Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Prekomjerno granatiranje predsjednice

Objavljeno

na

Odjahala su i Sveta tri kralja, vrlo oprezno da izbjegnu Heroda. Jedan od njih je izrazito tamnoput, da ne kažem crn jer nije politički korektno. Znači, korektnim američkim rječnikom, Afroamerikanac. To jest samo Afro, budući da u to doba nije bilo Amerike, a Indijanci kojih je bilo nisu ni znali da žive u Americi. Kada su saznali, već je bilo kasno – bijelci odnosno korektno rečeno europski razbojnici počinili su genocid iliti po haaškoj formuli tek masovni zločin, u svakom slučaju istrijebili ne samo cijeli jedan narod i njegova plemena, nego cijelu jednu rasu. Kada je zabava završena, ili usporedo s njom, Englezi su im na svojim lađama dovezli crne robove iz Afrike, potomke jednoga od Sveta tri kralja, da bi se rasisti i dalje dobro osjećali. I tako sve do kasnih šezdesetih prošloga stoljeća, kada su crnci napokon počeli lakše disati, a i preostala šačica Indijanaca. Amerika se emancipirala, a vrlo brzo i pretjerala s novogovorom i strahom od političke nekorektnosti. Iz tragedije u komediju.

U američki je Kongres prvi put u povijesti ušla jedna Indijanka, i to ne na Bandićevoj listi nego iz redova Demokratske stranke koja se protivi zidu na granici s Meksikom preko kojega žele južnoamerički Indijanci iliti Indiosi, u međuvremenu mnogi pomiješani sa svojim svojedobnim genocidašima Španjolcima i Portugalcima, koji očito nisu do kraja obavili posao kao oni u Sjevernoj Americi.

Eto kamo su me odveli sveti kraljevi, a kanio sam pisati o vremenu u Hrvatskoj i iznad Hrvatske. Vrlo tmurno, kišovito, burno, snjegovito, ali prava zima tek dolazi. Stjecajem prilika inače radosni blagdani pretvorili su se u niz komemoracija i sprovoda, što je dobro došlo tiskovinama koje inače u tim vremenima nemaju o čemu pisati. I ostali mediji nisu zaostali, vrlo je dobra bila televizijska emisija o Ivi Gregureviću snimljena još početkom stoljeća kada je urednik dokumentarnoga programa HTV-a bio Miroslav Mikuljan. Mogao bi to biti dobar putokaz: takve portret-emisije o snažnim osobama treba snimiti na vrijeme, dok su još u punoj snazi. Nije to bila samo priča o sjajnom glumcu nego i o Orašju koje se u vrijeme srpske agresije obranilo na upravo čudesan način, o čemu u dokumentarcu govori jedan od Ivinih prijatelja – da nitko nikada ni prije, a ne će ni poslije obraniti svoj dom tako kako su oni učinili u Orašju, pa bi trebalo poći od tih riječi, pojasniti ih i snimiti film o tvrdom hrvatskom orahu s bosanske strane Save, kojemu su i u Daytonu morali skinuti kapu.

Spomenuo sam nebo iznad Hrvatske, na kojemu nema baraka, to jest ef šesnaestica. Stvari su se zakomplicirale, opet imamo pilote, a nemamo malo bolje borbene zrakoplove. Naši su piloti odlični, pa ne znam zašto smo ih morali dopremati iz Kine, osim ako nisam krivo shvatio, čini se da jesam i da je riječ o Pelješkom mostu i ogromnim stupovima dovezenim na do sada neviđenom divovskom brodu koji smo mi, domorodci, doživjeli kao da dolazi iz budućnosti. I to u trenutku kada hrvatska brodogradnja grebe po dnu poradi zajedničkoga zločinačkog pothvata dobro zamišljenog još u kukuriku doba. Plan je bio veleban, ma trebalo je imati viziju kako jednim udarcem ubiti dvije muhe i dočepati se dragocjenog zemljišta: prvo pripojiti više-manje stabilan „3.maj“ već dobrano nestabilnom Uljaniku, a zatim ih zajedno uništiti jednim potezom.

Uspjelo je iznad očekivanja, u kreativnoj simbiozi politike (SDP, IDS), uprava koje su pristale biti uvučene u igru nadajući se vjerojatno nagradi kada sve bude obavljeno, u partnerstvu s raznim mutnim tipovima, a dobar dio odgovornosti (ha!) imaju i sindikati koji nisu na vrijeme reagirali, te država koja (bez obzira na vlast) dugo nije ama baš ništa poduzimala, nije nadzirala barem onaj manji dio u njezinu vlasništvu – da jest, onda bi razumjela što se događa s većim dijelom. Uostalom, i o Agrokoru je navodno saznala tek kada je počelo gorjeti.

Ne ide nam dobro s avionima, ne ide s brodovima, ne ide s vlakovima, ne ide s referendumima, da nismo na vrijeme izgradili nacionalističku autocestu prema Dalmaciji, ne bi nam išlo ni s autima, a i tu smo u danima i noćima gužva na naplatnim kućicama pokazali kako majstorski znamo zakomplicirati stvari koje bi trebale biti jednostavne. Ma ne ide nam ni sa žičarama, to jest sljemenskom žičarom koja je navodno ipak pred startom. S nostalgijom se sjećam stare koja je bila rođena za avanturiste: malo je vukla, malo zastajala visoko izand drveća i zastoji su znali dugo potrajati, vjetar je njihao kabine a djeca premrla od straha – jedan osobni doživljaj pretvorio sam svojedobno u radijsku komediju koja je dosta puta reprizirana. No da, kakva bila da bila, ipak je bila, u vrijeme dok Snježne kraljice nije bilo, tek crkva Kraljice Snježne i dobre male gostionice u ne previše čistim planinarskim domovima ili samostalne s jeftinom ali ukusnom domaćom kuhinjom. Ničega od toga sada nema (osim crkve), ili je ostalo tek ponešto, Medvednica u tom smislu izgleda gore nego kada su četrdeset pete crvenokraki izvukli bolesnike iz Brestovca i postrijeljali.

Davna vremena, kako za koga. Današnja viša klasa (te viši dijelovi srednje klase i financijski pustolovi iz niže klase tzv. sarmati), luta ionako po austrijskim, slovenskim i francuskim planinama gdje se snijeg plaća kao da ga uvoze s tamne strane Mjeseca. Hrvatski tjedan. Neka, barem nešto hrvatsko nakon hrvatskog mjeseca u Rusiji, prošloga ljeta. Nakon što su nasanjkali birače, na skijanje je otišao i dobar dio zastupnika u Hrvatskom saboru, a opet će se sastati, preplanuli i svježi, oko polovice siječnja, na užas publike. Donosit će silu zakona koje od drugih obveza ne stignu pročitati, ulaziti s vremena na vrijeme u sabornicu i izvikati se na odabranu žrtvu (što donosi medijsku vidljivost) pa otići na ručak ili večeru sa sličnima, i tračati. Hoće li pročitati novi zakon o znanosti i visokom obrazovanju, koji je već u nacrtu užasnuo humanističko područje? Ne će. Hoće li se javiti HAZU? Ne znam. Nakon što su tu veleustanovu izignorirali u pitanju hrvatskoga jezika i pravopisa, sve manje ju pitaju i za sve drugo.

Kako bi trebao izgledati idealni saborski zastupnik? Samac ili samica, bez djece koju treba zaposliti, bez uže ili šire obitelji koja stalno nešto hoće, neporočan, govore čita da ne muca bedastoće, glasuje po savjesti, ako mu šef kaže da treba drukčije – opali mu čvrgu i zalupi vratima, u sabornici ne kopa nos, ne lupka po mobitelu, pristojan je i samo ponešto ironičan, govori što misli i misli dok govori. Gdje ćemo naći takvoga? U Hrvatskoj? Teško. No, nađu se neki i neke, s nekim od rečenih svojstava. Premalo.

A nije ni važno, ionako izvršna vlast dominira, što ona (On) predloži, to prolazi, ako ima naznaka da ne će proći, onda se i ne prepušta Saboru, što će se mučiti i gubiti dopodne ili čak propustiti zrakoplov za Bruxelles i slične destinacije gdje treba podnijeti račune što je učinjeno. Slično postupa i vlada (Komisija) Europske unije koja progura što želi u europskom parlamentu, u koji, znači, ni iz Hrvatske ne treba birati prgave zastupnike, populiste, nacionaliste i slične lupeže, da ne naruše tradiciju. Glede referenduma o promjeni izbornog zakona, Marakešu i Istanbulskoj, u zemlji Hrvatskoj je sve prošlo glatko: nema te nema, Alija. Vidite, poštovani čitatelji, pravi čovjek bi se zamislio i rekao: Ma goni ih, idemo napraviti te referendume pa nek se vidi, nek se zna. Naime, tako vlast može utvrditi svoj demokratski legitimitet između dvaju izbora. Ali ne, ne usuđuje se. I još se u to uvaljaju ministri po habitusu potpuno različiti od vođe, ali preko volje pristanu biti glasnogovornicima nečega protiv čega tiho gunđaju. Tako se stvara nezdrava klima, a prividna stabilnost vlasti u jednom trenutku može završiti provalom pompejanskih sličica.

Predsjednici ne pakirati

Jedna fama, tko zna gdje i kada zakuhana, kazuje da je predsjednica izgubila potporu desnice. Ne znam koje desnice, jer ja sam primjerice desnica a moju podršku nije izgubila. Ista fama kruži da je Kolinda otpilila desnicu kako bi se približila hadezeu i dobila vjetar u leđa za predsjedničke izbore. Zašto bi predsjednica trebala otpiliti desnicu, a približiti se desnici, ostaje nejasno. Jer HDZ je bio i ostao desna stranka sada ručicama svoga vrška umotana u celofan desnoga centra iliti umjerenjaka, ali ja tu stranku, taj pokret, poznajem u dušu. A ta je duša ostala nedirnutom, koliko god se zalutali i namenuti koji nemaju veze s korijenima i izvorima trude – izabrani doduše legalno – odvesti stado (takvim ga drže) u nekom drugom smjeru, imitirajući autoritarni stil u birokratskom obliku sa slabo prikrivenim prijezirom prema narodu i neopazice (ha) skrećući prema lijevom centru, što je u ovom trenutku lako jer ondje nikoga nema. A nikada nikakvog lijevog centra ionako nije ni bilo, kao što smo vidjeli kada su se u dva navrata neokomunisti orjunaške provenijencije dočepali vlasti i proveli kulturnu revolucije u vrijeme dok su Kinezi liječili i izliječili rane zadobivene u toj mračnoj epizodi. Tako sada bivša nepostojeća umjerena ljevica pretrčava u nepostojeći desni centar i kontaminira cijeli politički prostor, koji na kraju postaje neprepoznatljivim. Eto, tu smo na početku 2019.

Prekomjerno granatiranje predsjednice svršetkom prošle godine, štoviše pakiranje odnekud poznato, ne dolazi iz razborite, moderne desnice, nego iz orjunaškog podzemlja koje i dalje živi i djeluje, prati što se događa, koristi osjetljivost – ponekad opravdanu – suverenističke scene koja u načelu dobro misli, ali se u praksi prečesto podaje strastima i egotripicama te na kraju pada u orjunašku mrežu i od njezina gustoga tkiva ne vidi da radi u korist pauka i njegova predsjedničkog kandidata. Mislim da se to sada događa, ali i da paucima ne će uspjeti. Na kraju krajeva, Kolinda nije učinila ništa drugo no maknula savjetnika koji se otrgnuo nadzoru, a detalje cijele pripovijesti ionako ne znamo. Nije promijenila mišljenje oko Marakeša, očito ni oko Naroda koji odlučuje, nije vratila Titovu bistu na Pantovčak kako je jedan novinski orjunaš sugerirao, nije ničime pokvarila svoj image u svijetu gdje je bez sumnje postala brendom, i u okviru svojih ovlasti vrlo dobro prezentirala, reprezentirala Hrvatsku. Niti se javno odrekla i jednoga od Tri mora. Pa gdje je onda problem? Hoće li zbilja netko pametan i desno nasađen učiniti glupost i omogućiti milanovićima i josipovićima da preko Šestina gdje je Starčevićev grob dođu na obližnji Pantovčak?

Julijanci

Obavili su svoj domjenak na pravoslavni Badnjak, s manje političkoga žara nego inače. Pupovcu ne ide dobro, njegov gazda Vučić ima velikih problema s jednim od milijuna, a može se dogoditi da dođe novi gazda koji nije bio četnik. Potajne srpske čežnje za bratstvom i jedinstvom iz sretnoga doba Jugoslavije, javno je i nediplomatski drčno obznanio haesesov Beljak u stilu partijskog komesara ili nositelja štafete, koju je odnio kući pred nosom milicije.

Da Srbijanci i dalje drže Hrvatsku svojom pokrajinom, svjedoči način na koji su se obrecnuli na Hrvatsku televiziju i njezina reportera koji je prenosio što je vidio, a Televizija Srbije prešutjela masove prosvjede, pa joj nije bilo drago što komšije stavljaju događaje na velika zvona. Nije bilo prave suradnje. Od sada HTV treba prvo prikazati prilog srbijanskom vodstvu, pa ako ono odobri, tek tada s njim na ekran. Kao što je Jovanović nosio hrvatske udžbenike na pregled u Beograd.

Kad smo već kod pravoslavnih: ukrajinska je Crkva dobila samostalnost, što se Rusima nikako ne dopada. Kao što se SPC-u ne sviđa makedonska ili crnogorska crkvena (državna) samosvojnost, ni bilo koja druga u srpskim pokrajinama. Problema nema samo u Hrvatskoj, gdje srbijanska državna Crkva djeluje kao svoja na svome.

Ispravak i isprika

U prošloj, novogodišnjoj kolumni pisanoj pod petardama, potkrala se krupna pogrješka – zahvaljujući brzini i nehotičnom izostavljanju dijela rečenice ostalo je nejasnim tko je čiji nećak. Riječ je bila o Božidaru Mažuraniću. Iza riječi „nećak“ našao se mojom nepažnjom ban Ivan Mažuranić umjesto Ivane Brlić Mažuranić. Točno je ovo: Božidar Mažuranić bio je nećak književnice Ivane, a praunuk bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Ispričavam se, a računalo nosim na popravak.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Na ‘Uljaniku’ treba uništiti antifašističku kvazi–ekonomiju

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti. A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Plenković je konačno izustio ključnu rečenicu –  Gdje su pare?  Koristeći izraz “gdje” zaskočio je Bernardića koji je saborski performans  s minutom šutnje za svoje liderstvo započeo s “di”, ali na pare se svodi.

Tu smo.

No, tko bi morao imati odgovor na to pitanje suočen s problemima Uljanika i tolikim tisućama problema i problemčića koji se valjaju ispod površine Hrvatske i svakoga trenutka bilo gdje mogu eskalirati? Kao vulkani, ili bar gejziri.

I, može li se uz taj odgovor, dobiti i odgovor – zašto se primjeri Uljanika godinama valjaju Hrvatskom i gomilaju svojim pogubnim posljedicama nad hrvatskim narodom?

To je važniji odgovor od ovoga gdje su “pare”, ali nije ga moguće dobiti bez odgovora o sudbini “para”.

Odgovor na “gdje su pare” morao bi imati upravo Plenković, a hrvatski narod bi ga to trebao pitati putem svojih medija, novinara, političara i najrazličitijih institucija koje financira svojim “parama”. I on, Plenković bi morao ponuditi odgovor javno, jasno i glasno, kako sam voli reći “bit ću potpuno jasan” iako nikada nije.

Jer, da ja imam taj odgovor, usprkos razumnim sumnjama, koje polaze od činjenice da je onaj tko je bio najbliži “parama”, tko je upravljalo njima i tko je bio službeno odgovoran za njih vrlo vjerojatno i odgovoran za sudbinu “para”, narod ali i Plenković bi ga dobio iste sekunde.

No, ja nemam policiju, državno odvjetništvo, sudstvo, nemam izvršnu i upravnu moć nad ni jednom institucijom u državi, niti izvaninstitucionalnu infrastrukturu koja bi mogla poslužiti kao alternativa. Ja nisam država, Plenković u ovome trenutku jest.  Ja nemam ni aktivističke potencijale, rekli bi Hasanbegović i Raspudić, nemam Jelenu Veljaču, čak nemam ni Nikolu Grmoju. Iako znam na koja i čija vrata bi trebalo zakucati. I ponijeti lisice za svaki slučaj, onako, nek se nađu kad si već država.

Tolike “pare” o kojima se zna i još više razumno špekulira u nedostatku javno vidljivih i točnih  dokaza, koji posve sigurno postoje ako ih se hoće istražiti i provjeriti, može dobiti, koristiti,upravljati njima i nakon toga nestati samo netko tko nozi naziv – strateški. Jer u Hrvatskoj se taktičare naziva – lopovima. A sve ostale, koji se povezuju s golemim sredstvima i muljažama, strateškim partnerima ili facama, zbog čega i jesmo u problemima ozbiljne naravi. Bojim se da se u tom grmu krije zec Plenkovićeve nemoći, jer kako ćeš ući u obračun s nečim strateškim ili strategijom, zar ne?

Jedan od najvažnijih ljudi koji se nazivaju strateški od kad su zakoračili u suvremenu Hrvatsku, spasilac, partner, suradnik, investitor i što sve ne, je Danko Končar. Teško je iz javno dostupnih podataka kojima se pristojno može vjerovati, dokučivo zašto je i što je u tom čovjeku i svemu oko njega strateško i zašto je on baš strateški, a nije recimo Krešo Beljak ili Ivan Vrdoljak, a činjenica je da zvuči podosta strateškasto i to što je  u sporu s jako popularnom i važnom obitelji Cetinski, što se o njemu šire legende, bilo one negativne bilo pozitivne, s jakim okusom tajanstvenosti kao što i priliči svemu strateškastom, što se pojavljuje oko najvažnijih investicijskih problema u zemlji i uvijek opstaje, iako nitko živ nije vidio jedan jedini razlog toga opstajanja.

Nadam se da se ovdje ne može i nije primjenjivala čuvena špijunska uzrečica – ne smijem ti reći, jer bih te morao ubiti.Valjda nisu izginuli oni koji znaju podatke o strateškosti toga čovjeka.

Dakle, Uljanik je nakon što je dugi niz godina nakon onovremenske “strateške” privatizacije, te “strateškog” usmjerenja, pa “strateeške uzoritosti”, postao – strateški problem. Cijelo to razdoblje djelovanja Uljanik je imao svoje vlasnike, svoj nadzorni odbor, svoju upravu, hijerarhiju odgovornih direktora, imao je i sindikate koji su imali svoje predstavnike u nadzornom odboru ili bar mogućnost uvida u poslovanje brodogradilišta, oko Uljanika je djelovala multikulturalna i proeuropska ideesova vlast, nije bilo nikakvoga fašizma i ustašluka koji bi kvarili idilu poslovnoga uspona, preveniralo se mirnoću zabranom Thompsonovih koncerata i svakoga uznemiravanja uspjehu predane Pule i Istre, surađivalo se s provjerenim kompanjonima u Rijeci, koji su također bili zaštićeni ideološkim i svakim drugim mirom. Onim –antifašisitčkim koji počiva na paroli – smrt fašizmu sloboda naorodu.

I jahalo se u slobodu galopom.

U tom idiličnom okruženju sad nam predsjednik vlade, koja je imala u tom Uljaniku udio od 25 posto vlasništva, koja je davala financijska jamstva za goleme kreditne iznose za igradnju brodova naručiteljima, koji su ih usput budi rečeno najčešće i avansirali pogolemim namjenskim sredstvima, postavlja pitanje – gdje su “pare”?

Ili, ističe – nismo mi davali jamstva!?

A koga briga, vi ste vlada, a posve je svejedno kako se osobno prezivate.

Nema brodova, nema novaca, a radnici su kako sami kažu – radili. I godinama primali plaće za taj rad, iako je očito dnevno donosio goleme gubitke i propast. Dok nije nestalo novaca. Kredita na državni račun. I avansa naručitelja. U tom razdoblju kad su nestajale “pare” nadzorni odbor i uprava, te direktorska hijerahija primala je goleme plaće za svoj rad, vrlo vjerojatno isplaćivali su i bonuse, a izgradnja naručenih brodova je sve više kasnila, otkazi narudžbi su bivali sve učestaliji, avansi su se trošili usprkos tome što se narudžbe nisu poštovale a račun je isporučen suvlasniku koji ima udio od 25 posto. Samo njemu.

I uz to što je uvijek tu negdje bio strateški partner!?

Da vidimo sad.

Ako je država Hrvatska kao manjinski dioničar s udjelom od 25% vlasništva platila prošle godine tri milijarde kuna kao udio u odgovornosti za probleme Uljanika, bilo bi nužno postaviti pitanje – jesu li ostali, većinski suvlasnici u istoj mjeri platitili svoje udjele pripadajuće odgovornosti, što bi u ovome slučaju značilo iznos od oko 9 milijardi kuna? I ako su platitili, kome su platili, što su postigli s tim novcima i što oni, a ne samo hrvatska vlada, u ovome slučaju namjeravaju poduzeti. Tu, i u tome je, i istarska vlast i uprava, pa valja vidjeti tko je sve bio suvlasnik i koliko su platitili?

Ili su ulupali “pare” na krvavu borbu protiv ustašluka po Hrvatskoj i svijetu, s isturenim napadačom Jakovčićem koji je radio agenturu za tu borbu žrtvujući se do iznemoglosti trpeći silne ručkove i večere s jakim međunarodnim snagama za efikasno uništenje svakoga fašizma, naročito u Hrvatskoj.

Moguće je svašta, ali valja vidjeti – koliko su potrošili.

I koliko su možebitno zaradili i čega?

U Hrvatskoj postoji narodna tradicija da su hajduci i uskoci bili narodni junaci, otimali onima na vlasti, Turcima i/ili Mletcima, pa tako štitili na neki onovremeni sindikalni način svoj narod.

U ovome istarskom slučaju, koji je nastao pod istarskom političko-menadžerskom upravom a postao svenacionalni hrvatski problem zbog takvoga upravljanja, imamo situaciju da se država pojavljuje u ulozi hajduka i uskoka, otima hrvatskom narodu koji je službeno na vlasti, koji tako u toj izokrenutoj priči postaje “turčin”.

Hloverka Novak Srzić: Kako je Ivan Jakovčić Nino – postao NekretNino

Međutim, kvaka je u tome što su Turci kojima su otimali hajduci to nadoknađivali novim nametima narodu kojega su hajduci štitili, a narod tada nije bio vlast kao danas. Istarska politička oligarhija na taj način postaju ondašnji Turci, njihovi strateški saveznici i partneri neka vrsta hajduka ili uskoka u svojevrsnoj tursko-hajdučkoj koaliciji, a hrvatski državni vrh namjesnik istarskog “turčina” koji bi trebao porezima namaknuti ono što su hajduci oteli ili popalili kako se suvremenim žargonom kaže.

Tragikomično je gledati sindikalni “otpor”, koji se manifestira preuzimanjem prava zaključavanja ulaznih vrata u brodogradilište, s iskazanom namjerom zabrane ulaska naručiteljima brodovlja i kooperantima kojima svaki dan dolaze zabrinuti vlasnici privatnim zrakoplovima, plaćaju penale svojim bankama i slažu račune koje bi u svim opcijama morala na kraju platiti – država.

Jer ti računi i štete se gomilaju, a radnici bi kao radili, dok njihovih sindikalni predstavnici svoje negodovanje zbog besparice i nesigurnosti usmjeravaju na državu – manjinskog vlasnika, zaboravljajući pri tome ljude, političke, javne i lokalne ogranizacije, te strateške partnere i suradnike, koji su ih očito godinama vodili u potpunu propast.

I u čemu su, da se ne pravimo budale, i sami sudjelovali, jer su uz zdrav vid i sluh bez kojih ne bi mogli raditi u brodogradilištu, uz primjeren razum mogli i sami vidjeti i znati da brod koji nisu napravili ili isporučili nosi sobom goleme gubitke koji će se njima razbiti o glavu. No, šutjeli su tada.

Kako se postaviti prema ovome pitanju?

Organizacijom facebook prosvjeda i angažirati Jelenu Veljaču, koju su “proslavili” Zlatko Hasanbegović i Nino Raspudić pogotovo, ili nekoga od njezinih kompanjona iz svijeta petparačkih nadriintelektualnih subverzivaca koji veslaju na paradržavni ili institucionalni pogon od kada postoje, a obično na politički pa i državni skriveni poticaj krenu biti subverzivci, ili krenuti tragom organizacije tribina po Hrvatskoj ugledavši se na Željku Markić, objašnjavajući nazočnima željnima rješenja da – vlast ne valja i da narod treba odlučivati, skrivajući tako odgovornost za još jedan veliki neuspjeh predvođenja širokih narodnih masa prema obećanom cilju i neizravno šaljući poruku o nemogućnosti bilo kakvih promjena konstatacijom – nije do nas, mi smo dobri, ali ne možemo ništa jer oni su nevaljalci, pa idemo zajedno jaukati nad sudbinom?  Ili kao nekolicina ranije, uzeti golemi križ na leđa i pješačiti iz Rijeke u Zagreb, ili čak u Bleiburg, s obzirom da se i izrazite antife u ovakvim situacijama vole uhvatiti za nacionalni sentiment?

Plenković mora prije nego zakorači u bilo kakvu odluku naciji reći – gdje su “pare” i one koji su ih zamračili, one koji su namjenske kredite i avanse zloupotrijebili donošenjem odluka mimo svih racionalnih i upravljačkih standarda, rugajući se pojmovima konkurentnosti i poslovnosti, upravljačkom znanju i odgovornosti koju su preuzeli, preuzimajući najvažnije funkcije u brodogradilištu potpunu odgovornost za postizanje uspjeha u poslovanju, one koji su prevarili svjetski ugledne i referentne partnere i danas im sindikati rade goleme štete, stvarajući iznimno loš ukupni,  a pogotovo investicijski ugled Hrvatske u svijetu, dovesti pred državne institucije koje bi im morale postaviti bar dio pitanja koje sam ovdje naglasio.

I dobiti odgovore od njih, javno ih kako bi Plenkoivć rekao “potpuno jasno” predočiti vlasnicima nacionalne imovine – hrvatskom narodu i preuzeti odgovornost tada u ime države pred tim narodom. A država postoji zbog, prvo, osmišljavanja minimuma obaveznih normi koje se moraju poštovati radi stvaranja konkurentske i humanističke klime u natjecanju na svim područjima, pogotovo u međunarodnim natjecanjima kao što je brodogradnja, drugo, zbog nadzora i sankcioniranja nepoštivanja normi koje je država osmilila i ozakonila.

Država nije poduzetnik niti onda kad je vlasnik, niti smije biti, niti smije snositi odgovornost za neuspjehe onih koji u utakmici po jasnim pravilima ne rade dobro svoj posao i ostanu gubitnici.

Država ne smije ni stimulirati gubitništvo. Država nije ni sindikat, niti smije ikada biti, a pozivanje na srentiment prema radnicima Uljanika, ili ranije Agrokora, zapravo je teška laž, jer sentimentalnost u jednome slučaju nužno s pozicija države znači otimačinu ili beskrupuloznost u drugom.

Pa sipanje milijardi prema sindikalnim zhatjevima u Uljaniku i Istri, nužno znači otimanje ili oduzimanje onima koji svojim konkurentskim radom stvaraju višak i čine uz sebe i državu sa cijelom infrastrukturom društva, održivom.

Dakle, suze u ovome slučaju su slabost i opasne, a ne vrlina, sentiment s Markova trga mora biti sentiment prema cijelome hrvatskome narodu a odluke uravnotežene sagledavajući cjelinu nacionalnih interesa.

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti.

A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Dakle, Uljanik je uz sve ostalo, kao i svaki problem – prilika državnoj vlasti da jednom zauvijek sreže njegovanje i kultiviranje necivilizacijskih standarda naslijeđenih iz prošloga državno-političkog režima, što i čini bit istinske lustracije, da nametne načela odgovornosti i prevenira zauvijek strogim primjenama još strožijih zakona  u donošenju odluka od društvenoga značaja, počevši od onih grupnih do nacionalnih, odluka koje se neće rugati zdravom razumu, tržišnom okruženju i načelima same humanosti, na koju se usmjeravaju najčešće u takvim okolnostima misli, želje, pogledi i nastojanja onih koji su istu tu humanost – teško zloupotrijebili.

A očito je jesu, čim su doveli jednu društvenu cjelinu, u ovome slučaju Uljanik, u situaciju da joj netko drugi, pored postojećih vlasnika, mora spašavati postojanje. Tako se ne radi i nema ni jednoga jedinoga razloga, niti ga je tko dao u trkeljanjima o strateškoj važnosti brodogradnje za Hrvatsku, zbog kojega bi jedan suvlasnik i to onaj manjinski pospremao pustoš koju su iza sebe ostavili većinski vlasnici.

Također valja i sindikatima poslati jasnu poruku da, ako su se odlučili preuzeti u posjed imovinu Uljanika i držati straže na ulazu, ne traže pomoć sa strane, jer to pokazuje svijest o svojoj moći, poslanju i sposobnosti pa bi bilo nužno da pokazuje i svijest o odgovornosti, pa  u tom slučaju neka odgovaraju za svoj posjed. Ili, neka spas traže od onih koje smo nazvali strateškima i starteškastima, koji su im se godinama motali po brodogradilištu, a danas ih nema nigdje.

Zanimljivo da ni rječ nisu izgovorili o njima.

U Hrvatskoj se mora nametnuti jasna razdjelnica koju je država dužna štititi najrigoroznijim sankcijama, a to je da preuzimanje pozicije za odlučivanje o bilo kakvome društvenom interesu, nosi sobom i obavezu poštivanja najboljih postignuća u procesu donošenja odluka, počevši od onih stručnih, znanstvenih i potvrđenih u konkurentskom okruženju, do realizacije i potpunoga preuzimanja odgovornsoti za rezultate.

Mora se napraviti i znati jasna razdjelnica o tome gdje završava politička a nastupa kaznena odgovornost, jer je upravo nedostatak te razdjelnice nastavak komunističkoga mentaliteta i temeljni razlog stradavanja Hrvatska u svim sferama i na svim područjima.

Osvajanje pozicije donošenja odluka bez te razdjelnice postaje lovište, bez kontrole za odstrel i za divlje puškaranje, tako se otvaraju vrata neodgovornom kadroviranju i uhljebljivanju tisuća poslušnika bez ikakve kvalifikacije, tako se urušava kompletan poredak upravljanja i nužno urušava čak i one koji dobro rade, a taoci su općega urušavanja primjerenih pravila i normi.

Uljanik je primjer divljačkog lovišta po svemu sudeći, gdje su posve poznati lovci i najvjerojatnije lovokradice ostavili pustoš, danas ih nitko ne spominje, a njihovi politički patroni iz vremena divljega puškaranja danas, kako sami u IDS-u kažu -budno prate postupke vlade.

Umjesto da vladine državne agencije budno pretresaju njihovu ulogu u svemu i pošalju jasnu poruku svima u Hrvatskoj, ali i u svijetu da se u Hrvatskoj ne isplati divlje puškaranje, jer će u tom slučaju poginuti sami revolveraši.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Marko Ljubić: Nadmoćni Raspudić ponizio aktivističku globalnu agendu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Josipovićeve optužbe Katoličke Crkve

Objavljeno

na

Objavio

U političkom magazinu »Obzor«, koji kao prilog objavljuje Večernji list, u subotu 16. ožujka objavljen je opširan intervju bivšega predsjednika Republike Hrvatske i novopečenoga povratnika u Socijaldemokratsku partiju Hrvatske u kojem je, uz ostalo, teško optužena Katolička Crkva u Hrvatskoj.

Govoreći da je kao predsjednik Republike otišao na Bleiburg »pokazavši tako svoju odgovornost prema našoj povijesti i budućnosti«, dodao je: »Smatrao sam, i o tome sam razgovarao i s vrhom Katoličke Crkve, da Drugi svjetski rat konačno moramo završiti i skinuti ga s dnevnog reda žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin, ali s vrlo jasnom porukom. Svako neka stavi cvijet na grob svojih stradalih, neovisno kojoj su strani pripadali. Ali, konačno i nedvojbeno prihvatimo da je bilo ispravno suprotstaviti se Hitleru i Mussoliniju, a ne služiti im. Narodnooslobodilačka borba je bila ispravan odabir, a ustaški kolaboracionizam pogrešan. Izgledalo mi je da bi Crkva mogla podržati takav pristup, međutim, očito sam se prevario. Crkva se, zajedno s desnicom odlučila za ustašofiliju i revizionizam. Porazno je da imamo mise za ustaške zločince. Nisam čuo da je ikada održana misa za neke od poginulih partizana, čak ni za svećenike koji su sudjelovali u NOB.« Te riječi vrlo jasno održavaju veliku pristranost i nespremnost na prihvaćanje istine o hrvatskoj prošlosti. Kao političar bivši predsjednik na takvo mišljenje i na njegovo javno iznošenje ima apsolutno pravo, no to ne znači da nije i on, kao i svaki čovjek, dužan tražiti i, kad je spozna, prihvatiti istinu.

Ivo J.: ‘Porazno je da imamo mise za ustaške zločince’, a za partizane nikad nisu služene

Iz citiranih riječi vidljivo je da je ideja nacionalnoga pomirenja, koju je zastupao prvi hrvatski predsjednik, apsolutno ignorirana, mrtva, te da bi jedini pravi odnos prema prošlosti bio onaj da »žaleći za svim žrtvama i osuđujući svaki zločin« svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih«. Apsolutno je nužno da se pijetet iskazuje svakoj žrtvi bez obzira na nacionalnu, vjersku, političku, vojnu, ideološku ili neku drugu pripadnost, ali to bi trebalo činiti bez ikakve zadrške i na način da svatko može staviti cvijet na grob svakoj žrtvi, a ne samo uvjetno rečeno »svojoj«. Izrečena rezerva da svatko »stavi cvijet na grob svojih stradalih« pokazuje veliku i neprimjerenu skučenost, moglo bi se reći svojevrsno sektaštvo kojega se mnogi pripadnici ljevice ne mogu odreći jer za njih sve žrtve ipak nisu jednake i ne zaslužuju jednak pijetet.

Apsolutno je nužno da se osudi svaki zločin bez obzira na to tko ga je počinio, kada, u kakvim okolnostima i s kakvim motivima, no stajalište da »svatko svojima stavlja na grob cvijet« znači da ipak svi zločini ne trebaju biti jednako osuđeni jer velik dio pripadnika ljevice ni 30 godina nakon povijesnoga pada komunizma još ne može principijelno priznati i stvarno osuditi komunističke zločine.

Velik je minus takva mišljenja i činjenica da ono sadrži zaborav, tradicionalni, odnjegovani ili smišljeni, da oni koji po tom mišljenju nisu na strani antifašista, vrlo često, zapravo prečesto, uopće nemaju groba na koji bi se mogao položiti cvijet i da se upravo zbog utjecaja ljevice baš ništa ne čini da bi te žrtve dobile makar zajednički grob. Koliki su posmrtni ostatci hrvatskih žrtava, pobijenih bez ikakva suđenja, pronađeni i otkopani u susjednoj Sloveniji, no hrvatske vlasti ni prstom nisu maknule, a nema naznaka da se išta u tom spremaju mijenjati, da bi te žrtve dobile makar zajednički grob na tlu svoje domovine? Dok je god takav odnos prema tim hrvatskim žrtvama, ne može se govoriti ni o principijelnom iskazivanju pijeteta ni o principijelnoj, tj. jednakoj osudi baš svakoga zločina.

Katolička Crkva po svem svijetu jednako iskazuje pijetet molitvom svakomu čovjeku bez obzira na sve njegove moguće posebnosti i jednako principijelno osuđuje baš svaki zločin ma tko ga god počinio. Stoga nema niti je ikada bilo misa za »ustaške zločince« ili za »partizane«, nego postoje i slave se mise za pokojne osobe, bez obzira koliko grješne bile i bez obzira na sve njihove pripadnosti. Slavljenje mise za pokojnike molitva je da im Bog oprosti sve grijehe, a ne njihovo proglašavanje svetima.

Zabrinjavajuće je neznanje koje je u tom intervjuu očitovano glede misa za »ustaške zločince« jer opća kultura nalaže barem minimalno poznavanje smisla i cilja molitve za pokojne u Katoličkoj Crkvi. No iz takva manjka znanja iz opće kulture lako je politički optuživati Crkvu u Hrvatskoj za tobožnju »ustašofiliju«. Političari imaju, doduše, stanovito pravo na pretjerivanja, zaoštravanja i oštre kvalifikacije, no nemaju pravo na gaženje istine i na diskvalifikacije i lažne optužbe. Nemaju ni mediji, pa tako ni uredništvo »Obzora«, pravo iz pukoga neznanja, nepoznavanja, nekulture isticati naslov: »Porazno je da imamo mise za ustaške zločince, a za partizane nikad nisu služene«, jer to nema baš nikakve veze sa stvarnošću ni s istinom.«

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari