Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Novčići, novčići, zvone dan i noć

Objavljeno

na

Najveći je kršćanski blagdan svakako Uskrs, najtopliji i među narodima zanosno slavljen bez konkurencije je Božić, koji su globalizatori pokušali istisnuti, potisnuti i poslati u sfere političke (ne)korektnosti, ali im nije uspjelo. Kao: nisu svi ljudi kršćani, a nekmoli katolici, toliko je drugih vjera, pa eto je i stara kršćanska Europa odbacila kršćanstvo u svojoj EU-verziji. No, Božić se ne samo održao nego i vratio na velika vrata, zajedno s adventom koji mu prethodi, a tko je zaslužan? Pa upravo oni protiv kojih je nedavno govorio papa, proroci konzumerizma koji su se sastali u pustinji (duhovnoj) i mudro zaključili da im progon Božića vrlo škodi glede zarade, da moraju preko volje odustati od svoga poslanja i „novih vrijednosti“ barem u ovom lukrativnom slučaju. („Novčići, novčići, zvone cijelu noć… i dan“).

Ako narodi hoće taj svoj Narodi nam se uz kojega su nekako neobično vezani, neka im bude – ionako to više nije pitanje vjere (kažu oni) nego raspojasana buka i radosna potrošnja, pa su na kraju svi zadovoljni. Ono malo dijete u jaslicama doista se pokazalo kao nevjerojatno uspješan brend koji opstaje dvije tisuće godina i više, pa što tražiti kruha ponad pogače (vele oni). Naravno da je sve to izmišljotina, zanimljiva doduše priča o sinu siromašnoga stolara, dječaku koji je potom imao sjajan marketing u obliku promidžbenoga društva sastavljenog od apostola – oni su u tu svrhu napisali nastavak stare Knjige odnosno Novi zavjet, uspješnicu do sada nenadiđenu. A glede te religije (kažu oni) treba se obratiti Nietscheu koji reče da je kršćanstvo religija za robove i žene. Baš tako reče.

Za Isusa i njegove zamisli nije bilo mjesta

Otkako postoji međumrežje nazvano internetom, sve manje ljudi šalju jedni drugima božićne čestitke, premda se ne trebaju, kao nekada, truditi da napišu nešto lijepo, osobno, jer je i tekst već tiskan pa se moraju samo potpisati. Ima i vizualnih poruka pametnim telefonima, od kojih sam zapamtio ovu sliku: prazne jaslice, a ispod tekst: Josip je odveo obitelj u Irsku. Vrlo crnohumorno, u demografskom smislu opako. No i Isusovo rođenje imalo je u svoje doba demografske posljedice: Herod je dao pobiti svu djecu ispod dvije godine, u Betlehemu i okolici. Užasno je to, da, barbarski i grozno, ali koliko je djece ispod dva mjeseca lišeno života samo u ovoj godini na izmaku.

Glede iseljavanja: nije bila Irska nego Egipat gdje je Josip našao nešto bolje plaćen posao u selu Matariji, a danas je to – kaže Google – dio Kaira. Tako je išla povijest – malo se bježalo iz Egipta i to u dramatičnim okolnostima, malo se bježalo u Egipat, u vrijeme kada su Egipćani već zaboravili na Mojsija i njegov štap. Za našu današnju situaciju nadonosna je činjenica da su se Josip, Marija i dijete vratili u domovinu, Isus je očito dobio dobro obrazovanje, a kako je bio od prirode bogomdan i nadaren, mogao je bez teškoća poklopiti farizeje i književnike, što mu nisu zaboravili. Oni su u to doba predstavljali školstvo, znanost i kulturu, imali su svoj kurikulum i za Isusa i njegove zamisli nije bilo mjesta.

Još nešto, o čemu sam možda pisao a možda i nisam: spomenuto selo u Egiptu nalazilo se iznad ostataka grada koji je postojao pet tisuća godina prije Isusova rođenja. Egipćani su ga zvali Ono, a stari Grci – Heliopolis. Grad Ono podignut je na mjestu nastanka života, kaže egipatska predaja. Na tom je mjestu rođen Amon Ra. Ne želim biti bogohulan, ni konstruirati ni spekulirati, ali recite vi meni nije li neobično da je sveta obitelj migrirala baš u to selo? Ili je slučajnost – možda se ondje moglo bolje zaraditi stolarskim poslom, oko tisuću eura, pa je Josip odlučio ostati neko vrijeme. Zagonetno, tajanstveno svakako, i sadašnja stem ministrica obrazovanja zastala bi pred tim pitanjem, ali na ostala ima spremne odgovore: u školi se uče samo znanstvene činjenice, piše ona nadbiskupu zagrebačkom. A zašto se onda uči i vjeronauk, ostaje joj nejasnim. Još joj je manje jasno zašto najveći umovi u povijesti čovječanstva, ali i još živući – oni štoviše – sa svakim velikim znanstvenim otkrićem sve više i sve češće dolaze do točke na kojoj se vjera i znanost spajaju upravo koalicijski, do točke u kojoj znanost pada na koljena i makar preko volje priznaje da postoji vječni um čija su djela veličanstvena, neporeciva i nepronična, veliki majstor krupnih zamaha, ali i sitnijih umijeća koje znanost pomalo otkriva.

(R)evolucija

Uči li se u školama i nadalje Darwinova evolucije, ne znam, morao bih se raspitati. Za sada ponavljam moje već dosadno pitanje: kako se dogodilo da je čovjek u mudrom svojem obliku nastao tek prije trideset, ma bit ću benevolentan – prije pedeset tisuća godina, isti kao i danas, osim što je u međuvremenu prilično poblesavio? Čovjek koji govori, misli, ima savjest (?), slobodnu volju, bavi se umjetnostima, piše ep Gilgameš, bolji od svih današnjih književnih proizvoda. Evolucija? Ne, nema tako brze evolucije, ako je brza naziva se revolucijom. Ovo zadnje sviđat će se našim vrlim revolucionarima iz dvadesetoga stoljeća, čije se sablasti nadvijaju i nad suvremenim školstvom u obliku sirovog ateizma koji ničemu ne vodi. (Usput, da budem koncil-ijantan i ukažem na pelješki most prema drugim vjerama: glava Ivana Krstitelja čuva se u damaškoj džamiji, da u tom Damasku koji je tako strašno stradao zadnjih godina. Muslimani štuju Ivana kao proroka. Što ih ne sprječava da u istoj Siriji progone i ubijaju kršćane.)

Previše sam zabrazdio, posao pisca nije da filozofira, zato je Dostojevski tako težak i pretežak jer se prečesto upušta u mudroslovno polje. Ja bih htio biti izravan i radostan za Božić, koliko god se može u ovom sumornom hrvatskom trenutku, ali ipak ostajem još neko vrijeme među mladima i u području odgoja. Imam dojam da se svi odriču odgoja, prebacuju jedni drugima, oni treći mašu građanskim odgojem koji bi valjda trebao zamijeniti tradicionalni, domovinski, domoljubni ili tako nešto. Tko to maše građanskim odgojem? Oni isti čiji su očevi ili djedovi uništili građanski sloj u bezumnom komunističkom prevratu, uništili (privremeno) građansku kulturu i građanski odgoj u krilu građanske obitelji.

Klatež i lopovi – tatovi zato što su ukrali naziv, pojam, i pod njim sada švercaju svoje novogovore koji i opet nisu drugo nego sirovi materijalizam u celofanu političke korektnosti i sličnih besmislica koje vode do pretvorbe ljudi u robote i robove, oduzimaju im individualnost, unificiraju, inficiraju izmišljenim vrijednostima kojima se čovjek opire jer osjeća da su protuprirodne. Ali je taj Drang upravo militantno nasilan, a posljedice bi mogle biti totalni duhovni rasap i duševno bogaljstvo.

Htjeli ugušiti božićno slavlje

Eto, i opet sam otišao predaleko. Ta spomenuta građanska obitelj nema veze s gradom, i seljačka obitelj i radnička imaju ista svojstva, dio su iste kulture. O kulturi i jest riječ. Božić je čarobni trenutak hrvatske kulture, i nema te sile koja ga može uništiti. U trilogiji „Kolarovi“ (prikrivena reklama) opisao sam kako se početkom pedesetih prošloga stoljeća pokušavalo na sve načine ugušiti božićno slavlje, i to je jedan od rijetkih ulomaka koji su (stilizirani) autobiografski: na svoje oči sam vidio, preneražen – a bilo mi je sedam ili osam godina – kako komunistički milicioner pendrekom tuče seljaka koji je na Badnjak prokrijumčario božićno drvce u grad i namjeravao ga prodati, tuče ga u mojem haustoru, šiklja krv i nesretnik pada na stube. I ne znajući, toga sam časa postao ono što sam ostao do dana današnjeg.

Kada sam nešto malo porastao, pridružio sam se onim fakinima koji su demonstrativno udarali mužarima o zidove u tihoj noći, ta buka nije bila nalik današnjoj komercijalnoj nego baš prosvjedna, milicija je dežurala oko crkve majke Božje Lurdske u Zvonimirovoj i naganjala nas, ali bili smo brži. Osim jednom kada su nas pohvatali i odveli u „stanicu“ (koliko se sjećam u Babukićevoj ulici blizu Heinzelove) i ondje nas „tretirali“. Uzeli su nam i podatke, na pitanje što sam po nacionalnosti odgovorio sam – Hrvat. Na to se ispitivaču, a zna se komu su oni pripadali, smračilo pred očima, grč prijezira unakazio mu je ionako neugodno lice. Prosiktao je: „Ja bih se ubio da sam Hrvat“. Možda sam o toj šaljivoj zgodi već pisao, ali neka, nikada nije naodmet ponoviti, to više što dolaze i mlađi čitatelji koji još ne znaju, a htjeli bi saznati kako je to je bilo i odakle je dolazilo.

Narod nade

Četrdeset i pet godina živio sam u svijetu u kojemu se Božić nije mogao ni smio javno čestitati, u šizofrenom svijetu gdje se jedno učilo (i odgajalo) u školama, a drugo u obitelji, a pišem to i zato što se i dan-danas podlosti olovnoga vremena pokušavaju interpolirati u školstvo utemeljeno na jovanovićevskim načelima i (aktualno nadalje) prepušteno statistički nepostojećoj stranci čija gornja granica nema doticaj s duhom i ne tako lošom tradicijom hrvatskoga školstva, „prosvjeta“ izgubljena u tehnicističkim iluzijama i hokus-pokusima posve nedorečenim, nejasnim i u biti birokratskim.

Opet ja o lošim stvarima, premda sam bio odlučio napisati napokon radostan članak, kao što priliči Božiću i danima oko njega. Takav sam kakav sam, jednostavno se ne mogu uklopiti u kič filmova i reklama koji pod zvončićima skrivaju novčiće. Pita me bliska osoba: „Ne čini li ti se da je Božić u onim vremenima bio , usprkos svemu, nekako ljepši, nekako sličniji Božiću?“.

Kako bilo da bilo, od srca vam čestitam Božić, poštovane čitateljice i čitatelji. Radujte se narodi, a po mogućnosti i jedan narod, narod nade.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Tuđmanov projekt nije završen

Objavljeno

na

Objavio

Gospodin nam je dao predsjednika Tuđmana u određeno vrijeme, a na nama je da njegov život, važan za hrvatsku povijest i današnje hrvatsko društvo, čitamo pozorno, ne kao nešto što pripada samo prošlosti, nego kao poticaj da se pitamo što je nama povjereno te da ostvareno dobro nastavimo razvijati«, rekao je u homiliji na misi za domovinu i za pokojnoga predsjednika Franju Tuđmana u zagrebačkoj prvostolnici kardinal Josip Bozanić te je tim riječima posvijestio da Tuđmanov projekt nije završen.

Zahvaljujući visokomu stupnju zajedništva u hrvatskom narodu te hrvatskim braniteljima, predsjednik Tuđman ostavio je za sobom neovisnu, uglavnom u svojim cjelovitim granicama, međunarodno priznatu i višestranačku, pluralnu Republiku Hrvatsku te je sadašnjim naraštajima hrvatskoga društva zadaća, kako je rekao kardinal Bozanić, ostvareno dobro nastaviti razvijati. S velikom sigurnošću može se redi da je današnja Hrvatska, premda je postala članica NATO-a i Europske unije – što bi predsjednik Tuđman sigurno želio – još uvijek, osobito u unutarnjim odnosima, daleko od njegove vizije.

Dok se danas mnogi političari pozivaju na prvoga hrvatskoga predsjednika Tuđmana u pitanjima i sadržajima koji im idu u prilog, često ne vodeći brigu ni o glavnini ni o bitnome u djelu predsjednika Tuđmana, kardinal Bozanić jednostavno je podsjetio: »Hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti.«

Upravo je sloboda jedan od bitnih hrvatskih ciljeva u viziji hrvatske države predsjednika Tuđmana, a koji ne samo da nije zadovoljavajuće ostvaren, nego se i gotovo svim sredstvima osporava. Hrvatski narod i članovi hrvatske državne zajednice još su okovani skrivenim lancima parcijalnih interesa skrivenih moćnih skupina koje na svojoj uzici drže ne samo pojedine političare i političke stranke, nego i pojedine predsjedničke kandidate. U Republici Hrvatskoj sve do sada nisu se uspjeli probiti stvarni legalni i legitimni hrvatski nacionalni ciljevi i interesi, a mnogi ljudi još su zarobljeni ucjenama, jugokomunističkim mentalitetom, korupcijom i falsificiranom slikom hrvatske sadašnjosti.

Predsjednik Tuđman, premda ga je Tito čak i štitio, na svojoj je koži osjetio pesnicu komunističkoga totalitarizma te danas sigurno ne bi dopustio da se u Hrvatskoj rigidni komunizam, sa svim svojim političkim i ideološkim implikacijama, prikriva antifašizmom. Znao je predsjednik Tuđman da su komunisti, boljševici, pobili brojne hrvatske antifašiste, osobe koje su se kao demokrati suprotstavljale i fašizmu i nacizmu, a i sam je bio antifašist koji se suprotstavljao i fašizmu i nacizmu i kasnije, kad je progledao, komunizmu, kao i većina hrvatskoga naroda.

Za viziju slobodne Hrvatske nečuveno je što tijela hrvatskih žrtava, likvidiranih iz bilo kojih ideoloških i političkih razloga, i dalje počivaju odbačena u masovnim grobnicama, što recentna hrvatska kultura tako malo mari za hrvatske i univerzalne vrjednote, što Hrvatska još nema gospodarske strategije, što zbog toga ne može školovati kadrove koji su potrebni hrvatskoj privredi, što je izborni sustav postao zaprjeka za oslobađanje hrvatskoga društva i hrvatskih građana, što su toliki Hrvati prisiljeni svoj kruh tražiti u inozemstvu… Očito je da je potrebno još jako puno napora, umješnosti i ljubavi prema općemu dobru i prema Hrvatskoj da bi se ostvario Tuđmanov projekt »vječne Hrvatske« – kako je govorio.

Citiravši riječi predsjednika Tuđmana na konstitutivnoj sjednici prvoga saziva višestranačkoga Hrvatskoga sabora 31 svibnja 1990.: »Prilike u kojima živimo, okolnosti koje nas okružuju, i osobito zadaće što su pred nama ne dopuštaju nam blještavi trijumfalizam, niti velika i olaka obećanja, ipak, pozivajući na krajnju razboritost i promišljenost, daleko smo od svake zdvojnosti i pesimističkoga malodušja«, kardinal je dodao: »Koliko te riječi, što ih je veliki graditelj naše državne suvremenosti izrekao na početku novoga hrvatskoga puta, imaju i danas svoju aktualnost. Potrebna nam je danas: nova borba protiv zdvojnosti i pesimističkoga malodušja, razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika te čuvati se nerealnih obećanja i promicati svehrvatski dijalog koji će liječiti nezdravu radikalizaciju hrvatskoga društva.«

Kardinal Bozanić, koji je s pravom u homiliji istaknuo da u današnjoj Hrvatskoj ima mnogo dobra, u skrbi za opće dobro hrvatskoga naroda poziva na »razboritost i promišljenost u procjenjivanju domaćih i međunarodnih prilika«, jer najširi krugovi hrvatskoga društva ne mogu se pouzdati ni u medije ni u ono što govore mnogi političari. Toj razboritosti pripada i prepoznavanje nerealnih obećanja kojih ima uvijek, a osobito sada u predizbornoj kampanji za predsjedničke izbore. Toj razboritosti pripada i svjesno i smišljeno promicanje društvenoga dijaloga, jer svi oni koji, bilo u svojoj naivnosti bilo u svojoj delegiranoj ili nametnutoj misiji, zagovaraju radikalizaciju hrvatskoga društva s bilo kojim političkim ili ideološkim predznakom, zapravo rade protiv općega dobra i interesa hrvatskoga naroda i svih stanovnika Hrvatske.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Kardinal Bozanić: U jedinstvenom zajedništvu hrvatski je narod pošao za Franjom Tuđmanom u programu slobode i neovisnosti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Tko podmeće Miroslavu Škori?

Objavljeno

na

Objavio

Video screenshot/Facebook Miroslav Škoro

U ovom predizbornom vremenu nabijenom emocijama, kada činjenice nemaju šanse pored osjećaja, ovo je jedna od onih kolumni koju sam morao pisati polako. Polako, samo zbog onih koji ne mogu čitati brzo. Jer, da mogu, uvidjeli bi da među predsjedničkim kandidatima postoji jedan koji se susreće s najviše laži i podmetanja.

Prva je s podmetanjem započela Kolinda Grabar Kitarović. Ona je sasvim naglo otpustila svog savjetnika Matu Radeljića i podmetnula ga Miroslavu Škori za “kolovođu kampanje”. Nije dugo trebalo čekati na novo podmetanje, a onda je ekipa s HRT-a podmetnula anketu s kojom se Škoru prisililo da, umjesto odmora nakon pretrpljenog srčanog udara, krene u politiku, i tako stavi život i zdravlje na kocku.

U trenutku dok je vagao hoće li se kandidirati, kada se mislilo da nema kraja podmetanjima, Škori su u prvom intervjuu podmetnuli Zorana Šprajca. Kada mu je Šprajc, sasvim očekivano, pokušao podmetnuti da je on desno, Škoro je odgovorio: “Kažu da sam desno. Di sam ja desno?!” A na pitanje planira li se doista kandidirati na izborima, odgovorio je: “Ne mogu se oglušiti činjenici da netko od mene nešto očekuje – pogotovo ne oni ljudi koji su meni omogućili danas da budem to što jesam”.

Koji su to ljudi? Njih nigdje na vidiku, jer se pojavljuju samo oni što podmeću. A među prvima koji su Škori podmetnuli podršku bio je Stjepan Mesić. On je onako zdušno podmetnuo kako bi Škoro mogao pobijediti: “Mnogi će se iznenaditi što će taj čovjek napraviti. On će tek početi govoriti. Kako ja nešto više znam o njegovim stavovima, očekujem da će on vrlo brzo pokazati zrelost jednog političara, a to će ljudi vrlo lako prepoznati”.

Nedugo nakon njega, očito zbog ljubomore što je zakasnio, svoju podršku je podmetnuo i Ivo Josipović: “Škoro je naširoko popularan i mudro se distancirao od desničarenja”. Josipović ne samo da podmuklo podmeće kako je Škoro doktorirao na temu ZAMP-a, već ga optužuje kako mu je ukrao ideju ustavnih promjena i povećanja ovlasti predsjednika, piše Borislav Ristić / Večernji list

Kao da bi Škoro htio dovesti zemlju u takvu opasnost da te veće ovlasti sutra padnu u ruke nekom novom Mesiću ili Josipoviću. Izgleda da je Josipovićeva podrška Škori jedinstvena prilika da se jednim udarcem osveti Kolindi i Milanoviću.

Foto: Marko Marković

I kada se mislilo da nema kraja ljevičarskim podmetanjima, nakon sastanka Mate Radeljića sa Žarkom Puhovskim u jednom zagrebačkom kafiću, Puhovski ne prestaje podmetati Škori. Igrom slučaja neki dan smo se upoznali u Osijeku, i tom prilikom je i meni htio podmetnuti, pohvalivši se kako je “upravo došao s kave sa Škorom”.

Podmetanje se nastavilo na Osječkoj televiziji u emisiji s Prkačinom, gdje je postignuto njihovo visoko suglasje oko Škore, tako da je, prema riječima Prkačina, “profesor objašnjavao”, a on “izvodio zaključke”. Podmetanja komunista Škori počela su još od malih nogu. Prvo su mu počeli podmetati da je on “jedan od najaktivnijih članova SSOH u Osijeku”, iako je on sam tvrdio kako je “ko klinjo od 18-19 godina imao dosje; zbog toga što se, ne znam, nisam dva-tri puta odazvao u ondašnju rezervu JNA.“ Oni su mu, unatoč tome što je njemu „išlo na živce da se na meni netko vježba da bi dobio viši čin“, onako podmuklo jugoslavenski, podmetnuli čin desetara.

Ali ni tu nije bio kraj podmetanjima – u podmetanja se uključuju tada sveprisutne Udba i KOS. Pa je, tako, čovjek od najvećeg Perkovićeva povjerenja i djelatnik osječke Udbe, a poslije šef osječkog SUZUP-a Zdravko Pejić, podmetnuo Škori svoga brata Vinka Pejića kao najboljeg prijatelja i kuma. S druge je strane oficir KOS-a u krug Škorinih najboljih prijatelja podmetnuo svog sina Gorana Kovačevića, s kojim je Škoro od ‘89.-’91. imao zajedničku tvrtku.

Privatna arhiva

A podmetanja je bilo i zdesna. Tim zlobnicima ništa nije sveto, pa unatoč tome što je Škoro godinama ponavljao kako mu je žena “Amerikanka hrvatskoga podrijetla”, ti su lažni domoljubi odjednom počeli podmetati kako je – “Miroslav srpski zet”, koji na pitanje koliko se puta ženio u zrak podiže tri prsta. Do jučer taj zet nije smetao dok je pjevao “sude mi”, a danas mu “dušmani moja ljube” zamjeraju upravo – ”što sam branio svoje najmilije” – iako dobro znaju da je on bio u Pittsburghu.

Na podmetanje onih koji tvrde kako je Škoro “otišao iz Osijeka u ljeto ‘91.”, on odgovara: “Ja sam jako puno mrdao svugdje tako da jesam bio ’90. godine u Hrvatskoj na nekoliko mjeseci pa se ponovno vratio u Ameriku.” Škoro, dakle, nije pobjegao, nego je zakasnio u rat. Nesudjelovanje u ratu su mu podmetnuli samo kako bi ga danas mogli napadati kako “dezerter” ne može biti vrhovni zapovjednik. Nesretnici, kojima se sve živo vrti oko pitanja “gdje si bio 91.”, još ga jedino nisu pitali gdje je bio i što je radio kad je pao Vukovar?

Nema kraja tim podmetanjima zdesna. Tako su mu podmetnuli da se dva puta učlani u HDZ, pa su mu tamo podmetnuli mjesto generalnog konzula u Mađarskoj, kasnije i saborskog zastupnika, a zatim i mjesto kandidata HDZ-a za osječkog gradonačelnika. I kako bi malo pobjegao od svih tih podmetanja morao je skupa s Plenkovićem pobjeći u predsjedničku kampanju Mate Granića.

Privatna arhiva

Kasnije mu je drugi povratak u HDZ podmetnuo Sanader, koji je tada Thompsonu plaćao da ne pjeva – a Škori podmetnuo da pjeva. Poslije se, u vrijeme Tomislava Karamarka, udaljio od takvog nacionalističkog HDZ-a, da bi mu opet, nakon Škorinih toplih riječi kako je “dolaskom Plenkovića okrenuta nova stranica u politici HDZ-a”, te da se radi o “vrhunskom europskom političaru“, bilo podmetnuto da zapjeva u Plenkovićevoj kampanji “Vjerodostojno”.

Da bi mu sad taj isti nezahvalni Plenković podmetao kako nije dovoljno kvalificiran i kako je završio “večernju školu” za predsjednika. Kao da je on tamo neki “škorojević”, a ne čovjek s doktoratom i radnim mjestom asistenta na „HNS-ovom“ Sveučilištu Sjever.

Ali ni to im nije dovoljno, već podmeću kako je njegova kampanja dobila na težini tek kad joj se priključio Jacques Houdek. Tad su počela i podmetanja kako njemu ne treba program i kako “njegove pjesme govore za njega”. Zatim su ga napali s tvrdnjom kako je pjesma “Ne dirajte mi ravnicu” posvećena Domovinskom ratu, iako Škoro sam kaže da je tu pjesmu napisao prije rata u Americi 1989., da “ne poludim od muke”.

Onda su za pjesmu “Sude mi” počeli podmetati kako je posvećena Gotovini, za što Škoro sam kaže: “Nisam rekao: ‘Sude Anti Gotovini’, ali ljudi to zlonamjerno iščitavaju kako im paše.” Stoga, na podmetanje kako “za njega glasaju desničari, iako on nije desničar” Škoro spretno odgovara: “Znam da me bije glas nekoga ko pjeva pjesme koje pozivaju na ovo ili ono, ali ja nikada nisam iskoristio riječ Hrvatska u svojoj pjesmi.”

I kad se mislilo kako nema kraja podmetanjima neki je Srbin Mitrović od Škore naumio kupiti Thompsonovu muziku – pa im je podmetnuo da se kumovi posvađaju. I sada, dok neki podmeću kako Škoro nema podršku Crkve, koja je stala iza Kolinde, mnogi se pitaju, a što je s biskupom Košićem i desnim biskupima?

Iz njihovih krugova dolaze podmetanja kako su oni od Thompsona doznali tko je taj Škoro, s kojim imaju muku još od samih početaka, od kad je narod dovodio u zabludu stihom “man’ se ženo očenaša”. A što li tek reći za podmetanje iz “Nacionala”, koji tvrdi kako se najmoćniji Hrvat iz ruskog naftnog biznisa našao usred Škorine kampanje. Oni tu spominju bezazleni susret Škore i naftnog konzultanta Jasminka Umičevića, onog velikog branitelja interesa INA-e i velikog kritičara MOL-a, koji onako usputno, u pauzi druženja sa Škorom, nazove Željka Runjea, potpredsjednika ruske naftne kompanije Rosnjeft, zainteresirane za kupnju INA-e.

Neki drugi pak podmeću kako bi Škoro bio protiv izgradnje LNG terminala na Krku zato što se veliki uvoznik ruskog plina i najmoćniji Hrvat iz plinskog biznisa Pavao Vujanac našao usred Škorine kampanje. Njegovom PPD-u, odnosno, Energiji naturalisu netko je podmetnuo vlasništvo nad Pevecom. A sad neki novi zlobnici podmeću kako je krug ljudi oko tvrtke Pevec upravo najveći financijer Škorine kampanje.

Kao primjere podmeću Škorino javno pojavljivanje na proslavi Velike Gospe u Aljmašu u društvu Pevecovog financijskog direktora Krešimira Bubala. A ovih dana je Nacional podmetnuo da se na njegovom zagrebačkom predizbornom skupu na pozornici pojavio i moćni suvlasnik Peveca, Mario Radić.

I tu bi bio kraj podmetanjima, da taj isti Pevec nije vlasnik zagrebačke Z1 televizije, kojoj je netko podmetnuo emitiranje emisije zvane “Bujica”. U toj se emisiji Miroslav Škoro susreće sa svakodenevnim podmetanjima. Bujanec je, tako, Škori pokušao podmetnuti kako je ovaj zagovornik lustracije, ali se Miro spretno izvukao i rekao kako je on više za “valcer lustraciju”.

Jednom drugom prilikom, kada je Škoro pošteno izjavio kako želi prekopati arhive i konačno utvrditi istinu, Bujanec mu je smontirao kako ovaj želi “prekopati Jasenovac”.

Potom su mu pokušali podmetnuti i pitanje bi li vratio Titovu bistu, ali je on na to spretno odgovorio kako to “slabo prati”. I kad se sve to pogleda i uzme u obzir, nikom nije jasno kako se jedan tako iskren čovjek nosi sa svim tim podmetanjima, u kojima se svi oko njega trude javnost uvjeriti kako je on nešto suprotno od onoga što je on do sada sam za sebe govorio. A svima onima kojima se “činjenice ne uklapaju u teoriju”, i kojima je u susretu sa činjenicama teško, vjerojatno će se i dalje držati one: “tim gore po činjenice”, kao u stihovima – “uzalud vam trud svirači” kad “ne vjeruje srce pameti”, jer, ako ne bude “sad”, neće biti – NIKADA.

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari