Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Novčići, novčići, zvone dan i noć

Objavljeno

na

Najveći je kršćanski blagdan svakako Uskrs, najtopliji i među narodima zanosno slavljen bez konkurencije je Božić, koji su globalizatori pokušali istisnuti, potisnuti i poslati u sfere političke (ne)korektnosti, ali im nije uspjelo. Kao: nisu svi ljudi kršćani, a nekmoli katolici, toliko je drugih vjera, pa eto je i stara kršćanska Europa odbacila kršćanstvo u svojoj EU-verziji. No, Božić se ne samo održao nego i vratio na velika vrata, zajedno s adventom koji mu prethodi, a tko je zaslužan? Pa upravo oni protiv kojih je nedavno govorio papa, proroci konzumerizma koji su se sastali u pustinji (duhovnoj) i mudro zaključili da im progon Božića vrlo škodi glede zarade, da moraju preko volje odustati od svoga poslanja i „novih vrijednosti“ barem u ovom lukrativnom slučaju. („Novčići, novčići, zvone cijelu noć… i dan“).

Ako narodi hoće taj svoj Narodi nam se uz kojega su nekako neobično vezani, neka im bude – ionako to više nije pitanje vjere (kažu oni) nego raspojasana buka i radosna potrošnja, pa su na kraju svi zadovoljni. Ono malo dijete u jaslicama doista se pokazalo kao nevjerojatno uspješan brend koji opstaje dvije tisuće godina i više, pa što tražiti kruha ponad pogače (vele oni). Naravno da je sve to izmišljotina, zanimljiva doduše priča o sinu siromašnoga stolara, dječaku koji je potom imao sjajan marketing u obliku promidžbenoga društva sastavljenog od apostola – oni su u tu svrhu napisali nastavak stare Knjige odnosno Novi zavjet, uspješnicu do sada nenadiđenu. A glede te religije (kažu oni) treba se obratiti Nietscheu koji reče da je kršćanstvo religija za robove i žene. Baš tako reče.

Za Isusa i njegove zamisli nije bilo mjesta

Otkako postoji međumrežje nazvano internetom, sve manje ljudi šalju jedni drugima božićne čestitke, premda se ne trebaju, kao nekada, truditi da napišu nešto lijepo, osobno, jer je i tekst već tiskan pa se moraju samo potpisati. Ima i vizualnih poruka pametnim telefonima, od kojih sam zapamtio ovu sliku: prazne jaslice, a ispod tekst: Josip je odveo obitelj u Irsku. Vrlo crnohumorno, u demografskom smislu opako. No i Isusovo rođenje imalo je u svoje doba demografske posljedice: Herod je dao pobiti svu djecu ispod dvije godine, u Betlehemu i okolici. Užasno je to, da, barbarski i grozno, ali koliko je djece ispod dva mjeseca lišeno života samo u ovoj godini na izmaku.

Glede iseljavanja: nije bila Irska nego Egipat gdje je Josip našao nešto bolje plaćen posao u selu Matariji, a danas je to – kaže Google – dio Kaira. Tako je išla povijest – malo se bježalo iz Egipta i to u dramatičnim okolnostima, malo se bježalo u Egipat, u vrijeme kada su Egipćani već zaboravili na Mojsija i njegov štap. Za našu današnju situaciju nadonosna je činjenica da su se Josip, Marija i dijete vratili u domovinu, Isus je očito dobio dobro obrazovanje, a kako je bio od prirode bogomdan i nadaren, mogao je bez teškoća poklopiti farizeje i književnike, što mu nisu zaboravili. Oni su u to doba predstavljali školstvo, znanost i kulturu, imali su svoj kurikulum i za Isusa i njegove zamisli nije bilo mjesta.

Još nešto, o čemu sam možda pisao a možda i nisam: spomenuto selo u Egiptu nalazilo se iznad ostataka grada koji je postojao pet tisuća godina prije Isusova rođenja. Egipćani su ga zvali Ono, a stari Grci – Heliopolis. Grad Ono podignut je na mjestu nastanka života, kaže egipatska predaja. Na tom je mjestu rođen Amon Ra. Ne želim biti bogohulan, ni konstruirati ni spekulirati, ali recite vi meni nije li neobično da je sveta obitelj migrirala baš u to selo? Ili je slučajnost – možda se ondje moglo bolje zaraditi stolarskim poslom, oko tisuću eura, pa je Josip odlučio ostati neko vrijeme. Zagonetno, tajanstveno svakako, i sadašnja stem ministrica obrazovanja zastala bi pred tim pitanjem, ali na ostala ima spremne odgovore: u školi se uče samo znanstvene činjenice, piše ona nadbiskupu zagrebačkom. A zašto se onda uči i vjeronauk, ostaje joj nejasnim. Još joj je manje jasno zašto najveći umovi u povijesti čovječanstva, ali i još živući – oni štoviše – sa svakim velikim znanstvenim otkrićem sve više i sve češće dolaze do točke na kojoj se vjera i znanost spajaju upravo koalicijski, do točke u kojoj znanost pada na koljena i makar preko volje priznaje da postoji vječni um čija su djela veličanstvena, neporeciva i nepronična, veliki majstor krupnih zamaha, ali i sitnijih umijeća koje znanost pomalo otkriva.

(R)evolucija

Uči li se u školama i nadalje Darwinova evolucije, ne znam, morao bih se raspitati. Za sada ponavljam moje već dosadno pitanje: kako se dogodilo da je čovjek u mudrom svojem obliku nastao tek prije trideset, ma bit ću benevolentan – prije pedeset tisuća godina, isti kao i danas, osim što je u međuvremenu prilično poblesavio? Čovjek koji govori, misli, ima savjest (?), slobodnu volju, bavi se umjetnostima, piše ep Gilgameš, bolji od svih današnjih književnih proizvoda. Evolucija? Ne, nema tako brze evolucije, ako je brza naziva se revolucijom. Ovo zadnje sviđat će se našim vrlim revolucionarima iz dvadesetoga stoljeća, čije se sablasti nadvijaju i nad suvremenim školstvom u obliku sirovog ateizma koji ničemu ne vodi. (Usput, da budem koncil-ijantan i ukažem na pelješki most prema drugim vjerama: glava Ivana Krstitelja čuva se u damaškoj džamiji, da u tom Damasku koji je tako strašno stradao zadnjih godina. Muslimani štuju Ivana kao proroka. Što ih ne sprječava da u istoj Siriji progone i ubijaju kršćane.)

Previše sam zabrazdio, posao pisca nije da filozofira, zato je Dostojevski tako težak i pretežak jer se prečesto upušta u mudroslovno polje. Ja bih htio biti izravan i radostan za Božić, koliko god se može u ovom sumornom hrvatskom trenutku, ali ipak ostajem još neko vrijeme među mladima i u području odgoja. Imam dojam da se svi odriču odgoja, prebacuju jedni drugima, oni treći mašu građanskim odgojem koji bi valjda trebao zamijeniti tradicionalni, domovinski, domoljubni ili tako nešto. Tko to maše građanskim odgojem? Oni isti čiji su očevi ili djedovi uništili građanski sloj u bezumnom komunističkom prevratu, uništili (privremeno) građansku kulturu i građanski odgoj u krilu građanske obitelji.

Klatež i lopovi – tatovi zato što su ukrali naziv, pojam, i pod njim sada švercaju svoje novogovore koji i opet nisu drugo nego sirovi materijalizam u celofanu političke korektnosti i sličnih besmislica koje vode do pretvorbe ljudi u robote i robove, oduzimaju im individualnost, unificiraju, inficiraju izmišljenim vrijednostima kojima se čovjek opire jer osjeća da su protuprirodne. Ali je taj Drang upravo militantno nasilan, a posljedice bi mogle biti totalni duhovni rasap i duševno bogaljstvo.

Htjeli ugušiti božićno slavlje

Eto, i opet sam otišao predaleko. Ta spomenuta građanska obitelj nema veze s gradom, i seljačka obitelj i radnička imaju ista svojstva, dio su iste kulture. O kulturi i jest riječ. Božić je čarobni trenutak hrvatske kulture, i nema te sile koja ga može uništiti. U trilogiji „Kolarovi“ (prikrivena reklama) opisao sam kako se početkom pedesetih prošloga stoljeća pokušavalo na sve načine ugušiti božićno slavlje, i to je jedan od rijetkih ulomaka koji su (stilizirani) autobiografski: na svoje oči sam vidio, preneražen – a bilo mi je sedam ili osam godina – kako komunistički milicioner pendrekom tuče seljaka koji je na Badnjak prokrijumčario božićno drvce u grad i namjeravao ga prodati, tuče ga u mojem haustoru, šiklja krv i nesretnik pada na stube. I ne znajući, toga sam časa postao ono što sam ostao do dana današnjeg.

Kada sam nešto malo porastao, pridružio sam se onim fakinima koji su demonstrativno udarali mužarima o zidove u tihoj noći, ta buka nije bila nalik današnjoj komercijalnoj nego baš prosvjedna, milicija je dežurala oko crkve majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj i naganjala nas, ali bili smo brži. Osim jednom kada su nas pohvatali i odveli u „stanicu“ (koliko se sjećam u Babukićevoj ulici blizu Heinzelove) i ondje nas „tretirali“. Uzeli su nam i podatke, na pitanje što sam po nacionalnosti odgovorio sam – Hrvat. Na to se ispitivaču, a zna se komu su oni pripadali, smračilo pred očima, grč prijezira unakazio mu je ionako neugodno lice. Prosiktao je: „Ja bih se ubio da sam Hrvat“. Možda sam o toj šaljivoj zgodi već pisao, ali neka, nikada nije naodmet ponoviti, to više što dolaze i mlađi čitatelji koji još ne znaju, a htjeli bi saznati kako je to je bilo i odakle je dolazilo.

Narod nade

Četrdeset i pet godina živio sam u svijetu u kojemu se Božić nije mogao ni smio javno čestitati, u šizofrenom svijetu gdje se jedno učilo (i odgajalo) u školama, a drugo u obitelji, a pišem to i zato što se i dan-danas podlosti olovnoga vremena pokušavaju interpolirati u školstvo utemeljeno na jovanovićevskim načelima i (aktualno nadalje) prepušteno statistički nepostojećoj stranci čija gornja granica nema doticaj s duhom i ne tako lošom tradicijom hrvatskoga školstva, „prosvjeta“ izgubljena u tehnicističkim iluzijama i hokus-pokusima posve nedorečenim, nejasnim i u biti birokratskim.

Opet ja o lošim stvarima, premda sam bio odlučio napisati napokon radostan članak, kao što priliči Božiću i danima oko njega. Takav sam kakav sam, jednostavno se ne mogu uklopiti u kič filmova i reklama koji pod zvončićima skrivaju novčiće. Pita me bliska osoba: „Ne čini li ti se da je Božić u onim vremenima bio , usprkos svemu, nekako ljepši, nekako sličniji Božiću?“.

Kako bilo da bilo, od srca vam čestitam Božić, poštovane čitateljice i čitatelji. Radujte se narodi, a po mogućnosti i jedan narod, narod nade.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari