Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Mnoge guske i gusani ni dan-danas se nisu vratili iz magle

Objavljeno

na

Vrijeme u Hrvatskoj između bure i juga, maglovito kao što se priliči na obljetnicu Stjepana Radića, od čijih su govora i djela medijima poznate samo guske u magli, pa su se i one od silne uporabe nekako istrošile. Ali da su ostale u svijesti, jesu, a jesu li što pomogle u onim vremenima južnoslavenskih tlapnja? Nisu. Nije se istrošio pojam „južni Slaveni“ nego je i dalje u svakodnevnoj uporabi. Ne sjećam se tko je postavio pitanje zašto ne postoji pojam „sjeverni Slaveni“, ali tko god bio, pametno je upitao.

Južnjaci su po ilircima Iliri, po Gaju i njegovim iluzijama, dotično svi su južni Slaveni jedan narod ilirski – zarazio je time (privremeno) i Kukuljevića: nedavno je na jednom od programa HTV-a bila prikazana snimljena drama „Juran i Sofija“ odigrana 1989. pod zidovima zagrebačke katedrale, s Enom Begović u ulozi Sofije. Bio sam tada u publici, u vrijeme kada smo dizali hrvatsku samosvijest i preokret se nazirao, pa je i stara, romantična drama o pobjedi Hrvata pod Siskom trebala poslužiti rečenoj svrsi, ali me je i onda zasmetao „ilirski narod“, premda sam znao u kojem je povijesnom kontekstu konstruriran, a niti su Gaj i njegovi mogli znati (a znakova je bilo) kamo bi tlapnja mogla odvesti u budućnosti.

U trenutku kada je stvorena SHS hrvatski su se političari ponašali kao mala djeca koja su samo htjela pobjeći od Guskejedne maćehe, bečko-budimske, uopće ne misleći kako će im biti kod druge, beogradske, te su se našli u položaju Ivice i Marice, dječice koje je vještica strpala u kavez. To je sva priča o devetsto osamnaestoj, ispričana na ovaj način pogodna je za niži uzrast školaraca koji još ne mogu pratiti učene povijesne rasprave, prošastih dana plasirane i u obliku novinskih feljtona. No dok su se Ivica i Marica snašli i oslobodili, Hrvati su samo na trenutak ponešto prodisali, ali u novim ratnim okolnostima i pod totalitarnim režimom koji je hrvatsku državu, priznatu od 86 zemalja, prokockao za četiri godine. A onda opet u jugoslavenski kavez, i to komunistički, totalitarni.

Zašto to pišem, i još ovako infantilno jednostavno? Vjerojatno vam je jasno: zato što se mnoge guske i gusani ni dan-danas nisu vratili iz magle, zato što i danas s njima imamo posla, a za dvonožne pernate ptice vrlo su dobro organizirani, pa i u slobodnoj i navodno demokratskoj Hrvatskoj pronose jugoslavensku ideju, na dobrim su položajima, vladaju većinom medija, a one četiri ratne godine Nezavisne države Hrvatske rabe kao malj za vještice, te uvijeno ili otvoreno nameću hipoteku hrvatskom narodu, kao i u vrijeme komunizma, provlačeći stalnu i podmuklu tezu da je RH u užasnoj opasnosti od povratka u stanoviti oblik NDH. Tezu o fašizaciji Hrvatske, do sada uglavnom rabljenu za domaće potrebe, u zadnje su vrijeme internacionalizirali, nalazeći saveznike u njima sličnim tipovima raspoređenim po Europama, neupućenim ili zlonamjernim. Hrvatska državna vlast je toliko uplašena da ne zna što bi, umjesto da reagira kao mi iz početka devedesetih, kao Tuđman, kao pokret kojemu je pripisivana ista opaka teza, u vrijeme kada je srbizirana jugoslavenska vojska ponešto oklijevajući, spremala puč i napokon se stavila na raspolaganje Miloševiću, a podmetanja o ustašoidnosti nove vlasti u Hrvatskoj uzimala kao gorivo. Iste optužbe, ista proizvodnja straha kod malodušnijih Hrvata koji su na najteže načine bili naučili kamo bilo kakav otpor jugoslavenskim gospodarima života i smrti vodi, uz kriku i viku onih Srba koji su hrvatsku samostalnost proglasili svojim zatorom, uvježbani već godinama da tako čine i govore na skupovima, umreženi odavno u velikosrpski plan.

Ono što se događalo prošastih dana, dobro je tempirano. U dane kada su se Hrvati prisjećali Vukovara i Ovčare, Škabrnje, Lovasa, stratišta u Podunavlju i Srijemu, u Dalmaciji, pojavilo se izvješće pučke braniteljice (kojega puka, zaboga?) Lore Vidović, kadra iz provincijalnog SDP-a. Izvješće o ustašizaciji Hrvatske, bez ikakve sumnje sinkronizirano s pupovačkim krugovima i sklonim medijima. Poruka jest: samo se vi, Hrvati, šećite u kolonama i postavljajte vijence vojnicima i civilima iz devedesetih, mi ćemo promatrati i podsmjehivati se, pričati o građanskom ratu i protiv Deklaracije o Domovinskom ratu, predlagati da bude što manje kolona itd., ali ćemo vas usput istoga trena vratiti u četrdesete prošloga stoljeća gdje nam je sigurno utočište za sve klevete protiv hrvatskoga naroda u cjelini i prokazati vas kao nastavljače i poklonike.

O izvješću me je preko svojih novina izvijestila vrlo radosna Slavica Lukić, a dan poslije Boris Vlašić koji je „ukazao na bitne točke programa“ i još malo proširio tekst da bude uvjerljiviji. Naslov: „Kako nam je Lora Vidović objasnila da smo zemlja koja mrzi“. Pa je krenuo, a od koga bi, od Tuđmana. Zatim se odmah, da bi ostao na predsjedničkoj razini, očešao o Kolindu Grabar Kitarović jer je maknula Titovu bistu „zbog kojega može biti sretna slušati himnu“, čime je, veli analitičar, dala signal da se mogu uništavati i druge biste i spomenici. Kao grijeh uzima podatak da Hrvatski sabor ne propušta obilježiti Bleiburg, pa se opet vraća na predsjednicu koja ne čuje povike na stadionu i time daje ustaštvu legitimitet.

I poantira: tada legitimitet dobivaju ustaške metode, protjerivanje, proglašavanje manje važnima, nebitnima. I nadalje mu je Kolinda meta: “takvima (nevažnima) postaju i oni koje je poslala van“, to jest ljude koji odlaze tražeći posao „vani“. U svoj raspjevanosti novinar nema granica, ustašluk je i sprječavanje ilegalne migracije, promjena definicije braka, „prozivanje na satovima vjeronauka“, pa čak i zabrana (?) cijepljenja. Svi su odgovorni, od Tuđmana nadalje da “zemlja postane ružna, da bude zemlja o kojoj se govori s grimasom gađenja, jer smo zemlja koja tolerira ustaštvo.“

Cijela opisana usklađena akcija, plus „pismo manjina“ kojim se traži očitovanje od Vlade, ne može se nazvati državnim udarom, ali može udarom na državu. Ili možda samo sitnim denunciranjem, ili najbolje – širenjem lažnih vijesti, što spada ili će spadati pod udar zakonskih sankcija.

I kako onda ne bi ne samo beogradski tabloidi i pretežiti dio srbijanskoga puka, kao i političari, govorili o Hrvatima kao ustašama, kao što ih zvali i onda kada su četnici ubijali hrvatske žene, djecu i branitelje u vrijeme srpske agresije, kako ne bi kada im iz Zagreba stiže potvrda. Firma. I ne samo iz medija, nego, eto, s „visokog položaja“ u hrvatskoj nomenklaturi, što mjesto pučke pravobaraniteljice otprilike i jest. One iste čija su izvješća već odbijana u Saboru, ali je i nadalje ostala. Znamo i zašto.

Kao što rekoh, navodna ustašizacija Hrvatske se internacionalizira, i to je novi momentum, takoreći, od Austrije do Australije. Već je zadnja komemoracija na bleiburškom polju dala naslutiti kamo stvari vode, a sada je slutnja i potvrđena. Ima li Hrvatski sabor, pokrovitelj komemoracije, neki vanjskopolitički odbor, imamo li ministarstvo vanjskih poslova koji će strancima objasniti da je riječ o sjećanju na stotine tisuća Hrvata ubijenih u komunističkom genocidu 1945., a ne o proslavi ustaškoga režima? Nemamo. Zato imamo („vanjskopolitičko“) povjerenstvo za praćenje srbijanskoga pravosuđa „u okviru ispunjavanja mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju Srbije EU“ koje se jednostavno zamrznulo i ništa ne radi, a Beograd se izruguje, imamo vanjskopolitičku ministricu koja se s tim ne zna nositi, a i u sukobu interesa je jer je bila savjetnica istoj toj Srbiji….

No, vraćam se na internacionalizaciju, premda nisam otišao daleko: ljudi koji su na popisu u Pupovčevom biltenu ili na nekom drugom nepoznatom, sve više imaju neprilika s dobivanjem viza, što znači da su mnoge zemlje, vizne takoreći, alarmirane i već imaju svoje popise u službama na aerodromima pa ne puštaju u zrakoplov „opasne tipove“ iz Hrvatske. Što rade odgovarajući resori u hrvatskoj državnoj vlasti da to spriječe? Za sada ne vidim korake. Optimisti su već povjerovali da su ta vremena iza nas, ona, recimo, kada je Kanada uvela formulare za dobivanje vize, u kojima se od tražitelja zahtijevalo da napiše u kojoj je postrojbi Hrvatske vojske bio i gdje je bio (da nije možda bio u izmišljenoj bitki Kanađana i Hrvata, za koju su mnogi dobili odličja). Ili državnoj vlasti i premijeru odgovara takvo stanje, jer se zabavljaju kada kritičar s desnice ima teškoća, a i sami se sve češće obrecavaju na saborske zastupnike koji im nisu po volji, kao Plenković na Brunu Esih, s vrlo jasnim aluzijama.

Namjerno ili ne, takvim postupcima neizravno daju legitimitet piskaranjima u stilu B. Vlašića i izvješćima Lorinim, distanciraju se od desnice, kriminaliziraju je svisoka u ime navodnoga desnog centra ne bi li stekli simpatije Novosti, Novog lista i sličnih – desnicu koja nije ništa drugo do glas naroda kojemu je preko glave da ga se vrijeđa s pozicija protuhrvatskih ili kunktatorskih, da se osjeća kao da je i nadalje u jugoslavenskim okvirima i mora dobro paziti što govori, ne skretati s linije, ne zahtijevati da se referendumima mijenjaju stvari koje vlast ne želi promijeniti, pa i kada je u pitanju nešto važnije od rezanja rogova jadnim kravama. Kada sam nedavno pisao da se ništa nije promijenilo, i da smo opet na neki način u SR Hrvatskoj, mislim da sam bio u pravu. Što ne znači da sam malodušan ili razočaran, jer mi je jasno da je riječ samo o nelagodnoj fazi koja će brzo biti prevladana. (Jaspers: „Svaki čovjek je odgovoran za način na koji se njime vlada.“) A drski napad na predsjednicu znak je i za početak kampanje koja će, kao i euroizbori, obilježiti godinu koja dolazi i u kojoj Kolinda ne odlazi.

Ova godina nije bila izborna, ali je bila izbornička (Z. Dalić), barem, znači, u športu trijumfalna zahvaljujući talentu i borbenosti hrvatskih nogometaša, kojima su se upravo pridružili i tenisači. Svijet se divi, pita se tko je ta Hrvatska. Ako pita vlašiće, bit će zapanjen odgovorom da je to ružna zemlja o kojoj se govori s gađenjem.

Očenaš

Posjet hrvatskih biskupa Vatikanu nije bio samo formalni ritual, svašta se iz njega moglo pročitati, a i čitalo se. Papa Francisco i sam pridonosi internacionalizaciji o kojoj sam govorio, odugovlačenjem kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, a na izravan upit kada će, odgovorio je da se nada. Pa se hrvatski kler i hrvatski narod nadaju, a što će. Ionako je Ivan Pavao II. rekao da su Hrvati narod nade, te se eto nadaju. Piskarala i u tomu vide svoj trijumf, nešto, znači, nije u redu s tim Stepincem kada Argentinac toliko oklijeva, ima tu nešto što on i SPC znaju, a mi ne znamo. A što to oni znaju a mi ne znamo, ne znamo. Ili oni ne znaju tko je usred ponizne Europe okupirane nacistima, jedini javno govorio protiv nasilja i rasizma, dok su drugi šutjeli. A još je mnogo toga Stepincu u prilog, puno manje u prilog Franciscu koji je u opasnosti da ga se uvede u napast i počne sličiti Jakovu Blaževiću.

O toj Europi koju sam spomenuo pisao je njemački filozof i antinacist Karl Jaspers u knjizi „Pitanje krivnje“ i, ne dovodeći u sumnju tko je započeo rat u kojemu su stradali milijuni i tko je činio zlodjela uključujući holokaust, usput podsjetio na nekoliko poraznih činjenica u držanju Zapada prema nacistima prije izbijanja rata: da su sve države priznale Hitlerov režim, da su se sjatile na Olimpijadu trideset šeste u Berlinu, da je Francuska tolerirala Hitlerovo zaposjedanje Rajnske oblasti i da je Churchilleovo otvoreno pismo Hitleru objavio „Times“ trideset i osme, a u njemu piše: “Ako bi Englesku snašla nacionalna nesreća usporediva s nacionalnom nesrećom Njemačke iz 1918., molio bih Boga da pošalje čovjeka sa snagom Vaše volje i duha.“ Iz Hrvatske takvih pisama nije bilo. Iz Srbije je bilo divljenja (Velimirović).

A da 1918. Wilsonova ideja o samoodređenju naroda nije sabotirana pa nas je snašla nacionalna nesreća, i da nije bilo priglupih hrvatskih političara, ne bismo se našli u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, ne bi bilo srbijanskoga terora i ne bi bilo potrebe za ustašama, jer protiv koga bi trebali ustati? Da Zapad nije tako blagonaklono gledao na Hitlera i nacizam, dopuštajući čudovištu da naraste, da je krenuo svim silama i možda zapriječio rat, Banovina Hrvatska mogla je mirnim putem postupno prerasti u samostalnu hrvatsku državu.

Glede Očenaša, papa je u pravu. Neke riječi su izgubljene u prijevodu, riječi koje su naraštaji i naraštaji katolika, kršćana uopće pa i bosanskih krstjana, ponavljali bez provjere. Sada moramo učiti da naučene riječi „ne uvedi nas u napast“ nisu točne jer Bog nikoga ne uvodi u napast niti napastuje, nego treba reći „ne prepusti nas napasti“. Što je i opet pomalo bogohulno, jer zašto bi Bog uopće razmišljao o tome da nas prepusti ili ne prepusti napasti. Ili je bio u napasti da nas prepusti, pa je odolio. Dao nam je slobodnu volju da se sami prepustimo napasti, što smo uglavnom i učinili.

Glumci

Dosta puta smo čuli od raznih redatelja i ne samo od njih, da vole glumce. Vrlo općenito. Ja volim glumce i glumice koji dobro glume, one koji glume da glume – ne volim. Imamo sjajnih glumaca, imali smo ih i imat ćemo, hrvatsko glumište živi i obnavlja se usprkos producentima i režiserima koji ih odvlače u mračni hintergrund privatnih bolesnih opsesija ili u pomodnosti postdramske koje vode u pakao besmisla. Svršetak godine se bliži, glumci su među prvima birali najbolje na svečanosti u HNK, odnosno njih su birali, a jesu li nominacije i pobjednici baš točno izabrani, u nekim slučajevima ostaje sumnja. No treba reći da je ove godine dodjela priznanja glumcima i predstavama bila nešto manje dosadna nego inače, nešto profesionalnije priređena, ali ono što je ostalo isto jest obraćanje pobjednica i pobjednika publici. S manje iznimaka, nagrađeni su izgovarali rečenice nedomišljene i ponekad zamorne, ponekad afektivne i preglumljene. Dobar je bio izbor pjesama, redom hrvatskih i čuvstvenih.

Na kraju, vraćam se kao i obično na početak i dramu „Juran i Sofija“ u kojoj Hrvati idu u bitku s Turcima s riječima „Za dom“. Molim dežurne idiote da postave pitanje tko je dopustio izvedbu 1989., a još više tko ju je pustio u program tv 2018., to više što je Kukuljević Sakcinski ustao u Saboru i progovorio hrvatskim jezikom, pa nije daleko od toga da i on bude proglašem prvim ustašom.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Ne postoje više dvije kolone, i to je dobro, ali postoji sveprisutna peta kolona

Objavljeno

na

Objavio

Nabujalo more, valovi od deset metara, pijavice i slomljene brodice, rijeke se ugledale na more pa i one podivljale, bujice od Zagorja do Like. U Rijeci je izostala očekivana kataklizma, tek je jače kišilo u drugom poluvremenu utakmice Hrvatska-Slovačka, a padali i golovi. Hrvatska ide na nogometni Euro, hrvatske vlasti idu na euro ne pitajući narod hoće li radije zadržati svoju nacionalnu valutu, što je još jedan izraz arogancije i bahatosti.

Ove je godine Kolona sjećanja imala vruću političku predigru u obliku istupa gradonačelnika Penave kojemu je, kao i Vukovarcima u cjelini, dosta prenemaganja „države“ i tijela koja bi trebala privesti pravdi srpske zločince. Država je kontrirala uvođenjem neradnoga dana 18. studenoga, što bi valjda trebalo smiriti Vukovar i mirno ga integrirati u zagrebački ustavno-pravni poredak. Četiri tisuće ubijenih u Vukovaru, sedam tisuća odvedenih u srbijanske logore, stradanja civila, ubojstva djece, silovane žene – sve se to 355 dana u godini uspješno stavlja pod tepih, kao i Škabrnja. Kao i Kostrići i još stotine i stotine mjesta u Hrvatskoj. Posao hrvatske državne vlasti nije (samo) stavljanje vijenaca i cvijeća, svijeća i lampiona, njezin je posao privesti krvnike pravdi.

Ne postoje više rečenoga dana dvije kolone i to je dobro. U stvari postoji još jedna, sveprisutna peta kolona, nevještom oku nevidljiva i nepregledna, zbog snažne disperziranosti, kapilarne rasprostranjenosti od vrha do dna. Ta kolona u studenom tiho i skrovito odaje počast srpskim zločinima i počiniteljima, iza zatvorenih prozora i spuštenih rebrenica, a čim prođe jednodnevna jednom godišnje obavljena hodanja, peta izlazi na svjež zrak i duboko udiše takozvanu hrvatsku demokraciju, te u ostalim danima i mjesecima radi svoj posao.

Koliko sam uspio vidjeti vijesti, na Ovčari se dan prije Kolone pojavio Pupovac. Njemu ondje nije mjesto, njegov je čin licemjeran. Zašto? Ako tko, kao što on čini, slavi pokolj nad Hrvatima u Srbu i okolici 1941., onda mu ne treba vjerovati da iskreno odaje počast Hrvatima masakriranim 1991. U izvedbi jedne te iste zločinačke ideje. Izjava da žrtve (ne kaže kojem narodu pripadaju) ne mogu biti motiv za novu (ili tako nešto) bezumnu mržnju, također je dvosmislena, odnosno dio je njegovih poznatih insinuacija da se u Hrvatskoj pojačava govor mržnje, koja bi, po njemu, mogla prerasti u bezumnu mržnju. Spominjući žrtve (bez bližih oznaka), a ne spominjući krvnike (s bližim oznakama), Pupovac se još jednom otvoreno ruga hrvatskoj tragediji. Vukovarci su njegov dolazak popratili prijezirom. Usput, sve tužbe protiv Pupovca su odbačene, kao što se moglo pretpostaviti.

Jakov za sada vodi

Glede predsjedničkih izbora: sudeći po popularnosti, najveće šanse ima Jakov Kitarović. Odmah zatim Kolinda Grabar Kitarović, pa Miroslav Škoro, te ubogi Milanović. Kolakušić bi očito precrtao Bijelu kuću i smjestio ju na Pantovčak, uselio obitelj i samostalno, suvereno i nezavisno vladao podanicima. To (još) ne prolazi. Milanoviću je sve nenormalno, sramotno i grozno, a takvo će stanje, veli promijeniti u normalno, plemenito i lijepo, što također ne prolazi kod birača jer nisu izgubili pamćenje. Škoro ne bježi od teških tema, zahtijeva međunarodnu komisiju za Jasenovac i prekopavanja arhiva sve dok istina ne izađe na površinu, što je u skladu sa zahtjevima više puta ponavljanim u ovoj rubrici. Ne znam, doista, zašto se panično bježi i od prekopavanja terena, na kraju krajeva tomu se bilo pristupilo i u vrijeme komunističke Jugoslavije, a zašto se brzo odustalo, poznata je priča. Histerična reakcija razbajrušenog agitpropa govori sve.

Kolindin program (zaboravite operetnu prezentaciju) je u biti dobar, pokriva sve što se pokriti može, a jedina je od kandidata spomenula hrvatski jezik, ako se ne varam. Kada bude izabrana, a vjerojatno hoće, trebat će malo razraditi tu prologomenu i – barem u okviru ne baš posve slabašnih ovlasti – ozbiljnije se pozabaviti suvremenim položajem hrvatskoga jezika. Eto, Putin je, primjerice, osobno stao na čelo nove bitke za ruski jezik, njegovu dostojnost i rasprostranjenost. Shvatio je. Doduše, ta briga ima i druge dimenzije, ali ne ćemo sada o tome.

Nego ćemo o hrvatskom i nadalje. Povijest hrvatskoga jezika nerazdvojna je, naravno, od povijesti hrvatske književnosti. Hrvatska književna povijest nerazdvojna je od političke i društvene, ne samo umjetničkim djelima nego i izravnim angažmanom književnika koji su od najstarijega doba do danas djelovali na političkoj sceni. Bilo je tako i devedesetih, oko Tuđmana cijeli niz književnika, a i on se među njih ubrajao. Koliko književnika danas vidite u tzv. zakonodavnoj, tzv. izvršnoj ili ne daj Bože pravosudnoj vlasti, također tzv. Vrlo, vrlo malo, samo jednog se mogu sjetiti ovako na prvu, to jest Reinera. Ali zato ima osuđenih kriminalaca, potkapacitiranih unterpolitičara, cirkusanata i sivih figura koje nastoje ostati nezapaženim i rade u sjeni.

Među književnicima je nastala (gotovo) prirodna podjela koja je, naravno, ideološke naravi. Oni tzv. lijeve provenijencije, više-manje orjunaških sklonosti, osjetili su trenutak kada se moraju oštro odvojiti od onih koji naginju hrvatstvu, i dobro su učinili. Naime, razumjeli da će u novoj konstelaciji snaga nakon dvije tisućite godine biti protežirani, da je nastupilo njihovo vrijeme i da će ih svaka vlast tetošiti: lijeva jer joj pripadaju, desna jer je samo naoko desna. Tako je i danas. Da je živ, Matoš ne bi dobro prošao.

Ostavimo na čas po strani tu dimenziju, zaboravimo na podjele, i upitajmo se kakav je položaj književnika u ovim vremenima. Ili još bolje, u skladu s mitskom Deklaracijom, kakav je naziv i položaj hrvatskoga književnika. Koliko mi kažu, birokracija u popisu „zanimanja“ vodi književnike kao – spisatelje. One koji imaju spise i po njima nešto spiskaju. Izvan birokratskog rječnika imamo pisce i književnike. Pisci pišu, valjda, i to svašta, a književnicima se objavljuju knjige. Postoje tu i neki jezični problemi koji kompliciraju stvari, ali ponešto i objašnjavaju – riječ pisac teško je prevesti u ženski rod, iako ne i nemoguće, birokratski spisatelj ima ženski pandan u spisateljici (ženi koja premeće spise), a književnica i književnik naoko su jedini prihvatljivi i ravnopravni oblici, riječi koje točno govore kojim se to „zanimanjem“ dotična ili dotični bave. Ali ne, postoji i još jedan novi pojam: gledam i slušam onu kratku emisiju nakon Dnevnika HTV-a, mladoliki nakladnik očito u milosti izvršne države, govori o „proizvođačima teksta“. Eh, napokon je proizveden pravi izraz za bijednike koji se bave književnim poslom, književnosti više nema, nema književnika, postali smo proizvođači teksta. Usput, miljenik izvršne kulturne vlasti je, čini mi se, izdavač anarhističke diverzije tiskane pod nazivom „Jeziku je svejedno“. Još jedna potvrda tzv. kulturne politike.

S tim besmislenim mislima hodam po Interliberu iliti Međuknjižju svršetkom prošloga tjedna. Čujem da su prije mene bili ondje mnogi političari jer su blizu svakojaki izbori. Visoki predstavnik izvršne vlasti pohvalio se da je kultura navučena na jedan posto brutalnog državnog proračuna. Između ostalog i da su isplaćeni zaostatci nastali tko zna kada a u svezi s naknadom za pravo javne posudbe (iz javnih knjižnica). To me je razveselilo, pa sam nazvao ZAMP koji se sada bavi tim poslom i upitao ljubaznu gospođu gdje je moj novac od posudbe u 2017. i 2018., budući da se 2019. već bliži sretnom kraju. Ljubazno mi je priopćeno da se na tome radi i da novac za 2017. mogu očekivati 2020. Hoću reći, spomenuti zaostatci nisu plaćeni, a da je do sve te zavrzlame došlo najmanje je kriv ZAMP koji se zadnji umiješao u tu priču, nakon što su i inače vrlo efikasne „institucije“ toliko zamrsile konce da ih je teško otpetljati.

Hajde, velim, i to će biti jednoga dana, koji neki stariji književnici možda i ne dožive. Uostalom, koga vraga čekaju novac od posudbe iz knjižnica, kao da im je o glavu, pa dobivaju od nakladnika sjajne honorare za svoje knjige, između nula i deset ili u najbolju ruku dvadeset tisuća kuna za opsežan roman. Dobivaju i potpore ako im se posreći i ako su komu osobno simpatični, a obično nisu. Tako je uspostavljen suvremeni žrvanj: književnika, to jest proizvođača tekstova, melje se između privatnog nakladnika i državnoga tijela, s tim da najveći dio privatnih izdavača ovisi o državnom novcu pa se mora i on prilagoditi vremenu.

O svemu rečenom bilo je govora i na marginama Svjetskog festivala hrvatske književnosti, održanog pod pokroviteljstvom predsjednice države. Naziv na prvi pogled pretenciozan, ali u biti točan: namjera je bila okupiti književnike koji pišu hrvatskim jezikom na svim stranama svijeta, no kako visoko predstavništvo kulturne izvršne vlasti nije pokazalo volju da posegne u kesu, moralo se posegnuti za redukcijom i pozvati samo hrvatske književnike iz Hrvatskoj zemljopisno bližih zemalja, Austrije, Italije, Bosne i Hercegovine, Mađarske, Vojvodine, Crne Gore itd. Trebalo je biti ondje, uvodnoga dana, trebalo je čuti te ljude koji čuvaju i stvaraju hrvatsku književnu riječ, bore se do zadnjega daha u nepovoljnim okolnostima ili se nekako snalaze u povoljnijim, iz Hrvatske ne dobivaju potporu koju priželjkuju, ali dobivaju obećanja na dugom štapu. Sva su izlaganja bila na vrhunskoj razini, a zajednički bi nazivnik mogao biti: dajte vi u Hrvatskoj napokon shvatite da smo i svi mi dionici jedne i jedinstvene hrvatske književnosti, nemojte nas držati rubnim pojavama. Barem biste mogli otkupljivati naše knjige, ako ništa drugo. U govoru Tomislava Žigmanova, rječitog kulturnog i političkog vođe Hrvata u Vojvodini, prvi put sam osjetio stanovitu rezignaciju, ne još i malodušnost.

Jest. A u razgovorima štošta čovjek nauči, ili barem dopuni što već zna. Eto recimo: Boka kotorska kojoj se Crna Gora približila poslije I. svjetskog rata, a komunisti joj posve izručili zaljev hrvatskih svetaca poslije II. rata. Ondje je, u sadašnjoj Crnoj Gori (nalazi se imenom i u Deklaraciji o Domovinskom ratu, ne zaboravimo) jedan posto Hrvata, to jest manje od jedan posto. Hrvatski književni poslenici (proizvođači), antologičari, književni povjesničari u Boki doista su odlučili boriti se do zadnjega daha, do zadnjega Hrvata, organizirani su, djeluju, podsjećaju na velika imena starije i bliže hrvatske književnosti, izvukli su iz tame zaborava velikoga pjesnika Viktora Vidu koji je morao u iseljeništvo a nostalgija ga gurnula pod kotače vlaka. I još nešto: Crna Gora koja inače ima velikih problema sa srpskim življem unutar sebe, prema ostatcima Hrvata vodi delikatnu politiku – razjedinjenja. Kao da nema drugog posla. Da, kao što se u Srbiji (Vojvodini) zabija klin u hrvatsko biće, pa ih se dijeli na Hrvate i Bunjevce koji nisu Hrvati nego tko zna što su, tako je politička misao suvremene Crne Gore došla na ideju da Hrvate podijeli na Bokelje i Hrvate. S tim da onda, naravno, ni Bokeljska mornarica nije hrvatska. Pa će i prebogata sakralna baština Boke vjerojatno biti proglašena bokeljskom, samo da nije hrvatska i katolička.

Hrvatski studiji

Studentski kampus u zagrebačkom Borongaju nalazi se na površini koju je u onim lijepim komunističkim vremenima zauzimala golema kasarna. Nisam ondje „služio“ nego u Makedoniji, ali su me poslije odsluženja počeli svake nedjelje pozivati na nekakve vježbe. Dok mi nije dojadilo, pa sam od poznanika liječnika dobio listinu s toliko poznatih i nepoznatih bolesti da su se srpski oficiri u Borongaju odmaknuli od mene u strahu i skinuli me sa „spiska“ (proizvedenog od spisatelja). S jugoslavenskom vojskom susreo sam se opet tek početkom devedesetih, u odori hrvatske vojske.

No, zaboravite taj uvod, jednostavno su mi se vratile slike kada sam se automobilom vozio do zgrada u kojima uče studenti Hrvatskih studija. U jednoj od njih održana je prošloga tjedna svečanost dostojna da se zabilježi, dvadeset i sedma godina od osnutka studija koji je izazvao veliki gnjev orjunaške klateži, proglašavan nelojalnom konkurencijom Filozofskom fakultetu na kojemu su predavali i predaju mnogi crveni kadrovi. Bilo je lutanja i unutar Sveučilišta oko statusa Hrvatskih studija, no sada je s tim gotovo: do Božića će, reče dekan dr. Mario Grčević, Hrvatski studiji postati i formalno fakultet, a potvrdio je to i rektor Boras.

O hrvatskom jeziku još i vazda

Lijevi tisak propagira objavljivanje Školske gramatike u produkciji notornog Instituta za jezik i jezikoslovlje. Slučajno (ili ne) do mene je internetom doplovila analiza te gramatike, analiza pisana profesionalno, na visokoj znanstvenoj razini. Ukratko, dokazuje brojnim primjerima da je Školska gramatika žalosni promašaj (urednik Jozić), nesustavan uradak, k tomu još i protkan prikrivenim vukovskim ljepotama. Ilustracija: osobna zamjenica u zagradi ima i naziv lična zamjenica, baš kao da je iz knjige „Jeziku je svejedno“. Druga ilustracija: govori se o ništičnom nastavku. Ja ne znam što je ništični nastavak, možda vi znate, poštovani čitatelji, ako ne znate objasnit će vam djeca kojima je namijenjena Školska gramatika. Nema veze s ništarijama. Ili ima.

Institut je, inače, pod kapom Ministarstva znanosti i obrazovanja, pa se valjda svojim proizvodima uklapa u Školu za život, koja je doista učinila preokret na obrazovno-odgojnoj sceni: u školama nema ni đaka ni učitelja. Beskrajno ferije, oh da sam barem učenik.

Još nešto: ipak mislim da je školska reforma uspjela. Uspjela je izbaciti iz lektire „Smogovce“, a to je velik uspjeh, nakon što četrdeset godina takav pothvat nije pošao za rukom nikomu, pa ni Šuvaru.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Neiskorišteni hrvatski potencijali

Objavljeno

na

Objavio

Odnos prema Hrvatima u iseljeništvu

Treća sjednica drugoga saziva Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske održana od 8. do 10. studenoga u Varaždinu još je jednom skrenula pozornost na služben i stvaran odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine koji bi morao biti bitno bolji.

Na sjednici toga savjetodavnoga tijela Vlade RH, koje, prema službenoj definiciji, »pruža pomoć Vladi Republike Hrvatske u kreiranju i provedbi politike, aktivnosti i programa u odnosu na Hrvate izvan Republike Hrvatske«, uvodeći u sjednicu, predsjednik toga tijela Ivan Grbašić, predstavnik iseljenih Hrvata u Kanadi, postavio je konkretno i neugodno pitanje: »Srami li se Hrvatska svoje dijaspore?« Premda je za to pitanje, kako su prenijeli mediji, predsjednik Vlade na toj sjednici rekao da je ono krivo postavljeno, ono ipak dotiče bit odnosa službene hrvatske politike prema pripadnicima hrvatskoga naroda u inozemstvu.

Naime, upravo ta politika, od početne koja je bila stvarno prijateljska i dobrohotna, osobito u kritičnim vremenima velikosrpske agresije, promijenila se doslovno u neprijateljsku te je hrvatska Vlada u predvečerje službenoga ulaska Hrvatske u Europsku uniju posebnim zakonom, medijski prozvanim »Lex Perkovič«, pokušala spriječiti izručivanje njemačkomu pravosuđu osoba koje su izravno umiješane u atentat na Hrvata koji je zbog svojega mišljenja bio prisiljen otići u iseljeništvo i tako spašavati svoju kožu.

Diskontinuitet

Koliki je diskontinuitet službene hrvatske politike prema Hrvatima izvan domovine vrlo je zorno vidljivo po činjenici da je ukinuto ministarstvo zaduženo za dijasporu, a broj predstavnika iseljeništva zastupnika u Hrvatskom saboru sa 12 smanjen na samo tri!

Moglo bi se reči da je vrlo malo ostalo od službene politike prvoga hrvatskoga predsjednika prema hrvatskomu iseljeništvu te ni jedna Vlada nakon smrti prvoga predsjednika ni približno ne zastupa njegova politička gledišta u tom pitanju.

Činjenica je da je koalicijska Vlada predvođena HDZ-om, koji je nešto skloniji hrvatskomu iseljeništvu od SDP-a i koji je od dijaspore dobivao osjetno više glasova, pristala na političku trgovinu u kojoj je broj zastupnika iseljene Hrvatske u Hrvatskom saboru sa 12 sveden na samo tri.

Iseljeništvo

Spomenuti diskontinuitet u službenoj politici Republike Hrvatske nije slučajan, nego je posljedica jačanja političkih snaga kojima ni Hrvatska ni hrvatski narod ne predstavljaju nikakvu veliku vrjednotu, odnosno to je obnavljanje kontinuiteta uglavnom neprijateljske politike iz razdoblja komunizma prema hrvatskomu iseljeništvu.

Elemenata baš te neprijateljske politike i danas ima ne samo u političkim strankama, nego i u brojnim državnim i društvenim tijelima i, što Hrvati u iseljeništvu posebno doživljavaju, u hrvatskoj diplomaciji.

Premda je osnivanje Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske korak prema poboljšanju toga odnosa, ipak treba reći da je tako glomazno tijelo sa 55 predstavnika Hrvata izvan Hrvatske (od toga devet članova predstavnika Hrvata iz Bosne i Hercegovine, 17 članova predstavnika hrvatske manjine i 29 članova predstavnika hrvatskoga iseljeništva) te brojnim predstavnicima najznačajnijih institucija vezanih uz iseljeništvo u RH, a samo sa savjetodavnom funkcijom, više dimna zavjesa negoli odraz želje da dođe do stvarnoga normaliziranja odnosa prema Hrvatima izvan domovine.

Kad bi u proteklih gotovo 30 godina u službenoj državnoj hrvatskoj politici bilo stvarne ljubavi prema hrvatskomu narodu, točno bi se znalo što treba učiniti da se na opće dobro hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske iskoriste svi hrvatski potencijali, bez obzira na to radi li se o Hrvatima u domovini ili izvan nje.

Potencijali

Kad bi se Republika Hrvatska stvarno koristila i potencijalima Hrvata izvan domovine na svim područjima društvenoga života, ubrzo bi procvala. Može li itko zamisliti da bi hrvatska nogometna reprezentacija bez nogometaša koji su napustili Hrvatsku i igraju u moćnim klubovima bila dorasla osvojiti srebro zlatnoga sjaja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji?

Činjenica je da bi mnogi Hrvati iz iseljeništva i te kako mogli pomoći u oslobađanju od komunističkih uza, tj. u izgradnji demokracije u Hrvatskoj, i te kako bi mogli pomoći u izgradnji zdravoga i uređenoga društva, bez suvišne birokratizacije i bez političke podobnosti i korupcije, u podizanju gospodarstva i svih segmenata društvenoga života, ali baš sve to određenoj grupaciji u Hrvatskoj ne odgovara i ona svim sredstvima priječi oslobađanje ljudi u Hrvatskoj i normalizaciju odnosa Republike Hrvatske i Hrvata izvan nje.

Nije li zapanjujuće da je tek nedavno olakšano osobama hrvatskih korijena koje žive na svim kontinentima dobivanje hrvatskoga državljanstva? Nije li neobična činjenica da se na sjednici u Varaždinu moralo ponovno zahtijevati olakšanje konzumiranja ustavnoga prava za sudjelovanje u izborima uvođenjem dopisnoga glasovanja u hrvatskom iseljeništvu?

Kakva je to hrvatska politika koja tako dugo nije željela nove hrvatske državljane i koja, čini se, ni sada ne želi omogućiti dopisno ili elektroničko glasovanje hrvatskim državljanima izvan Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari