Pratite nas

Kolumne

HITREC: Hrvatsku treba protresti od vrha do dna

Objavljeno

na

Dok svuda oko nas, od sjevera do juga, padaju tone snijega na četvorni metar, u Hrvatskoj ništa ili malo pa ništa. Stručnjaci objašnjavaju da smo se našli u klimatskoj rupi, pa nas je mećava mimoišla. Tako nas osim većih investicija sada izbjegavaju čak i mećave, a mi se skutrili u rupi zadovoljni što smo uopće živi i ostali na suhom, premda nezadovoljni smjerom u kojem ide Hrvatska, kažu ankete, što je odgovor mnogih kojima je pitanje postavljeno, a krivo je postavljeno. Hrvatska, naime, ne ide ni u kojem smjeru, stoji na mjestu. I ne bi trebala ni krenuti dok joj ne bude jasno kamo bi to trebala krenuti, dok ne bude imala opći strateški plan u kojemu uz manje ciljeve i etape treba definirati jedan i sveti cilj, svet u smislu da sve što se radi, poduzima i smišlja predstavlja sveto pismo za svaku državnu vlast, te ne može biti ni jedne koja bi na svoju ruku u izvedbenom planu nešto mijenjala.

Hrvatsku treba protresti od vrha do dna da se bi iz te smušene vreće istreslo sve što joj škodi, što ju drži u stanju besmisla i nekreativnosti, intelektualnih bezdana, štetnih nagodaba, gospodarskih lutanja, političkog amaterizma, nesposobnosti i infantilnog povođenja za nametnutim vrijednostima koje iz naše duhovne i tvarne domovine drsko i izravno stvaraju koloniju za čije najbolje dijelove već vojuju veće sile i nije daleko dan kada će ju toliko među sobom razdijeliti da svoje više nikada ne ćemo moći dobiti natrag. Oprezno i povodljivo skaktutanje hrvatske politike u današnjem obliku, skakutanje po rubovima pravih zamaha, samo dokazuje da se samostalna Hrvatska pretvorila u dječji vrtić, s odraslom, ali nezrelom djecom koja jedna drugoj kradu preostale igračke, tužakaju se tetama, grade i ruše kule od pijeska, na kraju postaju žrtvama pedofila koji vrebaju omanje i nemnogoljudne zemlje.

Jednostavnije rečeno: mi svoj plan nemamo, ali drugi imaju s nama planove koje već dobrano realiziraju. Prljavim unionističkim trikom, „mobilnošću“, kradu nam (pravu) nadarenu djecu privučenu slatkišima i nema velike razlike od osmanlijskog danka u krvi i sadašnjeg otimanja mladih koji će donijeti prosperitet bogatim i moćnim zemljama, a domovinu ostaviti bez vitalne, otporne snage. Bez svake snage, uključujući tzv. radnu snagu u svim sektorima, pa sada i mi (jer ipak ima i gorih od nas) uvozimo ljude i taj će se uvoz uskoro izjednačiti s izvozom. Kada se tomu dodaju migranti (imigranti) kojih je sve više premda se o tome službeno šuti, na dobrom smo putu da u skoroj budućnosti dođe do zamjene stanovništva i Hrvati se pretvore u manjinu kao sada (ne i službeno) u Bosni i Hercegovini, povijesnoj hrvatskoj baštini.

U stvari, da ne budemo licemjerni i prebacujemo krivnju, od početka ovoga stoljeća sami radimo na tomu da nestanemo. To što se izvanjske sile, vođene svojim interesima, trude i uspijevaju rastočiti Hrvatsku, samo je jedna dimenzija tragedije. Više od njih, mi se sami trudimo da budemo slabiji i neznatni, dopuštajući da nas se razara iznutra. Nikada i nigdje na svijetu nije bilo države tako blagonaklone prema parazitima, amebama, virusima i bakterijama koje ju izjedaju i ujedaju, a ona ne samo da šutke promatra nego i, ostajući bez jedne noge, pruža zvijerima i drugu. Tapša ih, daje im novac, baca im meso i kosti da bi ih smirila, ali one i dalje reže, divljaju i žele još. Žele smrt te iste države, Hrvatske koja ih hrani.

Nevjerojatna je (ah) količina te mržnje i upravo je paradoksalna, ali nepobitna činjenica da u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda hrvatstvo živi potišteno i potisnuto, da kradomice, baš kao u doba Jugoslavije, izražava svoje osjećaje i težnje, u strahu da ne bude isključeno iz diktirane globalne, „europske“, kvaziregionalne ili slične militantne ekspanzije koja nacionalno smatra sramotnim ili barem nemodernim i prijezira vrijednim, ostatkom ostataka, reliktom. Taj strah nije bez temelja, on se pretvara u egzistencijalnu zebnju. Za ilustraciju, zadržat ću se na polju kulture koje donekle poznajem.

Da je tzv. kultura premrežena parazitima i virusima o kojima sam govorio, nema nikakve sumnje. Kako god okrenete i kakve god argumente suprotiva imate, a nemate ih, činjenica je da umjetnik bilo koje fele danas, da bi preživio u stvarnom smislu riječi i donekle ostao na javnoj sceni sa svojim artefaktima,svojom umjenosti, mora na bilo koji način – u četiri oka ili javno – izraziti vjernost ideološkoj „strukturi“ koja je preuzela ustanove i novac namijenjen kulturi. Ili umrijeti. Uzimati danas hrvatske teme, a da u njihovu razradu ne utkate barem nešto prijezira i gađenja prema hrvatstvu – ma najbolje da ga i ne spominjete – istoga časa vas odnosi u limb prešućivanja ili u pakao izgnanstva.

Rečena struktura je postala neprobojnom, stanje je kafkijansko: vi i ne znate tko sjedi u kojoj sobi i tko to u zajedničkoj sobi odlučuje jeste li vi stvorili umjetničko djelo vrijedno pozornosti, je li vaše društvo ili udruga zaslužno i kreativno, ne znate koji su to ljudi i kakve su uopće njihove kvalifikacije da mogu meritorno ocjenjivati bilo što, više nema imena i prezimena arbitara, samo institucije koje se nekako zovu, imaju kratice da ih teže prepoznate, a na kraju krajeva bilo kakva estetička prosudba ionako je nevažna. Važno je vaše prezime. I ime, naravno. Ako imate stanovit pedigre iz prošloga, komunističkog sustava, bolje prolazite. Ako ste, ne daj Bože, ostajući čovjekom koji se bavi umjetnošću i kulturom u širokom smislu riječi, sudjelovali u stvaranju hrvatske države – dobivate negativne bodove. Ako vam dobace mrvicu, možete biti zadovoljni, jer „moglo je bit i gore“.

I slušajte moj savjet: nagovorite djecu da uzmu drugo prezime, jer se omraza prenosi i na njih, posebno ako su i oni nedajbože umjetnici po vokaciji ili genima. Nije tu riječ samo o birokraciji koja voli ostati bezimenom, riječ je o prevladavajućem protuhrvatskom naboju u zloćudnoj hobotnici koja je ljepljivim pipcima obavila hrvatsku kulturu i propušta prema javnosti samo ono što njezinu ljigavom biću odgovara, svojim štićenicima osigurava barnumsku reklamu i u stvari širi lažne vijesti o umjetničkim dometima djela. A javnost se čudi i odmahuje rukom, i njoj je već sve jasno, već je pomalo shvatila gdje živi i da može samo lamentirati zajedno s Matošem čija rodna kuća odlazi na bubanj jer je i on u svojem vremenu bio suverenist, starčevićanac, pa je eto zalužio što ga je snašlo. A i njegov duhovni politički otac koji se nalazi na velikoj novčanici u suvremenom platnom prometu, kunskoj novčanici, uskoro bi mogao nestati jer navodno narod (?) želi euro. Tako će na simboličnoj razini nestati hrvatski velikani, hrvatski gradovi i kulturno-povijesni spomenici, a zatim za pola stoljeća i stvarno. Protuhrvatska klatež trijumfira.

Kad se već,valjda, ne može vratiti na dinar svojih duhovnih i bioloških otaca i djedova, kad je već (barem za sada) povratak u Jugoslaviju sa srpskom dominacijom vrlo upitan, idemo (kažu oni) korak po korak. Kad već izravno nema Beograda, idemo Zagreb pretvoriti u filijalu u kojoj srpsku dominaciju možemo prošvercati kroz pupovačku manjinu, nagovoriti Hrvate (lako je to) da kroz novu hrvatsko-srpsku koaliciju načine od SNV-a zlatno tele koje arbitrira u povijesnim i sadašnjim pitanjima, a istodobno patetično govori o ugroženosti i iz te lažne pozicije putem svoga tiska širi nepatovorenu mržnju prema svemu hrvatskom, to jest najviše prema znanosti koja bi mogla razotkriti floskule jugohistorije, prema hrvatskim braniteljima čiji je smrtni grijeh da su čudesno obranili Hrvatsku, prema hrvatskoj vojsci koja se pod Krstičevićem vratila izvorima iz devedesetih, pa se čak drznula ući u „srpski Vukovar“.

Sotonska spletka s optužnicom protiv Krstičevića za navodno granatiranje kolone blizu Jajca 1995. nastala je u krugu srbijanske soldateske kojoj se farsično „sudi“ u Beogradu za raketiranje Banskih dvora, a zajednički cilj suda i „optuženih“ je lansiranje lažnih vijesti o tom terorističkom činu koji se sada u Srbiji pripisuje generalu Stipetiću (!), za osvetu što je prešao na hrvatsku stranu, kao što se kriminalizira i Krstičević, jednako priglupo i zlobno i s jednakim motivima. Nema sumnje da će potpora soldateski doći i iz filijale u Hrvatskoj.

Oluja je u velikosrpskoj, četničkoj, dakle sadašnjoj srbijanskoj imaginaciji izjednačena s Jasenovcem čijega se mita i dalje drže kao pijan plota, a svako traganje za istinom proglašuju opasnim revizionizmom. Drugim, groznim krimenom drže mirnu reintegraciju istočne Slavonije. Nema nikvih razlika između ne samo tabolidne nego i službene medijske scene u Beogradu i pupovačke u Zagrebu, gdje se hrvatski branitelj Thompson ubija čekićem i kolje srpom, drugdje se uživa u makar i tehničkom vješanju prvog predsjednika pri postavljaju spomenika u Zagrebu, a „hrvatska“ kulturna scena bez ikakvih ograda i tetošena od vlasti nadopunjuje te srdačne osjećaje iskapanjem Tuđmana iz groba, po uzoru na koalicijsku vlast određuju se povjerenici za igrane filmove u hrvatsko-srpskoj kombinaciji, pa ćemo uskoro gledati i film o zombijima Hrvatima koje može spasiti samo blagotvorna srpska krv.

Bjelodano je da su Hrvati u podređenom položaju kao što su bili i u doba jugoslavenske SR Hrvatske i da moraju šutjeti i šuteći gledati tko to predstavlja hrvatsku kulturu u ovom vremenu, ako tko grakne dolazi pod udar podle odredbe o mržnji koja je izmišljena i nametnuta samo za hrvatsko pučanstvo te se bilo kakav ispad konsterniranih Hrvata podiže na najvišu državnu razinu i mediji ga razvlače kao kaugumu, dok se sustavno, službeno (a što su Novosti nego službeni list) vrijeđanje hrvatskih simbola i institucija poput oružanih snaga, tolerira navodno poradi očuvanja stabilnosti vlasti.

Prodor klateži u sve kulturne sfere počeo je odavno i završio uspješno, počeo je u revolucionarnoj maniri u vrijeme Račana, nastavljen u doba prvoga povratka HDZ-a, koji je neokomunističku kulturnu ostavštinu i kadrove ostavio gotovo nedirnutima, nastavljen koalicijom SDP-a i HNS pri čemu su potonjem prepuštene kulturne institucije i dovučeni nekompetentni, ali opaki jurišnici iz tzv. civilnog sektora, te su u duljem razdoblju uglavnom ostali i nakon drugoga povratka HDZ-a s koalicionarima među kojima je, gle čuda, sada i opet HNS, i opet SDSS. Ilustracija lustracije kompetentnih hrvatskih kadrova može svakako biti slučaj Ane Lederer, koju je HNS-ova ministrica kulture protjerala iz HNK proguravši zakon e da bi joj progon uspio. Ni tada nisu udovicu Gordana Lederera ostavili na miru, pakirali su joj štošta, sve do ne tako davnog degutantnog napisa u jednom tjedniku, napisa za koji sam odmah rekao da je utuživ, pa je tako i bilo, a teatrologinja dobila spor već na prvom ročištu, jer je „izvor“ iz HNK zanijekao sve što je u napisu rečeno te ostavio zblenuti tjednik i novinara u čudu i na cjedilu. K tomu je, u međuvremenu, Ana Lederer postala (natječajem) pročelnicom ureda za kulturu grada Zagreba, ali nakon nekoliko m jeseci rada otjerana s tragikomičnim obrazloženjem da natječaj nije bio dobro proveden ili tako nešto, da je poništen. Kako je to moguće? Ma sve je moguće.

Kao što je moguće – da se malo odvojim od kulture – da hrvatski veleposlanik bude nazočan proslavi dana srpske republike u BIH ili se barem nađe u Banjoj Luci upravo toga dana, na obljetnici entiteta nastalog na najgroznijem etničkom čišćenju još od vremena Bleiburga. No dobro, taj je valjda djelovao na svoju ruku, ide ionako u mirovinu pa zašto ne bi barem na odlasku pokazao svoje simpatije, pojeo vuk magare. A što je ondje radio predstavnik Hrvata u BiH, njega treba pitati i je li doista misli da jedino potporom zločinačkoj tvorevini može dobiti podršku u bitkama s prijetnjama muslimanskog korpusa s kojim, zahvaljujući zabludama i daytonskim intrigama, dijeli (?) istu maglovitu teritorijalnu jedinicu zvanu federacijom. No dosta o tome, s usputnom misli: da prije stotinu godina hrabri Međimurci – među kojima je bio i znameniti slikar Režek, ali i Kvaternik – nisu odlučnom akcijom „prisajedinili“ Međimurje Hrvatskoj, danas bi ondje bio u najboljem slučaju davni spomen na herceg-Međimurje.

Novi prijevod Biblije

Svaki je prijevod Biblije na narodni jezik u povijesti bio prvorazredan kulturni događaj, a prijevodi na hrvatski imali su uglavnom tužne sudbine, pa su nekima trebala stoljeća da uopće ugledaju svjetlo dana. Svršetkom šezdesetih prošloga stoljeća skupina bibličara, književnika i jezikoslovaca pod vodstvom Bonaventure Dude i Jure Kaštelana iznjedrila je čuvenu Bibliju, koja u svakom smislu, pa i jezičnom, do dana današnjeg nije izgubila ništa od svoga sjaja. Imena suradnika su poznata, bila su i tada poznata, i te kako. Ekipa koja sada naviješta novi prijevod Biblije manje-više je nepoznata, ali očito ambiciozna. Kada prijevod bude dovršen, komentirat ću. Za sada imam pred sobom samo napise iz raznih tiskovina, a to što vidim nimalo me ne raduje.

Vidim da bi oni učinili Bibliju pristupačnom „prosječnom čovjeku“, između ostalog i tako da iz hrvatskoga jezika istjeraju imperfekt i aorist, što je u najmanju ruku posao štetočinjski. Vidim da govore o „sadašnjem hrvatskom jeziku“, pojmu koji u jezikoslovnoj znanosti ne postoji. Vidim da čitatelja drže neobrazovanim, neškolovanim likom, koji je svršetkom osamdesetih prošloga stoljeća valjda mogao glatko čitati zagrebačku Bibliju, a sada više ne može. Tisak otkriva da jedna od početnih rečenica Postanka ne će biti prevedena „I reče Bog: Neka bude svjetlost. I bi svjetlost“, nego „Tada je Bog rekao: neka nastane svjetlost – i pojavila se.“ Pa naravno da se pojavila kad joj se lijepo reklo neka bude, i to još iz Božjih usta, nego što je trebala, odbiti? Sin Božji se pretvara u Božjeg Sina, a Duh Sveti u Sveti duh (za razliku od Rebra i Vinogradske). Ma gledajte, dragi prevoditelji, Biblija iz 1967. bila je svjesna prije svega melodije Knjige i na najbolji je način tu univerzalnu melodiju prilagodila melodioznosti i ujedno beskrajnim mogućnostima hrvatskoga jezika u poetskom u stvari izričaju i ritmu nalik suvremenom slobodnom stihu. A vi biste sada sve to preveli u suhoparnu prozu, podcjenjujući publiku, pa i mladu publiku koja vas posebno brine. (A što ćemo s psalmima?)

Uostalom, brojna su izdanja Biblije za mlade, pa to već imamo na tržištu. Vidim, i opet iz tiska, pa neka mi se ne zamjeri jesam li krivo shvatio, da vas muče neki erotsko-seksualni aspekti Staroga zavjeta posebno, prepunog izraza i radnja uključujući inceste, te čitam da ćete glagol „poznati“ koji se rabi u zagrebačkoj, pretvoriti u – odnos. Rečenica „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina“, trebala bi, kažu, zvučati „Čovjek stupi u odnos sa svojom ženom Evom…“ Vidite, mladi čitatelj zagrebačke Biblije u trenu shvati o čemu je riječ i što se skriva pod glagolom „poznati“, jer se u istom sklopu nešto rodi, a mladi nisu toliko blesavi da ne bi odmah razumjeli tajanstveni eufemizam, pa ga u daljnjem tijeku čitanja prihvatili. Kao što mladi rabe glagol „hodati“ koji je isto tako kao tajanstven, a znamo što (u pravilu) znači. No dobro, valjda mislite i na prodaju pod sloganom: Mi smo napravili perfektan prijevod, za razliku od Bonaventure Dude i družine koji su bili imperfektni. (Na kraju, kojim će se pravopisom služiti new prevoditelji? Goldstein-Jovanović-Jozićevim?)

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Vulinovih 11’

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja u svega tjedan dana dosta su zorno pokazala tko je destabilizirajući faktor na teritoriju bivše države, regije, odnosno zapadnog Balkana, kako ga vole nazivati bjelosvjetski političari kojima ide na živce nabrajati taj niz suverenih država nastalih sagorijevanjem bivše Jugoslavije.

Milorad Pupovac, dakle, nije bio u pravu kada je faktorom destabilizacije nazvao RH, jer nisu časnici HV-a zaustavljeni na granici sa Srbijom da bi prošvercali uniforme i obukli ih, pred kamerama usred Srbije, pa izazvali skandal, nego su ti ekshibicionisti bili 11 oficira Vojske Srbije. Da nisu bili zaustavljeni od hrvatskih graničara, došli bi do Jasenovca i tamo se presvukli u službene uniforme Vojske Srbije pa bi to bila velika sramota za RH i Plenkovićevu Vladu. Kako se u Srbiji ništa tako važno ne može dogoditi bez izravnih naredbi predsjednika Vučića, jasno je da je on bio upoznat s planom provokacije, piše Davor Ivanković/VL

“Vulinovih 11”, kako je te srbijanske vojne ekshibicioniste, mora se priznati, dosta duhovito nazvao Plenković, ovaj put nisu uspjeli u namjeri, no ne treba sumnjati da će ih to obeshrabriti. Drugi događaj pak nema takve folklorne i crnohumorske elemente, a samo naizgled ne tiče se Hrvatske, nego susjedne BiH. Njima je Vučić izveo puno zahtjevniju i znatno zlokobniju provokaciju. Predsjednik Srbije, u pratnji ministra “rata” Vulina, ali i ministra financija Maloga (stvarno se tako zove – Siniša Mali) “obreo” se u Drvaru, gdje je organizirao narodni dernek. S njime je u taj gradić stiglo i kompletno vodstvo Republike Srpske pa su uz njih grunule i bujice tjelohranitelja i agenata.

Za one koji se sjećaju partizanskih filmova, sve je to sličilo na onaj “Desant na Drvar” kada su, naravno, u filmovima uvijek stupidni Nijemci desantirali svoje specijalce, a na kraju uspjeli zarobiti jedino uniformu “Ljubičice bijele”, Tita, koji je, međutim već bio dao petama vjetra. Vučić se, dakle desantirao, s cijelom svitom, narod ga je dočekao jer su tamo Srbi u većini, a jedini je “problemčić” u tome što Drvar nije u Republici Srpskoj, nego spada u Federaciju BiH, 10. kanton, odnosno Hercegbosansku županiju, kako je nazivaju Hrvati i čije je sjedište u Livnu.

Hrvati su na taj dan namjeravali obilježiti datum oslobađanja Drvara, kao i Jajca 1995., kada su, nakon Oluje postrojbe HV-a i HVO-a krenule dokrajčiti rat i razne srpske vojske, no Srbi su ih čak mjesec dana prije upozorili da je ta “fešta” njihova te da će baciti balvane na cestu prema Livnu i, ako treba, oružjem zaustaviti Hrvate! Vučiću je ovo bio prvi “svesrpski” nastup izvan državnih granica Srbije i administrativnih granica Republike Srpske te ga valja zabilježiti kao novi korak k ostvarivanju državne strategije Srbije. I po svemu je podsjećao na istupe srbijanskih emisara koji su krajem 1989. i 1990., uoči rata, dolazili u Hrvatsku i potpaljivali pobunu Srba.

Njegove poruke bile su usmjerene i prema “domaćinima”, Hrvatima i Bošnjacima, čija je vlast na papiru i u Drvaru, a poručio im je da Srbi neće dopustiti da ih nazivaju agresorima. Dao je do znanja da 13. rujna Srbi smatraju okupacijom i etničkim čišćenjem. “Svi pokušavaju umanjiti naše žrtve i proglasiti nas agresorima. I ne samo rata 1990.-ih, nego i onih koji su stvarali nacističke države. Iznenada su i oni postali osloboditelji”, rekao je Vučić u Drvaru. Koja je strategija vezana uz taj kraj u kojemu su Srbi etnički u većini, a koji nije dio RS-a, postalo je jasno kada je Vučić najavio sve veću pomoć i subvencije za ove “četiri opštine – Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac”. Davor Ivanković/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Naša teorija zavjere

Objavljeno

na

Objavio

Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.

No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni, piše Borislav Ristić/VečernjiList.

Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.

Možda zato poneki među nama u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoćna žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.

Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti.

Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških tornjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada.

Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.

Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.

To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.

Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: “Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži.”

To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari