Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Hrvatska na udaru izvana i iznutra

Objavljeno

na

Amazonska klima, toplo a kiši, svašta se šulja kroz visoku travu, krpelji se lijepe uz mala i veća toplokrvna bića. Svibanj pun života u prirodi, samrtno težak u sjećanjima naroda, s toliko komemoracija i mementa da ih je kroničaru teško i pratiti, a bleiburška je tuga tek pred nama. Početkom svibnja izvrstan dokumentarni film (HTV) Ljiljane Bunjevac Filipović o Gojku Šušku, staloženom čovjeku koji se u uzburkanom vremenu pojavio iz iseljeništva kao da ga je sama Providnost poslala, dorastao ulozi ratnoga ministra obrane i napada kao da je od rane mladosti polazio vojne škole i akademije, osoba doista skromna, prirodnog autoriteta i uvijek nekako sjetan, s cigaretom među prstima, nije izgovarao dulje rečenice, ne držeći do velikih govornika i lažnih proroka.

Istoga dana prisjećanje na masakr redarstvenika u Borovu Selu, koji je i zadnjem ignorantu trebao biti znakom što se sprema, da je u stvari toga datuma počeo krvavi rat protiv Hrvata. O nekažnjavanju zločinaca skoro tri desetljeća poslije iluzorno je zgražati se, a opet ni prelaziti šutke preko sramotnog zatvaranja očiju hrvatskih represivnih i pravosudnih tijela. Slučajno sam 2. svibnja gledao i Vijesti u 17 sati i Dnevnik u 19 sati HTV-a. U popodnevnim vijestima pojavljuje se, među inima, čovjek koji je u svezi s tim stravičnim zločinom u Borovu Selu i vjerojatno novim spoznajama „išao u DORH“, valjda u bližoj prošlosti, a ondje mu rekli da „oko toga više ne dolazi“. Oho, velim ja, napokon točna adresa i dijagnoza, ali, kažem ja, ta se izjava ne će pojaviti u središnjem Dnevniku. I nije.

U međuvremenu su radili telefoni. Tako je DORH još jednom pokazao da je ne usko nego široko grlo koje može progutati sve što mu naleti, da nije odvjetništvo hrvatske države nego pratitelj kunktatorskih političkih skupina čije migove bespogovorno sluša, a jedina mu je satisfakcija kada vođa ili vođe neke od tih skupina spuznu s vlasti pa ih on dograbi u slasnoj odmazdi. Ja sam DORH otpisao u prvom i jedinom susretu s njim, kada je odbio djelovati protiv (su)financijera knjige u kojoj se hrvatskom narodu odriče pravo da svoj jezik naziva svojim imenom.

Hrvatska na udaru izvana i iznutra

Uz Dan slobode medija, nedavno proslavljen (a u svezi s DORH-om): ako se u medijima pojavi neistina ili krupno podmetanje, ojađena osoba može posegnuti za sudskom tužbom i dobiti satisfakciju (možda, ako ima dobre veze). A što kada se u medijima pojavi prostački, subverzivni napad na hrvatsku državu? Može li uvrijeđena država podići tužbu? Ne može. Država je pojam, apstraktni štono riječ, ako nema svoje zatočnike u obliku institucija, pa zato u njezinu obranu treba stati Državno odvjetništvo, kao što mu ime kaže. Pa stane li? Ne stane.

Ako se u srpskim Novostima pojavi naslov Šupačka država Hrvatska, ako neki zaluđeni vijećnik SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji napiše „Serem se na Republiku Hrvatsku“, DORH je dužan intervenirati, inače što će nam. Hajdmo ga ukinuti ako ne radi. Sve rečeno nema ama baš nikakve veze sa slobodom medija. Na dan te slobode (3. svibnja) bijaše svečanost kojom ravnaju projugoslavenski i prosrpski mentori, te se na ekranima tonski puštaju Željko Jovanović koji mirno gleda spaljivanje hrvatske zastave na utakmicama u Srbiji, i Slavica Lukić čiji komentari podsjećaju na zlatno doba komunističkog totalitarizma. Doduše, čini se da je žiri uz nagradu jednoj zaštitnici protuhrvatskih krugova koja je privatizirala javnu televiziju, učinio kobnu pogrešku dodjeljivanjem nagrade nazvane po Zagorki drugoj jednoj novinarki, Ivani Petrović. Tu kobnu zabunu odmah su opazili pilseli, pavelići i matule, pa digli crvenu i prema Hrvatima u BiH šovinističku graju, jer se Ivana usudila reći da je presuda hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima sablazan pravde, te točno procijenila geopolitičku opasnost za uski južni pojas Hrvatske ukoliko Hrvata u Herceg Bosni nestane, a sablazan haaške pravde upravo u tom cilju djeljuje.

Crveni su patuljci svugdje i nigdje (jer su duhovno raseljene osobe, jer žive u zemlji koju mrze, među narodom koji mrze), a da ih srodni mediji ne populariziraju mogli bismo odmahnuti rukom kao na dačiće i šešelje. No od čega bi onda živjeli oni njihovi (ha) ljubitelji u medijima, koji crvene ispade čine vidljivima? Zašto se samo rubno spominje tužba (dobivena) Mirjane Hrge protiv Novosti? Pa da se ne nervira kolacijski partner Pupovac. Zašto novinari kojima je prekipjelo napuštaju HTV, kako to da je Elizabeta Gojan koja je uvrjedljivo komentirala inauguraciju Kolinde GK opet u sedlu, a Hloverka Novak Srzić koja se javno usprotivila takvom „novinarstvu“ – zauvijek izbačena? Kamo je iz voditeljstva Dnevnika nestao Branimir Farkaš, poslan na reporterske zadaće u uznemirene gradove, a i on se javljao vrlo profesionalno u trenutku presude Hrvatima iz Herceg-Bosne i samoubojstva generala Praljka, te bi se moglo zapitati je li (i) zato nepoćudan za voditelja. Ali jest voditelj kojemu nikako ne mogu zapamtiti ime, a nedavno je u danima jasenovačkih komemoracija ustvrdio da je u tom logoru ubijenu 20.000 djece, čak zastao i rekao „Ponavljam,20.000 djece„. S ekrana HTV-a!

Odakle njemu taj podatak? Bit će da ga je dobio iz sadašnje RH verzije žrtava u Jasenovcu. Odakle podatci za tu verziju? Iz raznih izvora, kažu. Od kojih je većina nevjerodostojna, što su radoznali utvrdili čak i površnim pregledom. I onda se pitate odakle Dačiću taj podatak? Pa on redovito gleda HTV, očito. No gdje može pronaći prave podatke, bez pomoći HTV-a? U Beogradu, gdje je arhiv NDH i koji arhiv Srbijanci jednostavno ne će, ne žele ili ne smiju dati Zagrebu. A to što će Dačić poslati „svoj“ popis, možete misliti kako će biti sastavljen, lažan naravno kao što je sve što dolazi s istoka, ne samo od Miloševićeva posilnog nego i iz vrhova srbijanske politike u svim razdobljima, ma tko predvodio. Ako se netko ne uklapa, onda ga ubiju (Đinđić).

U svemu, kada su djeca u pitanju (ali i odrasli) tragično je i neljudski igrati se s neprovjerenim podatcima, neznanstvenim tvrdnjama, i još opasnije plasirati ih s ekrana Hrvatske televizije. Maniti se svakog ultimativnog, čak „okruglog“ podatka sve dok ne bude utvrđena istina, a zna se kako se do istine može doći, ako se hoće. Kao što će se napokon (valjda) doći do istine o Jasenovcu 45-48, jednoj od postaja Križnoga puta i Golom otoku prije otvorenja Golog (čitajte Tuđmanovu izjavu iz 1996.) pa će se autorima filma „Jasenovac-istina“ militantna orjunaška bagra morati ispričati , kad-tad… I da završim (ne posve) s novinarima i novinarstvom koje inače u cjelini cijenim i volim, čak im se divim na količini rečenica koje dnevno proizvedu, stilom boljim od mnogih književnika, ali… volim i prirodu, šumu, no ne mogu voljeti krpelje i potkornjake, pa se tako grozim kiča i podmuklosti dijela nehrvatskih kolumnista ili voditelja poput A. Stankovića kojemu bi dobro došla zabrana rada nedjeljom.

Hrvatska televizija jednostavno ne smije dopuštati tom arogantnom tipu da beskonačno vodi svoju privatnu emisiju i dovodi sugovornike po mjeri, poput glumca Trifunovića koji neuvijeno izjavljuje da je Hrvatska demokratska zajednica gamad koja je vodila ratove devedesetih (kao i presvučeni radikali u Srbiji), da Hrvatska nije prošla katarzu kao Njemačka, to jest (čita se između redaka) da je generala Gotovinu trebalo osuditi kao nacističke glavešine, da je strašno kako vlasnik pečenjare može postati ministar, što bi se valjda odnosilo na Gojka Šuška. Pa ako ovaj perverzni ispad usred Zagreba, na Hrvatskoj televiziji, ne bude povodom da se Stankovića nogom u stražnjicu istjera s Hrvatske televizije, ne znam što bi se još moglo dogoditi da se tako zbude. I nije teško dosjetiti se da je intervju sinkroniziran sa Šešeljem u (pred) Hrtkovcima i njegovom najavom „oslobođenja“ tzv. nestale RSK, znači najavom rata Hrvatskoj iz usta poslanika u srbijanskoj skupštini.

Spomenik Karlu Marxu

Početak svibnja odgovara crvenima, na trenutak procvjetaju kao jorgovani, brane svoju epsku borbu za radnička prava, koju su izgubili i oni i radnici, prisjećaju se svoje revolucionarne mladosti koja je završila komunističkim terorom i genocidom nad hrvatskim narodom, i nikako ne priznaju da su svjesno ili nesvjesno bili u službi zla. Na sjeveru Europe diže se (kineski) spomenik Karlu Marxu čije ideje nisu posve razumjeli, ali su i te kako dobro pročitali njegovu blistavu misao o Hrvatima kao otpatcima naroda koji moraju nestati iz povijesti. Da je samo to rekao (napisao) zauvijek bi trebao biti persona non grata u hrvatskoj povijesti, nekmoli u sadašnjosti, ali je uradio nešto više na nešto širem planu, pa zaludio i istok i (ne zaboravimo) zapad, nakon čega su Lenjin, Staljin i njegov šegrt Tito učinili od zamisli krvav reality show, ne manji a vjerojatno (sigurno) i veći nego njihovi nacistički pandani.

Filozof Berdjajev (spominjem ga opet jer je bio suvremenikom užasnih poremećaja) točno kaže da je u to doba „Francuska već odavno dekristijanizirana, a da se u Njemačkoj proces dekristijanizacije odvija na upravo potresan način: križ se zamjenjuje svastikom, od kršćana se traži da se odreknu kršćanske objave i evanđeoskog morala, duhovno-personalističko shvaćanje čovjeka zamjenjuje se naturalističko-zoološkim, te se prema uređenju ljudskoga života uspostavlja isti odnos kao i prema stočarstvu.“ Baš potresno. Rečeni je filozof morao napustiti Sovjetski savez, gdje se isto događalo pred njegovim očima, s tim da je umjesto svastike nad stočarstvom vladala crvena zvijezda. Istu tu zvijezdu na „crvenom Peristilu“ proslavili su ovih dana markovine i skupina prokomunističke mladeži,valjda da privuku turiste u Hrvatsku. Ma, kad su tako željni, zašto ne sastave nekoliko omladinskih brigada i pošalju ih na izgradnju Pelješkog mosta, ubrzat će dovršenje i pomoći Kinezima koji se naoko ne odriču komunizma, ali se pod tom ljušturom skrivaju upravo imperijalistički (zasad u poslovnom smislu) kapitalisti. U predasima bi ih mogli zabavljati muški i ženski matule, kojih se u hrvatskim teatrima namnožilo pa ondje nije dobro izjašnjavati se kao Hrvat ili čak kao vjernik,eh, takve čekaju vrlo male, epizodne uloge, noga od stolca ili slične.

O filmu i televiziji da ne govorim. Skoro tri desetljeća nakon uspostave samostalne hrvatske države, nismo kadri snimiti ništa što nije barem malo protuhrvatski obojeno, a „druga strana“ u Drugom svjetskom ratu i dalje je nepoćudna za ekranizaciju, čak i ona građanska koja nije imala veze ni s ustašama i partizanima. Gledao sam ovih dana u komadu njemačku televizijsku seriju „Naše majke, naši očevi“, vrlo dobru i profesionalno urađenu, a spominjem ju zato što je na stanovit način „revolucionarni iskorak“ : tema je njemačka vojska i njemački vojnici na istočnoj fronti, sudbine petero prijatelja (dva Nijemca, jedan Židov i dvije njemačke djevojke) – priča rađena po stvarnim osobama. Ništa se ne skriva, ništa ne govori u prilog nacističkoj mašineriji niti se prikrivaju užasi, ali se ulazi u psihologiju „običnog“ vojnika koji je istrgnut iz svoga predratnog načina života i upregnut u tobože nepobjediv stroj, koji ga samelje. Njemačka može sebi dopustiti i takav pogled.

Šipilberk

Dok čekamo slične filmove s hrvatske „druge strane“, u sadašnjoj Hrvatskoj demoniziraju se i ljudi koji s režimom u NDH nisu imali ništa, ali ih je njihova naobrazba predodredila za diplomatske i druge službe, primjerice Envera Čolakovića oko kojega su matule dignule buru, i ne znajući da su toga pisca čak i krvoločni komunisti nakon rata poštedjeli, to jest nisu ga smaknuli kao Budaka, nego ga stavili na led kao Tabaka i Tina Ujevića, te je Enver morao prevoditi s mađarskog na hrvatski Ervina Šinka koji je tako postao „hrvatskim književnikom“, a kada se veliki Slavko Kolar pobunio protiv tih i takvih, izbacio ga Krleža (i ne samo Krleža) iz Društva književnika.

Legenda o Ali-paši, prvi put objavljena 1944., doživjela je drugo izdanje negdje u cvatu Hrvatskoga proljeća, a onda joj se opet zametnuo trag. U onim vremenima hrvatske i muslimanske šutnje kada smo se vozili jugoslavenskim željeznicama. Ne spominjem ih slučajno: iz pisma čitatelja saznajemo neki dan da kondukteri u hrvatskim vlakovima više ne nose značke crven-bijeli-plavi, jer su se „neki ljudi iz Siska pobunili“. Koji su to ljudi iz Siska? Ne zna se. Tko je iz nomenklature brojnih šefova Hrvatskih željeznica izdao takvu“zapovijest“? Ne zna se. Istraživački novinari trebaju saznati, a kondukterima se moraju vratiti njihove značke. Mora li se pojaviti neki Stjepan Radić iz okolice Siska, kao onda kada se originalni Radić borio protiv mađarizacije hrvatskih željeznica?

Samo sreća, ništa drugo

U moru prisjećanja na povijesne događaje prisjetilo se i početka Tridesetogodišnjeg rata (pitanje na maturi: Koliko je dugo trajao Tridesetogodišnji rat?) u kojemu su sudjelovala dva naraštaja Zrinskih. Tukli su se u tom ratu i otac Juraj i sinovi Nikola i Petar, Jurja je dao otrovati ljubomorni Wallenstein, Nikola je smaknut u namještenoj lovačkoj nesreći s veprom, Petar je završio na panju (i to smo komemorirali 30. travnja).

Bilježim što je poznato, da bih rekao što vam nije poznato, poštovani čitatelji. Privatizirajući (eto, i ja) portal HKV-a, dajem općinstvu do znanja da se prošloga tjedna pojavio moj novi povijesni roman „Samo sreća, ništa drugo“, romansirana biografija Nikole VII. Zrinskog, zvanog i Čakovečki, u nakladi AGM-a. Tako se pomalo ostvaruje moj suludi projekt niza povijesnih romana s obratnom kronologijom – od dvadesetog do sedmog stoljeća. Elem, nakon Kolarovih (20.), Što Bog dade i sreća junačka (19.), Špilberk (18.), Samo sreća, ništa drugo (17.) u pripremi je Luka od Sigeta ( 16.), a upravo pišem roman „Pippo od Ozore“ s prijelaza 14. u 15. stoljeće. Znači, preostaje mi napisati još samo dvanaest romana, ako sam dobro izračunao. Treba mi samo sreća, ništa drugo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Patnja Mile ustaše

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac očito je ne poznaje mentalitet hrvatskog naroda, iako dobro poznaje mentalni sklop i karakterne profile velike većine saborskih zastupnika i profil politike u Hrvatskoj. No, bolje bi mu bilo poznavati srpski mentalni sklop. Dobro bi mu bilo pročitati bar djelimično “Južnoslavensko pitanje” Ive Pilara, jer je neostrašćena objektivna analiza srpskih nacionalnih, političkih i etnogenetskih navika, te temeljnoga pravila srpske imperijalne politike – hebeš čovjeka, glava manje više, bitna je Srbija!

Kad je Mile Martić zbajbočen u nekom baltičkom ćumezu, ostavljen, prezren i napušten, a naviknut na predsjedničke ovlasti u eri pljačke i otimačine, na žderačinu i krkanluk, uz to što se izliječio od gihta, glad ga je obuzela i poslao je javno pismo svojim sunarodnjacima.

Molio je za pomoć

Reakcije su bile gotovo jendoglasne – mrš ustašo, mrš bre, ‘ko te hebe!

Pupovac je također navikao na prilično kraljevski status u Hrvatskoj, a ničim izuzev hrvatskim slabostima, lažima i političkim smicalicama nije ga zavrijedio. Lako je, i bez napora držao pod kontrolom cijeli politički sustav, jer je više od stoljeća silovitoga pritiska na um hrvatskoga čovjeka ostavilo nevjerojatno razorne posljedice na strukturu koju su upravo zbog toga kreatori poretka izgurali u poziciju odlučivanja o hrvatskom društvu. No, u Hrvatskoj je sve više onih koji nisu suglasni sa svojim osobnim statusom i spremni su se kockati s onim što imaju. U javno ponašanje velike većine poglavito dobro situiranih Hrvata, a ponajprije onih u politici, ucjepljen je oprez kad je spominjanje pojma Srbin u pitanju, zatim pojmova četnik, SPC, ustaša, NDH, a glas većinom zadrhti i kad se spominje srpska agresija, Domovinski rat, srpski zločini i kazna, zadrhti glas na spomen branitelja, časti, istine i povijesne simbolike, svojih pokojnih i na lažima kriminaliziranih ratnih junaka, zadrhti takvima glas i na spomen  hrvatskog naroda, pa je za tu prigodu smišljena bezbojna inačica – građanin i građanka.

U takvim okolnostima – lako je biti Pupovac.

Ali, sve je više ljudi kojima glas ne drhti.

U medijskom prostoru, koliko god histerična kontrola bila nad svim medijskim nišama, izgovaraju se riječi, šalju se poruke, sve je više prkosa i jasnoće, a sve manje resursa za gašenje tih iskrica iz kojih u svim epohama uvijek plane požar. Riječi su i poruke predvorje svake političke promjene i mnijene. Koliko god mnogi osporavali Antu Đapića, dragocjene su, i putokaz su riječi koje je odapeo kao reakciju Irineju, dragocjeno je iz defanzive i stalnoga opravdavanja potpuno bezvrijednim i nepozvanim ljudima, institucijama i virtualnim kučibabama kazati –dosta. Ako treba bit ću i ustaša, to je naša stvar, ovo je – Hrvatska!

Medijske mogućnosti, informacijska infrastrukura, te nezaboravljeni osjećaj pobjedničke moći nakon oslobodilačkog domovinskog rata, previše su ostavili mogućnosti, samopouzdanja i uvjerenja u hrvatskom narodu, pa se upravo ti zabranjeni i poluzabranjeni pojmovi sve više i sve češće bez ikakvoga straha spominju. Vrijednost spominjanja, čak i nepotrebnih pojmova nasuprot baražnoj vatri optužbi i kriminalizacije, nije u stvarnom značaju ili potrebi identifikacije s tim pojmovima, jer se hrvatski narod danas više nego ikada ima s kim i s čim identificirati. Vrijednost javne legalizacije i ustrajavanja na zabranjenim pojmovima je u demonstraciji svijesti o tome da hrvatski narod ne pristaje više biti kriv. Nikome, a pogotovo ne zločincima i njihovim reafirmatorima. Na toj javnoj činjenici, na tom pragu se mijenjaju društvene prilike i urušavaju se režimi koji funkcioniraju na neslobodi i lažima. Na tom javnom diskursu nastaju suverenističke i samosvjesne politike.

Ni to Miloradu Pupovcu, zasigurno u nekom bliskom razdoblju Mili ustaši, očito nije preveliki problem, jer se uvijek po stečenoj matrici virtualne stereotipske slike hrvatskoga naroda može pouzdati na vremenski odmak, zaborav, na debeli sloj prašine, a vremena i realnosti izgledaju takovi, da se još neko vrijeme nema razloga bojati.

Ili, ipak ima?

Obično su režimi najranjiviji kad izgledaju najmoćnije, kad su gotovo dostigli potpunu kontrolu i nadzor, kad je pritisak na osporavatelje najsnažniji i osjećaj potpune moći gotovo savršen.  Do likovanja. Upravo tako izgledaju prilike u Hrvatskoj.

Ne znam što se mota po glavi Pupovcu, no obično je ostavljao dojam lukavog, proračunatog i vrlo dobro analitički i obavještajno pripremljenog čovjeka, pa je zbog toga u odnosu na konkurenciju u Saboru, uz nešto malo uvježbane retorike, ispadao izvanzemljac. Njegov status je manje više bio uvijek plod okolnosti, manje njegovih sposobnosti, koje nisu nikakve izvanzemaljske, niti nešto posebno konkurentne u normalnim okolnostima. Svatko bi na njegovom mjestu, s minimum znanja i prvenstveno s njegovim obrazom bio jednako uspješan, kad ima vrhunsku analitičku pripremu,  kad za njega rade najmanje dvije države, jedna u potpunosti, druga ili neradom ili neznanjem, ili agenturnim operacijama, a suparnici, čak i oni najtvrdokorniji i najvoljniji za suprotstavljanje se pripremaju u krugu pajdaša u gostionicama na modelu rekla kazala, modelu punom svega izuzev ozbiljne analitike i znanja. Lako je biti nadmoćan i naizgled nepobjediv kad iza tebe stoji politički poredak, ustavni poredak, državni instrumentarij i što je najbitnije povijesno uškopljeni oponenti, koji nikada nisu u stanju iskoračiti iz začaranoga kruga nužnoga dokazivanja upravo njemu i sličnima – da nisu onakvi kakvim ih on uporno javno predstavlja ili optužuje.

Zato on i slični godinama vode igru u Hrvatskoj.

Optužuju, a Hrvatska se brani i dokazuje.

Strah je postao automatski refleks hrvatske politike, hrvatskih akademskih i intelektualnih struktura, a klasično beskičmenjaštvo i krkanluk pretežito obilježje kulturnih i inih strukura po svjedočenju čak i Daniela Rafaelića, koje i onako nikada nisu bile u stanju formirati kritični otklon od stoljetnoga poklonstva sirovinama s Istoka, od čije je sirovosti formiran uzor i vrhunaravni model održanja i opstanka navodne nove europske klase u Hrvatskoj. U takvim okolnostima pupavičasti Srbin Mile je lako ostvarivao nadmoć. Imao je sigurnost, mogao je postići što je želio, jer je inače tipski srpski politički refleks pa i individulano ponašanje, brutalna demonstracija moći u potpuno neravnopravnim okolnostima, pogotovo kad je država iza leđa i jamči uspjeh. I protivnik najmanje svezan. No, postoji i druga strana toga srpskog tipskog refleksa, a to je podvijanje repa u koliko toliko izjednačenim okolnostima.

Pa jauk.

Pa žrtva.

Pa zahtjev.

Pa nasrtaj.

Sve do jednom.

Srpska politička kultura ima niz slabosti. Jedna od ključnih slabosti je što nisu u stanju kontrolirati golemi poticani animozitet prema svakom spomenu hrvatstva i hrvatskoga naroda, pogotovo činjenicu što je taj animozitet već odavno, ciljano potican, prerastao u karakternu crtu goleme većine sprskih ljudi, pa u svakoj prigodi u kojoj osjećaju slabost suparnika ili neprijatelja – ne znaju stati. I nastoje unišiti ne vodeći  računa o činjenici da postoji i kod Hrvata granica, koju je nemoguće uspješno kontrolirati, i za koju nije dovoljna nikakva vlast, nikakva saborska većina, nikakav DORH i svi sustavi u Hrvatskoj, kao što nisu bili dovoljni ni u SFRJ, te da na toj crti dolazi do eksplozije koju je pametno ne izazivati.

Gnjev, serija brutalnih uvreda i poruga hrvatskom narodu, čitavome nizu pojedinaca, a pogotovo saborskim zastupnicima, koju je demonstrirao Pupovac u Saboru neki dan, o čemu rasprave usprkos vidljivom nastojanju minoriziranja mainstream medija ne prestaju, dragocjeni su za hrvatski narod i golemi problem Pupovčevim osloncima u Hrvatskoj, ukupnom političkom sustavu.

Sve dok se utrkuju zastupnici izvan sabora i u alternativnim medijima, zatim njihove pristaše na forumima, tu i tamo poneki intelektualac ili novinski autor, žestoko udarati po Pupovcu, njemu je široko polje i može raditi što  ga volja. No on i ne vidi problem među tim ljudima, niti je zbog takvih podignuo glas. Glas pun nekontroliranih prijetnji i uvreda, uvijek iskazuje slabost, strah, i to ne samo onoga tko govori, iako taj osobni strah presudno utječe  na izvedbeni dojam, nego strah njegovih gospodara i njegov strah od njihove reakcije. Mnogi će tragom sličnih eskapada, a bilo ih je jako puno tjekom godina u našim memorijama, reći kako to nije bio gnjev, nije ni nekontrolirano, te da je to još jedna uvježbana dramaturška scena kojom se demonstira sila, moć, nadmoć i s kojom se postiže dodatno pokoravanje i izaziva strah u onima koji tome svjedoče. Čak i ako je to bila namjera, efekti će biti i jesu pogubni za Pupovca, te za redatelje te scene i njihove suradnike i ciljeve.

Izvođač u takvim situacijma zakoračio je u sigurnu propast.

U takvim okolnostima, kad je tip srpske političke kulture u pitanju, izvršitelji obično dobiju nogu u dupe a slijede poruke – mrš ustašo. Jer, gazde uvijek svoje grješke svale na one ispod, ovi ispod na one ispod, a praksa je – heben je onaj donji.

Kako god Pupovac glumio i ostavljao dojam veličine, zbog posve logične potpore režima koji se nikada nije istrgnuo iz srpskih obavještajnih šapa, jer te šape su kontrolirale do jučer očeve, danas djecu i unuke s golemim dosijeima u Beogradu, on dobro  zna da mu ne gine kad ga potroše – mrš ustašo. Iz Beograda.

Zato je Mile svetosavski napravio stratešku pogrješku, što mu je god bila zadaća s tom scenom u Saboru. Kao i njegovi pajdaši u Srbiji, poglavito u SPC-u. Udarali su previše žestoko, ponižavali, pokušali su uzdrmati Katoličku crkvu na pitanju njezinoga opstanka u Hrvatskoj, na pitanju njezine identitetske kralježnice Stepinca. Koliko god Crkva u cjelini bila troma, koliko god izgledala neosjetljiva u cjelini kao institucija na krajnje realne životne drame u svome okruženju i nevjerojatna poniženja hrvatskoga naroda, s organizacijom koja je opstala dvije tisuće godina uz sve mnijene i režime, uz sva iskušenja i udare, se nije pametno igrati. Ako ju Tito sa svojim zločinačkim hordama nije slomio, nije mi nikako jasno kako se to usudio pokušati ovaj antifa režim u Hrvatskoj te njegovi pozadinski gurui u Bruxellsu i pogotovo Beogradu. Udarom na Stepinca, SPC, a time i ukupna srbijanska politika, sa svim svojim izvršiteljima pomagačima, početnicima s više ili manje bradatoga duha, izazvali su reakciju Katoličke crkve, reakciju koja je postala usprkos uspavanosti i tromosti, ili–ili. Jer gaženje Stepinca u samostalnoj Hrvatskoj, nijemi pristanak na to, značio bi gotovo sigurno svođenje na vegetiranje ili nestanak Katoličke crkve, odnosno srozavanje na pozicije s kojih se nikada više ne bi oporavila.

Zato Srbima, zato Mili Pupovcu i njegovoj bratiji treba biti zahvalan, u najmanju ruku koliko i Miloševiću, koliko god to izgledalo paradoksalno. Jer i jedne i druge je u datom trenutku pokretao refleks uništenja potaknut već refleksnim antagonizmom karakternog tipa odgajan stoljećima radi ostvarivanja nastranih ciljeva. Taj refleks, taj nedostatak razuma  i mjere, čak i u nanošenju štete nekome, izazove reakciju uvijek. To je taj trenutak, koji političko srpstvo ne zna kontrolirati, kad misli da ima sve, a zapravo nema – šanse.

To je trenutak koji njihovi sateliti u Hrvatskoj takođe ne znaju prepoznati i stajat će ih glave upravo od onih kojima su se poklonili i vjerno služe.

Bez nasilja se ovakav državno-politički poredak ne može održati, jer curi na svim stranama, rupe su sve veće, more nesigurnije, potonuće je neminovno. U takvim okolnostima, potpuno je neinteligentno gurati lađu do kraja, na pučinu, a upravo to radi Pupovac, upravo to radi Srbija, upravo to radi SPC i upravo to radi Plenković sa svojim kompanjonima. Bruxells i Beograd su ipak jako, jako daleko kad dođe slom režima. A unutarnjih rezervi ni mogućnosti bitnijega širenja više nema, jer su u zadnjih dvadesetak godina potrošene sve zalihe, oteto srebro i zlato, uništeni su kredibiliteti i ratnih junaka, genarala, branitelja i čitavoga niza ljudi koji su u različitim okolnostima, što svjesno, što nesvjesno pristali poduprijeti režim. Sve finte u financijskim bilancama, sve priče o povlačenju sredstava iz Euro fondova, svi programi za Slavoniju i Vukovar, nikakav efekat ne mogu izroditi izuzev sve kraću odgodu konačnoga sloma, jer državni poredak ovakav kakav jest ne može funkcionirati bez novih i novih sinekura i sve većih troškova, odnosno nužnoga gušenja razvoja. Kontrola je zahtjevan posao i traži sve više ljudi, a ljudi koji se u takvim okolnostima koriste – ne stvaraju novu vrijednost.

Niti su ikada znali.

A skupi su, jer ne slijede svoju savjest, svjesni su da rade štetu i loše, pa onda skupo prodaju savjest i obraz.

Nositelji takvoga poretka neće proći dobro niti će biti zaštićeni pobjedničkom euforijom raspjevanoga i slobodnoga naroda punoga milosrđa, kao početkom devedesetih. Toga neće biti, nema sumnje u to, jer ni najmilosrdniji neće dva puta istom zlu otvoriti vrata. Tipovati na glupost je – glupo.

U takvim okolnostima, a Pupovac to zna bolje od većine onih koji mu drže skute, neće biti lako biti Pupovac u Hrvatskoj. Iz Srbije će dopirati –mrš ustašo, ‘ko te hebe bre, a u Hrvatskoj – će biti brijanja. Tada ni potvrda da si ustaša neće vrijediti, jer končnu pobjedu hrvatskog naroda neće ostvariti ustaše, nego Hrvati koji se neće sramiti svojih djedova i očeva, bili ustaše ili domobrani.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Cijela Hrvatska je jedan veliki Uljanik

Objavljeno

na

Objavio

Najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.

Od proglašenja samostalnosti i rata, prošlo je četvrt stoljeća. Okrenuo se i stoljetni i tisućljetni sat. Govori se o mladoj državi (iz prošlog milenija) čijem se narodu radi mladosti puno toga oprašta. Kad je Jugoslavija navršila četvrt stoljeća, već je bilo nastupilo Hrvatsko proljeće i nitko nije govorio o mladoj državi. Spominju se nove generacije i radi “opravdane” nemoći (nespremnosti), današnja generacija već priprema neke nove, još nerođene Hrvate, da će na njima biti, dovesti Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto, i povijesno i civilizacijski i gospodarski i politički. Nitko se ne pita, hoće li uopće biti mladih generacija, gdje će biti rođeni, kako će biti odgojeni i hoće li se više uopće zvati Hrvatima.

Jugoslavijom je do zadnjega živog partizana dominiralo pitanje “Gdje si bio četers’pete?”, a onima poput mene, koji smo rođeni poslije rata, od prvog razreda osnovne škole, dolazili su u razred predstavnici SUBNOR-a i pitali “Gdje ti je bio otac?”.

“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje

I u Hrvatskoj često pitanje je “Gdje si bio 91.?” Moglo bi se postaviti i pitanje “Gdje si bio prije 91.?” i hrpu drugih pitanja, ali pored svih tih, dominantno i jedino relevantno pitanje je “Gdje si danas?” Gdje si danas, u ovom vremenu, u ovoj situaciji, pod ovim prilikama? Prepoznaješ li situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi? Razmišljaš li o tome da Hrvatska moralno i materijalno danas nema uvjeta za opstanak i da nije samo Uljanik u katastrofalnoj krizi, nego da je cijela država jedan Uljanik. Uljanik nam predstavlja izvanredan primjer da u njemu prepoznamo kompletnu našu situaciju, iseljavanje, mirovnske fondove, zdravstvo,  pravni sustav, obrazovanje, zakonodavni sustav, naš Sabor, njegove zastupnike i sve što rade i govore, naš obrazovni sustav, naš sustav moralnih vrijednosti i baš sve za što je potrebno zasukati rukave, osim prirode koja nam je data na raspolaganje bez da ju trebamo graditi, jer da smo morali lijevati vodu u Jadran kako bi imali more i lopatama trpati zemlju i kamenje kako bi imali Velebit, na osnovu takvog odnosa prema sebi, živjeli bi na jednoj beskrajnoj ravnici, gdje popevši na bundevu imaš najbolji pogled u daljinu.

“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje. Sve iz prošlosti su uspomene i pouke a sve za sutra su nadanja. Jedina djelatna relanost zove se “danas”. Cijela povijest se sastoji od bezbroj segmenata koji se zovu “danas”, složenih jedan pored drugoga, a današnji “danas”, kada govorimo o hrvatskom suverenizmu, ne izgleda dobro.

Iako se samo o tome piše i govori, naš problem nisu ni Pupovac, ni Plenković, ni Stazić, niti bilo tko sa Hodakove redovne liste nabrojenih imena – naš problem smo mi, i to mi DANAS.

Počela je europska parlamentarna kampanja i oslanjamo se na demokraciju. Oslanjamo se na sustav koji je svakome onakav kako njemu odgovara, kako odgovara onima na vlasti. I Istočna Njemačka se zvala Deutsche Demokratische Republik a demokratskom je i Alexandar Karađorđević zvao Kraljevinu Jugoslaviju, čak i nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature. Demokratskom je i Tito smatrao njegovu Jugoslaviju, a i poredak koji je u Hrvatsku uveden 6. siječnja 2000. i zadržao se do danas, zove se demokracija.

Najbolja definicija zapadne demokracije mora biti da je namijenjena onima kojima nije potrebana. Onog časa kada se s njom pokušaš poslužiti, kao što je slučaj s dva održana referenduma, vrlo brzo shvatiš da nije namijenjena tebi.

Međutim, takava kakva je, sa svim svojim nedostacima, ograničenjima, zaprekama i s cijelim barikadama, onim suverenistima koji vjeruju da će tim putem ostvariti vlast i Hrvatsku okrenuti u smjeru poštenja, pravde i napretka u službi hrvatskoga naroda, danas nedostaje mnogo toga, bez čega se ta pobjeda tim putem nikada neće ostvariti.

Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima

Danas je svima jasno da je ova i ovako primjenjena pomirba mrtva i mnogi cijelu tu bušićansku ideju proglašavaju lošom, kao da je ona bila zamišljena tako kako ju se provodi. Nacionalno izmirenje međutim, nikada nije bilo zamišljeno kao pomirba između dobra i zla, kao pronalaženje srednjeg puta između onih koji Hrvatsku vole i žele joj procvat i onih koji bi najradije da nestane, nego kao pomirenje onih koji Hrvatsku vole podjednako, u današnjem vremenu kao pomirenje između suverenista koje dijele međusobni sukobi njihovih otaca iz vremena Drugoga svjetskog rata.

Pomirbe može biti između potomaka onih čiji su preci odlazili po direktive u Beč, Peštu ili Beograd i onih čiji su se očevi i djedovi borili za samostalnost, a ne između onih koji danas hoće da Hrvat bude svoj vlastiti gospodar i onih koji danas odlaze u Beograd po direktive ili u Bruxelles, kako je to Ruža Tomašić lijepo rekla u Podcastu Velebit, po direktive za razliku od onih koji odlaze s direktivama.

Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima koji unatoč toga što su im najvažniji, temeljni principi isti, na marginama nalaze dovoljno materijala da jedni s drugima ne mogu i ako se ne nađe ništa važnije, onda se sukobi vode oko toga tko je veći starčevićanac, ili tko je bio bolji branitelj.

S pravom je rečno da će europski izbori biti test hrvatske suverenističke politike, a kampanja samo što je započela, već su nastala natezanja oko toga tko je koga pozvao na suradnju, tko se odazvao a tko nije, tko postavlja kakve uvjete i za koga nisu prihvatljivi, i što je najgore, sve se to prljavo rublje vješa na medijski štrik i prezentira javnosti. A ovo je tek početak.

Koordinacija rada suverenističkih struktura mora biti uspostavljena

Nevjerojatno je da suverenistička društva, udruge, stranke, medije i sve institucije i istaknuti pojedinci, do danas nisu uspjeli uspostaviti jedan koordinacioni odbor, jedno međudruštveno predstavništvo, koje bi usklađivalo rad cijelog nacionalnog i suverenističkog spektra hrvatske politike, gdje bi se, umjesto unošenja razdora i sijanja negativizma kroz medije, usaglašavalo stavove, utvrđivalo točke zajedničkog interesa i glačalo razlike, pa onda u javnost izlazilo s rezultatima ostvarivoga a ne s nepomirljivim otrovom.

Skoro me je sram kao primjer Domovini pozivati se na rad hrvatske državotvorne emigracije, obespravljene, razbacane, proganjane, bez i jednoga prijatelja i s moćnim neprijateljima, u formi, kako jugoslavenske države tako i zapada, jedinstvenog u odluci čuvati Jugoslaviju pod svaku cjenu, pa i pod cijenu toleriranja udbinih likvidacija prominentnih Hrvata na njihovu teritoriju.

Za primjer ću navesti Australiju gdje sam obitavao sve te prognaničke godine, ali sam svjedok da su i u drugim sredinama hrvatskoga izbjeglištva postojali slični primjeri. Dakle u svim zajednicama ovog kontinenta i u svim gradovima, koje djele tisuće kilometara udaljenosti, barem u ono vrijeme nakon Hrvatskoga proljeća od kada sam ja postao emigrant, djelovali su Međudruštveni odbori u kojima su se redovno sastajali predstavnici hrvatskih političkih organizacija i hrvatskih medjskih predstavnika, kako bi se moglo donositi jedinstvene zaključke o onome što je moguće usaglasiti i tako izlaziti pred hrvatsku izbjegličku javnost pozitivno i obećavajuće.

Povrh toga, na razini cijeloga kontinenta, bio je uspostavljen Hrvatski koordinacioni odbor za cijelu Australiju. Na zajedničkoj fotografiji objavljenoj u Hrvatskom tjedniku iz Melbournea u veljači 1989., vide se predstavnici raznih organizacija i medija, na sjednici Hrvatskog međudruštvenog odbora za Australiju u Canberri, predstavnici velikih organiziacija kao što su HOP, HSS, HDP, HRS i HNO ali i prestavnici drugih skupina, poput hrvatskih antijugoslavenskih socijalista, Hrvata muslimana i drugih. Neke od njih ćete na slici prepoznati, poput pok. Blaža Kraljevića (centralno u zadnjem redu).

Baš u to vrijeme dogovoreno je održavati javne tribine po raznim gradovima, kako bi se hrvatsko isljeništvo pripremilo za nadolazeći raspad Jugoslavije, miris čije truleži se već mogao osjetiti u zraku. Tribine su održane po glavnim gradovima u Austaliji a ubzrzo se ideja proširila i na druge kontinente, pa je prva tribina izvan Austalije održana u Torontu u Kanadi.

Ako su Krnjevićev HSS i Poglavnikov HOP u emigraciji mogli zajedno, mogu i suverenisti u Hrvatskoj

Predstavljam to kao primjer kako bi danas u Hrvatskoj trebala postojati institucionalizirana koordinacija suverenističkih snaga, jer to se spontano nikada neće ostvariti, pa bi onda moguće bilo na razne izbore nastupiti kao blok i pokušati, umjesto par stolica za nekolicinu, ostvariti većinsku državotvornu zastupljenost u Hrvatskom državnom saboru. Kažem pokušati, jer je postojeći režim uspostavio mehanizme za samoodržanje, barem što se demokratskih metoda tiče.

Posljednja od tih Javnih tribina, koje su pomogle pripremiti teren za nadolazeći raspad Jugoslavije, hrvatsko osamostaljenje i Domovinski rat, kojemu je hrvatsko izbjeglištvo višestruko pridonijelo, u ljudstvu, u sredstvima i u reprezentaciji hrvatskih državotvornih interesa pfred stranim faktorima, održana je 25. lipnja 1989. u Adelaideu. Na sreću, Tribina je snimljena i objavljena na YouTube-u, odakle sam neskromno izdvojio svoj nastup.

Ako se iz vremena Drugog svjetskog rata i svih godina u izbjeglištvu nakon rata (u domovini takova javna aktivnost nakon 1945. nije postojala), može naći dvije organizacije kojima je teško bilo sjesti zajedno, to su bile Krnjevićev HSS i njegovi nasljednici i Poglavnkov HOP i njegovi nasljednici. Kao što ćete vidjeti, na ovoj tribini, za jednim stolom i s istim ciljem, uz druge su se našli i HOP i HSS.

Ima se to zahvaliti organiziranom radu međudruštvenih odbora u emigaciji, pa ako ništa drugo, onda to može poslužiti kao ideja za razmatranje suverenistima u Hrvatskoj, tako da ne bude skupina branitelja sama trebala otići na Markov trg i barikadirati se u crkvi Sv. Marka, da ne budu udruge, jedna po jedna, sa svojih 200 pripadnika odlazila protestirati na Jelačićev trg dok svi drugi ostaju sjediti kod kuće i da ne bude jedna skupina pokretala jednu referendumsku inicijativu a druga istovremeno drugu, pa da niti jedna ne prođe. I konačno, kao najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari