Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Hrvatsko pravosuđe dodiruje blatno tlo

Objavljeno

na

Veliki tjedan u zbilji i običajima počinje u četvrtak nakon Cvjetnice, a dramatičnost doseže u petak, na Veliki petak kada je umro Isus Krist, nedvojbeno povijesna osoba kako svjedoči Tacit u „Analima“. Isusovu smrt i uskrsnuće zapisali su na dojmljiv i jednostavan način njegovi učenici (ako nije bogohulno reći – gotovo reporterskim stilom), kao i njegova ukazanja nakon uskrsnuća, i to nekoliko ukazanja. Treba li onda vjerovati samo „civilnom“ povjesniku koji piše iz druge ruke, ili onima koji su bili neposredni svjedoci, uključujući sumnjičavog Tomu kojemu Isus reče: “Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.“ Tajanstvo vjere je vjera sama. Tajanstvo je da vjerujemo, a da nismo vidjeli. I ateisti su vjernici. Oni vjeruju da ne vjeruju.

Ne ću dalje, samo spominjem da je uoči Uskrsa objavljena knjižica s razmišljanjima uglednih hrvatskih znanstvenika koji vjeruju a da nisu vidjeli. Ono što su vidjeli baveći se raznolikim prirodnim znanostima vodilo ih je sve više prema Bogu, prema razjašnjenju svemira i njegova postanka umom i duhom Svevišnjega, prema zaključku da je sve na što su naišli u istraživanjima previše inteligentno zamišljeno da bi bilo slučajno. I još jedna dvojba koja to možda i nije – je li se Bog nakon stvaranja (velikoga praska) udaljio misleći da je njegova misija završena. Jest, sve se savršeno odvijalo do jedne točke, ali onda se morao vratiti budući da su nastale teškoće u vrlo važnoj fazi. Zato je još nekoliko puta intervenirao: prvi put kada je vidio da evolucija nikako ne uspijeva oblikovati razumno biće na Zemlji, drugi put kada mu se učinilo da ljudi predugo žive, pa im je s otprilike osamsto godina kao do tada, odredio stotinu i dvadeset, treći put kada su i u tako skraćenom vijeku postali toliko pokvarenima da ih je morao „poništiti“, ali bijaše milosrdno nedosljedan (Noa), i četvrti put kada se, već očajan, u obliku čovjeka dao žrtvovati ne bi li ispravio narav ljudsku i uputio ju prema dobru.

Glede prve intervencije, podsjećam na moj naoko znanstveno-fantastični roman „Ur“ koji bi netko mogao nazvati svemirskim satirikonom – ispod amaterskih konstrukcija ipak sam ponešto dotaknuo, u što me uvjeravaju razmišljanja suvremenih znanstvenika. Je li na čudesnoj Zemlji došlo do genetske pogreške u etičkoj komponenti, jesu li oni kojima je Bog dao da budu gospodari Zemlje nositelji razornog sjemena. I ključno pitanje na koje sam dao podosta jasan odgovor: zašto je Bogu bilo toliko stalo da stvori inteligentno biće – a to se dogodilo prije svega trideset tisuća godina najviše! Jesmo li mi na neobjašnjiv način potrebni Njemu kao što je on nama, jesmo li mi ili i cijeli naš svemir neuron neshvatljivo velikoga, inteligentnog organizma, s tim da je glede čovjeka nešto pošlo po krivu i došlo do pojave nesavršenosti u Savršenom.

Četvrta je intervencija završila smrću i uskrsnućem, patnjom i novom svjetlošću, najuzbudljivijom pričom u povijesti čovječanstva. Je li pripomogla da se narav čovjekova promijeni, da barem bude manje zla, a više dobra?

Mučenička smrt Hrvata iz sela Gore

Baš na Veliki petak preslagivao sam knjige na policama i našao jednu koju sam svojedobno prelistao. Gotovo fotomonografija 145. brigade Hrvatske vojske koja se borila na Banovini, uglavnom dečki iz zagrebačke Dubrave. Ipak ima i teksta, a jedan mi je privukao pažnju jer bijaše Veliki petak, kažem, a opisana je u knjizi strašna, mučenička smrt nepoznatoga Hrvata iz sela Gore, civila, čovjeka koji je mučen i razapet. „U malom ograđenom prostoru naizgled stariji muškarac. Tog nesretnika smo našli razapetog na tlu. Ruke su mu bile kao Kristu na križu raširene, a oko zapešća urezala se žica vezana za klinove zabijene u tlo. Vrhovi prstiju kao da su ostrugani, noge su bile razmaknute, a na njima nagorene gumene čizme, koje su kao i ruke klinovima pribijene o zemlju. Klinovi su bili zabijeni pored peta s vanjske strane stopala. Glava mu je bila odrezana, sva iznakažena kao da je namazana nečim masnim, izgleda da su mu derali kožu, a nalazila se među razdvojenim koljenima. U ustima su bile jedva prepoznatljive njegove genitalije. Oči iskopane, onako zjape kao da nikada nisu bile oči nego samo rana, jezika čini se da nema, bez ušiju je. Nos kao da je otrgnut, vide se oštećene kosti lica, nije rezano, čupano je, kliještima ili čime, možda je tako i jezik završio – te sve nagoreno. Kroz prsa proboden veći klin. Rana na prsima je velika, izgleda da je napravljena sjekirom, čini se da nema srca iznutra.“

Poslije se saznalo da su nesretnika mučili i ubili pripadnici Šiltova, zloglasne bande srpskih četnika na Banovini.

Eto, to se događalo na veliki petak hrvatskoga naroda početkom devedesetih koje su čudesno završile trijumfom hrvatske vojske, uskrsnućem volje hrvatskoga naroda koji je odbio nestati iz povijesti. A kada je bilo razborito očekivati da se kazne neprijateljski zločini i zločinci – usporedo s lustracijom – sve se rastočilo, hrvatsko državno odvjetništvo i pravosuđe stali su lutati sanjivom dolinom rukom pod ruku s raznobojnim hrvatskim vlastima, papiri i dokazi držani u ladicama bajićevskim i cvitanovskim, ali je zato suđeno hrvatskim braniteljima i njihovim zapovjednicima, u zemlji i u Haagu, što se nikada nije dogodilo otkako je svijeta i vijeka. Vidjevši što se zbiva, vojujući dio srpske manjine – proviđen amnestiranima – okuražio se i uz pomoć medija u kojima ima instalirane zastupnike zametao tragove i napokon prešao u protunapad na svim područjima Hrvatske i na svim poljima kulture osobito, osnažio veze s Beogradom i nastojao (nastoji) na destabiliziranju hrvatske države s perjanicom u obliku Pupovčevih srpskih „Novosti“ kojima je u dosluhu s vlastima (tri glasa su tri glasa, a oni vuku sa sobom i vuku za nos i ostale manjine) dopušteno vrijeđati Hrvatsku i to njezinim novcem, što se nikada nije dogodilo otkako je svijeta i vijeka.

Ne postoji jedinstveno pravosuđe?

Sažeto: sanjiva Hrvatska nije bila u stanju suočiti se odlučno s bliskom prošlošću devedesetih, nije u stanju suočiti se sa sadašnjošću, s nešto daljom prošlosti suočava se na način nepovijestan i uvrjedljiv za većinu hrvatskoga naroda, a k tomu dodaje i opasne „novotarije“ poput rodne ideologije koja bi trebala biti budućnost, a ne će biti. Naime, iskustvo kaže da se trenutno, glede te komične ideologije, nalazimo na samom početku devedesetih odnosno u obrani, ali da će koju godinu poslije trijumfirati vrijednosti od kojih je zdrav razum najveća. Kada se to dogodi, trijumfirat će i konvertiti, narod će ih milosrdo ostaviti ili dovesti na vlast, a oni će opet pronaći način da narodu napakoste.

Glede hrvatskoga pravosuđa koje je na tako niskim granama da dodiruju blatno tlo: postoji ona latinska Locus regit actum, to jest zločin se prosuđuje po zakonima mjesta gdje je izvršen. Jesu li se zločini nad Vukovarom, zločini u Ovčari, uopće neprijateljski zločini počinjeni u Hrvatskoj sudili u Hrvatskoj, ne, nego u Beogradu (farsa sa suđenjem za Ovčaru), u Haagu (na zločinačkom sudu), u samoj Hrvatskoj vrlo malo ili nimalo, za devedeset i pet posto zločina nad Hrvatima nikada nitko nije odgovarao, nisu se podizale optužnice ili malo, izlika je bila da su zločinci nedostupni ali nisu raspisivane međunarodne tjeralice, nije se radilo baš ništa. Hrvati su bili dostupni, pa je s njima lakše.

Smišljena je i lukava praksa kojoj je cilj da Hrvati budu pošto-poto osuđeni za nedokazane zločine, pa ako je sud u jednom gradu oslobodio Hrvata, onda je viši sud presudu poništio i odredio da sudi drugi sud – u drugom gradu. S tim je locus regit actum još jednom poništen, pa imamo svjež primjer Marijana Živkovića kojega sud u Vukovaru oslobađa, ali „pravosuđe“ prebacuje slučaj u Pulu. Ondje valjda vlada neko drukčije pravo nego u Vukovaru, a notorno naše (?) pravosuđe s pravom drži da će Hrvata Živkovića u Istri osuditi. I nije to prvi slučaj, a u ovom se i ne radi o sumnji na zločin, nego o skidanju ćiriličnih ploča u Vukovaru, kojima ondje nije mjesto. U zaključku: time je rečeno, urbi et orbi, da ne postoji jedinstveno hrvatsko pravosuđe, nego se ono bitno razlikuje od područja do područja naše domovine, što je skandalozno.

Prošlost i arhivi

U suočavanju s prošlošću, ne onakvom kakvo je prezentirano u zaključcima komiteta, zaključcima koje ne priznajem jer su pisani crvenom bojom, ponešto bi mogao pomoći i Beograd u kojemu su arhivi iz Hrvatske, iz mnogih razdoblja. Beograd ih ne želi vratiti. Beograd to može, može i nastaviti sa svojom zlokobnom regionalnom jurisdikcijom, može se s lakoćom miješati u unutarnje posle hrvatske države izravno ili putem SDSS-a, njegovi dužnosnici mogu lutati Hrvatskom i govoriti nove i stare laži, pa zašto ne bi mogao odreći Hrvatskoj pravo na hrvatske arhive.

„Argument“ Beograda je da „Hrvatska želi zarobiti istinu“, a da ju ne bi zarobila, Beograd drži zarobljenima arhive ne samo iz NDH nego i druge, jer bi štošta isplivalo na svjetlost dana, očito nepovoljno za Srbijance i Srbe općenito, za jugoslavensku historiografiju štetno i sramotno. U svakom slučaju, Hrvatska ne može dopustiti da Srbija uđe u EU prije nego vrati arhive, kao što joj ne može dopustiti da uđe prije no što se razjasni sudbina nestalih hrvatskih ljudi, a tu je naravno i pitanje granica i ratne odštete. No ključno je pitanje hoće li se Hrvatsku uopće išta pitati, što otvara i pitanje možemo li mi napokon imati vlast koja ne će dopustiti da ju se ne pita. (Usput: iz zarobljenih beogradskih arhiva ipak je ponešto procurilo u zadnjim desetljećima, i to zahvaljujući korumpiranim čuvarima.)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Prašina oko Konvencije

Objavljeno

na

Objavio

Čemu tolika prašina oko dokumenta koji se bavi zaštitom žena i djece od nasilja?

Čemu to natražnjačko desničarsko plašenje naroda rodnom teorijom koja spol odvaja od roda kao društvenog konstrukta?

Samo lažu narodu da u Republiku Hrvatsku ulazi na velika vrata, kako ti zatucani konzervativci kažu, opasna pseudoznanost koja čovjeka tretira kao plastelin, a dječake i djevojčice zlostavlja za njihovu dob neshvatljivim za djecu “rodnim određenjem”, pa ako dečko želi biti ili se osjeća kao curica, to može postati i obrnuto.

Da će se s djecom eksperimentirati. Zar nema važnijih tema za ovu državu od te Istanbulske konvencije?

Na žalost, ti “zatucani” su u pravu, Istanbulska konvencija, pod krinkom zaštite žene od nasilja zapravo je posve određena vrsta antropološke revolucije koja je, orvelovskom zloporabom jezika, izravni napad na znanstvenu istinu o čovjeku, na obitelj, na jake identitete općenito; naciju, religiju, obitelj, a prije svega na – zdrav razum.

Portugal je, što se vrijednosti i konfesionalne pripadnosti tiče, zemlja veoma slična Hrvatskoj, i po mentalitetu, i po vrijednostima. Kako “napredni” tvrde da “nazadni” lažu o učincima tzv. Istanbulske konvencije, evo kako to upravo izgleda u Portugalu, pa i Italiji, koja je također ratificirala Istanbulsku, a također je slična Hrvatskoj.

Portugalsko iskustvo

Portugal sve donedavno nije imao nikakvu legislativu glede promjene spola. No, ovih je dana njihov parlament sa 109 glasova “za” usvojio zakon o promjeni spola.

Usput, sintagma “promjena spola” je laž, spol, kromosomi i geni ne mogu se mijenjati, može se mijenjati samo fenotip, vanjski izgled, dodavanjem grudi, odstranjivanjem i dodavanjem penisa i slično.

Bit perverzije ovog zakona jest ta da već sa 16 godina nakon psihijatrijski utvrđenog “poremećaja rodnog identiteta”, bez savjetovanja s medicinom, strukom, jednostavnom osobnom odlukom, karikirano, dovoljno je otići kod javnog bilježnika, a ne endokrinologa.

Zastupnica stranke CDS – PP Vania Dias da Silva javno je upozorila na opasne posljedice zakona kojima se maloljetnicima na volju dopušta donošenje tako delikatne i dalekosežne odluke izjavivši: “Šesnaestogodišnjaci se ne mogu ženiti i udavati, ne smiju voziti automobil, ne smiju kupovati ili piti alkohol, pa onda ne bi trebali imati pravo donositi takve odluke s teškim i definitivnim posljedicama za njih.” Portugal ovdje u zakonodavstvu slijedi primjer zemalja “istanbulki” poput Belgije, Norveške, Danske…

U Italiji je pak odobrena uporaba tablete od strane Talijanske farmakološke agencije (AIFA) kojom pubertetlije koji imaju problema s rodnim identitetom (rodna disforija) mogu blokirati funkciju – rad testisa ili jajnika, retardirajući (ne)željeni razvoj sekundarnih spolnih karakteristika.

Inače, Američko pedijatrijsko društvo protivi se tome da se takvim lijekovima klince tretira prije završetka puberteta jer tijekom puberteta priroda stvari nerijetko sama izbalansira. Ali, eto, agresivni rodnoteorijski lobiji (registrirano već više od sedamdeset rodnih trans, inter, neutro…, rodnih identiteta odvojenih od spola, pa biološki spol postaje relikt prošlih vremena) svoju petljanciju počinju već od djece i pubertetlija.

LGBTIQ lobiji, snažni i agresivni, uz pomoć pomodnih politika idu rješavati svoje poremećaje koje zdravstvena organizacija naziva “rodna disforija”, tako da od svog poremećaja naprave normu za sve, pa nasrću, i kod nas, već na vrtiće, ali i na sveučilišta, na znanost koja pokušava tom ludilu stati na kraj.

LGBTIQ lobiji postaju tako nova inkvizicija koja želi spriječiti znanstvena istraživanja.

Reket i zastrašivanje

Posljednji takav brutalan napad LGBTIQ udruga dogodio se u SAD-u na znanstvenike prestižnog Sveučilišta Johns Hopkins.

U njihovoj interdisciplinarnoj studiji pod naslovom “Seksualnost i spol: rezultati biološke, psihološke i društvene znanosti (dostupno ovdje: https://www.thenewatlantis.com/publications/number-50-fall-2016) znanstvenici, kad je rodna ideologija i homoseksualna propaganda u pitanju, jasno kažu kako ne postoje gotovo nikakvi znanstveni egzaktni dokazi o tome da se ljudi rađaju kao homoseksualci, kao transrodni, kao…

HRC (Human rights campain), jedna od najsnažnijih američkih nevladinih udruga za biseksualna, transrodna, interseksualna, queer… prava, zatražio je od Sveučilišta Johns Hopkins da se ogradi od tog znanstvenog istraživanja te javno zaprijetio tužbama i kažnjavanjem sveučilišta rušenjem rejtinga.

Znanstvenici, posvuda po svijetu, popuštaju pred ovim reketom i zastrašivanjem, pa se umjesto bavljenja znanošću mnogi utječu političkoj korektnosti i autocenzuri kako bi izbjegli etiketiranja, progon, čak i otkaze.

Hrvatska je usvajanjem Istanbulske ušla u red “naprednih zemalja”. Čestitam! No, prste dalje od moje djece.

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Dvije babice, kilavo dijete

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom kampanje za ratifikaciju rodne ideologije krinke su pale. Ono što je važnije od razgolićena maškaranja odnosi se na činjenicu kako je opravdani dugogodišnji gnjev hrvatskoga naroda dosegnuo točku vrenja. Narod je spreman za promjene. Pitanje je – tko će zasjesti na novi val (politički) još nezaživljenoga demokršćanstva, protiv kojega se režim bori rukama i nogama ne bi li hrvatski demokršćanin ostao u pelenama, ili u najboljem slučaju na razini folklora. Zagrijavanje je počelo s haaškom presudom od 29. studenoga 2017., Praljkovom formulom i bočicom, a četiri mjeseca kasnije došlo je do ključanja uz pomoć Plenkovićeva nametanja nepotrebne Istanbulske konvencije. Ona je kruna svih politika proteklih 18 godina. Te politike godinama su raskrinkavali nerežimski novinski komentatori i biskupske poruke, piše Nenad Piskač/HKV

Usred za promjene sazrjele situacije pojavile su se dvije odvojene, gotovo istodobne referendumske inicijative. Prva hoće referendumom odbaciti Istanbulsku konvenciju. Druga hoće po drugi put referendumom uvesti promjene u trulo izborno zakonodavstvo. Očito je riječ o fenomenu rogova u vreći. Nedvojbeno je kako Istanbulsku konvenciju treba odbaciti. Nedvojbeno je kako treba promijeniti izborno zakonodavstvo. Budući da režim nema namjeru odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije, a niti ima namjeru dubinski urediti izborno zakonodavstvo (Hrvatska kao jedna izborna jedinica!), referendum je jedino preostalo demokratsko sredstvo promjena.

Prema jedinstvu otpora odnarođenoga režima

Obje referendumske inicijative potječu iz katoličkih (laičkih) krugova. Računaju na opravdani gnjev hrvatskih državljana. Taj se opravdani gnjev ne bi smio razvodniti, niti je on ičije privatno vlasništvo. Obje inicijative računaju na isti dio izbornoga tijela i na isti Zakon o referendumu. Međutim, na teren izlaze svaka za se, umanjujući jedna drugoj šanse za uspjeh. Je li riječ o različitim političkim koncepcijama ili o osobnim animozitetima, ne znam. Ali znam da je Željka Markić odbacila referendumsko pitanje o Istanbulskoj konvenciji prije negoli je sama objavila referendumsko pitanje o kozmetici izbornoga zakonodavstva. To je najava referendumskoga rata! Rascjep koji vodi u nigdinu.

Inicijativa referenduma o Istanbulskoj konvenciji naslanja se na politički rad stranke Hrast Ladislava Ilčića. Njemu je najveći dio stranke svojedobno okrenuo leđa budući da je stranku prikrpao Karamarkovom HDZ-u na jedan, blago rečeno, vrlo neobičan način o kojemu sam svojedobno pisao. Ilčić je Hrast sveo na jednoga zastupnika u Saboru. Plenković je prihvatio Hrast kao nepotrebnu prtljagu. Njemu demokršćanstvo nije ni u peti.

Inicijativa referenduma o promjeni izbornoga zakonodavstva naslanja se na prethodni referendum s istom temom, koji je propao zbog velikoga otpora režima – jedinstva ondašnje (i sadašnje) vlasti i oporbe, ali ne i samo zato. Željka Markić jest probitačna i sposobna, ali i sve više nepopularna u demokršćanskome krugu, što je tema za poseban osvrt. Svoj zvjezdani trenutak nije iskoristila, ili prepoznala, na vrijeme.

Protiv promjene izbornoga zakonodavstva iste su one političke snage koje su bile za ratifikaciju Istanbulske konvencije. Dakle, ukupan politički poredak. I to je jedan od razloga zbog kojega treba inzistirati na jedinstvu otpora režimu, a ne na međusobnom podmetanju klipova pod kotače. I osobnom „leadershipu“, kako bi rekla Kolinda Grabar-Kitarović.

Kako olakšati posao režimu…

Nije daleko od istine, s druge strane, da su Markićeva i Ilčić, „lideri“ koji više tvrdoglavo zapovijedaju negoli što nude. Zajednička im je karakteristika da nemaju cjeloviti, nacionalni, program. Oboje, istina, imaju velike ambicije. Oboje bi ušli u politički ring bez političkoga programa, izgrađene stranačke infrastrukture i izbornih rezultata – skrivajući se iza referenduma. Oboje jašu na katoličkome valu, na stajalištima većine hrvatskoga naroda. I oboje svoje dosadašnje uspjehe mogu zahvaliti HDZ-u (i volonterima!). Doduše, ne Plenkovićevom, već onom od ranije.

Mogli su napraviti i više, da su slušali ritam objektivne politike, čitali „znakove vremena“, znali posadašnjiti kršćanski sustav vrijednosti, da su reagirali na vrijeme, da su prigušili apetite i kalkulacije, te stvarali bazu za politički iskorak, dakle, da su išli u širinu i otvarali se, umjesto što su se zatvorili u male elitističke klubove. Oboje, dakako, imaju i uspjeha, koje treba priznati, ali oni nisu vječna moneta. Markićeva referendum o braku, Ilčić ulazak u vlast. I to je sve. Referendum o braku ubrzo je režim zakonodavstvom razvodnio, a ulazak u vlast pokazao se neučinkovitim.

I političkom lajbeku je jasno da se u okolnostima u kojima se Hrvatska danas nalazi ne smije istodobno pokrenuti dva zasebna referenduma s dvije organizacijske platforme okrenute prema istom izbornom tijelu. Jer u startu olakšava posao odnarođenom režimu. Zakonodavno je, dakako, takvo što dopušteno, ali, je li sve što zakon dopušta istodobno i pametno? Dakle, treba napraviti prioritet.

Kako je jednako važan prioritet promjena katastrofalnoga izbornoga zakonodavstva – koji je duboko pustio korijenje, kao i izlazak iz Istanbulske konvencije – prije negoli duboko pusti korijene, zdrava pamet nalaže da se oba prioriteta moraju rješavati u dogovoru dvije inicijative. U zajedništvu. Ne u suparništvu. Može se istodobno pripremiti i održati više referenduma jednoga organizacijskoga odbora, ako im je cilj više opće dobro. Šanse za uspjeh veće su ako se organizacijski osmisli i provede jedna zajednička inicijativa o dva istodobna referendumska pitanja, koji, zbog uštede, racionalna država u pravilu raspisuje isti dan.

Zajedništvo i stručnost, ili trošenje nacionalne energije

U ovom je trenutku jasno da bi pitanje Istanbulske konvencije, zbog nedavne ratifikacije s pratećom „javnom raspravom“, izvuklo više državljana na referendum negoli tema izbornoga zakonodavstva koja je medijski i politički nepripremljena. Obje teme u sinergiji postigle bi vjerojatno bolji uspjeh, negoli dvije istodobne, od kojih se jedna inicijativa već izjasnila da ona druga ima besmisleno referendumsko pitanje.

Veća je šansa da obje teme referenduma poluče uspjeh, ako budu pripremane s jedne organizacijske platforme, a referendumi budu provedeni istoga dana. Nije u pitanju nikakav bauk – više referenduma u istome danu provodi npr. Švicarska. Trebale bi to znati i obje naše inicijative.

Logično je onda pitanje, čemu dvije usporedne referendumske inicijative. Izgleda kako one vode u logiku „podijeli pa vladaj“, to će reći – u neuspjeh ili polovičan uspjeh, jer je dobitna kombinacija „glave skupa“. Izmišljanje tople vode s dva referenduma s dvije odvojene inicijative moglo bi roditi kilavo dijete, pomutnju, dezorijentaciju i gubljenje nacionalne energije. Zato predlažem inicijatorima jedne i druge inicijative, ako nije kasno i ako kola već nisu otišla nizbrdo, da sjednu za stol i dogovore jedan, sveobuhvatan referendumski zahvat, zakonodavno neoboriv, da pozovu relevantne stručnjake za pojedina prateća pitanja, a ne da opravdani gnjev naroda egoistički svojataju svaka za sebe. Državljani kojima se inicijative obraćaju, moraju znati da iza svakoga referendumskoga pitanja stoje ozbiljni stručnjaci, a ne parcijalni interesi.

Zajedništvo i stručnost bili bi zorni pokazatelji da su začetnici obje inicijative bitno drukčiji od čimbenika aktualnoga režima. Bio bi to izraz odgovornosti i jedinstva. Jer eventualni neuspjeh, među ostalim, inicijatore će svesti na demokršćanski vjerodostojnu razinu „viteza“ Reinera. A hrvatski narod ostat će bez nade – što je sa stajališta nacionalne politike neoprostivo.

Dvije referendumske inicijative, osim toga, pokazuju kako unutar demokršćanskoga kruga postoje frakcije koje se međusobno nadmeću (jedna kao liječi „uzroke“, a druga „posljedice“) i ne mogu se ni oko čega dogovoriti, čak i prije negoli je demokršćanska Hrvatska izašla iz političkih pelena i polučila nekakav ozbiljan izborni rezultat. Hrvatska nema nijednu demokršćansku stranku na razini izbornoga legitimiteta. Režim već godinama održava takvo stanje i priželjkuje cijepanje, dijeljenje, razvodnjavanje demokršćanski orijentiranoga biračkoga tijela. Baš onakvo mrvljenje kakvo se očitovalo atomizacijom braniteljske populacije ili pravaške scene. Stara formula „podijeli pa vladaj“, promijenila je oblik – razgradi pa vladaj.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati