Pratite nas

Kolumne

HITREC: Hrvatsku treba protresti od vrha do dna

Objavljeno

na

Dok svuda oko nas, od sjevera do juga, padaju tone snijega na četvorni metar, u Hrvatskoj ništa ili malo pa ništa. Stručnjaci objašnjavaju da smo se našli u klimatskoj rupi, pa nas je mećava mimoišla. Tako nas osim većih investicija sada izbjegavaju čak i mećave, a mi se skutrili u rupi zadovoljni što smo uopće živi i ostali na suhom, premda nezadovoljni smjerom u kojem ide Hrvatska, kažu ankete, što je odgovor mnogih kojima je pitanje postavljeno, a krivo je postavljeno. Hrvatska, naime, ne ide ni u kojem smjeru, stoji na mjestu. I ne bi trebala ni krenuti dok joj ne bude jasno kamo bi to trebala krenuti, dok ne bude imala opći strateški plan u kojemu uz manje ciljeve i etape treba definirati jedan i sveti cilj, svet u smislu da sve što se radi, poduzima i smišlja predstavlja sveto pismo za svaku državnu vlast, te ne može biti ni jedne koja bi na svoju ruku u izvedbenom planu nešto mijenjala.

Hrvatsku treba protresti od vrha do dna da se bi iz te smušene vreće istreslo sve što joj škodi, što ju drži u stanju besmisla i nekreativnosti, intelektualnih bezdana, štetnih nagodaba, gospodarskih lutanja, političkog amaterizma, nesposobnosti i infantilnog povođenja za nametnutim vrijednostima koje iz naše duhovne i tvarne domovine drsko i izravno stvaraju koloniju za čije najbolje dijelove već vojuju veće sile i nije daleko dan kada će ju toliko među sobom razdijeliti da svoje više nikada ne ćemo moći dobiti natrag. Oprezno i povodljivo skaktutanje hrvatske politike u današnjem obliku, skakutanje po rubovima pravih zamaha, samo dokazuje da se samostalna Hrvatska pretvorila u dječji vrtić, s odraslom, ali nezrelom djecom koja jedna drugoj kradu preostale igračke, tužakaju se tetama, grade i ruše kule od pijeska, na kraju postaju žrtvama pedofila koji vrebaju omanje i nemnogoljudne zemlje.

Jednostavnije rečeno: mi svoj plan nemamo, ali drugi imaju s nama planove koje već dobrano realiziraju. Prljavim unionističkim trikom, „mobilnošću“, kradu nam (pravu) nadarenu djecu privučenu slatkišima i nema velike razlike od osmanlijskog danka u krvi i sadašnjeg otimanja mladih koji će donijeti prosperitet bogatim i moćnim zemljama, a domovinu ostaviti bez vitalne, otporne snage. Bez svake snage, uključujući tzv. radnu snagu u svim sektorima, pa sada i mi (jer ipak ima i gorih od nas) uvozimo ljude i taj će se uvoz uskoro izjednačiti s izvozom. Kada se tomu dodaju migranti (imigranti) kojih je sve više premda se o tome službeno šuti, na dobrom smo putu da u skoroj budućnosti dođe do zamjene stanovništva i Hrvati se pretvore u manjinu kao sada (ne i službeno) u Bosni i Hercegovini, povijesnoj hrvatskoj baštini.

U stvari, da ne budemo licemjerni i prebacujemo krivnju, od početka ovoga stoljeća sami radimo na tomu da nestanemo. To što se izvanjske sile, vođene svojim interesima, trude i uspijevaju rastočiti Hrvatsku, samo je jedna dimenzija tragedije. Više od njih, mi se sami trudimo da budemo slabiji i neznatni, dopuštajući da nas se razara iznutra. Nikada i nigdje na svijetu nije bilo države tako blagonaklone prema parazitima, amebama, virusima i bakterijama koje ju izjedaju i ujedaju, a ona ne samo da šutke promatra nego i, ostajući bez jedne noge, pruža zvijerima i drugu. Tapša ih, daje im novac, baca im meso i kosti da bi ih smirila, ali one i dalje reže, divljaju i žele još. Žele smrt te iste države, Hrvatske koja ih hrani.

Nevjerojatna je (ah) količina te mržnje i upravo je paradoksalna, ali nepobitna činjenica da u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda hrvatstvo živi potišteno i potisnuto, da kradomice, baš kao u doba Jugoslavije, izražava svoje osjećaje i težnje, u strahu da ne bude isključeno iz diktirane globalne, „europske“, kvaziregionalne ili slične militantne ekspanzije koja nacionalno smatra sramotnim ili barem nemodernim i prijezira vrijednim, ostatkom ostataka, reliktom. Taj strah nije bez temelja, on se pretvara u egzistencijalnu zebnju. Za ilustraciju, zadržat ću se na polju kulture koje donekle poznajem.

Da je tzv. kultura premrežena parazitima i virusima o kojima sam govorio, nema nikakve sumnje. Kako god okrenete i kakve god argumente suprotiva imate, a nemate ih, činjenica je da umjetnik bilo koje fele danas, da bi preživio u stvarnom smislu riječi i donekle ostao na javnoj sceni sa svojim artefaktima,svojom umjenosti, mora na bilo koji način – u četiri oka ili javno – izraziti vjernost ideološkoj „strukturi“ koja je preuzela ustanove i novac namijenjen kulturi. Ili umrijeti. Uzimati danas hrvatske teme, a da u njihovu razradu ne utkate barem nešto prijezira i gađenja prema hrvatstvu – ma najbolje da ga i ne spominjete – istoga časa vas odnosi u limb prešućivanja ili u pakao izgnanstva.

Rečena struktura je postala neprobojnom, stanje je kafkijansko: vi i ne znate tko sjedi u kojoj sobi i tko to u zajedničkoj sobi odlučuje jeste li vi stvorili umjetničko djelo vrijedno pozornosti, je li vaše društvo ili udruga zaslužno i kreativno, ne znate koji su to ljudi i kakve su uopće njihove kvalifikacije da mogu meritorno ocjenjivati bilo što, više nema imena i prezimena arbitara, samo institucije koje se nekako zovu, imaju kratice da ih teže prepoznate, a na kraju krajeva bilo kakva estetička prosudba ionako je nevažna. Važno je vaše prezime. I ime, naravno. Ako imate stanovit pedigre iz prošloga, komunističkog sustava, bolje prolazite. Ako ste, ne daj Bože, ostajući čovjekom koji se bavi umjetnošću i kulturom u širokom smislu riječi, sudjelovali u stvaranju hrvatske države – dobivate negativne bodove. Ako vam dobace mrvicu, možete biti zadovoljni, jer „moglo je bit i gore“.

I slušajte moj savjet: nagovorite djecu da uzmu drugo prezime, jer se omraza prenosi i na njih, posebno ako su i oni nedajbože umjetnici po vokaciji ili genima. Nije tu riječ samo o birokraciji koja voli ostati bezimenom, riječ je o prevladavajućem protuhrvatskom naboju u zloćudnoj hobotnici koja je ljepljivim pipcima obavila hrvatsku kulturu i propušta prema javnosti samo ono što njezinu ljigavom biću odgovara, svojim štićenicima osigurava barnumsku reklamu i u stvari širi lažne vijesti o umjetničkim dometima djela. A javnost se čudi i odmahuje rukom, i njoj je već sve jasno, već je pomalo shvatila gdje živi i da može samo lamentirati zajedno s Matošem čija rodna kuća odlazi na bubanj jer je i on u svojem vremenu bio suverenist, starčevićanac, pa je eto zalužio što ga je snašlo. A i njegov duhovni politički otac koji se nalazi na velikoj novčanici u suvremenom platnom prometu, kunskoj novčanici, uskoro bi mogao nestati jer navodno narod (?) želi euro. Tako će na simboličnoj razini nestati hrvatski velikani, hrvatski gradovi i kulturno-povijesni spomenici, a zatim za pola stoljeća i stvarno. Protuhrvatska klatež trijumfira.

Kad se već,valjda, ne može vratiti na dinar svojih duhovnih i bioloških otaca i djedova, kad je već (barem za sada) povratak u Jugoslaviju sa srpskom dominacijom vrlo upitan, idemo (kažu oni) korak po korak. Kad već izravno nema Beograda, idemo Zagreb pretvoriti u filijalu u kojoj srpsku dominaciju možemo prošvercati kroz pupovačku manjinu, nagovoriti Hrvate (lako je to) da kroz novu hrvatsko-srpsku koaliciju načine od SNV-a zlatno tele koje arbitrira u povijesnim i sadašnjim pitanjima, a istodobno patetično govori o ugroženosti i iz te lažne pozicije putem svoga tiska širi nepatovorenu mržnju prema svemu hrvatskom, to jest najviše prema znanosti koja bi mogla razotkriti floskule jugohistorije, prema hrvatskim braniteljima čiji je smrtni grijeh da su čudesno obranili Hrvatsku, prema hrvatskoj vojsci koja se pod Krstičevićem vratila izvorima iz devedesetih, pa se čak drznula ući u „srpski Vukovar“.

Sotonska spletka s optužnicom protiv Krstičevića za navodno granatiranje kolone blizu Jajca 1995. nastala je u krugu srbijanske soldateske kojoj se farsično „sudi“ u Beogradu za raketiranje Banskih dvora, a zajednički cilj suda i „optuženih“ je lansiranje lažnih vijesti o tom terorističkom činu koji se sada u Srbiji pripisuje generalu Stipetiću (!), za osvetu što je prešao na hrvatsku stranu, kao što se kriminalizira i Krstičević, jednako priglupo i zlobno i s jednakim motivima. Nema sumnje da će potpora soldateski doći i iz filijale u Hrvatskoj.

Oluja je u velikosrpskoj, četničkoj, dakle sadašnjoj srbijanskoj imaginaciji izjednačena s Jasenovcem čijega se mita i dalje drže kao pijan plota, a svako traganje za istinom proglašuju opasnim revizionizmom. Drugim, groznim krimenom drže mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Nema nikvih razlika između ne samo tabolidne nego i službene medijske scene u Beogradu i pupovačke u Zagrebu, gdje se hrvatski branitelj Thompson ubija čekićem i kolje srpom, drugdje se uživa u makar i tehničkom vješanju prvog predsjednika pri postavljaju spomenika u Zagrebu, a „hrvatska“ kulturna scena bez ikakvih ograda i tetošena od vlasti nadopunjuje te srdačne osjećaje iskapanjem Tuđmana iz groba, po uzoru na koalicijsku vlast određuju se povjerenici za igrane filmove u hrvatsko-srpskoj kombinaciji, pa ćemo uskoro gledati i film o zombijima Hrvatima koje može spasiti samo blagotvorna srpska krv.

Bjelodano je da su Hrvati u podređenom položaju kao što su bili i u doba jugoslavenske SR Hrvatske i da moraju šutjeti i šuteći gledati tko to predstavlja hrvatsku kulturu u ovom vremenu, ako tko grakne dolazi pod udar podle odredbe o mržnji koja je izmišljena i nametnuta samo za hrvatsko pučanstvo te se bilo kakav ispad konsterniranih Hrvata podiže na najvišu državnu razinu i mediji ga razvlače kao kaugumu, dok se sustavno, službeno (a što su Novosti nego službeni list) vrijeđanje hrvatskih simbola i institucija poput oružanih snaga, tolerira navodno poradi očuvanja stabilnosti vlasti.

Prodor klateži u sve kulturne sfere počeo je odavno i završio uspješno, počeo je u revolucionarnoj maniri u vrijeme Račana, nastavljen u doba prvoga povratka HDZ-a, koji je neokomunističku kulturnu ostavštinu i kadrove ostavio gotovo nedirnutima, nastavljen koalicijom SDP-a i HNS pri čemu su potonjem prepuštene kulturne institucije i dovučeni nekompetentni, ali opaki jurišnici iz tzv. civilnog sektora, te su u duljem razdoblju uglavnom ostali i nakon drugoga povratka HDZ-a s koalicionarima među kojima je, gle čuda, sada i opet HNS, i opet SDSS. Ilustracija lustracije kompetentnih hrvatskih kadrova može svakako biti slučaj Ane Lederer, koju je HNS-ova ministrica kulture protjerala iz HNK proguravši zakon e da bi joj progon uspio. Ni tada nisu udovicu Gordana Lederera ostavili na miru, pakirali su joj štošta, sve do ne tako davnog degutantnog napisa u jednom tjedniku, napisa za koji sam odmah rekao da je utuživ, pa je tako i bilo, a teatrologinja dobila spor već na prvom ročištu, jer je „izvor“ iz HNK zanijekao sve što je u napisu rečeno te ostavio zblenuti tjednik i novinara u čudu i na cjedilu. K tomu je, u međuvremenu, Ana Lederer postala (natječajem) pročelnicom ureda za kulturu grada Zagreba, ali nakon nekoliko m jeseci rada otjerana s tragikomičnim obrazloženjem da natječaj nije bio dobro proveden ili tako nešto, da je poništen. Kako je to moguće? Ma sve je moguće.

Kao što je moguće – da se malo odvojim od kulture – da hrvatski veleposlanik bude nazočan proslavi dana srpske republike u BIH ili se barem nađe u Banjoj Luci upravo toga dana, na obljetnici entiteta nastalog na najgroznijem etničkom čišćenju još od vremena Bleiburga. No dobro, taj je valjda djelovao na svoju ruku, ide ionako u mirovinu pa zašto ne bi barem na odlasku pokazao svoje simpatije, pojeo vuk magare. A što je ondje radio predstavnik Hrvata u BiH, njega treba pitati i je li doista misli da jedino potporom zločinačkoj tvorevini može dobiti podršku u bitkama s prijetnjama muslimanskog korpusa s kojim, zahvaljujući zabludama i daytonskim intrigama, dijeli (?) istu maglovitu teritorijalnu jedinicu zvanu federacijom. No dosta o tome, s usputnom misli: da prije stotinu godina hrabri Međimurci – među kojima je bio i znameniti slikar Režek, ali i Kvaternik – nisu odlučnom akcijom „prisajedinili“ Međimurje Hrvatskoj, danas bi ondje bio u najboljem slučaju davni spomen na herceg-Međimurje.

Novi prijevod Biblije

Svaki je prijevod Biblije na narodni jezik u povijesti bio prvorazredan kulturni događaj, a prijevodi na hrvatski imali su uglavnom tužne sudbine, pa su nekima trebala stoljeća da uopće ugledaju svjetlo dana. Svršetkom šezdesetih prošloga stoljeća skupina bibličara, književnika i jezikoslovaca pod vodstvom Bonaventure Dude i Jure Kaštelana iznjedrila je čuvenu Bibliju, koja u svakom smislu, pa i jezičnom, do dana današnjeg nije izgubila ništa od svoga sjaja. Imena suradnika su poznata, bila su i tada poznata, i te kako. Ekipa koja sada naviješta novi prijevod Biblije manje-više je nepoznata, ali očito ambiciozna. Kada prijevod bude dovršen, komentirat ću. Za sada imam pred sobom samo napise iz raznih tiskovina, a to što vidim nimalo me ne raduje.

Vidim da bi oni učinili Bibliju pristupačnom „prosječnom čovjeku“, između ostalog i tako da iz hrvatskoga jezika istjeraju imperfekt i aorist, što je u najmanju ruku posao štetočinjski. Vidim da govore o „sadašnjem hrvatskom jeziku“, pojmu koji u jezikoslovnoj znanosti ne postoji. Vidim da čitatelja drže neobrazovanim, neškolovanim likom, koji je svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća valjda mogao glatko čitati zagrebačku Bibliju, a sada više ne može. Tisak otkriva da jedna od početnih rečenica Postanka ne će biti prevedena „I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost“, nego „Tada je Bog rekao: neka nastane svjetlost – i pojavila se.“ Pa naravno da se pojavila kad joj se lijepo reklo neka bude, i to još iz Božjih usta, nego što je trebala, odbiti? Sin Božji se pretvara u Božjeg Sina, a Duh Sveti u Sveti duh (za razliku od Rebra i Vinogradske). Ma gledajte, dragi prevoditelji, Biblija iz 1967. bila je svjesna prije svega melodije Knjige i na najbolji je način tu univerzalnu melodiju prilagodila melodioznosti i ujedno beskrajnim mogućnostima hrvatskoga jezika u poetskom u stvari izričaju i ritmu nalik suvremenom slobodnom stihu. A vi biste sada sve to preveli u suhoparnu prozu, podcjenjujući publiku, pa i mladu publiku koja vas posebno brine. (A što ćemo s psalmima?)

Uostalom, brojna su izdanja Biblije za mlade, pa to već imamo na tržištu. Vidim, i opet iz tiska, pa neka mi se ne zamjeri jesam li krivo shvatio, da vas muče neki erotsko-seksualni aspekti Staroga zavjeta posebno, prepunog izraza i radnja uključujući inceste, te čitam da ćete glagol „poznati“ koji se rabi u zagrebačkoj, pretvoriti u – odnos. Rečenica „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina“, trebala bi, kažu, zvučati „Čovjek stupi u odnos sa svojom ženom Evom…“ Vidite, mladi čitatelj zagrebačke Biblije u trenu shvati o čemu je riječ i što se skriva pod glagolom „poznati“, jer se u istom sklopu nešto rodi, a mladi nisu toliko blesavi da ne bi odmah razumjeli tajanstveni eufemizam, pa ga u daljnjem tijeku čitanja prihvatili. Kao što mladi rabe glagol „hodati“ koji je isto tako kao tajanstven, a znamo što (u pravilu) znači. No dobro, valjda mislite i na prodaju pod sloganom: Mi smo napravili perfektan prijevod, za razliku od Bonaventure Dude i družine koji su bili imperfektni. (Na kraju, kojim će se pravopisom služiti new prevoditelji? Goldstein-Jovanović-Jozićevim?)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari