Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Očekujem i zajednički bilten SNV-a i HDZ-a

Objavljeno

na

Temperature iznadprosječne, ljeto se pomaknulo najmanje mjesec dana unatrag, što klimatolozi još nisu opazili, teške sparine istanjuju živce i zato treba biti blagonaklon prema svađama u državnom vrhu kojima je uzrok djelomice klimatski, pa su sporove doveli do klimaksa. Usput, klima utječe i na klimavce. Tako se, klimatizirani ili neklimatizirani (socijalne razlike) svi zajedno klimamo prema neizvjesnoj budućnosti s jedinom utjehom da je Hrvatska vječna i ne bu se rastopila. Klimatske promjene spasit će i Slavoniju koju za dvadesetak godina vidim mirisnu od stabala naranča i limuna, maslina i drača, a lavande ima već i sada, dobro se prodaje. Bit će i nasada indijske konoplje, pjevat će bećari pjesme Ivana Kozarca, a snaše govoriti hrvatski s irskim naglaskom. Djece će biti toliko da ne ćemo znati kamo s njima, morat ćemo ih izvoziti, što uostalom činimo već danas ali tek kada završe škole, što nas puno košta a zapadne zemlje dobivaju gotove proizvode. Zato višak djece treba izvoziti dok su malena.

Nakon ovog podmuklog uvoda, vraćam se zbivanjima prošloga tjedna. Narod je odlučio da se ide na referendum, o čemu ne će on odlučiti nego Hrvatski sabor koji je narod izabrao da provodi narodnu volju, što znači da referenduma možda ne će biti jer je narod neodgovoran a birani političari odgovorni, vjerodostojni i uopće veličanstveno brižni. Referendum bi, kažu veličanstveni, narušio stabilnost sustava i države u cjelini, vječna bi Hrvatska otišla doslovno u vječnost. Jaki su to argumenti, sav se tresem, što bi rekao jedan sjevernohrvatski političar.

Od tri brijega, samo je jedan (Pantovčak) razumio da narod traži promjene, drugi je brijeg s obje svoje strane stao na zadnje noge u obranu sadašnjih zaleđenih izbornih regula, a kaptolonski mudro odšutio, s iznimkom biskupa izmještenog u Sisak, to jest Košića. Lijevi i desni zajedno nastupaju upravo drugarski, u kolektivnom cmizdrenju poglavito nad navodnim kresanjem prava ionako ugroženih manjina, koje plaču i ucjenjuju kao malena djeca kada im roditelji ne žele kupiti sladoled, sjednu na pod, lupaju nogama i vrište, znajući da će mami i tati postati neugodno, umiješat će se možda i stranci prolaznici pa ih prozvati zbog nasilja nad djecom. I tako će dijete dobiti sladoled.

->https://kamenjar.com/predsjednica-sastanak-sa-zeljkom-markic-nije-bio-tajan/

Prebrojavat će se glasovi odlučnog naroda sve do jeseni i čekati da se Ustavni sud vrati s kupanja te presudi do Božića, a dotle će Hrvati već zaboraviti što su to potpisali. Iznad Sabora više nije samo Bog, kako je obećavano, nije čak ni Borg, nego Ustavni sud u poznatom sastavu s jednim vokalom. Prilježni mediji i njihovi politički patroni ionako su već pomalo izvrnuli stvari naglavačke, pa inicijativu Narod odlučuje u napadima sveli na potiranje prava manjina, nastojeći da se zaboravi bitan dio, baš kao što se trudili da protivnike Istanbulske svedu na pristaše nasilja nad ženama. A riječ narod pišu sve češće u navodnicima, pa umjesto slučajne države dobivamo navodni hrvatski narod.

Manjine na pijedestalu RH, manjine u Ustavu RH, zajamčena mjesta u Saboru, bolećiv odnos prema njima nije ništa drugo do ostatak Jugoslavije i njezine komunističke prakse na podlozi ideje da su Hrvati opak narod napasnih namjera i zato među njima stalno moraju biti pripadnici drugih naroda, to jest nad njima, u izvršnoj i svakoj drugoj vlasti, u vojsci pretežito, kao i u policiji. Premda je Hrvatska sada samostalna, imamo hrvatsku vojsku i hrvatsku policiju, u hrvatskoj politici ostao je Pavlovljev refleks koji zaudara po prošlim vremenima, a narod hrvatski to osjeća i samo želi svratiti pozornost veličanstvenih elita s genima bivšeg ju-sustava da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda i da on druge države nema, da nema ništa protiv manjina koje su integrirane u hrvatsko društvo, ništa protiv da se nazivaju kako se već zovu, da njeguju svoju kulturu, običaje, jezik i pismo, ali je odlučno protiv da bilo koja manjina može zatresti vlast i državu kad god joj je prohtije, da vrijeđa zemlju u kojoj i od koje živi, da bude iznad zakona koji vrijede za većinu. Opisana bolećivost nije pozitivna diskriminacija manjina, ne, ta lijepa zamišljotina pretvorila se u diskriminaciju većine. Vratimo se Ustavu: svi su građani RH jednaki, kaže on, to jest „svi su građani slobodni i ravnopravni“. I tu treba stati. U izborima, u izbornom sustavu, u svim područjima života.

No jest, vuku se jugoslavenski repovi, i ne samo na rečenim poljima. Jedno od polja je bleiburško, sa svim potonjim putovima i strahotama. Da su komunistički zločini, zločini jugoslavenske, Titove vojske koja je u genocidnom zanosu likvidirala hrvatsku vojsku i obitelji vojnika – pa i civile koji s vojskom nisu imali dodira – da su ti zločini, velim, i danas „prihvatljivi“, da su duboko usađeni u umove mnogih koji danas žive i iz čijih se krugova regrutiraju čak (ha!) poneki zastupnici u Hrvatskom saboru, dokaz je taj Stazić koji je otvorio dušu i rekao što mu je na srcu, ali i na umu. Riječ je o zločinačkim umovima čiji je rečeni jurišnik reprezent na neopreznoj verbalnoj razini pod kojom vrije nepomućena želja za tvarnom akcijom, prigušena vremenom u kojemu živimo i u kojemu je zločin počinjen danas podložan kaznenom progonu, pa se potencijalni zločinci ustručavaju djelovati kako im bolesni mozak nalaže i moraju se preko volje zadovoljiti uživanjem u zločinima svojih umobolnih predšasnika iz četrdeset pete prošloga stoljeća.

A da bi užitak pojačali, prigovaraju zločincima što posao nisu obavili do kraja, prigovaraju im na šlamperaju, hoteći reći da bi oni, današnji potencijalni, u nekim za njih pogodnim prilikama sve uradili bolje i temeljitije. Ne sumnjam. Tu je i poveznica s Domovinskim ratom, odnosno srpskom agresijom od koje su zločinački umovi očekivali da popravi šlamperaj s kraja Drugoga svjetskog rata, ali ostadoše razočarani što su se Hrvati ne samo obranili nego napokon i pobijedili. Stalna haranga jugocrvenih protiv hrvatskih branitelja, ta otvorena ili zaplotnjačka mržnja prema onim koji su stvarali i obranili Hrvatsku, tek je srdžba zbog izgubljenoga drugog poluvremena u kojemu je trebao biti nastavljen masovni pokolj Hrvata. I nastavljen je, ali i zaustavljen hrabrošću onih – u velikom broju onih – iz čijih su obitelji mnogi stradali u Bleiburgu i još više na križnim putovima. Vrlo je zanimljivo bilo pratiti Dnevnik HTV-a toga dana kada se saznalo o šlamperaju – gledatelj koji ništa nije znao, mogao je vidjeti i čuti kako predsjednik Sabora galami na Stazića i spominje sramotu, ali mu nije bilo jasno o čemu je riječ, jer se izjava o šlamperaju negdje zametnula, da se narod ne rasrdi.

Još jednu aferu bilježim u kronici, za potomstvo. U emisiji HTV-a nastupio je Igor Vukić, pa su ljudi već pomislili da se s HTV-om nešto događa, kadli zdrave snage napisaše priopćenje u kojemu stoji da je HRT protiv svih zločina i da nije odgovoran. Pa naravno da jest protiv zločina. I gost emisije je protiv zločina, on nije rekao da je u Jasenovcu trebalo biti više zločina nego što ih je bilo, nije rekao da su ondje bili šlampavi, nego je inzistirao na znanstvenom utvrđivanju istine o dimenzijama strahota od 1941. do 1948., a ne na proizvoljnim“ istinama“ koje su servirane desetljećima iz jugoslavenskih komunističkih radionica, što su – nota bene – odmah poslije rata bile znatno„blaže“, sve dok velikosrpski majstori nisu zapazili da bi ti nalazi bili kontraproduktivni i tada je počela viša matematika. Baš kao što je Ranković poručio da nije ubijeno dosta Zagrepčana, tako su krojači poručili da je izbrojano premalo žrtava u Jasenovcu… HTV se našao u nelagodnoj situaciji, nakon što je prije nepunih mjesec dana ili koliko, voditelj Dnevnika ustanovio da je u Jasenovcu poubijano 20.000 djece, i to još ponovio, podcrtao, a sada, eto, ugošćuje Vukića koji negira da su djeca ubijana, i još u tolikom broju.

Afera nije legla dok ovo pišem. Na kraju će presuditi Stazić, stručnjak za zločine. I kad sam već pri HTV-u: umjesto da je Stanković odletio nakon onoga poganog razgovora s „glumcem“ Trifunovićem, Aca kojemu leđa čuva Pupovac ugostio je ni više ni manje nego ministra unutarnjih poslova, istoga onog koji je istoga časa trebao protjerati Trifunovića iz Hrvatske, uz policijski pratnju, a Aca se više nije smio pojaviti u studiju HTV-a, „servisa“ koji je barem u Dnevniku mogao objaviti priopćenje da se „ne slaže s iznesenim“. Nije to učinio. Premda je arogantni srbijanski prostak nazvao hadezeovce gadovima, a HDZ je navodno na vlasti. Je li? Ma Pupovac i njegova stranka su trenutno u Hrvatskoj na vlasti, a Hrvati mogu samo larmati, kao i Srbi koji nisu u stranci SDSS.

Pupovac može, a mediji zdušno prenose, optuživati predsjednicu za raspirivanje najnižih strasti, jer je Pupavac glede referenduma u potpunom suglasju s Plenkovićem, pa očekujem i zajednički bilten SNV-a i HDZ-a. Baza HDZ-a bit će oduševljena. E, moj Franjo… A glede izjave srpskoga vožda u Hrvatskoj da su Srbi bili motivacija za referendum, i to je laž kao i sve što govori, a ako bi izrečeno i bila istina, razloge treba tražiti ne u Srbima u cjelini, nego u voždu koji im radi veliku štetu.

Hrvatska danas, na iznadprosječnim temperaturama, pokazuje iznadprosječnu odlučnost da sama sebi naškodi gdje god može, ali koliko god se trudi, ipak ju i izvana prozivaju da je netolerantna. Ja tvrdim, na temelju dokaza, da nema na svijetu tako tolerantne zemlje, da je Hrvatska dotjerala toleranciju do ruba stupidnosti, do one točke gdje počinje suicid. Tko zna povijest, znade i kako su umirala kraljevstva.

Nogomet spašava

Sve rečeno brzo će se zaboraviti, kao i obično, a ovaj put i brže jer uskoro počinje nogometno prvenstvo cijeloga svijeta koji se uspio kvalificirati za Rusiju, točit će se pivo u ogromnim količinama i navijati uz domoljubne refrene koji su dopušteni samo u športskim prilikama. Znaju to i ponuđači svakovrsnih proizvoda i jedva čekaju nastupe hrvatske nogometne reprezentacije, budući da tada mogu pokraj budnih cenzora prošvercati nešto nacionalnog naboja. Mladim ljudima je danas posve normalno da igra hrvatska reprezentacija, oni stariji i danas se malo lecnu na pridjev „hrvatski“ koji je vodio u zatvore i smrt, lecnu se i sami sebe preziru što su se lecnuli, pa im je i smiješno, ali ostao je u njima strah i toga su bolno svjesni. Osobito u dijelovima Hrvatske gdje je Jugoslavija ostala nedirnutom, komunisti na vlasti kao u Rijeci gdje su na Tijelovo vjernici prvi put nakon sedamdeset tri godine plaho izvirili iz crkve i pošli u procesiji.

U predvorju riječkoga Sjemeništa Ivana Pavla II. može se vidjeti (na zidovima) što su sve komunisti u punoj svojoj snazi radili sjemeništima, i vjernicima naravno…Malo sam se udaljio od nogometa, pa se vraćam – dnevne su novine posegnule za športskim feljtonima i podsjetile da su sjajni nogometaši poput Ice Hitreca i Živkovića odbili igrati za jugoslavensku reprezentaciju 1930., na svjetskom prvenstvu u Urugvaju, ako se ne varam.A i tada je bila diktatura. U komunističkoj Jugoslaviji njihovi nasljednici nisu mogli ni pomisliti da odbiju igrati za „jugose“, jer bi nekoliko godina igrali mali nogomet s miševima u Lepoglavi.

O jeziku još jednom (i uvijek

Te nedjelje kada smo izgubili u prijateljskoj utakmici s brazilskim neimarima, slučajno sam navečer prolazio pokraj televizora i vidio kadrove dokumentarne emisije o vješticama. To jest prvo sam vidio „titlove“ (podslova) i pomislio da se radi o stranoj proizvodnji, a onda sam čuo hrvatski jezik i postalo mi je vrlo čudnim što se događa. Dijelove emisije u kojoj kazivači i ne samo kazivači govore hrvatskim kajkavskim, autori su preveli na hrvatski standardni. Znači, hrvatski su preveli na hrvatski. Pa se pitam kako su to gledatelji iz svih dijelova Hrvatske, ali i šire, svojedobno bez problema pratili „Gruntovčane“, a prate i danas u reprizama? I hoće li sljedeća repriza „Gruntovčana“ biti „titlana“? Možda i „Malo misto“.A i „Smogovci“ su sporni, posebno Kumpić.

U BiH imaju i veće probleme s jezikom koji se više ne naziva bošnjačkim, nego muslimani inzistiraju da se zove bosanskim, računajući na cijelu Bosnu jednoga dana kada se riješe prvo Hrvata, a zatim i Srba. Hrvatima su zapovjedili da u ustavima triju hrvatskih županija umjesto bošnjački stave bosanski. Sljedeća će zapovijed iz pašaluka biti da umjesto hrvatskog također stave bosanski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori