Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Masakr je počeo već na austrijskim poljima…

Objavljeno

na

Još je jedna više no tragična razlika: za ustaške zločine u Jasenovcu platilo je životom nekoliko stotina tisuća Hrvata. Za komunističke zločine na Bleiburgu i Križnim putovima ni jednom jedinom krvniku ni je pala vlas s glave. To je ta tužna i ružna, nepojmljiva istina koju nosimo u budućnost kao sramotnu prtljagu…

Ožujak je djelomično protekao u znaku Veljače i silovitih marčanskih bura, ali i mirnih sunčanih dana bez temperaturnog nasilja, te dosadnih noći u Hrvatskom saboru gdje se šakom i kapom odbacivalo amandmane navodno više od trideset i tri sata. Posljedice su u novčanom smislu velike: predsjedništvo Sabora ili tko već, naručilo je od raznih proizvođača pokućstva oko sto pedeset kreveta skupa s madracima, koji su razmješteni u pokrajnjim sobama i na hodnicima – pokućstva, kažem, a ne namještaja, jer bi se mogli pojaviti glasovi da je kupnja namještena, pa je tako povjerenstvo za sukob interesa izgubilo pacijente. Što se događalo i je li se moglo izbjeći troškove, ne znam, vjerojatno jest ako bi koalicijski partneri spavali u istom krevetu ili da su za manjine naručene manje postelje. Sve je njih na kraju razbudila sretna vijest da je agencija „Bogatstvo i uboštvo“ podignula Hrvatsku iz smeća i postavila ju na razinu investicijskog rejtinga, što su spremni strani investitori dočekali s oduševljenjem i s već spakiranim kovčezima navalili na RH koja je sada BBB s dobrim minus predznakom i penje se prema onim gubitnicima koji su došli tek do prvoga slova abecede, početnici jedni.

Da, ožujak nije samo proljeće i dolazak vjernog Klepetana, ima i ozbiljnih stvari. Recimo, mehanizam koji je ostao nakon zatvaranja Haaškoga suda – i bez Merona u kojega navijači s kokardom i zvijezdom nisu imali povjerenja- izrekao je presudu doživotnog zatvora za nedužnoga srpskog pesnika Radovana Karadžića, što je mnoge iznenadilo, pa i mene. U kakvom to svijetu živimo kada se zatvaraju pjesnici, molim vas lijepo, uz to doktori i uopće intelektualci, humanisti, k tomu ljudi koji već slabo pamte pa ne znaju jesu li Karadžić ili Dabić, ljudi iscrpljeni i stari koji sada moraju patiti zbog onoga što su činili u punoj snazi. A kada je to što im se predbacuje bilo, tko zna, prije četvrt stoljeća ili dvadeset godina, daleka je to povijest pa čak ni desetci tisuća mladića i dječaka, žena i vojnika u Bosni i posebno uz Drinu više ne govore o tome. Ne govore jer su mrtvi. Karadžić-Dabić je i nadalje živ, a prije pritvora proživio je posve lijepe godine i godine u Srbiji, nagađa se (?) da je ljeta provodio u Hrvatskoj, nego gdje će, pridonio je razvoju turizma voljene zemlje i to je u Haagu trebalo uzeti u obzir.

Presuda je, znači, kakva jest, svijet je nešto napredovao od Drugoga svjetskog rata i procesa nacistima, pa Dabić nije obješen, naći će se za njega zemlja u čijim će suvremenim kaznionicama imati bolje uvjete nego majke Srebrenice, masaže i dobre frizere koji znaju izraditi i maske, za razliku od Jadranka Prlića koji nije zločinac nego žrtva međunarodnih smicalica, a njega će strpati u engleski (!) zatvor najgore vrsti, sa seksualnim prijestupnicima, što je još jedan poraz hrvatske diplomacije. (Usput, UK (nije prostarenje nego kratica Ujedinjenog Kraljevstva) i usred Brexita odlučno poručuje da će pod svaku cijenu „zadržati utjecaj na Balkanu“).

Još nešto su vidjeli pažljivi čitatelji presude Radovanu Dabiću: da onako malim slovima ostavlja veliki prostor za „ublažavanje kazne“ ili još bolje za „preotvaranje procesa“ štono bi rekli pravnici, pa ta priča o masovnom zločincu još nije gotova. U republici tzv. srpskoj to znaju, i zato nisu previše pogođeni, znaju uz to da njemu – između ostalih – najviše mogu zahvaliti što imaju dio Bosne nazvane baš imenom naroda koji je besprimjernom agresijom i etničkim čišćenjem nesrba osvojio simpatije daytonskih mudraca – čime je „riješen“ cijeli neugodan slučaj i otada je mirna Bosna. Ha! No, to se zbilo na svršetku rata u Bosni kada oni preko oceana još nisu imali širu sliku, kao što su ju imali europski mudraci na početku rata i svojim nečinjenjem ili činjenjem u korist Beograda (čast iznimkama) napravili veliku štetu s oko stotinu tisuća ubijenih. Oni prekooceanski dobili su jasniju sliku tek kada je Milošević kojega su neoprezno i blagonaklono (uz engleske savjetnike) ostavili na vlasti u Srbiji, krenuo u novi rat protiv Kosovara, što je bio okidač za do tada strpljive, pa je NATO bombardirao Beograd da spriječi novi genocid. U sastavu NATO-a bili su u naravno i neki Europljani, reda radi.

I zašto to spominjem? Jer je fašistički simpatizer Tajani, predsjednik antifašističkog Europskog parlamenta, najavio da će se u Strasbourgu održati komemoracija pod naslovom „Balkan – dvadeset godina nakon NATO bombardiranja 1999-2019“. Komemoracija. Ne želim reći da mi je i tada bilo drago što je bombardiran grad u kojemu žive civili, budući da sam (i tada) držao kako NATO ima dovoljno sofisticiranih raketa da gađa Slobinu vojsku. Ali eto, takva je bila odluka i ne može se reći da nije bila efektna, Kosovo je spašeno, a Milošević dočekao kraj svojih zuluma. Bio je to i konačni svršetak divljačkoga režima, a taj bi datum sada Europski parlament trebao „komemorirati“. Službena Hrvatska šuti, koliko vidim, reagirala je samo (dok ovo pišem) europarlamentarka Petir.

Krenulo prije, no obično

Obično je Bleiburg u središtu zanimanja početkom svibnja, ali je ove godine krenuo već u ožujku, zahvaljujući koruškim crkveno-političkim vragolijama, koje su podignule tlak Crkvi u Hrvata, ali ne samo njoj. Na kraju se ipak umiješala i višepostavljena austrijska biskupska konferencija, ali ne da bi se obrecnula na koruškoga vikara koji na svoju ruku donosi neobične odluke, nego predlaže nekakvu zajedničku komisiju koja bi valjda ustanovila što se u stvari dogodilo na Bleiburgu i Križnim putovima. Presedan već ima u mješovitom pravoslavno-katoličkom povjerenstvu argentinskog autora Bergoglia u slučaju Stepinca, pa hajdmo tim papinim križnim putem. Jer nitko ništa ne zna o povijesti, pa će sada „mješoviti“ sve lijepo objasniti. Posebno ne znaju Hrvati, o čemu sam pisao u prošloj kolumni, te im trebaju tutori i strani autoriteti.

Hrvatski izvori i hrvatski povjesničari (minus idioti koji se tako nazivaju) nisu vjerodostojni, što znači da ih „međunarodna povjesničarska zajednica“ drži lažovima. Treba, znači, izuzeti Hrvate jer su pristrani. No, dobro, ako baš treba onda će se izvaditi iz arhiva britanski podatci o pola milijuna vojnika i civila koji su krenuli prema slovensko-austrijskoj granici. Točno tako pišu Englezi u službenim izvješćima. Masakr je počeo već na austrijskim poljima, nastavljen u Sloveniji kamo su Hrvati (i muslimani) upućeni vlakovima ili pješice preko mosta na Dravi. Koliko ih je prešlo preko mosta, a koliko ostalo na mostu ili bačeno u Dravu, govori britanski satnik Colin Gunner koji je bilo na licu mjesta i gledao kako komunisti nagajkama ubijaju žene, djecu i muškarce.

Na pitanje koliko je ljudi, po njegovoj procjeni, preko toga mosta odvedeno u nepoznato, Colin Gunner sa suzama u očima kaže da ih je bilo 300.000. Govori to u dokumentarnom filmu Michaela Palaicha, na koji je film podsjetio jedan portal. Gunner je očito i u vrijeme te izjave, već poprilično star, živio pod dojmom masakra koji nije mogao spriječiti, imao je takve zapovjedi. „Bilo nas je sram“, veli i rasplače se… Pa, eto, i taj film treba prikazati onima koji navodno ništa ne znaju, a sramotno je da ne znaju ili se prave da ne znaju za komunističke zločine koji su započeli na njihovu tlu, a nastavljeni još mjesecima po Sloveniji, Hrvatskoj „i šire“. Američkog redatelja Maichaela Palaicha upoznao sam prije dosta godina, čovjek nadaren i očito neopterećen hemunzima jer s događajima nije imao izravne veze niti je mogao, još mlad dok je snimao taj dokumentarni film, a ni obiteljski nije vezan. Objektivan, štono riječ, profesionalan.

Za razliku od Gunnera, britanskoga satnika, našu projugoslavensku klatež proviđenu ljubiteljima JB.Tita – nije sram. Nešto petljaju, ali je očito da u sebi odobravaju zločine jer su Hrvati zaslužili da ih se pobije: ako su bili ustaše, zato što su ustaše, a nisu partizani, ako su na bilo koji način, pa i na činovničkim mjestima „služili režimu“ – treba ih poklati jer su služili. Civile je trebalo pobiti jer su se povlačili skupa s vojskom, mnogi i članovi obitelji vojnika, a to je dovoljno da dobiju nož ili metak. Žene je trebalo silovati i ubiti jer su supruge ili kćeri hrvatskih vojnika, da ne ostanu žive i rađaju nove hrvatske vojnike. Djecu je trebalo ubiti da ne narastu i jednoga se dana ne prisjete čemu su svjedočila.

Mnogi će Ive povjesnici zamjeriti da govorim o hrvatskim vojnicima. Nego što su bili? Je li NDH bila podosta široko međunarodno priznata država? Jest. Je li imala svoje oružane snage? Jest. A kako su nastale? Pa tako da je država (režim) mobilizirao mlade ljude i oni su silom zakona (i silom uopće) ali i dobrovoljno postali vojnici, domobrani, i išli kamo im se kazalo. Jesu li njima zapovijedali ustaše? Jesu, ali ne samo oni, imali su domobrani svoje zapovjednike, bilo je u oružanim snagama i Židova, kao i u Vladi NDH. Kada je sve bilo izgubljeno i došla zapovijed da se povlače prema spasonosnim poljima preko Drave, što su mogli učiniti nego krenuti u (ne) organizirani egzodus, zatim razoružani i poklani zajedno sa svojim obiteljima. Ona britanska brojka od pola milijuna do u tančine se poklapa s Rankovićevom „prosudbom“. S tim da su se mnogi, ne baš mnogi, spasili bijegom na sjever ili u Italiju, pa se ne može reći da je jugoslavenska vojska odmah poklala baš pola milijuna Hrvata, ali se o nekoliko stotina tisuća može govoriti. Gdje je onda ona razlika iz Rankovićeva govora? Pa, ubijalo se poslije i izvan Križnih putova.

Kažu besramnici da se Jasenovac i Bleiburg ne mogu izjednačiti, misleći i govoreći „u korist“ Jasenovca. I točno je. Nikako se ne mogu izjednačiti, pa ako se i prihvate (neprovjereni) sadašnji službeni „podatci“ o stradalima u Jasenovcu, žrtve komunističke jugoslavenske soldateske barem su četiri puta masovnije, zločini četiri puta teži, a kosti žrtava nalaze se u tisuću i više grobišta koje hrvatska „europska“ politika drži pod zemljom. Austrijska biskupska konferencija ništa o tome ne zna, nešto naslućuje, vidi da tu nešto nije u redu, ali ostaje pri svome i pri predlaganju mješovite komisije, pravi se blesavom. Hrvatska biskupska konferencija treba odbiti sudjelovati u toj farsi. Štoviše, opet je jednom došlo vrijeme da Crkva u Hrvata potegne (jer tko će drugi), kao što je učinila u komunizmu u vrijeme Branimirove godine, kao što je zagrebački nadbiskup učinio na bleiburškom polju prije više od deset godina, u doista znamenitom govoru. Dobro je, usput rečeno, da se Hrvatski sabor, kakav bio da bio, nije dao navući na „mješovitu“ novu agresiju na istinu, ostao je pokroviteljem komemoracije, a pravo istraživačko novinarstvo već je moglo istražiti koje su to „zdrave snage“ iz Hrvatske pridonijele ovogodišnjoj zabrani Bleiburga. Ali ne će, to je previše skliska tema, mogli bi dobiti novinari dobiti otkaz, ta vide kako prolaze povjesničari koji znaju istinu i o Bleiburgu i o Jasenovcu – prvo im se uskrati pojavljivanje u medijima, a novinaru/novinarki koja im slučajno dade prostora, uništi se egzistencija. Pa tko će se onda baviti tim temama, ima dosta zahvalnih tema iz estrade.

Što o tome Hrvatska revija?

Časopis „Hrvatska revija“ pojavljuje se sada u okrilju Matice, a lani je obilježena devedeseta obljetnica te značajne publikacije koja se, znači, pojavila 1928. (je li tada ubijen Stjepan Radić, ne sjećam se). U vrijeme komunističkog državnog terora djelovala u egzilu, zatim se vratila zajedno s Vinkom Nikolićem u domovinu. U obljetničkom broju objavljen je i napis Gojka Borića pod naslovom „Optužbe o fašizmu i antisemitizmu u službi diskvalificiranja političkih protivnika“. Povod napisu je sada već „zaboravljena“ srbijanska izložba „Jasenovac – pravo na nezaborav“, postavljena ni više ni manje nego u sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku. Srbija, koja je u II. svjetskom ratu najpomnije „očistila“ sve Židove (Judenfrei), u svom stilu stavlja pod tepih svoje grijehe (kao i za agresiju na Hrvatsku i BiH devedesetih), te u prvi plan stavlja Hrvatsku da bi zavarala neupućeni svijet. Izložbu je, kao što je poznato, osmislio Gideon Grejf. Naša diplomacija nije posve podbacila, ali rezultata nije bilo, a čini se da je Crkva ipak nešto poduzela, barem to da se fotografija Stepinca ne nalazi uz Pavelićevu. Navodno. Hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova blago se pobunilo, spominjući manipulacije i lažne podatke. Novine su reagirale već prema svojim ustaljenim nazorima, Novi list potpuno na strani Srbijanaca, kao i obično. Šef srbijanske diplomacije, notorni Dačić, bio je „zaprepašten bezobrazlukom Hrvatske“.

Ne relativizirajući ustaške zločine u Jasenovcu, njemački historičar Holm Sundhausen citira mišljenje američkih sudaca u Nuernbergu, u procesu njemačkim nacističkim glavešinama. Ti su suci ustvrdili „da za sva zbivanja za vrijeme NDH glavnu krivnju snose njemački vojni zapovjednici kojima su hrvatski nacionalisti (?) bili podložni.“ Alexander Korb dokumentirano dokazuje da je ustaški režim već sredinom 1942. izgubio kontrolu nad vojnim događajima u NDH.“ S obzirom na tu činjenicu“ nastavlja, „ustaše nije moguće optuživati za sva nedjela počinjena za vrijeme njihove formalne vladavine u Hrvatskoj. Zlodjela tzv. „divljih ustaša“, neregularnih pripadnika ustaške vojnice, dolazila su pod udar hrvatskih zakona“ kaže, „i bili kažnjavani sve do smrtnih presuda.“ A što je s rasnim zakonima? Oni su „automatski“ preuzeti starojugoslavenski antisemitski zakoni, ali s nekoliko specifičnosti: uspostavljen je institut počasnog arijstva za Židove koje su imali „zasluge za hrvatsku stvar“. Da ne duljim u prepričavanju članka Gojka Borića, samo još jedno: Židov Vlado Singer bio je šef ustaške policije za Zagreb.

Čini se da ni ove godine ne će biti jedna kolona u Jasenovcu. Ne će biti ni jedna kolona u Bleiburgu, a ta bi, da je malo kršćanskog osjećaja, trebala biti masovna i poći preko Drave u četveroredima, obratnim smjerom nego tragične 1945. Pješice, uz pratnju ambulantnih automobila. Uz veliki križ na čelu kolone i hrvatske zastave. Komemoracija najvećega genocida nad hrvatskim narodom.

Elem, o Bleiburgu i Jasenovcu trebalo bi razmišljati hladne glave, no čini se da je nemoguće, to više što je riječ o monetama za politička podmetanja naših dana u svakodnevnoj izvedbi raznih habulina, bernardića i beljaka, političkih kromanjonaca. Glede Bleiburga, njihova je zajednička misao da Hrvati možda nisu trebali biti pogubljeni bez suda, ali da je i došlo do suđenja – ionako bi bili osuđeni na smrt, pa zapravo nije ni važno. I djeca, naravno. Ono što kromanjoncima ne ide u prilog jest da nikakvi masovni ostatci žrtava na tlu Jasenovca nisu pronađeni, što je neobično. Ne ide im u prilog ni to što komunistički zločini nisu posve zakopani, pa su izlazili iz zemlje u vrijeme kiša i poplava (Drava), a ako ni to nije dovoljno onda treba pogledati u Hudu Jamu. Pa ako i nakon toga uvida u okamenjene ostatke žena djece i muškaraca ostanu pri svojem bulažnjenju, dotičnim drugovima nikako nema mjesta u civiliziranom svijetu, a nekmoli na nekakvim funkcijama u Hrvatskoj, zemlji Hrvata.

Još je jedna više no tragična razlika: za ustaške zločine u Jasenovcu platilo je životom nekoliko stotina tisuća Hrvata. Za komunističke zločine na Bleiburgu i Križnim putovima ni jednom jedinom krvniku ni je pala vlas s glave. To je ta tužna i ružna, nepojmljiva istina koju nosimo u budućnost kao sramotnu prtljagu, kao i ustaljenu rečenicu da za žrtve velikosrpske agresije devedesetih gotovo nitko od onih pod crvenom zvijezdom i kokardom nije „odgovarao“ (osim nešto sitneži). Očito državnim vlastima ni sada „ne odgovara“ da se u to previše upuštaju, što dokazuje koliko je duboka država snažna, i sve snažnija. Nestali hrvatski branitelji i nadalje su nestali.

Potrebno je istraživati, godinama, mjesecima, desetljećima, sve dok sva istina ne bude do u tančine poznata, i zato je svako sprječavanje istraživanja čin u sferi ne samo političkoga kriminala, nego kriminalnog zataškavanja zločina uopće, a to je valjda kažnjivo. U političkom smislu rečena su sprječavanja ili nevoljkosti razorni za život moderne, demokratske hrvatske države. Kao što vidimo ovih dana, a vidjet ćemo i sutrašnjih. A kažnjivo treba biti i zazivanje bratstva i jedinstva jer znamo što to znači i na čijim je kostima „građeno“, da je suznačnica za sirovu i surovu komunističku represiju u njihovoj Jugoslaviji. Pa zato ne čudi što su se u Samoboru prošle subote okupili branitelji koji su od toga bratstva i jedinstva obranili Hrvatsku, žalibože okupili u nevelikom broju, ali su zato policijske snage bile mnogo brojnije, oko „Lavice“ nekoliko furgona specijalaca, na Trgu kralja Tomislava policajaca jedan na jedan – eto kako vlast panično reagira na svaki uzdah branitelja, a ujedno brižno njeguje odnose s manjinama, to jest ne sa Česima, Slovacima, Mađarima, Bugarima itd., pa ne uz veliku ljubav ni s Talijanima, nego samo i jedino sa Srbima, pa čak ni sa Srbima nego s jednom samoproglašenom srpskom partijom koja preko svoga glasila njeguje izrazito protuhrvatske osjećaje i izravno je u službi Beograda. A baš ta je koalicijski partner, ne zbog potrebe za brojem ruku u Saboru, nego su razlozi drugi, očito. Pa se treba zapitati kakvu poruku šalje Plenković kada kaže da je od početka njegova ambicija bila da“ manjine“ budu u Vladi RH. Od početka? Je li to govorio i kada se natjecao za predsjednika Hrvatske demokratske zajednice?

Hrvatski jezik

O toj temi nad temama pisao sam zadnji put (to jest u zadnjoj kolumni). U međuvremenu vidim da je proglašenje pobjednika za najbolju novu hrvatsku riječ (Nagrada dr. Ivan Šreter) dobilo više prostora nego inače, i manje je zlobnih komentara, premda nisu nedostajali na poznatim protuhrvatskim portalima, gdje se spominjao – naravno – i NDH. No, pustimo za sada idiote. Samo sam htio zabilježiti ovo: onog istoga dana kada sam poslao u svijet rubriku s jezikoslovnom temom, umoran od pisanja uzeo sam jedne od tiražnijih novina koje obično na drugoj stranici imaju komentare vrlo slične onima iz olovnih vremena.

Glede jezika: komentar je naslovljen ovako: „Država neće da ispuni obećanje“ (ponedjeljak, 18. ožujka godine Gospodnje 2019.) To je to stanje jezika o kojemu govorim. Istoga ili nekoga drugog dana reporterka koja prati kulturu (!) na televiziji govori da je nešto „van“ nečega, ne sjećam se čega, a naslušali smo se i „vanzemaljaca“ itd. Sportskim reporterima ponekad progledam kroz prste, premda im je lopta često „van igrališta“. Gdje je Služba za jezik koja navodno još postoji i valjda ima neke druge upute jer sve češće vidim „sprečavanja“ i „prevare“, očito namjerne ekavizme (ne u svezi s hrvatskim kajkavskim) u službi nedopuštanja, valjda, hrvatskom standardnom jeziku da se previše odvoji od srpskoga, ne bi li bilo manje problema kada opet zavlada „zajednički jezik“, o čemu oni ipak mogu samo sanjati. A Hrvati trebaju biti svjesni da za Vukom uvijek dolazi Radovan, na tenku.

I (ipak) još nešto, jer ću inače zaboraviti. Raspisalo se u novinama na nekoliko stranica o atentatu na Tuđmana u Benkovcu 1990., na sreću neuspješnom. Revolver je poslije pokazao okupljenima Petar Šale. Kojim riječima je to popratio i što je potom govorio? I kojim jezikom? Citiram (ne) spomenute novine od prošle nedjelje: „Tada se pojavio čovek sa pištoljem u ruci. Krenuo je prema našem predsedniku. Nalazio sam se upravo do predsednika i uočio da čovek…“ itd. Petar Šale je jedan od vrlo zaslužnih ljudi u stvaranju hrvatske države, Dalmatinac, hrvatski intelektualac, pravnik. Stotinu sam puta s njim razgovarao i nikada on ne bi ni u snu izgovorio „predsednik“ . Pa otkud sada ovo? I gdje baš Šale?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Škoro kao Boban?

Objavljeno

na

Objavio

Unatoč brojnim sportskim uspjesima – bio je ključni igrač velikog Milana devedesetih i kapetan brončanih vatrenih u Francuskoj ’98 – nedvojbenoj igračkoj klasi i mnoštvu majstorija na travnjaku, Zvonimir Boban će u kolektivnoj svijesti Hrvata ostati ponajviše upamćen po jednom nenogometnom potezu, istina izvedenom na nogometnom igralištu.

U praskozorje borbe za slobodnu hrvatsku državu, suočen s očitom nepravdom, pred sâm početak nikad odigrane utakmice beskompromisno je nasrnuo na milicajca – represivnu palicu i simbol te egalitarističke tvorevine u kojoj su Hrvati bili najmanje jednaki. Time je zaslužio mjesto u aleji hrvatskih junaka i izvan sporta.

Milanovićevac iz Bobanove Drage

Okončavši impresivnu igračku karijeru Boban je, netipično za nogometaša, završio studij i stekao akademsko zvanje. Ipak, u hrvatskom nogometu se nije aktivno angažirao niti kao trener niti kao dužnosnik. Povremeno bi tek natuknuo kako mu to ne bi bilo mrsko ako bi mu netko očistio put, da se maknu oni koji su vodili nogometnu organizaciju, uspijevajući stalno zadržati reprezentaciju na velikim natjecanjima i među prvih 20 u svijetu, ali i postupno poboljšavati domete klupskog nogometa.

Šarmantan i slatkorječiv, radije se opredijelio za lagodan posao komentatora talijanskog nogometa u studijima tamošnjih TV kuća, u ugodnom društvu atraktivnih hostesa. Posao savjetničke naravi bez opipljivije odgovornosti donedavno je obavljao i u krovnoj svjetskoj nogometnoj organizaciji, da bi netom preuzeo sportske operacije u klubu kojeg doživljava poput obitelji, Milanu.

Unatoč za bavljenje politikom gotovo savršenom profilu, Boban se nije aktivno angažirao u toj “kraljici igara”… sve do jednog lijepog dana. Ni tada, doduše, nije baš duboko zaronio u mutne političke vode, ali ih je dobro uzburkao poprilično neočekivanom izjavom. “Iako mi je desnica bliža, glasat ću za Milanovića”, reče naizgled ničim izazvan, mjesec dana prije izbora 2015. godine, i ostade živ, usput sasuvši drvlje i kamenje na Milanovićevog glavnog suparnika, Karamarka.

Kako iza svakog neočekivanog čina u pravilu stoji razumno objašnjenje, jedan će događaj uskoro pobuditi razložnu sumnju u motive Bobanove nagle političke preobrazbe u doista endemičnu pojavu – “milanovićevca iz Bobanove Drage”.

Već sljedeće, 2016. godine, nakon dva Milanovićeva uzastopna izborna poraza, Boban je izgubio dva dugogodišnja sudska spora na temu propalog zajedničkog poslovnog pothvata protiv svog kuma Eleza, uslijed čega mu je bio dužan isplatiti 5,3 milijuna kuna. Je li grijeh pomisliti kako mu je nešto obećano u slučaju Milanovićeve pobjede, s obzirom da se on pravosuđem mogao služiti kao samoposlugom?

Kako god bilo, uzevši sadržaj i epilog sporova u obzir, vrijedi se zapitati što li bi tek bilo da ga je zapalo voditi nogometni savez, a što su objeručke priželjkivali promicatelji isušivanja te, zacijelo najplodonosnije močvare na svijetu.

Pod parolom – “Ovako više ne može” – Bobana su gorljivo gurali upravo oni koji su štitili i opravdavali sramotne huliganske ispade pod pokroviteljstvom Josipović-Milanović-Ostojićevog obavještajno-represivno-medijskog aparata, nastojeći izbaciti Hrvatsku s europskog, a potom i sa svjetskog prvenstva, i prije njihova početka.

Tko to moje ime doziva?

Za razliku od Bobana, Miroslav Škoro, legenda hrvatske zabavne glazbe, nije odolio sirenskom zovu aktivne politike. Istina, ozbiljnije se njome bavio još prije 10 godina, obnašajući dužnost saborskog zastupnika u trajanju čitavih 8 mjeseci, uključujući ljetnu stanku. Sve u svemu, doimlje se nedostatnim čak i za pripravnički staž. Politiku je napustio jer mu se, kako je više puta naglasio, zgadila iznutra – sve sami osobni interesi (a upravo to se gadilo i Bobanu u nogometnoj organizaciji).

Bilo tako ili ne, znano je kako moraliziranje uvijek dobro dođe kao opravdanje kad iza sebe ne uspiješ ostaviti vidljiviji trag. Ipak, zadnjih se mjeseci malo pomalo počelo osjećati da se politika Škori nije baš posve zgadila.

Razumljivo, jer kad te narod baš onako kumi da budeš ni manje ni više nego predsjednik, tom je vapaju teško odoljeti. Primamljiva je to dužnost jer tu, barem na prvi pogled, nema drugih osobnih interesa osim tvog. Uz to, čini se da je g. Škoro već neko vrijeme imao jak predosjećaj, ili možda čak viđenje, da će ga narod zazvati. Naime, kao predsjednik ocjenjivačkog žirija u jednom nedavno emitiranom televizijskom šou imao je naglašenu potrebu, prečesto da bi bilo spontano, opetovati – “ja, kao predsjednik…”.

Pet dana prije europskih izbora napokon je svanuo i taj dan. Narod je Škoru spontano zazvao u anketi koju je za HTV provela agencija u vlasništvu Agana Begića, a gledateljstvu ju predstavila novinarka Tatjana Munižaba. E, sad, tko je to dovoljno moćan da može učiniti da te narod u anketi zazove – krugovi koji se desetljećima koriste uslugama Munižabe i Begića ili pak desno orijentirani doskorašnji savjetnici Predsjednice koji vrlo vjerojatno operativno stoje iza Škorine kandidature?

Na to pitanje otprilike je jednako teško odgovoriti kao i na ono maše li pas repom ili rep psom. U svakom slučaju, rep se veselo odazvao psećoj volji da njime zamahne… Samo, tko to onda Škorino ime doziva?… Narod?… Ili ipak čudni ljudi čudnog imena?… Ili možda narod na povodcu čudnih ljudi čudnog imena?

Eto nam iznenađenja, veselo je zakreketala Munižaba – Škoro po prvi put u ponudi i odmah istiskuje Daliju Orešković s pozicije favorita iz sjene. Uzrečicom – “Nije kum dugme” – najavila je detaljniji presjek strukture Škorinih anketnih pobornika. Naglasila je kako Škoro ima najveću podršku kod birača stranaka percipiranih kao desnih (Neovisni za Hrvatsku, Hrast, Most), znakovito dodavši kako kod njih kultni status uživa Škorin kum, Marko Perković Thompson.

Kako ne bi nepotrebno zbunjivala gledatelje koje je dobila zadatak utjerati u Škorin tor, Munižaba je propustila spomenuti kako kumovi Thompson i Škoro (baš kao i kumovi Elez i Boban) već neko vrijeme nisu u najboljim, vjerojatno čak ni u kakvim, odnosima. To jasno potvrđuje Škorino priznanje da ga Thompson uopće nije kontaktirao nedavno dok mu je život visio o koncu.

Ne ulazeći u tančine u razloge ovog očito korjenitog razlaza, ipak se nije zgoreg prisjetiti kako Hrvati s dinarskog područja najviše preziru prevrtljivce, prilivode, napose kad se u to uvjere na vlastitoj koži. Druga je stvar što, poput ostalih Hrvata, takve, kao i proroke lažne koji zaluđuju mase, nešto teže i sporije prepoznaju kad je Hrvatska u pitanju.

Ludilo, brale!

I dok kum nije uz Škoru ni u dobru ni u zlu, iz usta čudnih ljudi čudnog imena cure rijeke bombona kad o njemu divane. Em je divan, em je krasan, em ima istančan smisao za humor, em je dostigao najviši akademski stupanj, em zna strane jezike, em nije u politici od jučer,… kakva dikcija, kakva spontanost, kakav nastup…

Kad eto ga uvečer kod Šprajca, idući dan popodne kod Barbare Kolar. I dok nerijetki sa strepnjom otvaraju frižider i mikrovalnu u strahu da i tamo ne susretnu onoga koji je toliko očarao medijske blavore da mu bez prestanka pjevuše – šumi, šumi, javore…, uvodnikom Glasa koncila gromko odzvanja – otvor’ ženo kapiju, man’ se Očenaša… Škorofilija ipak dosiže vrhunac u komentarima dvoje spin-majstora, Leinert-Novosel i Relkovića, u HTV-ovom središnjem Dnevniku.

I neizvjesno je još samo hoće li do izbora triput ili svega dvaput gostovati kod Ace nedjeljom poslije ručka. A tamo ga sad ne očekuju neugodna pitanja, nego obasipanje silnim laudama nezabilježenim od vremena Bože od Arbitraža, preteče mu u funkciji umiljatog raspršivača domoljubnih glasova.

U velikom intervjuu Jutarnjem listu objavljenom na izborni dan Škoro je pokazao kako je iz medijskog bukvara za liječene desničare usvojio glavne zlobne konstrukcije na temu Predsjedničinog mandata. S Milanovićem ga, kao i s Josipovićem, spaja to što ga poslije eventualnog mandata ne čeka mjesto u EU, UN ili NATO, nego će ostati u Hrvatskoj. Međutim, on se time, za razliku od spomenutih, hvali i ponosi.

Računa kako u društvu koje osrednjost veliča kao vrijednost, to i jest prednost. Ništa neobično, jer u vrijednosno i logički posve izvrnutom svijetu, svijetu kojim dominira filozofija palanke, ismijavanje mogućnosti i sposobnosti ulaska u društvo u kojem se odlučuje o bitnim stvarima za Hrvatsku doista donosi političke bodove.

Škoro je pokazao zavidnu širinu i sposobnost prilagodbe i u glazbenom izričaju. Ako je što izvjesno, onda je to da sudbina ljetnog hita ne gine pjesmuljku “Ludilo, brale”, u kojem Luka Nižetić pjeva, lega Miroslav Škoro repa, a buraz Rene Bitorajac recitira. U središtu uratka su žargonizmi pokupljeni s tri strane Lijepe Naše kako bi se promoviralo hrvatsko zajedništvo u čemu nema ništa sporno. No, još je zanimljiviji otkupiteljski karakter ove suradnje.

Ona, naime, nedvojbeno potvrđuje da Škoro nije više onaj strašni desničar koji ujeda čudne ljude čudnog imena zbog nekakvih svetinja, nego jedan moderan, tankoćutni domoljub sposoban surađivati s rabijatnim ljevičarom, agresivcem kalibra Bitorajca, ali i s potpuno dezorijentiranim djetetom s kamenjara,… toliko dezorijentiranim da kod njega ni Lana Jurčević nije imala ama baš nikakve šanse. Što reći, nego – vrijedilo je! Vrijedilo je pomučiti se za antifa-LGBT-certifikat o društvenoj podobnosti za kojim žudi svaki desničar novog kova koji drži do sebe, pa što ne bi i on?

Škoro u Getsemanskom vrtu

Ipak, svrha nastupa Miroslava Škore u ovoj igri, tako napadno oduševljeno prihvaćenog od titoističke ljevice i njezine logističke mreže, nije da on postane predsjednik, unatoč salvama komplimenata mudrošću naroda izabranih Mesića i Josipovića. I dok mu prvi predviđa sjajnu političku budućnost i drugi krug s Milanovićem, drugi ga hvali iz drugih razloga.

Naime, od njega je pokupio manje-više sve te “originalne” ideje, od prava na izbor ustavnih sudaca do referenduma u slučaju spora s Vladom. Napokon, nije li i siva eminencija sve popularnije referendumanije, čiji je Škoro zagriženi fan, Robert Podolnjak, svojedobno bio član Josipovićeve komisije za pripremu prijedloga ustavnih promjena?

No, iako je Josipović vodeći kampanju na tim idejama uspio izboriti drugi krug, ne i drugi mandat, Škorini za neke neočekivani promotori su svjesni kako on nema realnih izgleda ni za što od toga. Njegov trenutak istine ima doći između dva izborna kruga nakon što već bude eliminiran iz predsjedničke utrke.

Situacija u kojoj će se Škoro naći nalikovat će onoj iz Getsemanskog vrta u najdramatičnijoj noći ljudske povijesti, u kojoj se neshvatljivo i najsjajnijem ljudskom umu Bog najviše približio čovjeku. No, ne će Škoro biti u ulozi Onoga koji je Oca molio da odagna pripravljeni Mu gorki kalež. Niti mu se sprema uloga onog žustrog braniča koji je tada reagirao u maniri mladog Bobana odsjekavši “milicajcu” uho.

Kako stvari stoje, zapast će ga rola onog trećeg ključnog aktera te kobne noći – onoga koji je dijelio puse – druškana čija je dužnost bila brinuti se o blagajni apostolske družine u čemu je, mora se priznati, bio poprilično revan. Primjerice, znao je toliko voditi brigu o siromašnima da bi, da se rodio u pravo vrijeme (recimo, u neko u kojem spasenje duša nije u modi pa ustupa mjesto opsjednutosti svekolikim materijalnim izjednačavanjem), imao dobre šanse obnašati visoku dužnost u Crkvenoj hijerarhiji. Ovako je nesretnik tek omastio konopac,… svojom voljom,… jer ipak je imao savjest… No, Škoro se toga ne treba plašiti,… rođen je u pravo vrijeme.

Slično kao Boban početkom listopada 2015. godine, Škoro je za tu misiju izabran kao neupitna nacionalna legenda. Jer ma štogod učinio do kraja života, “Ne dirajte mi ravnicu”, “Mata” i “Sude mi” će ostati i nadživjeti ga. Bez obzira što je – kako bi, da je u pitanju netko manje im drag, njegovi tvrdokorni pristaše rekli – Hrvatsku branio na crti: Kip slobode – East River – gorje Appalachian!

Mada će po svoj prilici dostatno biti već posijati zlu krv unutar domoljubnog biračkog tijela u prvome krugu, kako gospodari iz sjene ne vole ništa prepustiti slučaju, od Škore se između dva izborna kruga posve izgledno očekuje nešto više, nešto poput Bobanove rečenice – “Iako mi je desnica bliža, glasovat ću za Milanovića”. Lako moguće i bez prvog dijela, budući se u nekim intervjuima Škoro već pomalo ljuti što ga svrstavaju na desno. Jer nije on ni lijevo ni desno – on je samo glazbenik.

Evo zore, evo dana…

Onako kako je prije 4 godine Boban otvorio dušu Miljenku Jergoviću, a potom i Goranu Gerovcu u novini koju je, iako u nazivu nosi večer, odavno zapala mrkla noć, sad randevu čeka Škorinu dušu. Tekst je već napisan, aranžman potpisuje Jergović (ili možda ovaj put ipak Gerovac, s obzirom da njegova novina Škori tako besramno drži štangu kao onomad Boži Petrovu), a čini se da je pronađen i novi pjevač.

Stoga je prilika podsjetiti se tog vrhunca lirike, neviđene još od Larine pjesme iz Dr. Živaga, u Bobanovoj izvedbi: … o da – glasat ću za Zorana Milanovića, a nisam mislio nikad. Ali Zoran Milanović u zadnje vrijeme nije više isti čovjek. Nije više sterilni i ponekad bahati ideolog koji se želi dokazati samo akademskoj i političkoj javnosti i koji ne pridaje pažnju našem mentalitetu, narodnom duhu i realnostima.

Koliko primjećujem, sazrio je: ljudski, državnički i socijalno. Drugo: nije kompromitiran i čini se neupitno pošten, a to je, na našu sramotu, velika mu prednost. I njegova ljubav za Hrvatsku nije urlatorska, nego živi u odgovornosti i poručuje u činjenicama, a i druga mu ruka nije u džepu. Treće: imam dojam da je spoznao izgubljeno vrijeme i da je spreman napokon pokrenuti tromi državni aparat ove naše nesretnice i donositi aktivne i brze odluke, jer one mu sude i sudit će ako opet bude u sedlu.

Odluke koje će iznad svega olakšati i ubrzati bilo koju poslovnu inicijativu i smanjiti i ubrzati birokratizam koji ubija. Moja je misao da zaslužuje drugu šansu, da bi mogao objediniti ljude i da je spreman za to.

A možda nas legende iznenade i otpjevaju pjesmicu u duetu – Škoro zove, Boban kliče… Bilo ovako ili onako, dostajat će da se razne škorojeviće, uvijek spremne kupiti navlas istu robu u kojoj god ambalaži bila, dijelom neutralizira, a dijelom ih prevede žedne preko vode do slobode. Te, doduše, ne treba opterećivati tolikim tekstom. Dovoljan im je tek refren – EVO ZORE, EVO DANA,… PREKO ŠKORE I BOBANA,… EVO BERE I ZORANA!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?’

Objavljeno

na

Objavio

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države...

Ljeto je formalno nastupilo prošloga tjedna, i odmah se osjetilo: temperatura je pala, noći su bile ugodne svježe, dosta kiše i tuče. Tu riječ, tuča, većina naših školovanih ljudi rabi za tučnjavu, pa kada čuju da je negdje tuča, odmah zovu policiju. Ne znam je li (kratkotrajno) ljetno osvježenje popravilo stanje u Osijeku koji je doživio novu agresiju združenih snaga armije komaraca i parapostrojba iz najveće europske močvare, ali i urbanih.

Krvopije lete i ubadaju, nitko im ništa ne može i nikada ih toliko nije bilo. Kada legla nisu bila uništena na vrijeme, sada je kasno, raspojasali se krvožedni gadovi, a stručnjaci se udubili u analize i tako čitamo da komarci vole krvnu grupu nula, a ostale manje, i da pikaju ljude zato što ovi, neoprezno, izdišu ugljični dioksid koji privlači krvosljednike. Još samo nedostaje savjet da bi napadnuti trebali prestati disati.

Ima li komaraca u šumi Brezovici, nismo saznali iz reportaža, ali su i ondje ubadali i nabadali habulinci, sisačka drugarica gradonačelnica i marginalci, bivši ljudi i bivši šefovi države i sve bi bilo otužno da se nije pojavio i bivši premijer s namjerom da postane budući šef države. On je točno zaključio da je, prikazujući se među lažnim antifašistima, samomu sebi najveći protivnik, što je već prije dokazao kao premijer, gubitnik mnogih izbora i autor rečenica s kojima je ostao u povijesti, a njih mu ironični kolumnisti ovih dana izvlače na svjetlost dana.

Inače, ja Milanovića visoko cijenim, ipak je on sjajno odigrao u doba pripojenja Istre matici Hrvatskoj, bio je uzor narodu i svećenstvu. To jest, svećenik Božo Milanović. Zoran Milanović je nešto drugo, a što je, teško je reći, ne zna se ni odakle dolazi jer ga dugo nije bilo, nešto je stariji, a je li pametniji, i to je teško zaključiti.

Habulinci su iskoristili šumarak da napadnu državni vrh poradi nježne sklonosti prema njihovu antifašizmu, ali samo u inozemne svrhe, dok istodobno, po njima, Hrvatska tone u mračni revizionizam. A revizionizam je sve ono što otkriva pravu narav komunističkoga pokreta i njegovih metoda. U tu svrhu navečer toga dana mogli su pogledati emisiju HTV-a „Antifašisti“, dobro posloženu i s (uglavnom) učenim sugovornicima, ma baš „revizionističku“. A u istom su tjednu gledali (ili nisu, iz protesta)nove nastavke serije „Zločini komunizma“.

Sve skupa, za znalce ništa novo, ali lijepo se vidi na nacionalnoj televiziji, premda nisu friški uradci, a niti podgrijani. U svemu, ovogodišnja šuma Brezovica ostat će zapamćena jedino po gafu ministra Bošnjakovića da se „trebamo boriti protiv antifašizma“ (ili slično), što se može tumačiti i opravdati naglim i nenadziranim izbijanjem podsvijesti. Budimo blagonakloni: Brezovica je usprkos svemu mala i benigna pastoralna priredba, bez derneka, komunističkih i jugoslavenskih zastava kao u svibanjskom Kumrovcu, po atmosferi ipak ponešto hrvatska pa i zato što Pupovca nije bilo (ili nisam vidio), a nije ga bilo jer on Brezovicu ne priznaje kao početak, nego i dalje jaši na Srbu i srpnju. Jer kakav bi to ustanak bio, a da Srbi ne pobiju Hrvate, kakvo je to slavlje?

Istoga je dana održana komemoracija nad jamom koja je postala simbolom komunističkih zločinstava na tlu Hrvatske, Jazovkom. Uska žumberačka jama, uska kao zadnji trak svjetlosti koji žrtva vidi prije smrti, duboka kao bol obitelji koje desetljećima nisu smjele progovoriti. Velik broj bačenih u jamu izvučen je, kao što se zna, iz bolesničkih postelja na sv. Duhu u Zagrebu, baš kao u Vukovaru devedeset prve dok je to ustaško gnijezdo preuzimao (tada ili nešto poslije) Stanimirović, kojega Pupovac (gdje je dr. Šreter?) 2019. uzima u zaštitu.

Hrvatski junckeri

Državni vrhovi dali su svoja priopćenja i čestitke u „danu antifašizma“, i tako dopisno sudjelovali u šumskim radovima brezovičkim, a Jazovka je ionako samo manje stratište, tek oko pet stotina ljudi, pa se na nju ne treba previše osvrtati. Imaju oni drugih briga, europskih. Kada sam se nedavno šalio da Hrvatska preuzima Europu, misleći jedino na rotacijsko preuzimanje predsjedanja Vijećem, nisam znao da će se gotovo obistiniti u većoj mjeri, barem u europskim kadrovskim križaljkama.

Umjesto da Plenković kao pregovarač ispregovara Manfreda Webera, dobio se dojam da je ispregovorio samoga sebe, te se o njemu počelo govoriti kao o ozbiljnom kandidatu za predsjednika Komisije. A da ne bi ostao jedini kandidat, priključena je i Kolinda Grabar Kitarović, hrvatska predsjednica. Ukoliko se nešto od toga dogodi, premda sumnjam, Hrvatska će vladati Europom pet godina, s tim da bi i europski integrirana gospođa Pejčinović mogla postati tajnicom Vijeća ili čega već.

Tako dolazimo do neočekivanog obrata: umjesto da Hrvatska postane kolonijom, kao što je više-manje već uspjela, ta ista Hrvatska će kolonizirati Europu, a zbog štednje bi sjedište Komisije, možda i EU-parlamenta, trebalo preseliti u Zagreb, čim Bandić dovrši rotor. Ma tko se tomu mogao nadati u veljači 1989. kada smo rekli da će se vlast iz Beograda preseliti u Zagreb? Kako smo nisko postavili ljestvicu!

Sve je to zgodno, ali je u unutarnjim poljima nastala panika. Spekulacije su ove: ako Plenković postane Juncker, nema ga kao premijera ni kao predsjednika HDZ-a, ako ode Kolinda ne će biti predsjednica države, ako ostane bit će predsjednica čak i ako izgubi izbore, to jest predsjednica HDZ-a s kojim će dobiti parlamentarne izbore i postati predsjednicom Vlade. Već vidim Šeksa kako sjedi, uzdiše, puše i kombinira.

Kapitalaca je malo i na desnom (?) centru i na lijevoj obali, a jedini bazen u kojemu trenutno (i ne sam trenutno) kombinatori pecaju jest bivši dječji vrtić Očenašekov iz kojega su se mališani rastrčali na sve strane. Tvrdi tuđmanisti i suvremeni suverenisti samo gledaju što se zbiva. (Usput, nisam čuo ništa šaljivije od nečije izjave da je Hrvatska, naime, početkom devedesetih postala suverenom, pa kog vraga hoće sada ti suverenisti?)

Suverena država Hrvatska dopustila je Srbiji da otvori pravno poglavlje bez odricanja od univerzalne (dotično najviše regionalne) jurisdikcije, što bi značilo da blagonaklono gleda kako agresor na Hrvatsku sudi sumnjivima za zločine počinjene na tlu Hrvatske, sudi i dan-danas. Agresor se zabavlja, kao kada sudi četnicima za stravične zločine u Lovasu, primjerice. Sud je blag, ustanovio je valjda da su se Hrvati sami razbježali po minskim poljima, nesmotreno, i ondje stradali. Zločinci na sudu izjavljuju da su i oni sami bili u minskom polju , ali su bolje pazili. Tako je (za sada) završena odvratna sudska farsa u Beogradu, zločince će malo zatvoriti ili ne će, advokati će se žaliti, ako tko i završi iza rešetaka brzo će na slobodu, na kojoj je ionako već skoro trideset godina, pa idemo dalje.

Memorandum 2 je pripremljen, pomalo se realizira, trebat će veterana. Da nemaju muke s Kosovom koje je im je izmaknulo iz ruku, memorandumaši bi i agilnije krenuli. Za sada su se okomili na Crnu Goru i njezinu pravoslavnu crkvu, što je razgnjevilo papina savjetnika Irineja koji je odmah i dalje zagrabio, po običaju. Reče da su Crnogorci Srbi, kao što su Srbi redom: Šumadinci, Vojvođani, Ličani, Bosanci i Hercegovci.

Klamerice

Vrijeme spajanja državnih, crkvenih i privatnih blagdana dobro je obavljeno, uz onu silu hrvatskih građana koji ništa ne rade imamo i građane koji su zaposleni od ponedjeljka do četvrtka, ako u petak i dođu na posao, misli im već lutaju, a praznike znaju znaju rastezati kao gumu za žvakanje. Tako spajatelji i spajalice posebno u državnom i lokalnom sektoru imaju sve skupa i dva godišnja odmora. Kada se sve zbroji, još nam i dobro ide, za čudo Božje.

Dolaze radnici iz trećih i četvrtih zemalja, a njima će trebati neko vrijeme da se aklimatiziraju, da prouče naš način života u kojemu jedni spajaju praznike, a drugi jedva spajaju kraj s krajem. Zagreb je bio uglavnom prazan, morski gradovi puni, autoceste tako zakrčene da su čak i migranti morali putovati sporednim cestama ili tražiti prečice preko brda i planina. (Usput: nismo saznali, barem ja nisam, što se doista dogodilo u planinarskom domu Risnjak, jedino znamo da je uvezeni ris prebjegao u Sloveniju.)

Malo poezije

Obnovljena je rodna kuća Petra Preradovića u Grabrovnici. Poznajem ju, i prije sadašnje obnove bila je podosta dobro uređena i čuvana, u njoj skroman muzej s pjesnikovom ostavštinom, barem onom koja se mogla prikupiti. Preradović je velika figura hrvatske književnosti 19. stoljeća, pobočnik bana Jelačića, general, neke su njegove pjesme ostale u kolektivnom pamćenju i naravno da kuća u kojoj je rođen treba biti jedno od svetih mjesta ljubitelja (ne samo) pjesništva.

Godinu dana nakon što je Preradović umro (u Austriji), rođen je Antun Gustav Matoš, snažnom domoljubnom emocijom na stanovit način sljednik Petrov. Obnova Matoševe rodne kuće u Tovarniku, kao što znate, nije dovršena ni nakon dvadeset godina traumatičnih nastojanja i drastičnih podmetanja s raznih strana. Doista je vrijeme da se tu nešto učini, jer su svi (jer smo svi) već umorni od te priče, tragične kao i Matošev život, uglavnom. Ona bi mogla naknadno biti uvrštena među pjesnikove „Umorne priče“.

Vladimir Nazor rođen je tri godine nakon Matoša, ali je živio znatno dulje, doživio dva svjetska rata u 20. stoljeću, u drugom ratu i sam sudjelovao kao veliki Titov trofej. Neosporno vrstan, velik pjesnik, pripovjedač, esejist. S književne strane treba mu odavati počast, ali činjenica da najviša državna nagrada za kulturu nosi ime po njemu, izaziva pomisao da se i danas glorificira samo jedna strana u žalosnom građanskom ratu četrdesetih. A budući da je taj rat i nadalje izvor podjela u hrvatskom biću, možda bi rečenu nagradu trebalo nazvati po pjesniku koji je Hrvatskoj bio privržen svim svojim bićem, a umro je na početku Prvoga rata, te ne može imati nikakvih dodira s onim što se poslije događalo, niti ga ni jedna strana može svojatati. Ili mu arbitri političke elegancije zamjeraju što je bio pravaš u svoje doba?

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari