Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Prekomjerno granatiranje predsjednice

Objavljeno

na

Odjahala su i Sveta tri kralja, vrlo oprezno da izbjegnu Heroda. Jedan od njih je izrazito tamnoput, da ne kažem crn jer nije politički korektno. Znači, korektnim američkim rječnikom, Afroamerikanac. To jest samo Afro, budući da u to doba nije bilo Amerike, a Indijanci kojih je bilo nisu ni znali da žive u Americi. Kada su saznali, već je bilo kasno – bijelci odnosno korektno rečeno europski razbojnici počinili su genocid iliti po haaškoj formuli tek masovni zločin, u svakom slučaju istrijebili ne samo cijeli jedan narod i njegova plemena, nego cijelu jednu rasu. Kada je zabava završena, ili usporedo s njom, Englezi su im na svojim lađama dovezli crne robove iz Afrike, potomke jednoga od Sveta tri kralja, da bi se rasisti i dalje dobro osjećali. I tako sve do kasnih šezdesetih prošloga stoljeća, kada su crnci napokon počeli lakše disati, a i preostala šačica Indijanaca. Amerika se emancipirala, a vrlo brzo i pretjerala s novogovorom i strahom od političke nekorektnosti. Iz tragedije u komediju.

U američki je Kongres prvi put u povijesti ušla jedna Indijanka, i to ne na Bandićevoj listi nego iz redova Demokratske stranke koja se protivi zidu na granici s Meksikom preko kojega žele južnoamerički Indijanci iliti Indiosi, u međuvremenu mnogi pomiješani sa svojim svojedobnim genocidašima Španjolcima i Portugalcima, koji očito nisu do kraja obavili posao kao oni u Sjevernoj Americi.

Eto kamo su me odveli sveti kraljevi, a kanio sam pisati o vremenu u Hrvatskoj i iznad Hrvatske. Vrlo tmurno, kišovito, burno, snjegovito, ali prava zima tek dolazi. Stjecajem prilika inače radosni blagdani pretvorili su se u niz komemoracija i sprovoda, što je dobro došlo tiskovinama koje inače u tim vremenima nemaju o čemu pisati. I ostali mediji nisu zaostali, vrlo je dobra bila televizijska emisija o Ivi Gregureviću snimljena još početkom stoljeća kada je urednik dokumentarnoga programa HTV-a bio Miroslav Mikuljan. Mogao bi to biti dobar putokaz: takve portret-emisije o snažnim osobama treba snimiti na vrijeme, dok su još u punoj snazi. Nije to bila samo priča o sjajnom glumcu nego i o Orašju koje se u vrijeme srpske agresije obranilo na upravo čudesan način, o čemu u dokumentarcu govori jedan od Ivinih prijatelja – da nitko nikada ni prije, a ne će ni poslije obraniti svoj dom tako kako su oni učinili u Orašju, pa bi trebalo poći od tih riječi, pojasniti ih i snimiti film o tvrdom hrvatskom orahu s bosanske strane Save, kojemu su i u Daytonu morali skinuti kapu.

Spomenuo sam nebo iznad Hrvatske, na kojemu nema baraka, to jest ef šesnaestica. Stvari su se zakomplicirale, opet imamo pilote, a nemamo malo bolje borbene zrakoplove. Naši su piloti odlični, pa ne znam zašto smo ih morali dopremati iz Kine, osim ako nisam krivo shvatio, čini se da jesam i da je riječ o Pelješkom mostu i ogromnim stupovima dovezenim na do sada neviđenom divovskom brodu koji smo mi, domorodci, doživjeli kao da dolazi iz budućnosti. I to u trenutku kada hrvatska brodogradnja grebe po dnu poradi zajedničkoga zločinačkog pothvata dobro zamišljenog još u kukuriku doba. Plan je bio veleban, ma trebalo je imati viziju kako jednim udarcem ubiti dvije muhe i dočepati se dragocjenog zemljišta: prvo pripojiti više-manje stabilan „3.maj“ već dobrano nestabilnom Uljaniku, a zatim ih zajedno uništiti jednim potezom.

Uspjelo je iznad očekivanja, u kreativnoj simbiozi politike (SDP, IDS), uprava koje su pristale biti uvučene u igru nadajući se vjerojatno nagradi kada sve bude obavljeno, u partnerstvu s raznim mutnim tipovima, a dobar dio odgovornosti (ha!) imaju i sindikati koji nisu na vrijeme reagirali, te država koja (bez obzira na vlast) dugo nije ama baš ništa poduzimala, nije nadzirala barem onaj manji dio u njezinu vlasništvu – da jest, onda bi razumjela što se događa s većim dijelom. Uostalom, i o Agrokoru je navodno saznala tek kada je počelo gorjeti.

Ne ide nam dobro s avionima, ne ide s brodovima, ne ide s vlakovima, ne ide s referendumima, da nismo na vrijeme izgradili nacionalističku autocestu prema Dalmaciji, ne bi nam išlo ni s autima, a i tu smo u danima i noćima gužva na naplatnim kućicama pokazali kako majstorski znamo zakomplicirati stvari koje bi trebale biti jednostavne. Ma ne ide nam ni sa žičarama, to jest sljemenskom žičarom koja je navodno ipak pred startom. S nostalgijom se sjećam stare koja je bila rođena za avanturiste: malo je vukla, malo zastajala visoko izand drveća i zastoji su znali dugo potrajati, vjetar je njihao kabine a djeca premrla od straha – jedan osobni doživljaj pretvorio sam svojedobno u radijsku komediju koja je dosta puta reprizirana. No da, kakva bila da bila, ipak je bila, u vrijeme dok Snježne kraljice nije bilo, tek crkva Kraljice Snježne i dobre male gostionice u ne previše čistim planinarskim domovima ili samostalne s jeftinom ali ukusnom domaćom kuhinjom. Ničega od toga sada nema (osim crkve), ili je ostalo tek ponešto, Medvednica u tom smislu izgleda gore nego kada su četrdeset pete crvenokraki izvukli bolesnike iz Brestovca i postrijeljali.

Davna vremena, kako za koga. Današnja viša klasa (te viši dijelovi srednje klase i financijski pustolovi iz niže klase tzv. sarmati), luta ionako po austrijskim, slovenskim i francuskim planinama gdje se snijeg plaća kao da ga uvoze s tamne strane Mjeseca. Hrvatski tjedan. Neka, barem nešto hrvatsko nakon hrvatskog mjeseca u Rusiji, prošloga ljeta. Nakon što su nasanjkali birače, na skijanje je otišao i dobar dio zastupnika u Hrvatskom saboru, a opet će se sastati, preplanuli i svježi, oko polovice siječnja, na užas publike. Donosit će silu zakona koje od drugih obveza ne stignu pročitati, ulaziti s vremena na vrijeme u sabornicu i izvikati se na odabranu žrtvu (što donosi medijsku vidljivost) pa otići na ručak ili večeru sa sličnima, i tračati. Hoće li pročitati novi zakon o znanosti i visokom obrazovanju, koji je već u nacrtu užasnuo humanističko područje? Ne će. Hoće li se javiti HAZU? Ne znam. Nakon što su tu veleustanovu izignorirali u pitanju hrvatskoga jezika i pravopisa, sve manje ju pitaju i za sve drugo.

Kako bi trebao izgledati idealni saborski zastupnik? Samac ili samica, bez djece koju treba zaposliti, bez uže ili šire obitelji koja stalno nešto hoće, neporočan, govore čita da ne muca bedastoće, glasuje po savjesti, ako mu šef kaže da treba drukčije – opali mu čvrgu i zalupi vratima, u sabornici ne kopa nos, ne lupka po mobitelu, pristojan je i samo ponešto ironičan, govori što misli i misli dok govori. Gdje ćemo naći takvoga? U Hrvatskoj? Teško. No, nađu se neki i neke, s nekim od rečenih svojstava. Premalo.

A nije ni važno, ionako izvršna vlast dominira, što ona (On) predloži, to prolazi, ako ima naznaka da ne će proći, onda se i ne prepušta Saboru, što će se mučiti i gubiti dopodne ili čak propustiti zrakoplov za Bruxelles i slične destinacije gdje treba podnijeti račune što je učinjeno. Slično postupa i vlada (Komisija) Europske unije koja progura što želi u europskom parlamentu, u koji, znači, ni iz Hrvatske ne treba birati prgave zastupnike, populiste, nacionaliste i slične lupeže, da ne naruše tradiciju. Glede referenduma o promjeni izbornog zakona, Marakešu i Istanbulskoj, u zemlji Hrvatskoj je sve prošlo glatko: nema te nema, Alija. Vidite, poštovani čitatelji, pravi čovjek bi se zamislio i rekao: Ma goni ih, idemo napraviti te referendume pa nek se vidi, nek se zna. Naime, tako vlast može utvrditi svoj demokratski legitimitet između dvaju izbora. Ali ne, ne usuđuje se. I još se u to uvaljaju ministri po habitusu potpuno različiti od vođe, ali preko volje pristanu biti glasnogovornicima nečega protiv čega tiho gunđaju. Tako se stvara nezdrava klima, a prividna stabilnost vlasti u jednom trenutku može završiti provalom pompejanskih sličica.

Predsjednici ne pakirati

Jedna fama, tko zna gdje i kada zakuhana, kazuje da je predsjednica izgubila potporu desnice. Ne znam koje desnice, jer ja sam primjerice desnica a moju podršku nije izgubila. Ista fama kruži da je Kolinda otpilila desnicu kako bi se približila hadezeu i dobila vjetar u leđa za predsjedničke izbore. Zašto bi predsjednica trebala otpiliti desnicu, a približiti se desnici, ostaje nejasno. Jer HDZ je bio i ostao desna stranka sada ručicama svoga vrška umotana u celofan desnoga centra iliti umjerenjaka, ali ja tu stranku, taj pokret, poznajem u dušu. A ta je duša ostala nedirnutom, koliko god se zalutali i namenuti koji nemaju veze s korijenima i izvorima trude – izabrani doduše legalno – odvesti stado (takvim ga drže) u nekom drugom smjeru, imitirajući autoritarni stil u birokratskom obliku sa slabo prikrivenim prijezirom prema narodu i neopazice (ha) skrećući prema lijevom centru, što je u ovom trenutku lako jer ondje nikoga nema. A nikada nikakvog lijevog centra ionako nije ni bilo, kao što smo vidjeli kada su se u dva navrata neokomunisti orjunaške provenijencije dočepali vlasti i proveli kulturnu revolucije u vrijeme dok su Kinezi liječili i izliječili rane zadobivene u toj mračnoj epizodi. Tako sada bivša nepostojeća umjerena ljevica pretrčava u nepostojeći desni centar i kontaminira cijeli politički prostor, koji na kraju postaje neprepoznatljivim. Eto, tu smo na početku 2019.

Prekomjerno granatiranje predsjednice svršetkom prošle godine, štoviše pakiranje odnekud poznato, ne dolazi iz razborite, moderne desnice, nego iz orjunaškog podzemlja koje i dalje živi i djeluje, prati što se događa, koristi osjetljivost – ponekad opravdanu – suverenističke scene koja u načelu dobro misli, ali se u praksi prečesto podaje strastima i egotripicama te na kraju pada u orjunašku mrežu i od njezina gustoga tkiva ne vidi da radi u korist pauka i njegova predsjedničkog kandidata. Mislim da se to sada događa, ali i da paucima ne će uspjeti. Na kraju krajeva, Kolinda nije učinila ništa drugo no maknula savjetnika koji se otrgnuo nadzoru, a detalje cijele pripovijesti ionako ne znamo. Nije promijenila mišljenje oko Marakeša, očito ni oko Naroda koji odlučuje, nije vratila Titovu bistu na Pantovčak kako je jedan novinski orjunaš sugerirao, nije ničime pokvarila svoj image u svijetu gdje je bez sumnje postala brendom, i u okviru svojih ovlasti vrlo dobro prezentirala, reprezentirala Hrvatsku. Niti se javno odrekla i jednoga od Tri mora. Pa gdje je onda problem? Hoće li zbilja netko pametan i desno nasađen učiniti glupost i omogućiti milanovićima i josipovićima da preko Šestina gdje je Starčevićev grob dođu na obližnji Pantovčak?

Julijanci

Obavili su svoj domjenak na pravoslavni Badnjak, s manje političkoga žara nego inače. Pupovcu ne ide dobro, njegov gazda Vučić ima velikih problema s jednim od milijuna, a može se dogoditi da dođe novi gazda koji nije bio četnik. Potajne srpske čežnje za bratstvom i jedinstvom iz sretnoga doba Jugoslavije, javno je i nediplomatski drčno obznanio haesesov Beljak u stilu partijskog komesara ili nositelja štafete, koju je odnio kući pred nosom milicije.

Da Srbijanci i dalje drže Hrvatsku svojom pokrajinom, svjedoči način na koji su se obrecnuli na Hrvatsku televiziju i njezina reportera koji je prenosio što je vidio, a Televizija Srbije prešutjela masove prosvjede, pa joj nije bilo drago što komšije stavljaju događaje na velika zvona. Nije bilo prave suradnje. Od sada HTV treba prvo prikazati prilog srbijanskom vodstvu, pa ako ono odobri, tek tada s njim na ekran. Kao što je Jovanović nosio hrvatske udžbenike na pregled u Beograd.

Kad smo već kod pravoslavnih: ukrajinska je Crkva dobila samostalnost, što se Rusima nikako ne dopada. Kao što se SPC-u ne sviđa makedonska ili crnogorska crkvena (državna) samosvojnost, ni bilo koja druga u srpskim pokrajinama. Problema nema samo u Hrvatskoj, gdje srbijanska državna Crkva djeluje kao svoja na svome.

Ispravak i isprika

U prošloj, novogodišnjoj kolumni pisanoj pod petardama, potkrala se krupna pogrješka – zahvaljujući brzini i nehotičnom izostavljanju dijela rečenice ostalo je nejasnim tko je čiji nećak. Riječ je bila o Božidaru Mažuraniću. Iza riječi „nećak“ našao se mojom nepažnjom ban Ivan Mažuranić umjesto Ivane Brlić Mažuranić. Točno je ovo: Božidar Mažuranić bio je nećak književnice Ivane, a praunuk bana i pjesnika Ivana Mažuranića. Ispričavam se, a računalo nosim na popravak.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari