iz ukiseljenoga stolca na živahnu ulicu. Jednostavno – narod je prepoznao svoj trenutak. I nije dopustio da mu ga itko ukrade. Dobro je odlučio kad Sinove Oluje nije isporučio „svečanom dočeku“. Igrači i izbornik odlično su reagirali prihvativši narodnu volju koja se uvjerila da Hrvatska može, da nismo rođeni gubitnici, kako nam to režim perfidno nameće.

Elitisti, kako vas nije sram?

S obzirom na to da se poredak duboke države usudio i u najsvečanijem trenutku ignorirati želju Vatrenih o tome da im na nepokorenome Trgu pjevaju legende – Thompson, Prljavci i Grdović, osjećam da će se prema njima i njihovom uspjehu odnositi kao i prema hrvatskim braniteljima i njihovim uspjesima. Ponajviše zbog toga odnosa, podsjećam u ovom svečanom trenutku da se preko 3.000 hrvatskih pobjedničkih branitelja ubilo. Da, u tom segmentu Hrvati su, nažalost, prvaci svijeta i tu im pobjedu ne želi, niti može, nitko ukrasti za razliku od finala na Svjetskome prvenstvu.

Ukratko – uspjeh hrvatskih nogometaša poraz je uspostavljenoga mainstreama, inkluzivizma i politstabilnosti. Razgolitio je nesposoban poredak i njegove „uspjehe“ u posljednjih osamnaest godina. Stoga je bilo degutantno vidjeti elitistu Sanadera kao „navijača“ (populistu) u Moskvi, pa ga je jedna Hrvatica u finalu podno moskovskih tribina dobro isprašila višekratno ponovljenim pitanjem: „Kako te nije sram doći ovdje“?

Službena fešta bez ijedne obične gitare?

Na doček je prema slobodnoj mi procjeni izišlo toliko naroda koliko je režim uspio iseliti svojim „reformama“, „strategijama“ i „akcijskim planovima“. A da su i oni bili u prilici dočekati Sinove Oluje, njihov autobus još bi se i danas strpljivo probijao do Trga. Vrhunac režimskoga sranja bilo je oduzimanje mikrofona Thompsonu na minijaturnoj pozornici bez ikakvoga benda – što znači da je službeni doček predviđao feštu bez fešte, formu bez sadržaja, maglu s puno balona i dvije dvorske lude na tribini. Srećom, pa je narod spontano napravio onu pravu feštu, pa su očigledni propusti i smicalice pali u drugi plan.

Da je režim osigurao barem dvije obične, akustične gitare, pjevalo bi se do jutra, pa nije valjda da se od Dalića očekivalo još i to da iz Rusije donese razglas?! Ključni organizatori „svečanog dočeka“ bili su Bandić i Šuker. Gospodo, gdje je zapelo? Zašto ste traljavo organizirali jedan od najvećih skupova Hrvata? Veličanstveni skup naprasno je prekinut u trenutku kad je fešta trebala početi narodnim veseljem. Navodno su režimlije, ne samo istrgnule mikrofon, već i isključile struju usred Thompsonove pjesme, koju je pjevao „na suho“, bez glazbe. Pa to je rankovićevština koju predugo trpimo i koja vapi za unutarnjim oslobođenjem Hrvatske. U tom smislu Sinovi Oluje su svoje napravili. Sad je red na odgovornoj i slobodnoj hrvatskoj inteligenciji, da se okupi i jednom zauvijek riješe problem neslobodne Hrvatske.

PS

Preminuo je veliki Šurbek

U općem nacionalnom veselju, vatrenom ponosu i nacionalnom zajedništvu nekako je nezapaženom ostala jedna tužna vijest. Preminuo je velikan hrvatskoga športa, svjetska marka, jedan od najboljih stolnotenisača svih vremena, Dragutin Šurbek, moj športski uzor u djetinjstvu. Mislim si kak bi bilo lijepo i pošteno prema Šurbi i Tovi, da se socijalistički Dom sportova na Trgu Krešimira Čosića u Zagrebu preimenuje u Hrvatski dom športa Dragutin Šurbek i Anton Stipančić. Odmah bi dobio narodnu inačicu – Dom Šurbe i Tove. Valja steći uvjete i za takvu promjenu.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori