Pratite nas

Kolumne

HITREC: Hrvatsku treba protresti od vrha do dna

Objavljeno

na

Dok svuda oko nas, od sjevera do juga, padaju tone snijega na četvorni metar, u Hrvatskoj ništa ili malo pa ništa. Stručnjaci objašnjavaju da smo se našli u klimatskoj rupi, pa nas je mećava mimoišla. Tako nas osim većih investicija sada izbjegavaju čak i mećave, a mi se skutrili u rupi zadovoljni što smo uopće živi i ostali na suhom, premda nezadovoljni smjerom u kojem ide Hrvatska, kažu ankete, što je odgovor mnogih kojima je pitanje postavljeno, a krivo je postavljeno. Hrvatska, naime, ne ide ni u kojem smjeru, stoji na mjestu. I ne bi trebala ni krenuti dok joj ne bude jasno kamo bi to trebala krenuti, dok ne bude imala opći strateški plan u kojemu uz manje ciljeve i etape treba definirati jedan i sveti cilj, svet u smislu da sve što se radi, poduzima i smišlja predstavlja sveto pismo za svaku državnu vlast, te ne može biti ni jedne koja bi na svoju ruku u izvedbenom planu nešto mijenjala.

Hrvatsku treba protresti od vrha do dna da se bi iz te smušene vreće istreslo sve što joj škodi, što ju drži u stanju besmisla i nekreativnosti, intelektualnih bezdana, štetnih nagodaba, gospodarskih lutanja, političkog amaterizma, nesposobnosti i infantilnog povođenja za nametnutim vrijednostima koje iz naše duhovne i tvarne domovine drsko i izravno stvaraju koloniju za čije najbolje dijelove već vojuju veće sile i nije daleko dan kada će ju toliko među sobom razdijeliti da svoje više nikada ne ćemo moći dobiti natrag. Oprezno i povodljivo skaktutanje hrvatske politike u današnjem obliku, skakutanje po rubovima pravih zamaha, samo dokazuje da se samostalna Hrvatska pretvorila u dječji vrtić, s odraslom, ali nezrelom djecom koja jedna drugoj kradu preostale igračke, tužakaju se tetama, grade i ruše kule od pijeska, na kraju postaju žrtvama pedofila koji vrebaju omanje i nemnogoljudne zemlje.

Jednostavnije rečeno: mi svoj plan nemamo, ali drugi imaju s nama planove koje već dobrano realiziraju. Prljavim unionističkim trikom, „mobilnošću“, kradu nam (pravu) nadarenu djecu privučenu slatkišima i nema velike razlike od osmanlijskog danka u krvi i sadašnjeg otimanja mladih koji će donijeti prosperitet bogatim i moćnim zemljama, a domovinu ostaviti bez vitalne, otporne snage. Bez svake snage, uključujući tzv. radnu snagu u svim sektorima, pa sada i mi (jer ipak ima i gorih od nas) uvozimo ljude i taj će se uvoz uskoro izjednačiti s izvozom. Kada se tomu dodaju migranti (imigranti) kojih je sve više premda se o tome službeno šuti, na dobrom smo putu da u skoroj budućnosti dođe do zamjene stanovništva i Hrvati se pretvore u manjinu kao sada (ne i službeno) u Bosni i Hercegovini, povijesnoj hrvatskoj baštini.

U stvari, da ne budemo licemjerni i prebacujemo krivnju, od početka ovoga stoljeća sami radimo na tomu da nestanemo. To što se izvanjske sile, vođene svojim interesima, trude i uspijevaju rastočiti Hrvatsku, samo je jedna dimenzija tragedije. Više od njih, mi se sami trudimo da budemo slabiji i neznatni, dopuštajući da nas se razara iznutra. Nikada i nigdje na svijetu nije bilo države tako blagonaklone prema parazitima, amebama, virusima i bakterijama koje ju izjedaju i ujedaju, a ona ne samo da šutke promatra nego i, ostajući bez jedne noge, pruža zvijerima i drugu. Tapša ih, daje im novac, baca im meso i kosti da bi ih smirila, ali one i dalje reže, divljaju i žele još. Žele smrt te iste države, Hrvatske koja ih hrani.

Nevjerojatna je (ah) količina te mržnje i upravo je paradoksalna, ali nepobitna činjenica da u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda hrvatstvo živi potišteno i potisnuto, da kradomice, baš kao u doba Jugoslavije, izražava svoje osjećaje i težnje, u strahu da ne bude isključeno iz diktirane globalne, „europske“, kvaziregionalne ili slične militantne ekspanzije koja nacionalno smatra sramotnim ili barem nemodernim i prijezira vrijednim, ostatkom ostataka, reliktom. Taj strah nije bez temelja, on se pretvara u egzistencijalnu zebnju. Za ilustraciju, zadržat ću se na polju kulture koje donekle poznajem.

Da je tzv. kultura premrežena parazitima i virusima o kojima sam govorio, nema nikakve sumnje. Kako god okrenete i kakve god argumente suprotiva imate, a nemate ih, činjenica je da umjetnik bilo koje fele danas, da bi preživio u stvarnom smislu riječi i donekle ostao na javnoj sceni sa svojim artefaktima,svojom umjenosti, mora na bilo koji način – u četiri oka ili javno – izraziti vjernost ideološkoj „strukturi“ koja je preuzela ustanove i novac namijenjen kulturi. Ili umrijeti. Uzimati danas hrvatske teme, a da u njihovu razradu ne utkate barem nešto prijezira i gađenja prema hrvatstvu – ma najbolje da ga i ne spominjete – istoga časa vas odnosi u limb prešućivanja ili u pakao izgnanstva.

Rečena struktura je postala neprobojnom, stanje je kafkijansko: vi i ne znate tko sjedi u kojoj sobi i tko to u zajedničkoj sobi odlučuje jeste li vi stvorili umjetničko djelo vrijedno pozornosti, je li vaše društvo ili udruga zaslužno i kreativno, ne znate koji su to ljudi i kakve su uopće njihove kvalifikacije da mogu meritorno ocjenjivati bilo što, više nema imena i prezimena arbitara, samo institucije koje se nekako zovu, imaju kratice da ih teže prepoznate, a na kraju krajeva bilo kakva estetička prosudba ionako je nevažna. Važno je vaše prezime. I ime, naravno. Ako imate stanovit pedigre iz prošloga, komunističkog sustava, bolje prolazite. Ako ste, ne daj Bože, ostajući čovjekom koji se bavi umjetnošću i kulturom u širokom smislu riječi, sudjelovali u stvaranju hrvatske države – dobivate negativne bodove. Ako vam dobace mrvicu, možete biti zadovoljni, jer „moglo je bit i gore“.

I slušajte moj savjet: nagovorite djecu da uzmu drugo prezime, jer se omraza prenosi i na njih, posebno ako su i oni nedajbože umjetnici po vokaciji ili genima. Nije tu riječ samo o birokraciji koja voli ostati bezimenom, riječ je o prevladavajućem protuhrvatskom naboju u zloćudnoj hobotnici koja je ljepljivim pipcima obavila hrvatsku kulturu i propušta prema javnosti samo ono što njezinu ljigavom biću odgovara, svojim štićenicima osigurava barnumsku reklamu i u stvari širi lažne vijesti o umjetničkim dometima djela. A javnost se čudi i odmahuje rukom, i njoj je već sve jasno, već je pomalo shvatila gdje živi i da može samo lamentirati zajedno s Matošem čija rodna kuća odlazi na bubanj jer je i on u svojem vremenu bio suverenist, starčevićanac, pa je eto zalužio što ga je snašlo. A i njegov duhovni politički otac koji se nalazi na velikoj novčanici u suvremenom platnom prometu, kunskoj novčanici, uskoro bi mogao nestati jer navodno narod (?) želi euro. Tako će na simboličnoj razini nestati hrvatski velikani, hrvatski gradovi i kulturno-povijesni spomenici, a zatim za pola stoljeća i stvarno. Protuhrvatska klatež trijumfira.

Kad se već,valjda, ne može vratiti na dinar svojih duhovnih i bioloških otaca i djedova, kad je već (barem za sada) povratak u Jugoslaviju sa srpskom dominacijom vrlo upitan, idemo (kažu oni) korak po korak. Kad već izravno nema Beograda, idemo Zagreb pretvoriti u filijalu u kojoj srpsku dominaciju možemo prošvercati kroz pupovačku manjinu, nagovoriti Hrvate (lako je to) da kroz novu hrvatsko-srpsku koaliciju načine od SNV-a zlatno tele koje arbitrira u povijesnim i sadašnjim pitanjima, a istodobno patetično govori o ugroženosti i iz te lažne pozicije putem svoga tiska širi nepatovorenu mržnju prema svemu hrvatskom, to jest najviše prema znanosti koja bi mogla razotkriti floskule jugohistorije, prema hrvatskim braniteljima čiji je smrtni grijeh da su čudesno obranili Hrvatsku, prema hrvatskoj vojsci koja se pod Krstičevićem vratila izvorima iz devedesetih, pa se čak drznula ući u „srpski Vukovar“.

Sotonska spletka s optužnicom protiv Krstičevića za navodno granatiranje kolone blizu Jajca 1995. nastala je u krugu srbijanske soldateske kojoj se farsično „sudi“ u Beogradu za raketiranje Banskih dvora, a zajednički cilj suda i „optuženih“ je lansiranje lažnih vijesti o tom terorističkom činu koji se sada u Srbiji pripisuje generalu Stipetiću (!), za osvetu što je prešao na hrvatsku stranu, kao što se kriminalizira i Krstičević, jednako priglupo i zlobno i s jednakim motivima. Nema sumnje da će potpora soldateski doći i iz filijale u Hrvatskoj.

Oluja je u velikosrpskoj, četničkoj, dakle sadašnjoj srbijanskoj imaginaciji izjednačena s Jasenovcem čijega se mita i dalje drže kao pijan plota, a svako traganje za istinom proglašuju opasnim revizionizmom. Drugim, groznim krimenom drže mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Nema nikvih razlika između ne samo tabolidne nego i službene medijske scene u Beogradu i pupovačke u Zagrebu, gdje se hrvatski branitelj Thompson ubija čekićem i kolje srpom, drugdje se uživa u makar i tehničkom vješanju prvog predsjednika pri postavljaju spomenika u Zagrebu, a „hrvatska“ kulturna scena bez ikakvih ograda i tetošena od vlasti nadopunjuje te srdačne osjećaje iskapanjem Tuđmana iz groba, po uzoru na koalicijsku vlast određuju se povjerenici za igrane filmove u hrvatsko-srpskoj kombinaciji, pa ćemo uskoro gledati i film o zombijima Hrvatima koje može spasiti samo blagotvorna srpska krv.

Bjelodano je da su Hrvati u podređenom položaju kao što su bili i u doba jugoslavenske SR Hrvatske i da moraju šutjeti i šuteći gledati tko to predstavlja hrvatsku kulturu u ovom vremenu, ako tko grakne dolazi pod udar podle odredbe o mržnji koja je izmišljena i nametnuta samo za hrvatsko pučanstvo te se bilo kakav ispad konsterniranih Hrvata podiže na najvišu državnu razinu i mediji ga razvlače kao kaugumu, dok se sustavno, službeno (a što su Novosti nego službeni list) vrijeđanje hrvatskih simbola i institucija poput oružanih snaga, tolerira navodno poradi očuvanja stabilnosti vlasti.

Prodor klateži u sve kulturne sfere počeo je odavno i završio uspješno, počeo je u revolucionarnoj maniri u vrijeme Račana, nastavljen u doba prvoga povratka HDZ-a, koji je neokomunističku kulturnu ostavštinu i kadrove ostavio gotovo nedirnutima, nastavljen koalicijom SDP-a i HNS pri čemu su potonjem prepuštene kulturne institucije i dovučeni nekompetentni, ali opaki jurišnici iz tzv. civilnog sektora, te su u duljem razdoblju uglavnom ostali i nakon drugoga povratka HDZ-a s koalicionarima među kojima je, gle čuda, sada i opet HNS, i opet SDSS. Ilustracija lustracije kompetentnih hrvatskih kadrova može svakako biti slučaj Ane Lederer, koju je HNS-ova ministrica kulture protjerala iz HNK proguravši zakon e da bi joj progon uspio. Ni tada nisu udovicu Gordana Lederera ostavili na miru, pakirali su joj štošta, sve do ne tako davnog degutantnog napisa u jednom tjedniku, napisa za koji sam odmah rekao da je utuživ, pa je tako i bilo, a teatrologinja dobila spor već na prvom ročištu, jer je „izvor“ iz HNK zanijekao sve što je u napisu rečeno te ostavio zblenuti tjednik i novinara u čudu i na cjedilu. K tomu je, u međuvremenu, Ana Lederer postala (natječajem) pročelnicom ureda za kulturu grada Zagreba, ali nakon nekoliko m jeseci rada otjerana s tragikomičnim obrazloženjem da natječaj nije bio dobro proveden ili tako nešto, da je poništen. Kako je to moguće? Ma sve je moguće.

Kao što je moguće – da se malo odvojim od kulture – da hrvatski veleposlanik bude nazočan proslavi dana srpske republike u BIH ili se barem nađe u Banjoj Luci upravo toga dana, na obljetnici entiteta nastalog na najgroznijem etničkom čišćenju još od vremena Bleiburga. No dobro, taj je valjda djelovao na svoju ruku, ide ionako u mirovinu pa zašto ne bi barem na odlasku pokazao svoje simpatije, pojeo vuk magare. A što je ondje radio predstavnik Hrvata u BiH, njega treba pitati i je li doista misli da jedino potporom zločinačkoj tvorevini može dobiti podršku u bitkama s prijetnjama muslimanskog korpusa s kojim, zahvaljujući zabludama i daytonskim intrigama, dijeli (?) istu maglovitu teritorijalnu jedinicu zvanu federacijom. No dosta o tome, s usputnom misli: da prije stotinu godina hrabri Međimurci – među kojima je bio i znameniti slikar Režek, ali i Kvaternik – nisu odlučnom akcijom „prisajedinili“ Međimurje Hrvatskoj, danas bi ondje bio u najboljem slučaju davni spomen na herceg-Međimurje.

Novi prijevod Biblije

Svaki je prijevod Biblije na narodni jezik u povijesti bio prvorazredan kulturni događaj, a prijevodi na hrvatski imali su uglavnom tužne sudbine, pa su nekima trebala stoljeća da uopće ugledaju svjetlo dana. Svršetkom šezdesetih prošloga stoljeća skupina bibličara, književnika i jezikoslovaca pod vodstvom Bonaventure Dude i Jure Kaštelana iznjedrila je čuvenu Bibliju, koja u svakom smislu, pa i jezičnom, do dana današnjeg nije izgubila ništa od svoga sjaja. Imena suradnika su poznata, bila su i tada poznata, i te kako. Ekipa koja sada naviješta novi prijevod Biblije manje-više je nepoznata, ali očito ambiciozna. Kada prijevod bude dovršen, komentirat ću. Za sada imam pred sobom samo napise iz raznih tiskovina, a to što vidim nimalo me ne raduje.

Vidim da bi oni učinili Bibliju pristupačnom „prosječnom čovjeku“, između ostalog i tako da iz hrvatskoga jezika istjeraju imperfekt i aorist, što je u najmanju ruku posao štetočinjski. Vidim da govore o „sadašnjem hrvatskom jeziku“, pojmu koji u jezikoslovnoj znanosti ne postoji. Vidim da čitatelja drže neobrazovanim, neškolovanim likom, koji je svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća valjda mogao glatko čitati zagrebačku Bibliju, a sada više ne može. Tisak otkriva da jedna od početnih rečenica Postanka ne će biti prevedena „I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost“, nego „Tada je Bog rekao: neka nastane svjetlost – i pojavila se.“ Pa naravno da se pojavila kad joj se lijepo reklo neka bude, i to još iz Božjih usta, nego što je trebala, odbiti? Sin Božji se pretvara u Božjeg Sina, a Duh Sveti u Sveti duh (za razliku od Rebra i Vinogradske). Ma gledajte, dragi prevoditelji, Biblija iz 1967. bila je svjesna prije svega melodije Knjige i na najbolji je način tu univerzalnu melodiju prilagodila melodioznosti i ujedno beskrajnim mogućnostima hrvatskoga jezika u poetskom u stvari izričaju i ritmu nalik suvremenom slobodnom stihu. A vi biste sada sve to preveli u suhoparnu prozu, podcjenjujući publiku, pa i mladu publiku koja vas posebno brine. (A što ćemo s psalmima?)

Uostalom, brojna su izdanja Biblije za mlade, pa to već imamo na tržištu. Vidim, i opet iz tiska, pa neka mi se ne zamjeri jesam li krivo shvatio, da vas muče neki erotsko-seksualni aspekti Staroga zavjeta posebno, prepunog izraza i radnja uključujući inceste, te čitam da ćete glagol „poznati“ koji se rabi u zagrebačkoj, pretvoriti u – odnos. Rečenica „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina“, trebala bi, kažu, zvučati „Čovjek stupi u odnos sa svojom ženom Evom…“ Vidite, mladi čitatelj zagrebačke Biblije u trenu shvati o čemu je riječ i što se skriva pod glagolom „poznati“, jer se u istom sklopu nešto rodi, a mladi nisu toliko blesavi da ne bi odmah razumjeli tajanstveni eufemizam, pa ga u daljnjem tijeku čitanja prihvatili. Kao što mladi rabe glagol „hodati“ koji je isto tako kao tajanstven, a znamo što (u pravilu) znači. No dobro, valjda mislite i na prodaju pod sloganom: Mi smo napravili perfektan prijevod, za razliku od Bonaventure Dude i družine koji su bili imperfektni. (Na kraju, kojim će se pravopisom služiti new prevoditelji? Goldstein-Jovanović-Jozićevim?)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Beljak – Ilija Čvorović opasan za koaliciju koja hoće na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Beljakova stupidna teza na liniji je onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno

Staljin vas je ubijao, ali vas nije ubijao dovoljno – sukus je gledanja na politiku Ilije Čvorovića. Udba vas je ubijala ali očito nedovoljno, u bitnome je ista poruka Kreše Beljaka.

Dok je Ilija Čvorović, lik iz Balkanskog špijuna Dušana Kovačevića, progonio svog podstanara u kojem je vidio zapadnog agenta, Beljak lovi reakciju po internetu gdje se na Twitteru svađa na engleskom.

“Preko 100? Očito nedovoljno” tvita ovog tjedna predsjednik HSS-a o Udbinim ubojstvima hrvatskih političkih emigranata na Zapadu.

Piše kako smo “vidjeli tko je napravio sranje i tko je izazvao sve ratove od 91. do 99. Fašisti u bivšoj YU i drugim zemljama koji su nažalost izbjegli Udbi”.

Beljakijada ne svjedoči samo o stanju pojedinačne svijesti, već o dominantnom diskursu ljevice u Hrvatskoj u kojem je granica ljudskosti, dozvoljenog i nedozvoljenog oduvijek zamagljena, jer je onima koji su tobože na “pravoj strani povijesti” dozvoljeno biti i monstruozni ubojice, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zašto se predsjednik HSS-a u demokratskoj Hrvatskoj svrstava na stranu jugoslavenske komunističke službe, hvali njene zločine i žali što ih nije bilo više? Čega je bilo nedovoljno? Jesu li trebali pobiti još žena i djece, poput devetogodišnje Rosemarie, koja je ubijena s roditeljima, Tatjanom i Ivanom Ševo u Italiji 1972.? Je li fašist bio i Stjepan Đureković, partizan i bivši komunist kojeg su Beljakovi novi idoli smaknuli u Njemačkoj 1983?

Jesu li fašisti bili i HSS-ovci koji su otišli u emigraciju spašavajući glavu pred “osloboditeljima” na Staljinovi daljinski upravljač i njihovom službom? Zašto je Beljak na strani Rankovića i Arkana, a nije na strani Mačeka i Brune Bušića? Je li zamislivo da, primjerice, predsjednik neke centrističke stranke u Rumunjskoj javno piše kako Securitate nije pobio dovoljno ljudi?

Drugi dio Beljakove objave još je problematičniji. Po njemu su za ratove, kako piše 1991-99., krivi fašisti iz emigracije. Beljak time amnestira od odgovornosti Miloševića, vrh JNA, Karadžića, Martića, Mladića. On čak nije ni na razini onih koji perfidno dijele odgovornost podjednako na sve zaraćene strane.

No ni u toj nebuloznoj varijanti mu teza o krivici emigracije ne stoji, jer nisu došli iz emigracije ni Tuđman, ni Izetbegović, ni golema većina političara i vojnih zapovjednika zaraćenih stranama.

Primjerice, među osuđenom hrvatskom “šestorkom” iz BiH naći ćemo i potpredsjednike socijalističke republičke vlade i predsjednike općinskih partijskih komiteta, ali nikoga iz emigracije.

Beljakova stupidna teza je na liniji onoga što je tvrdila Miloševićeva propaganda. Krivi su ubačeni elementi izvana, a nama je bilo divno pod JNA i Udbom. Problem je samo što se na vrijeme nije ubijalo dovoljno.

Od, moguće rastrojenog, Beljaka još više su krivi oni koji mu i nakon ove zločinačke izjave drže ljestve. Svi u HSS-u koji se nisu ogradili od njega i svi oni koji će ga sutra držati u koaliciji.

Bernardić, predsjednik stranke sljednice partije koja upravljala Udbom sramotno se poluogradio od kaže “nepromišljenog” istupa. Istaknuo je da se Beljak za to ispričao, kao da mu se u par sati nakon monstruozne objave čudesno promijenila pamet pa je valjda sad opet poželjan koalicijski partner, i dodao kako “Beljak ima osebujan stil”, te demagoški zaključio kako je vrijeme da se okrenemo budućnosti.

Pa surađuj onda s ljudima okrenutim budućnosti a ne s onima koji javno veličaju ubojstva jugoslavenske tajne službe! Milanović još vuče repove slučaja Perković, što su mu nakon pobjede ponovo izvukli njemački mediji. Sada njegov blizak politički saveznik Beljak javno zamjera perkovićima što nisu posmicali još više đurekovića.

Otvoreno pismo Krešimiru Beljaku – Sramota za Hrvatsku

Pred Milanovićevu predsjedničku inauguraciju kroz medije se provlači pitanje hoće li na nju pozvati Vučića i Komšića. Puno veće pitanje nakon svega je hoće li se na inauguraciji pojaviti Beljak.

Ilija Čvorović je na prvi pogled komičan, ali u biti tragičan lik, koji bi u normalnim okolnostima bio samo dobar suprug, otac i građanin, ali mu je komunistički totalitarizam potpuno iskrivio i um i pretvorio ga u karikaturu.

Uspjeh Kovačevićevog djela leži upravo u toj tragičnoj noti, dubinskoj tuzi ispod površne komike, što je po Pirandellu i oznaka pravog humorizma. Beljak je dvostruko tragičan lik. Da ovakve monstruoznosti govori u seoskoj birtiji već bi bilo ogavno. Iz pozicije člana koalicije koja pretendira na vlast, to već postaje opasno.

Znajući moralno stanje naše ljevice, veća je vjerojatnost da će nakon ovakvog drugarskog outanja biti proglašen počasnim građaninom Obersnelove Rijeke nego da će biti odstranjen s političke scene.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Tomasović poručio šefu HSS-a Beljaku: ‘Nisam siguran da Ti ne bih opalio šamarčinu da naletim na Tebe!’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

DUJMOVIĆ: Milanovićeva pobjeda izravna je posljedica nesloge na desnici

Objavljeno

na

Objavio

S jedne strane, u Rijeci se spremaju kranovi koji će podignuti višetonsku zvijezdu petokraku na kultni riječki neboder u samom centru grada, s druge strane čelnik povijesnog HSS-a Krešo Beljak najavljuje mogućnost novih likvidacija hrvatskih iseljenika! Dobro došli u Hrvatsku u kojoj je Zoran Milanović predsjednik države, piše Tihomir Dujmović u kolumni za direktno.hr.

Naime, ovo bildanje mišića jugoslavenske komunističke ljevice izravni je ceh pobjede Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima, jer je kako vidimo jugoslavenska ljevica počela dizati glavu, a još se nije obavila niti predsjednička inauguracija!

Zbog toga je poraz domoljubnih kandidata na predsjedničkim izborima povijesno fatalan, tim prije jer su u prvom krugu pokazali da ukupno gledajući drže većinu. Još ćemo tisuću puta prokleti neslogu na desnici, jer je Milanovićeva pobjeda izravna posljedica te nesloge, a tek ćemo vidjeti kakvu krvavu cijenu će cijela nacija platiti zagovorom poništenja listića!

Tako već prvi dani nakon pobjede Zorana Milanovića pokazuju unutarnji ideološki politički smjer u kojem će zemlju voditi. Vanjskopolitički pak smjer se može nazrijeti u ekspresnom pozivu koji je za posjet Moskvi već dobio od Putina! Mjesec dana prije službene inauguracije!

Osim toga, prvi dani nakon pobjede ljevice osobito pokazuju atmosferu u kojoj ćemo živjeti idućih pet godina, atmosferu koja će zacrvenjeti Hrvatsku do usijavanja, pobijedi li SDP na parlamentarnim izborima! Ima li toliko razuma, pameti i svijesti na domoljubnoj političkoj sceni da se ovaj scenarij nakon zadnjeg poraza zauzda?

Zlatko Hasanbegović je širu javnost nedavno upoznao u Saboru s postojanjem nevjerojatne ideje i već zgotovljenog plana, koja je s onu stranu pameti, da se u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, na kultni riječki neboder u centru grada instalira višetonska zvijezda petokraka napravljena od armiranog betona!

Posljednji put je to palo na pamet krajem Drugog svjetskog rata partizanima kad su netom što su ušli u grad likvidirali oko 700 Riječana, stavili na isti neboder mamutsku zvijezdu petokraku! Ako je ono bio izraz ludila ratnih pobjednika, kako je moguće shvatiti da se posve ista akcija planira 75 godina kasnije?

Potoci nevine krvi tekle su pod petokrakom

Nakon spoznaje o potocima nevine krvi koja je tekla pod tom petokrakom, nakon svih Hudih jama, nakon svih gračanskih stratišta, nakon nepobitne činjenice da je ista petokraka poklala Vukovar i preorala pola Hrvatske, nema nikakve dvojbe da se ovdje radi o prvoklasnoj političkoj provokaciji koju je “savezna” vlast dužna zauzdati! Jer, višetonska petokraka će se u jednoj zemlji članici Unije, instalirati na vrh riječkog nebodera i nakon svih rezolucija europskog parlamenta i Vijeća Europe na temu komunizma!

Osim toga kran će podignuti višetonsku petokraku na vrh nebodera točno u trenutku dok Hrvatska predsjedava istom tom Europskom unijom! Dvoji li netko, ako se taj performans dogodi, da će u najmanju ruku predstavnici Mađarske, Poljske i Slovačke izraziti javno zgražavanje nad tom činjenicom, što se jasno može iščitati njihovim držanjem spram komunističke povijesti?

Hasanbegovićevo precizno pitanje hoće li Ministarstvo kulture zaustaviti taj plan, nije dobilo odgovor aktualne ministrice kulture koja se pozvala na umjetničku slobodu izražavanja, ali ovdje se ne radi ni o umjetnosti ni o slobodi. Kao što se ni nakon 1945. ta petokraka tamo nije stavila u ime umjetničke slobode!

Radi se o goloj političkoj provokaciji koja traži nedvosmislen odgovor aktualne Vlade koja ima rekvizite kojima može spriječiti tu sramotu. Riječka histerija za titoizmom, komunizmom i petokrakama nadilazi granice zdravog razuma pa s obzirom na to da se ne čuje revolt i bunt Riječana čovjek ima dojam da tamošnji gradonačelnik dijeli po kućama buniku jer samo uz pomoć halucinogenih pripravaka je moguće šutke gledati, pače, pozdravljati to neokomunističko ludilo koje je zahvatilo grad.

Sve je počelo planom o obnovi Titovog broda “Galeb” za što je Obersnel natjerao gradske vijećnike da podignu ruku za kredit od 44 milijuna kuna (obnova Galeba i palače Šećerane)! Za tu svotu, kako je izračunao jedan vijećnik riječkog vijeća, mogao bi se sagraditi dovoljno veliki vrtić u koji bi se mogla upisati sva djeca koja nisu uspjela dobiti vrtić u Rijeci! Ali, ne! Komunistički šaman Vojko Obersnel ne misli tako! Osim toga samo godišnje održavanje broda se procjenjuje na više od pet milijuna kuna i u ovom trenutku nitko ne zna tko će i taj trošak plaćati! Za afirmaciju ovog ludila potrebno je vrijeme tako da obnovljeni Titov brod neće biti obnovljen u vrijeme dok će Rijeka biti europski grad kulture!

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike

Cijela priča o Titovom “Galebu” je zapravo paradigma sudbine Titove politike. Titov “Galeb” ima naime zanimljivu prošlost. Brod nisu gradile marljive ruke Titovih komunista, riječ je o brodu izgrađenom u Genovi davne 1936. godine i bio je namijenjen prijevozu južnog voća.

U libijskoj luci Bengazi brod je 1941. pogođen torpedom i dotegljen je u Trst. Nakon kapitulacije Italije preuzimaju ga Nijemci. Hitlerova mornarica ga je prenamijenila u polagača mina i, da perverzija bude veća, taj je brod širom Kvarnera i sjevernog Jadrana postavio više od pet tisuća mina! Potom su ga saveznici pred Rijekom potopili 1944. godine.

Takav, potopljen, brod je kao svojevrsni ratni plijen izvađen i preuređen 1948. najprije kao mornarički školski brod, potom u Titovu jahtu kojom je on putovao ravno 14 puta.

Za potrebe upotpunjavanja legendi o drugu Titu tvrdilo se da se tim brodom poznate goste vodilo na Brijune, naročito se isticalo da su tim brodom prevezeni Elizabeth Taylor, Richard Burton i Sofia Loren, no čak je i HRT ustvrdio da je to laž. Političari i medijske zvijezde su redovito na Brijune stizali brodom Podgorka.

“Galeb” je funkcionirao 27 godina, Tito se njime koristio godinu i pol. Od njegove smrti, Galeb je bio običan školski brod za pitomce jugoslavenske mornarice. Početkom 1991. odvezen je u Crnu Goru gdje ga potom kupuje jedan grčki brodovlasnik koji je htio od njega napraviti jahtu (brod je duži od stotinu metara). Tako je dotegljen u brodogradilište Viktor Lenac. Kako Grk nije plaćao troškove obnove, brodogradilište ga je prodalo gradu Rijeci za 150.000 dolara.

Inače, da bi se ovaj bezumni spektakl mogao izvesti bila je potrebna pomoć garniture Vlade iz vremena Ive Sanadera, jer je ministarstvo kulture dok je njime rukovodio Božo Biškupić povuklo prvi, ali zlatni potez u tom smislu.

Naime, da Ministarstvo kulture 2006. godine nije “Galeb” proglasilo kulturnim dobrom, ne bi se moglo povući niti jedna kuna europskog novca za njegovu obnovu, a povučen je ogroman novac! Tom odlukom Biškupićeva ministarstva, Galeb je faktički “legaliziran” za buduće akcije riječkog gradonačelnika!

Nakon, dakle, ovakvog bezumnog bacanja novca za obnovu ovog broda, Rijeka je u povodu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture”, pripremila i sebi i nama, novi jugoslavensko-komunistički spektakl planom o instaliranju višetonske petokrake od armiranog betona na vrh znamenitog riječkog nebodera. Riječani fakat imaju mašte! No, niti to nije sve! U sklopu te manifestacije, očekuje se remek djelo znamenitog sadržaja redatelja Frljića, a poseban spektakl se očekuje kroz zasebnu manifestaciju nazvanu “Jugo-joga”.

Dakle, u sklopu manifestacije “Rijeka 2020 – europska prijestolnica kulture” pripremljen je i performans “Jugo-joga”. Riječ je, kako stoji u dokumentaciji koja predstavlja cijeli projekt, o “tjelovježbi prisjećanja političkih iskustava i vizualnog nasljeđa kolektivne prošlosti”.

U daljnjem obrazloženju se navodi da: “Performans ‘Jugo-joga’ poziva građane i prolaznike da se priključe izvođenju koreografije u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi poput joga-položaja i sličnih vježbi…svakodnevne prakse usmjerene na tijelo i duh pojedinca uklapaju se u grupnu vježbu, vježbu u kojoj se tijelo prisjeća političkih iskustava i vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…uz zvukove revolucionarnih pjesama i političkih slogana, publika i izvođači postupno se sjedinjuju u kolektivno tijelo u fizičkom obračunu s prošlošću i sadašnjošću”. Dakle, “tijelo se prisjeća vizualnog nasljeđa naše kolektivne prošlosti…”.

Da netko ovako nešto može i zamisliti već je teško povjerovati. Da postoje ljudi koji stoje iza ovog projekta, to je pak na rubu pameti. Ali da postoji hrvatska država i hrvatska državna vlast, uključujući i Ministarstvo kulture koje financijski i programski stoji iza ovakvih programa, to je apsolutno neshvatljivo! Da po Rijeci slučajni prolaznici izvode “jogu u koreografiji u kojoj se poze partizanskih junaka preuzete s javnih spomenika izmjenjuju s pokretima tjelovježbi iz joga položaja” to je ideja koja u prvom redu traži adekvatnu medicinsku skrb! Tako da bi, osim što bi na odgovornost valjalo pozvati Ministarstvo kulture i aktualnu ministricu, trebalo zamoliti da se u pomoć uključi Ministarstvo zdravstva.

Jer “Jugo-joga” najprije traži temeljitu medicinsku pomoć, detaljne pretrage i pomno promatranje! I dok se u Rijeci sprema spektakl u slavu Tita, komunizma i Jugoslavije kakav nije viđen od Titove smrti, Krešo Beljak je izjavio na informaciju da je UDB-a likvidirala više od stotinu hrvatskih političkih emigranata sljedeće: “Više od sto? Očigledno nedovoljno. Vidjeli smo tko je radio sranja i tko je uzrokovao ratove od 1991. do 1999. Fašisti u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama koji su nažalost pobjegli UDB-i”.

Dakle, “nažalost”… Beljakove isprike djeluju smiješno, kao i stavovi koje su o ovome iznijeli Bernardić i Bauk. Bauk je primjerice ustvrdio da se “Beljak pokušao napraviti pametnim, ali očito nije uspio”. Bernardić je, pak, govorio između ostaloga i o tome kako “Beljak ima osebujan stil…kako je dosta povijesnih podjela, dosta je vraćanja u prošlost…”. Gore dakle od Beljaka jedino su ova bulažnjenja Davora Bernardića. No, ponavljam, nakon pobjede Zorana Milanovića jugoslavenska zmija diže glavu.

Od Rijeke do (za sada) Beljakovog Samobora! Pa nema tome dugo da je Stazić izjavio kako “izgleda da u svibnju 1945. posao nije obavljen temeljito”. Osvoji li na jesen SDP, s ovakvim Stazićem na istaknutom mjestu, vlast, osvoji li tu vlast s moćnim Rankom Ostojićem čija policija nikada nije otkrila tko je stavio svastiku na Poljud, ali je dopustila političku histeriju, tako da danas sve skupa izgleda kao jasna podmetaljka, osvoji li takav SDP vlast u koaliciji s Beljakovim HSS-om i uznapreduje li ovaj lijevi fašizam na ovim temeljima na vjetru koji donosi opijenost vlašću, Hrvatska će se naći na pragu građanskog rata.

Sve se to još može zauzdati, sve se to još može zaustaviti, samo pod uvjetom povijesnog dogovora na domoljubnoj desnici. Ima li na desnici pameti? Ima li na desnici odgovornosti? Ima li na desnici svijesti? Ako nema, teško ćemo se othrvati tome da će malo pomalo cijela nacija vježbati “jugo-jogu” skačući po parkovima u pozama partizanskih junaka i uz prateće revolucionarne pjesme… Dok će višetonske armirano betonske petokrake preplaviti Hrvatsku…

Tihomir Dujmović / direktno.hr

Ivkošić: ‘Mesić, Josipović, Škoro… na istom zadatku’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari