Connect with us

Kolumne

Hitrec: ‘Mala’ Hrvatska u kotrljanju lopte među najvećima, u jedanaestercima apsolutno najbolja

Objavljeno

-

Foto: Hina

U prosincu 2022.

Vrijeme nikakvo, da nas ne grije sunce iz Katara, bili bismo u vječnoj magli, kiši i smrzotini. Prošli je tjedan bio toliko dinamičan da smo gotovo zaboravili svakodnevne jade. Ušli smo u malo misto koje se zove Schengen i ima 400 stanovnika, a govore nam da smo unišli u područje od 400 milijuna, ali zaboravimo matematiku i nategnuti humor, ipak smo se još jednim korakom udaljili od balkanskih gudura.

Hrvatska bez granica, barem prema zapadu, sjeveru i jugu, sada možemo bez zastajkivanja preko cijele Europe, ali i preko Brazila, vjerojatno i Argentine. Bili bismo zadovoljni, glede Schengena, da s nama putuju i Hrvati iz Herceg-Bosne, ali bit će i to. U svemu, Europska je unija riješila svoj najveći problem na jugoistoku i vratila se povijesnoj baštini koja govori da Hrvati i opet čuvaju Europu od istočnih najezda, premda više nisu štitovi kršćanstva, budući da je kršćanstvo u Uniji postupno izbacivano iz rječnika „velike europske obitelji“, pa glede toga nemamo što braniti. A granica je duga, užasno duga. Zašto je tako duga također možemo zahvaliti povijesti koja je tako dobro uredila (sredila) hrvatski zemljopis. Mala zemlja s velikom granicom.

Doduše, taj pridjev „mala“ također je podcjenjivački, a nedavnih se dana ponavlja skupa s nogometom, te svi govore mala, pa mala, a nije tako. Po kvadratima, ha, spadamo u zemlje srednje veličine, po ljepoti smo među najljepšima glede prirode i Hrvatica, u kotrljanju lopte među najvećima, u jedanaestercima apsolutno najbolji. A jedanaesterce smo odavno uvježbavali, još od srednjega vijeka, uz epske deseterce i osmerce. I u novomu vijeku, eto recimo Matoš („U katedralu, kad su teške noći / Na Banov grob zna neka žena doći“), pa nije čudo da smo tako dobri, tradicija je to.

Svake četiri godine u zadnje se vrijeme pojavi hrvatski narod. U pauzama između svjetskih nogometnih prvenstava riječi kao domoljublje i vjera bivaju zaboravljene ili nasilno prognane u rezervate „tvrdih desničara“, poklopljene nasiljem političke korektnosti, valjda, a one dvije riječi „hrvatski narod“ nestaju kao Avari i Gepidi, ili se pojavljuju samo u iznimno svečanim prilikama, bojažljivo, kao da smo u nekoj neslobodnoj naddržavi.

Pa kad se političari skanjuju, pojavi se izbornik nogometne reprezentacije i u slobodnom govoru, takoreći, izvuče na svjetlost hrvatski osjećaj i baštinu, krunicu hrvatskih branitelja – i eto melema za dušu. A čitajući životopise naših nogometaša (poslije Brazila i predaka sve do devetoga koljena) ili slušajući pjesme koje pjevaju, vidimo i čujemo da su i oni doista izvučeni iz klasične jezgre hrvatstva, pa nije fraza da se ne bore samo za nogometne pobjede, nego su i te kako svjesni da u jednom, veličanstvenom trenutku, predstavljaju Hrvatsku i tjeraju ignorante na guglanje, pa gdje je ta Hrvatska, pa otkud ona, pa nismo mi znali (recimo Ameri koji su inače u zemljopisu nikakvi). Pišem ovo prije Argentine, s nadom da ćemo u finalu igrati protiv Francuske, ovaj put s drukčijim ishodom nego u Rusiji, a i Rusija će u ratu s Ukrajinom doživjeti potpuno drukčiji ishod nego što se nadala, to jest Putin.

U tom nogometnom šušuru gotovo je neopaženo prošla obljetnica smrti Franje Tuđmana, bez kojega vjerojatno ne bi bilo hrvatske reprezentacije kao i, vrlo vjerojatno, ni hrvatske države, premda generali poslije bitke iz redova velikih političkih analitičkih umova tvrde drukčije – da bi i bez njega bilo isto. Oni valjda znaju više nego mi koji smo u tom strašnom času neizvjesnosti svjedočili zagorskoj tvrdoglavosti čovjeka i onda kada su neki pomislili da je iracionalan ili suviše fanatično uvjeren u svoju misiju pa hoće i nemoguće.

Shodno trenutnoj nogometnoj opijenosti, poredba: igrao je taktički vrlo dobro, u obrani čvrst i kada je bilo osam na jedan, s protunapadima (Maslenica itd., ali i na diplomatskom planu), doveo do produžetaka (Bljesak, Oluja), a zatim i do jedanaesteraca (mirna reintegracija hrvatskoga Podunavlja). A za sve to vrijeme imao je za vratom zapadne sile koje se od Jugoslavije jednostavno nisu mogle oprostiti, na kraju se rasplakali kao Brazilci, pa nešto (Ameri) i pomogli.

Imao je Tuđman za vratom i one u Hrvatskoj (uz „domaće“ srpske teroriste i labradore) kojima je nezavisna Hrvatska i nadalje bila pojam nepodnošljiv, kao što je i sada, dijelove crvenih svjesnih sve više da im smrt Jugoslavije donosi silazak sa scene, zauvijek (u čemu su se varali), i na kraju imao je Tuđman posla i s ljudima u vlastitim redovima koji su htjeli biti Tuđman umjesto Tuđmana, i onih koji su srljali kada je trebalo stati na loptu, kao i onih koji su u hrvatskoj tradiciji mutili vodu tek toliko da mu zagorčaju život.

Jedno treba reći, glede Tuđmanove autoritarnosti ili „autoritarnosti“. Bio je povjesničar, znao puno o povijesti, pa i to što su Rimljani činili kada je Rim bio u opasnosti. I to da bi svaka oporba Banskih dvora (potom Pantovčak) i Vlade i Sabora (neko vrijeme u istoj zgradi na Trgu sv. Marka) bila pogubna (kao što je danas nepodnošljiva između predsjednika i premijera). A da je usred rata došlo do opasne situacije s pokušajem „saborskoga puča“ (u stvari puča bez pridjeva) mogao je Tuđman zahvaliti i svojoj ponekad nedalekosežnoj kadrovskoj politici. Znate o čemu govorim.

Da je bilo i onih ljudi, pristaša Tuđmanove politike, koji su njegov autoritet teže podnosili jer su se tko zna kako rodili kao nezavisne, slobodne osobe, uz to opčinjeni demokracijom čiju narav još nisu bili ni spoznali – jest, bilo ih je, i takvi su mu u nekim trenutcima išli na živce, iako ih je cijenio. I da, trebao se nositi sa stranim agenturama usjedištenim posebno u Zagrebu, a bilo ih je na svakom uglu, imali su novac i njime stvarali nove medije, znajući kako se u to i svako doba nagriza nečija vlast. Na kraju, imali su i svoje „kemičare“, pa kada nije išlo drukčije posegnuli za navodno suptilnim trovanjem i tako napokon, uz Šuška, eliminirali i Tuđmana.

Nedokazano do danas, ali ne i neuvjerljivo, te se s dozom sumnje može reći da je Franjo Tuđman završio kao i Alojzije Stepinac. Mediji dotle otrovali birače, pa je zasjela stara crvena garnitura i počela se odmah ponašati kao da je došla nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Retardirano, da. I zato je kratko trajala. I tako dalje. Barem smo ponovili gradivo. Nisam, govoreći o ratnom dobu, dosta snažno spomenuo hrvatske branitelje bez kojih naravno ništa ne bi moglo biti ostvareno, ali ih nije zaboravio Zlatko Dalić u onom baš hrvatskom istupu nakon Brazila, branitelje kojima je taj uspjeh i posvećen. I hrvatskomu narodu koji se na trenutak vratio iz politički korektnih naziva kao što su hrvatski građani, hrvatska javnost, hrvatski birači i sličnih (ne slučajno) zamjenskih sklopova. Ako, dao Bog, postanemo prvaci svijeta u toj igri koja fascinira milijarde ljudi, tvorci rečenih sklopova bit će na velikom iskušenju, morat će preživjeti navalu domoljublja (i rodoljublja) kakvu nisu ni slutili.

Nije nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, nije najvažnija, ali nije ni sporedna. I nismo maleni ni brojem: četiri milijuna u Hrvatskoj, tri milijuna izvan domovine, plus pola milijuna u Bosni i Hercegovini, autohtonih ondje više i mnogo više nego ostala dva naroda, konstitutivnih i dovitljivih Hrvata koji su, čini se, ovih dana iz donedavno složene i na trenutke očajne situacije isplivali kao relativni dobitnici.

Još se jedna obljetnica, pomalo jeziva, zbila u prošlom tjednu: stota godišnjica pokojnoga (?) Sovjetskoga Sojuza, koji je milijunima i milijunima ljudi donio suze, patnje i smrt. S tim u svezi citiram staroga Šibla, citat istaknut i u hvaljenoj knjizi Nevena Sesardića Konsenzus bez pokrića: „Spomenuo sam hrvatsko pitanje. Mi hrvatski komunisti potisnuli smo ga, moram priznati, u drugi plan. Borili smo se za Sovjetski Savez, prvu zemlju socijalizma, i za pobjedu međunarodnoga proletarijata. To je bio naš credo. Ti su nas ciljevi pokretali. Danas više ni sama sebe iz onoga doba ne mogu razumjeti.“

Preskočena zbivanja

Neka zbivanja i događaje u kulturi i umjetnosti preskočio sam u nedavnim javljanjima. I u školstvu, naime stota obljetnica čuvene III. gimnazije u Kušlanovoj, održana u maloj dvorani Lisinskoga, uglavnom zabavno i ponešto poučno, otvorena (proslava) špicom „Smogovaca“ na kojoj se vidi zgrada škole u kojoj sam i ja derao klupe. Toplog obroka nije bilo, samo tvrde žemlje koje smo mogli kupiti na portirnici. Sjećanja. Između ostalih i moje na nastavnicu matematike koja je imenikom udarala đake po glavi ako nisu bili u učionici nakon zvona. Pa eto zašto ne volim matematiku, osim toga u životu sam naučio da dva i dva nisu četiri.

Preskočeno glede umjetnosti i to kazališne: tužno je da glumci ne znaju prirediti sadržajnu dodjelu nagrada hrvatskoga glumišta, te se sve pretvori u teško gledljivu improvizaciju, ali nije to najgore. Ove godine nije ni bilo toliko tužno koliko komično i podcjenjujuće prema nekim „kategorijama“: u prvom dijelu dodjeljivalo se mladim glumcima do 28 godina, predstavama i glumcima u njima kazališta za mladež i djecu, kostimografima, scenografima itd., sve prenošeno na četvrtom ili trećem televizijskom programu.

Onda je publika zamoljena da izađe, pa se vrati za pola sata na drugi dio gdje su dijeljene nagrade za „odrasla“ kazališta, a to je prenosio prvi program. Tako je to bilo, a ne bi trebalo biti. Da, a nagrade za životno djelo dijelile se na trećoj lokaciji (unutar zgrade, ipak), znači rastrećen događaj koji je trebao biti jedinstven. Ne ću reći sramotno, vraćam se ocjeni: otužno.

Negdje u pozadini svega rečenog odvijala se još jedna tragedija. Podsjetila me je gospođa Nora Krstulović koja na portalu teatar.hr komentira zbivanja ne samo kazališna. Sažeto: dok je politika sebi dizala plaće, slobodni su umjetnici ostali na istom, znači ispod crte preživljavanja. Njihove su mirovine, vjerovali ili ne, oko dvije tisuće kuna, pa sad vi preračunajte u glupe eure. I aktivni su slobodni umjetnici slobodni od novca, osim iznimaka. O lijepa, o draga, o …slobodo.

Hrvoje Hitrec / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari