Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Kao autentični Protuhrvat Komšić se otvoreno ruga Hrvatima

Objavljeno

na

Prošlih je dana u središtu pozornosti nestanak (i pronalazak?) nekih papira što iz suda što iz državnog odvjetništva, sve navodno vrlo dramatično, pa je trebalo pozvati Interpol, ali je taj zauzet nestankom svoga šefa i ne može baviti sitnicama. Dok ovo pišem, imam osjećaj da se pozicija Milijana Brkića ponešto popravlja, premda mu ulijevo nagnuta desnocentristička opcija i lijeva naglo probuđena čim je nanjušila krv, u stilu bratstva i jedinstva i nadalje sapunaju dasku uz pomoć medija koji sve doznaju preko veza u nadzemlju i podzemlju (Ozna sve dozna). Ako se koga u Hrvatskoj želi rušiti, onda mu mediji doslovce izvrnu utrobu i iz nje izvade stare i prastare priče koje zatim maštovito nakite, te tako urešene demonima serviraju politici koja je i naručitelj i krajnji korisnik. Što je doista istina, na kraju i nije važno. Istina je ionako opasna i treba ju izbjegavati. Mudri Armenci imaju sjajnu poslovicu: „Tko god govori istinu, mora pred vratima imati spremna konja i jednu nogu u stremenu.“

Glede navodnih ili stvarnih obračuna u navodnom desnom centru s tendencijom uklanjanja prirodno desnih i prirodno državotvornih „elemenata“, kao utemeljitelj (jedan od) pokreta koji se oblikovao u stranku, ponavljam što i uvijek: osamdeset posto hrvatskoga naroda je desno, kao i devedeset posto članova HDZ- a i birača njemu sklonih, pa nikakva inkluzivna ekskluzivnost to ne može niti ne će promijeniti. Najžalosnije posljedice skretanja od izvora i korijena vidljive su već dugo u kulturi i bolesnoj toleranciji prema zbivanjima na tom polju koje su u devedsetpostotnom iznosu zauzeli orači koji crvenim traktorima i željeznim plugovima izoravaju hrvatske korijene a publici, navlastitoj mladoj, prodaju onaj tip kulture o kojoj je napokon progovorio i papa Franjo (druge moje zamjerke njemu ostaju) kao o univerzalnoj patogenoj orijentaciji, s tim da u nas polijevaju polje dodatnim jugofilnim pesticidima i otrovima koji su u slobodnoj prodaji na kioscima, kao i drugim specijalitetima naših dana.

Kultura je, naravno, i odnos prema pokojnima, prema pobijenima i preživjelim žrtvama, a takvu kulturu i kažnjavanje zločinaca žele Vukovarci čiji je prosvjed ne samo na mjestu nego i na pravom mjestu užasnih srpskih zločina. Ako policija (i druge službe) mogu u nekoliko dana pronaći čovjeka koji je bacio južno voće na Pupovca, a ne mogu pronaći ubojice i silovatelje ni nakon dvadeset i sedam godina „potrage“, onda je to doista blasfemija i skrivanje „papira“ u ladice po nalogu politike koja do 2000. godine nadalje daje naloge da se ne procesuiraju zločinci, makar bili i poznati žrtvama, makar nema nikakve sumnje da su zločinci. Zašto se to radi? Pa zato jer je od te godine nadalje bez prestanka na vlasti Hrvatsko-srpska koalicija koja u vrijeme vladanja SDP-a izravno uključuje u vlast veliku količinu manjinaca (četrdeset posto ministara u vrijeme Milanovića), a u etapama koje pripadnu HDZ-u obvezno se uzima za partnera SDSS i H-S koalicija nesmetano nastavlja radom.

Jedna od njezinih zadaća je blokiranje potraga za onim Srbima koji su počinili zločine nad Hrvatima i Hrvaticama, a izlika za takvo (ne)postupanje je licemjerno podmetanje da se svaka takva akcija može i mora protumačiti kao antisrpsko djelovanje, znači prema „svim Srbima“, kao ugrožavanje srpske manjine. Tako je za genocid nad hrvatskim narodom u prvoj polovici devedesetih devedeset posto počinitelja ostalo nekažnjeno i omogućen im je miran i donekle valjda „normalan“ život, a tek je na najavu prosvjeda u Vukovaru naglo pronađeno ponešto nedostupnih uglavnom, a moglo je i više da Kajkić i slični savjesni policajci nisu eliminirani. Prosvjede je politizirao Zagreb, a ne Vukovar.

Hrvatsko-srpska koalicija u Zagrebu grdno se prestrašila i neka je, ali nije u redu, sramotno je da se za račun bilo koga baca bomba među branitelje i razjedinjuje ih se – a to se i dogodilo. Pa i u Generalskom je zboru došlo do raskola, čini se da je većina počela mudrovati i progutala priče o stabilnosti Vlade koja je grozno ugrožena. Nije se dao preveslati Sačić i dao ostavku. Jugonasađeni mediji uživaju, njima je trijumf Hrvatske vojske u Oluji i nadalje najveća otvorena rana, a hrvatski branitelji prirodni neprijatelji, samo što to ne smiju otvoreno reći, pa ipak se usuđuju pisati o „braniteljskoj oligarhiji“ koja navodno vlada Hrvatskom (Bajruši), a Ministarstvu branitelja pridaju kraticu NDH, trn u oku im je i Deklaracija o domovinskom ratu u kojoj, kažu“ nema riječi o „agresivim napadima hrvatske vojske“.

Možemo se nadati da će se pod pritiskom prosvjeda stanje nešto malo popraviti, bit će iz ladica izvučene neke optužnice i nešto će se raditi sve dok se situacija malo ne smiri, a onda opet po starom. Pozivat će se lukavci možda i na „međunarodnu presudu“ da genocida u vrijeme srpske agresije nije bilo, a zanemariti da je u istoj presudi navedeno da je doduše „ipak“ bilo masovnih zločina koji valjda nemaju karakter genocida jer su žrtve Hrvati nad kojima nikada nema genocida, pa ga nije bilo ni nakon svršetka ratnih operacija 1945.

Taj genocid četrdesetih i odnos prema njemu jaka je karta onih koji kažu da se ništa nije promijenilo u tom smislu (a i u mnogim drugim), da je država doduše stvorena ali je moć ostala u rukama onih koji su – eto slavimo koliko ono godina nezavisnosti, doduše na krivi datum – držali konce i uspješno zaustavili i zaustavljaju do dana današnjeg svaku potragu za komunističkim zločincima, baš kao da titovska i posttitovska Jugoslavija i dalje postoji. Ali i potragu za žrtvama što je logično. Pa kada Ministarstvo branitelja na čelu s Medvedom pronađe zemne ostatke i dade ih dostojno pokopati, na nj se sruči bjesomučna mržnja u znanim tiskovinama. Uz to, komunistički genocid nad Hrvatima nikada nije uzdignut na međunarodnu razinu niti je bilo koja vlast to pokušala, ne samo zato što su „saveznici“ imali prste u pekmezu, to jest u hrvatskoj krvi.

Genocid nad Armencima

Armenci su to učinili: turski genocid nad svojim sunarodnjacima nisu zakopali u prošlost i nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo, diplomatskim i drugim vezama senzibilizirali su svijet i nasuprot turskim zataškavanjima (čast Pamuku) prisilili mnoge države među kojima ima i podosta europskih (je li i Hrvatska? ) da priznaju i potvrde u svojim vladama i parlamentima: da, taj se genocid dogodio i ne smije biti zaboravljen. Turci lažu.

U hrvatskim (ha!) medijima ponešto se genocid nad Armencima spominjao kada je nedavnih dana umro Aznavour(ian), ali s mnogo neupućenosti. Zato nije na odmet ponoviti istinu: najveći genocid u režiji mladoturaka, većinom masona, dogodio se 1915., a trajao u stvari do 1923. Ubijeno je milijun i pol Armenaca. Prvi su uhićeni i stradali oni najopasniji Turcima, intelektualci – učitelji, umjetnici, liječnici, svećenici, pa onda političari. Ako vas to podsjeća na komunistički hod od Dubrovnika do Zagreba i Varaždina polovicom četrdesetih, u pravu ste – kamo god su došli ubijali su baš te njima najopasnije, uz bogate seljake…

Od književnika Armenaca (o kojima malo znamo, na žalost), žrtvama su postali Grigor Zohrap, Danijel Varužan, Siamanto, Ruben Sevak, Jeruhan i još mnogi. Oberzločinac i organizator bio je paša Mehmed Talat, turski Ranković i ministar unutarnjih poslova. Iz rukopisa knjige Artura Bagdasarova o Armeniji (bit će objavljena do Interlibera) prenosim zanimljiv razgovor između paše krvnika i tadanjeg američkog veleposlanika. „Jednoga ćete dana odgovarati“, veli ambasador. „ A komu? Nema više Armenaca“, kaže mu paša. Iz istog rukopisa o Hitlerovu govoru svojim najbližima u vojsci, prije napada na Poljsku: „Moramo bez milosti ubijati sve: muškarce, žene, djecu. Ne ćemo se osvrtati na javno mišljenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima.“

Utješno o mirovinskoj reformi

Uz školsku reformu – koja je donijela objašnjenja da nekim strukama nije potrebna povijest, a ni opća kultura, svi ćemo govoriti kao Danko Končar – idemo i u mirovinsku reformu s dosta nedorečenosti u situaciji kada smo gotovo jedan naprama jedan, to jest jedan zaposlen na jednog umirovljenog, što je neodrživo i završit ćemo u nacionalnim mirovinama o kojima se sve češće govori. Koplja se lome oko godina idealnih za penziju, navodno 67. Jer ljudi sve dulje žive, osim u Hrvatskoj. Što je utješno iz gornjeg međunaslova? Bila su vremena kada su ljudi išli u mirovinu s oko osam stotina godina.Kada, gdje? Čitajte Stari zavjet: Adam je živio 930 godina, Šet 912,Kenan 910, Mahalalel 895. Ako je tako, a Knjiga veli da jest, moglo bi se razumjeti da su bili aktivni negdje do osamstote godine i tek tada išli u mirovinu. Jesu li imali sindikat, ne znam. Što su radili do mirovine? Uglavnom u poljodjelstvu i stočarstvu, pomalo u lovu i ratovima. Kretali su se, imali su zdravu prehranu, a prvi poticaj im je dao sam Bog kada je Adama i Evu izbacio iz raja zemaljskog. Jedino za Henoka nije jasno zašto je živio samo 365 godina (365!), a zatim iščeznuo. On je hodio s Bogom. Navodno je skupa s tijelom uzašao na Nebo, što su oštro opovrgavali Dante, recimo, i još mnogi. No, Henok je zagonetna iznimka. Prosjek je osam stotina godina, a mi se danas natežemo oko nekih šezdeset sedam nakon kojih će slijediti bogate mirovine.

Izbori u BiH

Sve je počelo davno, svršetkom 19. stoljeća i nastavilo se do dana današnjeg. Propuštena je bila povijesna prilika da se Bosna i Hercegovina sjedine s Trojednom kraljevinom, zahvaljujući ne toliko protivljenju Beča koliko Budima koji je u Beču lobirao u strahu od tzv. velike Hrvatske. Svršetkom 20. stoljeća ustanovljena je u Daytonu Dvojedna kraljevina BiH umjesto Trojedne, Hrvati su na tanjuru servirani muslimanima a dična „Europa“ i opet ih je ostavila na cjedilu, što više preko visokih predstavnika cijelo vrijeme radila na političkom uništenju hrvatskoga naroda u BiH raznim trikovima i „amandmanima“ na štetu Hrvata, uz pomoć ravnodušnih hrvatskih političara iz Hrvatske.

Nametnut je svinjski izborni zakon uspostavom FBIH kao jedne izborne jedinice, nađeni su izdajnici poput Komšića i mnogobrojnost muslimana je prevladala u izboru „hrvatskog člana predsjedništva“ koji govori i djeluje kao autentični Protuhrvat i otvoreno se ruga Hrvatima nakon velike izborne pobjede. Nije se to dogodilo prvi put, ali se dogodilo možda zadnji put. Čović je „poraz“ doživio podosta hladnokrvno, vjerojatno i zato što je svjestan Pirove pobjede Komšićeve i početka dalekosežne krize koja može dovesti do potpuno drukčijih rezultata od onih u nedjeljnoj noći kada je Komšić odmah po lažnom trijumfu pošao u napad na Hrvatsku („Pelješački most“, kako kaže) i „BH more“, očito zaboravljajući bližu povijest.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina – Sretna sam što danas moram izborno šutjeti

Objavljeno

na

Objavio

Sretna sam što danas moram izborno šutjeti. Da odmah razjasnim, ne čine me sretnom opcije koje su mi ponuđene na hrvatskim izborima za Europski parlament. Sretna sam što mogu sudjelovati. U vremenima brzog zaborava ta prisilna izborna šutnja ponukala me na malu reviziju: što je nama bio i što je meni bio EU u gotovo tri desetljeća postojanja države?

Kad se vratim u devedesete, moje prve asocijacije na Europsku uniju (EU), koja se početkom devedesetih još uvijek zvala Europska zajednica (EZ), nisu ni šoping ni europski činovnici i dužnosnici, već uređeni sustav s visokim profesionalnim standardima i nadasve – prostor slobode. Imala sam u to vrijeme, kao dopisnica s međunarodnih mirovnih pregovora i poslije s Haaškog suda, priliku izravne usporedbe nas formiranih u jugoslavenskom komunizmu i njih formiranih u europskoj demokraciji.

Nismo se razlikovali u potencijalima, možda smo prema individualnim sposobnostima mi čak bili bolji. Ali drastično smo se razlikovali u mentalitetu, profesionalnim vještinama i u pristupu poslu. Primjerice, kod njih je bilo nezamislivo susresti novinara koji nema profesionalnu znatiželju i koji ne zna postavljati pitanja. Ili susresti odvjetnika koji nema temeljnih retoričkih vještina. U nas, oblikovani u sustavu zarobljenog mišljenja, takvi su bili pravilo. Danas je drugačije. Prilika za profesionalni i osobni rast čini mi se jednim od naših najvećih dobitaka u tri desetljeća uz EU, a osobito posljednjih šest godina u EU-u.

Druga asocijacija iz ranih susreta nas i EU-a je ona politička. Bila je ambivalentna za obje strane. Mi smo se nadali da će EZ/EU zaustaviti rat u Hrvatskoj, a oni su pokazali svoju nemoć i razjedinjenost. Ali, da ipak nisu nadvladali međusobne političke razlike i priznali Hrvatsku, sigurno ne bi dobila priliku zaživjeti kao država. Da, neke države EU-a (ponajviše Francuska) već tada su sanjale o zajedničkoj europskoj vojsci i zajedničkoj europskoj obrani. Ali pokazalo se na jednom malom regionalnom sukobu, na ratu u Hrvatskoj, a poslije još drastičnije na ratu u BiH, da je zajednička europska obrana čista tlapnja, da je nemoguća bez SAD-a i NATO-a. Sjećam se svojeg veselja nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma jer je napokon okončan rat i istodobne tuge svojih zapadnoeuropskih kolega (osobito francuskih). Oni su ga doživljavali kao poraz i gotovo propast EU-a. Ali kada je trebalo organizirati i platiti obnovu, institucionalno graditi nove države, ponovno je glavnu ulogu preuzeo Bruxelles. I ne, EU nije propao u Daytonu, nego je nakon njega počeo rasti.

Ostvaranje sna

Za države bivšeg istočnog bloka bilo je to tada ostvarenje zapadnog, odnosno europskog sna. Da, to su i one države Višegradske skupine koje su danas postale najveći oponenti staroj zapadnoj Europi oko koncepta budućeg ustrojstva EU-a.
Hrvatski odnos prema EU-u i put do stalnog članstva osobito je kompleksna priča. Otkad se prvi put 1991. sa zahtjevom za priznanje Hrvatska našla na stolu EU-a (EZ) pa sve do okončanja pristupih pregovora 2011., EU se dijelio oko Hrvatske.

Zagovornice striktnog očuvanja versajskog poretka bile su protiv hrvatskog članstva u EU-u, čineći sve da ga odgode. Hrvatska se i iznutra dijelila na pitanju članstva u EU-u. Za zagovornike europske hrvatske države, članstvo u EU-u i NATO-u bilo je strateški cilj još od programskoga govora predsjednika Tuđmana na konstituirajućoj sjednici višestranačkog Hrvatskog sabora 30. svibnja 1990. Pobornici jugoslavenskih opcija nastojali su to na sve načine spriječiti: najprije „u ime“ Jugoslavije, a nakon 2000. „ u ime“ ljudskih prava i demokracije.

Svemu unatoč, mi smo evo već šest godina ipak tu, u EU-u. Mi s nedovršenom gospodarskom i političkom tranzicijom, s bijednom pravnom državom, s demokratskim deficitom, ipak smo u toj sporoj, složenoj i nesavršenoj Uniji, koja je sama sebi nametnula neslobodu zvanu politička korektnost, koja traži formulu svoje budućnosti, koja će sigurno prolaziti kroz faze promjena i turbulencije. Ali kad pogledam „idilu“ istočno od Une i Dunava, sretna sam što pripadam tom nesavršenstvu, što mogu na europskim izborima zaokružiti neku tužnu opciju. I sreća je relativna.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Komunistički zločini ne mogu ostati skriveni

Objavljeno

na

Objavio

Godišnja komemoracija žrtava bleiburške tragedije i križnih putova, oko koje je ove godine bilo nevjerojatno mnogo buke, prošla je u subotu 18. svibnja posve mirno i dostojanstveno: slavljena je misa, održane su molitve, položeni su vijenci u spomen žrtvama. Kao i npr. prošle godine pokrovitelj te komemoracije bio je Hrvatski sabor i supokrovitelj Hrvatski narodni sabor Bosne i Hercegovine, a dok su prošle godine govorili predstavnici pokrovitelja, ove je godine osim vjerskih službenika govorio samo predsjednik Počasnoga bleiburškoga voda.

Po procjeni organizatora Počasnoga bleiburškoga voda okupilo se 15 tisuća, odnosno oko 10 tisuća hodočasnika po procjeni austrijske policije koja se, očito pod pritiskom politike, mobilizirala kao da se na Lojbaškom polju okupljaju najekstremniji nogometni navijači – huligani. Ta demonstracija policije i njihovih sredstava poput helikoptera, koja su objektivno ometala liturgijsko slavlje, premda je vjerojatno austrijska unutarnjopolitička potreba po nečijoj zamisli, nikako se ne može smatrati ni doživljavati prijateljskom ni prema Hrvatima ni prema katolicima, što je više nego žalosno na početku 21. stoljćča i u doba kad su i Austrija i Hrvatska punopravne članice Europske unije.

Ni ove godine, kao ni prošlih otkako se u suorganizaciju komemoracije uključilo Vijeće za hrvatsku inozemnu pastvu HBK-a i BKBiH-a, nitko nije ni pomišljao na ikakvu rehabilitaciju ustaškoga pokreta ili ustaškoga režima, odnosno nacizma, što je bilo isticano kao glavni razlog osporavanja te komemoracije i što je bilo povod čak za neke promjene zakona u Austriji. Očito je da određenim političkim snagama u Austriji, radi samo njima znanih razloga, odnosno političkim krugovima u Hrvatskoj koji žele pošto-poto njegovati komunističku interpretaciju prošlosti, više odgovara prikrivanje negoli priznavanje ili još manje isticanje zastrašujućih komunističkih zločina.

Osporavanje komemoracija

Osporavanje bleiburške komemoracije koje se dogodilo, a u kojem je politički obrazloženom odlukom sudjelovao i privremeni upravitelj biskupije u Celovcu, služilo je ponajprije upravo prikrivanju komunističkih zločina, a ne, kako se predstavljalo, suprotstavljanju oživljavanju nacizma ili ustaštva. Hrvatski katolički vjernici u najvećoj većini nemaju niti žele imati išta s nacizmom ili ustaštvom, na bleiburšku komemoraciju dolaze jer zaista kao vjernici žele moliti i sjećati se svojih žrtava komunističkoga zločina, a kao građani i ljudi ne žele dopustiti da se zaboravi i sakrije taj strahoviti komunistički zločin. Ako i na Zapadu, možda i u samoj Austriji, postoje skupine koje se zauzimaju za obnovu nacizma, u današnjoj Hrvatskoj takvih skupina ni takvih stvarnih ideja – nema.

Prijašnjih godina, da bi se kompromitirala ta bleiburška komemoracija, čak su iz Hrvatske slani plaćeni provokatori koji su nosili ustaške kape i znakovlje te činili nacističke geste, jer jugokomunistima, bili oni zamaskirani pripadnošću različitim političkim strankama ili različitim ideologijama ili svjetonazorima ili nacijama i nacionalnim manjinama, uvijek treba neprijatelj, pa ako ga nema, onda ga sami stvaraju. Upravo iz te potrebe progovorio je i predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke (SDSS) u intervjuu Večernjem listu od nedjelje 19. svibnja o tome da je tobože »Hrvatska talac bleiburške priče«. Predsjednik SDSS-a ima pravo na svoje mišljenje, ima pravo i javno ga iznositi, no nema pravo Hrvatskoj, pa čak i Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj, nametati kako će se odnositi prema događajima u prošlosti i kako će postupati u sadašnjosti.

Laže optužbe s ciljem prikrivanja zločina

Njegova tvrdnja da se »mit o Bleiburgu pretvara u sredstvo za rehabilitaciju najlošije prošlosti koju je Hrvatska imala ne samo u 20. stoljeću, već u cjelokupnoj svojoj povijesti« – upravo je uzoran primjer kako se lažnom optužbom želi prikriti neoprostivi komunistički zločin. Njegova citirana politička tvrdnja – koliko god on ili njegovi istomišljenici to ponavljali, a mediji nekritički prenosili, nema baš nikakve veze s hrvatskom stvarnošću, jer baš nitko relevantan u Hrvatskoj ne želi, kako je rekao, »rehabilitaciju najlošije prošlosti«.

Politička je floskula i govor o »mitu o Bleiburgu« jer na Bleiburgu se dogodio povijesni događaj predaje i izdaje, koji više ništa i nitko ne može promijeniti, a koji je početak zločinačkoga komunističkoga likvidiranja više desetina tisuča ratnih zarobljenika i civila na više stotina stratišta diljem bivše savezne države. Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj sudjelovanjem u bleiburškoj komemoraciji baš nikada nije željela niti je na najminimalniji način podupirala tobožnju »rehabilitaciju najlošije prošlosti«, nego je uvijek željela iskazati dužno poštovanje žrtvama te je radi toga više puta baš na Bleiburgu očitovala svoju molitvu i počast svim žrtvama, uključujući i one u Jasenovcu.

Hijerarhija Katoličke Crkve u Hrvatskoj više se puta i na više načina i na više mjesta vrlo jasno očitovala o svom osuđujućem odnosu prema zločinima fašističkoga, nacističkoga i ustaškoga režima, a, isto tako, zauzeta je za to da postane bjelodana i općeprihvaćena cjelovita istina i o komunističkim zločinima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari