Connect with us

Kolumne

Hitrec: Kako je prošla tužba Hrvatske Međunarodnom sudu u Haagu prije desetak godina?

Objavljeno

on

Ki misle da zgrnu nas s ovih stin

Vrlo poučan i načitan prošli tjedan, jedan, ali vrijedan u Godini čitanja 2021., pun obljetnica, dana i noći, jutra i sumraka. Dan hrvatske knjige pa Noć hrvatske knjige, knjiguške babuške (Rusi dolaze!), Judita i Holoferno (Oloferno) u suvremenoj verziji Plenković i Milanović, murali (hrvatski: zidnici) u svezi s književnim djelima hrvatskih autora poput Branka Ćopića, premijer javno čita Marulića, lijeve opcije pitaju jedna drugu tko je taj Marulić, je li kandidat desnoga centra za splitskoga gradonačelnika. Književnost na trenutak u prvom planu, to jest više čitanje nego pisanje. I to je dobro. Francuski nakladnici, a ima ih kao zrna pijeska i dobro žive, javno mole pisce i piskarala da im ne šalju rukopise jer su pretrpani i ne stignu pročitati. Hrvatski nakladnici, nešto tzv. velikih i mnogo malih objave godišnje 1500 naslova, kada bi sve te knjige imale barem po deset čitatelja bilo bi lijepo, ali ne. Hrvatice i Hrvati ne čitaju, posebno ne hrvatske pisce, ali polovica njih ipak uzme u ruke jednu knjigu godišnje, kaže statistika. “Uzeti knjigu u ruke” je vrlo diskutabilna fraza, ne znači da ju čovjek kani pročitati, možda samo pogledati, eventualno prelistati, ako je tanja može poslužiti kada je jedna noga stola kraća.

Problem uopće ne bi trebalo biti čitanje nego pisanje. Ako je knjiga dobra, bit će i dobro čitana, ali i to je upitno u zemlji Hrvatskoj jer je distribucija nikakva, uz to do čitatelja ne dolaze prave obavijesti, točne i nepristrane. Sve ovisi o imenu i prezimenu autora, ponešto i o temi. U Hrvatskoj ne postoji popis zabranjenih ili nepoćudnih knjiga, ali u glavama klateži postoji popis autora kojima bi rado zavrnuli vratom, no budući da se boje remetinca čine sve da se glas o dobroj knjizi slučajno ne provuče do publike, do čitatelja. One druge knjige koje klatež nasilno nameće obično su obično smeće. Ne čitaju se. Pa je na pitanje zašto Hrvati ne čitaju, odgovor jednostavan.

Judita je sjajna epska pjesma u šest pjevanja, štoviše remek-djelo, a uz literarne vrline krasi ju i domoljubni osjećaj. Da je prvi put objavljena ove godine, recimo, klatež bi ju ismijala.” Ognjištar i klerikalac Marulić uzima biblijsku temu da zamaže oči publikumu, a u stvari misli na hrvatski otpor Turcima, što je politički nekorektno. Poziva Marul na otpor svima “ki misle da zgrnu nas s ovih stin”, što se kosi s multikulti partijskom linijom i miriše po nacionalizmu. A kad smo pri simbiozi književnog i likovnog izričaja, zna se da je Marulić bio ne samo pisac nego i slikar i kipar, po Franji Natalisu “što god je htio slikao je kao Apeles, kipario kao Lisip, oblikovao kao Praksitel.” Malo hvale ne škodi, ali da je Marulić doista slikao, svjedoči oporuka sestri Biri kojoj ostavlja “knjižicu moju sa slikama iz evanđelja, mojom rukom napisanu i naslikanu.” Da, a bio je i prvi performanser u Hrvata, u Splitu je plašio ljude svojim od dasaka i platna učinjenim likovima koji su narod podsjećali na sedam smrtnih grijeha, i još na poneki.

Likovno i književno u prepletu, ma to mi je oduvijek bilo privlačno. Na žalost, danas se ilustriraju samo knjige za djecu, uglavnom, a knjige za “odrasle” (koji ionako ne čitaju) nemaju slika jer se jedva skuca za objavu teksta, a kud će još i troškovi za likovnu prtljagu. Kad sam već pri Juditi, imam prelijepo izdanje, ne s početka 16. stoljeća nego s početka dvadesetoga. Objavljena 1901. ta je Judita trijumf tadašnjega grafičkog umijeća, uljepšana reprodukcijama Celestina Medovića i Otona Ivekovića. Usput, i drugo izdanje Judite 1522. bilo je urešeno s devet “u drvu rezanih slika”.

U sjeni čitanja

Poradi svih opisanih i neopisivih čitalačkih događanja i obljetničarstva, nekako je zasjenjen Jasenovac koji se komemorira u isto vrijeme, ove godine zbog epidemije nije bilo četveroreda nego tek manje skupine, jedna predsjednička, druga saborska i treća premijerska. Da, i četvrta manjinska, te još peta antifašistička, habulinska. Više je pozornosti svratila televizijska emisija Otvoreno u kojoj je dominirao Zlatko Hasanbegović, a prvi put smo doznali da mu je Ivo Goldstein bio mentor. ”Loše me je odgojio”, veli Zlatko. Ključna riječ u emisiji bila je gabarit, to jest gabariti u kojima se službeno treba kretati, a ne iskakati i narušavati jedinu i s državne razine podržavanu istinu o Jasenovcu, pa zato nije pozvan Igor Vukić, nego Goldstein koji sve zna i umije, primjerice da je ondje ubijeno pet tisuća Hrvata, “više nego na Bleiburgu i Križnim putovima”, reče on u izjavi godine. Budući da još ne znamo koliko je točno ljudi sveukupno stradalo u Jasenovcu, barem smo doznali koliko su Hrvata komunisti pobili 1945., znači najviše četiri tisuće. Zanemarivo. Podosta je nevjerojatno da ni voditelj emisije, a ni ostali nisu reagirali kako je trebalo pa je neki mlađi gledatelj pomislio da je Goldsteinova matematika točna. Nešto tako nečuveno još ni jedan povjesničar nije izrekao. Tito i Ranković bili bi također gnjevni jer se umanjuju njihovi napori i zasluge. No, poslije travnja dolazi svibanj, pa će biti vremena za rasprave o komunističkim zločinima poslije svršetka ratnih operacija u Drugom svjetskom ratu. Tragično je u svemu da još ni jedna hrvatska vlast od osamostaljenja nije jasno i glasno izgovorila tu riječ: genocid.

Prije nekoliko dana napokon su i Amerikanci (Biden) nakon više od stotinu godina, priznali da su Turci izvršili genocid nad Armencima u vrijeme Prvoga rata. Postoji li neka izjava ili priznanje toga genocida od strane službene Hrvatske, doista ne znam. Vjerojatno ne postoji, a i zašto bi. Ako suvremena, demokratska itd. hrvatska država nije u stanju proizvesti makar i formalni papir na kojemu piše da je 1945. “obavljen” genocid nad hrvatskim narodom u izvedbi jugoslavenske vojske, zašto bi se onda bavila genocidom nad Armencima? A kad smo pri poticanju čitanja, treba pročitati što o armenskoj tragediji piše u romanu Franza Werfela “Četrdeset dana Musa Daga”. Rukopis mladoturskih zločinaca je sličan kao i onaj jugoslavenskih komunista: prvo pobiti intelektualnu elitu jer je najopasnija, zatim i sve ostale. (Uzgred, i nadalje u Godini čitanja: u armenskoj tiskari u Beču tiskane su brojne knjige hrvatskih pisaca u drugoj polovici 19. stoljeća.)

Armenci su američkim priznanjem dobili kakvu-takvu satisfakciju. Hrvati ne će nikada ništa slično dobiti od Washingtona (ili treba proći još pola stoljeća) jer su prirodom stvari u pripremu genocida bili umiješani Englezi, a ne želimo valjda uvlačiti ratne saveznike koji su omogućili psihopatu Titu da se dočepa bjegunaca. Uspostavljena je paradigma:m „genocidni hrvatski narod ne može biti žrtva genocida, jerbo je to oksimoron.” Kako je prošla tužba Hrvatske Međunarodnom sudu u Haagu prije desetak godina? Tužba za genocid koji je počinila Srbija u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih prošloga stoljeća. Propala je, genocida nije bilo, ubijali su Srbi i srbijanska vojska /tzv. jugoslavenska/ Hrvate, priznaje se u presudi, ali nije to bilo tako strašno da bi se nazvalo genocidom. Osim toga žrtve su Hrvati, pa se vraćamo na oksimoron.

Tako se razmišlja i u samoj Hrvatskoj, gdje postoje etablirane skupine koje se glede zločina nad Hrvatima u Domovinskom ratu ne izjašnjavaju, osim privatno, ali misle slično kao oni u Haagu, no pokolj 1945. i dalje ih javno raduje, i dalje su vjerni zločincu Titu pa mu žele vratiti “njegov trg” u Zagrebu. S tom neopreznom izjavom jedan od kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika znatno si je umanjio šanse na izborima, ali na sreću i na vrijeme otkrio što smjera skupina iz sjene koja ga je gurnula u prvi plan, a čiji se ideolozi ne pojavljuju na predizbornim skupovima jer su javnosti više-manje poznati po militantnom protuhrvatstvu, pa se još drže u trećem planu. Oni ne tuku djevojke na štandovima suparnika, prepuštaju to običnim građanima, jugoslavenskim primitivcima, znajući uz to da su tzv. ženske i srodne civilne udruge na njihovoj strani pa one ne će, naravno, prosvjedovati. Kao što i nisu. Djevojke, i žene općenito, mogu se mlatiti ako su na drugoj strani političke scene, recimo hrvatskoj. Možda takva odredba treba ući u Kazneni zakonik.

Opisani sigurno ne će održati skup u Parku dr. Šretera, kao što je učinio Domovinski pokret, već i zato što je Šreter mučenik za hrvatski jezik, a spomenuti jurišnici zastupnici “zajedničkoga jezika”. Ni kandidat HDZ-a, inače podosta prihvatljiv, nije našao za shodno da dođe u rečeni park, odnosno nisu ga ondje uputili savjetnici iz stranke koju je Šreter organizirao u pakračkom kraju. Rekli su mu da je konzultiran Pupovac, glavni koalicijski mag, a kako taj ima putra na glavi u slučaju Šreter, mogao bi se rasrditi .

Godina je čitanja, valjda su zato kandidati na lokalnim izborima pročitani na vrijeme, što je dobro. Još aktualna zagrebačka gradonačelnica Jelena, sa ili bez v.d., u stvari je najveće iznenađenje. Umjesto da poslije Bandićeve smrti polako počne spremati kovčege, odlučila je istupiti iz sjene i pokazati liderski značaj (hrv. karakter) te možda okupiti raspršeno ljudstvo.

Na državnom se planu manje čita, ali se više piše i govori. Predsjednik i premijer našli su novo bojno polje oko postavljanja diplomata na lukrativna mjesta veleposlanika i konzula, nema tu pola-pola, pola sava kovačevića pola maksa luburića, što znači da su rečeni unaprijed otpisani te se očekuje izbor domobrana.

Glede Milanovića: jest svakakav, kao premijer bijaše nikakav, ali zar nije zabavno imati njega na Pantovčaku, riznicu jezičnih bravura i dosjetaka, a sve više se pokazuje da u tom kaosu misli i riječi ipak ima sistema. Barem nije uštogljena figura s birokratskim frazama. Barem to. Ipak nešto u ovim sivim i bolesnim vremenima. Njegov oponent ima drukčiji stil, ironično kvazi nadmoćan i pomalo arogantan, te se Ljerka Minitas Hodak u životnom intervjuu pita što se to dogodilo s Plenkovićem. A što? Postao je predsjednikom velike stranke pa je pomislio da je i on sam velik, pretvorio se u jamogu štohoću, a kako i u inače discipliniranom bivšem pokretu nema više ljudi koji bi se usudili suprotstaviti ili ne žele odletjeti iz velike interesne grupe, eh, tada i tako dolazimo do snažnoga odmaka od tolerancije raznolikih mišljenja i demokracije uopće, što se zatim prenosi na državni plan u okolnostima koje tom stilu idu na ruku, zabranama i plašenjima ljudi koji su sretni što su živi, pa ne postavljaju suvišna pitanja. Može se onda i na području kulture učiniti umjetnike ovisnima, sretnima što su živi. A publikum treba čitati knjige kojima takav sustav daje potporu, a ne prodavati zjake ili iz drugih izvora crpiti spoznaje. Dotle se zanemaruje bitno, a bitno je da se Srbija naoružala preko zuba i gleda gdje bi opet zagrizla. Znamo gdje.

Dunja Hebrang

Umrla je književnica Dunja Hebrang. Sjećam je se, još relativno mlada bila je kraj mene u onoj povijesnoj pobuni, u dvorani Školske knjige na vrhu zgrade, kada smo pod vodstvom Marije Peakić, predsjednice DHK, rušili Gorana Babića i njegovu kliku premda je ondje bio pokrovitelj, još ponešto moćan Stipe Šuvar. Blijed i zelen, Šuvar je na kraju shvatio da gubi, kao i G. Babić, naravno, koji je izletio iz dvorane i naletio na mene, zastao ukopan i uplašen, vratio se jednom nogom u dvoranu zavapivši neka maknu tjelohranitelje.

Dunju Hebrang površno sam poznavao. Bila je vrlo dobra pjesnikinja, ali više od toga zaokupila me njezina proza “ Kronika zla i mučnine”. Kći Andrije Hebranga starijeg, sestra Andrije mlađeg i Branka Hebranga, proživjela je kao dijete sve strahote koje su snašle obitelj, prisiljene da promijeni i prezime. Otac ubijen i ni danas se ne zna gdje mu je grob, majka mučena, godinama u beogradskoj samici, sve je to ostavilo traga na djeci. Dunja Hebrang pokušala je naći izlaz i mir u poeziji, u književnosti. Ovim putem izražavam sućut obitelji.

Hrvoje Hitrec/HKV

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari