Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Među protukandidatima ima onih koji od početka devedesetih vode specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Hrvatski Tjednik

…dok ovo pišem ima već petnaest kandidata za mjesto predsjednika/ce države od kojih više od polovice tu državu ne mogu smisliti, pa je paradoksalno da žele postati njezini reprezenti…

Kako ono ide pjesma „Sve ptičice iz gore spustile se na more, samo jedna ostala…“, to jest Tomo Medved koji čuva Banske dvore, te su, znači, u dobrim rukama. Ostali su se razbježali kao srpske parapostrojbe u Oluji, čiju bežaniju svečano evociraju u Beogradu uz sudjelovanje nekih i iz Hrvatske, lažu i mažu pa su dotjerali do dvije tisuće ubijenih srpskih civila, što nije konačna brojka jer će joj idućih desetljeća biti dodavane ništice, uz pomoć raznih zuroffa, „Novoga lista“ i sličnih irineja iz Hrvatske. No, i sve njih polako obuzima punina ljeta, posustaju u vrućim danima, nemaju štofa pa se između Dana pobjede i Velike Gospe upuštaju u prežvakavanje minulih događaja od Sinja, Knina do Splita, iz dana kada je Dalmacija po svemu u prvom planu, politički a ne samo turistički. Iz Sinja je ostala uspomena na srdačan pljesak vukovarskom Penavi, iz Knina Kolindin govor i prva najava kandidature, iz Splita Thompsonov nastup na koji se obrušila oporba, lijevonasađeni mediji i pučka pravobraniteljica Lora. S potonjom u svezi ostaje pitanje: koji to puk brani pučka pravobraniteljica, to jest je li taj puk na splitskoj obali također onaj puk koji bi trebala braniti ili je braniteljica nekoga drugog puka iz pukovnije koja ne pripada hrvatskoj vojsci ali harači Hrvatskom jer je utkana u institucije i medije, održava „red i poredak“ iz jugoslavenskoga doba i (obnovljenog) verbalnog delikta, te jesu li se u Hrvatskoj ljudi razdvojili na pučane i elitni dio društva. Jesu. Sve što je hrvatsko i hrvatskom osjećaju imanentno, elita pokušava i ponekad uspijeva stišati, sve prirodno i izvorno hrvatsko u političkom (društvenom takoreći) je „ekstremističko“, pa i tjednici koji imaju hrvatski pridjev u naslovu, svi povjesnici koji s mukom i bez veće pomoći (ili nikakve) nastoje poništiti jugoslavenske krivotvorine proglašuju se nepoćudnima, a treba brzo raditi jer se pojavljuju nova tumačenja najnovije povijesti, i ta pisana u istim radionicama, ne samo srbijanskim i srpskim nego sada i muslimanskim.

Užasnu je buku podignuo predsjedničin intervju objavljen ne u „službenim glasilima“ današnje Hrvatske, nego tjedniku s hrvatskim pridjevom, što je valjda nedopustivo, a protumačeno kao podilaženje desnici. Kojoj to desnici? Onoj koja bi na pitanja iz intervjua odgovorila isto što i „ostali“ Hrvati u devedeset posto slučajeva: da su Jugoslavija i komunizam bili zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, da je Tito bio zločinac, da u Srbu nije bio ustanak nego pokolj Hrvata, da nije normalno što Merčep čami u zatvoru a stanimirovići slobodno šeću Hrvatskom, i tako dalje. Koliko god u nekim odgovorima Kolinda ne ide do kraja, ipak je poprilično jasna i to joj se treba pisati u dobro. Nije joj lako, a bit će gore, sitne duše ne znaju od prepasti kako parirati pa joj pripisuju pijanstvo (i pijanisti), višak adrenalina i diletantsku izvedbu „U boj, u boj“, znači spuštaju se na razinu trećerazrednih tabloida, prikrivajući nezadovoljstvo njezinim odgovorima o bitnim pitanjima, u kojima imaju potpuno oprečno stajalište. Postoje i tu elementi (pred)izborne kampanje kojoj ni vrućine ne mogu nauditi, dok ovo pišem ima već petnaest kandidata za mjesto predsjednika/ce države od kojih više od polovice tu državu ne mogu smisliti, pa je paradoksalno da žele postati njezini reprezenti. Ima štoviše među njima i onih koji od početka devedesetih vode specijalni rat protiv Hrvatske.

Javna televizija prikazuje Manjkasovu seriju „Rat prije rata“. Bilo bi dobro, ali se ne događa, da započnemo sa snimanjem serije „Rat poslije rata“ u kojoj bi načini i osobe bili na zaslužen način opisani, sva moguća podmetanja hrvatskoj državi uključujući one s „područja kulture“ ( film, kazalište, ponešto i književnost), počam od „krivotvorenog referendum“ za hrvatsku nezavisnost (Dejan Jović, i on kandidat za predsjednika!) preko detuđmanizacije početkom stoljeća koju smo poslije slomili ali ne i uništili, preko obezglavljivanja hrvatske vojske i sječe generala, ali i novinara, ali i intelektualaca koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države, do učvršćenja protuhrvatske histerije u medijima ovih naših dana. Pa kad sam već spomenuo „Rat protiv rata“: situacija nakon sloma Hrvatskoga proljeća i stanje nakon što su račanovci preuzeli vlast 2000. godine posve je isto: „čistke“ hrvatskih kadrova iz institucija, iz vojske, iz „tajnih služba“, iz kulturnih institucija itd. I sve bi to bilo „normalno“ da je tzv. desni centar po ponovnom dolasku na vlast energično djelovao. On je – iz raznih razloga, pa i unutarnjih sukoba – ostavio mnogo toga što se ostaviti nije smjelo, i (kada se povijest ponovila, pa opet okrenula) stvorio takav gamilatijaš u državnim i javnim službama, u pravosuđu itd., koji je postao potpuno neprozirnim, naopakim i opasnim. Uz to, opisani ideološki i drugi cušpajz otvorio je bokove – bez straha a ponekad i bezočno otvoreno djelovali su i djeluju zaduženi za specijalni rat protiv Hrvatske čijem smo razbuktavanju danas svjedoci. Ilustracije vam ne trebam crtati, vidljive su kao slike ulične umjetnosti na pročeljima, od zadnjih ustavnih promjena koje su nastale ucjenom, do naslova tiskovina na kioscima, do portala pokrenutih ostatcima udbaškog ili stranog kapitala, plasiranja močvarnih informacija i klasičnih dezinformacija s krajnjim ciljem: Hrvatskoj ne treba dopustiti da se otrgne od Balkana, i to se plasira upravo balkanski nasilno, primitivno, rječnikom prostačkim, Hrvatsku treba stalno označavati kao neoustašku, neofašističku, kako bi ju se natjeralo da se brani od objeda i na to troši vrijeme, a kako se u vlasti, na vlasti i pri vlasti uvijek nađu strašljivci ili prikriveni partneri specijalnoratovskih snaga, ta formula pali – baš kao i osamdesetih kada se vlast (Partijo naša) tresla od straha da joj se ne prišije nacionalizam. Te se vlast i sada „ograđuje od pojava nacionalizma“, hrvatskog naravno, postavlja pučku pravobraniteljicu koja se ograđuje od puka, ulazi u ugovorne odnose sa SDSS-om čiji su korijeni četnički, licemjerno se odnosi prema iseljeništvu i ne otvara mu širom vrata jer su to „ustaše“, kako ih nazivaju „Novosti“ (i one „službene novine“), a otvara izlazna vrata mladim Hrvatima koji možda nisu posve povijesno-politički potkovani ali im zdrav razum govori da tu nešto gadno nije u redu. Jer, današnji mladi naraštaj ima puno više morala nego što se o tome govori i nije više samo korumpiranost ili veza po babi i stričevima razlog odlaska, pa ni (posve) niske plaće nego stanovit prijezir prema općem stanju, koje – možda i konformistički – ne nastoje mijenjati, nego se, jednostavno, ukloniti. S točnim zaključkom da postoji samo jedan jedini život, pa ga treba odživjeti sa što manje patnje.

A što „stari iseljenici“? Sastali su se, eto, ovaj put ne u Zagrebu nego u Mostaru svršetkom srpnja, kao što znate, sastali se da se potuže jedni drugima u okviru Hrvatskog svjetskog kongresa čiji je utjecaj ( u Hrvatskoj) upitan. Govorili o porezima, o neuređenosti, još neriješenim pitanjima dvostrukog oporezivanja (ne svugdje), ali i o onom što ih jako srdi i smeta, da u Hrvatskom saboru imaju malo i premalo mjesta. Pa su zaključili da Australija, Južna Amerika, SAD i Kanada trebaju imati po jednog predstavnika, Europa dva, ukupno, znači, šest iseljeničkih poslanika. U stvari, vrlo skromna zahtijevanja, brojka koja bi se tek htjela mjeriti s manjinama a one su u zaključcima i spomenute, Srbi posebno, ali u dalekim iseljeničkim „destinacijama“ nisu valjda čuli da vlast s Pupovcem u koaliciji može imati velikih problema popuštanjem „ustašama“, a SDSS-u će držati lojtre sadašnja oporba koja – ako još jednom dođe na vlast – za SDSS nije zainteresirana jer, kako su sami rekli u doba svoje euforije, „imaju dosta vlastitih Srba.“ I tako država koja je nastala u ratu sa srpskim pobunjenicima, jugoslavenskom srbiziranom armijom, uz otvorenu agresiju Srbije (i Crne Gore), koja je uspjela opstati junaštvom hrvatskoga vojnika i izdašnom pomoći hrvatskoga iseljeništva – podilazi manjini čiji predstavnici (ili se takvima prikazuju) iz dana pokazuju da im je ta i takva država smetnja i čine sve da bi u nekom sretnom trenutku postigli navodno izgubljenu konstitutivnost, koja ni u onim nesretnim vremenima nikada nije jasno zapisana, ali su se ponašali kao da jest. A Oluju komemoriraju u Beogradu, uz Vučića i Irineja. Ambiciozni među aboliranima ( i ubojica Gordana Lederera, ratni zločinac, „smješten“ je među abolirane) rade svoj posao, to jest rade na sitno, u fušu, tek toliko da se zna. U Tepljuhu, naselju između Knina i Drniša, uoči Oluje razbijena je ploča podignuta na spomen razmjene održane na tom mjestu gdje su u zamjenu za neke pripadnike jugosrpske soldateske oslobođeni hrvatski branitelji zatočeni u kninskom logoru.

RADOSLAV KATIČIĆ

Dok sam ovo pisao, u nedjelju oko tri vidim kratku poruku Artura Bagdasarova iz Moskve: Umro je Radoslav Katičić. Otvaram teletekst HTV-a i doista – genijalni je znanstvenik i pisac preminuo u Beču. Već neko vrijeme bijaše slab i sve je teže komunicirao, nije mogao znanstveno raditi, na kraju ni čitati. Čitali su mu članovi njegove obitelji, kćeri Antigona i Dora, sin Natko. O njegovu stanju posredno sam dobivao informacije i bilo je razvidno da veliki um kopni i polako prelazi u vječnost. Beč je bio njegov drugi Zagreb od kasnih sedamdesetih kada je na bečkom Sveučilištu postao redovitim profesorom slavenske filologije, potom i predstojnik Instituta za slavistiku, u Beču je proveo desetljeća okružen skladnom obitelji u kojoj se govorilo hrvatski, njemački i grčki, jer je Radoslavova žena i njegova velika ljubav Ioanna – Grkinja.

Zagrepčanin, rođen u uglednoj familiji, prošao je put od đaka klasične gimnazije do klasika. Njegova su ga znanja o indoeuropskoj lingvistici vodila do proučavanja indijske književnosti i sanskrta, a u poznijim godinama zaokupile su ga gotovo posve pretkršćanske starine, poglavito slavenske, što je pretočio u niz fascinantnih knjiga (Božanski boj, Zeleni lug, Gazdarica na vratima, Naša stara vjera) .

O Katičićevu radu u hrvatskoj ligvistici pisat će pozvaniji od mene, o znamenitoj Sintaksi hrvatskoga književnog jezika i brojnim prinosima u kojima je bistrio povijest i identitet hrvatskoga jezika. Treba podsjetiti ipak: Katičić je bio od onih velikana koji se nisu zatvarali u kabinete nego javno djelovali na društvenoj sceni, odlučno, muški, žustro, te je razumljivo da je bio jedan od autora ( i stvarni pisac teksta) Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kao što je poslije, u samostalnoj Hrvatskoj kao neprikosnoveni autoritet istupao kada je bilo potrebno ( a uvijek je potrebno) i suočavao se s rekonkvistom ne samo jezikoslovnih termita. Na vijest o Katičićevoj smrti, skinuo sam s police broj „Kola“ objavljen prije sedam godina, s prilozima brojnih zabrinutih jezikoslovaca nakon što je dekretom ministra JozićTa se struja odmah usprotivila Vijeću za normu hrvatskoga književnog jezika i jedva dočekala jovanovićevsku strukturu i nasilje. „Još od bana Khuena Hedervaryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnog nasilja“, kaže Katičić te spominje da je „novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skinuo priopćenja i zapisnike Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove.“Jovanovića nasilno ukinuto Povjerenstvo za normu kojemu je Katičić predsjedao. U svom napisu jezikoslovni, književni i uopće intelektualni div vrlo smireno i točno razotkriva silnice koje i danas, a tako i prije sedam godina kada je to pisao, izazivaju uznemirenost, dotično pitanja (opet jednom) o položaju hrvatskoga jezika. A te silnice djeluju, citiram, „ nigdje javno izrečene a ipak prepoznatljive, da se raznim utjecajima, više ili manje usklađenim i organiziranim, pa i aktualno političkim, taj položaj oslabi, potkopa i na kraju poništi.“

Takva težnja ima i međunarodno zaleđe, pisao je tada Katičić, i spominjao praksu ureda Haaškog sudišta koji je poznavao i priznavao samo BHS jezik, dakle srpski, ali tu su i domaće „snage“ koje „pružaju otpor konsolidaciji hrvatskoga standardnog jezika, trudeći se da situacija ostane otvorena, makar isprva samo tiha restauraciju srpskohrvatskog, što će reći srpskog kao obvezatnog i za Hrvate, uz povremeni poneki ustupak. Tek onda bi nam dali mira.“ Nadalje, vraća se Katičić na turobnu priču o stanju hrvatskoga jezikoslovlja poslije sloma Proljeća, na sudbinu Hrvatskoga pravopisa (Babić-Finka- Moguš), govori o potkornjacima koji su ostali pri svojem i kada je došla sloboda,“ zadržali u samostalnoj Hrvatskoj one pozicije koje su stekli pri pacifikaciji Hrvatske u vrijeme Jugoslavije, i odmah našli utjecajne porijatelje, kao i potporu medija.“ Ta se struja odmah usprotivila Vijeću za normu hrvatskoga književnog jezika i jedva dočekala jovanovićevsku strukturu i nasilje. „Još od bana Khuena Hedervaryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnog nasilja“, kaže Katičić te spominje da je „novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skinuo priopćenja i zapisnike Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove.“ Na koja vremena to podsjeća?

Nasilje koje se nastavlja. Kako se oprijeti? „ Njegovati jezičnu kulturu i podupirati je i tamo gdje ju vlast ne podupire. Makar i otkidali od svoje sirotinje…Kako god okretali i nastojali misliti moderno, to je zapravo sve ono staro: posljednja se bitka bije za jezik.“

Tako je govorio Katičić.

Čitam navečer na portalima što se piše o smrti velikana i tko je sugovornik novinarima. Vidim: Jozić kojega spominje Katičić u opisanom napisu prije sedam godina, taj „novi ravnatelj“ koji je izbrisao zaključke Vijeća i smislio „novi“ pravopis, sada kada je Radoslav Katičić umro – govori u slavu i hvalu njegovu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Miljenko Stojić: Samo svojom stazom

Objavljeno

na

Objavio

Još se u BiH ne stišava bura glede u Sarajevu održane sv. mise zadušnice za žrtve Bleiburga, Križnog puta i drugih hrvatskih stratišta. Predvode je oni koji iz naziva države izbaciše H(ercegovinu).

Nekima tek sada došlo do pameti da je prošlo vrijeme bratstva i jedinstva, da su na pozornicu stupili neki drugi dečki. Čitam o istupanjima iz P.E.N. Centra u BiH. Skupine koja kaže da je hrvatska. Njih osam, valjda je to sve što ih tamo od hrvatskog koljena ima. I uopće ih ne razumijem.

Njihova mi objašnjenja samo još više zamagliše srž, barem ona koja sam pročitao. Jer temeljno je pitanje: Zašto ste uopće bili s njima?
Čini mi se da sam reisul-ulemu Islamske zajednice u BiH Huseina ef. Kavazovića bolje razumio. U jednom od svojih posljednjih razgovora za medije kaže da je svojim istupom glede spomenute sv. mise zaušnice htio skrenuti pozornost na to da je neprihvatljivo da se Crkvi ili bilo kojoj vjerskoj zajednici zabranjuju obredi.

Dobro je učinio, vjerujem da ćemo se svi u tomu složiti. Također je rekao kako razumije potrebu da se svakoj umrloj osobi oda dužno poštovanje nakon njezine smrti. To se također može potvrditi.

No, onda dodaje da vjerske zajednice moraju paziti da ne dopuste politizaciju vjerskih obreda. Hm! Slijedilo je razjašnjenje koje nije baš za potpisati. Kao, u komemoraciji na Bleiburgu se događalo… Nakon toga doda rečenicu: »Nisu isti oni koji su se borili samo za vlastitu naciju, koji su se borili da unište druge, da ih protjeraju s njihovih ognjišta, koji vjeruju da je sloboda samo sloboda njihovog kolektiva; i oni koji su se borili da svi ljudi budu ravnopravni, da žive zajedno s istim pravima, pa makar među njima neki počinili i zločine za koje trebaju odgovarati.«

Čovjeku kao da je vrijeme stalo, kao da nikada nije čuo za rezoluciju Europskog parlamenta koja izjednači tri suvremena totalitarizma: nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam. Da o našim stajalištima, pronađenim kostima žrtava, mnogobrojnim jamama koje još čekaju otkopavanje, ne govorimo. Što je s kardinalom Puljićem i njegovim predvođenjem spomenute sv. mise? U najvećoj je mjeri kriv Sabor Republike Hrvatske, kaže Kavazović.

Dalje nastavlja. »No, protiv toga sam da se Katoličkoj Crkvi u BiH tovari breme koje ne stoji. To je Crkva koja je stala u obranu BiH i danas je tome posvećena. Neka mi se pokaže na onoga tko je bezgrješan i čije su sve odluke besprijekorne.« Prevedeno, trebate nam još, a kad nam više ne budete trebali… pisat ćete uvrijeđena pisma kao ovi iz P.E.N.-a. Stvarno? Moglo bi to biti puno drukčije, moj Kavazoviću! Hegemonizmi uvijek loše završe.

Na čijoj je strani Europska unija, to ona najbolje zna. Prema onome kako se ponaša njezin veleposlanik Johann Sattler, izgleda na kukavičjoj, konformističkoj i tome slično. Vrijeme ide, plaća uredno stiže i što bi još htio. Usput viči da domaći političari trebaju biti spremni na kompromise itd. Pomoći će u tome i Stipe Mesić, i Ivo Josipović, i… Ali ne će ništa reći Miloradu Dodiku koji izjavi da je na Bleiburgu trebalo pobiti sve one koji su tamo bili. Bratstvo i jedinstvo još je u njegovoj glavi, a država propala. Urazumi se, Milorade.

Slažem se, nema smisla kukati, treba djelovati. Pokušajmo sada sabrati određene namisli biskupa Bogovića, biskupa Košića, naše namisli glede obilježavanja Bleiburga i Križnog puta. Na uočnicu, 14. svibnja, zbog čega ne bismo upalili svijeće u svojim prozorima, pred spomenicima pobijenima, duž ulica…?

Sutradan, 15. svibnja, zbog čega ne bi zazvonila zvona u 16.00 kada su počela prva ubijanja kao 7. veljače na Širokom Brijegu? Kada prestane zvuk zvona, zbog čega ne bismo u svim svojim mjestima imali sv. misu zadušnicu za žrtve Bleiburga, Križnog puta, ali i za žrtve Domovinskog rata, Prvog svjetskog rata, turskog vremena, žrtve buna i vremena zlosilja, jednostavno za sve naše žrtve? Stvarno zbog čega? Godina je dana pred nama, razmislimo o svemu tomu. Zaboravimo li svoju prošlost, svoje mučenike, zaboravili smo sami sebe.
Ne dopustimo da drugi razmišljaju našom glavom. To u posljednje vrijeme žele sve više. Ne samo u BiH, Hrvatskoj, već i na općoj razini. Više ne možemo slobodno ni na internetu napisati što mislimo. Google, Facebook, Instagram, Twitter trse se kako bi nam ukazali što je prihvatljivo, a što ne. Tu je i neki Faktograf. Samo, kome prihvatljivo? Nama kršćanima, recimo, nije prihvatljivo da se kršćanska vjera na tom Zapadu, u razvikanim medijima u hrvatskom društvu i dalje nesmiljeno progoni, da se nakon ove pošasti (dok ne izmisle neku drugu) vrata crkava otvaraju među posljednjima iako su među prvima zatvorena, da nas sile vjerovati kako smo dostatni samima sebi i kako Boga nema.

Prodrlo je to i u zapadnu teologiju. Zbog toga se crkve tamo prazne, a ne pune kao recimo u Poljskoj. Čudim se da u nju ne idu studirati naši budući teolozi i teologinje. Još kad k tomu dodamo da nam je sličan i kulturni krug, onaj srednjoeuropski. Trebat će očito o tomu povesti računa.

Vratimo se još jednom Sarajevu. Bosanskim franjevcima tamo ne žele vratiti oteti dio samostana, odnosno ne žele im dopustiti njegovu obnovu. Domaći kabadahija odrezao: Ne može. I sad ti reci da su prošla turska vremena!

Odoh prošetati. Našom stazom. Onom koja od crkve Sv. Jakova u župi Međugorje vodi do Brda ukazanja u Bijakovićima. Nedavno je osvijetljena za hodočasnike. Bila bi davno prije da Sarajevo nije i tu miješalo svoje prste. No, uspjelo se. Bit će i dalje tako, sve je do nas!

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tihomir Dujmović: Most je bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova

Objavljeno

na

Objavio

Čak ni u ultimate fightu gdje praktički možete otkinuti glavu protivniku, samo ako budete mrvicu brži od suca, udarci ispod pojasa nisu dozvoljeni, ali nervozna predizborna kampanja označena je sukobom Jandroković-Raspudić, koji ćemo pamtiti upravo po tome. Po udarcu “punom nogom” ispod pojasa!

Nino Raspudić praktički godinama u svojim kolumnama i javnim nastupima upravo Gordana Jandrokovića uzima kao mjeru nemorala, podložništva, dodvorništva, napada ga kao osobu bez osobnosti i nema dvojbe da je Jandroković godinama čekao trenutak da uzvrati. U tom kontekstu Jandroković je bio zapet kao puška i reagirao je eksplozivno!

Naime, jedino se tako može razumjeti ova “prekomjerna uporaba topništva” koju je Jandroković izveo, jer u odnosu na nevinu opasku Raspudića da će ići u onu izbornu jedinicu gdje će biti Jandroković, da ga pobijedi, Jandrokovićev odgovor u kojem zbraja žene i djecu iz Raspudićevih brakova raritetno je niski udarac ispod pojasa na hrvatskoj političkoj sceni.

Mene je asocirao na sliku kad je Joe Šimunić usred Beograda s dvije kopačke uletio u koljena napadaču Srbije koji je krenuo prema hrvatskom golu! Šimunića razumijem jer nam je prijetio gol, Jandroković me začudio jer ga pamtimo kao smirenog i u pravilu odmjerenog političara.

Logično je da je premijer zaštitnički stao uz svog prvog suradnika, no ovo je možda zgodna prigoda da se dogovorimo što jest prilično u žaru predizborne borbe izgovoriti, a što je “nespojivo s boljim običajima” kako bi rekao Krleža.

Milanovićevo svojedobno vrijeđanje Plenkovića, odnosno njegove majke, je bilo neukusno i nedolično, uistinu ispod svake razine, u najmanju ruku nepristojno, o tome nema zbora, ali ako prihvaćamo taj diskurs, onda ne može Jandrokovićevo prebiranje Raspudićeve djece i žena biti ukusno i prihvatljivo! Jednom se moramo odlučiti i jednom moramo podvući crtu!

Stari i novi Most

Mislim da je prava šteta da Raspudićev nastup nije u prvom redu iskorišten za detaljnu analizu onoga što je rekao, jer s obzirom na to da je apsolutni medijski miljenik, nema dvojbe da će medijski od sutra Most biti u prvom redu Nino Raspudić. Tako da umjesto da smo analizirali novi Most, sve je pojela Jandrokovićeva “prekomjerna uporaba topništva”. Ta je pak analiza bila potrebna jer sam gotovo siguran da stari Most i novi Most nisu ista priča, piše Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Nino Raspudić je sada stigao na scenu kao prava zvijezda, njegovo prihvaćanje Mostove ponude se iščekivalo tjednima, a dobio je pravi medijski “prime time” za istrčavanje na teren. Prostor od sat vremena kod Aleksandra Stankovića, gdje je dobro došao svatko tko ima nešto za reći protiv HDZ-a! Raspudić je vješto elaborirao svoja politička stajališta, Stanković je pak bio pitom kao rijetko kad, vidjelo se da je to iznad svega prijateljski razgovor. No, u njemu su spomenute neke važne relacije koje bi mogle približiti odgovor na pitanje tko će s kim koalirati.

Raspudić je, naime, na izravno pitanje izrijekom rekao da neće podržati Plenkovića i HDZ, te da za njegovu novu Vladu neće nikad podići ruku, tako da tu nema nikakvih dilema, ali je na upit o mogućoj suradnji s Bernardićem bio puno manje tvrdokoran i kategoričan. Na upit o koaliranju sa SDP-om tek je rekao da je sam Bernardić već izjavio da mu je Most prekonzervativna stranka, pa da je dakle već najavljeno da SDP ne može s Mostom. Ali, to nije odgovor! To nije odgovor na pitanje da li bi Raspudić ipak išao u koaliciju sa SDP-om, jer Bernardićev stav niti je kategoričan niti je apodiktičan!

Poluodškrinuta vrata koaliranja…

Stav o tome može li koalirati s nekom konzervativnom strankom, pritisnut nekom izbornom matematikom lako je promjenjiv. Znate onu mantru “novi izbori su samo trošak, čekaju nas reforme, nemamo vremena čekati!” Pa sjetite se samo Ivana Vrdoljaka i onaj salto mortale kad nas uvjerava da je zbog reforme obrazovanja spreman prijeći preko svojih ranijih riječi! Hoću reći ne bi bilo prvi put da se tako nešto događa. Bi li tada Nino ipak išao s tom vlašću? E taj odgovor nismo dobili! Nema odgovora, niti je voditelj na odgovoru inzistirao, jer i nije ideja da se tu zatvore sva vrata! Neka ostane nejasno! Kao poluodškrinuta vrata!

Ovo je sve tim prije problematično jer je sapunica na temu već navodno vođenih razgovora o mogućoj suradnji i to na relaciji Beljak-Grmoja kad se razgovaralo o mogućnosti da Most koalira sa SDP-om, pokazala da je Beljak onoj snimanoj provokaciji pristupio uz znanje i dozvolu Bernardića! Dakle, ništa nije nemoguće zar ne? Ono što je u svibnju bilo prekonzervativno, moglo bi u vrućinama srpnja biti podnošljivo! Jer, tri, pet, sedam ili ne znam koliko mandata realno može dobiti Most, mogu biti ključ za formiranje nove Vlade i zato nije isto kad na ovo osjetljivo pitanje odgovorite “on ionako ne bi s Mostom” ili kad decidirano kao kod pitanja o suradnji s HDZ-om kažete: ne dolazi u obzir!

Poznavajući Petrova i Grmoju mislim da suradnja sa SDP-om nije realna opcija, iako ono poniženje koje im je pripremio Plenković nikada neće zaboraviti, pa osveta uvijek ostaje inspirativan motiv. No, njih dvojica nikad nisu izgovorili one panegirike o Milanoviću koje je svojedobno izgovorio Raspudić. Ne jednom! I sad i prije pet godina! Može li se na onim pohvalama koje je svojedobno Raspudić izgovorio o Milanoviću graditi most buduće suradnje sa SDP-om? Teško je reći, no ne sjećam se da je ikada itko s desne strane onako srčane pohvale izgovorio za Zorana Milanovića kao Raspudić. On je primjerice u ključnim danima predsjedničkih izbora Milanovića proglasio “desničarom među ljevičarima”.

Desničar među ljevičarima…

U ključnim danima kada je “na stolu” bila teza da je svejedno hoće li pobijediti Kolinda ili Milanović! Baš tada čujemo tezu da je Milanović “desničar među ljevičarima!” Koji dan kasnije isti će taj Milanović izbaciti Tuđmanovu bistu iz Ureda Predsjednika, zatražiti da se ploča s imenima poginulih HOS-ovaca baci u metaforičko i stvarno smeće i upropastit će obilježavanje kapitalne vojne akcije Bljesak traženjem da se legalne insignije jedne vojne jedinice Hrvatske vojske zabrane! Desničar među ljevičarima…

Nino Raspudić je, koliko znam, prvi neovisni političar koji se izborio za to da ekskluzivno slaže listu na kojoj je nota bene nazočan tek kao nezavisni zastupnik. Takvu ekskluzivu niti je itko ikada tražio, niti je dobio. Da nitko od 14 imena na listu gdje će on izaći, ne može doći ako ga ne potvrdi – Raspudić! Radi se o neviđenom ustupku koji dolazi kao produkt pregovora u idealnom tajmingu za pregovore s posrnulim Mostom koji je sada sve karte bacio na Raspudića i Mariju Selak što je donekle razumljiv, ali riskantan potez.

Grmojino medijski i ljudski posve preuzetno, da ne velim neukusno inzistiranje na tome da “ovih dana stižu kapitalci u naše redove”, izgovorene su točno u vrijeme dok su časni i pošteni članovi i dužnosnici poput Vlade Marića ili Slavena Dobrovića upravo izlazili iz Mosta. Frapirani činjenicom da Most neće sa Škorom, odnosno zgroženi činjenicom da se ponovo ide u destrukciju, u konačnici u političko minoriziranje i da ih se pri tom baš ništa ne pita o tom povijesnom potezu za Most, oni su zaključili da Mostu više nisu potrebni. To se ne bi dogodilo samo da se pokazalo nešto više taktičnosti, političke pristojnosti i ljudskog uvažavanja. Samo da se malo više razgovaralo s njima, negoli se usisavao crveni tepih pred nadolazećim kapitalcima!

I kad su uspjeli toliko žuči stvoriti kod Slavena Dobrovića kojeg nikad nitko nije vidio ogorčenog i uzrujanog, onda je očito da se baš u tome prevršila svaka mjera. Tvrditi da je načelnik općine Podbablje kapitalac, a da časni Vlado Marić, ratni specijalac, sjajan organizator i vrsni poznavatelj političkih prilika nije dostojan da ga vrh stranke primi na razgovor, ne čini mi se racionalnim! “Podržati Miroslava Škoru kao kandidata na prošlim predsjedničkim izborima, mjesecima pregovarati i ne postići sporazum je po mom sudu za Most katastrofalno rješenje za koje nije nitko iz vrha dao opravdano obrazloženje…”, piše Marić u svojoj ostavci na članstvo.

Most je bacio sve u vjetar

Pregovori Mosta i Škore su propali de facto onda kad je Most tražio zapravo Raspudićeve uvjete! Da isključivo on formira kompletnu listu na kojoj se nalazi kao neovisni kandidat! Da se razumijemo, nema tu izravne Raspudićeve krivnje, istaknuti takav uvjet može biti interes nove velike zvijezde na političkom nebu, ali ne može biti interes Mosta, naročito ne običnih članova na terenu koji su krvavo skupljali 50 tisuća potpisa za istog tog Škoru! Tu je Petrov onim sudačkim sprejem morao Raspudiću odrediti granicu! Granicu koja mu čuva potencijal stranke.

Ovako, Most je zapravo bacio u vjetar sve što je do sada stvorio i knjiga je spala na tri slova. Miletiću samom će biti izuzetno teško u riječkom bazenu, ali on je stvarno sjajan kadar za Most, a obitelj Raspudić je svakako dobro došla sa svojim političkim habitusom, ali to ne znači da su morali izgubiti jednog Vladu Marića i Slavena Dobrovića. I niz drugih! Takvi časni ljudi kao spomenuta dvojica ne rastu iza svakog grma.

Posljednje ankete, mjesec dana prije izbora, govore da HDZ vodi mrtvu trku sa SDP-om, da još uvijek vodi ispred SDP-a, ali i to da se Škoro primakao na 50 posto HDZ-ovih postotaka. Domovinski pokret dakle danas dobiva polovinu od onoga što će dobiti HDZ! Po anketi Nove TV, omjer je 28 posto za HDZ i 13,5 posto za Domovinski pokret! Dobar rezultat za HDZ i sjajan rezultat za Škoru! I u tom smislu je njihova sutrašnja suradnja predvidljiva. Dakako da ni jedni ni drugi u ovom trenutku neće govoriti o budućih potezima jer želite li ishoditi što bolji rezultat na izborima morate do kraja mobilizirati svoje biračko tijelo, a to nije moguće pristajanjem niti najavom bilo kakvih koalicija prije izbora!

Razumljiva retorika Škore i Plenkovića

Tako je retorika i Škore i Plenkovića kad oboje tvrde da o tome ne žele razgovarati prije 5. srpnja, razumljiva. Plenković je izrijekom ovih dana čak dva puta rekao da neće ni pod kojim uvjetima koalirati sa SDP-om, ali i to da se ne vidi ni u koaliciji s Domovinskim pokretom. Tu retoriku određuje predizborno vrijeme, ali i činjenica da su HDZ-ovi oponenti isključivo okrenuti kritici prema HDZ-u! Tome je tako jer mu žele oteti što više birača, ali je neprirodno da o drugoj, realno jakoj stranci, SDP-u, ti isti HDZ-ovi oponenti, u pravilu ne govore. Kao da SDP ne postoji! A radi se o stranci,ako je vjerovati anketama, kojoj jedan ili dva postotka nedostaju da im sutra Milanović da mandat za sastavljanje Vlade!

Ja sam pak i dalje čvrsto uvjeren da ni HDZ ni Domovinski pokret nemaju puno alternative. Koalicija HDZ-a sa SDP-om kao i koalicija Domovinskog pokreta sa SDP-om bila bi izdaja birača. I zdrave pameti. I jedni i drugi imaju samo jedan put, put suradnje i buduće koalicije. U ovom trenutku, to je jedini put za dobrobit hrvatske države, jer svi drugi putevi vode starim Pupovčevim ucjenama. Toj opciji, toj šansi, na putu se može ispriječiti jedino SDP i njegova pobjeda koja, ako pažljivo pratite ankete, pogotovo detaljno, po izbornim jedinicama, uopće nije nemoguća! Pametnom dosta zar ne?

Tihomir Dujmović / Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari