Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Istoričari u akciji spašavanja jugoslavenske istoriografije iz spilje potopljene prljavom vodom laži

Objavljeno

na

Nema živog kolumnista koji se bez obzira na temu o kojoj piše, nije dotaknuo nogometa, a bilo bi i neprirodno u ovom početku srpnja koji je pojeo sve druge svjetske probleme i nevolje.

Recimo, dok smo mi igrali u skupini s Nigerijom, ondje je u tih devedeset minuta ubijeno vjerojatno devedeset kršćana, najmanje. U danima drame s Danskom, danski su političari odlučili stati na kraj opasnoj getoizaciji muslimana u toj zemlji i nevoljkosti da se integriraju, pa sada djeca moraju u škole gdje će učiti što je to Božić. U Hrvatskoj pak, dok smo igrali s Danskom, ušuljao se u naš šesnaesterac nacrt mirovinske reforme koji bi , realiziran, srušio jedan stup na priličnu masu ljudi i zauvijek ih poklopio.

U vrijeme nogometne euforije (svaka čast hrvatskoj reprezentaciji i izborniku, napokon smo ondje gdje trebamo biti), napola je riješen slučaj Agrokor, što je Rusima satisfakcija za ispadanje u četvrtfinalu i bez Fifinih sankcija mogu vikati „Slava Todoriću“. Glede uzvika „Slava Ukrajini“, očito je u očima svjetske nogometne organizacije izjednačen s, recimo, Za dom spremni, a pokojni mladi nogometaš Hrvoje Ćustić valjda je u rangu neželjenih imena na nepoznatoj listi.

Nogomet sve i svugdje, svijet se divi velikoj Hrvatskoj. Oprostite, ni „velika Hrvatska“ se ne smije spominjati jer kod idiota budi neke asocijacije. No zato se sve češće u ovim danima spominje Jugoslavija, kad Hrvatska trijumfira komentatorima u regiji najdraže bi bilo da se zove „Bivša jugoslavenska republika Hrvatska“, a hrvatski Jugoslaveni, orjunaši i ostala bagra ne mogu se odlijepiti od svoje znojne nostalgije – najbolji je primjer da televizije, uključujući javnu, prvo hrle u Srbiju da čuju što ondje imaju za reći, a zašto ne idu u Mađarsku, Austriju, Italiju, itd. teško je (Iako) zaključiti. Tako smo čuli razne gluposti, kao onu da građanska Srbija navija za Hrvatsku, a „pravoslavna za Rusiju“. Ma nemojte, a tko je pisao i još piše memorandume? Pa obje te Srbije, s tim što ih građanska formulira.

Velikosrpske enklave u Hrvatskoj

Jugoslavenske, dotično velikosrpske enklave u Hrvatskoj i njihovi mediji (Novi list, Novosti, Indeks…) u općem hrvatskom zanosu objavljuju male, pakosne priče kojima bi htjeli umanjiti značenje hrvatskih pobjeda ili naći crne mrlje, kao što čine i nadalje s hrvatskim ratnim pobjedama.

O nogometu je bilo riječi i u Hrvatskom saboru, gdje se u gotovo praznoj dvorani natjecala velika preostala četvorka Pernar, Pupovac, Radin, Zekanović, kojima se pridružio Jovanović. HTV je u Središnjem dnevniku delikatno prešutio taj događaj, ali nisu komercijalne televizije, te smo doznali da se ondje vrijeđalo „na nacionalnoj osnovi“ (sklop riječi iz doba komunizma), a isto smo tako spoznali da je riječ „Jugoslaven“ ipak postala pomalo zazornom i onima koji potiho ostaje u toj iluziji i nakon skoro trideset godina samostalne Hrvatske.

Bolje Srbin nego Jugoslaven, shvatio je i Jovanović, a kako i ne bi kada Srbi u Hrvatskoj, u vladajućoj koaliciji, dobivaju što žele, a u Odboru za ljudska prava i manjine dijele sebi novac , proračunski, hrvatski dakako. Njihovi amandmani uvijek prolaze glatko, za razliku od SDP-ovih kojima ni Romi iz Grubišnog Polja više ne mogu pomoći.

U tijeku je spašavanje SDP- a od njega samoga, što je nemoguća misija, ali ne i neizgledna jer od jugoslavenskoga gena koji mu je u nutrini i dalje pati barem petnaest posto pučanstva u Hrvatskoj, pa će oni samo zato ostati vjerni. Spašavanje SDP-a i vojnika partije Bere, podsjeća me na akciju spašavanja malih nogometaša iz tajlandske špilje, s konopcem i bocama kisika u utrci s monsumom koji prijeti potopiti podzemlje.

Jest, perfidne note pišu se u jugoslavenskim glavama dok Hrvatska slavi nad razvikanim nogometnim zemljama. Eto, poslali mi dobri ljudi obavijest o udruzi „Krokodil“ koja djeluje u Beogradu , a ima novi projekt pod imenom „Ko je prvi počeo? Istoričari protiv revizionista“. Navode oni ovo: „Nakon projekta Jezici i nacionalizmi i njegovog velikog finala (!?) Deklaracije o zajedničkom jeziku, sada se stvara prostor za istorijski i interkulturni dijalog kroz kreiranje mreže istoričara, političara, pisaca, novinara i – studenata, korišćenjem metoda multiperspektivnog istorijskog narativa.“

Velikosrpska klatež, kao što vidite, rabi novu multiterminologiju ne bi li zvučala moderno, jer više ne prolazi četnički nauk koji se i nadalje skriva iza priglupo sročenoga teksta „projekta“ koji se otkriva već i naslovom, a naslanja se neoprezno na sirovu laž o uspjehu Deklaracije o zajedničkom jeziku, koji je u stvari bijedan promašaj, čega su svjesni. No, kao i uvijek, nađu se u takvom društvu individue iz Hrvatske, ovaj put – budući da je riječ o multiistoričarima, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i još jedna Snježana, to jest Koren. U projektu s infantilnim nazivom, poznatim iz školskih klupa, kada ravnatelj škole zove nedisciplinirane đake koji su se potukli, pa istražuje „tko je prvi počeo“. Istoričari protiv revizionizma. Bolji bi naslov bio – istoričari u akciji spašavanja jugoslavenske istoriografije iz spilje potopljene prljavom vodom laži.

Miroslav Krleža

Dotle i u tzv. kulturi jugoslavenski kulturnjaci pokušavaju provući Krležu kroz svoje zamuljene tjesnace, a ne vidim da je tko reagirao na „leksikografsku predstavu“ u Zagrebu, u kojoj se beogradski redatelj šeće s krvavim nožem po improviziranoj pozornici, žiri u sastavu Bozanić, Grabar-Kitarović i Kusić osuđuje Miroslava na smrt vješanjem, paklenski smišljeno poigrava se s doista velikim piscem koji se ne bi htio vratiti „u ovaj pakao“, podlo se miješaju hrvatska i jugoslavenska himna. A što? Nije meni braniti Krležu od njegovim političkih zabluda koje to i nisu bile, mnogo je pametnih ljudi u doba sirovog kapitalizma imalo iste ideje, a ni jugoslavenska im nije bila strana, no svi su se oni doista opametili kada su njihove utopije prerasle u polpotovske, staljinske i titovske terore, a Krleža se – ako nije prije, a jest – prosvijetlio u vrijeme Deklaracije, ali ne o zajedničkom, nego o nazivu i položaju hrvatskoga jezika.

Zato je ta leksikografska predstava obično smeće i još jedan neuspješan pokušaj da se Krležu odvoji od svega hrvatskoga, premda je njegova hrvatska dimenzija značajna, a socijalna dimenzija razumljiva, te bi i danas bila dobrodošla jer smo, nepripremljeni (kao i za rat u kojemu smo ipak trijumfirali) upali u baš crnu varijantu sirovoga kapitalizma, što je i nadalje naš najveći problem, ruku pod ruku s državom koja „dere gdje stigne“, što su kolumnisti dobro opazili.

Grička vještica

Drukčije kazalište od spomenutog leksikografskog vidjeli smo u nedjelju, nakon što je premijera zbog ruske čarolije premještena sa subote. „Grička vještica“, to jest kaptolska, ukazala se opet na otvorenju Zagrebačkog histrionskog ljeta, skoro trosatna, ali ne i dugočasna predstava s novim Sinišom i Nerom, Jankom Popovićem-Volarićem i Madom Peršić. Treća je to Vještica, nakon prve koju je režirao Međimorec s Enom Begović i Krunom Šarićem, druge s Enom i Sinišom Popovićem. Ova treća verzija (Stoisavljević dramaturg) u režiji Dražena Ferenčine na stanovit je način zabavnija, s mnogo humorističnih interpolacija i ekstemporiranja u kojima nije nedostajao ni nogomet (a kako bi), posebno ističem Jasnu Palić ispraćenu pljeskom na otvorenoj bini i rečenicu „Što je Noć vještica? To je kao Dan žena, samo po noći.“

U svemu, međutim, temeljna nota je u stvari blago feministička, kao što se i pristoji Zagorki koja je, nakon Dragojle Jarnević, posegnula za tipom snažne i samosvjesne žene. Vrlo dobra Mada Peršić (diplomirala medicinu!) stasom i crtama lica neodoljivo podsjeća na Enu Begović, a ulozi je dodala baš mladodjevojačku prpošnost u nekim scenama, u drugima žarki „aktivizam“ u doba kada se svijet sporo oslobađa opakih predrasuda.

Doba je prosvijećenosti, Majka Tereza (oprostite, Marija Terezija) pomalo razumije što se događa i donosi nove uredbe. Naličje prosvijećenosti opisao sam u romanu „Špilberk“ (prikrivena reklama). U predstavi nastupa 21 glumac, ako sam dobro vidio, mnogi nekad mladi sada su u punoj glumačkoj zrelosti, mnogi nekad djeca (ili ih još nije ni bilo), glumačka djeca, sada se solidno predstavljaju publici.

U svakom slučaju, „Grička vještica“ je uvijek pun pogodak, pa i ovu verziju čeka dobra budućnost ispod kule u kojoj je pisao Baltazar Adam Krčelić, s doličnom scenografijom koja se utapa u realne gričke vizure, a nagrđuje ju samo metalni dimnjak nekog restorana u Tkalčićevoj. Jest, podosta je vremena prošlo (ne previše) otkako je Malleus Maleficarum postao zabranjeno štivo, žene sada dominiraju, bez obzira na izmišljene priče zadrtih feministica koje bi rado spalile muškarce, Hrvatska ima predsjednicu koja sjedi do Medvjedeva i pristojno si čestitaju nakon svakoga gola, ali ne i nakon jedanaesteraca.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IMA NEŠTO VRJEDNIJE OD ZLATA, A TO STE VI, VATRENI!

Objavljeno

na

Objavio

Hvala Vam što ste nas učinili beskrajno sretnima i ponosnima. Hvala što ste nas na najbolji način podsjetili što sve možemo kad smo zajedno, kad smo jedna duša, jedno tijelo, jedno srce… i to je nešto najdracocjenije što ste nam mogli dati! Vrednije je to od svakog zlata, trofeja i titula, od svih slavoluka i pohvala!

Hrvatska danas zahvaljuje Bogu na tom daru i uz suze radosnice slavi Vaš uspon u sam vrh svjetskog nogometa.

Uz Božiju pomoć, učinili ste čudo i to ne samo na travnjaku: ujedinili ste Hrvatsku i sve naše ljude diljem svijeta i pobrali simpatije širom zemljine kugle.

Gledali smo ovih dana kako i oni koji do jučer nisu ni znali gdje se na zemljopisnoj karti nalazi Hrvatska pjevaju naše pjesme, nose naše zastave i dresove s crveno-bijelim kvadratićima i kliču Hrvatskoj. Zar i to nije dokaz Vaše veličine koja prelazi granice običnog sportskog nadmetanja? Rijetko je kad u svojoj povijesti naša zemlja izazvala toliko pozornosti i dobila toliko pohvala od vodećih državnika svijeta, uglednih javnih osoba, najznačajnijih i najvećih medijskih kuća i bila tako uvažavana i poštivana – i sve to zahvaljujući Vama i jednako dostojastvenoj publici koja Vas je pratila prostranstvima velike i ponosne Rusije, iz bitke u bitku, sve do same završnice u Moskvi.

Žrtva navijača koji su ne žaleći truda, vremena i novca po svaku cijenu željeli biti što bliže Vama također izaziva divljenje. Oni su bili ta spona između Vas i naroda kojemu ste priuštili nezaboravne trenutke.

Ovaj naraštaj će to pamtiti s ponosom.

I na žalost svih onih koji su (možda) i priželjkivali da im se pruži razlog kako bi se obrušili na hrvatske „nacionaliste“ i „desničare“, sve je prošlo u Božijem miru i redu.

Dokazali smo tko smo i što smo. I to je konačno vidio svijet.

Kad se milijuni ljudi širom svijeta tjednima okupljaju i slave sportske uspjehe svoje nacionalne vrste, a pri tomu nema ni jednog jedinog incidenta, onda je to najbolji dokaz kulture, zrelosti i civiliziranosti naroda koji voli svoje, ali isto tako poštiva tuđe.

Odnos ruskih domaćina prema nama bio je više nego korektan, čak sjajan i nije se promijenio čak ni nakon što smo ih eliminirali iz daljnjeg natjecanja. Rusi su se pokazali kao gostoljubiv i pristojan narod i zaslužuju sve pohvale.

I na kraju, kako ne spomenuti poseban značaj i dimenziju onoga što ste napravili, a tiče se buđenja tog osjećaja ponosa i optimizma u cijelom hrvatskom narodu – od Domovine do Herceg Bosne i dijaspore?

Znamo i svjesni smo svega što se kod nas u Hrvatskoj događa. Osim teškoća s kojima se srećemo, svjedoci smo, nažalost i radikalnih tendencija širenja pesimizma, pa i neke vrste destrukcije kojoj je cilj svima nama zagorčati život, oblatiti zemlju u kojoj živimo i dokazati kako smo nesposobni stvoriti sebi bolju budućnost. Sredstva se ne biraju – od grubog i primitivnog vrijeđanja svakog nacionalnog osjećaja, do ataka na naš identitet, svjetonazor, sustav vrijednosti i Katoličku crkvu. Udara se na same temelje naše opstojnosti, a sve to pod egidom „progresa“ i „napretka“, u ime „ljudskih prava“ i nekog tobožnjeg „suvremenog pogleda na svijet“.

A tko to čini?

Oni čije su metode sve samo ne demokratske.

Nismo li gotovo do jučer svjedočili opskurnim, monstruoznim i podlim napadajima na našeg ZLATNOG MOMKA Luku Modrića, kapetana reprezentacije i danas NAJBOLJEG NOGOMETAŠA NA SVIJETU (dobitnika Zlatne lopte na upravo završenom nogometnom SP)? Na društvenim mrežama kružile su fotografije kartonskih modela s njegovim likom, sa skalpelom pod bradom ili omotanim užetom oko vrata. Izravni poziv na linč, ubojstvo – poziv na zločin, zar ne? Patološki bolesnici koji to čine, uživaju, nažalost, neskrivene simpatije mnogih ljevičarskih, neoliberalnih i anarhističkih skupina, stranaka i udruga, pa i uvaženih persona iz ovog miljea koji o tomu šute kao ribe, kao da se ne događa – ali zato uredno tragaju za svakom kapom „nalik ustaškoj“ ne bi li „dokazali“ kako su Hrvati „fašisti“ i „nacisti“.

I taj momak, taj ZLATNI dečko Luka Modrić, koji je sve u životu stekao vlastitim znojem probijajući se krvavo, mukotrpno i uz golema odricanja do ovoga što danas jeste, odgovorio je svima u svom stilu: POSTAO JE NAJBOLJI u onome što radi i za promociju naše Hrvatske učinio neusporedivo više nego svi „drveni filozofi“ koji za debele novce prodaju maglu ovom narodu. I Dejan Lovren je bio na meti sa sličnim motivima, a danas je nogometna veličina kojoj se klanja svijet.

Prema izborniku Zlatku Daliću vladala je (najblaže rečeno) skepsa ili neka vrsta podozrivosti. I njegov je odgovor bio više nego rječit: uvrstio se među najbolje izbornike na svijetu i dečke za koje je rijetko tko vjerovao da mogu dalje od prolaska skupine, doveo nadomak tronu – učinio ih viceprvacima svijeta.

I još nešto: Zlatko Dalić pokazao je kako posjeduje izuzetne kvalitete kao stručnjak, ali i kao čovjek. I mnogima koji su već zaboravili što znače poštenje, čast, moral i poniznost, očitao je lekciju IZ LJUDSKOSTI.

Bog sve vidi i sve zna. I on učini da prije ili kasnije sve dođe na svoje.

Zato se nitko od njih – od našeg zlatnog izbornika do svakoga od 22 zlatna momka – ne odriče Boga.

To su hrvatski vitezovi lišeni svakog samoljublja, oholosti, egoizma i bahatosti. Oni su naš istinski ponos i od njih nacija itekako ima što naučiti.

Nadajmo se da će ljubav koja nas je ujedinila potrajati i da ćemo je njegovati. Zbog naše djece i njihove budućnosti.

A oni kojima to smeta, nek slobodno pate!

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Srušili smo snove svima’

Objavljeno

na

Objavio

9gag stranica koju prati 40 milijuna ljudi piše sve pohvalno

Pobjeda hrvatskih nogometaša na SP u Rusiji, da dobro ste pročitali pobjeda jer ono što su oni napravili pobjeda je jednog malog ponosnog naroda iz najljepše države na svijetu. To srebro zlatnog sjaja, to zajedništvo i nacionalni naboj.

Bili su okidač da se jave i prospu svoju žuč oni koji predstavljaju talog društva te male ponosne države, iako oni, samo oni misle da su oni intelektualna i moralna elita te države ili možda neke druge.

Lijepo je ovih dana bilo biti ponosni pripadnik jednog veličanstvenog naroda i stih “Srušili smo snove svima” ima svoje potpuno značenje. Lijepo je bilo gledati narod kome pripadaš cijelim svojim bićem kako se veseli i diže na pijedestal pobjede svoje junake, ali bilo je lijepo čitati sve svjetske medije kako i oni slave jedan mali hrabri, ponosni narod i njihove idole kako ruše snove velikim ali i snove onoj benignoj, otrovnoj manjini u svojoj državi.

Možda zvuči pretendenciozno izjednačavati naše ruske junake s herojima Domovinskog rata ali ja osobno, a nadam se i velika većina Hrvata i svih onih kojima je stalo do svetog dresa, njih upravo tako gledam.

Gledam Luku, Dejana, Mandžu i sve druge kao ljude kojima je netko ukrao jedan dio njihovog života, ukrao im djetinjstvo i kako ih je život natjerao da sazrijevaju i bore se za svoju državu jer znaju da su i njihove sudbine utkane u nastajanje države za koju se toliko bore. Ne ovo nije patetika, ovo je surova istina. Svi oni su osobe koje su uspjele u životu, ostvarili su zavidne karijere, zaradili ogromne novce, krvavo su se borili i nitko im nije ništa nije poklonio. Sve to ostvarili su tamo gdje se rad i sve pozitivne vrijednosti mjere i vrjednuju na pravedniji način. Tamo gdje ne postoje povlaštene kaste koji mrze sve one koji za svoj rad moraju krvavo raditi odričući se svega onoga za čega se oni koji ih kritiziraju i omalovažavaju, izmišljaju pravno nebulozne optužnice i “virtualno” im odsijecaju glavu.

Nakon ovih prekrasnih, ponosnih mjesec dana, mjesec dana koji su ujedini domovinsku i iseljenu Hrvatsku, svima je jasno da se neke stvari u Hrvatskoj moraju promijeniti ako želimo dalje u bolje sutra. Za sreću tako malo treba, ali sreću treba i zaslužiti. Našu sreću treba nastaviti, ali nastaviti tako da se iz javnog, političkog, gospodarskog, pravosudnog, obrazovnog sistema, eliminiraju oni koji su kočničari hrvatskoj sreći i životu njenih građana. Hrvatsko društvo treba hitnu deratizaciji.

Hrvatskoj ne trebaju moralne i intelektualne veličine poput novinara koji se na račun novinarske akreditacije hrane za 15 kuna u saborskom restoranu, a svaki dan pljuju po onima koji su im to omogućili. Netrebaju im političke vertikale kojima je najveći uspjeh pokušaj da za svoju slavu na perfidan način “prodaju” komad svetog tla i koji smatraju da je držanje skala lopovu humano djelo, a najveći doseg im je znanje pravljenja krumpir salate.

Ne trebaju im političari koji se diče moralom, a imaju iza sebe pravomoćne presude za kriminal, kojim su se eto bavili kao nedozreli adolescenti u dobi od 28 godina. Ne trebaju nam oni koje država radi tri ruke u Saboru obilato nagrađuju da blate ono što je krvlju stečeno. Hrvatskoj treba lider, lider poput Zlatka Dalića.

Nazvao me noćas moj prijatelj iz Los Angelesa, profesor komunikologije sa UCLA i rekao:

Čestitam prijatelju, čestitam na nogometnoj reprezentaciji, na tvom ponosnom narodu i na tvojoj predsjednici. Tvoj narod i tvoja država ste globalni brend i nemojte dozvoliti da to prestanete biti. Rado bih se mijenjao za predsjednika države iako znaš da sam zakleti republikanac ali tvoja predsjednica postala je lider, lider svih onih koji u političare gledaju kao zlo. Ona je svojom neposrednošću, srčanošću i ljubavlju prema svojoj državi iskazanu kroz podršku reprezentaciji postala obrazac pozitivnog ponašanja lidera.

Ante Rašić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori