Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Hrvatsko pravosuđe dodiruje blatno tlo

Objavljeno

na

Veliki tjedan u zbilji i običajima počinje u četvrtak nakon Cvjetnice, a dramatičnost doseže u petak, na Veliki petak kada je umro Isus Krist, nedvojbeno povijesna osoba kako svjedoči Tacit u „Analima“. Isusovu smrt i uskrsnuće zapisali su na dojmljiv i jednostavan način njegovi učenici (ako nije bogohulno reći – gotovo reporterskim stilom), kao i njegova ukazanja nakon uskrsnuća, i to nekoliko ukazanja. Treba li onda vjerovati samo „civilnom“ povjesniku koji piše iz druge ruke, ili onima koji su bili neposredni svjedoci, uključujući sumnjičavog Tomu kojemu Isus reče: “Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.“ Tajanstvo vjere je vjera sama. Tajanstvo je da vjerujemo, a da nismo vidjeli. I ateisti su vjernici. Oni vjeruju da ne vjeruju.

Ne ću dalje, samo spominjem da je uoči Uskrsa objavljena knjižica s razmišljanjima uglednih hrvatskih znanstvenika koji vjeruju a da nisu vidjeli. Ono što su vidjeli baveći se raznolikim prirodnim znanostima vodilo ih je sve više prema Bogu, prema razjašnjenju svemira i njegova postanka umom i duhom Svevišnjega, prema zaključku da je sve na što su naišli u istraživanjima previše inteligentno zamišljeno da bi bilo slučajno. I još jedna dvojba koja to možda i nije – je li se Bog nakon stvaranja (velikoga praska) udaljio misleći da je njegova misija završena. Jest, sve se savršeno odvijalo do jedne točke, ali onda se morao vratiti budući da su nastale teškoće u vrlo važnoj fazi. Zato je još nekoliko puta intervenirao: prvi put kada je vidio da evolucija nikako ne uspijeva oblikovati razumno biće na Zemlji, drugi put kada mu se učinilo da ljudi predugo žive, pa im je s otprilike osamsto godina kao do tada, odredio stotinu i dvadeset, treći put kada su i u tako skraćenom vijeku postali toliko pokvarenima da ih je morao „poništiti“, ali bijaše milosrdno nedosljedan (Noa), i četvrti put kada se, već očajan, u obliku čovjeka dao žrtvovati ne bi li ispravio narav ljudsku i uputio ju prema dobru.

Glede prve intervencije, podsjećam na moj naoko znanstveno-fantastični roman „Ur“ koji bi netko mogao nazvati svemirskim satirikonom – ispod amaterskih konstrukcija ipak sam ponešto dotaknuo, u što me uvjeravaju razmišljanja suvremenih znanstvenika. Je li na čudesnoj Zemlji došlo do genetske pogreške u etičkoj komponenti, jesu li oni kojima je Bog dao da budu gospodari Zemlje nositelji razornog sjemena. I ključno pitanje na koje sam dao podosta jasan odgovor: zašto je Bogu bilo toliko stalo da stvori inteligentno biće – a to se dogodilo prije svega trideset tisuća godina najviše! Jesmo li mi na neobjašnjiv način potrebni Njemu kao što je on nama, jesmo li mi ili i cijeli naš svemir neuron neshvatljivo velikoga, inteligentnog organizma, s tim da je glede čovjeka nešto pošlo po krivu i došlo do pojave nesavršenosti u Savršenom.

Četvrta je intervencija završila smrću i uskrsnućem, patnjom i novom svjetlošću, najuzbudljivijom pričom u povijesti čovječanstva. Je li pripomogla da se narav čovjekova promijeni, da barem bude manje zla, a više dobra?

Mučenička smrt Hrvata iz sela Gore

Baš na Veliki petak preslagivao sam knjige na policama i našao jednu koju sam svojedobno prelistao. Gotovo fotomonografija 145. brigade Hrvatske vojske koja se borila na Banovini, uglavnom dečki iz zagrebačke Dubrave. Ipak ima i teksta, a jedan mi je privukao pažnju jer bijaše Veliki petak, kažem, a opisana je u knjizi strašna, mučenička smrt nepoznatoga Hrvata iz sela Gore, civila, čovjeka koji je mučen i razapet. „U malom ograđenom prostoru naizgled stariji muškarac. Tog nesretnika smo našli razapetog na tlu. Ruke su mu bile kao Kristu na križu raširene, a oko zapešća urezala se žica vezana za klinove zabijene u tlo. Vrhovi prstiju kao da su ostrugani, noge su bile razmaknute, a na njima nagorene gumene čizme, koje su kao i ruke klinovima pribijene o zemlju. Klinovi su bili zabijeni pored peta s vanjske strane stopala. Glava mu je bila odrezana, sva iznakažena kao da je namazana nečim masnim, izgleda da su mu derali kožu, a nalazila se među razdvojenim koljenima. U ustima su bile jedva prepoznatljive njegove genitalije. Oči iskopane, onako zjape kao da nikada nisu bile oči nego samo rana, jezika čini se da nema, bez ušiju je. Nos kao da je otrgnut, vide se oštećene kosti lica, nije rezano, čupano je, kliještima ili čime, možda je tako i jezik završio – te sve nagoreno. Kroz prsa proboden veći klin. Rana na prsima je velika, izgleda da je napravljena sjekirom, čini se da nema srca iznutra.“

Poslije se saznalo da su nesretnika mučili i ubili pripadnici Šiltova, zloglasne bande srpskih četnika na Banovini.

Eto, to se događalo na veliki petak hrvatskoga naroda početkom devedesetih koje su čudesno završile trijumfom hrvatske vojske, uskrsnućem volje hrvatskoga naroda koji je odbio nestati iz povijesti. A kada je bilo razborito očekivati da se kazne neprijateljski zločini i zločinci – usporedo s lustracijom – sve se rastočilo, hrvatsko državno odvjetništvo i pravosuđe stali su lutati sanjivom dolinom rukom pod ruku s raznobojnim hrvatskim vlastima, papiri i dokazi držani u ladicama bajićevskim i cvitanovskim, ali je zato suđeno hrvatskim braniteljima i njihovim zapovjednicima, u zemlji i u Haagu, što se nikada nije dogodilo otkako je svijeta i vijeka. Vidjevši što se zbiva, vojujući dio srpske manjine – proviđen amnestiranima – okuražio se i uz pomoć medija u kojima ima instalirane zastupnike zametao tragove i napokon prešao u protunapad na svim područjima Hrvatske i na svim poljima kulture osobito, osnažio veze s Beogradom i nastojao (nastoji) na destabiliziranju hrvatske države s perjanicom u obliku Pupovčevih srpskih „Novosti“ kojima je u dosluhu s vlastima (tri glasa su tri glasa, a oni vuku sa sobom i vuku za nos i ostale manjine) dopušteno vrijeđati Hrvatsku i to njezinim novcem, što se nikada nije dogodilo otkako je svijeta i vijeka.

Ne postoji jedinstveno pravosuđe?

Sažeto: sanjiva Hrvatska nije bila u stanju suočiti se odlučno s bliskom prošlošću devedesetih, nije u stanju suočiti se sa sadašnjošću, s nešto daljom prošlosti suočava se na način nepovijestan i uvrjedljiv za većinu hrvatskoga naroda, a k tomu dodaje i opasne „novotarije“ poput rodne ideologije koja bi trebala biti budućnost, a ne će biti. Naime, iskustvo kaže da se trenutno, glede te komične ideologije, nalazimo na samom početku devedesetih odnosno u obrani, ali da će koju godinu poslije trijumfirati vrijednosti od kojih je zdrav razum najveća. Kada se to dogodi, trijumfirat će i konvertiti, narod će ih milosrdo ostaviti ili dovesti na vlast, a oni će opet pronaći način da narodu napakoste.

Glede hrvatskoga pravosuđa koje je na tako niskim granama da dodiruju blatno tlo: postoji ona latinska Locus regit actum, to jest zločin se prosuđuje po zakonima mjesta gdje je izvršen. Jesu li se zločini nad Vukovarom, zločini u Ovčari, uopće neprijateljski zločini počinjeni u Hrvatskoj sudili u Hrvatskoj, ne, nego u Beogradu (farsa sa suđenjem za Ovčaru), u Haagu (na zločinačkom sudu), u samoj Hrvatskoj vrlo malo ili nimalo, za devedeset i pet posto zločina nad Hrvatima nikada nitko nije odgovarao, nisu se podizale optužnice ili malo, izlika je bila da su zločinci nedostupni ali nisu raspisivane međunarodne tjeralice, nije se radilo baš ništa. Hrvati su bili dostupni, pa je s njima lakše.

Smišljena je i lukava praksa kojoj je cilj da Hrvati budu pošto-poto osuđeni za nedokazane zločine, pa ako je sud u jednom gradu oslobodio Hrvata, onda je viši sud presudu poništio i odredio da sudi drugi sud – u drugom gradu. S tim je locus regit actum još jednom poništen, pa imamo svjež primjer Marijana Živkovića kojega sud u Vukovaru oslobađa, ali „pravosuđe“ prebacuje slučaj u Pulu. Ondje valjda vlada neko drukčije pravo nego u Vukovaru, a notorno naše (?) pravosuđe s pravom drži da će Hrvata Živkovića u Istri osuditi. I nije to prvi slučaj, a u ovom se i ne radi o sumnji na zločin, nego o skidanju ćiriličnih ploča u Vukovaru, kojima ondje nije mjesto. U zaključku: time je rečeno, urbi et orbi, da ne postoji jedinstveno hrvatsko pravosuđe, nego se ono bitno razlikuje od područja do područja naše domovine, što je skandalozno.

Prošlost i arhivi

U suočavanju s prošlošću, ne onakvom kakvo je prezentirano u zaključcima komiteta, zaključcima koje ne priznajem jer su pisani crvenom bojom, ponešto bi mogao pomoći i Beograd u kojemu su arhivi iz Hrvatske, iz mnogih razdoblja. Beograd ih ne želi vratiti. Beograd to može, može i nastaviti sa svojom zlokobnom regionalnom jurisdikcijom, može se s lakoćom miješati u unutarnje posle hrvatske države izravno ili putem SDSS-a, njegovi dužnosnici mogu lutati Hrvatskom i govoriti nove i stare laži, pa zašto ne bi mogao odreći Hrvatskoj pravo na hrvatske arhive.

„Argument“ Beograda je da „Hrvatska želi zarobiti istinu“, a da ju ne bi zarobila, Beograd drži zarobljenima arhive ne samo iz NDH nego i druge, jer bi štošta isplivalo na svjetlost dana, očito nepovoljno za Srbijance i Srbe općenito, za jugoslavensku historiografiju štetno i sramotno. U svakom slučaju, Hrvatska ne može dopustiti da Srbija uđe u EU prije nego vrati arhive, kao što joj ne može dopustiti da uđe prije no što se razjasni sudbina nestalih hrvatskih ljudi, a tu je naravno i pitanje granica i ratne odštete. No ključno je pitanje hoće li se Hrvatsku uopće išta pitati, što otvara i pitanje možemo li mi napokon imati vlast koja ne će dopustiti da ju se ne pita. (Usput: iz zarobljenih beogradskih arhiva ipak je ponešto procurilo u zadnjim desetljećima, i to zahvaljujući korumpiranim čuvarima.)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trebamo li se sramiti HR Herceg-Bosne 93.? (Odgovor Višnji Starešini)

Objavljeno

na

Objavio

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, „Bosna šaptom pala“ u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske „dijelili“ Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

U kolumni “Zašto učiti iz Maestrala 95., a ne iz HR Herceg-Bosne 93.“, objavljenoj 9. rujna 2018. u Slobodnoj Dalmaciji, Višnja Starešina primjećuje kako se na svečanoj obljetnici proglašenja Hrvatske Republike Herceg-Bosne okupila “reprezentativna ekipa zimzelenih hrvatskih dužnosnika”. Starešina smatra kako je proglašenje HR Herceg-Bosne besmisleno i da “predstavlja jedno od najvećih promašaja hrvatske politike” jer je “to učinjeno usred pregovora o takozvanom Owen-Stoltenbergovu mirovnom paketu”. Piše Ivan Pepić/blog.vecernji.hr

Ona tvrdi da je Hrvatska “te jeseni bila pred slomom i pred povratkom u neku novu Jugoslaviju okolnim putom”. Proglašenje HR Herceg-Bosne “značilo je pojačati sve negativne aspekte katastrofalnog položaja: izazvati usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom, dati Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru, dati legitimitet Martićevoj Republici Srpskoj Krajini”. Starešina tvrdi i da je proglašena republika umanjila vrijednost Hrvatske zajednice Herceg-Bosne.

Kolumnistica tvrdi kako bi bilo “svrsishodnije crpiti političku inspiraciju iz pobjede 1995. nego iz poraza 1993.”, jer su operacije Maestral i Južni potez omogućile HV-u i HVO-u da postanu glavni američki partner.

Politički rezultati potvrđuju zimzelenost hrvatskih dužnosnika. Međutim, je li proglašenje HR Herceg-Bosne u to vrijeme doista bio toliki promašaj i problem?

Muslimansko i međunarodno izjednačavanje Srba i Hrvata

Starešina tvrdi da je proglašenje HR Herceg-Bosne izazivalo “usporedbe s Karadžićevom Republikom Srpskom” – kao da se to nije događalo prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne.

Nacionalna politika Hrvata osuđivana je i prije i poslije Herceg-Bosne. Muslimansko izjednačavanje Srba i Hrvata formalizirano je 7. veljače 1992. donošenjem “Direktive za odbranu Republike Bosne i Hercegovine” muslimanske Patriotske lige Sefera Halilovića. U njoj su navedene tri “ukupne snage neprijatelja”: “Jugoslavenska armija, snage SDS-a i ekstremne snage HDZ-a”. Ciljevi neprijatelja su, navodi se, “priključenje Velikoj Srbiji i Velikoj Hrvatskoj”.

Muslimani i odbori SDA koji su surađivali s HDZ-om i vlastima HZ Herceg-Bosne redovito su raspuštani. Dok su se cijevi još hladile od Lipanjskih zora 1992., u Hercegovini Izetbegovićevi ljudi oduzeli su legalno izabranom odboru SDA pravo na “zaštitu muslimanskih interesa” zbog suradnje s Hrvatima. Naglašeno je kako se podržavaju “sve odluke legalnih organa RBiH vezano za HVO i tzv. Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu” po kojima se HZ Herceg-Bosna podređuje muslimanskoj republici.

Ne zaboravimo da je pred očima svijeta, kako kažu sveznalci, “Bosna šaptom pala” u Karađorđevu već 1991. i da su čelnici HZ Herceg-Bosne i Republika Srpske “dijelili” Bosnu u Grazu 1992. godine. Pritisci međunarodne zajednice rezolucijama 752, 757 i 787 Vijeća sigurnosti UN-a donesene u proljeću i jeseni 1992. najbolje pokazuju efekte razornih ciljeva nauštrb Hrvata i propagande kojoj se muslimanska strana, naravno, nikad nije opirala.

Hrvatska pred slomom, Muslimani pred Jadranom. Je li kriva HR Herceg-Bosna?

Hrvatska je bila pred slomom i prije uspostavljanja HR Herceg-Bosne. UNPA, “ružičaste” i “zaštićene” zone, oštra pisma ministara vanjskih poslova EU i Državnog tajnika SAD-a Christophera Warrena krajem siječnja 1993. te Rezolucija 802 VS UN-a protiv Operacije Maslenica bili su prijetnja Hrvatskoj, i to nakon što su Hrvati i Muslimani potpisali kratkotrajno siječanjsko primirje u Ženevi, prije proglašenja HR Herceg-Bosne.

Starešina tvrdi da je HR Herceg-Bosna dala “Izetbegoviću alibi za ofenzivu prema moru” – kao da se taj plan nije počeo provoditi mnogo ranije uz pomoć međunarodnih aktera.

U siječnju 1993. muslimansko vodstvo obećalo je potpisati Vance-Owenov plan ako dobije posebna prava u luci Ploče i izlazak na Jadran. Postupno je međunarodna zajednica legitimirala taj bošnjački cilj. Glavni pregovarač EU, David Owen, 22. lipnja 1993. za BBC izjavljuje da “Muslimanima treba biti osiguran pristup na more, a moguće je da im se dade i Mostar”. Tri dana kasnije, Owen i njegov kolega iz UN-a Stoltenberg upućuju Tuđmanu pismo u kojem izražavaju “čvrsto uvjerenje da Muslimani moraju imati više od 30% teritorija… izlazak na Savi te osiguran pristup Jadranu”. Owen i Stoltenberg izražavaju uvjerenje da “što su Muslimani bliži moru, to je rješenje prihvatljivije svijetu”. Isto uvjerenje Tuđmanu prenose i ministri vanjskih poslova EU.

Međunarodna zajednica 25. i 27. lipnja 1993. traži čak ustupanje područja Republike Hrvatske sjeverno od Save kod Brčkog, Gunju, kako bi Muslimani imali nesmetan izlazak na Savu. Zanimljivo je kako je mjesec dana nakon tog zahtjeva SIS informirao hrvatske vlasti o učestalim provokacijama muslimanskih izbjeglica i pojačanom muslimanskom ekstremizmu u Gunji i Gašincima kod Đakova (6. kolovoza 1993).

Glavni međunarodni mediji svesrdno su prenosili muslimanske želje. Kratkotrajni član Predsjedništva BiH i poslijeratni Predsjednik Federacije BiH Ejup Ganić za bečki Kurier tvrdi kako “mi [Muslimani] bismo pobijedili rat da smo imali 20 kilometara slobodnog pristupa moru” (25. kolovoza 1993).

Starešina griješi kad tvrdi da je alibi za ofenzivu prema moru dala HR Herceg-Bosna. Blagonaklonost međunarodne zajednice i antihrvatska kampanja među muslimanskim vodstvom bili su dovoljni motivi za takve planove i ciljeve. Oni su se provodili znatno ranije uz pristanak međunarodne zajednice.

HR Herceg-Bosna u Uniji republika Bosne i Hercegovine

Herceg-Bosna je preimenovana u republiku nakon što je 31. srpnja 1993. potpisan mirovni sporazum Owen-Stoltenberg koji je predviđao Uniju republika BiH odnosno “konfederaciju republika čiji će ustav priznati tri konstitutivna naroda, a većinu vladinih dužnosti obnašat će njihove republike”. Hrvati su odmah prihvatili prijedlog da Muslimanima pripadne 30% teritorija Unije, bez obzira što se i tijekom pregovora to područje širilo uvijek nauštrb Hrvata.

Muslimanskim liderima ni to nije bilo dovoljno, ali su tad morali pridobiti srpsku stranu. Ganić je uoči potpisivanja sporazuma izjavio za hamburški Die Woche da “mi [Muslimani] možemo birati samo između dva neprijatelja. Mi ćemo odlučiti u korist Srba. Englezi bi rekli: ako ih ne možeš pobijediti, pridruži im se. Srbi su sve postigli i svijet ih podržava u vojnim pobjedama… Zato, mi ćemo s jačima. A to su Srbi…” (29. srpnja 1993).

Slično, bečki Der Standard i hamburški Die Woche prenose Ganićevu misao prema kojoj su “Muslimani islamizirani Srbi, i najveća greška koju smo mi učinili na početku rata bilo je stvaranje vojnog saveza s Hrvatima” te kako su Muslimani „bliži Srbima nego Slovencima i Hrvatima. Pričamo dijalekt koji je bliži srpskom nego hrvatskom. Isto vrijedi i za mentalitet, navike i običaje“ (30. srpnja 1993). “Alijin diplomata” Muhamed Filipović tvrdi da mu je Owen 26. srpnja 1993. u Ženevi obećao da “ako mi [Muslimani] pristanemo na ono što trebaju dobiti Srbi, tada će oni okrenuti leđa Hrvatima i mi se možemo namiriti na njihov račun”. Sumnjam da su Ganićevo bratimstvo sa Srbima i Owenov plan namirenja na račun Hrvata ovisili o HZ ili stvaranju HR Herceg Bosne.

Unatoč tome, 20. kolovoza odlučeno je da će sve tri strane predstaviti prijedlog svojim javnostima te kako će se 30. kolovoza vratiti natrag u Ženevu. Za razliku od Muslimana i Srba, Hrvati nisu imali dom u kojem bi mogli glasovati o takvom ili bilo kojem dokumentu, jer se politika provodila sukladno civilnoj vlasti HVO-a i predsjedništvu HZ Herceg-Bosne. Zbog toga, 24. kolovoza je uočena potreba i dogovoreno je proglašenje HR Herceg-Bosne, ni manje ni više, u skladu s međunarodnim sporazumima o Uniji republika BiH. Uslijedilo je donošenje “Temeljne odluke o uspostavi i proglašenju HR Herceg-Bosni” 28. kolovoza 1993. Njene institucije, poput Zastupničkog doma, nisu dovodile u pitanje postojanje, integraciju i podjelu ovlasti s Unijom republika BiH. Za razliku od proglašenja Republike Srpske 1992. i Martićeve RSK, HR Herceg-Bosna temeljila je svoje postojanje na međunarodnom ugovoru. Međunarodna zajednica nije nikad reagirala protiv preimenovanja HZ u HR Herceg-Bosnu. Bilo im je jasno kako taj čin nije bio uperen protiv nijedne strane, jer je HR Herceg-Bosna i dalje prihvaćala okvire Bosne i Hercegovine.

Srbi su prihvatili mirovni prijedlog na sjednici republičke skupštine 27. kolovoza. S druge strane, sve su strane znale da će muslimanska strana odbiti prijedlog. Izetbegović u svojim Sjećanjima svjedoči kako je “lord Owen očekivao završetak razgovora i prihvatanje njegova plana, ali, na njegovo zaprepaštenje, mi smo objavili da moramo ići na konsultacije u Sarajevo da za mirovni plan dobijemo suglasnost Skupštine BiH”. Konačno, muslimanska Skupština BiH odbila je plan o Uniji BiH krajem kolovoza 1993. (65 protiv, 0 za).

Vrijedi napomenuti i kako su početkom jeseni 1993. međunarodna zajednica i zapadni mediji imali sve manje strpljenja prema muslimanskim zahtjevima. Owen bilježi kako su muslimanski ratnici htjeli nastaviti rat s Hrvatima, a Burg i Shoup u knjizi The War in Bosnia-Herzegovina, pozivajući se na Washington Post i New York Times, tvrde kako su mediji pisali o “slavlju muslimanskih dužnosnika zbog rezultata glasovanja” o planu te kako je među Muslimanima sve manje interesa za dogovor.

Teško je dokazati kako je položaj Hrvatske u svijetu pogoršan stvaranjem HR Herceg-Bosne i da je taj potez besmislen. Naprotiv, Unija republika BiH bila je na UN-ovom stolu formalno sve do kraja prosinca 1993. godine.

Obljetnica HR Herceg-Bosne ne umanjuje pobjede u operacijama Maestral i Južni potez. One se, između ostalog, obilježavaju svake godine. Doduše, dogodi se da tih dana ponosa „lokalne“ vlasti koje naređuju postavljanje ratnih ljiljana “zaborave” pozvati pripadnike HVO-a i HV-a. Čini se kako su te operacije davno “zaboravili” i hrvatski partneri. To “zaboravljanje” nosi sa sobom ključno pitanje: je li crpljenje inspiracije iz izvrsnih operacija iz 1995. dovoljno za zaustavljanje današnjih bošnjačkih političkih napada na konstitutivnost i ravnopravnost, bez učenja iz HR Herceg-Bosne?

Ivan Pepić/blog.vecernji.hr


Ja ću samo nadopuniti ovaj izvrstan članak s još par dodataka. Piše Predrag Nebihi.
Prvi dodatak je knjiga Billa Clintona “My life”
https://is.muni.cz/…/pod…/MVZ253/um/Bill_Clinton_My_Life.pdf

Obratite pažnju na stranicu 404. ove knjige gdje Clinton spominje Mitteranda pa kaže:
“… he was more sympathetic to the Serbs than I was, and less willing to see a Muslim-led unified Bosnia.”

Dakle, Clinton kaže kako je Mitterand više simpatizirao Srbe od njega, ali da je je bio puno manje sklon “ujedinjenoj” (čitaj: unitarnoj) “Bosni” i to “pod vodstvom Muslimana” od njega.

Jednom ću o ovome napisati malo šire štivo, ali sad je dovoljno vidjeti kakav je bio stav Clintona odnosno SAD-a i to je dovoljan dokaz da Starešina piše gluposti koje nemaju nikakve veze s mozgom i ja ne znam što je toj ženi, je li joj netko prijetio, je li nju netko platio, je li nju netko ucjenjuje, ili je pak riječ samo o površnosti, jer ista ta Starešina je nakon presude Praljku pisala kako je Mesićevo svjedočenje u Haagu tajno i kako se do njega ne može iako je oznaka tajnosti s tog svjedočenja iako je svjedočenje dostupno na internetskim stranicama haškog suda još od 2005. godine.

Što se tiče Mitteranda, kad su četnici napravili pokolj u Vukovaru isti taj Mitterand (za one koji ne znaju, to je bio tadašnji francuski predsjednik) rekao je da “su Hrvati to i zaslužili jer su bili na pogrešnoj strani u drugom svjetskom ratu”. Dakle, u to vrijeme imamo Englesku i Francusku na strani Srba, Ameriku na strani muslimana, a na našoj strani nema ama baš nikoga.

Druga stvar kojom bih nadopunio ovaj odličan tekst je prvi stvarni dokaz o namjeri podjele BiH, i pazite sad ovo, tu nigdje nema Tuđmana, tu nigdje nema Hrvata, to je Alija Izetbegović predložio Srbima, točnije Radovanu Karadžiću u svibnju 1991. godine, i o tome postoji čak i onovremni dokaz u vidu tonskog zapisa:

Dakle, ovo što čujete na ovom video-zapisu je razgovor između Karadžića i Slobodana Miloševića iz svibnja 1991. u kojem Karadžić prepričava Miloševiću kako mu je dva dana prije toga Izetbegović ponudio da “podjelimo Bosnu”.
Pitanje koje se logično postavlja je zašto ljevičarsko-islamistička kamarila i čitav dijapazon od Sorosa preko Mesića sve do Bin Ladena skupa s njihovimm medijskim jurišnicima ignorira ovaj materijalni dokaz, koji je kronološki prvi po redu u kojem se spominje famozna “podjela Bosne”?
Treba li nekom nešto crtati?

Haška soroščad, kao i ovdašnja medijska soroščad i savoštrbčad prednost daje Mesićevom svjedočenju bez obzira na činjenicu da Mesić nije bio u Karađorđevu, da je njegovo svjedočenje po čuvenju odnosno iz druge i treće ruke, kao i to da se Mesić politički sukobio s Tuđmanom zbog čega je imao jasan motiv za lažno terećenje Tuđmana.

Za razliku od tog mita i Karađorđevu, gdje ni dan-danas nema nikakvog dokaza, nikakvih sporazuma, nikakvog ugovora, ničega, ovo je sasvim konkretan dokaz, nastao u onom vremenu, i gdje Karadžić apsolutno nije imao nikakvog razloga lagati Miloševiću.
I zato ja tvrdim da Zlatko Hasanbegović mulja kad optužuje Tuđmana da je ideja “podjele Bosne” inicijalno Tuđmanova, i za to vadi onaj feralovski “argument” da je Tuđman u intervjuu Slobodnoj Dalmaciji s kraja 1991. godine rekao kako Hrvatskoj treba zadebljanje pereca na jugu.

Problem s Hasanbegovićem je standardni problem s muslimanima,. “oni nikad ni za što nisu krivi, uvijek je kriv netko drugi, ali taj bezobrazluk kojim oni ignoriraju osnovna načela matematike i fizike da bi opravdali svoje glavosječstvo je ono što ih u mojim očima čini pokvarenijom od svih, uključujući i četnike”.

Činjenica je da je Dusina bila 80 dana prije Ahmića. Činjenica je da su Orlište i Buščak bili tri tjedna prije Sovića i Doljana a koji su bili isti dan kad i Ahmići ali i Trusina.  Činjenica je da je Alija Izetbegović ponudio Radovanu Karadžiću “podjelu Bosne” 7 mjeseci prije tog famoznog Tuđmanovog intervjua Slobodnoj Dalmaciji kojeg rado potežu sve jugoslavenčine koje mrze Tuđmana, od Mesića preko feralovih anarhističkih drogiranih i pijanih bandita pa sve do velikog “desničara” Hasanbegovića.

Činjenica je da je muslimansko-hrvatski rat počeo zato jer su Muslimani po strateškom ofenzivom vojnom planu napali Hrvate. http://www.hrsvijet.net/…/33079-muslimanski-strateki-ofenzi…

Činjenica je da su Muslimani ubili najmanje 5 puta više hrvatskih civila i ratnih zarobljenika nego obratno, isto tako i protjerali 5 puta više ljudi.
Činjenice su ono što apsolutno nikad ne ide u prilog četnicima, Bošnjacima, jugoslavenčinama, sorosoidima, kvazi-liberalima, komunjarama, antiteistima, sotonistima i toj ekipici…

Predrag Nebihi

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Sve referendume treba zabraniti!

Objavljeno

na

Objavio

Nema potrebe da se sumnja u HDZ, jer on svim silama pomaže da referendum uspije. Naime, ako bude manje potpisa nego je predano, politika neće bit odgovorna, ili, što bi rekao pomoćnik ministra uprave, postoje naznake da će krivac biti Apis.

Jedno ljeto dolazi svome kraju. Iako nas još uvijek grije sunce, pojavili su se prvi glasnici lošeg i tmurnog, kišovitog vremena. Naime, u Sabor su se vratili naši političari. Političari puni obzira prema svome narodu, puni ljubavi jedni za druge. Na braniku naše stabilnosti tako stoje zagrljeni Saucha i Culej, Ronko i Đakić, Pupovac i Glavaš. Isijavaju ljubavlju dok gledaju u vođu koji ponizno odgovara na pitanja oporbe. On je s puno takta uspio Pernara učiniti nevidljivim, piše Borislav Ristić/VečernjiList

Na taj je način pokazao kako se rogovi mogu držati u vreći kada je vreća dovoljno duboka. Ta je vreća generator ove naše političke stabilnosti, koju svi napadaju i žele srušiti raznim smicalicama, a jedna od najvećih je referendum.

Pogledajte samo kako su se podmuklo organizirali i skupili potpise za referendum, koristeći se slabostima zakona o referendumu. Taj zakon je mijenjan zbog ulaska u EU. Znaju rušitelji stabilnosti da bi osporavanje tog zakona na neki način značilo i osporavanje legitimnosti referenduma o ulasku u Uniju. Za tu im je manipulaciju trebalo skupiti samo 10% potpisa u samo 14 dana, što su skoro najbolji uvjeti u čitavoj Europi, rekli bi cinici. Tko još može tako lako i bez opstrukcija do referenduma? Zato naši stručnjaci kažu kako postojeći zakon o referendumu nije dobar. Upravo zato, dok su na vlasti sadašnji čuvari stabilnosti, do donošenja novog zakona sve referendume treba zabraniti.

Nije narod suveren da bi on sam odlučivao o stvarima o kojima samo politika smije donositi svoj sud. Ne smije se u demokraciji dopustiti da o nečemu odlučuje većina. Zamislite da kojim slučajem zidar Pernar dođe na vlast i počne tiskati novce kao na traci i izvoditi razne porezne vratolomije. Nečuveno je da narod ima osigurač, referendumom odlučivati o porezima, pa da ga se na taj podmukao način ide spriječavati u provedbi njegovih ideja.

Dok ljudi ne progledaju i ne shvate da su oni koje zovu našima, kao i oni koje zovu vašima, u stvari “njihovi”, ništa se neće promijeniti. Opravdavati postupke naših kada su na vlasti, znači u stvari davati alate njihovima kada dođu na vlast. Jer, zakoni se ne donose kako bi vrijedili samo za sadašnju vlast. Kada druga strana dođe na vlast ona ima u rukama gotove alate da bez velikih otpora stvari okrene u suprotnom smjeru. Zato je važno propitivati postupke vlasti kako mala skupina ljudi ne bi akumulirala svu moć. Jer, lakše je narodu nešto nametnuti tako što će netko kupiti njihove političare, nego mu objašnjavati sve posljedice određenog zahvata kako bi znao odlučiti. Referendum tu ima funkciju osigurača od otuđene vlasti.

Dok neki loši HDZ-ovci tvrde kako je Plenković odveo stranku u lijevi centar i oteo oporbi sadržaj, s time mu samo rade štetu – jer će se teško zaštiti od silnih SDP-ovih prebjega. HDZ je politički pokret koji se prostire od političkog centra pa na desno, a da bi opstao mora uvažavati sve razlike. Uvijek kroz dogovor moraju tražiti kompromis, koji kaže da dok god je krivac Plenković u prvom planu, ona šutljiva desnica, koja u pozadini odrađuje plinske biznise i kojoj svi poslovi dobro funkcioniraju, držat će mu leđa. Upravo oni su udarna igla za discipliniranje nezadovoljnika, jer su njima izbori najveći rizik i oni izborima najviše gube.

Zato HDZ u medije mora puštati spinove o prijevremenim izborima i plašiti nezadovoljnike micanjem s izbornih lista. Jer kada Plenković iscrpi sve mogućnosti žongliranja, najava izbora će značiti početak frakcijskog rata u kojem će se pokušati osloboditi balasta. I upravo zato ne smije proći referendum o izbornom zakonu. Jer kad bi on prošao, odnosno, kada bi se redoslijed na listama odlučivao preferencijalno i bez praga, Plenković ne bi imao alate za čistku.

Zbog toga ministar uprave, inače “dobar prijatelj” političkog tajnika HDZ-a, nema razloga opstruirati referendum. I upravo zato njegov pomoćnik nije imao potrebe puštati sumnje o bebama i mrtvima u javni prostor. Ne radi se o sumnjama, jer do zaključaka se došlo uspoređujući potpisane s HDZ-ovim popisom mrtvih glasača. Ima naznaka kako su se isti potpisali i za ovaj referendum.

Na kolika je odricanja HDZ spreman kada se odriču i svojih mrtvih glasača, samo kako bi zaštitili transparentnost procesa? Upravo pod izgovorom zaštite osobnih podataka spriječili su da prebrojavanje nadziru oni kojima su građani dobrovoljno ustupili svoje potpise. Zato nema potrebe da se sumnja u HDZ, jer on svim silama pomaže da referendum uspije. Naime, ako bude manje potpisa nego je predano, politika neće bit odgovorna, ili, što bi rekao pomoćnik ministra uprave, postoje naznake da će krivac biti Apis.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari