Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Mnoge guske i gusani ni dan-danas se nisu vratili iz magle

Objavljeno

na

Vrijeme u Hrvatskoj između bure i juga, maglovito kao što se priliči na obljetnicu Stjepana Radića, od čijih su govora i djela medijima poznate samo guske u magli, pa su se i one od silne uporabe nekako istrošile. Ali da su ostale u svijesti, jesu, a jesu li što pomogle u onim vremenima južnoslavenskih tlapnja? Nisu. Nije se istrošio pojam „južni Slaveni“ nego je i dalje u svakodnevnoj uporabi. Ne sjećam se tko je postavio pitanje zašto ne postoji pojam „sjeverni Slaveni“, ali tko god bio, pametno je upitao.

Južnjaci su po ilircima Iliri, po Gaju i njegovim iluzijama, dotično svi su južni Slaveni jedan narod ilirski – zarazio je time (privremeno) i Kukuljevića: nedavno je na jednom od programa HTV-a bila prikazana snimljena drama „Juran i Sofija“ odigrana 1989. pod zidovima zagrebačke katedrale, s Enom Begović u ulozi Sofije. Bio sam tada u publici, u vrijeme kada smo dizali hrvatsku samosvijest i preokret se nazirao, pa je i stara, romantična drama o pobjedi Hrvata pod Siskom trebala poslužiti rečenoj svrsi, ali me je i onda zasmetao „ilirski narod“, premda sam znao u kojem je povijesnom kontekstu konstruriran, a niti su Gaj i njegovi mogli znati (a znakova je bilo) kamo bi tlapnja mogla odvesti u budućnosti.

U trenutku kada je stvorena SHS hrvatski su se političari ponašali kao mala djeca koja su samo htjela pobjeći od Guskejedne maćehe, bečko-budimske, uopće ne misleći kako će im biti kod druge, beogradske, te su se našli u položaju Ivice i Marice, dječice koje je vještica strpala u kavez. To je sva priča o devetsto osamnaestoj, ispričana na ovaj način pogodna je za niži uzrast školaraca koji još ne mogu pratiti učene povijesne rasprave, prošastih dana plasirane i u obliku novinskih feljtona. No dok su se Ivica i Marica snašli i oslobodili, Hrvati su samo na trenutak ponešto prodisali, ali u novim ratnim okolnostima i pod totalitarnim režimom koji je hrvatsku državu, priznatu od 86 zemalja, prokockao za četiri godine. A onda opet u jugoslavenski kavez, i to komunistički, totalitarni.

Zašto to pišem, i još ovako infantilno jednostavno? Vjerojatno vam je jasno: zato što se mnoge guske i gusani ni dan-danas nisu vratili iz magle, zato što i danas s njima imamo posla, a za dvonožne pernate ptice vrlo su dobro organizirani, pa i u slobodnoj i navodno demokratskoj Hrvatskoj pronose jugoslavensku ideju, na dobrim su položajima, vladaju većinom medija, a one četiri ratne godine Nezavisne države Hrvatske rabe kao malj za vještice, te uvijeno ili otvoreno nameću hipoteku hrvatskom narodu, kao i u vrijeme komunizma, provlačeći stalnu i podmuklu tezu da je RH u užasnoj opasnosti od povratka u stanoviti oblik NDH. Tezu o fašizaciji Hrvatske, do sada uglavnom rabljenu za domaće potrebe, u zadnje su vrijeme internacionalizirali, nalazeći saveznike u njima sličnim tipovima raspoređenim po Europama, neupućenim ili zlonamjernim. Hrvatska državna vlast je toliko uplašena da ne zna što bi, umjesto da reagira kao mi iz početka devedesetih, kao Tuđman, kao pokret kojemu je pripisivana ista opaka teza, u vrijeme kada je srbizirana jugoslavenska vojska ponešto oklijevajući, spremala puč i napokon se stavila na raspolaganje Miloševiću, a podmetanja o ustašoidnosti nove vlasti u Hrvatskoj uzimala kao gorivo. Iste optužbe, ista proizvodnja straha kod malodušnijih Hrvata koji su na najteže načine bili naučili kamo bilo kakav otpor jugoslavenskim gospodarima života i smrti vodi, uz kriku i viku onih Srba koji su hrvatsku samostalnost proglasili svojim zatorom, uvježbani već godinama da tako čine i govore na skupovima, umreženi odavno u velikosrpski plan.

Ono što se događalo prošastih dana, dobro je tempirano. U dane kada su se Hrvati prisjećali Vukovara i Ovčare, Škabrnje, Lovasa, stratišta u Podunavlju i Srijemu, u Dalmaciji, pojavilo se izvješće pučke braniteljice (kojega puka, zaboga?) Lore Vidović, kadra iz provincijalnog SDP-a. Izvješće o ustašizaciji Hrvatske, bez ikakve sumnje sinkronizirano s pupovačkim krugovima i sklonim medijima. Poruka jest: samo se vi, Hrvati, šećite u kolonama i postavljajte vijence vojnicima i civilima iz devedesetih, mi ćemo promatrati i podsmjehivati se, pričati o građanskom ratu i protiv Deklaracije o Domovinskom ratu, predlagati da bude što manje kolona itd., ali ćemo vas usput istoga trena vratiti u četrdesete prošloga stoljeća gdje nam je sigurno utočište za sve klevete protiv hrvatskoga naroda u cjelini i prokazati vas kao nastavljače i poklonike.

O izvješću me je preko svojih novina izvijestila vrlo radosna Slavica Lukić, a dan poslije Boris Vlašić koji je „ukazao na bitne točke programa“ i još malo proširio tekst da bude uvjerljiviji. Naslov: „Kako nam je Lora Vidović objasnila da smo zemlja koja mrzi“. Pa je krenuo, a od koga bi, od Tuđmana. Zatim se odmah, da bi ostao na predsjedničkoj razini, očešao o Kolindu Grabar Kitarović jer je maknula Titovu bistu „zbog kojega može biti sretna slušati himnu“, čime je, veli analitičar, dala signal da se mogu uništavati i druge biste i spomenici. Kao grijeh uzima podatak da Hrvatski sabor ne propušta obilježiti Bleiburg, pa se opet vraća na predsjednicu koja ne čuje povike na stadionu i time daje ustaštvu legitimitet.

I poantira: tada legitimitet dobivaju ustaške metode, protjerivanje, proglašavanje manje važnima, nebitnima. I nadalje mu je Kolinda meta: “takvima (nevažnima) postaju i oni koje je poslala van“, to jest ljude koji odlaze tražeći posao „vani“. U svoj raspjevanosti novinar nema granica, ustašluk je i sprječavanje ilegalne migracije, promjena definicije braka, „prozivanje na satovima vjeronauka“, pa čak i zabrana (?) cijepljenja. Svi su odgovorni, od Tuđmana nadalje da “zemlja postane ružna, da bude zemlja o kojoj se govori s grimasom gađenja, jer smo zemlja koja tolerira ustaštvo.“

Cijela opisana usklađena akcija, plus „pismo manjina“ kojim se traži očitovanje od Vlade, ne može se nazvati državnim udarom, ali može udarom na državu. Ili možda samo sitnim denunciranjem, ili najbolje – širenjem lažnih vijesti, što spada ili će spadati pod udar zakonskih sankcija.

I kako onda ne bi ne samo beogradski tabloidi i pretežiti dio srbijanskoga puka, kao i političari, govorili o Hrvatima kao ustašama, kao što ih zvali i onda kada su četnici ubijali hrvatske žene, djecu i branitelje u vrijeme srpske agresije, kako ne bi kada im iz Zagreba stiže potvrda. Firma. I ne samo iz medija, nego, eto, s „visokog položaja“ u hrvatskoj nomenklaturi, što mjesto pučke pravobaraniteljice otprilike i jest. One iste čija su izvješća već odbijana u Saboru, ali je i nadalje ostala. Znamo i zašto.

Kao što rekoh, navodna ustašizacija Hrvatske se internacionalizira, i to je novi momentum, takoreći, od Austrije do Australije. Već je zadnja komemoracija na bleiburškom polju dala naslutiti kamo stvari vode, a sada je slutnja i potvrđena. Ima li Hrvatski sabor, pokrovitelj komemoracije, neki vanjskopolitički odbor, imamo li ministarstvo vanjskih poslova koji će strancima objasniti da je riječ o sjećanju na stotine tisuća Hrvata ubijenih u komunističkom genocidu 1945., a ne o proslavi ustaškoga režima? Nemamo. Zato imamo („vanjskopolitičko“) povjerenstvo za praćenje srbijanskoga pravosuđa „u okviru ispunjavanja mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju Srbije EU“ koje se jednostavno zamrznulo i ništa ne radi, a Beograd se izruguje, imamo vanjskopolitičku ministricu koja se s tim ne zna nositi, a i u sukobu interesa je jer je bila savjetnica istoj toj Srbiji….

No, vraćam se na internacionalizaciju, premda nisam otišao daleko: ljudi koji su na popisu u Pupovčevom biltenu ili na nekom drugom nepoznatom, sve više imaju neprilika s dobivanjem viza, što znači da su mnoge zemlje, vizne takoreći, alarmirane i već imaju svoje popise u službama na aerodromima pa ne puštaju u zrakoplov „opasne tipove“ iz Hrvatske. Što rade odgovarajući resori u hrvatskoj državnoj vlasti da to spriječe? Za sada ne vidim korake. Optimisti su već povjerovali da su ta vremena iza nas, ona, recimo, kada je Kanada uvela formulare za dobivanje vize, u kojima se od tražitelja zahtijevalo da napiše u kojoj je postrojbi Hrvatske vojske bio i gdje je bio (da nije možda bio u izmišljenoj bitki Kanađana i Hrvata, za koju su mnogi dobili odličja). Ili državnoj vlasti i premijeru odgovara takvo stanje, jer se zabavljaju kada kritičar s desnice ima teškoća, a i sami se sve češće obrecavaju na saborske zastupnike koji im nisu po volji, kao Plenković na Brunu Esih, s vrlo jasnim aluzijama.

Namjerno ili ne, takvim postupcima neizravno daju legitimitet piskaranjima u stilu B. Vlašića i izvješćima Lorinim, distanciraju se od desnice, kriminaliziraju je svisoka u ime navodnoga desnog centra ne bi li stekli simpatije Novosti, Novog lista i sličnih – desnicu koja nije ništa drugo do glas naroda kojemu je preko glave da ga se vrijeđa s pozicija protuhrvatskih ili kunktatorskih, da se osjeća kao da je i nadalje u jugoslavenskim okvirima i mora dobro paziti što govori, ne skretati s linije, ne zahtijevati da se referendumima mijenjaju stvari koje vlast ne želi promijeniti, pa i kada je u pitanju nešto važnije od rezanja rogova jadnim kravama. Kada sam nedavno pisao da se ništa nije promijenilo, i da smo opet na neki način u SR Hrvatskoj, mislim da sam bio u pravu. Što ne znači da sam malodušan ili razočaran, jer mi je jasno da je riječ samo o nelagodnoj fazi koja će brzo biti prevladana. (Jaspers: „Svaki čovjek je odgovoran za način na koji se njime vlada.“) A drski napad na predsjednicu znak je i za početak kampanje koja će, kao i euroizbori, obilježiti godinu koja dolazi i u kojoj Kolinda ne odlazi.

Ova godina nije bila izborna, ali je bila izbornička (Z. Dalić), barem, znači, u športu trijumfalna zahvaljujući talentu i borbenosti hrvatskih nogometaša, kojima su se upravo pridružili i tenisači. Svijet se divi, pita se tko je ta Hrvatska. Ako pita vlašiće, bit će zapanjen odgovorom da je to ružna zemlja o kojoj se govori s gađenjem.

Očenaš

Posjet hrvatskih biskupa Vatikanu nije bio samo formalni ritual, svašta se iz njega moglo pročitati, a i čitalo se. Papa Francisco i sam pridonosi internacionalizaciji o kojoj sam govorio, odugovlačenjem kanonizacije bl. Alojzija Stepinca, a na izravan upit kada će, odgovorio je da se nada. Pa se hrvatski kler i hrvatski narod nadaju, a što će. Ionako je Ivan Pavao II. rekao da su Hrvati narod nade, te se eto nadaju. Piskarala i u tomu vide svoj trijumf, nešto, znači, nije u redu s tim Stepincem kada Argentinac toliko oklijeva, ima tu nešto što on i SPC znaju, a mi ne znamo. A što to oni znaju a mi ne znamo, ne znamo. Ili oni ne znaju tko je usred ponizne Europe okupirane nacistima, jedini javno govorio protiv nasilja i rasizma, dok su drugi šutjeli. A još je mnogo toga Stepincu u prilog, puno manje u prilog Franciscu koji je u opasnosti da ga se uvede u napast i počne sličiti Jakovu Blaževiću.

O toj Europi koju sam spomenuo pisao je njemački filozof i antinacist Karl Jaspers u knjizi „Pitanje krivnje“ i, ne dovodeći u sumnju tko je započeo rat u kojemu su stradali milijuni i tko je činio zlodjela uključujući holokaust, usput podsjetio na nekoliko poraznih činjenica u držanju Zapada prema nacistima prije izbijanja rata: da su sve države priznale Hitlerov režim, da su se sjatile na Olimpijadu trideset šeste u Berlinu, da je Francuska tolerirala Hitlerovo zaposjedanje Rajnske oblasti i da je Churchilleovo otvoreno pismo Hitleru objavio „Times“ trideset i osme, a u njemu piše: “Ako bi Englesku snašla nacionalna nesreća usporediva s nacionalnom nesrećom Njemačke iz 1918., molio bih Boga da pošalje čovjeka sa snagom Vaše volje i duha.“ Iz Hrvatske takvih pisama nije bilo. Iz Srbije je bilo divljenja (Velimirović).

A da 1918. Wilsonova ideja o samoodređenju naroda nije sabotirana pa nas je snašla nacionalna nesreća, i da nije bilo priglupih hrvatskih političara, ne bismo se našli u karađorđevićevskoj Jugoslaviji, ne bi bilo srbijanskoga terora i ne bi bilo potrebe za ustašama, jer protiv koga bi trebali ustati? Da Zapad nije tako blagonaklono gledao na Hitlera i nacizam, dopuštajući čudovištu da naraste, da je krenuo svim silama i možda zapriječio rat, Banovina Hrvatska mogla je mirnim putem postupno prerasti u samostalnu hrvatsku državu.

Glede Očenaša, papa je u pravu. Neke riječi su izgubljene u prijevodu, riječi koje su naraštaji i naraštaji katolika, kršćana uopće pa i bosanskih krstjana, ponavljali bez provjere. Sada moramo učiti da naučene riječi „ne uvedi nas u napast“ nisu točne jer Bog nikoga ne uvodi u napast niti napastuje, nego treba reći „ne prepusti nas napasti“. Što je i opet pomalo bogohulno, jer zašto bi Bog uopće razmišljao o tome da nas prepusti ili ne prepusti napasti. Ili je bio u napasti da nas prepusti, pa je odolio. Dao nam je slobodnu volju da se sami prepustimo napasti, što smo uglavnom i učinili.

Glumci

Dosta puta smo čuli od raznih redatelja i ne samo od njih, da vole glumce. Vrlo općenito. Ja volim glumce i glumice koji dobro glume, one koji glume da glume – ne volim. Imamo sjajnih glumaca, imali smo ih i imat ćemo, hrvatsko glumište živi i obnavlja se usprkos producentima i režiserima koji ih odvlače u mračni hintergrund privatnih bolesnih opsesija ili u pomodnosti postdramske koje vode u pakao besmisla. Svršetak godine se bliži, glumci su među prvima birali najbolje na svečanosti u HNK, odnosno njih su birali, a jesu li nominacije i pobjednici baš točno izabrani, u nekim slučajevima ostaje sumnja. No treba reći da je ove godine dodjela priznanja glumcima i predstavama bila nešto manje dosadna nego inače, nešto profesionalnije priređena, ali ono što je ostalo isto jest obraćanje pobjednica i pobjednika publici. S manje iznimaka, nagrađeni su izgovarali rečenice nedomišljene i ponekad zamorne, ponekad afektivne i preglumljene. Dobar je bio izbor pjesama, redom hrvatskih i čuvstvenih.

Na kraju, vraćam se kao i obično na početak i dramu „Juran i Sofija“ u kojoj Hrvati idu u bitku s Turcima s riječima „Za dom“. Molim dežurne idiote da postave pitanje tko je dopustio izvedbu 1989., a još više tko ju je pustio u program tv 2018., to više što je Kukuljević Sakcinski ustao u Saboru i progovorio hrvatskim jezikom, pa nije daleko od toga da i on bude proglašem prvim ustašom.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale

Objavljeno

na

Objavio

EU je dobila novu šeficu Europske komisije Ursulu von der Leyen, njemačku ministricu obrane, za čijim odlaskom Nijemci neće plakati.

Ne baš tako davno, doživljavali su je kao rukopoloženu nasljednicu željezne kancelarke, no, zbog katastrofalnog stanja Bundeswehra, optužbi za plagiranje doktorske disertacije, učestalih napada oporbe i medija te poziva na ostavku, von der Leyen više nije bila dovoljno dobra za Njemačku. Ali očito jest za EK.

Prva žena na čelu EK, to je sasvim OK, no, u dubokoj sjeni njezinog obećanja o striktnom poštovanju rodne zastupljenosti ostaje zgaženo načelo geografske zastupljenosti – osovina Berlin-Pariz ostavlja istok Europe praznih ruku, a nakon Brexita njemačka dominacija u EU postaje druga ljudska konstrukcija vidljiva iz svemira.

Očito nije nužno biti uspješan u državi iz koje dolaziš da bi došao na vodeću poziciju u EU, dovoljna je karijera u pravim krugovima te savršeno vladanje europskom retorikom.

Iako još nije sve gotovo, Andrej Plenković, hvala Bogu, konačno je stigao primijetiti da požar koji bukti u Hrvatskoj nije samo na Zrću, već da se uvelike dimi i iz njegovih Banskih dvora, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Plenković je i dalje premijer najsiromašnije članice, egzodus se nastavlja, ovakav rast BDP-a garantira ništa više od ostanka na repu EU, a pod repom eurozone. Jedini domaći uspjeh mu je Agrokor, a i taj je okaljan aferom Borg.

Zaklinjao se da neće dopustiti gašenje sisačke rafinerije, no na koncu je šaptom ugasio. Utopljeniku Uljaniku dobacio je betonski pojas za spašavanje. Tri godine su prošle bez ikakvog pomaka oko obećanog preuzimanja Ine! Što se čeka? Možda odluka arbitraže u Washingtonu kao izlika da se situacija promijenila te da se mora sve prepustiti Mađarima.

Ovršni zakon ponovno je najavljen u verziji koja neće zadovoljiti nikoga osim neke borgove koje od ovrha žive. Očekuje se novi paket poreznih rasterećenja, ali opet ništa od poreza na nekretnine, a najavljeni rez PDV-a za samo 1 posto ponovno bi bio “izija vuk magare”. Čitav njegov mandat zapravo je kronologija raznih odgoda.

Čak i naizgled odlučan raskid s Mostom zapravo je posljedica čekanja da HNS bude spreman na preslagivanje. Čekao je do zadnjeg trena i s Istanbulskom konvencijom, pa proveo ratifikaciju ne shvaćajući kakve će to tektonske poremećaje izazvati. Neshvaćanje prirode vlastite stranke sad mu se vraća u lice. Serija afera s njegovim ministrima ne bi bila niti upola toliko razarajuća da prije toga nije podijelio HDZ, a time i iskrenu podršku svojoj vladi!

“Reći ću vam tko su novi ministri kad ja kažem da je vrijeme”, još je jedna Plenkovićeva izjava à la Kralj Sunce koja savršeno ilustrira krah komunikacijske strategije čovjeka koji sebe smatra Velikim Komunikologom. U načelu, sasvim je ispravno ne pristati da ti drugi udaraju ritam, no, kasno je “dedramatizirati” i glumiti da uzde čvrsto držiš u rukama nakon što tri tjedna nisi primijetio da se kriza otela kontroli.

I onda ministar Goran Marić, vidjevši da ga nitko neće ni pokušati zaštititi, sam odluči da je vrijeme za ostavku, a Plenković se nakon toga niti ne obrati javnosti!? I to je problem: Kako naći ministra koji zna da će isti dan kad se objavi njegovo ime kao u zlatnoj groznici krenuti na juriš tko će prvi zabiti lopatu u njegovu imovinsku karticu. Svaki mora znati da je topovsko meso. Za nijednog od njih nema 100 dana poštede.

Dakle, idealan kandidat nikada nije bio načelnik općine, ne posjeduje tvrtku, nema auto ni vozačku dozvolu, po mogućnosti nije pisao doktorat, ne daj bože knjigu. Tragikomedija u svemu je što se u medijima bivši Milanovićevi ministri postavljaju kao moralne vertikale, a najjadnije za HDZ da mu čak i HNS dijeli lekcije.

Stranka koja je simbol trgovačkog klijentelizma u Hrvata! U HDZ-u traže od Plenkovića da se riješi i HNS-ovih ministara koji su mu zabili nož u leđa dok je bio zauzet Bruxellesom. No, najveća kazna za HNS bila bi – ostaviti ih u ovakvoj vladi. To bi bila garancija njihovog nestanka na sljedećim izborima.

HDZ neće nestati, ali i relativna pobjeda može značiti poraz. Kad sam lani govorio da će se zbog Plenkovićeve pogrešne politike prednost HDZ-a pred SDP-om istopiti na razinu statističke pogreške, mnogi su se smijali. No, to se već umalo dogodilo na europskim izborima, a posljednje ankete potvrđuju.

Ovo sve znači da HDZ s Plenkovićem na čelu više nema koalicijskog potencijala osim u velikoj koaliciji sa SDP-om, koji je on sam, slučajno ili ne, vratio u život. Dakle, što nam se smiješi: Davor Bernardić premijer, Andrej Plenković ministar vanjskih poslova. Gore od toga bilo bi samo obratno, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari