Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Prekomjerno granatiranje predsjednice

Objavljeno

na

Odjahala su i Sveta tri kralja, vrlo oprezno da izbjegnu Heroda. Jedan od njih je izrazito tamnoput, da ne kažem crn jer nije politički korektno. Znači, korektnim američkim rječnikom, Afroamerikanac. To jest samo Afro, budući da u to doba nije bilo Amerike, a Indijanci kojih je bilo nisu ni znali da žive u Americi. Kada su saznali, već je bilo kasno – bijelci odnosno korektno rečeno europski razbojnici počinili su genocid iliti po haaškoj formuli tek masovni zločin, u svakom slučaju istrijebili ne samo cijeli jedan narod i njegova plemena, nego cijelu jednu rasu. Kada je zabava završena, ili usporedo s njom, Englezi su im na svojim lađama dovezli crne robove iz Afrike, potomke jednoga od Sveta tri kralja, da bi se rasisti i dalje dobro osjećali. I tako sve do kasnih šezdesetih prošloga stoljeća, kada su crnci napokon počeli lakše disati, a i preostala šačica Indijanaca. Amerika se emancipirala, a vrlo brzo i pretjerala s novogovorom i strahom od političke nekorektnosti. Iz tragedije u komediju.

U američki je Kongres prvi put u povijesti ušla jedna Indijanka, i to ne na Bandićevoj listi nego iz redova Demokratske stranke koja se protivi zidu na granici s Meksikom preko kojega žele južnoamerički Indijanci iliti Indiosi, u međuvremenu mnogi pomiješani sa svojim svojedobnim genocidašima Španjolcima i Portugalcima, koji očito nisu do kraja obavili posao kao oni u Sjevernoj Americi.

Eto kamo su me odveli sveti kraljevi, a kanio sam pisati o vremenu u Hrvatskoj i iznad Hrvatske. Vrlo tmurno, kišovito, burno, snjegovito, ali prava zima tek dolazi. Stjecajem prilika inače radosni blagdani pretvorili su se u niz komemoracija i sprovoda, što je dobro došlo tiskovinama koje inače u tim vremenima nemaju o čemu pisati. I ostali mediji nisu zaostali, vrlo je dobra bila televizijska emisija o Ivi Gregureviću snimljena još početkom stoljeća kada je urednik dokumentarnoga programa HTV-a bio Miroslav Mikuljan. Mogao bi to biti dobar putokaz: takve portret-emisije o snažnim osobama treba snimiti na vrijeme, dok su još u punoj snazi. Nije to bila samo priča o sjajnom glumcu nego i o Orašju koje se u vrijeme srpske agresije obranilo na upravo čudesan način, o čemu u dokumentarcu govori jedan od Ivinih prijatelja – da nitko nikada ni prije, a ne će ni poslije obraniti svoj dom tako kako su oni učinili u Orašju, pa bi trebalo poći od tih riječi, pojasniti ih i snimiti film o tvrdom hrvatskom orahu s bosanske strane Save, kojemu su i u Daytonu morali skinuti kapu.

Spomenuo sam nebo iznad Hrvatske, na kojemu nema baraka, to jest ef šesnaestica. Stvari su se zakomplicirale, opet imamo pilote, a nemamo malo bolje borbene zrakoplove. Naši su piloti odlični, pa ne znam zašto smo ih morali dopremati iz Kine, osim ako nisam krivo shvatio, čini se da jesam i da je riječ o Pelješkom mostu i ogromnim stupovima dovezenim na do sada neviđenom divovskom brodu koji smo mi, domorodci, doživjeli kao da dolazi iz budućnosti. I to u trenutku kada hrvatska brodogradnja grebe po dnu poradi zajedničkoga zločinačkog pothvata dobro zamišljenog još u kukuriku doba. Plan je bio veleban, ma trebalo je imati viziju kako jednim udarcem ubiti dvije muhe i dočepati se dragocjenog zemljišta: prvo pripojiti više-manje stabilan „3.maj“ već dobrano nestabilnom Uljaniku, a zatim ih zajedno uništiti jednim potezom.

Uspjelo je iznad očekivanja, u kreativnoj simbiozi politike (SDP, IDS), uprava koje su pristale biti uvučene u igru nadajući se vjerojatno nagradi kada sve bude obavljeno, u partnerstvu s raznim mutnim tipovima, a dobar dio odgovornosti (ha!) imaju i sindikati koji nisu na vrijeme reagirali, te država koja (bez obzira na vlast) dugo nije ama baš ništa poduzimala, nije nadzirala barem onaj manji dio u njezinu vlasništvu – da jest, onda bi razumjela što se događa s većim dijelom. Uostalom, i o Agrokoru je navodno saznala tek kada je počelo gorjeti.

Ne ide nam dobro s avionima, ne ide s brodovima, ne ide s vlakovima, ne ide s referendumima, da nismo na vrijeme izgradili nacionalističku autocestu prema Dalmaciji, ne bi nam išlo ni s autima, a i tu smo u danima i noćima gužva na naplatnim kućicama pokazali kako majstorski znamo zakomplicirati stvari koje bi trebale biti jednostavne. Ma ne ide nam ni sa žičarama, to jest sljemenskom žičarom koja je navodno ipak pred startom. S nostalgijom se sjećam stare koja je bila rođena za avanturiste: malo je vukla, malo zastajala visoko izand drveća i zastoji su znali dugo potrajati, vjetar je njihao kabine a djeca premrla od straha – jedan osobni doživljaj pretvorio sam svojedobno u radijsku komediju koja je dosta puta reprizirana. No da, kakva bila da bila, ipak je bila, u vrijeme dok Snježne kraljice nije bilo, tek crkva Kraljice Snježne i dobre male gostionice u ne previše čistim planinarskim domovima ili samostalne s jeftinom ali ukusnom domaćom kuhinjom. Ničega od toga sada nema (osim crkve), ili je ostalo tek ponešto, Medvednica u tom smislu izgleda gore nego kada su četrdeset pete crvenokraki izvukli bolesnike iz Brestovca i postrijeljali.

Davna vremena, kako za koga. Današnja viša klasa (te viši dijelovi srednje klase i financijski pustolovi iz niže klase tzv. sarmati), luta ionako po austrijskim, slovenskim i francuskim planinama gdje se snijeg plaća kao da ga uvoze s tamne strane Mjeseca. Hrvatski tjedan. Neka, barem nešto hrvatsko nakon hrvatskog mjeseca u Rusiji, prošloga ljeta. Nakon što su nasanjkali birače, na skijanje je otišao i dobar dio zastupnika u Hrvatskom saboru, a opet će se sastati, preplanuli i svježi, oko polovice siječnja, na užas publike. Donosit će silu zakona koje od drugih obveza ne stignu pročitati, ulaziti s vremena na vrijeme u sabornicu i izvikati se na odabranu žrtvu (što donosi medijsku vidljivost) pa otići na ručak ili večeru sa sličnima, i tračati. Hoće li pročitati novi zakon o znanosti i visokom obrazovanju, koji je već u nacrtu užasnuo humanističko područje? Ne će. Hoće li se javiti HAZU? Ne znam. Nakon što su tu veleustanovu izignorirali u pitanju hrvatskoga jezika i pravopisa, sve manje ju pitaju i za sve drugo.

Kako bi trebao izgledati idealni saborski zastupnik? Samac ili samica, bez djece koju treba zaposliti, bez uže ili šire obitelji koja stalno nešto hoće, neporočan, govore čita da ne muca bedastoće, glasuje po savjesti, ako mu šef kaže da treba drukčije – opali mu čvrgu i zalupi vratima, u sabornici ne kopa nos, ne lupka po mobitelu, pristojan je i samo ponešto ironičan, govori što misli i misli dok govori. Gdje ćemo naći takvoga? U Hrvatskoj? Teško. No, nađu se neki i neke, s nekim od rečenih svojstava. Premalo.

A nije ni važno, ionako izvršna vlast dominira, što ona (On) predloži, to prolazi, ako ima naznaka da ne će proći, onda se i ne prepušta Saboru, što će se mučiti i gubiti dopodne ili čak propustiti zrakoplov za Bruxelles i slične destinacije gdje treba podnijeti račune što je učinjeno. Slično postupa i vlada (Komisija) Europske unije koja progura što želi u europskom parlamentu, u koji, znači, ni iz Hrvatske ne treba birati prgave zastupnike, populiste, nacionaliste i slične lupeže, da ne naruše tradiciju. Glede referenduma o promjeni izbornog zakona, Marakešu i Istanbulskoj, u zemlji Hrvatskoj je sve prošlo glatko: nema te nema, Alija. Vidite, poštovani čitatelji, pravi čovjek bi se zamislio i rekao: Ma goni ih, idemo napraviti te referendume pa nek se vidi, nek se zna. Naime, tako vlast može utvrditi svoj demokratski legitimitet između dvaju izbora. Ali ne, ne usuđuje se. I još se u to uvaljaju ministri po habitusu potpuno različiti od vođe, ali preko volje pristanu biti glasnogovornicima nečega protiv čega tiho gunđaju. Tako se stvara nezdrava klima, a prividna stabilnost vlasti u jednom trenutku može završiti provalom pompejanskih sličica.

Predsjednici ne pakirati

Jedna fama, tko zna gdje i kada zakuhana, kazuje da je predsjednica izgubila potporu desnice. Ne znam koje desnice, jer ja sam primjerice desnica a moju podršku nije izgubila. Ista fama kruži da je Kolinda otpilila desnicu kako bi se približila hadezeu i dobila vjetar u leđa za predsjedničke izbore. Zašto bi predsjednica trebala otpiliti desnicu, a približiti se desnici, ostaje nejasno. Jer HDZ je bio i ostao desna stranka sada ručicama svoga vrška umotana u celofan desnoga centra iliti umjerenjaka, ali ja tu stranku, taj pokret, poznajem u dušu. A ta je duša ostala nedirnutom, koliko god se zalutali i namenuti koji nemaju veze s korijenima i izvorima trude – izabrani doduše legalno – odvesti stado (takvim ga drže) u nekom drugom smjeru, imitirajući autoritarni stil u birokratskom obliku sa slabo prikrivenim prijezirom prema narodu i neopazice (ha) skrećući prema lijevom centru, što je u ovom trenutku lako jer ondje nikoga nema. A nikada nikakvog lijevog centra ionako nije ni bilo, kao što smo vidjeli kada su se u dva navrata neokomunisti orjunaške provenijencije dočepali vlasti i proveli kulturnu revolucije u vrijeme dok su Kinezi liječili i izliječili rane zadobivene u toj mračnoj epizodi. Tako sada bivša nepostojeća umjerena ljevica pretrčava u nepostojeći desni centar i kontaminira cijeli politički prostor, koji na kraju postaje neprepoznatljivim. Eto, tu smo na početku 2019.

Prekomjerno granatiranje predsjednice svršetkom prošle godine, štoviše pakiranje odnekud poznato, ne dolazi iz razborite, moderne desnice, nego iz orjunaškog podzemlja koje i dalje živi i djeluje, prati što se događa, koristi osjetljivost – ponekad opravdanu – suverenističke scene koja u načelu dobro misli, ali se u praksi prečesto podaje strastima i egotripicama te na kraju pada u orjunašku mrežu i od njezina gustoga tkiva ne vidi da radi u korist pauka i njegova predsjedničkog kandidata. Mislim da se to sada događa, ali i da paucima ne će uspjeti. Na kraju krajeva, Kolinda nije učinila ništa drugo no maknula savjetnika koji se otrgnuo nadzoru, a detalje cijele pripovijesti ionako ne znamo. Nije promijenila mišljenje oko Marakeša, očito ni oko Naroda koji odlučuje, nije vratila Titovu bistu na Pantovčak kako je jedan novinski orjunaš sugerirao, nije ničime pokvarila svoj image u svijetu gdje je bez sumnje postala brendom, i u okviru svojih ovlasti vrlo dobro prezentirala, reprezentirala Hrvatsku. Niti se javno odrekla i jednoga od Tri mora. Pa gdje je onda problem? Hoće li zbilja netko pametan i desno nasađen učiniti glupost i omogućiti milanovićima i josipovićima da preko Šestina gdje je Starčevićev grob dođu na obližnji Pantovčak?

Julijanci

Obavili su svoj domjenak na pravoslavni Badnjak, s manje političkoga žara nego inače. Pupovcu ne ide dobro, njegov gazda Vučić ima velikih problema s jednim od milijuna, a može se dogoditi da dođe novi gazda koji nije bio četnik. Potajne srpske čežnje za bratstvom i jedinstvom iz sretnoga doba Jugoslavije, javno je i nediplomatski drčno obznanio haesesov Beljak u stilu partijskog komesara ili nositelja štafete, koju je odnio kući pred nosom milicije.

Da Srbijanci i dalje drže Hrvatsku svojom pokrajinom, svjedoči način na koji su se obrecnuli na Hrvatsku televiziju i njezina reportera koji je prenosio što je vidio, a Televizija Srbije prešutjela masove prosvjede, pa joj nije bilo drago što komšije stavljaju događaje na velika zvona. Nije bilo prave suradnje. Od sada HTV treba prvo prikazati prilog srbijanskom vodstvu, pa ako ono odobri, tek tada s njim na ekran. Kao što je Jovanović nosio hrvatske udžbenike na pregled u Beograd.

Kad smo već kod pravoslavnih: ukrajinska je Crkva dobila samostalnost, što se Rusima nikako ne dopada. Kao što se SPC-u ne sviđa makedonska ili crnogorska crkvena (državna) samosvojnost, ni bilo koja druga u srpskim pokrajinama. Problema nema samo u Hrvatskoj, gdje srbijanska državna Crkva djeluje kao svoja na svome.

Ispravak i isprika

U prošloj, novogodišnjoj kolumni pisanoj pod petardama, potkrala se krupna pogrješka – zahvaljujući brzini i nehotičnom izostavljanju dijela rečenice ostalo je nejasnim tko je čiji nećak. Riječ je bila o Božidaru Mažuraniću. Iza riječi „nećak“ našao se mojom nepažnjom ban Ivan Mažuranić umjesto Ivane Brlić Mažuranić. Točno je ovo: Božidar Mažuranić bio je nećak književnice Ivane, a praunuk bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Ispričavam se, a računalo nosim na popravak.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Trpimir Jurić: Mladi, ključ je u vašim rukama!

Objavljeno

na

Objavio

Prije nekoliko dana, sasvim diskretno, prisjetili smo se 15. siječnja 1992., dana kada smo dočekali međunarodno priznanja Hrvatske. To priznanje nije došlo preko noći. Nije došlo ni onda kada smo ga iščekivali, već kad smo se za njega vojno i politički izborili. Napokon smo na političkoj karti svijeta postali subjekt međunarodne zajednice. Do tog trenutka, odnosno tog čina priznanja, nisu protekli dani, mjeseci i godine, već stoljeća snova, borbi, krvi, tamnovanja, iseljavanja, represija te oduzimanja teritorija i prava na samobitnost.

Upornost i kontinuitet nastojanja napokon su urodili plodom. Iza nas su milijuni iseljenih, stotine tisuća ubijenih i utamničenih od raznoraznih osvajača i otimača naše samobitnosti.  Samostalna i neovisna Hrvatska nije bila dar, nije plod ničije samilosti, već žestoke političke, lobističke i, ponajviše, vojne borbe.

Što se promijenilo?

15. siječnja 1992., na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu, prvi predsjednik Hrvatske dr. Franjo Tuđman je u svom govoru, između ostalog, rekao: “Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti“.

Što se od te izjave promijenilo?

Čini mi se da smo se od tog povijesnog datuma, izdvajajući vrijeme Domovinskog rata, pasivizirali te izgubili ideju i odgovornost spram Nje. Jednom izborena neovisnost može se izgubiti. Jesmo li odustali od Hrvatske?

Poratna Hrvatska, završno s mirnom reintegracijom,  ostala je u statusu  jednog velikog socijalnog, gospodarskog, političkog i inih gradilišta. Niti blizu završenog projekta. Može li država, poglavito ona koju nazivamo domovinom, biti završen projekt?

Zamislimo domaćicu koja je uselila u novu kuću i svojim ulaskom u nju nije ju oplemenila svim što dom čini mjestom ugodna življenja. Ta domaćica odnosi se, malo je reći, nemarno. Krajnje je neodgovorna, neangažirana, gotovanka bez imalo strasti i ljubavi. Usto još i kuka, želi taj svoj dobiveni dom napustiti i potražiti sreću u nekom drugom, tuđem.

Naravno da je to stvar njenog izbora, ona to može napraviti. ako tako odluči. Otići će u tuđi dom, no tamo neće biti domaćica nego spremačica. Netko odgovorniji od nje, jako brzo će je naučiti što je to rad i odgovornost prema svom, ali to nikad neće biti njen dom, već boravište, tuđina.

Umorni su i nisu više u stanju…

Sagledavajući stanje u Hrvatskoj čini mi se da prvenstveno nemamo domaćina, a ukućani se prema Njoj  odnose  nesavjesno, onako kako se odnosi prema nezasluženom daru. Kao i u svakom domu, postoje zabušanti i lijenčine kojima se niti jedna ideja ne dopada. Gori od njih su oni, a  takvih u svakoj kući ima, koji taj dom nikad nisu prihvatili kao svoj i svakim svojim činjenjem ili nečinjenjem žele ga odbaciti.

Oni koji su se idejom i borbom dali za domovinu, sada već stariji, umorni su i nisu više  u stanju nastaviti davati i raditi. Njih su odavno trebali zamijeniti mlađi kojima je to naravnim zakonom dato.

Pred mladima je dilema, ostati i boriti se ili odustati i otići. Svakodnevno svjedočimo iseljavanju mladih u neku od europskih zemalja. Ništa nova i ništa iznenađujućeg. Uvijek ih je bilo i bit će. Prva iseljavanja Hrvata spominju se još u XV. stoljeću. Velika iseljavanja vezana su za egzistencijalna pitanja  kao što su: glad izazvana prirodnim pojavama, ratovi, poslijeratna „čišćenja državnih neprijatelja“ , neslaganja s političkim sustavima, nemogućnosti zapošljavanja…

Zašto se iseljavanje događa danas? Naravno da tu nema jednoznačnog odgovora. Motivi su različiti, samo ne znam jesu li uvijek opravdani. Jesmo li nešto mogli napraviti ili smo čekali da to drugi za nas naprave? Ni vlastita majka, otac ili brat ne mogu za nas graditi dom, kuću. Da bi ga svojim zvali moramo to učiniti sami.

Domoljubi ne smiju odustati

Za odustajanje nekad je dovoljna izlika, nekad opravdan razlog, ali ne pokušati boriti se svim legalnim sredstvima, ponajprije vlastitim angažmanom, što god da situacija od nas zahtjeva – minimum je onog što bi svaki domoljub trebao napraviti. U toj nedovoljnoj angažiranosti ima mnogo sebeljublja koji zanemaruju opće društvenu potrebu i odgovornost.

Migracija je uvijek bilo i bit će. One su u čovjekovoj naravi, potrebi i slobodnom izboru.

Citirana Tuđmanova izjava nastala je u trenutku međunarodnog priznanja kad sloboda i cjelovitost Hrvatske još nisu bile na obzoru. Taj čin bio je ohrabrenje i motiv za nastavak borbe, ali i obveza od koje nismo smjeli odustati. Četvrt stoljeća kasnije mi još nismo dovršili projekt. Jesmo li odustali ili posao ne znamo privesti kraju? Što god bilo, ključ je u našim rukama.

Što mladi čekaju?

Nadam se da nisu svi u redu za autobus koji vozi do neke destinacije “boljeg” života, već da i dalje ima onih smjelih i odgovornih koji će htjeti projekt Domovina dovesti kraju.

Vjerujem da ćete prihvatiti odgovornost za vlastiti život i domovinu, jer ako to ne napravite vi, vrlo rado će to napraviti netko drugi umjesto vas. Prihvatite odgovornosti za sebe, brišite samosažaljenje, malodušnost, ravnodušnost, pasivno trpljenje, nezadovoljstvo zbog nepravdi života i slično.

Ključ je u vašim rukama!

Tvoja zemlja

Tu ćeš naći uvijek dom,

srce koje kuca za te,

ruku da te prati,

majku da te shvati,

znat ćeš sve što treba znati.

Znat ćeš kako boli plač

kada tvoja zemlja pati;

ali iza svega

sigurno ćeš znati

što ti znači ovaj kraj.

To je tvoja zemlja, tu sagradi dom,

tu je stari temelj, tu na kršu tvom.

Tuđin i oluje kidali su nju,

al’ još uvijek tu je sve dok mi smo tu.

Bit ćeš bogat ko i mi,

kralj što ne zna što je kruna,

al’ na svojoj grudi

ko i ovi ljudi

bit ćeš velik ko i mi.

Autor glazbe Alfi Kabiljo, autor teksta Drago Britvić, izvođač Vice Vukov.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Južan dan u Saboru, 16. 1. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

U osvrtima na “buran” dan u Saboru nitko kao objašnjenje agresivnih reakcija premijera i ministra obrane nije spomenuo jugovinu, pri čemu ne mislim na naslijeđe bivše države, već na temperaturu od 13°C uz zračna strujanja s juga, što je neuobičajeno vrijeme za Zagreb u siječnju.

Burne reakcije se, naime, u pravilu ne događaju za bure, već za juga, a prekjučer smo se još jednom mogli uvjeriti u mudrost starih Dubrovčana koji za takvog vremena nisu vijećali niti donosili važne odluke.

Unatoč zgražanju dežurnih moralista, nije se tog dana u sabornici dogodilo ništa što se ne viđa u parlamentima nekih drugih država, koji su svjedočili i gorim epizodama, ne samo u Ukrajini ili Japanu već i u Italiji i Britaniji, primjerice.

O atentatu na Radića i ostale hrvatske zastupnike u beogradskoj skupštini da i ne govorimo.
Kad je sredinom devedesetih tadašnji HDZ-ov ministar kulture Zlatko Vitez ustvrdio da je Sabor “kokošinjac”, to je izazivalo silno zgražanje – kako je mogao uvrijediti “visoki dom”, koji je nedavno postao državni parlament!?

Danas, nakon svega što se zadnjih godina događalo u Saboru takvo zgražanje se doima licemjernim – zašto bi ostali uglađeni maniri u sazivu sabora koji sadržajno sve više nalikuje na križanca pijace i političkog kupleraja?
 Povijest “neverbalne komunikacije” u našem Saboru je prilično siromašna. Pamti se slavni “vritnjak” kada je pravaš Josip Gržanić 5. listopada 1885. izlazak Khuena Héderváryja iz Sabora potpomognuto mid-kickom u stražnjicu mrskog bana. Nakon toga je, s još dvojicom zastupnika utamničen, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zanimljive su bile naknadne interpretacije jer je vlast tvrdila da simbolički udarac nije zadan kako bi sačuvala Khuenovu čast, međutim na saslušanju u istražnom zatvoru, dr. Grga Tuškan dao je legendarnu zaključnu interpretaciju: “Ja držim da je Preuzvišeni g. ban udaren nogom u rit.” 
Godine 1990. je za saborskom govornicom zastupnik Srpske demokratske stranke Radoslav Tanjga novu vlast izabranu na prvim slobodnim višestranačkim izborima nazvao “ustašoidnim režimom”, što od Vučićevih emisara poput Miodraga Linte usred Zagreba slušamo i danas, pa ga je Ivan Bobetko gađao torbom. I promašio.
 Jedini fizički okršaj u samoj sabornici zbio se 2001. kad je Ljubo Ćesić Rojs svojim prstom ostvario izvjesni kontakt s nosom zastupnika IDS-a Dine Debeljuha.

Ćesić je kasnije tvrdio da ga je samo dodirnuo, no Debeljuh se jadao da je bilo bolno. Otada se, osim nekoliko seksističkih verbalnih ispada i već zamornih iznošenja zastupnika Pernara, u sabornici nije događalo ništa izvan uobičajenog bontona.
A onda je osvanula južna srijeda. Započelo je neukusnim, apsolutno “neistanbulskim” obraćanjem premijera Plenkovića zastupnici Bruni Esih.

Na legitimno pitanje o tome kani li ubrzo kunu zamijeniti eurom i tko ga je za to ovlastio, Plenković joj je bahato odgovorio: “Vrlo je važno da i Vi kao zastupnica u Hrvatskom saboru, koja je valjda učila cijelo jutro da postavi ovo pitanje i nije došla na intoniranje himne, dobro proučite preuzete obveze”. Tu izjavu na liniji najgorih saborskih seksističkih vrijeđanja na najbolji način osudila je na društvenim mrežama zastupnica Glasovac: “Ne slažem se s kolegicom Brunom Esih u brojnim političkim stavovima, ali način na koji premijer komunicira u odgovoru na njezino pitanje je dno komunikacijskog, šovinističkog i ljudskog dna.”

Pri tome je Plenković ponovio staro “spuštanje” B. Esih da je ušla u Sabor na listi HDZ-a, prešutjevši pri tome činjenicu da je ušla kao nestranačka osoba s 11. mjesta u prvoj izbornoj jedinici zahvaljujući isključivo 10.500 preferencijalnih glasova dok ih je predsjednik Sabora Jandroković, primjerice, dobio 808, dakle trinaest puta manje.

U nastavku aktualnog prijepodneva na meti kritika zbog propale kupovine zrakoplova našao se ministar obrane Damir Krstičević. Izvođeni su pri tom i “urnebesni” štosevi iz SDP-ovog humorističnog arsenala poput Marasovog bacanja papirnatog aviona. Kad je zastupnik Franko Vidović rekao Krstičeviću: “Možete preko javne nabave nabaviti ovakve avione kakve je nabavio moj kolega Maras”, i krenuo prema njemu s dvije makete zrakoplova, ministar obrane je zgrabio kutiju i ljutito je tresnuo o pod viknuvši: “Goni se i ti i ovo”. I zabio time sam sebi fatalan politički autogol.

Machiavelli poučava kako u dobro uređenoj državi nikada nečije zasluge ne smiju pokrivati njegovu krivnju. Krstičevićeve ratne zasluge su tolike da ih ništa što učinio kasnije ne može potamniti, i ostaju mu vječno, ali s druge strane, one ne mogu niti trebaju pokrivati pogreške koje učini u drugim domenama, sada kao ministar i političar. Pokazalo se da se nije u stanju nositi s pritiskom ni na razini plitkog oporbenog performansa.
 No iznenađenju tu nije bio kraj. Play of the day bio je Plenkovićev nasrtaj na zastupnika Nikolu Grmoju, koji mu je konačno otkrio slabu točku.

Grmoja u pitanu premijeru rekao sljedeće: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije.

Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da osim podrške ove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade da ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese”.
 Uslijedila je verbalna prepirka, koju je predsjednik Sabora Jandroković prekinuo proglasivši pauzu, no dobacivanja su se nastavila.

Okidač je bila riječ anemija, nakon čega Plenković užurbanim korakom kreće prema Grmoji, Miro Bulj mu preprečuje put leđima, iskusnom kretnjom mirotvorca u kafanskim tučama, Goran Beus Richembergh smiruje Grmoju, Pupovac se mota u blizini. Sabornicom se u tom trenutku prolama ženski krik “sramota”, očito vapaj neke revne HDZ-ove drugarice.

Što bi se dogodilo da im nije zapriječen kontakt? Bi li Pupovac Grmoju uhvatio s leđa za ruke ili barem za nogu kako bi olakšao pobjedu koalicijskom partneru Plenkoviću? Bi li se Plenković, ojačan tjelohraniteljima koji su ga pratili u pohodu, ipak zastao na pristojnoj distanci i nastavio verbalnu raspravu?

Do gigantomahije ipak nije došlo pa se sada na nekim portalima narod zabavlja nagađanjem što bi bilo da ih nisu spriječili.
Četiri su ponuđene opcije:

1. Grmojina pobjeda nokautom. U tom slučaju bi zastupnik Mosta, ako bi potegao prvi, ispao zlikovac, i okončao političku karijeru a Plenković bi postao parlamentarni mučenik. 2. Plenkovićeva pobjeda nokautom bila bi njegov politički kraj, osim ako ne bi istog dana raspustio Sabor i proglasio diktaturu. 3. i 4., pobjeda Grmoje na bodove ili pobjeda Plenkovića na bodove, ovisile bi o tome tko broji. Po Kuščeviću ili Bačiću Plenković pobjeđuje bez obzira na to što bi snimka ili stručniji komentatori rekli.
 Interpretacija plenkista, koju je prvi ponudio vjerni Pupovac, je kako je Vođa natjerao Grmoju u bijeg. “Neki su imali vrlo hitre noge i nakon junačkih govora vrlo brzo pobjegli s bojišta.”, kaže Pupovac.

Dan kasnije Sunčana Glavak naglašava: “Jučer su verbalne akrobacije Nikole Grmoje završile njegovim bijegom iz sabornice, pokazao se kao slabić”. Dakle, paradoksalno, Plenković se nije želio tući, pa je mirotvorac, ali je istovremeno borbu dobio Grmojinom predajom, tj. bijegom, pa je i najjači. Već sutra će se učvrstiti zaključak da je Plenković najjači čovjek u Hrvatskoj. Tako je to. Ne samo najljepši i najpametniji, već jači i od Filipa Hrgovića.

Do 15. 6. 2016. za HDZ-ovce je najjači bio Tomislav Karamarko. I najduhovitiji. A prije njega, da ste ih javno pitali u kameru, najjača osoba i u stand-upu i na parteru bila je Jadranka Kosor. Jednom se igrala utakmica između vodstva HDZ-a i nekakvih lokalnih čelnika stranke.

Otezalo se beskonačno s rezultatom 0-0 jer nikako nije padao gol, pa je jedan promatrač rezignirano prokomentirao: oni ga ne znaju dat’, a ovi ne smiju…
Plenkovićevo pucanje je znakovito, čak i ako uzmemo u obzir jugovinu kao olakotnu okolnost. Zašto je inače savršen birokrat, naizgled bez ikakve strasti i ideala, politički sin Mate Granića, prvi put toliko izgubio živce da se zaletio prema oporbenom zastupniku?

Putokaz za odgovor “zašto” je ono “na čemu” je izgubio živce. Ostalo je visjeti u zraku jedno neodgovoreno pitanje: Zašto Vlada ne poštuje odluku o osnivanju povjerenstva koje bi pratilo mjerila koje Srbija mora ispuniti u Poglavljima 23 i 24, sastajalo se četiri puta godišnje i podnosilo izvješća?

Očekivati je da će sada, ne samo Grmoja, već i cijeli hrvatski dio oporbe koji ne misli da treba po naputku iz Bruxellesa tetošiti Vučića i gutati sve ne bi li se Srbiju što prije i bezuvjetno ubacilo u EU, neumorno vraćati na to, za plenkiste očito vrlo frustrirajuće pitanje.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Imamo ‘pakao’ koji su nam obećali

 

 

 

 

Nino Raspudić: Po dobru u 2018. pamtimo samo igre, na ‘kruh’ ćemo pričekati

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari