Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Kao autentični Protuhrvat Komšić se otvoreno ruga Hrvatima

Objavljeno

na

Prošlih je dana u središtu pozornosti nestanak (i pronalazak?) nekih papira što iz suda što iz državnog odvjetništva, sve navodno vrlo dramatično, pa je trebalo pozvati Interpol, ali je taj zauzet nestankom svoga šefa i ne može baviti sitnicama. Dok ovo pišem, imam osjećaj da se pozicija Milijana Brkića ponešto popravlja, premda mu ulijevo nagnuta desnocentristička opcija i lijeva naglo probuđena čim je nanjušila krv, u stilu bratstva i jedinstva i nadalje sapunaju dasku uz pomoć medija koji sve doznaju preko veza u nadzemlju i podzemlju (Ozna sve dozna). Ako se koga u Hrvatskoj želi rušiti, onda mu mediji doslovce izvrnu utrobu i iz nje izvade stare i prastare priče koje zatim maštovito nakite, te tako urešene demonima serviraju politici koja je i naručitelj i krajnji korisnik. Što je doista istina, na kraju i nije važno. Istina je ionako opasna i treba ju izbjegavati. Mudri Armenci imaju sjajnu poslovicu: „Tko god govori istinu, mora pred vratima imati spremna konja i jednu nogu u stremenu.“

Glede navodnih ili stvarnih obračuna u navodnom desnom centru s tendencijom uklanjanja prirodno desnih i prirodno državotvornih „elemenata“, kao utemeljitelj (jedan od) pokreta koji se oblikovao u stranku, ponavljam što i uvijek: osamdeset posto hrvatskoga naroda je desno, kao i devedeset posto članova HDZ- a i birača njemu sklonih, pa nikakva inkluzivna ekskluzivnost to ne može niti ne će promijeniti. Najžalosnije posljedice skretanja od izvora i korijena vidljive su već dugo u kulturi i bolesnoj toleranciji prema zbivanjima na tom polju koje su u devedsetpostotnom iznosu zauzeli orači koji crvenim traktorima i željeznim plugovima izoravaju hrvatske korijene a publici, navlastitoj mladoj, prodaju onaj tip kulture o kojoj je napokon progovorio i papa Franjo (druge moje zamjerke njemu ostaju) kao o univerzalnoj patogenoj orijentaciji, s tim da u nas polijevaju polje dodatnim jugofilnim pesticidima i otrovima koji su u slobodnoj prodaji na kioscima, kao i drugim specijalitetima naših dana.

Kultura je, naravno, i odnos prema pokojnima, prema pobijenima i preživjelim žrtvama, a takvu kulturu i kažnjavanje zločinaca žele Vukovarci čiji je prosvjed ne samo na mjestu nego i na pravom mjestu užasnih srpskih zločina. Ako policija (i druge službe) mogu u nekoliko dana pronaći čovjeka koji je bacio južno voće na Pupovca, a ne mogu pronaći ubojice i silovatelje ni nakon dvadeset i sedam godina „potrage“, onda je to doista blasfemija i skrivanje „papira“ u ladice po nalogu politike koja do 2000. godine nadalje daje naloge da se ne procesuiraju zločinci, makar bili i poznati žrtvama, makar nema nikakve sumnje da su zločinci. Zašto se to radi? Pa zato jer je od te godine nadalje bez prestanka na vlasti Hrvatsko-srpska koalicija koja u vrijeme vladanja SDP-a izravno uključuje u vlast veliku količinu manjinaca (četrdeset posto ministara u vrijeme Milanovića), a u etapama koje pripadnu HDZ-u obvezno se uzima za partnera SDSS i H-S koalicija nesmetano nastavlja radom.

Jedna od njezinih zadaća je blokiranje potraga za onim Srbima koji su počinili zločine nad Hrvatima i Hrvaticama, a izlika za takvo (ne)postupanje je licemjerno podmetanje da se svaka takva akcija može i mora protumačiti kao antisrpsko djelovanje, znači prema „svim Srbima“, kao ugrožavanje srpske manjine. Tako je za genocid nad hrvatskim narodom u prvoj polovici devedesetih devedeset posto počinitelja ostalo nekažnjeno i omogućen im je miran i donekle valjda „normalan“ život, a tek je na najavu prosvjeda u Vukovaru naglo pronađeno ponešto nedostupnih uglavnom, a moglo je i više da Kajkić i slični savjesni policajci nisu eliminirani. Prosvjede je politizirao Zagreb, a ne Vukovar.

Hrvatsko-srpska koalicija u Zagrebu grdno se prestrašila i neka je, ali nije u redu, sramotno je da se za račun bilo koga baca bomba među branitelje i razjedinjuje ih se – a to se i dogodilo. Pa i u Generalskom je zboru došlo do raskola, čini se da je većina počela mudrovati i progutala priče o stabilnosti Vlade koja je grozno ugrožena. Nije se dao preveslati Sačić i dao ostavku. Jugonasađeni mediji uživaju, njima je trijumf Hrvatske vojske u Oluji i nadalje najveća otvorena rana, a hrvatski branitelji prirodni neprijatelji, samo što to ne smiju otvoreno reći, pa ipak se usuđuju pisati o „braniteljskoj oligarhiji“ koja navodno vlada Hrvatskom (Bajruši), a Ministarstvu branitelja pridaju kraticu NDH, trn u oku im je i Deklaracija o domovinskom ratu u kojoj, kažu“ nema riječi o „agresivim napadima hrvatske vojske“.

Možemo se nadati da će se pod pritiskom prosvjeda stanje nešto malo popraviti, bit će iz ladica izvučene neke optužnice i nešto će se raditi sve dok se situacija malo ne smiri, a onda opet po starom. Pozivat će se lukavci možda i na „međunarodnu presudu“ da genocida u vrijeme srpske agresije nije bilo, a zanemariti da je u istoj presudi navedeno da je doduše „ipak“ bilo masovnih zločina koji valjda nemaju karakter genocida jer su žrtve Hrvati nad kojima nikada nema genocida, pa ga nije bilo ni nakon svršetka ratnih operacija 1945.

Taj genocid četrdesetih i odnos prema njemu jaka je karta onih koji kažu da se ništa nije promijenilo u tom smislu (a i u mnogim drugim), da je država doduše stvorena ali je moć ostala u rukama onih koji su – eto slavimo koliko ono godina nezavisnosti, doduše na krivi datum – držali konce i uspješno zaustavili i zaustavljaju do dana današnjeg svaku potragu za komunističkim zločincima, baš kao da titovska i posttitovska Jugoslavija i dalje postoji. Ali i potragu za žrtvama što je logično. Pa kada Ministarstvo branitelja na čelu s Medvedom pronađe zemne ostatke i dade ih dostojno pokopati, na nj se sruči bjesomučna mržnja u znanim tiskovinama. Uz to, komunistički genocid nad Hrvatima nikada nije uzdignut na međunarodnu razinu niti je bilo koja vlast to pokušala, ne samo zato što su „saveznici“ imali prste u pekmezu, to jest u hrvatskoj krvi.

Genocid nad Armencima

Armenci su to učinili: turski genocid nad svojim sunarodnjacima nisu zakopali u prošlost i nastavili živjeti kao da se ništa nije dogodilo, diplomatskim i drugim vezama senzibilizirali su svijet i nasuprot turskim zataškavanjima (čast Pamuku) prisilili mnoge države među kojima ima i podosta europskih (je li i Hrvatska? ) da priznaju i potvrde u svojim vladama i parlamentima: da, taj se genocid dogodio i ne smije biti zaboravljen. Turci lažu.

U hrvatskim (ha!) medijima ponešto se genocid nad Armencima spominjao kada je nedavnih dana umro Aznavour(ian), ali s mnogo neupućenosti. Zato nije na odmet ponoviti istinu: najveći genocid u režiji mladoturaka, većinom masona, dogodio se 1915., a trajao u stvari do 1923. Ubijeno je milijun i pol Armenaca. Prvi su uhićeni i stradali oni najopasniji Turcima, intelektualci – učitelji, umjetnici, liječnici, svećenici, pa onda političari. Ako vas to podsjeća na komunistički hod od Dubrovnika do Zagreba i Varaždina polovicom četrdesetih, u pravu ste – kamo god su došli ubijali su baš te njima najopasnije, uz bogate seljake…

Od književnika Armenaca (o kojima malo znamo, na žalost), žrtvama su postali Grigor Zohrap, Danijel Varužan, Siamanto, Ruben Sevak, Jeruhan i još mnogi. Oberzločinac i organizator bio je paša Mehmed Talat, turski Ranković i ministar unutarnjih poslova. Iz rukopisa knjige Artura Bagdasarova o Armeniji (bit će objavljena do Interlibera) prenosim zanimljiv razgovor između paše krvnika i tadanjeg američkog veleposlanika. „Jednoga ćete dana odgovarati“, veli ambasador. „ A komu? Nema više Armenaca“, kaže mu paša. Iz istog rukopisa o Hitlerovu govoru svojim najbližima u vojsci, prije napada na Poljsku: „Moramo bez milosti ubijati sve: muškarce, žene, djecu. Ne ćemo se osvrtati na javno mišljenje, jer tko danas uopće više govori o ubijenim Armencima.“

Utješno o mirovinskoj reformi

Uz školsku reformu – koja je donijela objašnjenja da nekim strukama nije potrebna povijest, a ni opća kultura, svi ćemo govoriti kao Danko Končar – idemo i u mirovinsku reformu s dosta nedorečenosti u situaciji kada smo gotovo jedan naprama jedan, to jest jedan zaposlen na jednog umirovljenog, što je neodrživo i završit ćemo u nacionalnim mirovinama o kojima se sve češće govori. Koplja se lome oko godina idealnih za penziju, navodno 67. Jer ljudi sve dulje žive, osim u Hrvatskoj. Što je utješno iz gornjeg međunaslova? Bila su vremena kada su ljudi išli u mirovinu s oko osam stotina godina.Kada, gdje? Čitajte Stari zavjet: Adam je živio 930 godina, Šet 912,Kenan 910, Mahalalel 895. Ako je tako, a Knjiga veli da jest, moglo bi se razumjeti da su bili aktivni negdje do osamstote godine i tek tada išli u mirovinu. Jesu li imali sindikat, ne znam. Što su radili do mirovine? Uglavnom u poljodjelstvu i stočarstvu, pomalo u lovu i ratovima. Kretali su se, imali su zdravu prehranu, a prvi poticaj im je dao sam Bog kada je Adama i Evu izbacio iz raja zemaljskog. Jedino za Henoka nije jasno zašto je živio samo 365 godina (365!), a zatim iščeznuo. On je hodio s Bogom. Navodno je skupa s tijelom uzašao na Nebo, što su oštro opovrgavali Dante, recimo, i još mnogi. No, Henok je zagonetna iznimka. Prosjek je osam stotina godina, a mi se danas natežemo oko nekih šezdeset sedam nakon kojih će slijediti bogate mirovine.

Izbori u BiH

Sve je počelo davno, svršetkom 19. stoljeća i nastavilo se do dana današnjeg. Propuštena je bila povijesna prilika da se Bosna i Hercegovina sjedine s Trojednom kraljevinom, zahvaljujući ne toliko protivljenju Beča koliko Budima koji je u Beču lobirao u strahu od tzv. velike Hrvatske. Svršetkom 20. stoljeća ustanovljena je u Daytonu Dvojedna kraljevina BiH umjesto Trojedne, Hrvati su na tanjuru servirani muslimanima a dična „Europa“ i opet ih je ostavila na cjedilu, što više preko visokih predstavnika cijelo vrijeme radila na političkom uništenju hrvatskoga naroda u BiH raznim trikovima i „amandmanima“ na štetu Hrvata, uz pomoć ravnodušnih hrvatskih političara iz Hrvatske.

Nametnut je svinjski izborni zakon uspostavom FBIH kao jedne izborne jedinice, nađeni su izdajnici poput Komšića i mnogobrojnost muslimana je prevladala u izboru „hrvatskog člana predsjedništva“ koji govori i djeluje kao autentični Protuhrvat i otvoreno se ruga Hrvatima nakon velike izborne pobjede. Nije se to dogodilo prvi put, ali se dogodilo možda zadnji put. Čović je „poraz“ doživio podosta hladnokrvno, vjerojatno i zato što je svjestan Pirove pobjede Komšićeve i početka dalekosežne krize koja može dovesti do potpuno drukčijih rezultata od onih u nedjeljnoj noći kada je Komšić odmah po lažnom trijumfu pošao u napad na Hrvatsku („Pelješački most“, kako kaže) i „BH more“, očito zaboravljajući bližu povijest.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari