Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Islamistički napadi postali su svakodnevnica i razorili život Europljana

Objavljeno

na

Ljeto pokazuje tek manje znake slabosti nakon što je divljalo u najgorim oblicima puna dva mjeseca i još ne misli prestati. Uobičajena sezona kiselih krastavaca pretvorila se u sezonu gorkih pilula, vatrenih stihija, suše i prekomjernog granatiranja Hrvatske neodrživom turističkom najezdom.

Glede požara, i opet vatrogasni zapovjednici javno i otvoreno govore o podmetanjima, a onda se naglo izgube s ekrana i više o podmetačima nema ni riječi ili ih se sve svodi na neuravnotežene osobe. A radi se, više no očito, o organiziranom teroru, koji policija i Ministarstvo unutarnjih poslova izbjegavaju nazvati pravim imenom, njih više zanima uhićivanje hrvatskih branitelja koji su se devedesetih suprotstavili teroru. Ne zanimaju ih ni komemoracije kninske i glinske, o Slavoniji da ne govorim, ne traže zločince koji su mučili i ubijali Hrvate u srpskim logorima na tlu Hrvatske, javnosti mažu oči povremenom potragom za „nedostupnima“, a dostupni im se šeću pred očima. O logorima u Srbiji gdje je kosti ostavilo mnogo Hrvata, a desetci tisuća na sve moguće načine zlostavljani – tek tu i tamo netko progovori, ali službena vlast i prije i sada ne poduzima ništa određeno jer joj izvana sugeriraju da ne „talasa“. Bilo pa prošlo. Preživjeli su već skloni crnom humoru, oprostite što ste nas ubijali, mučili i silovali, kažu. A da im jedino to preostaje toliko godina nakon stradanja, e, to je strašno i mučno.

Terorizam

Krvavoga terorizma u Hrvatskoj još nema, Bogu budi hvala, i nadajmo se da će tako ostati. No ta je nada tanka i ne smije nikoga uspavati. Ima nešto što govori u korist nadi: naime, Hrvati nikoga nisu kolonizirali, pa u nas otpada teza o osveti ljudi iz bivših kolonija u kojima su europski kolonizatori činili zla. Ni ta teza nije uvijek obranjiva. Pokolj u Barceloni nameće pitanje tko je koga prvi kolonizirao na tlu današnje Španjolske (i Katalonije). Muslimani iz sjeverne Afrike prebacili su se na Pirenejski poluotok i 711. (doba uspona hrvatskih kneževina) porazili vizigotskoga kralja Roderika, te u samo deset godina osvojili cijeli poluotok koji je postao provincijom Omejadskog Kalifata sa središtem u Damasku. Islamizacija je bila gotovo potpuna.

Ni Karlo Veliki nije uspio naškoditi Maurima, njegova je vojna propala, a zalaznica poklana – jedini rezultat bila je besmrtna Pjesan o Rolandu koji je zaglavio štiteći odstupnicu… Ostatci kršćana na sjeveru postali su poslije okosnicom rekonkviste koja je trajala, nejednakim intenzitetom, do 1492. godine, upravo one kada se Kolumbo otisnuo u Novi svijet. Tada su muslimani već dobrano bili islamizirali velik dio Europe dolazeći s druge strane, s istoka, u turskom, ali i arapskom ruhu i potom u sljedećem stoljeću zaustavljeni u zemlji Hrvata, to jest u stamenim ostatcima ostataka. Istjerani su svršetkom sedamnaestog, u sljedeća dva stoljeća uglavnom nestali iz Europe ako se ne računa Bosna u kojoj je hrvatsko pučanstvo – odnosno nezanemariv njegov dio – bio temeljito islamiziran, ali se zahvaljujući upravo svijesti o davnim korijenima i jeziku održao na europskom tlu jer je turska krv bila tanka.

Izetbegović

Veći se dio prisjetio hrvatskoga porijekla, manji je dio doživio amneziju, lavirao nestabilan sve do Izetbegovićeve islamske deklaracije koja ga je bacila u zagrljaj one političke varijante vjerskoga fanatizma i prikrivenog a zatim i stvarnog imperijalizma koji propovijeda nesnošljivost. I sada smo tu gdje jesmo i s čime su suočeni Hrvati u Bosni i Hercegovini – oči u oči s islamskom puzajućom kolonizacijom koju im je omogućio Dayton formulom tri u dva, pod krinkom straha od stvaranja islamske države u Europi, straha tako podmuklo realiziranog da su muslimanskom entitetu pridodani Hrvati kao ukras, te se, kao, ne može reći da je u muslimanskim rukama, nego, eto, ima i „podstanare“ kršćane, štoviše katolike. A to što su i u Sarajevu, kao i Beogradu, izgubili tekst Daytonskih sporazuma, ionako ništa ne znači – ti su sporazumi mijenjani u hodu kako je odgovaralo europskim slijepcima, sve nadalje na štetu Hrvata, a ni u Washigtonu nisu progledali potpuno, čak ni nakon 11. rujna kada se ustanovilo da pipci vire iz bosanskih, mudžahedinskih i drugih mjesta, pa ni onda kada su ratnici s dugim bradama pohrlili u Siriju da se ondje bore za „kalifat“ – naj oživjeli kalifat koji je već jednom uspio pokoriti Pirinejski poluotok u osmom stoljeću, a zemljopisne karte suvremenoga kalifata u usponu (koji po očekivanjima završava porazom) dosegnule su bile i do Hrvatske.

Izetbegovićeva deklaracija

U međuvremenu se stara Europa postarala da bude nagrižena iznutra, da uveze što više muslimana, a njezini multi-kulti ideolozi proglasili tu ekstenziju vrlo modernom, naprednom i kakvom sve ne, dok nisu počele odjekivati bombe, sijevati sablje i noževi po cijeloj Europi, islamistički napadi postali europskom svakodnevicom i doslovce razorili život Europljana, to jest njihov način života. Htjeli to u Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj itd. priznali ili ne, junačili se da ih ništa ne može uplašiti ili ne. Stari dio Europske unije dao se nasanjkati, novi i noviji dio reagirao je razumnije i nije (ni u toj stvari) podlegnuo zapadnim floskulama koje su – odbacujući kršćansku tradiciju kao temelj Europe – otplovile u opasne magle njegovanja džihadista u svome naručju.

Na terenu nama najbližem: uništenje hrvatske političke i vojne (HVO) zajednice, to jest republike Herceg-Bosne – bez obzira na okolnosti i pritiske koje su takav potez naoko opravdavale – bio je čin nedopustiv a posljedice strašne. Izetbegovićevu deklaraciju realizira njegov sin i protuhe poput Halida Genjca čije su veze s mudžahedinima i dekapitacijama Hrvata i Srba u vrijeme ratova bjelodane . Taj novi muslimanski imperijalizam kao i svi ostali ima, naravno, u vidu i hrvatsko more. Bilo je to jasno i devedeset treće, jasno je i sada kada razni genjci i ostali koji se s njime rimuju dižu buku oko Pelješkoga mosta, a pozornim čitanjem daje se naslutiti da bi i opet (kao i onda) vrlo rado dobili Ploče i tako popločali put svojim dobrim namjerama, jer je Neum ionako – znaju to oni – nepogodan za luku. I inače, hrvatsko je more nevjerojatno privlačno. Svi bi na more.Zajednička im je ideja da „Hrvatska ima previše mora“ a oni jadni zakinuti.

Mauri i Maori

Mauri su u dugoj vladavini Španjolskom imali i ljepših strana, ostavili predivne artefakte, palače i ine proizvode visoke maurske umjetnosti, kojima se i danas dive turisti, skreću im pozornost od ubilačkih automobila i kombija pa postaju neopreznima. Na drugom dijelu Kugle i prije i nakon nestanka Maura iz Španjolske (ili prekrštavanja) živjeli su i žive u manjem broju i danas Maori na Novom Zelandu. Nisu podizali palače, ostali su bliski prirodi, njegovali ratničke plesove koje je imala priliku vidjeti i Kolinda GK, ponešto konsternirana, ali ne previše. Maori nisu, kao ni Hrvati, nikoga kolonizirali, ali njih jesu posebno otkako je 1840. V. Britanija anektirala Novi Zeland na isti način kao i Rusija nedavno Krim. Maori su se pobunili, ali izgubili. S Hrvatima se dobro slažu. Nazivaju ih Tarara, što na maorskom jeziku navodno znači „ljudi koji puno pričaju“, bez obzira što su Hrvati i puno delali. A riječ Maor (čitam) znači normalan čovjek. Pa nije čudo da su se s Hrvatima lijepo slagali, a ima i mješovitih brakova.

Tako je hrvatska predsjednica došla na kraj svijeta, nakon posjeta predzadnjoj točki, to jest Australiji gdje se sastala sa svim glavnim i običnim guvernerima, političkim vrhom i hrvatskim iseljenicima, ne propustivši u jednom govoru naglasiti da je hrvatski u Australiji priznat kao službeni jezik (jedan od) prije nego u Hrvatskoj. Suptilno je zaobišla prostorije hrvatskoga društva koje još ima neka sjećanja na NDH, ali posve nepotrebno izbjegla slikara Charlesa Bilića, koji prikazuje (između ostaloga) Tita kao krvožedni lik. No, u svemu je posjet uspio, hrvatski ju iseljenici nisu bojkotirali kao Milanovića, dočekivana je, kažu, kao kraljica, što britanskoj kraljici sigurno nije promaknulo pa je popila koktel više nego inače.

Za to vrijeme je u Hrvatskoj obilježena polovica predsjedničina mandata, što sam saznao iz Dnevnika HTV-a budući da se ne bavim matematikom. U stilu Dnevnika koji po staroj špranci robuje od „pluralističkih“ nagnuća, o polovici mandata govorili su Davor Ivanković i meni nepoznati komentator. Ne vidim dobro, slova su sitna a televizor star, no učinilo mi se da piše kako je nepoznati – komentator HTV-a. Ako sam krivo vidio, imam ispriku. U svakom slučaju, Ivanković je relativno dobro analizirao Kolindinih pedeset posto (mandata), a nepoznat netko u sivim i prepoznatljivim frazama nastojao umanjiti predsjedničine uspjehe, kao da dolazi iz staračkoga doma SDP-a. Tako HTV uspostavlja ravnotežu.

State Department

Moćne riječi, ili su barem bile. „Ameriku“ držimo prijateljskom zemljom i jest na stanovit način, partneri smo u NATO-u, itd., mnogo Hrvata živi ondje. Pa bi zato i SAD trebale biti opreznije kada u izvješću State Departmenta govore o Hrvatskoj, odnosno provjeriti tko ih to brifira iz Hrvatske. Očito da imaju kao informatore uhodanu skupinu klateži kojoj Hrvatska nije po volji, očito je da bez provjeravanja gutaju servirane nebuloze pa ih plasiraju u obliku izvješća koje je rasrdilo hrvatsku javnost. Ako se stave na stranu sve dvosmislenosti izvješća, ostaje gola istina da State Department s velikom pomnjom prati nepostojeću ustašizaciju Hrvatske i usput dijeli neizravne lekcije.

Spominju se i imena poput Hasanbegovića koji se opire lažnom (komunističkom, jugoslavenskom) antifašizmu, ali mu glorifikacija ustaškoga režima nikada nije pala na pamet, nazvao je štoviše politiku toga režima najvećim posrnućem u hrvatskoj povijesti. Ni to nije posve točno, najveće posrnuće bilo je ulazak Hrvatske u Kraljevinu SHS, poslije nazvanu Jugoslavijom, a iz toga je posrnuća proizašlo drugo, kojega bez prvoga ne bi ni bilo. No dobro, ne ćemo cjepidlačiti. Znači, glede Zlatka izvješće je promašilo. Zatim se spominje dokumentarni film „Jasenovac – istina“ i tu su pisci izvješća pokazali da nemaju pojma o čemu pišu. Navode da se u filmu umanjuju brojke žrtava u Jasenovcu za vrijeme NDH, štoviše pisci spominju brojke koje film „utvrđuje“, što je prijesna laž: u tekstu je izvan svake sumnje rečeno upravo da o brojkama (ljudima) ne će biti govora jer jednostvano nema uporišta ni za jednu „konačnu“ tvrdnju, nema uporišta budući da znanstvena istraživanja nisu provedena. I točka.

Pupovac

Prema tome, pisci izvješća su upravo diletantski nasjeli na podmetnutu neistinu, što im ne služi na čast. Ministarstvo vanjskih poslova RH očito nije htjelo ili se nije usudilo staviti primjedbe, nego je izvješće „primilo na znanje“, to jest neznanje je primilo na znanje. Po stoti put ponavljam: cilj filma bio je razotkriti da Jasenovac nije bio samo ustaški logor nego i komunistički, znači jedna od postaja Križnih puteva, i da je postojao praktički sve do svečanog otvorenja Golog otoka. Ta će istina biti u budućnost dokazana, ukoliko se znanstvenicima koji na tome rade omogući da nesmetano djeluju. O tome u izvješću SD nema ni riječi, nema ni o „proslavama“ poput Srba, glede „proustaške“ kolone u Zagrebu nema podatka da je to bila demonstracija protiv gašenja (makar na nekoliko dana) jedne komercijalne televizije, gašenja u demokraciji nedopustiva. Nema spomena da u Hrvatskoj nema ni jedne proustaške stranke u Hrvatskom saboru niti blizu ulaska u nj, odnosno da takve stranke koja bi otvoreno slavila ustaštvo uopće nema, za razliku od pročetničkog SDSS-a iz čijega krila su vjerojatno i neki informatori, a koja stranka drma političkom scenom u Hrvatskoj. Zaključno o izvješću: radi se o 2016. godini i pisci su očito iz bivše administracije. Novi hrvatski veleposlanik u SAD i Ministarstvo vanjskih poslova RH imat će do sljedećeg izvješća dosta posla.

Slučajno ili ne, izvješće SD poklopilo se s Pupovčevim (gdje su kosti dr. Šretera,?) intervjuom danom srbijanskim novinama, u kojemu beogradski politički agent postavlja hrvatskim vlastima (u koje je spletom okolnosti inkorporiran) pet zahtjeva, a nema dvojbe da će s njima izići i službeno u javnost i ucjenjivati koliko može, a može. Da nisu svi Srbi koji kao manjina žive u Hrvatskoj na istoj liniji, pokazuje revolt mnogih od njih, koji se distanciraju – i to vrlo odlučno – od SDSS-a i Pupovca, a njegovu potvoru o asimilaciji drže neistinitom. Naravno.

Zainteresirana ljevica

Spomenuo sam u tekstu Kolumba, onoga pravog, to jest Kristofora. Poslije njega je Ameriku još jednom otkrio Amerigo Vespucci, a treći je bio Vjeran Zuppa. Potonji je, naime, ustvrdio da ljevica više nije zainteresiran za radnička prava, nego za kulturu (i obrazovanje). Eto, nismo znali. Znali smo i znamo puno više, to jest da SDP (i bivši HNS poglavito) nisu samo zainteresirani za kulturu, nego su odavno sve – doduše skromne ali drske – snage bacili na to najvažnije područje, infiltrirali se, umrežili, zagospodarili, zasjeli i ne miču se. Stvorili su betonski zid koji umjetnici ne mogu probiti,a ako koji pokuša preskočiti preko zida, jednostavno ga odstrijele.

O Nazoru još jednom

Posve slučajno naletio sam u nedjelju na dokumentarnu emsiju HTV-a o Zadru. Emisija je već bila krenula, a ja sam upao baš u trenutku kada se na ekranu pojavila fotografija Vladimir Nazora u vrijeme njegova bijesnoga govora da već razrušeni, bombardirani Zadar treba do kraja razoriti. Pomalo obzirno, ali svakako potvrđujući da je Nazor rekao što je rekao, prisnažila je povjesničarka umjetnosti. Tako da moje pisanje o Nazoru u prethodnoj rubrici – a koje je naišlo na ambivalentne reakcije – dobiva nove potvrde. To jest: čovjek po kojemu se zove najviša državna nagrada u kulturi, zagovarao je kulturocid. Tanka obrana da se tako htio promijeniti „talijanski štih Zadra“, nema uporišta. Ono što je u Zadru bilo i jest najdragocjenije, pripada hrvatskoj graditeljskoj baštini.

Vrlo dobra spomenuta emisija HTV-a govori o vandaliziranju Zadra u režiji komunističke bagre, potaknute Nazorovim govorom (jer ako pjesnik Hrvatskih kraljeva tako kaže, hajdmo rušiti). Novi podatak za mene bio je nazočnost Engleza na zadarskom tlu (nakon što su prethodno masakrirali grad iz zraka), koji su ipak razumjeli da tu ima blaga svakojakih, pa ih pokupili i odnijeli sa sobom. Do zlata i srebra Zadra nisu došli zahvaljujući benediktinkama. Usput: emisija potvrđuje da je Miroslav Krleža odigrao ključnu ulogu u spašavanju Zadra od potpune devastacije.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Mit o razjedinjenoj zemlji

Objavljeno

na

Objavio

U Vukovaru je u koloni koračalo šezdeset tisuća ljudi iz svih krajeva, usprkos proteklih dvadeset šest godina od velike tragedije, kvalifikacijsku utakmicu nogometne reprezentacije gledao je prepun Maksimir i još 1,5 milijun televizijskih gledatelja, povratak dvojice generala iz Haaga dočekalo je prije pet godina milijun Zagrepčana, za neovisnost države glasovalo je više od devedeset posto birača, za prirodnu definiciju braka izjasnilo se blizu osamdeset posto izišlih na referendum, za proglašenje Stepinca svecem, kad bi se organizirao jedan takav referendum, bilo bi sto posto katolika…

Hrvatska je, dakle, u nekim temeljnim vrijednostima i emocijama, bez obzira na stranačke simpatije i antipatije, homogena nacija kao malo koja u zemlja u svijetu.

Mit o zemlji nepomirljivih suprotnosti nastaje temeljem polemika medijski eksponiranih i ideološki preopterećenih pojedinaca, skupina i skupnica, kao i temeljem neke vrste specijalnog rata u obliku umjetnog podgrijavanja i proizvodnje neprijateljstava na matrici antifašisti-fašisti, ustaše-partizani i slično.

Jedno objektivno istraživanje, koje još nitko nije proveo, pokazalo bi da građani ove zemlje u visokoj mjeri imaju podjednako snažnu distancu prema oba, kako se to kaže, totalitarna režima i prema njihovoj političkoj ostavštini, ili naprosto te mrtve epohe povijesti žele zaboraviti.

Hrvatska je ujedinjena u domoljublju i otporu agresiji, u kršćanskim vrijednostima i poštivanju Crkve, u solidarnosti prema ugroženima, u brizi za bolju budućnost djece i za sudbinu države, ujedinjena je, nažalost, i u siromaštvu.

S ovakvom slikom Hrvatske zacijelo se ne bi složili, primjerice Igor Mandićili Dubravka Ugrešić, za koje je domoljublje utočište hulja, hrvatska država promašeni, hipernacionalistički projekt i reetablirana NDH, kao što se ne bi složili ni neki drugi kritičari svega postojećeg, koji zapravo, svjesno ili nesvjesno, pod oblandom lažnog individualizma i kozmopolitizma govore, pišu i djeluju na crti velikosrpske promidžbe, koja je prethodila Vukovaru i koja traje sve do dana današnjeg.

Za njih su kuna, zastava, grb, branitelji, vjernici, navijači, hadezeovci, vlast i narod uopće samo simboli, odnosno poluge „ustaškog nacionalizma“, sve je oko njih nepodnošljivo fašističko, jer im je nepodnošljiva nova politička stvarnost stvorena raspadom Jugoslavije i neuspjehom Miloševićeva projekta.

No, ovakav tip, nazovimo mišljenja, ne može se smatrati dijelom „podijeljene Hrvatske“, već više devijacijom.

Postoji, međutim, jedna ozbiljna podjela, podjela na narod i na političku klasu, koja je od naroda sve otuđenija, koja mu se obraća od prigode do prigode, od izbora do izbora, od kolovoza do kolovoza, ili od studenoga do studenoga, koja na vapaje „još nitko nije suđen za zločine“ odgovora šutnjom, tetošeći usto otrovnu neprijateljsku propagandu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ima li Hrvatska snage primijeniti znanja prof. Marca Gjidare, koga nam predstavlja predstojnik Plenkovićevog ureda, Zvonimir Frka-Petešić?

Objavljeno

na

Objavio

Profesor Marco Gjidara je izvan znanstvenih i dijela akademskih krugova u Hrvatskoj, gotovo nepoznata osoba.

Kad sam nazad nekoliko godina, pokušavajući detektirati u svojim analizama razloge, ali i rješenja kronične slabosti hrvatskoga državno–političkoga poretka, posve slučajno otvorio znanstveni rad u zborniku radova na Splitskom pravnom fakultetu, pod nazivom „Općenito o pravu glasa i o biračkom pravu iseljenika“ profesora Marca Gjidare, bilo mi je jasno da tražeći pamet i mudrost diljem svijeta, zapravo hrvatska politika, akademska zajednica, nacionalne i društvene institucije i poglavito medijski autori, iz neobjašnjivih razloga ne vide besplatan i to spasonosni dar u svojim njedrima.

Marco Gjidara

Profesor Gjidara je na savršeno jasan, istraživački i znanstveno besprijekorno precizan način upozorio na cijeli niz nedostataka hrvatskoga izbornoga sustava, detektirajući ne samo u tom radu, nego u svome cijelome znanstvenom opusu i razloge tome, kao i rješenja, kako s nacionalno-političkoga stajališta suvremenih država, tako, i još i više s pozicije temeljnih političkih i ljudskih prava suvremenoga čovjeka.

Zbog toga ćemo u posebnom terminu objaviti i njegov govor s predstavljanja njegove knjige „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine, u kojem izravno i autoritativno ukazuje na razloge slabosti državno-pravnoga i političkoga poretka, pogotovo s pozicije analize jugoslavenskoga naslijeđa s kojim, što Gjidara jasno upozorava, Hrvatska i danas ima zapravo presudne probleme.

S obzirom na javno otvorene rasprave o promjenama izbornoga sustava, manje više gotovo opću suglasnost o nužnosti promjena, ali i dramatične površnosti i odstupanja od temeljne bitnosti samih sadržaja izbornoga sustava kao najvažnijega instrumenta ostvarivanja nacionalne državnosti i usmjeravanja nacionalne države, te njene trajne stabilnosti, iako još nije službeno Advent, nekako mi se čini da je profesor Marco Gjidara ponovno u Zagrebu i u Hrvatskoj kao svojevrsni – božićni dar.

Kako je profesor Gjidara bio nakon predstavljanja knjige gost kod predsjednika vlade Andreja Plenkovića, a na samome predstavljanju nadahnuto je govorio predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, dugogodišnji Gjidarin suradnik iz Francuske, iskreno se nadam da je predsjednik Plenković odmotao božićni dar ispod drvca na Gornjem Gradu i zamolio profesora Gjidaru da usmjeri pravac razgovora i način riješavanja problema s izbornim sustavom, ali i cjelokupnom organizacijom suvremene i efikasne države.

Najbolji integralni portret profesora Marca Gjidare do sada je u Hrvatskoj izrekao upravo predstojnik Ureda predsjednika Vlade Plenkovića, gospodin Zvonimir Frka-Petešić, pa ga donosimo u cijelosti.

Neka Hrvatska javnost zna, između ostaloga i zbog jačanja samopouzdanja i vjere u svoju nacionalnu pamet.

Zvonimir Frka-Petešić, govor na predstavljanju knjige profesora Marca Gjidara „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju 1980-1991.“, u Zagrebu, 20. studenog 2017. godine

Izuzetna mi je čast i veliko zadovoljstvo što imam priliku obratiti vam se u povodu Frka Petesicpredstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, ovdje u Zagrebu, u zgradi Hrvatskog instituta za povijest. Naime, kako sam i sam odrastao u Francuskoj, gdje sam dugo živio i radio, profesora Gjidaru poznajem dugi niz godina, te sam imao čast s njim surađivati, poglavito u okviru Predstavničkog vijeća Hrvatskih ustanova i Zajednice Francuske. No prije nego se osvrnem na njegov izuzetni angažman u promicanju istine o Hrvatskoj, dopustite mi da najprije predstavim profesionalnu karijeru profesora Gjidaru, vrsnog pravnika i politologa, čiji je životopis doista impresivan. Marko Gjidara rođen je 1939. godine u blizini Lillea kao dijete hrvatskih (drniških) ekonomskih emigranata, i gdje je njegov otac radio kao rudar u rudnicima sjeverne Francuske.

Od 1958. do 1964. pohađa Pravni fakultet u Lilleu, gdje završava studij prava te dva magisterija iz javnog prava i političkih znanosti, dok u Parizu upisuje Institut za Političke znanosti i Školu za Istočne jezike koje završava. Nakon što je radio kao predavač na sveučilištu u Lilleu, od 1965. do 1966. radi kao istraživač u Francuskom Centru za komparativno pravo gdje proučava pravne sustave Istočne Europe. Marko Gjidara 1968. prelazi na Pariško sveučilište, gdje je predavač, docent i profesor na Pravnom fakultetu u Parizu, najboljim pravnim fakultetom u Francuskoj i budućem Sveučilištu Paris 2 (Panthéon – Assas).

Ubrzo stječe titulu redovnog profesora Javnog prava na Sveučilištu Paris 2 kao i na pravnom fakultetu Sveučilišta u Orléansu. Godine 1970. doktorira na temu »Sustav rješavanja upravnih sporova u Francuskoj«. Od 1987. do 2007. voditelj je Instituta za pravo i ekonomiju u gradu Melunu (u sastavu Sveučilišta Paris 2) čiji je jedan od suosnivača. Od 1989. do 1991. radi također kao konzultant u francuskom ministarstvu vanjskih poslova. Od 1996. do 2009. predavač je međunarodnog i europskog prava na Višoj državnoj školi za policijske časnike (ENSOP) u Montereau i na Školi za časnike državnog Oružništva (EOGN) u Melunu (gdje je 2002. osnovao specijaliziran magistarski studij »Pravo i strategija sigurnosti«, koji vodi do 2007.). Od 1997. do 2007. suosnivač je i voditelj nekoliko specijaliziranih studija za detektive.

Tijekom karijere, bio je također član različitih komisija i stručnih žirija, između ostalog za prijemne i završne ispite pri Školi odvjetničke komore u Parizu, te za prijemni ispit na uglednoj visokoškolskoj ustanovi École nationale d’Administration. 2000. suosnivač je Među-dobnog sveučilišta u Melunu kojeg vodi do 2007. kada kao professor emeritus odlazi u zasluženu, ali, kao što vidite, vrlo aktivnu mirovinu. Na prijedlog pravnog fakulteta, Senat Sveučilišta u Splitu mu je 2009. dodijelio počasni doktorat »zbog iznimnog znanstvenog doprinosa u znanstvenom području društvenih znanosti te njegova znanstvenog djelovanja kojim je značajno pridonio međunarodnoj afirmaciji Sveučilišta u Splitu«.

Paralelno, uza svoj bogati znanstveni rad u Francuskoj, profesor Gjidara je na brojne načine podupirao i hrvatsku akademsku zajednicu te je pokrenuo brojne inicijative od kojih ću spomenuti samo najznačajnije: od 1980. do 1989. s hrvatskim akademikom Mirkom Draženom Grmekom i pariškim profesorom Henrikom Hegerom na Sorboni vodi interdisciplinarne godišnje simpozije o hrvatskim temama; uz to je i suosnivač na Sorbonnei Biblioteke A. G. Matoš, Društva R. Bošković, Zaklade F. K. Frankopan.

Godine 1999. pokreće pri Pravnom fakultetu u Zagrebu inicijativu za osnivanje interdisciplinarnih post-diplomskih Europskih studija (koji obuhvaćaju pravo, ekonomiju, povijest, političke znanosti), koji 2000. g. započinju s radom u organizaciji sveučilišta Paris 2 i Zagreba. Riječ je o prvom poslijediplomskom studiju o europskim integracijama u Hrvatskoj, vizionarski pokrenutog prije formalnog početka našeg europskog puta, i to još na stranom jeziku! Tijekom svih sedam godina postojanja ovih poslije-diplomskih studija, predaje različite predmete s područja europskog materijalnog prava.

Godine 2001. s dr. Nevenom Šimcem pokreće osnivanje Centra za europsku dokumentaciju i istraživanje – Robert Schuman u Zagrebu, koji 2009. godine prelazi u Split, pri tamošnjem Pravnom fakultetu. Na njegovu inicijativu 2002. godine utemeljenja je francusko-hrvatska trgovačka komore u Parizu. U okviru sporazuma o suradnji Sveučilišta Paris 2 i Splitskog sveučilišta – Pravnog fakulteta koji je inicirao, pokreće 2006. godine godišnje Hrvatsko-francuske pravne i upravne dane, u suradnji s francuskim Državnim savjetom i splitskim Centrom Robert Schuman. Godine 2015. pokreće suradnju između pariškog Sveučilišta Paris 2 i Katoličkog Sveučilišta u Zagrebu.

Uza sve spomenuto, profesor Gjidara autor je nekoliko knjiga: S pok. akad. M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem, suautor je knjige „Etničko čišćenje – povijesni dokumenti o jednoj srpskoj ideologiji“, koja je kod pariškog izdavača Fayard već doživjela tri izdanja 1993, 1999. i 2003., kao i džepno izdanje, te hrvatski prijevod u izdanju Globusa, 1994.

Ta knjiga odigrala je ključnu ulogu u razbijanju ukorijenjenih mitova.

Suautor je knjige „Ekonomski odnosi s državama istočne Europe“ i nekoliko stručnih knjiga o poreznom, poljoprivrednom i bankarskom pravu u Francuskoj; autor je knjige na francuskom pod naslovom „Zašto i kako je Jugoslavija nestala – Kronika jednog unaprijed najavljenog raspada (1979-1991)“, kod pariškog izdavača L’Harmattan, 2015. godine. Pri Pravnom fakultetu u Splitu objavio je 2016. djelomično dvojezičnu knjigu pod naslovom „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju – Institucijski i upravni aspekti (1980- 1991)“, koju će nam danas osobno predstaviti.

U suautorstvu s Bosiljkom Britvić Vetma objavio je 2016. već spomenutu knjigu „Upravno-pravni francusko-hrvatski pojmovnik“. Objavio je više stotina znanstvenih rasprava u francuskim i stranim časopisima i znanstvenim revijama, poglavito o ustavnom, upravnom, međunarodnom, financijskom i komparativnom pravu, o politici, o ljudskim pravima.

Predavao je na raznim područjima javnog prava (upravno, ustavno, međunarodno i europsko pravo), o okolišu, urbanizmu, sigurnosti, javnim financijama, poreznom sustavu, političkim znanostima, i športu, uveo je na sveučilištu nova profesionalna obrazovanja (za detektive) te sudjelovao u mnogim međunarodnim kolokvijima, napose u Francuskoj, Švicarskoj i Hrvatskoj. Nosilac je više francuskih odličja (akademskih palmi, kolajna Narodne obrane – zlatni red), odlikovan je i hrvatskom Danicom s likom Marka Marulića.

Kao istaknuti hrvatski domoljub, profesor Gjidara se još 1970-ih i 1980-ih angažirao u širenju istine u Francuskoj o položaju Hrvatske unutar jugoslavenske federacije. U tom kontekstu, proučavao je politički, ustavni i upravni sustav i diplomaciju bivše Jugoslavije, čije je unutarnje probleme analizirao i najavljivao njezin raspad u svojim raspravama objavljenih u raznim revijama i publikacijama međunarodnog ugleda (u Encyclopaedia Universalis, Annuaire européen d’Administration publique, Annuaire français de Droit international, Annuaire international de justice constitutionnelle, Politique internationale, La Documentation française, itd.).

Usporedno s tim, kroz svoje radove i članke objavljene u znanstvenim revijama te nastupima u medijima, podržao je i obrazlagao osamostaljenje Republike Hrvatske, braneći probitke hrvatske države, tumačeći događaje Domovinskog rata u svojim mnogobrojnim konferencijama i intervencijama u medijima. Neumorno radeći na ispravljanju brojnih negativnih stereotipa o Hrvatskoj, dao je nemjerljiv doprinos kvalitetnom informiranju francuske javnosti o stanju i prilikama u svojoj drugoj domovini.

Prepoznavši potrebu za boljom organiziranošću hrvatske zajednice u Francuskoj i uspostavu nužne koordinacije među 60-ak udruga, bio je 1990. (zajedno s pokojnim akademikom M. D. Grmekom i dr. N. Šimcem) jedan od suosnivača Predstavničkog vijeća hrvatskih ustanova i zajednice Francuske – čiji je bio dugogodišnji Glavni tajnik, a od 2003. i predsjednik.

Cilj Predstavničkog vijeća bio je dvojak: uspostaviti krovnu strukturu koja će pred francuskim vlastima, ali i u medijima moći zastupati interese hrvatske zajednice, te zalagati se za obranu i međunarodno priznanje Hrvatske. Uz to, ono je odmah zamišljeno s ciljem da se naknadno pridruži transnacionalnoj strukturi koja će moći okupljati hrvatsku dijasporu, i koja je kasnije i uspostavljena u obliku Hrvatskog svjetskog kongresa.

Kao jedan od vođa Predstavničkog vijeća Hrvata Francuske, zajedno s njegovim prvim predsjednikom N. Šimcem, organizirao je brojne demonstracije u Parizu kojima se tražilo međunarodno priznanje Hrvatske, a kasnije i intervencija međunarodne zajednice za zaustavljanje agresije na Hrvatsku, i to putem otvorenih pisama koje je Predstavničko vijeće službeno uputilo tadašnjem francuskom predsjedniku (5. svibnja 1991.) kao i državnim poglavarima demokratskih zemalja (29. lipnja 1991.), te Europskoj komisiji (12. srpnja 1991.).

Sveukupno, u obrani Hrvatske je organizirano preko 20 demonstracija u Parizu, te u Strasbourgu i Maastrichtu za vrijeme zasjedanja Europskog vijeća. Uz to, u kolovozu 1991. upućen je i apel francuskoj Biskupskoj konferenciji, koja je 30. listopada 1991. objavila Deklaraciju potpore Hrvatskoj. Za vrijeme Domovinskog rata profesor Gjidara, kao Glavni tajnik Predstavničkog vijeća, bio je izuzetno aktivan na medijskom planu.

Sudjelovao je u uređivanju biltena kratkih francuskih vijesti iz Hrvatske, slao je brojne pismene reakcije medijima na tendenciozne članke, gostovao je u nekoliko zapaženih emisija na francuskoj televiziji, davao je brojne radijske i novinske intervjue, te objavio nekoliko članaka u francuskom tisku kako bi širu javnost senzibilizirao s teškom situacijom u Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini. Paralelno s tim, Predstavničko vijeće je za francuske zastupnike organiziralo parlamentarnu misiju u Hrvatskoj slijedom koje je 60-ak zastupnika potpisalo Peticiju za mir u Hrvatskoj (u veljači 1993.).

Uz brojne susrete sa skupinama prijateljstva s Hrvatskom te Bosnom i Hercegovinom u francuskom parlamentu, Predstavničko vijeće održalo je brojne druge susrete, npr. s bivšim francuskim predsjednikom, Giscardom d’Estaingom ili s Međunarodnom interparlamentarnom unijom, te uputilo peticiju francuskom premijeru Balladuru (17. travnja 1994.). No nemoguće je nabrojiti sve konferencije, sudjelovanje na seminarima i okruglim stolovima na francuskim, belgijskim ili švicarskim sveučilištima, s političkim strankama, s humanitarnim organizacijama ili udrugama diljem Francuske na kojima je profesor Gjidara sudjelovao kako bi se mogao čuti hrvatski glas u vrijeme kada su francuski mediji bili ili prilično neinformirani o prilikama u Hrvatskoj ili još gajili brojne negativne predrasude o našoj zemlji.

Sjećam se dobro kako smo još prije uspostave hrvatskog veleposlanstva u Francuskoj koncem 1992., profesor Gjidara, dr. Šimac i moja malenkost, kao član komisije za informiranje Predstavničkog vijeća te član vodstva društva Solidarité France-Croatie, kao trojac obilazili strana veleposlanstva u Parizu kako bismo im izložili situaciju u Hrvatskoj. Dr. Šimac s političkim osvrtom, profesor Gjidara s pravnim aspektima, a ja s geopolitičkim zemljovidima s prikazom okupiranih područja.

Posebno želim istaknuti ključnu ulogu koju je profesor Gjidara imao, zajedno s dr. Šimcem i akademikom Grmekom, u mobilizaciji francuskih intelektualaca i političara koji su se medijski angažirali u obrani Hrvatske i značajno pridonijeli promicanju istine o stradanju Hrvatske. Dovoljno je samo spomenuti Alaina Finkielkrauta, Pascala Brucknera, Paula Gardea, Patrice Caniveza, Annie Lebrun, Rony Braumana, Andréa Glucksmanna, Louise Lambrichs, ili političare Jean-Françoisa Deniaua, Bernarda Stasija, Jean-Marie Dailleta, i brojne druge.

Među manje poznatim ali važnim inicijativama profesora Gjidare kroz Predstavničko vijeće jest zajednički sudski postupak veleposlanstava Hrvatske, BiH, Slovenije i Makedonije u Parizu kojim je zatražena blokada bankovnih računa bivše Jugoslavije u francuskim bankama, što je Pariški sud dosudio 1997., a francuski Kasacijski sud potvrdio. Isto tako, nakon što je 1990. hrvatska katolička misija u Parizu ostala bez crkve, Predstavničko vijeće, i osobito profesor Gjidara, odigrao je ključnu ulogu u pregovorima s Pariškom nadbiskupijom koji su hrvatskoj katoličkoj misiji dodijelili na upravljanje crkvu Svetih Ćirila i Metoda – što je sve do nedavna bio jedinstven slučaj u Europi. Naposljetku, tijekom 1990-ih Predstavničko vijeće Hrvata Francuske je, dok je profesor Gjidara još bio njegov glavni tajnik, prikupilo i otpremilo u Hrvatsku te Bosnu i Hercegovinu pozamašnu količinu humanitarne pomoći. Sveukupno odaslano je 993 kamiona humanitarne pomoći, od čega 762 šlepera i 231 kombi.

Ukratko, kao što vidimo, gotovo da nije bilo veće ili ozbiljnije inicijative hrvatske zajednice u Francuskoj u koju profesor Gjidara nije bio, na ovaj ili onaj način, uključen. Stoga sam počašćen što mi je danas, u povodu predstavljanja knjige profesora Gjidare „Pogledi iz Francuske na socijalističku Jugoslaviju (1980-1991)“, dana prilika da mu odam dužno priznanje za sve čime nas je zadužio u protekla četiri desetljeća.

Dopustite mi na kraju da mu javno zahvalim ne samo na podupiranju hrvatske akademske zajednice kroz brojne projekte o kojima sam već govorio, već prije svega na neumornom radu na promicanju istine o Hrvatskoj, na uloženom trudu kako bi strana javnost dobila što relevantnije informacije o našoj zemlji i bolje upoznala našu povijest i društvene prilike, te nadasve, u najtežim trenucima, na iznimnom doprinosu i svesrdnom zalaganju u obrani interesa i prava na samostalnost svoje hrvatske domovine.

Zahvaljujem Vam na pozornosti.

Marko Ljubić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari