Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj

Objavljeno

na

Sve je hladnije, javio se jutarnji mraz, a s njim i sv. Nikola koji se bio izgubio u konkurenciji s nadolazećim Djedom Mrazom ili Djedom Božićnjakom u istoj osobi, s tim da je prvi djed globaliziran i ateiziran, drugi djed malo vuče na kršćanstvo.

Hrvatski je Sabor u adventskom raspoloženju. U kriku i bijesu žurno donosi preostale zakone, recimo onaj o udomiteljstvu. Zakon nije loš, u članku 123. kaže se koje stranke mogu udomiti djecu iz SDP-a koja su napustila roditeljski dom ili iz njega bila izbačena. U obzir dolaze i istospolni partneri iz Amsterdamske koalicije, a ne samo tradicionalno mješoviti iz Bruxelleske hrvatsko-srpske koalicije. Amsterdamska djeluje sirovo, nešto između autonomaša i orjunaša, osim Beljaka koji ima zacrtan plemeniti cilj da u novoj Vladi preuzme resor ministra unutarnjih poslova. Sabor nikada nije djelovao živahnije i poduzetnije, na rubu i pomalo već preko ruba tjelesnih incidenata. Navodno će prva sjednica Sabora u novoj godini biti održana u Križevcima. Tko će biti Žigmund, a tko Lacković, ostaje vidjeti.

Na Trgu bana Jelačića bio je 1942. podignut spomenik prosinačkim žrtvama, čega se nitko ne sjeća, čak ni ja iako sam rođen 1943. Komunisti su ga, naravno, odmah maknuli, a potom i bana koji se svršetkom stoljeća ipak vratio u punoj pompi, premda okrenut prema jugu, kako se ne bi srdili Mađari koji i u najmanjim gradovima imaju spomenike Lajosu Kossuthu, a djeca donose cvijeće. Spomenik hrvatskim žrtvama u prosincu 1918. nije se nikada vratio, domobrani su u samostalnoj RH postavili ploču na zgradu s koje se pucalo na njihove predšasnike i ubilo njih trinaest odmah, sedamnaest ranjenih, a i neki od njih su poslije umrli od teških ozljeda. U zadnje je vrijeme obnovljen zapušteni njihov zajednički grob na Mirogoju.

U rečenoj zgradi s koje se pucalo po zapovijedi orjunaša Grge Anđelinovića Mitraljesca, sada je Europski dom. I dok je adventski komercijalno tutnjala glazba (buka) na Jelačićevu placu, u dvorani „Bruxelles“ Europskoga doma promovirana je knjiga književnika i scenarista Nenada Piskača o stotinu godina srbijanskoga terora nad Hrvatima, sa sjetnim mislima da na domobrane nisu pucali Srbijanci nego oni Hrvati kojima je geslo bilo „Hrvati nikad“. Sjedeći ondje i više stojeći, pitao sam se jesmo li mi taoci prošlosti, ili uglavnom bespomoćni pratitelji sadašnjosti u kojoj i nadalje živi Orjuna preimenovana u raznorazne udruge i stranke, znači organizacija jugoslavenskih nacionalista, s jurišnicima u mnogim medijima.

„Vrijednost jugoslavenske rase“

Budimir Loncar4Rabeći razne modernističke trikove da bi se naoko terminološki udaljila od svoje prljave prošlosti, ta klatež ne skriva mržnju prema Hrvatima i Hrvatskoj. Živjela je i jošte živi, živjela u prvoj i drugoj Jugoslaviji, živi u samostalnoj državi RH, a živjela je i prije obje Jugoslavije nimalo ili malo skrivajući (ili čak ponosno i javno govoreći i djelujući) da joj je ideal „vrijednost jugoslavenske rase“ i stvaranje „jedinstvene kulture jugoslavenskih naroda“, dotično plemena. Tko je protiv, taj je hrvatski nacionalist, onda i sada i u svim vremenima. Tko je danas protiv“ regionalnoga“ stvaranja jedinstvene kulture (film, kazalište, televizija), taj je nacionalist. Tko je protiv skupova kao što je ovih prosinačkih dana bio onaj o zapadnom Balkanu u organizaciji Mirovnih studija, s predavačem Budimirom Lončarom, taj je hrvatski nacionalist.

Neki bi dobrodušni stranac možda zapitao kako je sva ta čeljad i danas mainstream u hrvatskim medijima, a mi na to pitanje nikako ne bismo znali odgovoriti. Zato dobrodušni pogledaju što imamo, pojedu kobasice i popiju kuhano vino, pa odu. A dolaze oni poput Čeferina iz susjedne prijateljske zemlje, pa nam drže propovijedi o hrvatskom nacionalizmu koji je, eto, provirio i u trijumfu hrvatskih nogometaša po povratku iz Rusije, a nije tako davno slično govorio i Platini, upravo bezočno i usred Zagreba. Mogu to oni, usude se jer ipak nešto o Hrvatskoj znaju, među ostalim i to da ne će dobiti nogom u stražnjicu, jer su Hrvati žustri samo na nogometnom terenu, a u politici igraju neki drugi, popustljivi i priblesavi. Nema žutih prsluka, samo onih ružičastih, fluorescentnih u prtljažnicima.

BildtMogu to tuđinci poput Carla Bildta i drugih bivših visokih povjerenika koji je u pismu EU izravno miješaju u hrvatske posle, optužujući Hrvatsku da se miješa u BiH jer štiti ili pokušava zaštititi hrvatski narod s kojim se velike i male sile loptaju, ne daju mu ni pravo na televizijski kanal koji bi emitirao na hrvatskom jeziku, zaboga, a nekmoli pravo da bude ravnopravan u svemu pa i da ima svoj teritorij. Da, mi imamo na vratu ne samo neumrlu domaću orjunu nego i međunarodnu, onu koja podržava Komšića i aplaudira mu što je bio tako hrabar i izbacio hrvatsku zastavu, a vratio Titovu bistu ili sliku, nije važno. Preslik Jugoslavije u BiH njihova je slika u koju su zaljubljeni, praslika koju su obožavali europski intelektualci i još ju drže na zidu, mnogi od njih u visokim europskim forumima. I zato oni potajno ili javno drže na konopcima svaku hrvatsku vlast i svaki neznatni bljesak obrambenoga domoljubnog nacionalizma prokazuju kao nacizam, fašizam i ustaštvo, prikrivajući tako (o čemu sam već pisao) vlastitu kooperativnost s nacizmom u vrijeme Drugoga svjetskog rata, potom (i usporedo) sa staljinizmom, a kada je i to postalo zazorno nakon pedeset šeste i šezdeset osme – s jugoslavenskom verzijom komunizma koju su ispijeni filozofi u pariškim kavanama i drugdje proglašavali trijumfom, političkim i društvenim idealom.

Takvi se sviđaju sadašnjem europskom establišmentu

S njihovom prtljagom mi i danas imamo posla, ta je bagaža odgovor (ipak) na ono pitanje zašto su mediji i dobar dio politike u Hrvatskoj takvi kakvi jesu – jer se takvi sviđaju sadašnjem europskom establišmentu koji je memento projugoslavenske europske prošlosti, a Hrvatsku kao državu trpi samo ako je što manje hrvatska. Doduše, treba priznati da je Deklaracija o Hrvatima u BiH objavljena ovih dana, RH deklaracija, dobar odgovor Bildtu i ostalima, pomalo ipak ispeglana jer joj nedostaje snažan i prirodan zahtjev na povratak jedino spasonosnoj ideji o tri republike u Bosni i Hercegovini. (Usput: bio sam, to jest doveden sam na promociju eseja genijalnoga slikara Dimitrija Popovića, piše on o razgovorima s Cioranom, Kišem, Marinkovićem… kadli vidim da u prvom redu sjedi Budimir Lončar, valjda po protokolu nakladnika ili tko zna koga. Promocija velebna, u dostojnom ambijentu i mnogoljudna, ali pokvarena slabo pripremljenim predstavljačima i mikrofonijom, jedini je spas bio u Almi Prici koja je sjajno pročitala ulomke. No, nije važno. Važno je što Lončar sjedi u prvom redu, pa i nakon što je emisija „Rat prije rata“ još jednom osvijetlila njegovu tamnu ulogu na početku Domovinskoga rata. Morao sam to zabilježiti, ne slučajno, sve se uklapa u ono što inače pišem, pa i u ovoj kolumni.)

U kojem redu u ovoj našoj zbilji sjedi hrvatski umjetnik i domoljub, recimo Miro Međimorec? I on je imao svojih pet minuta početkom prosinca, u NSK i u KIC-u. U NSK sam bio i slušao što govori i što o njemu govore, pa premda ga poznajem godinama i otprilike znam što je sve radio, svaki put ostajem zapanjen njegovom fascinantnom biografijom, njegovim odličjima koji nose imena po Zrinskom, hrvatskim knezovima i Maruliću, te poljima na kojima je djelovao u umjetnostima, uključujući bojno polje u Sunji gdje je s Lastom i Praljkom branio Hrvatsku. Znano je: slavni kazališni redatelj, izgnan poslije Proljeća i jedva jedvice vraćen osamdesetih, ratnik devedesetih, visoki dužnosnik u vojno-obavještajnoj službi, diplomat i zatim nakon dolaska januarske diktature povraćenih komunista doslovce uništavan u Ministarstvu vanjskih poslova gdje su mu dali stol, ali bez stolca, u nekoj zabitnoj sobi. Do mirovine.

No umjesto da ode pecati, Međimorec je počeo pisati, i to vrlo dobro, objavljivane su mu knjige, sada prevođene i vani, na španjolski. Mainstream ga ne prati, ali tko bi to i mogao očekivati od orjunaške fukare? Pišem ovo i zato što je Miroslav Međimorec primjer one Tuđmanove sentence da se i u najgorem vremenu, s glavom gotovo pod vodom, treba osloniti stopalom na onaj jedan kamenčić koji možeš napipati (slobodna interpretacija), ne prepustiti se crnim mislima Cioranovim nego se opet uspraviti. I tako nekoliko puta… No pišem o Međimorcu i stoga što je u rečenom NSK (koji bi se trebao zvati HNSK), govorio o kazalištu nekada i sada, vrlo točno, to jest da u ovom našem rastresitom vremenu „velika“ kazališta preuzimaju onu ulogu koju su svojedobna imala mala i naoko sporedna, alternativna, studentska i slična, da je današnja zbilja hrvatskoga glumišta izokrenuta. Svakako tema za veći esej.

Suvremeni orjunaš protiv Tuđmana

Spomenuo sam Tuđmana. I prije nego što je otkriven rad Kuzme Kovačića na mjestu bivše piramide, orjuna je počela urlati iz svega glasa, posebno iz pera jednoga od zadnjih (Bogu budi hvala) dalmatinskih orjunaša koji i nadalje stoji na postolju slijepljenom od političke orijentacije Miljenka Smoje, primjerice („Tuđman je novi poglavnik, treba ga uhapsiti“, pisano 1989.) i sličnih ljepoduha tadanje „Slobodne Dalmacije“. Rečeni je suvremeni orjunaš proglasio Kuzmino djelo jezivim, Tuđman je prikazan kao odrpanac, i tako redom. I k tomu Franjo drži ruku na srcu, što je orjunaša toliko zgromilo da se htio utopiti u Bačvicama ili barem pribiti kipara čavlima na vrata hvarske katedrale.

Istina je ova: Kuzmino je djelo u kiparskom smislu velebno, u domišljaju kontra svih (pa i autorovih) dosadašnjih spomenika prvom hrvatskom predsjedniku – ponešto mladoliki Tuđman bez naočala koje svakom skulptoru zadaju teškoće, u zagrebačkom izdanju nije samo portret osobe nego mlade hrvatske države uobličene u pokretaču i realizatoru hrvatskih težnja, a ruka na srcu nije stranački znak kako bi neki htjeli objasniti, nego jednostavno ljubav prema domovini. Usput: nije mi jasno da mnogi Hrvati – ljudi inače nazbilj, domoljubi – nisu prihvatili tu kretnju, ma kako imaju srca stavljati ruke uz tijelo dok se svira hrvatska himna, kao da je, oprosti mi Bože, jugoslavenska ili slična.

Eto, prošao sam na brzinu kroz pleter raznolikih događaja početkom prosinca i naveo nekoliko imena (Međimorec, Piskač, Kuzma Kovačić) koje između ostaloga spaja i činjenica da su zajedno u Hrvatskom kulturnom vijeću. Svi su oni bili u doticaju sa živim Tuđmanom i nisu se udaljili ni u mračnim godinama poslije njegove smrti, premda su doživljavali udarce slijeva i zdesna (mislim na tzv. umivenu centralnu desnicu), iz redova jugoslavenskih nacionalista, ali i smušenjaka (što bi rekao Tuđman).

U ovom pretresanju kulturno-političkih zbivanja, pomalo sam ostavio po strani čisto (ha) politička, ali ima vremena. Za sada: orjuna ili njoj bliski hrvatski ili srpski političari i medijevalisti bez sumnje pripremaju teren za Zorana Milanovića, protiv Kolinde Grabar Kitarović – proizvode lažne ankete, prilježni komentatori prihvaćaju se posla, sve se radi u korist kandidata koji to još nije ali čeka da se pokosi trava i utvrdi teren pa da istrči u bitku protiv narodne predsjednice koja je – uz nogometnu reprezentaciju – postala zaštitnim znakom suvremene Hrvatske.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HODAK: ‘Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom’

Objavljeno

na

Objavio

Ovo ljeto pomalo me podsjeća na Andrićevog Tomu Galusa. Toma se pojavljuje u nekoliko proza srpskog pisca čija su oba roditelja Hrvati! Samo bez čuđenja. Majka Novaka Đokovića je Hrvatica, a otac Crnogorac, a ‘Đole’ je Srbin. Modernije rečeno lex Andrić.

Ali vratimo se mi našem Tomi. On je uvjereni jugoslavenski nacionalist koji instinktivno osjeća dolazak novih revolucionarnih vremena. U romanu “Na Drini ćuprija” Toma Galus raspreda sa svojim prijateljem Fehimom Bahtijarevićem o “svijetloj” budućnosti. Srpanj je 1913. godine, posljednje mirno ljeto u Europi. Surfajući po ‘fejsu’ ne mogu se oteti dojmu da naše antife, progresivci, bivše komunjare, rashodovani udbaši i žilavi orjunaši…svi oni očekuju reprizu legendarne 1913. godine. Hrvati, drugi na svijetu u nogometu, prvaci su svijeta u mržnji. Kako bi rekli torcidaši: “Hajduk prvi, a Ivan Pavao II.”.

Svu našu pažnju zaslužuje profesor informatike Marko Šolić kojem se iznenada počelo povraćati od onog što je vidio na terenskoj nastavi u Vukovaru. Na Ovčari, u bolnici i u Borovu selu nije bio. Naš informatičar kao da je reinkarniran iz “Informbiroa” 1948. godine poetski opisuje kako ga je “ufatilo” i počelo ‘frkat’ u njegovom jugo-osjetljivom želucu: “U autobusu sam, vraćam se s vođenja osmaša u obavezni posjet Vukovaru, organizirano i plaćeno od države. I iskreno mi se povraća, a nije ni od autobusa ni od grozota u videima iz rata, nego od toga što pripremano djecu za novi rat. Išao sam bez predrasuda, čuo sam od kolega razne stvari, neki su govorili kako se djeci prikazuje iznenađujuće realna slika o krivnji obje strane… Ništa od toga…”.

Dalje u tekstu naš nas hrvatski Marko Galus, uz grčeve u želudcu, upozorava kako su bitni dijelovi istine vezani za rat sakrivani od učenika; da se u nekim dijelovima direktno laže; da licencirani vodiči ne govore djeci o ubojstvu Reihl-Kira; ne pričaju ni o tome zašto je Vukovar pao i zašto mu se nije pomoglo; što se dogodilo s Jastrebom nakon rata… Sjetih se pokojnog predsjednika i “stoke sitnog zuba”. Mogu mu malo pripomoći s Jastrebom, kojeg sam vadio iz zatvora. Tužitelj mu je bio Anto Nobilo, “stari ustaša”, a dočekala ga je “Manolićeva komisija“ čije zaključke danas širi mladi, “znatiželjni”, progresivni Marko Šolić.

Blaženka Divjak može biti ponosna na kadar koji će nam u škole na velika vrata uvesti “taj novi vrli svijet”. Uvest će nam mržnju prema Domovinskom ratu i njenim herojima te izjednačavanje krivnje. Uvest će nam naša “ministarka” i njezino kraljevstvo visočanstvo “pedofiliju”. I tako je, htio ne htio, upravo “istinoljubivi” Marko Šolić postao paradigma obrazovnog sumraka u kurikulumu koji nam je, uz svesrdnu pomoć HDZ-a, plasirala aktualna ministrica. Borba protiv institucionaliziranja pedofilije u hrvatskim školama ozbiljno je počela 2013. godine. Bio je to roditeljski bunt u prvom redu protiv tzv. spolnog odgoja koji je bio temeljen na pedofiliji, a koji je i dan danas u hrvatskim školama.

Autor i ideolog tog tzv. spolnog odgoja bio je Aleksandar Štulhofer, predstojnik Katedre za seksologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Za njega je, usput rečeno, bilo dokazano da je surađivao s deklariranim pedofilima. I sad se ponovno vraćamo na Dinesh D’Souzu i njegovu knjigu Velika laž. Ovdje je riječ o velikoj laži, ali na hrvatski način. Sjetite se tadašnje emisije na HRT-u, Slika Hrvatske ,Karoline Vidović Krišto i njene gošće Judith Reisman.

Hrvatska javnost ujedinila se protiv pedofilije, bez obzira na svjetonazor, vjeru, političko ili seksualno opredjeljenje – svi su ustali da bi zaštitili djecu. 2013. godina je za nama, a taj sadržaj je mijenjao samo ime pa se danas zove “Odgovorno spolno ponašanje i rodna ravnopravnost”. Sve zajedno predstavlja temelje učenju Alfreda Kinseya za kojeg je dokazano da je u “znanstvene svrhe” plaćao i poticao pedofile da seksualno siluju dojenčad i djecu.

Aleksandar Štulhofer bio je stipendist i suradnik instituta Kinsey te je surađivao s deklariranim pedofilima. Povijesne 2013. godine uveden je i tzv. “Spolni odgoj” čiji je autor opet Štulhofer. Dan danas i roditelji i struka bore se protiv tog “progresivno-liberalnog” sadržaja koji nikada nije izbačen iz škole.

Zanimljivo je i ujedno šokantno da su sve hrvatske vlade, napose HDZ-ove, a normalno i SDP-ove, podržavale upravo one ministre obrazovanja koji su bili pobornici “Spolnog odgoja” utemeljenog na pedofiliji. Primjer su Primorac, Jovanović i sada Divjak koju je na to mjesto lansirala HNS, stranka sa statističkom pogreškom (negdje između jedan i dva posto  biračkog tijela), ali koja treba Plenkoviću i HDZ-u da bi vladali. Izuzetci su ministri Predrag Šustar i Pavo Barišić koji su uz orkestriranu kampanju “seksualnih liberala” u lijevim medijima brzo nestali sa scene. Naša “draga” pedofilija sad je već i konačno institucionalizirana i kroz hrvatski jezik i to kroz izbornu lektiru.

Danas su na popisu izborne lektire knjige u kojima se eksplicitno opisuje brutalno analno silovanje malog dječaka. Ne želim širiti pedofilski sadržaj pa neću navoditi ni citate, ni autora, ni naslov jer to gnjusno djelo to i ne zaslužuje. Ponovit ću, djeci se institucionalno, u školama, u sklopu službenog kurikuluma, nudi sadržaj brutalnog analnog silovanja malog dječaka. Pitanje je što se time želi postići? To nije preventiva jer su djeca koja to čitaju starija od 15 godina. Nije li to ustvari perfidan način stvaranja novih predatora?

U drugoj knjizi naši đaci imaju prilike uživati u silovanju 6-godišnje djevojčice uz napomenu kako je vrijeme za silovanje 10-godišnjakinja. Samo usputno spominjem KZ RH koji zabranjuje promoviranje pedofilije. Vjerojatno zakon ne vrijedi za ‘Blažu’ Divjak i njenu zamjenicu Lidiju Kralj. Naime, prošle godine je neumorna Karolina Vidović Krišto na HRT-u ukazivala na eskalaciju pedofilije.

Naša ‘Blaža’ javno je prozvala medije da lažu da su te knjige na popisu lektire, a Lidija Kralj je u kraljevskoj pozi javno stala u obranu i svoje šefice i pedofilskog sadržaja. I što se dogodilo? Baš ništa. Main stream mediji i HND obrušili su se na Vidović Krišto i Slobodana Prosperova Novaka koji je utopistički ukazivao da je pedofilija kazneno djelo. Institucionaliziranje pedofilije u hrvatskim školama nastavlja se punom parom.

Ministrica se javno oglasila isforsiranim alibijem da su ta djela vraćena u lektiru na zahtjev profesora. Koliko i kojih te u kojim školama, o tome nije rekla ni riječi. Šuti, muči, čkomi i vrli premijer. Možda mu je to simpatično ”progresivno”, a možda misli svoju djecu upisati u neku privatnu (katoličku) školu? I na kraju što ako se nekim profesorima svidi lektira o podvođenju djece, hoće li ministrica i to institucionalizirati?!

Na kraju ovog sumornog i depresivnog dijela moje kolumne vratit ću se na našeg Marka Šolića koji se idealno uklapa u model progresivnog ljevičarskog-mobitel školstva. Profesora koji pojma nema kako je došlo do rata u Hrvatskoj i zbog čega bi za njega bile krive obje strane. Profesora IT-a kojem ne pada na pamet da tu nisu postojale dvije strane.

Postojala je samo hrvatska strana u Republici Hrvatskoj i agresorska strana iz druge države koja je okupirala trećinu zemlje isključivo zato što smo bili razoružani i jer je naše oružje, zahvaljujući hrvatskoj ‘petoj koloni’, otišlo iz skladišta Teritorijalne obrane u Banja Luku agresorima. Kad smo se, nakon svih peripetija, uspjeli naoružati izašli smo bili na veliku maturu. Kao u školi, dobili smo rok da u četiri dana očistimo “treću armiju Evrope“ iz Lijepe naše.

Maturu smo položili u zadanom roku s odličnim. I ako je ovaj dio kolumne mračan, pun mračnog naturalizma, ipak kraj nije bez nade. Nas je 75%, a raznih Šolića, Divjakica, Pupovaca, Lidija Kralj, Vedrana Rudan, Gorana Gerovca, Roberta Bajrušija, Borisa Vlašića, Žonja, orjunaša, udbaša, kriptokomunjara, prikrivenih pedofila je oko 25%. Ako slučajno i dobiju neki mandat onda je to jednosmjerna ulica. Uđu i još brže izađu.

Kad su osumnjičeni hrvatski branitelji odlazili u Haag naše vladajuće elite jamčile su im doživotno pravedno – suđenje

Hrvatska je idealna za odmor svih koji iskreno mrze sve. Pupovac svoju mržnju može rezati nožem. Ili možda kamom. Vesna Pusić vraća se na medijsku scenu nobelovskim otkrićem: u Hrvatskoj nisu sigurni Srbi, Romi, žene i ljevičari koji, usput rečeno, preko medija i koalicija vladaju zemljom. Miran, pastoralan turist je iz čista mira napadnut na Bačvicama. Istina, da bi riječ rekao! Jedino što je hodao gol do pasa s tetovažom “Delije Knin” preko cijelih leđa. “Sportisti”, mirni momci, dobrovoljni donatori krvi, napadnuti su također na splitskoj rivi. Opet lažni alibi. Svi su bili u dresovima Crvene zvezde. Na Braču je napadnuta skupina sezonskih radnika.

Navodno samo zato što su u dva ujutro vikali “Ovo je Srbija” i “Ovo je srpsko more!”. Jeftin alibi. Je li itko ikada čuo da su od ’90-te pa do danas Srbi šarali, pisali ili pjevali “ovo je Srbija”, usput rušili katoličke crkve, “bombardovali” dubrovačke “ustaše” i malo klali na Ovčari? Jutarnji, Večernji, Slobodanka, Indeks, Nacional i ekipa trebaju svježe vijesti. Oni u pravilu imaju svoj vječno isti lajtmotiv: horde premoćnih ustašofila protiv brojčano slabijih “naših”.

Kad je, ne tako davno, na Partizanovom stadionu nekoliko stotina Grobara mlatilo četvoricu Splićana, onda se “ceo napredan svet” s pravom pitao koji ih je vrag tjerao da se tamo nađu? Prije tjedan dana pretučen je Hrvat u Vojvodini. Pretučeni su i neki školarci u okolini Vukovara.

Lijeva medijska i politička falanga pažljivo prati, HINA, Jutarnji, Obzor, Novi list i čim se nešto takvoga dogodi, oni odmah započinju bjesomučnu kampanju protiv domaćih ustaša, nacista i fašista. O tim “strahotama” ustaša i fašista odmah se obavještava “ceo svet” da svi znaju kakav fašizam vlada u Hrvatskoj. Odmah skaču na kržljave nožice i sve vrste boraca za svoja prava. Beljak se javno zgraža, a Anki Mrak Taritaš pada mrak na oči. Što će reći naš Marko Šolić ako ugrožena nacionalna manjina opet rasporedi balvane po autocesti, a turistička sezona je na pragu?

Čitam na ‘fejsu’: “Nitko nema nogometnu reprezentaciju kao BiH, oni kad izgube obraduju pola države”. Samo dokaz da ima i gorih od nas

Slušam našu predsjednicu države. Sastala bi se opet s Vučićem. Kao, razgovor nema alternative. Kao primjer navela je brojne sastanke Franje Tuđmana sa Slobodanom Miloševićem. Potpuno promašena usporedba. Tuđman je morao s onako slabo naoružanim HV-om dobiti na vremenu. Kad se, usprkos Budimiru Lončaru i njegovom embargu, uspio naoružati više nije bilo razgovora. Osobito nakon Oluje. Sad je RH, ratna pobjednica, članica NATO-a i EU i krajnje je deplasirano sada davati Vučiću na važnosti nakon ‘falš’ knjiga iz Dvora na Uni. Dokaz više da su savjeti notornog Mate Granića uvijek čisti promašaj koji predsjednicu sve više košta. Ona je i sama bila ministrica vanjskih poslova i to puno kvalitetnija od sitnog kalkulanta i “osobnog lekara” Milke Planinc pa ta njena tvrdoglava dosljednost može samo proizvesti vjetar u leđa njenim konkurentima. Bolje bi joj bilo da se ofucanog Mate riješi ona nego netko od njenih pretendenata na “rajske vrtove” Pantovčaka.

Svaka od trideset slovenskih stranaka prije izbora obećava biračima cjelovit Piranski zaljev, a u koaliciji i cjelovit Jadran

Crna Gora želi svoju autokefalnu crkvu. Kažu: “SPC služi očuvanju ideje velike Srbije”. Nazdravlje. I Crna Gora kuži čemu SPC služi, jedino Hrvatska granićevski gura stalno glavu u pijesak. Dolaze nam popovi i pjevači četničkih pjesama, a “veliki patrijarh” Irinej čestita praznike Slavoniji, Dalmaciji, Lici, Bednji u Hrvatskom zagorju. Sve, samo ne spominje Republiku Hrvatsku. No naše političke elite čkome jer se ne bi “štele zameriti” Europi. Hrvateki! Kad i pobjede i to briljantno u ratu, i dalje u njihovim glavama zuji kompleks Trumbića, Mačeka, Supila i Meštrovića. Ukrajina je dobila svoju pravoslavnu crkvu, a i Makedonija se uspjela osamostaliti.

Jedino Hrvateki traže neki svoj tragični novčić u Irinejevom “lebu” na Cvjetnom trgu. Stoga je Ljubomir Micić, srpski šovinist i izdavač predratnog “Zenita“, ipak bio donekle u pravu kad je Hrvatekima išao uz dlaku napisavši da su Hrvati mješanci između majmuna i papige. Ovo “donekle” odnosi se na 5. kolovoza 1995. godine. Tog dana dok su majmuni i papige sjedili u svojim foteljama ili u podrumima, a hrabri branitelji s Tuđmanom na čelu oslobodili Hrvatsku, “zečevi”, kako ih je nazvao Sloba, su se odvezli rent-a-traktorima u Srbiju. Kako se povijest na žalost često ponavlja kao farsa tako se u posljednjih 19 godina u Hrvatskoj primjećuje ponovno pojačana aktivnost majmuna i papiga. Ne samo u ZOO-vrtu u Zagrebu.

U vrijeme ovih ekstremnih vrućina Knin je, kao i inače, najtopliji grad u RH. A možda i ne bi bilo tako da srpski lideri ne dolaze tamo svako malo dizati temperaturu.

Zvonimir Hodak/direktno.hr

 

HODAK: Sudionici tzv. povorke ponosa sretni su što Josip Broz Tito više nije živ…

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju.

Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila.

Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada.

Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba.

Lokalne su vlasti nemoćne.

Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200.

Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u.

Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru.

Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše?

O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati.

Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Šola: Ovo je smišljeni plan, invazija, pomno planirana i financirana od ‘filantropa’ Sorosa koji stoji iza svega toga

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari