Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Kao autentični Protuhrvat Komšić se otvoreno ruga Hrvatima

Objavljeno

na

Prošlih je dana u središtu pozornosti nestanak (i pronalazak?) nekih papira što iz suda što iz državnog odvjetništva, sve navodno vrlo dramatično, pa je trebalo pozvati Interpol, ali je taj zauzet nestankom svoga šefa i ne može baviti sitnicama. Dok ovo pišem, imam osjećaj da se pozicija Milijana Brkića ponešto popravlja, premda mu ulijevo nagnuta desnocentristička opcija i lijeva naglo probuđena čim je nanjušila krv, u stilu bratstva i jedinstva i nadalje sapunaju dasku uz pomoć medija koji sve doznaju preko veza u nadzemlju i podzemlju (Ozna sve dozna). Ako se koga u Hrvatskoj želi rušiti, onda mu mediji doslovce izvrnu utrobu i iz nje izvade stare i prastare priče koje zatim maštovito nakite, te tako urešene demonima serviraju politici koja je i naručitelj i krajnji korisnik. Što je doista istina, na kraju i nije važno. Istina je ionako opasna i treba ju izbjegavati. Mudri Armenci imaju sjajnu poslovicu: „Tko god govori istinu, mora pred vratima imati spremna konja i jednu nogu u stremenu.“

Glede navodnih ili stvarnih obračuna u navodnom desnom centru s tendencijom uklanjanja prirodno desnih i prirodno državotvornih „elemenata“, kao utemeljitelj (jedan od) pokreta koji se oblikovao u stranku, ponavljam što i uvijek: osamdeset posto hrvatskoga naroda je desno, kao i devedeset posto članova HDZ- a i birača njemu sklonih, pa nikakva inkluzivna ekskluzivnost to ne može niti ne će promijeniti. Najžalosnije posljedice skretanja od izvora i korijena vidljive su već dugo u kulturi i bolesnoj toleranciji prema zbivanjima na tom polju koje su u devedsetpostotnom iznosu zauzeli orači koji crvenim traktorima i željeznim plugovima izoravaju hrvatske korijene a publici, navlastitoj mladoj, prodaju onaj tip kulture o kojoj je napokon progovorio i papa Franjo (druge moje zamjerke njemu ostaju) kao o univerzalnoj patogenoj orijentaciji, s tim da u nas polijevaju polje dodatnim jugofilnim pesticidima i otrovima koji su u slobodnoj prodaji na kioscima, kao i drugim specijalitetima naših dana.

Kultura je, naravno, i odnos prema pokojnima, prema pobijenima i preživjelim žrtvama, a takvu kulturu i kažnjavanje zločinaca žele Vukovarci čiji je prosvjed ne samo na mjestu nego i na pravom mjestu užasnih srpskih zločina. Ako policija (i druge službe) mogu u nekoliko dana pronaći čovjeka koji je bacio južno voće na Pupovca, a ne mogu pronaći ubojice i silovatelje ni nakon dvadeset i sedam godina „potrage“, onda je to doista blasfemija i skrivanje „papira“ u ladice po nalogu politike koja do 2000. godine nadalje daje naloge da se ne procesuiraju zločinci, makar bili i poznati žrtvama, makar nema nikakve sumnje da su zločinci. Zašto se to radi? Pa zato jer je od te godine nadalje bez prestanka na vlasti Hrvatsko-srpska koalicija koja u vrijeme vladanja SDP-a izravno uključuje u vlast veliku količinu manjinaca (četrdeset posto ministara u vrijeme Milanovića), a u etapama koje pripadnu HDZ-u obvezno se uzima za partnera SDSS i H-S koalicija nesmetano nastavlja radom.

Jedna od njezinih zadaća je blokiranje potraga za onim Srbima koji su počinili zločine nad Hrvatima i Hrvaticama, a izlika za takvo (ne)postupanje je licemjerno podmetanje da se svaka takva akcija može i mora protumačiti kao antisrpsko djelovanje, znači prema „svim Srbima“, kao ugrožavanje srpske manjine. Tako je za genocid nad hrvatskim narodom u prvoj polovici devedesetih devedeset posto počinitelja ostalo nekažnjeno i omogućen im je miran i donekle valjda „normalan“ život, a tek je na najavu prosvjeda u Vukovaru naglo pronađeno ponešto nedostupnih uglavnom, a moglo je i više da Kajkić i slični savjesni policajci nisu eliminirani. Prosvjede je politizirao Zagreb, a ne Vukovar.

Hrvatsko-srpska koalicija u Zagrebu grdno se prestrašila i neka je, ali nije u redu, sramotno je da se za račun bilo koga baca bomba među branitelje i razjedinjuje ih se – a to se i dogodilo. Pa i u Generalskom je zboru došlo do raskola, čini se da je većina počela mudrovati i progutala priče o stabilnosti Vlade koja je grozno ugrožena. Nije se dao preveslati Sačić i dao ostavku. Jugonasađeni mediji uživaju, njima je trijumf Hrvatske vojske u Oluji i nadalje najveća otvorena rana, a hrvatski branitelji prirodni neprijatelji, samo što to ne smiju otvoreno reći, pa ipak se usuđuju pisati o „braniteljskoj oligarhiji“ koja navodno vlada Hrvatskom (Bajruši), a Ministarstvu branitelja pridaju kraticu NDH, trn u oku im je i Deklaracija o domovinskom ratu u kojoj, kažu“ nema riječi o „agresivim napadima hrvatske vojske“.

Možemo se nadati da će se pod pritiskom prosvjeda stanje nešto malo popraviti, bit će iz ladica izvučene neke optužnice i nešto će se raditi sve dok se situacija malo ne smiri, a onda opet po starom. Pozivat će se lukavci možda i na „međunarodnu presudu“ da genocida u vrijeme srpske agresije nije bilo, a zanemariti da je u istoj presudi navedeno da je doduše „ipak“ bilo masovnih zločina koji valjda nemaju karakter genocida jer su žrtve Hrvati nad kojima nikada nema genocida, pa ga nije bilo ni nakon svršetka ratnih operacija 1945.

Taj genocid četrdesetih i odnos prema njemu jaka je karta onih koji kažu da se ništa nije promijenilo u tom smislu (a i u mnogim drugim), da je država doduše stvorena ali je moć ostala u rukama onih koji su – eto slavimo koliko ono godina nezavisnosti, doduše na krivi datum – držali konce i uspješno zaustavili i zaustavljaju do dana današnjeg svaku potragu za komunističkim zločincima, baš kao da titovska i posttitovska Jugoslavija i dalje postoji. Ali i potragu za žrtvama što je logično. Pa kada Ministarstvo branitelja na čelu s Medvedom pronađe zemne ostatke i dade ih dostojno pokopati, na nj se sruči bjesomučna mržnja u znanim tiskovinama. Uz to, komunistički genocid nad Hrvatima nikada nije uzdignut na međunarodnu razinu niti je bilo koja vlast to pokušala, ne samo zato što su „saveznici“ imali prste u pekmezu, to jest u hrvatskoj krvi.

Genocid nad Armencima

Armenci su to učinili: turski genocid nad svojim sunarodnjacima nisu zakopali u prošlost i nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo, diplomatskim i drugim vezama senzibilizirali su svijet i nasuprot turskim zataškavanjima (čast Pamuku) prisilili mnoge države među kojima ima i podosta europskih (je li i Hrvatska? ) da priznaju i potvrde u svojim vladama i parlamentima: da, taj se genocid dogodio i ne smije biti zaboravljen. Turci lažu.

U hrvatskim (ha!) medijima ponešto se genocid nad Armencima spominjao kada je nedavnih dana umro Aznavour(ian), ali s mnogo neupućenosti. Zato nije na odmet ponoviti istinu: najveći genocid u režiji mladoturaka, većinom masona, dogodio se 1915., a trajao u stvari do 1923. Ubijeno je milijun i pol Armenaca. Prvi su uhićeni i stradali oni najopasniji Turcima, intelektualci – učitelji, umjetnici, liječnici, svećenici, pa onda političari. Ako vas to podsjeća na komunistički hod od Dubrovnika do Zagreba i Varaždina polovicom četrdesetih, u pravu ste – kamo god su došli ubijali su baš te njima najopasnije, uz bogate seljake…

Od književnika Armenaca (o kojima malo znamo, na žalost), žrtvama su postali Grigor Zohrap, Danijel Varužan, Siamanto, Ruben Sevak, Jeruhan i još mnogi. Oberzločinac i organizator bio je paša Mehmed Talat, turski Ranković i ministar unutarnjih poslova. Iz rukopisa knjige Artura Bagdasarova o Armeniji (bit će objavljena do Interlibera) prenosim zanimljiv razgovor između paše krvnika i tadanjeg američkog veleposlanika. „Jednoga ćete dana odgovarati“, veli ambasador. „ A komu? Nema više Armenaca“, kaže mu paša. Iz istog rukopisa o Hitlerovu govoru svojim najbližima u vojsci, prije napada na Poljsku: „Moramo bez milosti ubijati sve: muškarce, žene, djecu. Ne ćemo se osvrtati na javno mišljenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima.“

Utješno o mirovinskoj reformi

Uz školsku reformu – koja je donijela objašnjenja da nekim strukama nije potrebna povijest, a ni opća kultura, svi ćemo govoriti kao Danko Končar – idemo i u mirovinsku reformu s dosta nedorečenosti u situaciji kada smo gotovo jedan naprama jedan, to jest jedan zaposlen na jednog umirovljenog, što je neodrživo i završit ćemo u nacionalnim mirovinama o kojima se sve češće govori. Koplja se lome oko godina idealnih za penziju, navodno 67. Jer ljudi sve dulje žive, osim u Hrvatskoj. Što je utješno iz gornjeg međunaslova? Bila su vremena kada su ljudi išli u mirovinu s oko osam stotina godina.Kada, gdje? Čitajte Stari zavjet: Adam je živio 930 godina, Šet 912,Kenan 910, Mahalalel 895. Ako je tako, a Knjiga veli da jest, moglo bi se razumjeti da su bili aktivni negdje do osamstote godine i tek tada išli u mirovinu. Jesu li imali sindikat, ne znam. Što su radili do mirovine? Uglavnom u poljodjelstvu i stočarstvu, pomalo u lovu i ratovima. Kretali su se, imali su zdravu prehranu, a prvi poticaj im je dao sam Bog kada je Adama i Evu izbacio iz raja zemaljskog. Jedino za Henoka nije jasno zašto je živio samo 365 godina (365!), a zatim iščeznuo. On je hodio s Bogom. Navodno je skupa s tijelom uzašao na Nebo, što su oštro opovrgavali Dante, recimo, i još mnogi. No, Henok je zagonetna iznimka. Prosjek je osam stotina godina, a mi se danas natežemo oko nekih šezdeset sedam nakon kojih će slijediti bogate mirovine.

Izbori u BiH

Sve je počelo davno, svršetkom 19. stoljeća i nastavilo se do dana današnjeg. Propuštena je bila povijesna prilika da se Bosna i Hercegovina sjedine s Trojednom kraljevinom, zahvaljujući ne toliko protivljenju Beča koliko Budima koji je u Beču lobirao u strahu od tzv. velike Hrvatske. Svršetkom 20. stoljeća ustanovljena je u Daytonu Dvojedna kraljevina BiH umjesto Trojedne, Hrvati su na tanjuru servirani muslimanima a dična „Europa“ i opet ih je ostavila na cjedilu, što više preko visokih predstavnika cijelo vrijeme radila na političkom uništenju hrvatskoga naroda u BiH raznim trikovima i „amandmanima“ na štetu Hrvata, uz pomoć ravnodušnih hrvatskih političara iz Hrvatske.

Nametnut je svinjski izborni zakon uspostavom FBIH kao jedne izborne jedinice, nađeni su izdajnici poput Komšića i mnogobrojnost muslimana je prevladala u izboru „hrvatskog člana predsjedništva“ koji govori i djeluje kao autentični Protuhrvat i otvoreno se ruga Hrvatima nakon velike izborne pobjede. Nije se to dogodilo prvi put, ali se dogodilo možda zadnji put. Čović je „poraz“ doživio podosta hladnokrvno, vjerojatno i zato što je svjestan Pirove pobjede Komšićeve i početka dalekosežne krize koja može dovesti do potpuno drukčijih rezultata od onih u nedjeljnoj noći kada je Komšić odmah po lažnom trijumfu pošao u napad na Hrvatsku („Pelješački most“, kako kaže) i „BH more“, očito zaboravljajući bližu povijest.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

IVO LUČIĆ: Kardinal Stepinac već je odavna svetac

Objavljeno

na

Objavio

Nastavni plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest ponovno je bio tema rasprave među stručnjacima, što je proteklih dana imalo odjeka i u široj javnosti.

Naime, njegova prethodna verzija ocijenjena je lošom i trebalo ju je zamijeniti boljom i prihvatljivijom. Osobno mislim da je pogrešno loše napravljen materijal takve važnosti uopće pokušavati popravljati, ali i da radna skupina zaslužuje pohvalu zbog uloženog truda, piše Ivo Lučić / Globus

Popravljeni “Prijedlog predmetnog kurikuluma povijesti” počinje opisom svrhe i opisa predmeta čemu je kao uvod postavljen citat Stefana Zweiga:

“Želimo li da nova generacija bude bolja, humanija i prije svega sretnija nego što je to naša generacija, onda se nju mora odgajati i obrazovati bolje i humanije od naše. U okviru novog odgoja i obrazovanja čini mi se najvažnijim novi oblik i drugačije poimanje povijesti od onoga kako smo to mi učili u školi. Jer povijest o nastanku čovječanstva, te povijest vlastite nacije i svih drugih nacija stvara u mladom čovjeku njegovu buduću sliku svijeta. Ništa tako odlučujuće ne oblikuje politički, individualni i ćudoredni stav prema životu kao način na koji se povijest uči i razumijeva.”

Neobično je da se kao autoritet za učenje i razumijevanje povijesti uzima književnik, koliko god on bio dobar, a ne profesionalni povjesničar ili barem filozof povijesti. Posebno ako je taj isti svoje školovanje opisao kao vrlo teško i traumatično.

Zweig je u svojoj autobiografskoj knjizi “Jučerašnji svijet” napisao da je jedini doista sretni trenutak za koji može zahvaliti školi bio onaj kada je “jednom zauvijek za sobom zatvorio njena vrata”. Nadajmo se da učenici koji će učiti povijest, ali i druge predmete po predloženim “kurikulumima” neće doživjeti školu na sličan način.

Bilo bi sjajno i kada bi ta djeca u skladu s izabranim citatom bila “bolja, humanija i sretnija” od prethodnih generacija. Samo, teško će to postati tako što će u školi učiti povijest, bez obzira na “kurikulum”.

Ako ipak prihvatimo tezu po kojoj je moguće biti barem “bolji i humaniji” ako ne i “sretniji” od svojih prethodnika učeći neku “bolju i humaniju”, da ne kažem “sretniju”, verziju povijesti, onda se nameće pitanje koja je i kakva je ta verzija i od čega se sastoji ta “sreća”.

Jednako je važno znati i to tko tu i takvu verziju odnosno “kurikulum” određuje i tko postavlja kriterije što je to “bolje i humanije” od plana i programa odnosno interpretacije povijesti kakvu danas imamo. Po čijim će se mjerama mjeriti humanost, boljitak i sreća?

Ta se mjerila uvijek tiču identiteta, povezana su s određenim svjetonazorom, a posljedično i s političkim opredjeljenjem ako ne djece onda svakako njihovih roditelja.

Konačno, i Zweig je u citiranom tekstu najprije spomenuo “politički stav prema životu” koji se odlučujuće oblikuje učenjem i razumijevanjem povijesti. Da je to doista tako komunistički bi režimi vječno trajali jer dobro znamo kakvu smo “povijest” učili do 1990. godine. Osim toga, upitno je hoće li novi ili bilo koji kurikul povijesti učiniti nove generacije “sretnijima” i za početak spriječiti nasilje u školama i na ulici što sve više uzima maha i mnoge čini nesretnima.

Žigosanje kolegica ili kolega nema puno veze s brojem sati učenja o “proljeću naroda”, “socijalističkom samoupravljanju”, fašističkim ili komunističkim zločinima. Nije valjda nasilnik u Zadru ili bilo gdje drugo pretukao djevojku zbog loše koncipiranog sadržaja nastave povijesti.

Gotovo sam siguran da vaterpoliste Crvene zvezde nisu u Splitu napali i pretukli frustrirani studenti povijesti. Uzalud je jedan od njih, koji se spašavao skokom u more, vikao da nije Srbin nego je Crnogorac iz Kotora – huligani nisu pokazali da znaju ili da ih je briga za razliku.

Možemo li zaključiti da su manijaci koji gotovo svakodnevno nasrću na spomenike ili ispisuju grafite po zidovima zgrada nezadovoljni nastavom povijesti umjetnosti, urbanističkim planovima ili arhitektonskim rješenjima.

Naravno da se ni u jednom spomenutom i pomalo karikiranom slučaju ne radi o obrazovanju, radi se prije svega o odgoju ili bolje reći o nedostatku odgoja. O još važnijim stvarima kao što su odnos prema bližnjemu, zajedničkom dobru, državi i slično ne treba ni govoriti. Tu ćemo još dugo trpjeti posljedice stoljetne destrukcije, loših državno-političkih sustava i režima te još gorih “kurikuluma”.

Teško je odgojiti i dijete, a kamoli učiniti narod ili barem njegove buduće generacije “boljim, humanijim i sretnijima”. Znamo da su za odgoj djeca najvažniji uzori i primjeri koji im pružaju roditelji. Slično je i s “odgojem” šire zajednice. Zato je važno vidjeti tko su nama uzori i koje su to vrijednosti na kojima se kao narod odnosno nacija “odgajamo”. Tu nam svakako može pomoći i povijest.

U nedjelju je Katolička Crkva obilježila spomendan blaženog Alojzija Stepinca koji je umro 10. veljače 1960. Ni šest desetljeća poslije njegove smrti nisu utihnule laži niti je splasnula mržnja, kako prema njemu, tako ni prema Katoličkoj Crkvi u Hrvata – namjerno koristim taj mrziteljima omrznut i provokativan naziv.

Svaki totalitarni režim, pa i onaj komunistički u Jugoslaviji, temeljio se na dihotomiji. Slika tog svijeta je crno-bijela, postoje samo apsolutno dobro i apsolutno zlo, odnosno “mi” i “oni”.

Mi uvijek i bez ostatka mrzimo njih i oni nas. Takav odnos nadživio je komunistički režim i Jugoslaviju. To se najbolje vidi iz hrvatsko–srpskih političkih odnosa. Iz većinske hrvatske perspektive Srbi su ako ne zli a ono svakako sumnjivi i trebali bi stalno dokazivati da nisu “velikosrbi”, “četnici” ili nešto slično.

Bilo bi poželjno da malo glasnije pjevaju himnu i malo mirnije stoje dok se ona izvodi. Iz većinske srpske pozicije Hrvati su jednostavno “ustaše”, i to svi, osim onih koji “dokažu” da to nisu. Upravo je u tom duhu glasnogovornik Srpske pravoslavne crkve episkop bački Irinej poručio hrvatskim biskupima: “Dokažite da među vama nema ustaša.” Najlakše bi to dokazali kada bi prešli na pravoslavlje ili se barem izjasnili Srbima katoličke vjeroispovijesti. Jer kako ponovno reče drugi Irinej, onaj koji je patrijarh – gdje god žive Srbi, tamo je Srbija.

Inače, Hrvatima je najlakše dokazati da nisu ustaše ako dokažu da zapravo i nisu Hrvati nego su Jugoslaveni ili barem građani “regije” koji ni najmanje ne mare za hrvatski identitet, tradiciju ili povijest. Oni Hrvati koji doista žele dokazati da nisu ustaše trebali bi valjda najprije potpisati “deklaraciju o zajedničkom jeziku” i proglasiti se “antifašistima” jer je općepoznato da su ustaše, a to u zadanom kontekstu znači i Hrvati, fašisti.

Bilo bi korisno pretplatiti se na tjednik srpske nacionalne manjine s radikalno jugoslavenskom, što znači i “antifašističkom”, uređivačkom politikom. Onima koji nisu dovoljno dobro upućeni ili su ostali zarobljeni nekim starim “prevaziđenim” paradigmama važno je napomenuti da su u Jugoslaviji postojala dva antifašistička pokreta.

To znači da su sljedbenici čiča Draže, “prvoga gerilca Evrope”, jednako “antifašisti” kao i poklonici Josipa Broza Tita, drugog, ali ubojitijeg gerilca. Ovo je važno znati kako ne bi došlo do nesporazuma kao što je to bilo 1942. godine. Ako im je to ipak previše, Hrvati koji žele dokazati da nisu ustaše trebali bi barem jasno i glasno govoriti kako je ideja samostalne hrvatske države “propao projekt” i otvoreno i javno prijetiti iseljenjem u Irsku ili Njemačku.

Prije nego što odu, mogli bi išarati spomenik Franji Tuđmanu, prvom predsjedniku Republike Hrvatske, a ako ostanu, svakako bi bilo važno osnovati ili se učlaniti u neku strančicu ili udrugu koja traži izbacivanje vjeronauka iz škola i raskidanje “ugovora s Vatikanom”.

Oni među Hrvatima kojima je sve to ipak previše komplicirano mogu i lakše “dokazati da nisu ustaše”, i to tako što će se usprotiviti kanonizaciji blaženog Alojzija Stepinca. Ako ne znaju što bi mu prigovorili uvijek mogu reći kako je “mogao više”.

Naime iz jugoslavensko–srpske perspektive nevažno je to što je Stepinac spašavao ljude, javno osuđivao zločine i čvrsto se držao svojih moralnih načela. Njegov temeljni “grijeh” očit je iz izjave koju je dao 2. listopada 1946. na suđenju pred revolucionarnim komunističkim sudom:

“Nisam bio persona grata ni Nijemaca ni ustaša; nisam položio njihovu zakletvu, kako su to učinili neki vaši činovnici, koji su ovdje. Ali bio bih ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji.

Rekao sam: Hrvatima se nije dozvoljavalo da napreduju u vojsci ili da uđu u diplomaciju osim da promijeni vjeru ili oženi inovjerku. To je faktična baza i pozadina i mojih poslanica i mojih propovijedi.

Što sam govorio o pravu hrvatskog naroda na slobodu i nezavisnost, sve je u skladu s moralnim principima i nitko to ne može hrvatskom narodu braniti.” Napad na Stepinca je zapravo napad na one Hrvate koji nisu i ne žele biti ustaše, ali nisu ni antihrvati odnosno Jugoslaveni. On je uz mnoge druge hrvatske domoljube negacija klevete i potvrda mogućnosti da se može željeti i podupirati hrvatsku državu a da se pritom ne mora biti zločinac (kako se to desetljećima zlobno i lažno imputira) nego se naprotiv može biti svetac, a on to već odavno jest.

Naime, Stepinac je blaženik na čijem je grobu molio svetac – Ivan Pavao Drugi koji je tom prigodom za njega rekao da je “najsvjetliji lik i istinski čovjek Crkve”.

Zato će svaki plan i program, uputnik ili kurikul(um) za nastavni predmet povijest morati biti utemeljen na činjenici da se on radi za učenike u Republici Hrvatskoj u skladu s njezinim Ustavom, interesima, vrijednostima, identitetom i tradicijom. Dio tog identiteta i te tradicije svakako je i zagrebački nadbiskup i kardinal Alojzije Stepinac.

Ivo Lučić / Globus

 

Dr. Esther Gitman: Stepinac je predstavljao hrvatske vrijednosti i vrijednosti zapadne civilizacije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Je li ponovno došlo vrijeme za izlazak iz hrvatske šutnje?

Objavljeno

na

Objavio

Vjerujem da mnogobrojni građani naše zemlje, koje zanima što im se u Domovini događa prate medijska izvješća, a poneki i javne direktne prijenose događanja u našoj zemlji. Vjerujem da mnogi gledaju sjednice najvišeg zakonodavnog tijela, državnoga Sabora na isto tako državnoj “dalekovidnici”. Vjerujem da se mnogi čude, narodski rečeno, i “kad kod očiju ne vide” silna prepucavanja, fizičke nasrtaje i dobro orkestrirane i danima pripremane političke govore od kojih narod nema baš ništa osim poticaja na istu takvu mržnju i isto takvo necivilizirano ponašanje.

Neki dan, kaže mi susjed,  kako je nakon sjednice Sabora jednostavno eksplodirao na vlastitu suprugu, ni krivu ni dužnu. Kasnije joj se danima ispričavao i govorio kako ga je ponio Pupovac pričom o pederima na sjednici hrvatskoga Sabora. Ne spominju  se samo “pederi” danas u Saboru. Spominju se i “lisice”, “ miševi”, “mačke” itd…  Društvo je šaroliko. Slušajući takve priče zapitao sam se, da li je svrha nas branitelja i žrtva koje su podnijele obitelji poginulih i ranjenih  uzaludna ili netko iskorištava zbunjenu hrvatsku javnost?

Ne, definitivno, žrtva koju su platili naši poginuli branitelji i njihove obitelji, brojni branitelji koji su ostali bez dijelova tijela, nije uzaludna. Sve dok se u Saboru tipovi poput vječitih zastupnika sjede i ubiru masnu lovu za “pljuvanje” po hrvatskoj žrtvi, a hrvatski vojnici su se borili iza Crkvu i za moral, koje se sočnim riječnikom časte, borba još uvijek traje. Ne borba protiv zastupnika koji to govore. Oni će i onako u ropotarnicu povijesti u grob jednoga dana, kao i svi mi drugi i sigurno neće ponijeti milijune kuna, zarađenih   saobrskim govorima protiv hrvatskoga čovjeka i njegovih vrijednosti. Tada im sigurno neće smetati “pederi” koji se bore za tradicionalne hrvatske vrijednosti i katolička Crkva. Tada će biti u grobu u zemlji, bez obzira da li govorili  jesu li im  Srbija ili Hrvatska matična zemlja i njima će tada matična zemlja biti crnica ili mekuša s dva metra bez geometra kao i svima nama.

No, vrlo će zanimljivo biti poslušati što će se 28. veljače u Društvu hrvatskih književnika reći, kada se bude spominjao svojevrsni hrvatski politički bum “izlazak iz hrvatske šutnje”, događaj Tribine društva hrvatskih književnika, kada su ustali članovi Inicijativnoga kruga Hrvatske demokratske zajednice i najavno nastupili u Klubu književnika na Trgu Republike na broju 7 toga dana 1989. godine. Neki od njih, većina, i danas su živi. Zanima me što će reći i imaju li što reći? Koliko su zadovoljni stanjem nakon 30 godina? Hoće li se osvrnuti na Pupovčeve političke i verbalne napade na katoličku Ckrvu i hrvatske tradicionalne vrijednosti a koje su zagovarali te 1989. godine i nakon govora koje su izrekli?

Hoće li reagirati na sustavno “pljuvanje” po žrtvi hrvatskoga čovjeka u Domovinskom ratu i hoće li konačno stati u kraj samovolji onih koji danas predstavljaju demokraciju najnižim primitivnim mehanizmima koji od demokracije nemaju niti “d”? Zanima me hoće li idejni pratitelji predsjednika dr. Franje Tuđmana, Dubravka Horvatića, Drage Stipca, Dalibora Brozovića, pa i samih i danas živih, aktivnih sudionika “izlaska iz hrvatske šutnje” Nevena Jurice, Ante Kotrljana, Ivana Gabelice, Hrvoja Hitreca, Stjepana Šešelja i poglavito Vladimira Šeksa imati što reći svojim nasljednicima?  Zanima me jesu li oni zadovoljni ovakvim Saborom i ovakvom politikom države koju su stvarali i kojoj su udarili temelje? Snose li i oni dio odgovornosti što se saborski zastupnici tobože iz malih manjina, ali s ogromnom političkom moću verbalno sukobljavaju s stotinama tisuća hrvatskih građana? Je li došlo vrijeme da Hrvatska ponovno izađe iz šutnje?

U Starom zavjetu čitamo kako je 40 godina bilo vrijeme u kojem su Izraelci mirno živjeli a onda su dolazile promjene. Možda nama Hrvatima deset godina manje ne bi ništa značilo da revidiramo ono što se dade revidirati i da konačno, kao pravi nasljednici puta ljudi koji su nam stvarali ovu državu, jasno i čvrsto, unatoč prijetnjama i pritiscima, konce uzmemo u svoje ruke i krenemo naprijed. Možda je 30 godina, koje su prošle od 28. veljače 1989. do danas, donijelo dovoljno muke, jada, bijede i žrtve hrvatskoga naroda. Uvjeren sam da pokojni predsjednik i utemeljitelj moderne Hrvatske dr. Franjo Tuđman ne bi imao ništa protiv da se ova država i njezina vladajuća politika okrenu onim vrijednostima koje su nas krasile u periodu borbe za riječ, borbe za identitet, borbe za goli ljudski život, borbe za suverenu i jasnu Hrvatsku… Uvjeren sam da bi bio ponosan i na svoju Hrvatsku ali i na svoju Hrvatsku demokratsku zajednicu, koja nam je bila misao vodilja i smjernica pravog istinskog života na krvlju i muci stvorenoj rodnoj grudi u danima ponosa i slave. Da, nama je Domovinski rat bio “biti ili ne biti”. Jesmo, tu smo i ponosni smo i slavimo hrvatsku državu, ma koliko to određenim partnerima bilo krivo. I uvjeren sam da i da nas tako gledamo, istinski i riječju i djelom,  onda nam ne bi trebali niti referendumi, niti saborska galama, jer bi jasno i glasno znali reći ono što treba i kako spada, po hrvatski,  na svakom  mjestu i u svako vrijeme. I jedinstveni, a ne da nam tople političke fotelje čuvaju oni koji javno prozivaju naše tradicionalne vrijednosti.

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari