Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Istoričari u akciji spašavanja jugoslavenske istoriografije iz spilje potopljene prljavom vodom laži

Objavljeno

na

Nema živog kolumnista koji se bez obzira na temu o kojoj piše, nije dotaknuo nogometa, a bilo bi i neprirodno u ovom početku srpnja koji je pojeo sve druge svjetske probleme i nevolje.

Recimo, dok smo mi igrali u skupini s Nigerijom, ondje je u tih devedeset minuta ubijeno vjerojatno devedeset kršćana, najmanje. U danima drame s Danskom, danski su političari odlučili stati na kraj opasnoj getoizaciji muslimana u toj zemlji i nevoljkosti da se integriraju, pa sada djeca moraju u škole gdje će učiti što je to Božić. U Hrvatskoj pak, dok smo igrali s Danskom, ušuljao se u naš šesnaesterac nacrt mirovinske reforme koji bi , realiziran, srušio jedan stup na priličnu masu ljudi i zauvijek ih poklopio.

U vrijeme nogometne euforije (svaka čast hrvatskoj reprezentaciji i izborniku, napokon smo ondje gdje trebamo biti), napola je riješen slučaj Agrokor, što je Rusima satisfakcija za ispadanje u četvrtfinalu i bez Fifinih sankcija mogu vikati „Slava Todoriću“. Glede uzvika „Slava Ukrajini“, očito je u očima svjetske nogometne organizacije izjednačen s, recimo, Za dom spremni, a pokojni mladi nogometaš Hrvoje Ćustić valjda je u rangu neželjenih imena na nepoznatoj listi.

Nogomet sve i svugdje, svijet se divi velikoj Hrvatskoj. Oprostite, ni „velika Hrvatska“ se ne smije spominjati jer kod idiota budi neke asocijacije. No zato se sve češće u ovim danima spominje Jugoslavija, kad Hrvatska trijumfira komentatorima u regiji najdraže bi bilo da se zove „Bivša jugoslavenska republika Hrvatska“, a hrvatski Jugoslaveni, orjunaši i ostala bagra ne mogu se odlijepiti od svoje znojne nostalgije – najbolji je primjer da televizije, uključujući javnu, prvo hrle u Srbiju da čuju što ondje imaju za reći, a zašto ne idu u Mađarsku, Austriju, Italiju, itd. teško je (Iako) zaključiti. Tako smo čuli razne gluposti, kao onu da građanska Srbija navija za Hrvatsku, a „pravoslavna za Rusiju“. Ma nemojte, a tko je pisao i još piše memorandume? Pa obje te Srbije, s tim što ih građanska formulira.

Velikosrpske enklave u Hrvatskoj

Jugoslavenske, dotično velikosrpske enklave u Hrvatskoj i njihovi mediji (Novi list, Novosti, Indeks…) u općem hrvatskom zanosu objavljuju male, pakosne priče kojima bi htjeli umanjiti značenje hrvatskih pobjeda ili naći crne mrlje, kao što čine i nadalje s hrvatskim ratnim pobjedama.

O nogometu je bilo riječi i u Hrvatskom saboru, gdje se u gotovo praznoj dvorani natjecala velika preostala četvorka Pernar, Pupovac, Radin, Zekanović, kojima se pridružio Jovanović. HTV je u Središnjem dnevniku delikatno prešutio taj događaj, ali nisu komercijalne televizije, te smo doznali da se ondje vrijeđalo „na nacionalnoj osnovi“ (sklop riječi iz doba komunizma), a isto smo tako spoznali da je riječ „Jugoslaven“ ipak postala pomalo zazornom i onima koji potiho ostaje u toj iluziji i nakon skoro trideset godina samostalne Hrvatske.

Bolje Srbin nego Jugoslaven, shvatio je i Jovanović, a kako i ne bi kada Srbi u Hrvatskoj, u vladajućoj koaliciji, dobivaju što žele, a u Odboru za ljudska prava i manjine dijele sebi novac , proračunski, hrvatski dakako. Njihovi amandmani uvijek prolaze glatko, za razliku od SDP-ovih kojima ni Romi iz Grubišnog Polja više ne mogu pomoći.

U tijeku je spašavanje SDP- a od njega samoga, što je nemoguća misija, ali ne i neizgledna jer od jugoslavenskoga gena koji mu je u nutrini i dalje pati barem petnaest posto pučanstva u Hrvatskoj, pa će oni samo zato ostati vjerni. Spašavanje SDP-a i vojnika partije Bere, podsjeća me na akciju spašavanja malih nogometaša iz tajlandske špilje, s konopcem i bocama kisika u utrci s monsumom koji prijeti potopiti podzemlje.

Jest, perfidne note pišu se u jugoslavenskim glavama dok Hrvatska slavi nad razvikanim nogometnim zemljama. Eto, poslali mi dobri ljudi obavijest o udruzi „Krokodil“ koja djeluje u Beogradu , a ima novi projekt pod imenom „Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionista“. Navode oni ovo: „Nakon projekta Jezici i nacionalizmi i njegovog velikog finala (!?) Deklaracije o zajedničkom jeziku, sada se stvara prostor za istorijski i interkulturni dijalog kroz kreiranje mreže istoričara, političara, pisaca, novinara i – studenata, korišćenjem metoda multiperspektivnog istorijskog narativa.“

Velikosrpska klatež, kao što vidite, rabi novu multiterminologiju ne bi li zvučala moderno, jer više ne prolazi četnički nauk koji se i nadalje skriva iza priglupo sročenoga teksta „projekta“ koji se otkriva već i naslovom, a naslanja se neoprezno na sirovu laž o uspjehu Deklaracije o zajedničkom jeziku, koji je u stvari bijedan promašaj, čega su svjesni. No, kao i uvijek, nađu se u takvom društvu individue iz Hrvatske, ovaj put – budući da je riječ o multiistoričarima, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i još jedna Snježana, to jest Koren. U projektu s infantilnim nazivom, poznatim iz školskih klupa, kada ravnatelj škole zove nedisciplinirane đake koji su se potukli, pa istražuje „tko je prvi počeo“. Istoričari protiv revizionizma. Bolji bi naslov bio – istoričari u akciji spašavanja jugoslavenske istoriografije iz spilje potopljene prljavom vodom laži.

Miroslav Krleža

Dotle i u tzv. kulturi jugoslavenski kulturnjaci pokušavaju provući Krležu kroz svoje zamuljene tjesnace, a ne vidim da je tko reagirao na „leksikografsku predstavu“ u Zagrebu, u kojoj se beogradski redatelj šeće s krvavim nožem po improviziranoj pozornici, žiri u sastavu Bozanić, Grabar-Kitarović i Kusić osuđuje Miroslava na smrt vješanjem, paklenski smišljeno poigrava se s doista velikim piscem koji se ne bi htio vratiti „u ovaj pakao“, podlo se miješaju hrvatska i jugoslavenska himna. A što? Nije meni braniti Krležu od njegovim političkih zabluda koje to i nisu bile, mnogo je pametnih ljudi u doba sirovog kapitalizma imalo iste ideje, a ni jugoslavenska im nije bila strana, no svi su se oni doista opametili kada su njihove utopije prerasle u polpotovske, staljinske i titovske terore, a Krleža se – ako nije prije, a jest – prosvijetlio u vrijeme Deklaracije, ali ne o zajedničkom, nego o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Zato je ta leksikografska predstava obično smeće i još jedan neuspješan pokušaj da se Krležu odvoji od svega hrvatskoga, premda je njegova hrvatska dimenzija značajna, a socijalna dimenzija razumljiva, te bi i danas bila dobrodošla jer smo, nepripremljeni (kao i za rat u kojemu smo ipak trijumfirali) upali u baš crnu varijantu sirovoga kapitalizma, što je i nadalje naš najveći problem, ruku pod ruku s državom koja „dere gdje stigne“, što su kolumnisti dobro opazili.

Grička vještica

Drukčije kazalište od spomenutog leksikografskog vidjeli smo u nedjelju, nakon što je premijera zbog ruske čarolije premještena sa subote. „Grička vještica“, to jest kaptolska, ukazala se opet na otvorenju Zagrebačkog histrionskog ljeta, skoro trosatna, ali ne i dugočasna predstava s novim Sinišom i Nerom, Jankom Popovićem-Volarićem i Madom Peršić. Treća je to Vještica, nakon prve koju je režirao Međimorec s Enom Begović i Krunom Šarićem, druge s Enom i Sinišom Popovićem. Ova treća verzija (Stoisavljević dramaturg) u režiji Dražena Ferenčine na stanovit je način zabavnija, s mnogo humorističnih interpolacija i ekstemporiranja u kojima nije nedostajao ni nogomet (a kako bi), posebno ističem Jasnu Palić ispraćenu pljeskom na otvorenoj bini i rečenicu „Što je Noć vještica? To je kao Dan žena, samo po noći.“

U svemu, međutim, temeljna nota je u stvari blago feministička, kao što se i pristoji Zagorki koja je, nakon Dragojle Jarnević, posegnula za tipom snažne i samosvjesne žene. Vrlo dobra Mada Peršić (diplomirala medicinu!) stasom i crtama lica neodoljivo podsjeća na Enu Begović, a ulozi je dodala baš mladodjevojačku prpošnost u nekim scenama, u drugima žarki „aktivizam“ u doba kada se svijet sporo oslobađa opakih predrasuda.

Doba je prosvijećenosti, Majka Tereza (oprostite, Marija Terezija) pomalo razumije što se događa i donosi nove uredbe. Naličje prosvijećenosti opisao sam u romanu „Špilberk“ (prikrivena reklama). U predstavi nastupa 21 glumac, ako sam dobro vidio, mnogi nekad mladi sada su u punoj glumačkoj zrelosti, mnogi nekad djeca (ili ih još nije ni bilo), glumačka djeca, sada se solidno predstavljaju publici.

U svakom slučaju, „Grička vještica“ je uvijek pun pogodak, pa i ovu verziju čeka dobra budućnost ispod kule u kojoj je pisao Baltazar Adam Krčelić, s doličnom scenografijom koja se utapa u realne gričke vizure, a nagrđuje ju samo metalni dimnjak nekog restorana u Tkalčićevoj. Jest, podosta je vremena prošlo (ne previše) otkako je Malleus Maleficarum postao zabranjeno štivo, žene sada dominiraju, bez obzira na izmišljene priče zadrtih feministica koje bi rado spalile muškarce, Hrvatska ima predsjednicu koja sjedi do Medvjedeva i pristojno si čestitaju nakon svakoga gola, ali ne i nakon jedanaesteraca.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenković i Penava igraju bajku o dobrom kralju

Objavljeno

na

Objavio

Tako je to bilo tisućama godina: tko nije imao snage monarha skratiti za glavu, promjene je pokušavao iznuditi tvrdeći da ih zapravo traži iz ljubavi prema dobrom kralju, kojemu zli savjetnici ne daju prave informacije, a on jadničak i ne zna koliko njegov narod pati. Naravno, takva naivna priča često ih ne bi spasila stratišta, pa bi na kraju njihove glave svejedno završile u košari.

Tako je neki dan i Dado Milinović jurišao na Zagreb tvrdeći da se ne buni protiv dobrog kalifa Plenkovića, već protiv njegova velikog vezira Jandrokovića.

Naravno, baš nitko nije zagrizao na taj blef pa je bez ikakvog prava na obranu lički šerif izbačen iz HDZ-a prije no što triput kažeš Gospić. No, svatko će razmisliti prije no što triput izgovori Vukovar, pa je tako mala šansa da će vukovarski gradonačelnik doživjeti sudbinu ličkog župana, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ivan Penava koristi isti alibi kao Milinović: odmah nakon izlaska iz Banskih dvora, gdje je pozvan na žurni prijavak premijeru, uvjeravao me je da nema govora o pobuni protiv Plenkovića, jer da je Plenković njegov premijer – i to najbolji premijer do sada, baš kao i njegova vlada. A to što ima nekih koji bi prosvjed u Vukovaru htjeli iskoristiti za nešto drugo, to da nema nikakve veze s njim.

No, u njegovu slučaju premijer je očito svjesno odlučio zagristi na blef, pa će tako Plenković i Penava do samog kraja odigrati svoju ulogu u bajci o dobrom kralju. Nema baš mnogo izbora, obračun s Milinovićem bio je jednostavan, on mu je sam, naivnije od Zrinskog i Frankopana, koliko god svetogrdna bila ta usporedba, stavio glavu na panj.

Milinović je zapravo već prije toga bio pripremljen za odstrel – na marš na Zagreb je i krenuo zato što je namirisao da su mu već nasapunali dasku. Postupiti na isti način prema Penavi ipak ne dolazi u obzir, on nije tek jahač koji se bori za svoje vlastito sedlo, iza njega je priča koja drži vodu. Malo je tko plakao nakon izbacivanja Milinovića, no iza Penave stoji mnogo šira fronta, a argumenti su mnogo teže oborivi.

Cijena presude po kratkom postupku bila bi prevelika i uz sve svoje protivljenje, Plenković će morati otrpjeti održavanje prosvjeda koji će sasvim sigurno imati mnogo potencijala da se barem jednim svojim dijelom “otme kontroli” I pretvori u prosvjed protiv njega samog.

Mnogi su, doduše, Penavi zamjerili to ulizivanje Plenkoviću, smatrajući da nakon toga prosvjed više nema smisla, no, ključno je ipak to što Penava od prosvjeda nikako ne odustaje. Je li Plenković stvarno najbolji premijer? Pa mogao bi i biti, ali to i dalje još uvijek ne znači da je – dobar, to nas samo podsjeća da konkurencija baš i nije jaka. To i dalje ne znači da sve njegove politike zaslužuju prolaznu ocjenu.

A ono što dobru većinu u desnom krilu HDZ-a posebno smeta jest što se Plenković ponaša kao da bi se lakše odrekao svih njih zajedno nego jednog Milorada Pupovca, kojeg ničim nije prozvao zbog toga što tri godine za redom na obljetnicu Oluje pokorno odlazi pod noge Aleksandru Vučiću i bez ikakve reakcije stoji pored njega dok Hrvate kao narod uspoređuje s Hitlerom.

Jednako lako je četiristotinjak tisuća ljudi koji su potpisali za referendum proglasio marginalcima. Iz vlade sad stižu i tvrdnje da su potpisa davali i mrtvi i bebe. No, nisu im smetali mrtvi dok su glasali za njih.

Nije on doduše tu usamljen. Krešo Beljak branitelje koji traže očitovanje retorički pita znači li to da bi se Pupovac morao nama stalno dokazivati? Da! Pa naravno, gospodine Beljak, jednako kao i vi i bilo koji drugi zastupnik u Hrvatskom Saboru! Pupovac u Beogradu predstavlja i Hrvatsku.

Kako se Pupovac ispravno mogao ponijeti jasno mu je nacrtao Boris Jokić, koji je otkazao sudjelovanje na beogradskom skupu kad su organizatori pozvali i Vučića, čovjeka koji Hrvatsku uspoređuje s nacističkom Njemačkom.

No, premijeru takvo Pupovčevo ponašanje ne smeta. Neće meni nitko određivati s kime ću stvarati većinu, kaže nam odlučno Plenković, taj dobri Kralj Sunce. Penavi pak poručuje da se “to tako ne radi”, da se uhvatio nečeg što neće moći kontrolirati, da iza toga stoje neki koji žele destabilizirati vladu i srušiti njega kao premijera. Pad vlade žele oni koji su sebe proglasili suverenistima, domeće Jandroković.

No, to su sve gluposti, oni koji sebe smatraju suverenistima ne žele ni rušenje Plenkovića, niti pad vlade, već prije svega ono najočitije – da se hrvatska vlada u punom smislu riječi konačno počne ponašati suverenistički, a to nipošto ne znači bi se premijer trebao početi vladati kao da je on sam – suveren.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Zašto desnica gubi bitku oko mladih ljudi?

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija

Ima sigurno nešto u onome da normalni ljudi koji imaju srca moraju biti ljevičari u mladosti, a konzervativci u starosti, ali čini mi se da su razlozi našeg poraza puno jednostavniji.

Na svakom skupu, promociji knjige, filma ili kakvom predavanju koje organizira bilo kakva nacionalna organizacija prosjek godina je 80. Ako je u dvorani 200 ljudi na prste će se moći nabrojati mlađi od 40 od kojih je pola ionako krvno vezano uz predavače ili autora knjige pa su zato tamo i odbrojavaju sekunde do kraja programa. Ostatak publike su gospođe i gospoda stariji od 70 godina, a često i više. Bez pretjerivanja, svaki takav skup izgleda kao skup umirovljenika. Tu i tamo pojavi se netko od 50 tko se pak ističe fudbalerkom, minđušom ili na sebi nosi ostatke ratne uniforme od koje se od rata nije odvojio ni mentalno ni fizički. 90 posto su muškarci, a osim svoje djevojke koja mi je povremeno pravila društvo druge cure nikada nisam vidio. S druge strane na maloumnim ljevičarskim i liberalnim skupovima sve pršti od tinejdžera, mlađarije i šarolikog društva koje pleše na glasnu glazbu i vesele se. Zašto je tome tako? Piše Domagoj Pintarić

Pronađite neki desni portal ili neku nacionalnu stranicu za primjer! Uz časne iznimke poput Kamenjara koji se našalio svojim imenom drugi rijetko posežu za humorom. Uglavnom su to imena koja smišljaju starci za starce. Nabrijani starci pa onda sve redom ispadaju “redovi vitezova”, “stožeri obrane”, portali koji već u imenu posežu za ulogom žrtve tipa “Istina, Hrvat sam, ubijte me zato, ali neću plakati jer mi je srce junačko!” i slični tome. Nema ništa lošeg u ozbiljnosti i nacionalnom ponosu u imenu stranice, ali ima u patetičnosti i pretjerivanju. Neprestano prizivanje patnje i ukazivanje na uzastopno nacionalno stradavanje s vremenom postane zamorno, oko sebe stvori krug ljudi nad kojima je crni oblak. Iz kojeg pršti teška kiša. Svima je jasno da smo gadno nastradali, pobili su nas, raselili, osakatili, okupirali, terorizirali, onda nas prevarili devedestih i nastavili to raditi pod lažnim domoljubnim predznakom. Svima koji su ikada dvije minute razmislili je to jasno. I ok je da se o tome priča, treba to znati, ali nije li čudno to što 25 godina to pričamo, a i dalje ljudi masovno lupaju da im je “prije bilo bolje” i slične budalaštine oko toga što se događalo u Drugom svjetskom ratu i poslije? Nije li malo čudno to što unatoč 25 godina pisanja mlađi ljudi slušaju idiota koji im pjeva da je on pobijedio ’45. a ne slušaju one koji im pričaju istinu o tome što se dogodilo u to vrijeme? Zašto je tome tako?

Zato jer nitko to ne čita! Nitko! Ni rodbina onih koji su to napisali. Kažu da je dobro, super, stisnu lajk i potapšaju, ali nitko to ne čita. Ako i pročita ne zna to prepričati. Nevjerojatno je koliko intelektualnog otpada ima na tim “našim” portalima! Prvo, svaki tekst počinje simpatičnim naslovčićem tipa “Uljudbenost požrtvovnosti hrvatske državotvornosti unatoč združenim zločinačkim nastojanjima jugokomunističke petokolonaške agenture”. Čisto da zaintrigira omladinu. Često imam dojam da autori od kojih je većina zaljubljena sama u sebe nastoji tu zaljubljenost produbiti dodatnim oduševljenjem svojom inteligencijom i mogućnošću pisanja nečitkih tekstova. Svaki tekst ima bar 30 kartica teksta. To nitko nikada nije pročitao. Čak i kad naslov nije umobolan ne da mi se čitati nešto naspram čega Rat i mir djeluje kao zabavni predgovor. Ali ne! Tuci 40 kartica teksta tjedno, ako to ne okrene ljude da vide istinu, ne znam što hoće… tu me reži ako srednjoškolci ne šeraju te tekstove pod odmorom i govore: “E, daj pročitaj ovo, kako je frajer uvijeno oprao kriptokomunističke strukture unutar filojugoslavenske desnice”. Ali velik dio ih šera nekakvog kretenskog glumca ili pjevača koji im pričaju idiotarije o jugoslavenštini. Zašto je tome tako?

Kad čovjek malo prolista nacionalne medije prvo što ga ubode u oči je loša pismenost. Kako očekivati da me nečemu nauči netko tko nije savladao pisanje?! Što me takva osoba može naučiti?! Pa da je naslove novina čitao već bi naučio da u futuru prvom nema jebenog “i” na kraju infinitiva. Ali ne, ide “i” svaki put, p* mu materina i “i”, ide “i” u svaku rečenicu kad je futur prvi. Bolje zvuči. Službeno. A i pismenost je za pi*ce! Treba opravdati sve predrasude da su desničari nepismeni krezubi krkani. A futur prvi je još manji problem. Rijetko koji naslov nema zatipke, odnosno rijetko gdje su sve riječi ispravno napisane. Tu ima mučenja s pravopisom, dijalektima u tekstu koji je trebao biti napisan standardnim jezikom, ima svega. Uz to što je predugačak, naporan i lišen svakog osjećaja za duhovitost. Često kad neki autori pričaju o tim svojim tekstovima dođe onaj dio: “E, jesam im tu smjestio!”. Šest puta čitam tekst kako bih vidio što im je i gdje on to “smjestio” i nema. Jednostavno nema ničeg takvog! Onda mi on kaže: “Pa ovo u osamnaestom odlomku, ovo oko toga da je intervju dao kao prema dobro uvježbanom scenariju napisanom od stranačkog tekstopisca koji je završio partijsku školu u Kumrovcu”. A reko’, smjestio si mu, taj ne spava od kad si napisao to. Iako svi znamo da “taj” nije ni pročitao taj tekst, da “taj” nije svjestan da ti kao autor postojiš, a i da je pročitao taj tekst bolio bi ga džon za to što si mu napisao, a postoji ogromna mogućnost da ne bi ni shvatio čime ga “podbadaš”. Vrhunac humora je loše namontirati Pupovcu šajkaču jer Pupovca srce boli kad mu netko kaže da je četnik. Isto mu se san otkida svakom takvom montažom. S druge strane sve te ljude zovemo nadimcima: Plenki, Pupi, Ćaća, Jaca, Stipe, Bero… ne znam zašto, ali jako mi je teško shvatiti da netko ozbiljno prezire ili krtizira nekoga kome daje simpatične nadimke i govori o njemu tepajući. S druge strane drugovi liberali tamo otvoreno pričaju da će nas sve pobiti i da nas je trebalo pobiti, a onda stave parolu “#Samo ljubav” i to prođe. Oni su za ljubav, mi smo genocidni luđaci. Zašto je tome tako?

Zato jer priglupi ljudi, opterećeni svojim svakodnevnim problemima, poslovima, fakultetima, obiteljima, željama i prolupanim snovima nemaju vremena čitati tekstove nekog anonimca koji šesnaest minuta slaže jednu rečenicu koju je potrebno četiri puta pročitati da bismo shvatili što je cijenjeni narcis htio reći. I onda još nalupa sto strana te bljuvotine s naslovom koja boli za oči. I za mozak. Ili neki nadobudni pretili pripiti voditelj na Televiziji Savski gaj u 23:48 ponedjeljkom poslije poljoprivrednog vodiča vodi emisiju zvučnog naziva “In medias res – Croatiae!” u studiju od deset kvadrata sklepanom od dvije tone pleksiglasa, stol je od pleksiglasa, stolci isto, kulise su od pleksiglasa, čaša je od pleksiglasa i valjda piju pleksiglas, a šest tisuća reflektora tuče njih dvojicu koji se u tih deset kvadrata preznojavaju na mrtvo ime jer su obukli potkošulju, majicu, košulju do grla zakopčanu, kravatu koja ih vidljivo davi, prsluk i sako. Jer je to pristojno. Ispred njih sto papira, a ne pročitaju ni redka jer zapnu na prvom pitanju o djelovanju udbe. Paf! Gotovo – isteklo nam je vrijeme, a imali smo još puno tema. Šteta, u p. m. A s druge strane ovi nabace parolu “Samo ljubav”, superkul zvijezde plešu na paradama dok se oko njih vrte zapaljeni lanci i slave Oktobarsku revoluciju koja je pobila 70 milijuna ljudi. Što mislite što će bolje proći kod tinejdžera koji imaju mogućnost praćenja taman dvije riječi, bez garancije da će uspjeti shvatiti poruku i smisao? Zašto je tome tako?

Zato jer nam je teško shvatiti da ljudi ne doživljavaju duge tekstove poput ovog mog, a ja sam još pokušavao biti duhovit. Jednostavno ne pratimo trendove i sami sebe osuđujemo na propast. Htjeli bismo rock publiku, mlađariju, a zabave organiziramo u staračkim domovima u nedjelju u 17 h. I DJ pušta Jimmyja Stanića pod metal i Kiću pod pank pa se čudimo gdje su klinci. Najgore je to što nam ni starci neće doći jer “to nije za njih, to je za mlade” pa na kraju jedan DJ drugome pušta glazbu jer niti jedna osoba mlađa od 60 ne zna da postojimo. I kad se pojavi netko tko bi to promijenio onda se odmah nađe 40 ovih sa samrti koji to srežu u startu. U startu! Jer narušava njihovu udobnost u nepostojećoj stvarnosti odnosno iluziji u kojoj su te emisije i članci zabavni, čitani te znače nešto u društvenoj-političkoj zbilji.

Domagoj Pintarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari