Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Novčići, novčići, zvone dan i noć

Objavljeno

na

Najveći je kršćanski blagdan svakako Uskrs, najtopliji i među narodima zanosno slavljen bez konkurencije je Božić, koji su globalizatori pokušali istisnuti, potisnuti i poslati u sfere političke (ne)korektnosti, ali im nije uspjelo. Kao: nisu svi ljudi kršćani, a nekmoli katolici, toliko je drugih vjera, pa eto je i stara kršćanska Europa odbacila kršćanstvo u svojoj EU-verziji. No, Božić se ne samo održao nego i vratio na velika vrata, zajedno s adventom koji mu prethodi, a tko je zaslužan? Pa upravo oni protiv kojih je nedavno govorio papa, proroci konzumerizma koji su se sastali u pustinji (duhovnoj) i mudro zaključili da im progon Božića vrlo škodi glede zarade, da moraju preko volje odustati od svoga poslanja i „novih vrijednosti“ barem u ovom lukrativnom slučaju. („Novčići, novčići, zvone cijelu noć… i dan“).

Ako narodi hoće taj svoj Narodi nam se uz kojega su nekako neobično vezani, neka im bude – ionako to više nije pitanje vjere (kažu oni) nego raspojasana buka i radosna potrošnja, pa su na kraju svi zadovoljni. Ono malo dijete u jaslicama doista se pokazalo kao nevjerojatno uspješan brend koji opstaje dvije tisuće godina i više, pa što tražiti kruha ponad pogače (vele oni). Naravno da je sve to izmišljotina, zanimljiva doduše priča o sinu siromašnoga stolara, dječaku koji je potom imao sjajan marketing u obliku promidžbenoga društva sastavljenog od apostola – oni su u tu svrhu napisali nastavak stare Knjige odnosno Novi zavjet, uspješnicu do sada nenadiđenu. A glede te religije (kažu oni) treba se obratiti Nietscheu koji reče da je kršćanstvo religija za robove i žene. Baš tako reče.

Za Isusa i njegove zamisli nije bilo mjesta

Otkako postoji međumrežje nazvano internetom, sve manje ljudi šalju jedni drugima božićne čestitke, premda se ne trebaju, kao nekada, truditi da napišu nešto lijepo, osobno, jer je i tekst već tiskan pa se moraju samo potpisati. Ima i vizualnih poruka pametnim telefonima, od kojih sam zapamtio ovu sliku: prazne jaslice, a ispod tekst: Josip je odveo obitelj u Irsku. Vrlo crnohumorno, u demografskom smislu opako. No i Isusovo rođenje imalo je u svoje doba demografske posljedice: Herod je dao pobiti svu djecu ispod dvije godine, u Betlehemu i okolici. Užasno je to, da, barbarski i grozno, ali koliko je djece ispod dva mjeseca lišeno života samo u ovoj godini na izmaku.

Glede iseljavanja: nije bila Irska nego Egipat gdje je Josip našao nešto bolje plaćen posao u selu Matariji, a danas je to – kaže Google – dio Kaira. Tako je išla povijest – malo se bježalo iz Egipta i to u dramatičnim okolnostima, malo se bježalo u Egipat, u vrijeme kada su Egipćani već zaboravili na Mojsija i njegov štap. Za našu današnju situaciju nadonosna je činjenica da su se Josip, Marija i dijete vratili u domovinu, Isus je očito dobio dobro obrazovanje, a kako je bio od prirode bogomdan i nadaren, mogao je bez teškoća poklopiti farizeje i književnike, što mu nisu zaboravili. Oni su u to doba predstavljali školstvo, znanost i kulturu, imali su svoj kurikulum i za Isusa i njegove zamisli nije bilo mjesta.

Još nešto, o čemu sam možda pisao a možda i nisam: spomenuto selo u Egiptu nalazilo se iznad ostataka grada koji je postojao pet tisuća godina prije Isusova rođenja. Egipćani su ga zvali Ono, a stari Grci – Heliopolis. Grad Ono podignut je na mjestu nastanka života, kaže egipatska predaja. Na tom je mjestu rođen Amon Ra. Ne želim biti bogohulan, ni konstruirati ni spekulirati, ali recite vi meni nije li neobično da je sveta obitelj migrirala baš u to selo? Ili je slučajnost – možda se ondje moglo bolje zaraditi stolarskim poslom, oko tisuću eura, pa je Josip odlučio ostati neko vrijeme. Zagonetno, tajanstveno svakako, i sadašnja stem ministrica obrazovanja zastala bi pred tim pitanjem, ali na ostala ima spremne odgovore: u školi se uče samo znanstvene činjenice, piše ona nadbiskupu zagrebačkom. A zašto se onda uči i vjeronauk, ostaje joj nejasnim. Još joj je manje jasno zašto najveći umovi u povijesti čovječanstva, ali i još živući – oni štoviše – sa svakim velikim znanstvenim otkrićem sve više i sve češće dolaze do točke na kojoj se vjera i znanost spajaju upravo koalicijski, do točke u kojoj znanost pada na koljena i makar preko volje priznaje da postoji vječni um čija su djela veličanstvena, neporeciva i nepronična, veliki majstor krupnih zamaha, ali i sitnijih umijeća koje znanost pomalo otkriva.

(R)evolucija

Uči li se u školama i nadalje Darwinova evolucije, ne znam, morao bih se raspitati. Za sada ponavljam moje već dosadno pitanje: kako se dogodilo da je čovjek u mudrom svojem obliku nastao tek prije trideset, ma bit ću benevolentan – prije pedeset tisuća godina, isti kao i danas, osim što je u međuvremenu prilično poblesavio? Čovjek koji govori, misli, ima savjest (?), slobodnu volju, bavi se umjetnostima, piše ep Gilgameš, bolji od svih današnjih književnih proizvoda. Evolucija? Ne, nema tako brze evolucije, ako je brza naziva se revolucijom. Ovo zadnje sviđat će se našim vrlim revolucionarima iz dvadesetoga stoljeća, čije se sablasti nadvijaju i nad suvremenim školstvom u obliku sirovog ateizma koji ničemu ne vodi. (Usput, da budem koncil-ijantan i ukažem na pelješki most prema drugim vjerama: glava Ivana Krstitelja čuva se u damaškoj džamiji, da u tom Damasku koji je tako strašno stradao zadnjih godina. Muslimani štuju Ivana kao proroka. Što ih ne sprječava da u istoj Siriji progone i ubijaju kršćane.)

Previše sam zabrazdio, posao pisca nije da filozofira, zato je Dostojevski tako težak i pretežak jer se prečesto upušta u mudroslovno polje. Ja bih htio biti izravan i radostan za Božić, koliko god se može u ovom sumornom hrvatskom trenutku, ali ipak ostajem još neko vrijeme među mladima i u području odgoja. Imam dojam da se svi odriču odgoja, prebacuju jedni drugima, oni treći mašu građanskim odgojem koji bi valjda trebao zamijeniti tradicionalni, domovinski, domoljubni ili tako nešto. Tko to maše građanskim odgojem? Oni isti čiji su očevi ili djedovi uništili građanski sloj u bezumnom komunističkom prevratu, uništili (privremeno) građansku kulturu i građanski odgoj u krilu građanske obitelji.

Klatež i lopovi – tatovi zato što su ukrali naziv, pojam, i pod njim sada švercaju svoje novogovore koji i opet nisu drugo nego sirovi materijalizam u celofanu političke korektnosti i sličnih besmislica koje vode do pretvorbe ljudi u robote i robove, oduzimaju im individualnost, unificiraju, inficiraju izmišljenim vrijednostima kojima se čovjek opire jer osjeća da su protuprirodne. Ali je taj Drang upravo militantno nasilan, a posljedice bi mogle biti totalni duhovni rasap i duševno bogaljstvo.

Htjeli ugušiti božićno slavlje

Eto, i opet sam otišao predaleko. Ta spomenuta građanska obitelj nema veze s gradom, i seljačka obitelj i radnička imaju ista svojstva, dio su iste kulture. O kulturi i jest riječ. Božić je čarobni trenutak hrvatske kulture, i nema te sile koja ga može uništiti. U trilogiji „Kolarovi“ (prikrivena reklama) opisao sam kako se početkom pedesetih prošloga stoljeća pokušavalo na sve načine ugušiti božićno slavlje, i to je jedan od rijetkih ulomaka koji su (stilizirani) autobiografski: na svoje oči sam vidio, preneražen – a bilo mi je sedam ili osam godina – kako komunistički milicioner pendrekom tuče seljaka koji je na Badnjak prokrijumčario božićno drvce u grad i namjeravao ga prodati, tuče ga u mojem haustoru, šiklja krv i nesretnik pada na stube. I ne znajući, toga sam časa postao ono što sam ostao do dana današnjeg.

Kada sam nešto malo porastao, pridružio sam se onim fakinima koji su demonstrativno udarali mužarima o zidove u tihoj noći, ta buka nije bila nalik današnjoj komercijalnoj nego baš prosvjedna, milicija je dežurala oko crkve majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj i naganjala nas, ali bili smo brži. Osim jednom kada su nas pohvatali i odveli u „stanicu“ (koliko se sjećam u Babukićevoj ulici blizu Heinzelove) i ondje nas „tretirali“. Uzeli su nam i podatke, na pitanje što sam po nacionalnosti odgovorio sam – Hrvat. Na to se ispitivaču, a zna se komu su oni pripadali, smračilo pred očima, grč prijezira unakazio mu je ionako neugodno lice. Prosiktao je: „Ja bih se ubio da sam Hrvat“. Možda sam o toj šaljivoj zgodi već pisao, ali neka, nikada nije naodmet ponoviti, to više što dolaze i mlađi čitatelji koji još ne znaju, a htjeli bi saznati kako je to je bilo i odakle je dolazilo.

Narod nade

Četrdeset i pet godina živio sam u svijetu u kojemu se Božić nije mogao ni smio javno čestitati, u šizofrenom svijetu gdje se jedno učilo (i odgajalo) u školama, a drugo u obitelji, a pišem to i zato što se i dan-danas podlosti olovnoga vremena pokušavaju interpolirati u školstvo utemeljeno na jovanovićevskim načelima i (aktualno nadalje) prepušteno statistički nepostojećoj stranci čija gornja granica nema doticaj s duhom i ne tako lošom tradicijom hrvatskoga školstva, „prosvjeta“ izgubljena u tehnicističkim iluzijama i hokus-pokusima posve nedorečenim, nejasnim i u biti birokratskim.

Opet ja o lošim stvarima, premda sam bio odlučio napisati napokon radostan članak, kao što priliči Božiću i danima oko njega. Takav sam kakav sam, jednostavno se ne mogu uklopiti u kič filmova i reklama koji pod zvončićima skrivaju novčiće. Pita me bliska osoba: „Ne čini li ti se da je Božić u onim vremenima bio , usprkos svemu, nekako ljepši, nekako sličniji Božiću?“.

Kako bilo da bilo, od srca vam čestitam Božić, poštovane čitateljice i čitatelji. Radujte se narodi, a po mogućnosti i jedan narod, narod nade.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji

Objavljeno

na

Objavio

U prošlom tjednu pun Mjesec noću, puno Sunce danju, teško je zaspati, a još teže probuditi se, ljeto ne odustaje, trava ne odustaje, treba kositi, a treba i pisati. Ptice se navečer razgalame, simfonijski orkestar i mnoštvo vokalnih solista, samo se umorne i mudre vrane šutke spremaju na spavanje nakon što su obrstile podosta plodova ljudskih ruku. Danju se čuje i cvrkut djece koja imaju nevjerojatnu sreću da pohađaju, odnosno ne pohađaju, školu u vrijeme kurikularno cirkularno, pa cirkuliraju na biciklima i igraju se baš kao djeca u Saboru.

Glede Hrvatskoga sabora, po sastavu najgoreg u modernoj hrvatskoj državi, vraćam se, ne slučajno, na nedavni Dan otvorenih vrata Sabora. Opaženi su toga dana, uz radoznale građane i djecu, i neki saborski zastupnici koji su došli razgledati zgradu Sabora i sabornicu u njoj, zanimalo ih je kako to izgleda i možda odlučili da će jednoga dana do kraja mandata opet navrnuti. Navodno je toga dana nestala i famozna torba oko koje se podignula velika prašina. S torbama je već bilo dogodovština u Saboru početkom devedesetih, ali su se bacale na protivničke sabornike, a nisu bile ukradene kao sada. No, to je tek početak, pravo torbarenje slijedi u izborima svršetkom ove i u sljedećoj godini, ako parlamentarni ne budu ranije, a ne će jer Hrvatska mora mirno, pribrano i stabilno šest mjeseci predsjedati Europskom unijom i donijeti europski proračun za sedam sljedećih godina.

Predsjednički izbori nisu daleko, a po prvi put su se prometnuli u nešto drugo: u bitku, ne osobnu za Pantovčak, nego za Ustav, to jest njegovu promjenu. Nastale su dvije grupacije, jedna za petrificiranje sadašnjega Ustava koji je, po uzoru valjda na Daytonski sporazum naknadnim izmjenama otišao podosta daleko od božićnoga i nakrcao u odredbe sve i svašta, nešto po diktatu Europe, a nešto po željama naroda i narodnosti bivše Jugoslavije koji su u obliku manjina zapeli u Hrvatskoj „na koju su osuđeni“. Druga grupacija izašla je pred javnost s programom ustavnih promjena baš u segmentima koji su petrifikatorima dragi i bliski, a Hrvati sve više razumiju da su nositelji (ustavnih) promjena na tragu težnja hrvatskoga naroda koji osjeća da je njegova nacionalna država proviđena drugim i drukčijim svrdlanjima, dosta mu je tzv. političke korektnosti, malja za „nacionaliste“, i sve češćih provokacija posebno (naravno) jedne manjine čija arogancija upravo svetosavska nameće svoje zaplotnjačko cmizdrenje narodu koji se sve manje naziva hrvatskim, a sve više samo – većinskim. Nije možda daleko dan kada će u povijesnim udžbenicima pisati da su u Hrvatskoj početkom 21. stoljeća živjeli Većini, narod hrvatskoga porijekla koji je izumro negdje polovicom istoga stoljeća, a njegovi potomci mogu se još naći u teško dostupnim zaselcima.

U Vukovaru se Većini brane od nove, perfidne agresije koja za sada bez srpskih tenkova nameće ćirilicu u gradu gdje nije postojala ni u vrijeme jugoslavenske (slabo prikrivene velikosrpske) tvorevine, ne bi li (ponavljam se) učvrstila mostobran na desnoj obali Dunava, a hrvatski otpor i opet je jednom prepušten u tom dijelu zemlje Vukovarcima koji iz konsterniranog Zagreba dobivaju upute da se smire, pa to je samo ćirilica a ne bauk, pa ćirilica je i jedno od starih hrvatskih pisama. Nije, bosančica je nešto drugo, srpska je ćirilica iz novijeg doba, nastala po uzoru na rusku. Ćirilični, srpski Statut grada Vukovara je (najavljena) provokacija kruga oko Pupovca, smišljena u zagrebačkoj središnjici i donesena u Vukovar.

Penava je reagirao kako je hrvatska javnost (još postoji) očekivala, bacio ju je na pod, a čovjek koji je sjedio pokraj njega s majicom na kojoj su tisuće ubijenih u srpskoj agresiji likovno je prikazao razlog emotivne, ali i racionalne reakcije gradonačelnika, u skladu s načelom da ni jedna manjina ne može uvoditi i provoditi ono što se kosi s osjećajima hrvatskoga naroda. Usporedo, Srbija se ubrzano naoružava, „ne će da bude Bambi“ u okruženju godzila koje se zovu Bugarska, Rumunjska, Mađarska i Hrvatska.

U Zagrebu nije smještena samo SDSS-centrala, nego i manje ili veće „hrvatske“ hidrocentrale i vjetrenjače koje su posvećene istom poslu, a nalaze se u državnim i inim ustanovama, na fakultetima i drugdje. Njihova je zadaća, uz ostalo, svrdlati po hrvatskom jeziku, i to rade s diletantskim zanosom, neznanstveno toliko da čovjek ne mora biti jezikoslovac e da bi shvatio s kakvom klateži ima posla. U knjizi trojke (valjda po skojevskom uzoru) „Jeziku je svejedno“ zastupa se plamena anarhistička ideja, koja u prijevodu ima naziv „ki kak more, ki kak zna“.

Članovi udarne trojke su notorni Mate Kapović, uz njega meni nepoznati Anđel Starčević (!), i jedna gospođa kojoj nisam zapamtio ime (nije Snježana ) a i nije potrebno. Znači, kako donose „Novosti“, njih su troje već odavno nešto popili i za šankom dogovorili strategiju. Krunska je njihova misao da „ništa što je nestandardno ne može biti neispravno“. A tko to u Hrvatskoj brani ljudima da govore, pa i pišu, „nestandardno“? Na televizijama, pa i na nacionalnoj, ljudi daju izjave na svom narječju i nitko nema ništa protiv, štoviše. I predsjednica, kada se nađe u svom kraju, govori njegovim dijalektom. Kada daje službene, političke izjave, govori hrvatskim standardnim jezikom.

Podmetanje „trojke“ je prozirno i pogledi arhaični, dotično nastoji se hrvatski jezik baciti u stanje prije standardizacije koju su, prije ili poslije, doživjeli svi europski narodi. Ili,i točnije rečeno, rastočiti jezik moderne hrvatske nacije, što je priglup napor, besmislen i bez ikakva izgleda da uspije. „Ispravljanje“ kojemu se trojka protivi vidljivo je jedino i samo unutar hrvatskoga standardnoga jezika, odnosno upućivanje neupućenih što jest standard a što nije –kad već rabe „književni“ jezik – a onda je riječ o dodatnom školovanju. A da hrvatski jezik sa svim njegovim narječjima i govorima, kao i hrvatski standardni jezik, treba zaštititi zakonom, nema sumnje. Ustavna odredba nije dovoljna.

Nema u „Jeziku je svejedno“ jezikoslovlja nego isključivo poznate politike koja dijeli lingviste na desne i lijeve. Postoje „desni stavovi o jeziku“ kaže trojka koja ne zna za stajališta nego čeka na krivom peronu. Desni su, vele, Radoslav Katičić i Dalibor Brozović, a da je Brozović desni lingvist dokazuju za jezikoslovlje vrlo relevantnom znanstvenom činjenicom da se svojedobno priklonio HDZ-u . Ta dva uglednika, na žalost pokojna, na vrhu su rang-liste koju je trojka sastavila, ispod njih Nives Opačić i Marko Alerić, na trećem mjestu „lektorska pješadija“, a na dnu ljudi koji sami od sebe djeluju na društvenim mrežama.

I sve bi to bilo smiješno da autori svejednoga jezika („Jeziku je svejedno“) na kraju balade ne otkrivaju karte i čitatelj razumije da bi oni htjeli, razbijanjem hrvatskoga standarda, doći upravo do jednoga jezika koji nikada nije postojao niti ne će, znači do sve-jednoga jezika koji je toliko prošaran srpskim da se može nazvati hrvatsko-srpskim ili obratno, svejedno. Eto što kažu: da je „tjeranje srbizama preslika tjeranja Srba iz društva“. Tjeranje? Trojka insinuira, znači, da je u tijeku progon Srba, valjda u režiji hrvatskih vlasti u kojima je i SDSS. A da bi taj izmišljeni progon (tjeranje) trebalo zaustaviti, da se Srbi ne osjećaju ugroženima, u hrvatski jezik se mora ubaciti što više srbizama da svi budu sretni.

Cilj trojanske knjige (ako ste pomislili na konja, dobro ste učinili) dogovorene za šankom jest, znači, ne samo bitka protiv hrvatskoga standardnog jezika nego i bitka za (novu) srbizaciju hrvatskoga jezika, nakon što su „desni“ valjda obavili mračan posao, pa se treba vratiti novosadskom stanju. Povezanost s novijim događajima u Vukovaru nije na prvi pogled očita, tek na drugi. U pismo za sada ne ulaze. Ako uđu, onda će predložiti sablasnu kombinaciju s izbornih plakata SDSS-a kakvu ni utemeljitelj zločinac G. Hadžić nije zamišljao. Pa kada sam nekoliko puta rekao, i sada opet, da se vodi specijalni rat protiv Hrvatske, eto vam komadića koji je dio mozaika. Pridodajte tomu fukaru koja u dnevnim novinama piše „tačno“ – uz pognute glave lektorske pješadije! – što je samo (i opet) istaknuta provokacija unutar jezika kojim pišu, a čak ni melodijom ne podsjeća na hrvatski. I to je silovanje hrvatskoga jezika.

Silovanja

Tako dolazimo i do silovanja uopće, koje je u prošlom tjednu stiglo na naslovnice i u parkove hrvatskih gradova u kojima su žene i djevojke prosvjedovale protiv širokogrudnih odluka sudova, vrlo obzirnih prema silovateljima U reakcijama na blago postupanje prema seksualnim banditima nema svjetonazornih podjela, svi su normalni ljudi na strani žrtve. Okupilo se pola milijuna i u Barceloni, nešto manje u Londonu, ili sam krivo shvatio, možda se radilo o drugim povodima.

Nisam slučajno spomenuo svjetonazor(e). Moje je pitanje: zašto se toliko ljudi ne okupi na Trgu kralja Tomislava u Zagrebu sličnim povodom, naime zašto masovno ne izvrše pritisak (a bez toga ne ide) na „institucije“ kojima bi trebala biti zadaća da uhvate i privedu pravdi silovatelje iz vremena srpske agresije, a bilo ih je bezbroj u tada okupiranim hrvatskim područjima, uz ili usporedo s ubojstvima žena, djevojaka, djevojčica. Mnogi silovatelji žive mirno u Hrvatskoj, mnogi mirno žive u Srbiji, svi su mirni jer Srbija ima jurisdikciju i nad zločinima počinjenim u Hrvatskoj, što je hrvatskim državnim vlastima i pravosuđu vrlo zgodno, ne moraju ništa poduzimati. A što to ima sa svjetonazorima? Ima. Jedan od tih „svjetonazora“ i danas potiho poručuje da su silovane žene to zaslužile, makar bile i kolateralne žrtve u ratu koji su izazvali njihovi muškarci protiveći se (bez veze, valjda) ostanku u Jugoslaviji, to jest u velikoj Srbiji.

Rečeno ne postupanje prema zločincima uostalom je i (jedan od najvećih) razloga što je Penava bacio na pod ćirilični statut. Kako bi rekla Kolinda, prvo treba rješavati krupne stvari. Ili su krupne stvari u – zastari?

Spomenuo sam Kataloniju, iz vica, ali i u tom je pogledu razvidna podjela: hrvatski narod (iliti Većini) na strani je Katalonije, hrvatske državne vlasti nisu srcem i dušom na strani Španjolske, ali kao i da jesu. Šute, muljaju, pa i nakon što su katalonski referendumaši osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne. Ah, blažena zemlja, misle oni ( ili on) gdje se za organiziranje referenduma ide u zatvor. Usput zaboravljaju da je Hrvatska prije tridesetak godina bila u istoj situaciji kao Katalonija sada, te bi trebalo makar nešto više sućuti i protesta, javno izrečenih. A ni glede Škotske ne treba biti škrt na potpori novom referendumu, ako ga bude. Ni glede hrvatskoga referenduma u BiH (kratica za Bog i Hrvati) kojim će biti uspostavljena republika Herceg-Bosna. I neka živi vječno.

Antigona

Praizvedba Žižekova remek-djela u HNK, u okviru nečega što se zove filozofski teatar, a po zakonu spada u silovanje publike. Tema je Antigone, kao što znate, dvojba oko pokopa. Nadam se da će (i) kritika pokopati taj drumski, oprostite, taj dramski pokušaj razaranja hrvatskoga glumišta.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA; Dilema Handke: Između Nobela i vodokotlića

Objavljeno

na

Objavio

Jednom prilikom, upitan što misli o kolegi Emiru (Nemanji) Kusturici, redatelj Danis Tanović odgovorio je da je Kusturica sjajan redatelj, ali je loš čovjek, ili, u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od čovjeka.

Na to mu je Kusturica odgovorio kako je Tanović sjajan čovjek, ali je kao redatelj nula, ili u neslužbenoj balkanskoj verziji, go… od redatelja.

Odnos književnog, umjetničkog ili filozofskog stvaralaštva i pogrešnih političkih opredjeljenja autora te njegove osobnosti nije od jučer. Pitanje je jednostavno: što ako je netko go… od čovjeka, a genij od umjetnika, filozofa?

Može li se jedno vrednovati neovisno od drugog, to jest, da se go… prokaže, ali njivu koje je taj isti izmet nagnojio i ostavio iza sebe u obliku čarobne livade koja više nema veze s tim istim go… naprosto dostojno vrednovati?

Možda odgovor leži kod onih koji su takvo ambivalentno iskustvo doživjeli na vlastitoj koži. Emmanuel Levinas, francuski filozof, jedan od najvećih u prošlom stoljeću, bio je Židov. Svoj misaoni put gradio je otišavši u Freiburg, gdje je svoje temelje tražio slušajući Husserla i Martina Heideggera.

Iako je doktorirao na Husserlovoj fenomenologiji, na kraju se ipak priklanja Heideggeru, jer mu je smetao nepovijesni karakter Husserlove misli. Heidegger, koji je bio važna karika u Levinasovu razvoju, također će biti napušten, a Levinas pak ontologiju kao prvu filozofiju zamijeniti etikom.

Monstruozno

Skoro cijela Levinasova obitelj prošla je ili stradala u holokaustu. I sam Levinas bio je u nacističkom logoru, kao zarobljeni vojnik. Preživio je sve to. Ta, pak, zločinačka nacistička ideologija i antisemitizam bila je pothranjivana i podupirana od njegovog bivšeg profesora Heideggera, koji se tih svojih stavova nikada nije odrekao. Levinas je znao za to.

Unatoč tome, pišući o Heideggeru, ponavljao je kako je “Heidegger najveći filozof dvadesetog stoljeća, nažalost.” Dakle, dodatak “nažalost” jasno govori da su Heideggerovi politički i rasistički stavovi monstruozni, ali ono što je napisao je nešto što se mora, nažalost, odvojiti od osobnog gnojiva koje ga je proizvelo, jasan je Levinas.

Nije to, smatram, tek stvar usiljene velikodušnosti jednog velikog filozofa prema svojim ubojicama i progoniteljima, tj. njihovim ideolozima poput Heideggera, to je više čin odgovornosti prema svjetskoj filozofskoj i kulturnoj baštini, gdje uvijek stojite pred Kusturica – Tanović paradoksom, u kojem i jedan i drugi na neki način imaju pravo.

Dobar čovjek, loš umjetnik, loš čovjek, izvrstan umjetnik… Što mi tu prosuđujemo? Etički i općeljudski integritet ličnosti ili stvaralaštvo te iste osobe? Što ako su politički stavovi i prosudbe pisca katastrofalni, a književni dometi u suprotnosti s tim, treba li i njih odbaciti?

Trenutak začeća

Ovu (vječitu) dilemu dozvah u pamet nakon što je objavljeno da je ovogodišnju Nobelovu nagradu za književnost dobio Peter Handke. Handke koji je bio apologet, propagandist Miloševićevog velikosrpskog fašizma, Handke, koji je nemalo nakon genocida u Srebrenici hladno obišao ratne zločince Karadžića i Mladića, kao da se od Vukovara do Srebrenice ništa nije dogodilo.

Toliko je bljuvotina u apologiji autora genocida i velikosrpskih zločina Handke izgovorio da je prekratak prostor da ih ovdje iznosim, za to je potrebna cijela jedna septička jama. Možda je problem cijele Handkeove osobnosti i odnosa prema bivšoj državi nastao u trenutku začeća, no tako nisko se ne treba spuštati, niti želim, time su se već bavili drugi.

Tko je bio Handke kao osoba jasno je kao dan… No u svim zgražanjima, opravdanim, na dodjelu Nobela ovom nesretnom i lošem čovjeku, po cijelom svijetu, svi se osvrću na njegove političke stavove i opredjeljenja koje je kao pisac imao. No malo tko je čitao Handkea, pisca. Ovdje mi se prikladnim čini Levinasov “nažalost”.

Nažalost, Handke je jedan od najvećih pisaca prošlog stoljeća. Budući da ni Handkeu ovakav izričaj nije stran, ukratko, on je go… od čovjeka, genij od pisca. A pisac, nije on tu jedini, može imati krive, pa i zločinačke političke stavove.

Možemo li se odreći genijalnog opusa Knuta Hamsuna (nobelovca) zbog njegovih krivih političkih stavova? Ili opusa Ezre Pound? Ili, s druge strane, opusa pisaca koji su podupirali komunističke satrape, poput Krleže? Treba li im zbog toga oduzeti nagrade koje su dobili kao pisci, a ne politički aktivisti s krive strane povijesti?

Zašto je jedan od najvećih hrvatskih pisaca, Mile Budak, još uvijek tabu tema, a njegov iznimni književni rad ekskomuniciran iz hrvatske kulture? Ako i jest bio dio Pavelićeve vlasti, hajdemo vidjeti je li ikome išta loše učinio? Postoje arhivi.

Naime, proces protiv Budaka koji je vođen ’45. od strane komunista trajao je par sati i Budak je strijeljan. Recimo i da je Budak kriv, da je imao krive ili katastrofalne političke procjene, treba li strijeljati i njegovo djelo, osakatiti hrvatsku kulturu?

A Handke? Samo jedan od velikih pisaca, loših ljudi, koji u isti čas zavrjeđuju i Nobela, i povlačenja vodokotlića.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nino Raspudić: Handkeov ‘Nobel’ prava nagrada u pravim rukama?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari