Pratite nas

Kolumne

HITREC: Hrvatsku treba protresti od vrha do dna

Objavljeno

na

Dok svuda oko nas, od sjevera do juga, padaju tone snijega na četvorni metar, u Hrvatskoj ništa ili malo pa ništa. Stručnjaci objašnjavaju da smo se našli u klimatskoj rupi, pa nas je mećava mimoišla. Tako nas osim većih investicija sada izbjegavaju čak i mećave, a mi se skutrili u rupi zadovoljni što smo uopće živi i ostali na suhom, premda nezadovoljni smjerom u kojem ide Hrvatska, kažu ankete, što je odgovor mnogih kojima je pitanje postavljeno, a krivo je postavljeno. Hrvatska, naime, ne ide ni u kojem smjeru, stoji na mjestu. I ne bi trebala ni krenuti dok joj ne bude jasno kamo bi to trebala krenuti, dok ne bude imala opći strateški plan u kojemu uz manje ciljeve i etape treba definirati jedan i sveti cilj, svet u smislu da sve što se radi, poduzima i smišlja predstavlja sveto pismo za svaku državnu vlast, te ne može biti ni jedne koja bi na svoju ruku u izvedbenom planu nešto mijenjala.

Hrvatsku treba protresti od vrha do dna da se bi iz te smušene vreće istreslo sve što joj škodi, što ju drži u stanju besmisla i nekreativnosti, intelektualnih bezdana, štetnih nagodaba, gospodarskih lutanja, političkog amaterizma, nesposobnosti i infantilnog povođenja za nametnutim vrijednostima koje iz naše duhovne i tvarne domovine drsko i izravno stvaraju koloniju za čije najbolje dijelove već vojuju veće sile i nije daleko dan kada će ju toliko među sobom razdijeliti da svoje više nikada ne ćemo moći dobiti natrag. Oprezno i povodljivo skaktutanje hrvatske politike u današnjem obliku, skakutanje po rubovima pravih zamaha, samo dokazuje da se samostalna Hrvatska pretvorila u dječji vrtić, s odraslom, ali nezrelom djecom koja jedna drugoj kradu preostale igračke, tužakaju se tetama, grade i ruše kule od pijeska, na kraju postaju žrtvama pedofila koji vrebaju omanje i nemnogoljudne zemlje.

Jednostavnije rečeno: mi svoj plan nemamo, ali drugi imaju s nama planove koje već dobrano realiziraju. Prljavim unionističkim trikom, „mobilnošću“, kradu nam (pravu) nadarenu djecu privučenu slatkišima i nema velike razlike od osmanlijskog danka u krvi i sadašnjeg otimanja mladih koji će donijeti prosperitet bogatim i moćnim zemljama, a domovinu ostaviti bez vitalne, otporne snage. Bez svake snage, uključujući tzv. radnu snagu u svim sektorima, pa sada i mi (jer ipak ima i gorih od nas) uvozimo ljude i taj će se uvoz uskoro izjednačiti s izvozom. Kada se tomu dodaju migranti (imigranti) kojih je sve više premda se o tome službeno šuti, na dobrom smo putu da u skoroj budućnosti dođe do zamjene stanovništva i Hrvati se pretvore u manjinu kao sada (ne i službeno) u Bosni i Hercegovini, povijesnoj hrvatskoj baštini.

U stvari, da ne budemo licemjerni i prebacujemo krivnju, od početka ovoga stoljeća sami radimo na tomu da nestanemo. To što se izvanjske sile, vođene svojim interesima, trude i uspijevaju rastočiti Hrvatsku, samo je jedna dimenzija tragedije. Više od njih, mi se sami trudimo da budemo slabiji i neznatni, dopuštajući da nas se razara iznutra. Nikada i nigdje na svijetu nije bilo države tako blagonaklone prema parazitima, amebama, virusima i bakterijama koje ju izjedaju i ujedaju, a ona ne samo da šutke promatra nego i, ostajući bez jedne noge, pruža zvijerima i drugu. Tapša ih, daje im novac, baca im meso i kosti da bi ih smirila, ali one i dalje reže, divljaju i žele još. Žele smrt te iste države, Hrvatske koja ih hrani.

Nevjerojatna je (ah) količina te mržnje i upravo je paradoksalna, ali nepobitna činjenica da u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda hrvatstvo živi potišteno i potisnuto, da kradomice, baš kao u doba Jugoslavije, izražava svoje osjećaje i težnje, u strahu da ne bude isključeno iz diktirane globalne, „europske“, kvaziregionalne ili slične militantne ekspanzije koja nacionalno smatra sramotnim ili barem nemodernim i prijezira vrijednim, ostatkom ostataka, reliktom. Taj strah nije bez temelja, on se pretvara u egzistencijalnu zebnju. Za ilustraciju, zadržat ću se na polju kulture koje donekle poznajem.

Da je tzv. kultura premrežena parazitima i virusima o kojima sam govorio, nema nikakve sumnje. Kako god okrenete i kakve god argumente suprotiva imate, a nemate ih, činjenica je da umjetnik bilo koje fele danas, da bi preživio u stvarnom smislu riječi i donekle ostao na javnoj sceni sa svojim artefaktima,svojom umjenosti, mora na bilo koji način – u četiri oka ili javno – izraziti vjernost ideološkoj „strukturi“ koja je preuzela ustanove i novac namijenjen kulturi. Ili umrijeti. Uzimati danas hrvatske teme, a da u njihovu razradu ne utkate barem nešto prijezira i gađenja prema hrvatstvu – ma najbolje da ga i ne spominjete – istoga časa vas odnosi u limb prešućivanja ili u pakao izgnanstva.

Rečena struktura je postala neprobojnom, stanje je kafkijansko: vi i ne znate tko sjedi u kojoj sobi i tko to u zajedničkoj sobi odlučuje jeste li vi stvorili umjetničko djelo vrijedno pozornosti, je li vaše društvo ili udruga zaslužno i kreativno, ne znate koji su to ljudi i kakve su uopće njihove kvalifikacije da mogu meritorno ocjenjivati bilo što, više nema imena i prezimena arbitara, samo institucije koje se nekako zovu, imaju kratice da ih teže prepoznate, a na kraju krajeva bilo kakva estetička prosudba ionako je nevažna. Važno je vaše prezime. I ime, naravno. Ako imate stanovit pedigre iz prošloga, komunističkog sustava, bolje prolazite. Ako ste, ne daj Bože, ostajući čovjekom koji se bavi umjetnošću i kulturom u širokom smislu riječi, sudjelovali u stvaranju hrvatske države – dobivate negativne bodove. Ako vam dobace mrvicu, možete biti zadovoljni, jer „moglo je bit i gore“.

I slušajte moj savjet: nagovorite djecu da uzmu drugo prezime, jer se omraza prenosi i na njih, posebno ako su i oni nedajbože umjetnici po vokaciji ili genima. Nije tu riječ samo o birokraciji koja voli ostati bezimenom, riječ je o prevladavajućem protuhrvatskom naboju u zloćudnoj hobotnici koja je ljepljivim pipcima obavila hrvatsku kulturu i propušta prema javnosti samo ono što njezinu ljigavom biću odgovara, svojim štićenicima osigurava barnumsku reklamu i u stvari širi lažne vijesti o umjetničkim dometima djela. A javnost se čudi i odmahuje rukom, i njoj je već sve jasno, već je pomalo shvatila gdje živi i da može samo lamentirati zajedno s Matošem čija rodna kuća odlazi na bubanj jer je i on u svojem vremenu bio suverenist, starčevićanac, pa je eto zalužio što ga je snašlo. A i njegov duhovni politički otac koji se nalazi na velikoj novčanici u suvremenom platnom prometu, kunskoj novčanici, uskoro bi mogao nestati jer navodno narod (?) želi euro. Tako će na simboličnoj razini nestati hrvatski velikani, hrvatski gradovi i kulturno-povijesni spomenici, a zatim za pola stoljeća i stvarno. Protuhrvatska klatež trijumfira.

Kad se već,valjda, ne može vratiti na dinar svojih duhovnih i bioloških otaca i djedova, kad je već (barem za sada) povratak u Jugoslaviju sa srpskom dominacijom vrlo upitan, idemo (kažu oni) korak po korak. Kad već izravno nema Beograda, idemo Zagreb pretvoriti u filijalu u kojoj srpsku dominaciju možemo prošvercati kroz pupovačku manjinu, nagovoriti Hrvate (lako je to) da kroz novu hrvatsko-srpsku koaliciju načine od SNV-a zlatno tele koje arbitrira u povijesnim i sadašnjim pitanjima, a istodobno patetično govori o ugroženosti i iz te lažne pozicije putem svoga tiska širi nepatovorenu mržnju prema svemu hrvatskom, to jest najviše prema znanosti koja bi mogla razotkriti floskule jugohistorije, prema hrvatskim braniteljima čiji je smrtni grijeh da su čudesno obranili Hrvatsku, prema hrvatskoj vojsci koja se pod Krstičevićem vratila izvorima iz devedesetih, pa se čak drznula ući u „srpski Vukovar“.

Sotonska spletka s optužnicom protiv Krstičevića za navodno granatiranje kolone blizu Jajca 1995. nastala je u krugu srbijanske soldateske kojoj se farsično „sudi“ u Beogradu za raketiranje Banskih dvora, a zajednički cilj suda i „optuženih“ je lansiranje lažnih vijesti o tom terorističkom činu koji se sada u Srbiji pripisuje generalu Stipetiću (!), za osvetu što je prešao na hrvatsku stranu, kao što se kriminalizira i Krstičević, jednako priglupo i zlobno i s jednakim motivima. Nema sumnje da će potpora soldateski doći i iz filijale u Hrvatskoj.

Oluja je u velikosrpskoj, četničkoj, dakle sadašnjoj srbijanskoj imaginaciji izjednačena s Jasenovcem čijega se mita i dalje drže kao pijan plota, a svako traganje za istinom proglašuju opasnim revizionizmom. Drugim, groznim krimenom drže mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Nema nikvih razlika između ne samo tabolidne nego i službene medijske scene u Beogradu i pupovačke u Zagrebu, gdje se hrvatski branitelj Thompson ubija čekićem i kolje srpom, drugdje se uživa u makar i tehničkom vješanju prvog predsjednika pri postavljaju spomenika u Zagrebu, a „hrvatska“ kulturna scena bez ikakvih ograda i tetošena od vlasti nadopunjuje te srdačne osjećaje iskapanjem Tuđmana iz groba, po uzoru na koalicijsku vlast određuju se povjerenici za igrane filmove u hrvatsko-srpskoj kombinaciji, pa ćemo uskoro gledati i film o zombijima Hrvatima koje može spasiti samo blagotvorna srpska krv.

Bjelodano je da su Hrvati u podređenom položaju kao što su bili i u doba jugoslavenske SR Hrvatske i da moraju šutjeti i šuteći gledati tko to predstavlja hrvatsku kulturu u ovom vremenu, ako tko grakne dolazi pod udar podle odredbe o mržnji koja je izmišljena i nametnuta samo za hrvatsko pučanstvo te se bilo kakav ispad konsterniranih Hrvata podiže na najvišu državnu razinu i mediji ga razvlače kao kaugumu, dok se sustavno, službeno (a što su Novosti nego službeni list) vrijeđanje hrvatskih simbola i institucija poput oružanih snaga, tolerira navodno poradi očuvanja stabilnosti vlasti.

Prodor klateži u sve kulturne sfere počeo je odavno i završio uspješno, počeo je u revolucionarnoj maniri u vrijeme Račana, nastavljen u doba prvoga povratka HDZ-a, koji je neokomunističku kulturnu ostavštinu i kadrove ostavio gotovo nedirnutima, nastavljen koalicijom SDP-a i HNS pri čemu su potonjem prepuštene kulturne institucije i dovučeni nekompetentni, ali opaki jurišnici iz tzv. civilnog sektora, te su u duljem razdoblju uglavnom ostali i nakon drugoga povratka HDZ-a s koalicionarima među kojima je, gle čuda, sada i opet HNS, i opet SDSS. Ilustracija lustracije kompetentnih hrvatskih kadrova može svakako biti slučaj Ane Lederer, koju je HNS-ova ministrica kulture protjerala iz HNK proguravši zakon e da bi joj progon uspio. Ni tada nisu udovicu Gordana Lederera ostavili na miru, pakirali su joj štošta, sve do ne tako davnog degutantnog napisa u jednom tjedniku, napisa za koji sam odmah rekao da je utuživ, pa je tako i bilo, a teatrologinja dobila spor već na prvom ročištu, jer je „izvor“ iz HNK zanijekao sve što je u napisu rečeno te ostavio zblenuti tjednik i novinara u čudu i na cjedilu. K tomu je, u međuvremenu, Ana Lederer postala (natječajem) pročelnicom ureda za kulturu grada Zagreba, ali nakon nekoliko m jeseci rada otjerana s tragikomičnim obrazloženjem da natječaj nije bio dobro proveden ili tako nešto, da je poništen. Kako je to moguće? Ma sve je moguće.

Kao što je moguće – da se malo odvojim od kulture – da hrvatski veleposlanik bude nazočan proslavi dana srpske republike u BIH ili se barem nađe u Banjoj Luci upravo toga dana, na obljetnici entiteta nastalog na najgroznijem etničkom čišćenju još od vremena Bleiburga. No dobro, taj je valjda djelovao na svoju ruku, ide ionako u mirovinu pa zašto ne bi barem na odlasku pokazao svoje simpatije, pojeo vuk magare. A što je ondje radio predstavnik Hrvata u BiH, njega treba pitati i je li doista misli da jedino potporom zločinačkoj tvorevini može dobiti podršku u bitkama s prijetnjama muslimanskog korpusa s kojim, zahvaljujući zabludama i daytonskim intrigama, dijeli (?) istu maglovitu teritorijalnu jedinicu zvanu federacijom. No dosta o tome, s usputnom misli: da prije stotinu godina hrabri Međimurci – među kojima je bio i znameniti slikar Režek, ali i Kvaternik – nisu odlučnom akcijom „prisajedinili“ Međimurje Hrvatskoj, danas bi ondje bio u najboljem slučaju davni spomen na herceg-Međimurje.

Novi prijevod Biblije

Svaki je prijevod Biblije na narodni jezik u povijesti bio prvorazredan kulturni događaj, a prijevodi na hrvatski imali su uglavnom tužne sudbine, pa su nekima trebala stoljeća da uopće ugledaju svjetlo dana. Svršetkom šezdesetih prošloga stoljeća skupina bibličara, književnika i jezikoslovaca pod vodstvom Bonaventure Dude i Jure Kaštelana iznjedrila je čuvenu Bibliju, koja u svakom smislu, pa i jezičnom, do dana današnjeg nije izgubila ništa od svoga sjaja. Imena suradnika su poznata, bila su i tada poznata, i te kako. Ekipa koja sada naviješta novi prijevod Biblije manje-više je nepoznata, ali očito ambiciozna. Kada prijevod bude dovršen, komentirat ću. Za sada imam pred sobom samo napise iz raznih tiskovina, a to što vidim nimalo me ne raduje.

Vidim da bi oni učinili Bibliju pristupačnom „prosječnom čovjeku“, između ostalog i tako da iz hrvatskoga jezika istjeraju imperfekt i aorist, što je u najmanju ruku posao štetočinjski. Vidim da govore o „sadašnjem hrvatskom jeziku“, pojmu koji u jezikoslovnoj znanosti ne postoji. Vidim da čitatelja drže neobrazovanim, neškolovanim likom, koji je svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća valjda mogao glatko čitati zagrebačku Bibliju, a sada više ne može. Tisak otkriva da jedna od početnih rečenica Postanka ne će biti prevedena „I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost“, nego „Tada je Bog rekao: neka nastane svjetlost – i pojavila se.“ Pa naravno da se pojavila kad joj se lijepo reklo neka bude, i to još iz Božjih usta, nego što je trebala, odbiti? Sin Božji se pretvara u Božjeg Sina, a Duh Sveti u Sveti duh (za razliku od Rebra i Vinogradske). Ma gledajte, dragi prevoditelji, Biblija iz 1967. bila je svjesna prije svega melodije Knjige i na najbolji je način tu univerzalnu melodiju prilagodila melodioznosti i ujedno beskrajnim mogućnostima hrvatskoga jezika u poetskom u stvari izričaju i ritmu nalik suvremenom slobodnom stihu. A vi biste sada sve to preveli u suhoparnu prozu, podcjenjujući publiku, pa i mladu publiku koja vas posebno brine. (A što ćemo s psalmima?)

Uostalom, brojna su izdanja Biblije za mlade, pa to već imamo na tržištu. Vidim, i opet iz tiska, pa neka mi se ne zamjeri jesam li krivo shvatio, da vas muče neki erotsko-seksualni aspekti Staroga zavjeta posebno, prepunog izraza i radnja uključujući inceste, te čitam da ćete glagol „poznati“ koji se rabi u zagrebačkoj, pretvoriti u – odnos. Rečenica „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina“, trebala bi, kažu, zvučati „Čovjek stupi u odnos sa svojom ženom Evom…“ Vidite, mladi čitatelj zagrebačke Biblije u trenu shvati o čemu je riječ i što se skriva pod glagolom „poznati“, jer se u istom sklopu nešto rodi, a mladi nisu toliko blesavi da ne bi odmah razumjeli tajanstveni eufemizam, pa ga u daljnjem tijeku čitanja prihvatili. Kao što mladi rabe glagol „hodati“ koji je isto tako kao tajanstven, a znamo što (u pravilu) znači. No dobro, valjda mislite i na prodaju pod sloganom: Mi smo napravili perfektan prijevod, za razliku od Bonaventure Dude i družine koji su bili imperfektni. (Na kraju, kojim će se pravopisom služiti new prevoditelji? Goldstein-Jovanović-Jozićevim?)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hodak: Srpski i naši masoni stvorili su Jugoslaviju

Objavljeno

na

Objavio

Tjedan su obilježila dva “vruća” fenomena koja su uzrujala pastoralnu, poniznu i uvijek opreznu Lijepu našu. “Isusek, Isusek!” prošaptao bi legendarni Dudek. Josipa Lisac, moja Ličanka, otpjevala je himnu Lijepu našu na inauguraciji novog predsjednika RH. Da se nisu k’o korona virus pojavili masoni još bi danas hrvatski sluhisti brusili svoje jezičine na našoj Jopi…

Ovo je bio još jedan dokaz da Ličani posjeduju raskošan glazbeni talent. Sjetite se samo grandiozne glazbene ode: “Vuk magare na plot nagonio…” U skladu sa svojim talentom Ličani jedini na svijetu vjeruju da je sokol ptica pjevica pa pjevaju: “Pjevaj mi pjevaj sokole!”

Međutim, iznenada odoše na marginu događaja i Josipa Lisac i njezin aranžman naše himne jer se pojaviše masoni. Fejs je podivljao: “Eto koliko smo jadni kad i državni odvjetnik mora u fušu raditi k’o zidar!” Ivo Josipović, onako blag i tolerantan kao što ga je priroda stvorila, brani masone: “Oni su žrtve povijesnih predrasuda…”, misli Ivo. Oči su mi se orosile pročitavši kako su masoni u stvari “žrtve”. Nino Raspudić nije tako boležljivo sentimentalan kao ja pa kaže: “Kakva država takva i masonerija“. Umjesto da se rastuži nad “žrtvama povijesnih predrasuda”, on na naše slobodne zidare ide “đonom”. Uvjeren je da se radi o provincijalnom snobizmu. Zidari snobovi? Hmm…

Kad pogledam samo svoje dvorište u centru Zagreba vidim toliko (slobodnih) zidara! No, izgleda da su naši ljevičari napokon pronašli svoju crkvu u kojoj će se moliti za što više moći i bogatstva. Uostalom tako i priliči žestokim borcima protiv Crkve. “Mi moramo u potpunosti srušiti i pobijediti katolicizam”, pisalo je u biltenu lože “Velikog istoka Francuske” 1895. godine. Pet godina kasnije na Slobodnozidarskom kongresu u Parizu kao glavni cilj bilo je navedeno “uništenje religije”.

Govori se da je predavač na Hrvatskom vojnom učilištu Dejan Jović mason. Znam da je bio tronut činjenicom da je na Pantovčaku umjesto inauguracije održan “private party” pa je tim povodom naš Dejan razvukao usta od uha do uha i izjavio: “Inauguracija na Pantovčaku je dobra jer je iz centralnog mjesta izbacila crkvu”. Blago našim polaznicima Vojnog učilišta bar su naučili da su crkve legitiman cilj za eliminaciju.

Čitam na fejsu kako ljudi prekomjerno granatiraju Velikog meštra, slobodne zidare i sve vrste loža. Kažu da su pokrenuli Francusku revoluciju, poklali francusko svećenstvo, odradili atentat u Sarajevu… Ipak, mislim da se malo  pretjeruje kad ih se naziva “slugama sotone”. Ima kod njih i dobrih stvari, ali trenutno se ne mogu sjetiti ni jedne. Da, evo prisjetih se! Stvorili su Jugoslaviju – srpski i naši masoni. Naše guske odgegaše u maglu pokloniti se Karađorđevićima.

Ubojstvo Radića i Basaričeka u beogradskoj skupštini, atentat na kralja Aleksandra u Marseilleu u listopadu 1934. godine i “legendarni ađutant” koji je, sav shrvan, javio narodu da je kralj na samrti uspio još reći: “Čuvajte mi Jugoslaviju”. Puno kasnije, prije svoje smrti, uspio je nesretni ađutant prošaptati na uho nekom drugom ađutantu da je kralj u stvari rekao: “Upucaše me bre, pi*** im majčina”.

U svakom slučaju u Srbiji slobodni zidari ne brukaju Srbiju pred Europskom unijom jer još nisu postali članovi. Josip Radeljak iznosi zgodan primjer. Godine 2013. Aco Stanković je pozvao u svoju emisiju Nedjeljom u 2 srpskog glumca Manojlovića. Znatiželjni Aco je na kraju emisije upitao glumca je li istina da je on “veliki meštar” masonske lože u Srbiji. Miki mu je dao zanimljiv odgovor: “Da nisam mason zar bih bio u vašoj emisiji?”.

Masonstvo se sada širi kao korona virus u Hrvata. Pojaviše se informacije kako imamo tri nova “zaražena”: Nevena Budaka, Tvrtka Jakovinu i Krešimira Dolenčića… Tako barem tvrde na fejsu. Dvojica su profe na Filozofskom faksu u Zagrebu. Osim u masoneriju vjeruju i u Tita i partiju. Vjeruju i u Sorosa i njegove donacije. Treći je navodno Šokre Dolenčić. On pak ne vjeruje nikome. Zato je i ištekao struju Thompsonu pred pola milijuna ljudi koji su dočekali Vatrene na povratku iz Rusije. A on je dočekao njih…

Deklarirani mason Veljko Miljević misli da su masoni regularno registrirana udruga. Točno. Ali i HOS je regularno registriran i to od Račanove vlade. Ova Vlada nije protiv masona ako to na vrijeme kažu. Barem u ovoj nestašici radnika. Kad već nema liječnika, medicinskih sestara, ugostiteljskog osoblja…imamo bar dovoljno (slobodnih) zidara.

Međutim, problem s masonerijom u Hrvata nije ni na Pantovčaku ni u Banskim dvorima. Problem je što je u Hrvatskoj 86% stanovništva katoličke vjere. Crkva je protiv masona bila uvijek, svugdje, pa i u Hrvatskoj. Još od utemeljenja Velike lože Engleske, dvanaestorica papa su izričito osudili slobodno zidarstvo i njihova načela. Te su odluke donesene u obliku konstitucija, enciklika i apostolskih poslanica.

Meni su masoni zanimljivi iz dva razloga. Prvo: jer vole u svoje članstvo primati samo “ugledne” i “moćne” ljude koji se vjerojatno u to tajno društvo ne učlanjuju samo zato  da se maskiraju s vremena na vrijeme u okviru njihovih obreda nego prvenstveno da se međusobno podržavaju u društvu, međusobno poslovno pomažu i jedni druge promoviraju.

Naravno, to vam masoni nikada neće priznati, ali ako se udružuju samo radi “samoizgradnje”, kao što danas možemo čuti od novopriznatih Hrvata-masona, zašto su onda tajno društvo, a ne javno kao i sva ostala?

Drugo: Masoni ne primaju u članstvo žene. Znači Beljak može postati članom, a Anka Taritaš Mrak ili Kolinda ne mogu. Čudno kako naše feministice čkome o toj neravnopravnosti spolova unutar masonerije. I to k’o zalivene. Svi smo ravnopravni, ženska kvota, pozitivna diskriminacija, ali u slobodne zidare – žene njet. Tu se sad vrtimo u krug. Miljević misli da je Ustav na strani Jelenića i da nije trebao odstupiti, a na drugoj strani protivnici misle da je Jelenićev jedini grijeh što činjenicu da je mason nije obznanio prije imenovanja. Ipak, nekako sam sklon pomisliti kako Plenki Jelenića ne bi smijenio da se ne nalazimo u ovom turbulentnom vremenu unutarstranačkih i skorih parlamentarnih izbora, ali….

Vrtnju u krug je opazio i Tin Ujević pa je napisao stih:

“Mi smo išli putem. Put je bio dug.

Kasno opazismo da je taj put krug!”

“Tužiocima”, kako kolokvijalno zovemo državne odvjetnike, nije lako. Puno predmeta, malo prostora. Ne vole ih okrivljenici, nisu s njima zadovoljni ni oštećenici. Više ne djeluju u sinergiji ni sa sucima kao što je to bilo nekada u dobra, stara “samoupravna” vremena. Koliko puta sam znao kao “građanin pokorni” čekati pred vratima suca koji vodi predmet, a kad bi napokon bio pozvan unutra, zatekao bi suca i tužioca kako pregledavaju spis. Dobro, to je bilo u vremena kad je “tužioc” dolazio na sud u kožnatom kaputu i zračio opasnim autoritetom. Sjećam se jednog “tužioca” koji je nekoliko godina iza rata bio premješten iz Zadra u Zagreb. U rješenju o njegovom premještaju pisalo je kako u roku od dvije godine mora završiti Pravni fakultet. I drug B. ga je i završio. No, ta su romantična vremena za nama. Šteta!

Sjećam se u “ona vremena” kad sam branio druga koji je navodno “zamračio” neku lovu. Nešto kao “I love” lovu. U nedostatku dokaza drug je bio oslobođen. Nakon nekoliko dana drug iz SUBNOR-a oglasio se u novinama tvrdeći da mu ta presuda nije jasna jer “ne bi njega drug tužilac optužio da on nije kriv”. Stvarno su to bila romantična vremena, napose za “tužioce”. A danas? Glavni državni odvjetnik  se mora povući zbog članstva u dobrotvornoj i samoizgrađujućoj masonskoj udruzi.

Očito su sada došla neka nova “neprirodna” vremena. Dokaz tomu je i nedavna presuda na Županijskom sudu u Zagrebu. Ivica Lovrić je nepravomoćno oslobođen i vodi protiv DORH-a 1:0. Sutkinja Rahaela Valentić je u obrazloženju presude, između ostalog, rekla: “Ovu optužnicu zdrav razum jednostavno ne može shvatiti”. Što bi tek na ovo rekao drug iz SUBNOR-a…

Najprije su ga hvalili da je pravi udarnik. Kasnije su shvatili da je udaren.

Iz svoje “prirodne baze” – Visokog prekršajnog suda – javlja se stalna dopisnica Slavica Lukić. Naime, Odjel za javni red i mir tog suda odlučio je da jednom zauvijek skine s dnevnog reda “klerofašistički” usklik “Za dom spremni”. Nadam se da časni suci znaju da je Ministarstvo uprave u mandatuIvice Račana registriralo HOS kao regularni dio HV-a pa time i njegov znak ZDS. I sad oči “napredne javnosti” željno očekuje da devet sudaca jednoglasno lansira ZDS na “đubrište istorije”. Taj “revolucionarni” zadatak treba se obaviti baš u vrijeme kad je identificirano tijelo hrvatskog branitelja zvanog Crvenkapa iz Bogdanovca koji je nastradao u tzv. “štafeti smrti”. Na odori mu je oznaka HOS-a i “Za dom spremni”. Možda ga već legendarno vijeće u sastavu Siniša, Branka i co. postumno kazni zbog uznemiravanja javnosti. Poznato je, naime, da javnost prije ili kasnije dozna da je bila uznemirena.

Naime, kaj? Našlo se na tom sudu vijeće u sastavu Anđa Ćorluka kao predsjednica, članice Ivanka Mašić i Mirjana Margaretić koje su potvrdile prvostupanjskog presudu Prekršajnog suda u Šibeniku kojom je Thompson oslobođen krivnje zbog pozdrava ZDS. Naravno, presuda nije dobila prolaz na sudu. Zapela je na tzv. evidenciji sudske prakse. A tu sudsku praksu tvore Branka Živković, Siniša Senjanović i kompanija.

Sad se Odjel za javni red i mir treba kao glasačka mašina očitovati tako da se na Brankinom i Sinišinom sudu ne može iz presedanskih razloga donijeti presuda kojom se Thompson ili bilo tko drugi oslobađa zbog pjevanja ili klicanja tog “klerofašističkog pozdrava”. Pozdrava pod kojim je ova država obranjena i pozdrava kojeg se branitelji neće odreći jer je bio njihov ratni i pobjedonosni simbol. Uzalud vam trud svirači, za drugog su dunje žute… Za sada je čvrsta partijsko-dogmatska jezgra “popušila”. Troje sudaca je bilo za stav Ćorlukinog vijeća, troje za čvrsti partijski stav, a troje se valjda “ne bi štelo mešati”. I sada “sleduje” novi sastanak, ali ovaj puta opće sjednice svih sudaca i “sudija”.

Visoki prekršajni sud je posljednju pravomoćnu presudu protiv ZDS donio u ljeto prošle godine, a njom je bio kažnjen makarski pjevač Mario Roso. Obrazloženje te presude je skoro pa revolucionarno. Tipično obrazloženje poraženih u Domovinskom ratu koji su, kartaški rečeno, došli na štih. Čitajte i križajte se!!! Kažu “mudri i progresivni” suci: “Činjenica da je navedeni pozdrav dio autorskog umjetničkog dijela ne mijenja činjenicu da simbolizira mržnju prema ljudima drugačije vjerske i etničke pripadnosti, manifestaciju rasističke ideologije kao i podcjenjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti te da je protivna Ustavu”.

Što su to autori uopće željeli reći i kome? U pozdravu ZDS koji se koristio u Domovinskom ratu nije bilo nikakve općenite mržnje prema ljudima druge vjerske i etničke pripadnosti, a najmanje rasizma i podcjenjivanja žrtava zločina! Mržnja prema četnicima jer su druge vjerske i etničke pripadnosti? Oni koji su klali na Ovčari, razarali Vukovar, Škabrnju, okupirali 1/3 države, natjerali Crvenkapu u “štafetu smrti”, u Lovasu natjerali mještane da uđu u minsko polje i tako ubili 85 civila. Ti njihovi postupci za ove suce očito nisu bili iz mržnje niti su smjeli izazvati ikakvu mržnju naših branitelja!!!

Samo na Visokom prekršajnom sudu postoje suci koji se čude k’o pura dreku da netko ne ljubi one koji su u tri dana poubijali u Srebrenici 8300 muškaraca. Oko 20.000 tisuća ljudi ubijeno je u posljednjem ratu kao i više od 400 djece o kojoj Frljić i ekipa ne rade posjećene predstave u Kerempuhu. Dragi drugovi i drugarice suci Visokog prekršajnog suda, nema tog Ustava ni kaznenog i prekršajnog propisa koji će pobjednički narod natjerati da voli one koji su nas napali, okupirali, ubijali u našoj zemlji i našoj državi. Vi bi, iz svojih sigurnih i mekih fotelja, vjerojatno htjeli da im se naši branitelji još i ispričaju što su uopće išli u rat protiv četnika, JNA i pobunjenih Srba. Vas razumije jedino Vučić! Međutim, Vi ćete, kad vam bude suđeno, odletjeti jednog dana na krilima smrti u oblake, a pobjedonosni ZDS ostat će zauvijek i pratit će vas na vašem putu u oblake.

U Kumrovcu se, zbog velikog interesa budućih gostiju, na otvaranju restorana “Tito” – čeka u četveroredu.

Nenad Stazić, ljevoruki zastupnik, poznat po tome da je vječno nezadovoljan jer su njegovi u proljeće 1945. godine “šlampavo” odradili posao i sam je uletio u “šlampavu” sferu. Naš popularni Neno je suvlasnik stana od 80 četvornih metara u elitnom dijelu Zagreba.

Međutim, u svoju imovinsku karticu je naša ljevičarska ikona unijela podatak da taj stan vrijedi 184 tisuće kuna. Oko 25 tisuća eura. Takav stan je 2012. godine bio procijenjen na 1,2 milijuna kuna. Ali znate kako je…cijene su naglo pale…nešto kao i Stazić sa svojom procjenom. No, Neno se pokajao i nedavno je objavio novu imovinsku karticu u kojoj je kao novu cijenu naveo 1.776.000 kuna. Očito sada kada je Zoki izabran za predsjednika cijene stanova SDP-ovaca su naglo skočile u nebo.

Na uglu stare Vlaške i Palmotićeve nalazi se okrugli reklamni stup. Moj frend se jednom nacugao i s dvije ruke se oslanjao o stup te ga počeo obilaziti. U jednom trenutku je zavapio: “Ljudi, pas mater! Mene su živog zazidali!!!”

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Kako su se masoni Čede Zareza infiltrirali u hrvatske institucije?

Objavljeno

na

Objavio

Dok se ulicama naših gradova slijevaju vesele i razigrane maškarane povorke, u hrvatskim medijima ovih dana glavna su tema “maškare opasnih namjera” – skupina uglednika željnih moći i utjecaja, koje je netko za velike novce dobro namaškarao i uvjerio da su masoni.

Ali ni to što nisu “pravi” masoni ih nije spriječilo da se kroz parapolitičko djelovanje i međusobno interesno povezivanje infiltriraju u hrvatske institucije i zavrbuju – ni manje, ni više – nego glavnog državnog odvjetnika.

I dok se cjelokupna hrvatska javnost, kao i obični puk, smije njihovoj gluposti i javnoj sramoti, čitava stvar nije nimalo bezazlena kako se na prvi pogled čini.

Zato bi sve ovo što vam sad želim ispričati bilo smiješno da nije tragično. Naime, sve što ovih dana gledamo i slušamo oko masona i afere koja potresa državno odvjetništvo svoj početak ima ni manje ni više nego u Beogradu.

Ukratko, tamo je samoprozvani “veliki meštar” Čedomir Vukić, zvani “Čeda Zarez”, koji se negdje u Italiji domogao lažnih papira koji su mu poslužili da druge uvjeri kako je on mason, osnovao svoju paramasonsku ložu, koju je nazvao Veliki Orijent Srbije.

Obećavajući im lažne privilegije i papreno naplaćujući učlanjenje, Čeda Zarez je od nekoliko stotina naivčina u samo godinu dana zaradio više od dva milijuna eura.

Jedan od članova kojima je Čeda Zarez prodao status velikog majstora je i izvjesni Vojvođanin – Zoran Vojnić Tunić. On se iz Novog Sada seli u zagrebačku Dubravu, i po uzoru iz Srbije 2017. osniva Veliki Orijent Hrvatske. Upravo zato su svi članovi ove paramasonske lože uvjereni kako im je “svjetlo” došlo iz Beograda.

Kada je već čitava hrvatska javnost brujala o tome kako će novi glavni državni odvjetnik postati Dražen Jelenić, početkom ožujka 2018. pristupa mu ekipa iz lože i vrbuje ga da im se pridruži. Njemu je to očito toliko “imponiralo” da je po brzom postupku, mjesec dana prije nego će postati glavni državni odvjetnik, primljen u ložu. Za daljnji tijek priče zanimljivo je da je upravo to vrijeme u kojem Nikica Gabrić preuzima vođenje lože, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ubrzo nakon toga dolazi do raskola, jer je dijelu članova smetalo to što se hrvatskim masonima upravlja iz Beograda. Zato oni osnivaju svoju ložu “Velika loža Croatia”, koju uglavnom čine poslovni ljudi, obavještajni djelatnici i lokalni političari desnog uvjerenja.

Njih vodi zagrebački odvjetnik i počasni konzul Rusije, Damir Pokupec. Jelenić pak tvrdi kako on zbog brojnih poslovnih obveza ni na koji način ne sudjeluje ni u radu udruge Nikice Gabrića iz koje je istupio, a ni u radu novoosnovane udruge. To je važno znati, jer je upravo sukob između tih dviju paramasonskih loža doveo do ovog javnog cirkusa, zbog kojega je Jelenić ostao bez funkcije glavnog državnog odvjetnika.

Naime, priča eskalira na Valentinovo kada javnost doznaje kako je policija privela glavnog urednika, njegovog zamjenika i direktoricu tjednika “7dnevno” zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela pokušaja iznude, a da je oštećeni oftalmolog Gabrić kako ovaj tjednik ne bi objavio vijest da je on “šef hrvatskih masona”.

Po puštanju na slobodu privedeni pak na svom portalu objavljuju članak u kojemu tvrde kako oni nisu nikoga reketarili, nego je dan prije objave Gabrić njima prijetio da bi bilo kakva objava tekstova o njemu mogla rezultirati žestokom osvetom. S druge strane Gabrić je znao da se radi o istinitom sadržaju, jer je osobu koja je priču objavila nazvao “izdajnikom” kojemu su dali da uredi časopis “Loža”, i koji je zloupotrijebio njihovo povjerenje i sve objavio “u svojim novinama”.

Priča će eskalirati u trenutku kada Nacional objavljuje priču da je glavni državni odvjetnik mason. Vidjevši što je na stvari, odvjetnik optužuje Gabrića da je “pokušavao utjecati na tijek postupka”, na što ovaj uzvraća kako ga je “Jelenić izdao” i u svoju obranu javnosti predočava njihovu internu prepisku.

Jelenić je dan kasnije dao ostavku i maknuo se na drugu poziciju – ali je u zraku ostala lebdjeti priča što se to upravo dogodilo? Tek sad s odmakom, kad se izjave aktera i prepiske stave u kronološki redoslijed priča dobija svoje obrise. Iz te je prepiske vidljivo kako je Nikica Gabrić, nudeći se kao netko tko želi nadopuniti iskaz, aktivno sudjelovao u usmjeravanju istrage.

Prvo je ujutro 14. veljače, na dan uhićenja osumnjičenih, Gabrić poslao poruku Jeleniću: “Mjere su vam probijene već odavno. Imam dokaze!!!” Na to mu je Jelenić mudro odgovorio da te dokaze dostavi policiji. Gabrić mu odgovara kako je to učinio, ali optužuje Jelenića kako “traljavo vodi postupak”, te dodaje kako zna da će “kriminalce i reketare danas pustiti kući”.

Nakon što su urednici i vlasnica 7dnevno pušteni da se brane sa slobode, oni objavljuju članak u kojemu tvrde kako im je Nikica Gabrić prijetio. Iz daljnje prepiske vidi se kako je Nikica Gabrić poslao Jeleniću članak u kojem je priča o tome kako je direktor Belupa postao Veliki majstor masonske lože.

Smisao slanja te poruke postao je jasan kada smo doznali kako je upravo taj gospodin pozvao Jelenića u masone. Time mu Gabrić stavlja do znanja da je i Jelenić podložan ucjenama druge strane, te da bi, ako bi čitava stvar došla na sud, optužba pala zbog sukoba interesa. Zbog toga Gabrić poziva Jelenića da se izuzme i prepusti nekom drugom da vodi slučaj, ali ovaj to odbija.

Tri dana nakon toga, 18. veljače, izlazi spomenuti članak u Nacionalu, koji će dovesti do Jelenićeve ostavke. Na naslovnici je pisalo: “Dražen Jelenić je mason. To ga uvodi u sukob interesa u slučaju iznude Nikice Gabrića”, dok je u podnaslovu pisalo: “I Vuk Radić, jedan od osumnjičenih iznuđivača, mason je koji je prisustvovao Jelenićevoj inicijaciji i mogao je i njega ucjenjivati da će ga javno prokazati.

Policija je iznuđivače htjela pritvoriti zbog zločinačkog udruživanja, ali DORH je sugerirao blaži pristup pa su pušteni da se brane sa slobode. Je li se to dogodilo zbog Jelenićeva sukoba interesa?” Kada se pogleda kontekst u kojem se na naslovnici objavljuje da je Jelenić mason, postaje jasno tko je imao motiv dostaviti Nacionalu dokumente o tome.

Čitavo objašnjenje ponavlja glavne momente Gabrićeve prepiske s Jelenićem. Tom je objavom Gabrić htio zaštititi sebe. Njegov je rezon bio sljedeći: “oni njega ucjenjuju jer znaju da je mason, a ako ja to objavim onda ga neće moći više ucjenjivati”.

Tragikomična situacija u kojoj netko tko sebe naziva masonom dostavlja medijima podatke o drugom bratu masonu. Ali ne samo to, nego i čitavo vrijeme snima njihovu konverzaciju.

Doista, tko ne bi poželio ući u ložu koja garantira takav stupanj tajnosti i u kojoj je normalno da Veliki majstor snima razgovore i sve dokumentira, a onda to dostavlja medijima? Velikom majstoru i uglednom liječniku koji priča o GDPR-u i važnosti zaštite podataka, a onda javno iznosi podatke o pacijentima i hvali se čiju je majku operirao.

Kada se sve ovo uzme u obzir, u zraku ostaje lebdjeti još jedno pitanje – je li Nikica Gabrić počinio kazneno djelo, odnosno, nezakonito snimao glavnog državnog odvjetnika Jelenića i naređivao mu što treba napraviti?

Kako bilo, ispada da su dvije parapolitičke lože, preko leđa državnog odvjetnika, koji je njihov član – što dovoljno govori o njegovoj moći prosudbe – vode međusobni obračun. A on je smijenjen ne zato što je mason, nego zato što se u ovoj bizarnoj situaciji našao u sukobu interesa, odnosno, doveo sebe u poziciju da ga se može ucjenjivati.

Dok svi mediji tvrde kako je otišao s mjesta glavnog državnog odvjetnika jer je mason, moglo bi se ironizirati pa reći kako je njegov brzi odlazak upravo potvrda kako nije pravi mason. I sad je zanimljiva situacija u kojoj je glavni državni odvjetnik ostao bez posla jer je umislio da je mason, ali to ga ne sprječava da ostane zamjenik državnog odvjetnika.

Što će biti ako sutra netko objavi članak u kojemu će tvrditi kako je “zamjenik glavnog državnog odvjetnika mason”? A još su zanimljiviji navodni uglednici koji sad sami izlaze pred javnost s priznanjima kako su članovi Gabrićeve lože. “Priznaj prije nego što te prepoznaju”, jer bolje izići sam, nego da te netko razotkriva.

Posebno je zanimljivo kako netko nesumnjivo promućuran poput odvjetnika Veljka Miljevića ispada smiješan dok javno govori o svom viskom statusu unutar lože koja naivcima za par tisuća eura prodaju masonske statuse i smiješne regalije. Zar to što nemaju pristup niti u jednu regularnu ložu nije dovoljan dokaz da se radi o lažnjacima?

Dovoljno je bilo vidjeti par javnih nastupa Gabrića da bi postalo jasno kako on nema nikakve veze s masonima. Tako “veliki majstor” središnju figuru masonskog kulta Hirama Abifa naziva “Hibdo Arifi”, dok njegove riječi o tome kako su “danas masoni pozitivni s Crkvom, pozitivni su s jezuitima, nešto malo smetnji ima s Opus deiom u komunikaciji – ali Crkva nije protiv masona” svjedoče o njegovom “pernarovskom” uvidu u odnos Crkve i masonerije.

Čovjek ne može vjerovati da odrasli ljudi mogu pričati takve gluposti i javno se razmetati elementarnim neznanjem. A što tek reći na zanimljivost kada je Gabrić vodio svoje masone u Italiju, kod onih kod kojih je i Čeda Zarez nabavio svoje lažne papire, pa su se pomalo razočarali načinom na koji su im otkrivene “drevne tajne talijanske masonerije”.

Tamo ih je dočekao neuredan tip u trenirci, koji ih je, prema svjedočenju, “uveo u podrum zgrade koji je imao tek dvije prostorije, s njima je obavio obred inicijacije u navodno red Memphis-Misraim u roku od dvadesetak minuta, podijelio im diplome te im ponudio da ih odvede u kvartovsku pizzeriju na ručak”.

Možemo samo pretpostaviti koliko im je naplatio tih dvadeset minuta “inicijacije”? Ali, umjesto da odmah shvate kako se radi o prijevari, prema svjedočenju, pred tim su prizorom Gabrić i ekipa osjetili ponos, jer su to shvatili kao da su u boljem stanju nego Talijani koji imaju stoljetnu tradiciju.

Tako se postavlja pitanje hoće li Miljenić, koji s ponosom tvrdi kako ima visok “stupanj inicijacije”, kada se osvijesti, tužiti Gabrića i Tunića za prijevaru, jer se ovi lažno predstavljaju i izvlače lovu od ambicioznih naivaca koji su misli da se napredovanje unutar loža može ubrzati novcem?

Dovoljno je samo pogledati javno dostupne podatke, pa vidjeti kako su oni samo u 2018. godini “prosvijetljenima” uzeli gotovo 1,4 milijuna kuna. Ali ni to nije sve, jer se iz dokumenata koje je objavio tjednik Nacional vidi kako, pored žiro računa udruge, uplate primaju i na žiro račun tvrtke VRHOVNO VIJEĆE 33°, prijavljene na adresi Vodička ulica 20, Zagreb, na kojoj su igrom slučaja prijavljene i sve ostale tvrtke Zorana Vojnića Tunića.

Ne kaže se uzalud – dok je ovaca bit će i vune. Ono što posebno zabrinjava da je sve ovo veliki propust obavještajne zajednice, kojoj se pred očima paramasonske organizacije iz susjedne Srbije oformila parapolitička udruga, koja u svoje redove vrbuje moćnike na pozicijama i koja želi na neformalan način utjecati na procese u društvu.

Oni se osjećaju toliko moćno i zaštićeno da mogu vrbovati, ucjenjivati i smjenjivati državne odvjetnike. Sve to dodatno narušava povjerenje u ionako slabe državne institucije, jer je pitanje lojalnosti zakonima i zakonitog postupanja ugroženo pitanjem lojalnosti “tajnom društvu” visokih državnih dužnosnika.

Kriminalcu koji bi angažirao odvjetnika masona, svakako bi bilo lakše ako bi s druge strane bio državni odvjetnik ili sudac koji su također “braća masoni”, a kojima masonski kodeks nalaže da se međusobno pomažu. Tako naša tragikomična zbilja potvrđuje istinitost starog Chestertonova uvida kako je “hereza istina koja prikriva sve druge istine”, piše Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari