Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Među protukandidatima ima onih koji od početka devedesetih vode specijalni rat protiv Hrvatske

Objavljeno

na

Hrvatski Tjednik

…dok ovo pišem ima već petnaest kandidata za mjesto predsjednika/ce države od kojih više od polovice tu državu ne mogu smisliti, pa je paradoksalno da žele postati njezini reprezenti…

Kako ono ide pjesma „Sve ptičice iz gore spustile se na more, samo jedna ostala…“, to jest Tomo Medved koji čuva Banske dvore, te su, znači, u dobrim rukama. Ostali su se razbježali kao srpske parapostrojbe u Oluji, čiju bežaniju svečano evociraju u Beogradu uz sudjelovanje nekih i iz Hrvatske, lažu i mažu pa su dotjerali do dvije tisuće ubijenih srpskih civila, što nije konačna brojka jer će joj idućih desetljeća biti dodavane ništice, uz pomoć raznih zuroffa, „Novoga lista“ i sličnih irineja iz Hrvatske. No, i sve njih polako obuzima punina ljeta, posustaju u vrućim danima, nemaju štofa pa se između Dana pobjede i Velike Gospe upuštaju u prežvakavanje minulih događaja od Sinja, Knina do Splita, iz dana kada je Dalmacija po svemu u prvom planu, politički a ne samo turistički. Iz Sinja je ostala uspomena na srdačan pljesak vukovarskom Penavi, iz Knina Kolindin govor i prva najava kandidature, iz Splita Thompsonov nastup na koji se obrušila oporba, lijevonasađeni mediji i pučka pravobraniteljica Lora. S potonjom u svezi ostaje pitanje: koji to puk brani pučka pravobraniteljica, to jest je li taj puk na splitskoj obali također onaj puk koji bi trebala braniti ili je braniteljica nekoga drugog puka iz pukovnije koja ne pripada hrvatskoj vojsci ali harači Hrvatskom jer je utkana u institucije i medije, održava „red i poredak“ iz jugoslavenskoga doba i (obnovljenog) verbalnog delikta, te jesu li se u Hrvatskoj ljudi razdvojili na pučane i elitni dio društva. Jesu. Sve što je hrvatsko i hrvatskom osjećaju imanentno, elita pokušava i ponekad uspijeva stišati, sve prirodno i izvorno hrvatsko u političkom (društvenom takoreći) je „ekstremističko“, pa i tjednici koji imaju hrvatski pridjev u naslovu, svi povjesnici koji s mukom i bez veće pomoći (ili nikakve) nastoje poništiti jugoslavenske krivotvorine proglašuju se nepoćudnima, a treba brzo raditi jer se pojavljuju nova tumačenja najnovije povijesti, i ta pisana u istim radionicama, ne samo srbijanskim i srpskim nego sada i muslimanskim.

Užasnu je buku podignuo predsjedničin intervju objavljen ne u „službenim glasilima“ današnje Hrvatske, nego tjedniku s hrvatskim pridjevom, što je valjda nedopustivo, a protumačeno kao podilaženje desnici. Kojoj to desnici? Onoj koja bi na pitanja iz intervjua odgovorila isto što i „ostali“ Hrvati u devedeset posto slučajeva: da su Jugoslavija i komunizam bili zločin nad Hrvatskom i hrvatskim narodom, da je Tito bio zločinac, da u Srbu nije bio ustanak nego pokolj Hrvata, da nije normalno što Merčep čami u zatvoru a stanimirovići slobodno šeću Hrvatskom, i tako dalje. Koliko god u nekim odgovorima Kolinda ne ide do kraja, ipak je poprilično jasna i to joj se treba pisati u dobro. Nije joj lako, a bit će gore, sitne duše ne znaju od prepasti kako parirati pa joj pripisuju pijanstvo (i pijanisti), višak adrenalina i diletantsku izvedbu „U boj, u boj“, znači spuštaju se na razinu trećerazrednih tabloida, prikrivajući nezadovoljstvo njezinim odgovorima o bitnim pitanjima, u kojima imaju potpuno oprečno stajalište. Postoje i tu elementi (pred)izborne kampanje kojoj ni vrućine ne mogu nauditi, dok ovo pišem ima već petnaest kandidata za mjesto predsjednika/ce države od kojih više od polovice tu državu ne mogu smisliti, pa je paradoksalno da žele postati njezini reprezenti. Ima štoviše među njima i onih koji od početka devedesetih vode specijalni rat protiv Hrvatske.

Javna televizija prikazuje Manjkasovu seriju „Rat prije rata“. Bilo bi dobro, ali se ne događa, da započnemo sa snimanjem serije „Rat poslije rata“ u kojoj bi načini i osobe bili na zaslužen način opisani, sva moguća podmetanja hrvatskoj državi uključujući one s „područja kulture“ ( film, kazalište, ponešto i književnost), počam od „krivotvorenog referendum“ za hrvatsku nezavisnost (Dejan Jović, i on kandidat za predsjednika!) preko detuđmanizacije početkom stoljeća koju smo poslije slomili ali ne i uništili, preko obezglavljivanja hrvatske vojske i sječe generala, ali i novinara, ali i intelektualaca koji su sudjelovali u stvaranju hrvatske države, do učvršćenja protuhrvatske histerije u medijima ovih naših dana. Pa kad sam već spomenuo „Rat protiv rata“: situacija nakon sloma Hrvatskoga proljeća i stanje nakon što su račanovci preuzeli vlast 2000. godine posve je isto: „čistke“ hrvatskih kadrova iz institucija, iz vojske, iz „tajnih služba“, iz kulturnih institucija itd. I sve bi to bilo „normalno“ da je tzv. desni centar po ponovnom dolasku na vlast energično djelovao. On je – iz raznih razloga, pa i unutarnjih sukoba – ostavio mnogo toga što se ostaviti nije smjelo, i (kada se povijest ponovila, pa opet okrenula) stvorio takav gamilatijaš u državnim i javnim službama, u pravosuđu itd., koji je postao potpuno neprozirnim, naopakim i opasnim. Uz to, opisani ideološki i drugi cušpajz otvorio je bokove – bez straha a ponekad i bezočno otvoreno djelovali su i djeluju zaduženi za specijalni rat protiv Hrvatske čijem smo razbuktavanju danas svjedoci. Ilustracije vam ne trebam crtati, vidljive su kao slike ulične umjetnosti na pročeljima, od zadnjih ustavnih promjena koje su nastale ucjenom, do naslova tiskovina na kioscima, do portala pokrenutih ostatcima udbaškog ili stranog kapitala, plasiranja močvarnih informacija i klasičnih dezinformacija s krajnjim ciljem: Hrvatskoj ne treba dopustiti da se otrgne od Balkana, i to se plasira upravo balkanski nasilno, primitivno, rječnikom prostačkim, Hrvatsku treba stalno označavati kao neoustašku, neofašističku, kako bi ju se natjeralo da se brani od objeda i na to troši vrijeme, a kako se u vlasti, na vlasti i pri vlasti uvijek nađu strašljivci ili prikriveni partneri specijalnoratovskih snaga, ta formula pali – baš kao i osamdesetih kada se vlast (Partijo naša) tresla od straha da joj se ne prišije nacionalizam. Te se vlast i sada „ograđuje od pojava nacionalizma“, hrvatskog naravno, postavlja pučku pravobraniteljicu koja se ograđuje od puka, ulazi u ugovorne odnose sa SDSS-om čiji su korijeni četnički, licemjerno se odnosi prema iseljeništvu i ne otvara mu širom vrata jer su to „ustaše“, kako ih nazivaju „Novosti“ (i one „službene novine“), a otvara izlazna vrata mladim Hrvatima koji možda nisu posve povijesno-politički potkovani ali im zdrav razum govori da tu nešto gadno nije u redu. Jer, današnji mladi naraštaj ima puno više morala nego što se o tome govori i nije više samo korumpiranost ili veza po babi i stričevima razlog odlaska, pa ni (posve) niske plaće nego stanovit prijezir prema općem stanju, koje – možda i konformistički – ne nastoje mijenjati, nego se, jednostavno, ukloniti. S točnim zaključkom da postoji samo jedan jedini život, pa ga treba odživjeti sa što manje patnje.

A što „stari iseljenici“? Sastali su se, eto, ovaj put ne u Zagrebu nego u Mostaru svršetkom srpnja, kao što znate, sastali se da se potuže jedni drugima u okviru Hrvatskog svjetskog kongresa čiji je utjecaj ( u Hrvatskoj) upitan. Govorili o porezima, o neuređenosti, još neriješenim pitanjima dvostrukog oporezivanja (ne svugdje), ali i o onom što ih jako srdi i smeta, da u Hrvatskom saboru imaju malo i premalo mjesta. Pa su zaključili da Australija, Južna Amerika, SAD i Kanada trebaju imati po jednog predstavnika, Europa dva, ukupno, znači, šest iseljeničkih poslanika. U stvari, vrlo skromna zahtijevanja, brojka koja bi se tek htjela mjeriti s manjinama a one su u zaključcima i spomenute, Srbi posebno, ali u dalekim iseljeničkim „destinacijama“ nisu valjda čuli da vlast s Pupovcem u koaliciji može imati velikih problema popuštanjem „ustašama“, a SDSS-u će držati lojtre sadašnja oporba koja – ako još jednom dođe na vlast – za SDSS nije zainteresirana jer, kako su sami rekli u doba svoje euforije, „imaju dosta vlastitih Srba.“ I tako država koja je nastala u ratu sa srpskim pobunjenicima, jugoslavenskom srbiziranom armijom, uz otvorenu agresiju Srbije (i Crne Gore), koja je uspjela opstati junaštvom hrvatskoga vojnika i izdašnom pomoći hrvatskoga iseljeništva – podilazi manjini čiji predstavnici (ili se takvima prikazuju) iz dana pokazuju da im je ta i takva država smetnja i čine sve da bi u nekom sretnom trenutku postigli navodno izgubljenu konstitutivnost, koja ni u onim nesretnim vremenima nikada nije jasno zapisana, ali su se ponašali kao da jest. A Oluju komemoriraju u Beogradu, uz Vučića i Irineja. Ambiciozni među aboliranima ( i ubojica Gordana Lederera, ratni zločinac, „smješten“ je među abolirane) rade svoj posao, to jest rade na sitno, u fušu, tek toliko da se zna. U Tepljuhu, naselju između Knina i Drniša, uoči Oluje razbijena je ploča podignuta na spomen razmjene održane na tom mjestu gdje su u zamjenu za neke pripadnike jugosrpske soldateske oslobođeni hrvatski branitelji zatočeni u kninskom logoru.

RADOSLAV KATIČIĆ

Dok sam ovo pisao, u nedjelju oko tri vidim kratku poruku Artura Bagdasarova iz Moskve: Umro je Radoslav Katičić. Otvaram teletekst HTV-a i doista – genijalni je znanstvenik i pisac preminuo u Beču. Već neko vrijeme bijaše slab i sve je teže komunicirao, nije mogao znanstveno raditi, na kraju ni čitati. Čitali su mu članovi njegove obitelji, kćeri Antigona i Dora, sin Natko. O njegovu stanju posredno sam dobivao informacije i bilo je razvidno da veliki um kopni i polako prelazi u vječnost. Beč je bio njegov drugi Zagreb od kasnih sedamdesetih kada je na bečkom Sveučilištu postao redovitim profesorom slavenske filologije, potom i predstojnik Instituta za slavistiku, u Beču je proveo desetljeća okružen skladnom obitelji u kojoj se govorilo hrvatski, njemački i grčki, jer je Radoslavova žena i njegova velika ljubav Ioanna – Grkinja.

Zagrepčanin, rođen u uglednoj familiji, prošao je put od đaka klasične gimnazije do klasika. Njegova su ga znanja o indoeuropskoj lingvistici vodila do proučavanja indijske književnosti i sanskrta, a u poznijim godinama zaokupile su ga gotovo posve pretkršćanske starine, poglavito slavenske, što je pretočio u niz fascinantnih knjiga (Božanski boj, Zeleni lug, Gazdarica na vratima, Naša stara vjera) .

O Katičićevu radu u hrvatskoj ligvistici pisat će pozvaniji od mene, o znamenitoj Sintaksi hrvatskoga književnog jezika i brojnim prinosima u kojima je bistrio povijest i identitet hrvatskoga jezika. Treba podsjetiti ipak: Katičić je bio od onih velikana koji se nisu zatvarali u kabinete nego javno djelovali na društvenoj sceni, odlučno, muški, žustro, te je razumljivo da je bio jedan od autora ( i stvarni pisac teksta) Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kao što je poslije, u samostalnoj Hrvatskoj kao neprikosnoveni autoritet istupao kada je bilo potrebno ( a uvijek je potrebno) i suočavao se s rekonkvistom ne samo jezikoslovnih termita. Na vijest o Katičićevoj smrti, skinuo sam s police broj „Kola“ objavljen prije sedam godina, s prilozima brojnih zabrinutih jezikoslovaca nakon što je dekretom ministra JozićTa se struja odmah usprotivila Vijeću za normu hrvatskoga književnog jezika i jedva dočekala jovanovićevsku strukturu i nasilje. „Još od bana Khuena Hedervaryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnog nasilja“, kaže Katičić te spominje da je „novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skinuo priopćenja i zapisnike Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove.“Jovanovića nasilno ukinuto Povjerenstvo za normu kojemu je Katičić predsjedao. U svom napisu jezikoslovni, književni i uopće intelektualni div vrlo smireno i točno razotkriva silnice koje i danas, a tako i prije sedam godina kada je to pisao, izazivaju uznemirenost, dotično pitanja (opet jednom) o položaju hrvatskoga jezika. A te silnice djeluju, citiram, „ nigdje javno izrečene a ipak prepoznatljive, da se raznim utjecajima, više ili manje usklađenim i organiziranim, pa i aktualno političkim, taj položaj oslabi, potkopa i na kraju poništi.“

Takva težnja ima i međunarodno zaleđe, pisao je tada Katičić, i spominjao praksu ureda Haaškog sudišta koji je poznavao i priznavao samo BHS jezik, dakle srpski, ali tu su i domaće „snage“ koje „pružaju otpor konsolidaciji hrvatskoga standardnog jezika, trudeći se da situacija ostane otvorena, makar isprva samo tiha restauraciju srpskohrvatskog, što će reći srpskog kao obvezatnog i za Hrvate, uz povremeni poneki ustupak. Tek onda bi nam dali mira.“ Nadalje, vraća se Katičić na turobnu priču o stanju hrvatskoga jezikoslovlja poslije sloma Proljeća, na sudbinu Hrvatskoga pravopisa (Babić-Finka- Moguš), govori o potkornjacima koji su ostali pri svojem i kada je došla sloboda,“ zadržali u samostalnoj Hrvatskoj one pozicije koje su stekli pri pacifikaciji Hrvatske u vrijeme Jugoslavije, i odmah našli utjecajne porijatelje, kao i potporu medija.“ Ta se struja odmah usprotivila Vijeću za normu hrvatskoga književnog jezika i jedva dočekala jovanovićevsku strukturu i nasilje. „Još od bana Khuena Hedervaryja i njemu poslušne škole hrvatskih vukovaca naša je jezična zajednica bolesna od jezičnog nasilja“, kaže Katičić te spominje da je „novi ravnatelj Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje skinuo priopćenja i zapisnike Vijeća s mrežnih stranica svoje ustanove.“ Na koja vremena to podsjeća?

Nasilje koje se nastavlja. Kako se oprijeti? „ Njegovati jezičnu kulturu i podupirati je i tamo gdje ju vlast ne podupire. Makar i otkidali od svoje sirotinje…Kako god okretali i nastojali misliti moderno, to je zapravo sve ono staro: posljednja se bitka bije za jezik.“

Tako je govorio Katičić.

Čitam navečer na portalima što se piše o smrti velikana i tko je sugovornik novinarima. Vidim: Jozić kojega spominje Katičić u opisanom napisu prije sedam godina, taj „novi ravnatelj“ koji je izbrisao zaključke Vijeća i smislio „novi“ pravopis, sada kada je Radoslav Katičić umro – govori u slavu i hvalu njegovu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Još jedno besplatno školovanje za Davora Bernardića

Objavljeno

na

Objavio

foto HINA

Davor Bernardić već je navikao besplatno se školovati. Nakon što mu je poslovna škola Cotrugli darovala školovanje u protuvrijednosti 263 tisuće kuna, sad mu je i RTL televizija velikodušno priuštila dva sata besplatnih lekcija iz međunarodnih odnosa, europskih poslova, javnoga nastupa, pregovaračkih vještina, uloge države u gospodarstvu, upravljanju krizama, ukratko, iz gotovo svih područja koja čine državnu politiku.

Šteta je tek što dragocjeno vrijeme i ukazanu mu priliku nije iskoristio pažljivo slušajući, zacijelo bi ga se štogod i primilo. Ovako se, počesto upadajući predavaču u riječ i govoreći istodobno kad i on, doimao poput boksača koji traži spas u klinču čim je osjetio kako u razmjeni udaraca izvlači deblji kraj. Predugo tolerirajući klinčeve, sutkinja u ringu je zapravo zakinula nadobudnog đaka Bernardića da nauči više. Jer znano je kako se najbolje uči na vlastitoj koži.

Unatoč tome, Bernardić je, primivši nauk gratis, zasigurno najveći dobitnik sučeljavanja, dok se najvećim gubitnikom pokazala poslovna škola Cotrugli. Ne samo što joj je pitomac ostao dužan protuuslugu u spomenutom iznosu, nego, uzevši u obzir ono što je prezentirao, sad nema druge nego sudski potraživati i višestruko veću naknadu zbog ozbiljne narušene reputacije javnim nastupom tog negdašnjeg joj polaznika, a danas anti-manekena.

Odgojen na matrici rušenja autoriteta, okretanja leđa onima koji su ga podigli, Bernardić je pokušao predavača kompromitirati, što mašući parcijalnim, dekontekstualiziranim „istinama“, eto baš onima kojima je gojenac ispao iz istog partijskog šinjela nedavno baratao u emisiji na konkurentskoj televiziji, a u kojoj je Bernardić odbio gostovati da bi za nagradu dobio onih tridesetak papira u kojima se nekako uspijevao pogubiti, što asocijacijama na predavačevu navodnu bahatost.

Naime, nakon što bi ispucao pripremljene verbalne „ćorke“, a na predočene mu argumente više ne bi imao što makar i nesuvislo uzvratiti, omalovažavajućim bi tonom prozivao predavača najpametnijim, genijem, aludirajući tako na njegovu, medijski stvorenu već opjevanu bahatost. Jer u ovo doba nametnutog lažnog egalitarizma svaka osoba koja u nečemu odskače i, da bude gore, još je toga duboko svjesna, u očima mediokriteta i onih koji su potratili dane im talente, etiketira ju se bahatom, sve kako bi ju se unizilo i barem prividno stavilo u istu ravan s ni po čemu joj usporedivima.

Dodvoravajući se upravo takvima, tomu nije odolio pribjeći ni neiskusni igrač kvartovske momčadi u srazu s majstorom europske klase, koji, kao i svaki igrač koji zabija golove, eto mora biti bahat i sebičan.
U najkonkretnijim stvarima Bernardić se ponio poput male djevojčice iz poznatog evergreena. Pun je velikih želja, za što bi, posve na tragu mesić-račanovske petparačke demagogije, novac uzeo smanjivanjem korupcije, dok bi onaj koji poznaje ljude koji o raspodjeli novca odlučuju, to ipak učinio preko njih. I tko je tu onda ozbiljan?

Nakon svega, može li tko zamisliti usplahirenog Davora Bernardića kako pregovara i progovara u ime Hrvatske oko nečega važnog? Čovjeka koji nepotpunom statistikom o tekućem kretanju korona virusa u Hrvatskoj odvraća turiste od posjeta Lijepoj Našoj. Čovjeka koji izlijeće s cijenom Ine isisanom iz prsta, nadmeno nipodaštavajući rad renomirane, međunarodno priznate tvrtke koju je Vlada angažirala. Pa mu onda profesor emeritus s druge strane stola mora pojašnjavati kako baš i nije pametno sužavati si manevarski prostor u pregovorima javnim izricanjem okvirne cijene unaprijed, usput i znakovito natuknuvši kako ona nije ni blizu onoj koju je izvalio „stručnjak“ s Cotruglija.

Može li tko zamisliti da ispred Hrvatske s ozbiljnim svijetom razgovara čovjek koji nervozu pokazuje unezvijereno trepćući trepavicama barem trostruko brže od normalnog, dok očiglednu inferiornost u raspravi pokušava nadomjestiti usiljenim, ciničnim polusmješkom, s mukom podignutom desnom stranom usana, dok mu lijeva ostaje obješena. Možda on misli da je to frajerski. Ali nije. Luzerski je! I dok je Milanović barem sposoban zauzeti kakav-takav gard, ako već ne i nešto suvislo izreći, dotle je nasljednik mu na čelu Partije kadar napraviti tek poneko beskrupulozno saplitanje s leđa, poput onog nedavnog, pomno pripremljenog, vulgarnog verbalnog ataka na predsjednika Sabora? No, za što ga to kvalificira?

Konačno, dobro je sjetiti se, dok je još vrijeme, i da Hrvatsku kani preuzeti čovjek koji na pitanje – Tito ili Tuđman? – kao iz topa ispaljuje – Tito! I još se sprema Jokiću dati odriješene ruke da nastavi tamo gdje je stao.

Naravno, ovo upozorenje ima smisla samo za one kojima je do navedenoga zbilja stalo, a nipošto ne one koji te teme koriste samo kao monetu za politikantsko potkusurivanje. Makar, i da nema toga, razuman bi se čovjek upitao nije li ovdje preveliki ulog u igri da bi bilo uputno šaliti se.

Savjestan čovjek pristojne pameti bi se zacijelo zapitao i nije li neobično što medijska srednja struja mogućnost žetončića, postizbornih pojedinačnih prebjega s lista, spominje samo u kontekstu da ih HDZ nekome otrgne, dok posve zanemaruje mogućnost da se takvi pridruže RESTART-u? Ne miriši li to na onu „drž’te lopova“? Gledano iz te perspektive, nije li znakovito kako se na tzv. desnim demokršćanskim listama nalaze ljudi prilično raznolikog ideološkog profila, i za deklarirane ljute desničare prilično začudne ne tako davne prošlosti? Ne podsjeća li to na već jednom provedenu, a drugi put ipak uspješno premoštenu „Operaciju Most“? Vrijedi li se još jednom kockati?

Naime, ne treba biti profesor Baltazar kako bi se naslutilo formulu: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + žetončići iz Domovinskog pokreta… A zatreba li, u svojstvu strateške pričuve spremno stoji već najavljena potpora manjinskoj vladi od strane „novoga Mosta“. S obzirom da je HDZ-ovu Vladu predvođenu Plenkovićem ta tvorba već nedvosmisleno odbacila, nije teško zaključiti čija to manjinska vlada jedino preostaje. Pa nije valjda tako teško od dva oduzeti jedan?

Napokon, u Partiji su uvijek mogli računati na vazda im odani Most. Bio on u Vladi s HDZ-om ili u oporbi, uvijek je udarnički rušio HDZ-ove ministre, a čuvao kadrove koje je postavio SDP. Pritom samo krajnje naivne može zavarati to što je lijevo krilo Mosta zamijenjeno tobožnjim demokršćanskim intelektualcima, te bivšim vjeroučiteljem koji je, kako sâm reče, u Josipovićevo vrijeme hodočastio na Pantovčak dvadesetak puta. Nisu li upravo ti i takvi, tada još politički neangažirani „neovisni“ analitičari i istaknuti pojedinci, u konzervativnijem od dva lijevo-liberalna zagrebačka dnevnika između dva izborna kruga otvoreno podržali Zorana Milanovića, što izravno ga hvaleći, što s „kršćanske“ pozicije pljujući na protukandidatkinju mu? Nije li onda slijed – poslije Milanovića Bernardić – ovdje zapravo prirodni kontinuitet?

Koliko god se, evo, tjedan dana prije izbora, sjetili kako protiv RESTART-a dosad nisu ništa zucnuli, pa ih sad reda radi drugarski kritiziraju. I dok Bernardić barem pokazuje kakvu-takvu volju za školovanjem, oni, ma koliko Hrvatsku budili, nikako da se sami na vrijeme probude. Pa se čude što uvijek iznova ponavljaju razred.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Nemojte se smijati, ta krajnje zbunjena osoba možda postane i ministrica

Objavljeno

na

Objavio

Iz velikih kiša i blata naglo u vruće ljeto, u Zagrebu i u Sibiru više od trideset stupnjeva. Toplo u cijeloj Hrvatskoj, ima nešto i hladnokrvnih turista. Da nije bilo tenisa u Zadru, i više bi ih došlo, ovako se strašljivci uplašili jer ako covid hvata zvijezde, mogao bi i njih malene kupače. Sitni apolitični umovi ionako nisu razumjeli nakane velikih kombinatora koji su zamislili Adria Tour, zalijepili se, zaslijepili humanim karakterom festivala zamišljenim u Srbiji koja njeguje regionalne veze i odnose u športu, kulturi i još koječemu, kao sjećanje na budućnost. Je li tom Đokoviću ideja servirana, ne znam, vjerojatno jest. Pratio sam godinama njegove izjave i nisam nalazio otrovne strjelice prema Hrvatskoj niti velikosrpska podmetanja, pa je možda izašao na mrežu nagovorom onih kondicijskih trenera koji dolaze iz kabineta vučićevskih i dačićevskih. Tako je rođen Adria Tour. Adria? Adrijansko more, znači.

Na tom Adrijanskom iliti Jadranskom moru nalaze se Beograd, Sarajevo, Banjaluka i Zadar. Da, i Budva, koja je pametno otpala, ali je uz Zadar jedina primorska. Hrvatskom teniskom savezu ništa nije bilo čudno, imaju valjda na zidu i dalje kartu Jugoslavije. Reakcije iz svijeta bile su drukčije, ne iz razloga koje sam naveo, nago poradi pošasti, ignorirane u nedoba, grljenja, ljubljenja i tapšanja (no da, tapšanje odobreno, ha) zalijevanja u noćnim klubovima. Teniski se svijet sablaznio, a onda je covid 2O i sam uvidio da se tu njega reketira i podcjenjuje pa se na trenutak vratio, tek da se vidi tko je gazda i tko je trenutno broj jedan na svijetu. Rasrdile su ga i priče da je oslabio, da ne može skočiti ni pola metra.

Ništa mi nismo naučili, niti ne ćemo. Teniska ili neka druga Adria, nije važno, uvijek ćemo mirno gledati kako na nas, naivne i zaboravne, šalju loptice, za sada, baš smo kao ona nasmijana djeca koja su uživala u igri i zabavi sa zvijezdama. A ti pošiljatelji o moru nisu prestali sanjati, kad ne mogu imati sve što su bili poželjeli, onda utvrđuju male mostobrane i oaze u kojima se dobro osjećaju, na Brijunima, recimo, ili preko puta u Fažani gdje je – piše jedan list– Šerbedžijina svojta pokupovala lijep dio središta grada. List donosi pregršt uvjerljivih dokumenata i podataka o vezama i poslovima s ne samo srbijanskim podzemljem i nadzemljem – internacionala na djelu uključujući poslove s vjetrenjačama u regionu. Hrvatski donkihotski sindrom je besmrtan.

U sjeni opisanih događaja odvija se izborna kampanja, barem se tako naziva. Svrhu i cilj ima, sadržaja nema, strasti nema, života nema, prešetavaju se kandidati gdje ima ljudi, obično na tržnicama jer jesti se mora, prodavačice im odgovaraju preko volje, drže distancu. Televizijski snimatelji se dovijaju kako uhvatiti kandidata okruženog većim brojem ljudi od onih koji su s njim došli kao pratnja. Onda svi završe u nekoj kavani i se sami bace u samoizolaciju. Tužno. Kako to narod ocjenjuje i procjenjuje, pa već i zna za koga će glasovati, ostaje tajnom poznatom samo psihoanalitičarima i anketarima koji dostavljaju podatke gospođi iz HRejtinga koja je čuvala prvu izbornu jedinicu kao asa u rukavu, a u njoj pobjeđuje Retard koalicija, Bog budi s nama. I zbirno ima ta debrecinka od koalicije nešto više od stranke „Sigurna Hrvatska“ kako se nazvao novi HDZ.

U stvari, mrtva utrka, kaže anketa. Točno, ova je izborna utrka tako mrtva da mrtvija ne može biti, što su opazili i analitičari pa samo što ne vape za barem nekom ideološkom bravurom, s bilo koje strane. Nešto malo živosti unijela je stanovita gospođa ili gospođica lijeve provenijencije koja se tako zablokirala govoreći u mikrofon o kulturi, uspaničarila, veli, pa se cijela Hrvatska koja visi na mobitelima danima zabavljala. Ali nemojte se i vi smijati, poštovane čitateljice i čitatelji, ta će krajnje zbunjena osoba koja o kulturi očito ne može reći ni dvije spojene riječi vrlo brzo biti u nekom povjerenstvu, odboru, žiriju, možda postane i ministrica, meritorno će ocjenjivati neku knjigu, recimo moju, kazališni repertoar ili filmski projekt. No, to je već umjetnost, a umjetnost je samo manji, umjetnički takoreći dio kulture, a što je kultura, što je sve kultura i zašto je kultura sve što nije od prirode nego od čovjeka, duga je priča ali u biti jednostavna koliko i neprirodna.

Brljavci

Desetak dana prije izbora bio je 25. lipnja, u kampanjama nespomenut, nevažan kao i medijima, nije bilo zastava na krovovima. Zabrljale opet vlasti proglašujući ga spomendanom, drugorazrednim događajem kojemu ne treba posvetiti pozornost. Zabrljali brljavci, nakon što su dobro učinili vraćajući Dan državnosti na 30. svibnja, ali u isti mah nevjerojatnom bravurom poslali 25. lipnja u zaborav, što je svinjarija nad svinjarijama jer je riječ o hrvatskom Danu nezavisnosti koji treba biti najveći državni blagdan, kao što su slični u svim zemljama koje su se u dramatičnim okolnostima dovinule slobode. Bio sam toga dana u sabornici (ne kao zastupnik), sjećam se kako sam se osjećao, trnci me i danas prolaze.

Članak 1. Ustavne odluke glasio je (i glasi) „Republika Hrvatska proglašava se suverenom i samostalnom državom.“ Pa ako to u državnom i narodnom smislu nije vrhunac u novijoj hrvatskoj povijesti, onda ne znam što bi taj trenutak, tu citiranu rečenicu nadmašilo. (A glede državnosti, vraćene na 30. svibnja, jest i to važno naravno, ali treba podsjetiti da Hrvatska de facto državnost nikada nije izgubila, pa čak ni u olovnim vremenima kada je bila zapisana na papiru, a zbilja bijaše drukčija. Da, nije ju izgubila, osim u onih nekoliko godina stare Jugoslavije, ali to ne računam. U stvarnosti, nije ju izgubila od 7. lipnja 879. i kneza Branimira, uz opasku da državnost datira, faktički, od vremena Trpimira ili još davnije, od Mislava. Ako je Trpimir, a jest, pisao da je knez po Božjoj milosti, značilo je to i znači da ni po čijoj zemaljskoj milosti nije vladar i da ničiju vrhovnu vlast ne priznaje. A pametni Branimir i njegov ninski i hrvatski biskup Teodozije, samo su, oportuno i dalekovidno zatražili i dobili blagoslov Rima, uostalom kao i franački kraljevi carevi, kao i moravski Svatopluk. I tako dalje. Malo sam preduboko otišao.) Elem, tražim i zahtijevam da brljavci koji su i opet jednom zabrljali vrate 25. lipnja kao Dan nezavisnosti i da tako ostane dovijeka.

Nisam dobro čuo, ne čujem dobro, ali mi se čini da je iz Ureda predsjednika poslano nešto kao izjava uz spomendan, u smislu da Hrvatska nikada nije bila jedinstvena kao tada, 25. lipnja. Je li? A zašto su onda Račan i račanovci bili protiv Ustavne odluke o samostalnosti? Usput, Milanović je učinio, napokon, hrabar državnički potez: uplovio je u bokokotorski zaljev na brodu Hrvatske mornarice i baš kada sam pomislio da ispravlja komunističke teritorijalne grijehe, mirno se iskrcao i porazgovarao s Đukanovićem o manje značajnim temama. Navodno je iz Boke trebao odletjeti na Putinov veliki predizborni vojni festival, ali mu se pokvario zrakoplov. Rekoše oni koji narod drže budalama. Očito je pritisak iz Europe i svijeta uopće bio prevelik, tako jak da to ni avion nije mogao podnijeti, pa se Milanović nije našao na tribini u društvu Putinovih vazala.

Dotle u svijetu

Sjedinjene Američke Države slave Dan nezavisnosti 4. srpnja, dan prije izbora u Hrvatskoj. Nije ni njima lako, uz coronu imaju usporednu tamnoputu revoluciju koja ruši spomenike, i one koje treba i one koje ne treba rušiti, a vlasti djeluju bespomoćno. Najnoviji zahtjevi idu ni manje ni više nego prema Isusu iz Nazareta, koji doduše nije bio skandinavski bjeloput, ali je svaki vjernički narod prilagođavao njegov lik svojem podneblju, pa tako treba i ostati. U toj novoj dimenziji, aktualni američki pokret ukazuje se kao anarhistički i ateistički, te imaju pravo oni koji tvrde da su anarholjevičari iskoristili crnački gnjev. Na meti će se naći i Bogorodica, nema sumnje, ali i svi sveci i svetice Božji. Hrvatska će biti pošteđena. Ima sreću da je najpoznatiji kip Majke Božje, onaj iz Marije Bistrice – crn da crnji ne može biti. Što će se dogoditi s Međugorjem, za sada nije poznato, ionako je svetište poprilično pusto i mise se u svijetu prate preko „skajpa“.

No Međugorje je – zahvaljujući nepravednoj povijesti, s one strane granice između Hrvata i Hrvata. Kao i Neum, o kojemu sam u prošloj kolumni nešto pisao više-manje satirički i u svezi s Pelješkim mostom, kadli me napalo da predlažem napad na Bosnu – čitam na nekom razuzdanom portalu. Prije svega, dragi diletanti, Neum je u Hercegovini po sadašnjim uzusima, pa zašto bih napadao Bosnu. Drugo, spomenuo sam iz vica Putina, a vojujući portal odmah zaključio da aludiram na Krim i volim Putinove metode. Zašto ne na južnu Osetiju? Zvala me odmah jedna medijska kuća iz Bosne, a baš sam bio na nekoj intervenciji u Vinogradskoj, nisam mogao govoriti. Panika se širi. Glede navodne aluzije na Krim, mudraci ne znaju da sam osvjedočeni ljubitelj (cjelovite) Ukrajine. Tko od njih ima kod kuće ukrajinsku zastavu (uz hrvatsku, ako ju uopće imaju) molim vas, i to s potpisom Julije Timošenko u zahvalu za dramu koju sam napisao dok je bila u zatvoru, a drama prikazana ni više ni manje nego na čuvenom festivalu u Edinburghu.

Tako, vidite, stvari su dosta složene. No još se nešto pokazalo: originalno pišem kolumnu za HKV (objava svaki ponedjeljak u 20 sati), ali ju preuzimaju drugi portali, podkasti i nadkasti, što saznajem s odmakom, a ni kunu ne dobivam (uskoro ni euro, fuj) kao što već znate, radim za opće dobro jer sam na tu kaznu osuđen. Ali što se pokazuje? Da anarhocrveni i zadrti nad svim tim elektroničkim medijima imaju svakodnevni nadzor u obliku suvremenih elektroudbaša i za to dobro plaćenih, a nisu više ni potpuno nepismeni pa se uključuju kao anonimci s podmuklim staljinističkim komentarima. Izazivajući, navlačeći publiku, odvlačeći ju od prave teme kolumne.

A da sam posve slučajno načeo staru i bolnu temu Neuma, pokazalo se nekoliko dana poslije kada je zbog navodnog netransportiranja kroz Neum, BiH najavila protumjere. Kakve? Možete zamisliti.

Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije

S Moskvom ipak imam jednu vezu, ondje živi i radi veliki kroatist Artur Bagdasarov, prijatelj Hrvatske, hrvatskoga naroda i hrvatskoga jezika koji pozorno prati suvremene jezikoslovne prijepore u Hrvatskoj, piše o njima na tragu divova hrvatskoga jezikoslovlja i nimalo mu se ne sviđa jezična „politika“ Instituta za jezik i jezikoslovlje pod kapom autorski neostvarenog lingvista Jozića koji je uz medijsku pomoć i šutnju Akademije, preuzeo monopol nad pravopisnim i inim pitanjima. Bagdasarovu je u Hrvatskoj objavljeno nekoliko knjiga, o Dubrovniku poglavito u svezi s armenskim svecem zvanim u nas sv. Vlaho, te o čudesnoj zemlji Armeniji (Bagdasarov je Armenac porijeklom i osjećajem).

Pripremio je novu knjigu i traži nakladnika u Hrvatskoj. Knjiga, s hrvatskim pleterom na koricama, ima naslov „Hrvatski jezik. Pogled iz Rusije“. Dobar naslov, posve sam uvjeren da se iz Moskve bolje vidi nego iz Zagreba. Jeste li možda u izbornoj kampanji čuli da je netko spomenuo jezik? Hrvatski jezik? Ili da će donijeti zakon o hrvatskom (standardnom) jeziku? A i o umjetnostima i kulturi uopće nisam čuo, osim od one zblokirane gospođe koju sam spomenuo, to jest ni od nje se nije ništa čulo jer se zablokirala.I nakon izbora imat ćemo opet „kulturu novu“ i „postdramske komade“, tko god pobijedi, imat ćemo frakturu nakladništva, književnici će godinama čekati na novac od posudbe iz javnih knjižnica, samostalni umjetnici se dovijati kako da prežive. HTV je imala seriju emisija o varošima u dalmatinskim gradovima (Split, Sinj, Zadar…), a iz jedne sam epizode zapamtio neki lik koji se ne naziva samostalnim nego samohranim umjetnikom. Duhovito.

Potres iz 1980.

U nedavnom velikom potresu popadale su mi knjige s polica, među njima jedna koju sam dugo tražio zbog podatka o prvom latinskom, skraćenom, prijevodu Homera. I nije knjiga, nego časopis Latina et graeca u objavi Libera davnih godina. Vrlo dobar časopis. No sada vidim da je na pravim stranicama tiskan tekst o potresu 1980. a glasi upravo antički uzvišeno:“ Umro je drug Tito. Sudbonosna lapidarnost i neizbježna istinitost ovih riječi nesmanjenim intenzitetom potmulo odzvanja u nama već tjednima kao pratilac najtužnijeg potresa u našoj historiji. Ipak, taj potres nije ostavio ruševine već samo ojačao golemu građevinu Titova svjetionika koja nam obasjava putove u budućnost…Za razliku od antičkih heroja koji su se na kraju svojih zemaljskih života gubili u izmaglicama mitova, Tito je najprisutnija stvarnost – njegovo je djelo čvrst i realan kamen temeljac naših egzistencija, naše Jugoslavije.“ Citat završen. A uskoro zatim i Jugoslavija.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari