Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Ako nema dovoljno domaćih mrzitelja, uvozit ćemo strane

Objavljeno

na

Navodno najtoplije ljeto na Sredozemlju u zadnjih 1500 godina (valjda otkad su počela mjerenja), što povezujem s povijesti Hrvata koji su dva stoljeća poslije pali na bizantski trik i doselili se na jug, a tako im je bilo lijepo i prohladno u današnjoj južnoj Poljskoj i Češkoj.

Nitko im nije rekao da će daleki potomci biti nošeni toplinskim valovima i da do toga prekrasnoga plavog mora mnogi ne će ni doći od silnih stranih turista. Pa i u međuvremenu, ne zaboravimo, Hrvatska je bila tranzitna turistička zemlja – u doba Petra Svačića a i nešto prije i poslije, gomile hodočasnika i križara prolazile su ovim krajevima s plemenitom namjerom da dođu do Jeruzalema, ali su usput krajnje neplemenito pljačkali sve što su stigli, o naknadnom razaranju Zadra da ne govorimo – najvažniji grad u hrvatskoj povijesti još su jednom razorili „saveznici“ četrdesetih godina prošloga stoljeća, o čemu je iscrpno pisano po prvi put u zborniku Hrvatskoga kulturnog vijeća (usporedba „razaranja“ Knina devedesetih i stvarnog uništenja Zadra četrdesetih, u svezi s haaškim suđenjem za tzv. prekomjerno granatiranje).

Nazor

Žalibože, naši zbornici nisu došli do širokoga kruga čitatelja, ali jest nedavni feljton u dnevnim novinama iz kojega sam saznao što nisam znao, da je naime dobrodušni čiča Vladimir Nazor održao ondje nakon „oslobođenja“ bijesan govor na ruševinama, s porukom da treba razoriti i ono što nije uspjelo „saveznicima“, pa sagraditi novi i ljepši, socijalistički valjda Zadar. S tim u svezi, ako je navod iz feljtona točan, a jest, treba ozbiljno priupitati kako to da se najveća hrvatska državna nagrada za kulturu i danas zove po Vladimiru Nazoru, shodno nazorima koje je obznanio u Zadru. Nimalo različitim od preporuka uglednih Rimljana, pristaša razaranja Kartage (no oni su imali razloga za taj zahtjev).

Otišao sam malo predaleko u povijest, pa se vraćam zbilji ovoga paklenskoj ljeta: požari, potresi, nevremena, pijavice, partijaneri, pijanice, buka, gužve, tuča, suša, tučnjave, ubojstva, prometne nesreće, stradavanja neopreznih u japankama na planinama. Hrvatska puna života i ponekih smrti, jako zanimljivih televizijskih priloga s uvijek istih naplatnih mjesta (koliko dugo čekate?) , izvješća o tome „koliko se dnevno ostvari noćenja“ (i to se čulo), o tome koliko se čeka na blagajnama Plitvičkih jezera jer ih ima (blagajna) kao i prije dvadeset godina. I o tome da je Dubrovnik začepljen (doslovce) jer ugostitelji ne samo što masno naplaćuju nego i u odvode puštaju masti. Pa ipak je, kažu u izvješćima, Dubrovnik i dalje top destinacija. Oduvijek je to i bio, i prije igara prijestolja, bio je top destinacija i u ratu kada su ga srpsko-crnogorski razbojnici i armija gađali topovima. Glede žive umjetnosti – ona je postala žrtvom novih razbojnika sa zvučnicima koji proizvode tenkovsku buku, pa je na Dubrovačkim ljetnim igrama bilo kakva predstava na otvorenom postala nemogućom, te je čarolija nestala. Još prigušen, ali sve snažniji pokret otpora protiv bučnoga turizma, može se nazrijeti.

U međuvremenu, od zadnjega javljanja, analizirali su se dojmovi s velikih proslava, u Kninu, Slunju, Sinju i drugdje, s naglaskom na hapšenja (ne uhićenja) hrvatskih branitelja i potomaka u Kninu, sedmorice veličanstvenih koji su dobri i pouzdani u ratu, ali ih u miru hrvatska policija (to jest dubinski dio državne vlasti) privodi u postaje i makar verbalno zlostavlja i novčano ili zatvorski kažnjava zbog verbalih delikata, kojih navodno nema osim kada sive vlasti kažu da ih ima. Knin se nastavio u Slunju, gdje je i opet bilo verbalnih delikata kojih u zakonu nema osim kada pupovci vele da ih ima. No Pupovca ne zanima toliko verbalni delikt, on je puno širi, njega muči što je nešto plaćeno iz državnoga proračuna jer je njemu na srcu jedino i samo hrvatska država i njezin interes, vrti svaku kunu prije nego ju potroši, što je vrlo lijepo i pohvalno. Ako će se koja kuna potrošiti na proslavu Oluje, toliko će kuna nedostojati njegovim novostnim tiskovinama, ali i ostalim podmetanjima Hrvatskoj za račun Beograda. On je, naime, na vlasti ili barem u vlasti, njegovi su Srbi po ministarstvima i dok (navodno ili ne) njegove ruke u Saboru odlučuju o krhkoj stabilnosti, dotle će raditi što hoće.

Glede uhićenja branitelja: samo je stameni biskup Košić dignuo glas i jasno rekao o čemu se tu radi, i o kome se radi, ostali su šutjeli ili potiho rogoborili. Valjda misle da se Crkva ne treba miješati u politiku, premda ovaj slučaj s doista hrvatskom politikom nema nikakve veze, nego s onom koju smo srušili devedesete, dakle represivnom komunističkom i jugoslavenskom. I tu je odgovor na sva pitanja, pa i na stalne potmule napade na Katoličku crkvu, Crkvu u Hrvata, na sveprisutne i nanovo potezane porive za ukidanjem ili promjenama ugovora s Vatikanom, drske uvrede upućene vjernicima i medijsko izopćenje onih – pa i poznatih sportaša – koji se ne libe priznati da su vjernici.

Ako nema dovoljno domaćih mrzitelja, uvozit ćemo strane, kao što smo uvezli stanovitoga Paula Stubbsa koji bolesnom nadbiskupu zagrebačkom, kardinalu Bozaniću, poručuje „Die you evil S of a B“. Taj je Stubbs bio (navodno se povukao) savjetnik Ekonomskog instituta, ali i više od toga, član Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. U Hrvatskoj! Sada će postati perjanicom raznih „društvenih“ instituta i udruga koje misle, govore i pišu isto, možda manje vulgarno, ali svakako uporno, i ne radi se tu o vjeri ili nevjeri, o vjernicima i ateistima, nego o rovarenju protiv hrvatskoga, katoličkog naroda koji nikako da se osvijesti, modernizira, odbaci svoje običaje, jezik i vjeru. O tome se radi. I to se uvozi… A bez Boga se ne može, ne mogu ni ateisti. Eto lijepe ilustracije: paradni ruski veleposlanik Azimov, relikt iz doba SSSR-a, kaže da je Putin dar Božji. Baš tim riječima. Pa kako je to nepostojeći Bog darovao Rusiji … itd, da vas ne zamaram. (Najnovije ankete iz Rusije kažu da je od Putina još veći dar Božji bio Staljin, prvi na listi velikih.)

Petar Perica

Inače, nemam ništa osobno protiv ateista i napola ateista, pa ni protiv frtalj ateista, ali imam protiv vojujućih nevjernika koji križarski (ha) rat protiv hrvatstva zamataju u protuvjerske haljine, ne bi li ispali lukavi. Njihovi medijski prilježnici nešto su oprezniji, osim pojedinih kolumnista koje više nitko ne čita jer su pročitani, a u dane velikih vjerskih blagdana i sami postaju vrlo pobožni kako bi nešto ušičarili, povisili nakladu itd., recimo za Veliku Gospu koju promiču i prodaju kao prodavači na štandovima, priznajući tako neizravno da protiv ne samo marijanske nego i općenito vjerske orijentacije hrvatskoga naroda u stvari ne postižu nikakve rezultate, pa hajde da se prilagodimo, da barem nešto na tome zaradimo, kad već kršćanski zli kurvini sinovi beskrupulozno traju i truju mladež koja hoda od Solina do Sinja i na drugim cestama, prema Aljmašu recimo. I pjevaju mladi „Rajsku djevu“ Petra Perice strijeljanog 1944. na Daksi, zajedno s velikim brojem dubrovačkih intelektualaca.

Možda bi Perica bio blaže kažnjen da Rajska Djeva nema nastavak, to jest kraljica Hrvata, što je komunističku bandu užasno nerviralo pa su autora poslali nevidljivom Bogu, za njih neshvatljivom jer nadnaravno ne priznaju i ne poznaju, a njihovi sadašnji potomci ne priznaju ni naravno a nekmoli nadnaravno – mislim, naravno, na rodnu ideologiju. Tako daleko nije otišao, niti je mogao, ni njihov bog Karl Marx, prvorazredni šovinist i rasist na čijim su se djelima školovala dva naraštaja, a svakako i onih 120.000 udbaša (podatak dao Hebrang) što danas čine vezivno tkivo duboke države koja nesmetano i radosno živi u tijelu demokratske samostalne hrvatske države, kao trakavica.

Nevidljivi Bog, da. Ali ima i vidljivih, jedan od njih je svakako mladi, bucmasti sjevernokorejski vođa kojega njegov narod, jer mora tako, preštimava kao hodajuće božanstvo. Malo, debelo božanstvo upravo dovodi svijet do ruba i ponešto preko ruba nuklearnoga rata, poslije kojega će oni koji prežive imati klimatske promjene prema kojima su ove aktualne priče za malu djecu. Težište se ovih dana prebacuje na Daleki istok, Bliski ostaje u drugom planu, a tzv. Balkan u petom. Što je Banjaluka prema Guamu, što Dodikove prijetnje da će i Hrvati imati Oluju, što Izetbegovićevo petljanje po Pelješkom mostu, koje dobiva sve veće dimenzije, što muslimansko guranje Hrvata u propast, srbijansko svojatanje ada ili sv. Ilija na Žumberku? Ovim će se dijelom svijeta baviti trećerazredni američki i europski političari s petorazrednim znanjem o povijesti i sadašnjosti, uostalom kao i do sada.

Hrvoje Hitrec/HKV

P. S. (Čujem da je moje pitanje gdje je Pariz, izazvalo ponešto nedoumice i sumnje u moju i inače skromnu zemljopisnu naobrazbu. Riječ je bila o postavljanju novih veleposlanika te su umjesto zemalja navođeni glavni gradovi država, a Pariz nije spomenut – dugogodišnje sjedište ambasadora Ive Goldsteina s bistom zločinca Tita na stolu ili iza leđa. Ovih je dana tajna objašnjena – veleposlanici su „usuglašavani“ u dvije runde, a Pariz je došao na red tek u drugoj, pa je tako polovicom kolovoza ljubitelj Tita ipak odletio iz Pariza, a instaliran je Filip Vučak, nadam se s posve drukčijim sklonostima. Vrijeme u kojemu su postavljani tipovi kao Ivo, doista je na mnoge načine izgubljeno vrijeme za Hrvatsku i to se vidi na svim područjima: ciljano su bili u doba raznih nenarodnih predsjednika i nenarodnih izvršnih vlasti imenovani u delikatne države oni koji će Hrvatskoj odmagati kada god mogu, opanjkavati ju i svađati sa zemljama u kojima prebivaju.)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Stjepan Štimac: VUKOVAR

Objavljeno

na

Objavio

foto: Croatia.hr

Otvorio sam oči… Slika se polako izoštravala, nebo prepuno treperavih zvijezda kao da je postojalo samo za mene, razmišljao sam…

Nešto nije bilo u redu, ali nisam znao što?

Pokušavao sam na silu, ništa, a onda sam se vratio zvijezdama, Bože, kako su lijepe…

A onda, kao bujica, sjećanja me preplaviše, ote mi se krik…

Ili je to sjećanje na trenutak prije gubitka svijesti?

Sve se pomiješalo, ali sjetio sam se. Zadnje što sam osjetio je da me je nešto pogodilo takvom snagom da sam odmah znao da je za mene gotovo.

A sad sam ležao svjestan i gledao u zvijezde, one su me podsjetile, njihova ljepota podsjetila me na strašno zlo s kojim smo se suočili ovih strašnih i slavnih dana. Koliko god da su zvijezde simbol ljepote i života u beskrajnom svemiru toliko su na Zemlji simbol zla, one su me podsjetile na moj prošli život i kao da su me pokušale ohrabriti da se sjetim, kao da su mi htjele nadoknaditi ono što sam izgubio od onih koji su u svom zlu uzeli takvu ljepotu i od nje napravili simbol čistog i nepatvorenog zla, ruglo na sramotu ljudskog roda.

Sjetio sam se, prije nego me nešto pogodilo vratio sam se po prijatelja koji je krio da je ranjen i nije nas htio usporavati, a onda je odjednom pao i ja sam se vratio pomoći mu da nastavi, ali nisam stigao do njega jer me nešto zaustavilo i evo me, gledam zvijezde. Ne znam koliko je prošlo od kad su me pogodili, a nije ni bitno, ali nisam se mogao micati, ništa nisam mogao pomakuti, ostale su mi samo oči i um, dobro u svemu tomu je što me ništa ne boli, nije mi čak ni hladno, a trebalo bi biti?

Nije dobro! Jesam li uopće živ? Očigledno jesam kad mogu razmišljati, a mogu i zatvoriti i otvoriti oči, dakle živ sam, ali od tijela izgleda ništa, a sigurno me nitko neće ovdje pronaći na vrijeme da spasi bar ovo što je ostalo, znači to je to.

Um je začujuđujuće lijepo radio, kao da je stvarnost postala stvarnija, kao da sam umom mogao ono što prije nisam, dotaknuti prošlost, emocije, osjećao sam sve kao nikad prije, osjetio sam čitav život, mirise i okuse djetinjstva, strahove, sigurnost majčinog krila i njenu beskrajnu ljubav, a sad sam bio sam i polako umirao.

Prije nego sam završio ovdje borio sam se dva mjeseca za Vukovar, hrvatski sam vojnik, jedan od mnogih koji je bio spreman umrijeti braneći svoj narod, svoju zemlju – svoj dom, od čistog zla udruženog u zvezda-kokarda horde, ni manje, ni više.

Ne žalim, ako nešto i žalim to je da nismo imali snage zaustaviti ovo zlo i da je ova prva bitka pripala njima.

Gledam zvijezde i razmišljam što kad bih se nekako mogao oprostiti od mojih najmilijih, od moje Hrvatske? Što kad bi lahor mogao prenijeti moje misli i moju ljubav prema mojim najmilijima, mojoj domovini? Što kad bi neka buduća oluja mogla prenijeti moju bol i otjerati zlo zauvijek? Što kad bismo u snovima mogli jedni drugima dotaknuti dušu?

Moj lahore, moja olujo i moji snovi, vama ostavljam sve svoje misli, pravdu i ljubav, letite kao ptice nebeske i neka vam desetljeća, stoljeća, eoni i granice između svjetova ne budu nikakva prepreka, donesite mir, pravdu i ljubav onima koji zaslužuju.

Jednoga dana pojavit će se oni koji će govoriti: “Pa prošlo je dvadeset godina, ostavimo to”. Dvadeset godina? Dvadeset godina u životu bez ljubavi doista je dug period za zaborav. Ali kažite to ocu koji se boji zaspati jer sanja svog sina ili kćer, a onda se budi i svaki put izgubi dio duše, svaku noć do kraja života bojati se zaspati jer znaš da ćeš se morati probuditi, sa krikom….. i smrt je nekad bolja od života. Dvadeset, trideset ili pedeset godina bez sina ili kćeri je samo tren… i užasna vječnost, jer ljubav ne poznaje vrijeme, vrijeme ne može poništiti ljubav, niti umanjiti.

Probajte majci reći da je prošlo već dvadeset godina od rata. Dvadeset šest godina na koljenima je svaki dan, dvadeset šest godina gleda vrata hoće li zlato napokon doći, majka ne poznaje koncept smrti, vrijeme majci mrtvog sina nikad ne donosi mir.

Pitajte sestricu koja je po svom ljubljenom bratu sina nazvala, pitajte je kako u snovima trči i pokušava ga uhvatiti da je zagrli i podigne, jer će on za nju zauvijek ostati onaj veliki braco kojeg je beskrajno voljela i koji je beskrajno voli, zove ga… čuje je.. vrijeme i prostor ne mogu zaustaviti  ljubav, duša dušu dotiče i plaču obadvije.

Pao sam, ali ne žalim. Ja sam rođen kao hrvatski ratnik, moja je sudbina od početka bila umrijeti da bi moja obitelj, moj narod, moja nacija i moja domovina Hrvatska živjela po načelima kršćanstva, na strani Boga. Sjetite me se, nemojte me izdati, nemojte izdati sebe, jer kad sebe izgubite više ništa nemate.

Čuo sam glasove, kažu: “Napokon smo očistili poljednje ustaško uporište”.

Bio sam mlad, nisam ni znao što je to ustaša, jedino sam znao da nas tako zovu neprijatelji koji su nam beskrupulozno uništavali domovinu, razarali gradove i sela te ubijali čitave obitelji. Nisam sebe zvao ustašom, ali ako neprijateljima voljeti svoju obitelj, svoju domovinu, svoj narod, bez obzira na vjeru, nacionalnost ili bilo koju drugu razliku, znači da jesam ustaša, onda ja ne mogu i ne želim sporiti njihov izraz za domoljuba i časnog čovjeka koji samo brani svoje, kako god da me zovu.

Ono što znam o sebi je da sam prvenstveno hrvatski ratnik iz tisućljetne tradicije ratnika, znam da ne žalim za svoju obitelj, domovinu i narod dati svoj život, ako me neki zbog toga zovu raznim imenima to je njihov problem i njihov najužasniji strah. Ali da, za ubojice i pljačkaše koji nasrnu na moj narod biće sam iz njihove najstrašnije more, mogu mi dati ime kakvo hoće, ali me zaustaviti ne mogu i svoje poslanje ostavljam mladima u koje potpuno vjerujem, jer taj duh i pobjeda dolazi od Gospodina, ja sam samo jedan u nizu.

Tuđe ne tražim, svoje ne dam, u Gospodina se uzdam i križ svoj nosim ne žaleći život.

Govore nam o oprostu i potrebi da se oprosti, tražit će čak i da se zaboravi? Oprostiti se može i mora, radi sebe i svoga mira, ali samo onomu tko oprost traži, a tražit će ga samo nevina duša uhvaćena u žrvanj i ratni vrtlog ne svojom voljom, no bez obzira na to nosi teret krivnje i traži oprost, a zločinac nikad neće tražiti oprost, zločinac će tražiti prava, dokazivati da je bio u pravu kad je razarao i ubijao, zločinac nikad neće tražiti oprost budite u to uvjereni. Ako vas netko traži oprost u zamjenu za nešto, nemate mu ga pravo dati i svatko tko sa takvom zvijeri surađuje osuđen je na vječnu propast.

Gledam zvijezde, tako su blizu, možda i one gledaju mene, možda razmišljaju vrijedim li, jesam li shvatio zašto sam došao i zašto sam prerano otišao?

Preispitujem se, jesam li bio dobar? Sudjelovao sam u ratu možda ipak nisam dobar? Što osjećam?

Ne znam jesam li dobar, Bog će odlučiti.

Sudjelovao sam u ratu, ali razlog je ljubav prema narodu koji je strahovito patio i umirao pod bjesomučnim iživljavanjem ogromne i potpuno pomahnitale vojne sile. Razlog je ljubav prema domovini, ljubav me je dovukla pred strahovitu silu naoružanog samo malenom puškom i srcem velikim kao Velebit, nisam htio rat, nisam htio umrijeti, nisam htio nikomu nauditi i nisam nikoga napadao, samo sam se odupirao čistoj sili i užasnom nasilju braneći grad i ljude koje nisam ni poznavao, branio sam ih ne mareći za svoj život, jesam li dobar ili zao?

Ne osjećam mržnju, doista nikoga ne mrzim iako sam doživio sve što jedno biće, ne samo ljudsko, nikad ne bi smjelo doživjeti. Osjećam tugu zbog onih koji me vole i koje ja volim. Prekasno je razmišljati o tom da je moglo biti drukčije i da nitko nije trebao umrijeti, ali se nadam da će netko nešto naučiti iz ovoga i da se nikad više neće ponoviti. A znam da hoće, jer zlo ne umire i ne može se ubiti u drugome. Zlo se može iskorijeniti samo tako da svatko svoje u sebi sam ubije. Da ga se riješio znat će onaj tren kad više ne preostane ni trun mržnje, tek onda svijet će biti bolje mjesto u kojem neće ljudi morati umirati na pragu svoga doma i domovine.

Ne treba se bojati odbaciti mržnju, mržnja je zlo, mržnja dovodi do rata, mržnjom se hrane jadnici i kukavice, mržnjom se hrane agresori. Istinski ljudi, heroji, poznaju samo ljubav i samo ljubav i shvaćanje da si u pravu može čovjeka natjerati da stane pred cijev tenka ili stotinu drogiranih i pijanih zvijeri, mržnja nikad, mržnja je hrana kukavica koji napadaju samo kad su tisuću puta jači oružjem i brojem, ali se zaustavljaju pred duhom ljubavi, sa užasom shvaćaju da ne mogu pobijediti u ratu koji su započeli jer mrze. Zato ćemo mi pobijediti, jer smo pobijedili mržnju, a konačna pobjeda je uvijek pravda!

Zvijezde su bile sve tamnije, svjetlo se pojačavalo, a vrijeme prestalo teći. Odjednom sam osjetio toplinu od koje je duša počela gorjeti, osjetio sam zagrljaj i ruku koja mi je brisala suze, sa suzama uzeo mi je svu tugu i bol i blago mi govorio: “Sine moj…”

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari