Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Očekujem i zajednički bilten SNV-a i HDZ-a

Objavljeno

na

Temperature iznadprosječne, ljeto se pomaknulo najmanje mjesec dana unatrag, što klimatolozi još nisu opazili, teške sparine istanjuju živce i zato treba biti blagonaklon prema svađama u državnom vrhu kojima je uzrok djelomice klimatski, pa su sporove doveli do klimaksa. Usput, klima utječe i na klimavce. Tako se, klimatizirani ili neklimatizirani (socijalne razlike) svi zajedno klimamo prema neizvjesnoj budućnosti s jedinom utjehom da je Hrvatska vječna i ne bu se rastopila. Klimatske promjene spasit će i Slavoniju koju za dvadesetak godina vidim mirisnu od stabala naranča i limuna, maslina i drača, a lavande ima već i sada, dobro se prodaje. Bit će i nasada indijske konoplje, pjevat će bećari pjesme Ivana Kozarca, a snaše govoriti hrvatski s irskim naglaskom. Djece će biti toliko da ne ćemo znati kamo s njima, morat ćemo ih izvoziti, što uostalom činimo već danas ali tek kada završe škole, što nas puno košta a zapadne zemlje dobivaju gotove proizvode. Zato višak djece treba izvoziti dok su malena.

Nakon ovog podmuklog uvoda, vraćam se zbivanjima prošloga tjedna. Narod je odlučio da se ide na referendum, o čemu ne će on odlučiti nego Hrvatski sabor koji je narod izabrao da provodi narodnu volju, što znači da referenduma možda ne će biti jer je narod neodgovoran a birani političari odgovorni, vjerodostojni i uopće veličanstveno brižni. Referendum bi, kažu veličanstveni, narušio stabilnost sustava i države u cjelini, vječna bi Hrvatska otišla doslovno u vječnost. Jaki su to argumenti, sav se tresem, što bi rekao jedan sjevernohrvatski političar.

Od tri brijega, samo je jedan (Pantovčak) razumio da narod traži promjene, drugi je brijeg s obje svoje strane stao na zadnje noge u obranu sadašnjih zaleđenih izbornih regula, a kaptolonski mudro odšutio, s iznimkom biskupa izmještenog u Sisak, to jest Košića. Lijevi i desni zajedno nastupaju upravo drugarski, u kolektivnom cmizdrenju poglavito nad navodnim kresanjem prava ionako ugroženih manjina, koje plaču i ucjenjuju kao malena djeca kada im roditelji ne žele kupiti sladoled, sjednu na pod, lupaju nogama i vrište, znajući da će mami i tati postati neugodno, umiješat će se možda i stranci prolaznici pa ih prozvati zbog nasilja nad djecom. I tako će dijete dobiti sladoled.

->https://kamenjar.com/predsjednica-sastanak-sa-zeljkom-markic-nije-bio-tajan/

Prebrojavat će se glasovi odlučnog naroda sve do jeseni i čekati da se Ustavni sud vrati s kupanja te presudi do Božića, a dotle će Hrvati već zaboraviti što su to potpisali. Iznad Sabora više nije samo Bog, kako je obećavano, nije čak ni Borg, nego Ustavni sud u poznatom sastavu s jednim vokalom. Prilježni mediji i njihovi politički patroni ionako su već pomalo izvrnuli stvari naglavačke, pa inicijativu Narod odlučuje u napadima sveli na potiranje prava manjina, nastojeći da se zaboravi bitan dio, baš kao što se trudili da protivnike Istanbulske svedu na pristaše nasilja nad ženama. A riječ narod pišu sve češće u navodnicima, pa umjesto slučajne države dobivamo navodni hrvatski narod.

Manjine na pijedestalu RH, manjine u Ustavu RH, zajamčena mjesta u Saboru, bolećiv odnos prema njima nije ništa drugo do ostatak Jugoslavije i njezine komunističke prakse na podlozi ideje da su Hrvati opak narod napasnih namjera i zato među njima stalno moraju biti pripadnici drugih naroda, to jest nad njima, u izvršnoj i svakoj drugoj vlasti, u vojsci pretežito, kao i u policiji. Premda je Hrvatska sada samostalna, imamo hrvatsku vojsku i hrvatsku policiju, u hrvatskoj politici ostao je Pavlovljev refleks koji zaudara po prošlim vremenima, a narod hrvatski to osjeća i samo želi svratiti pozornost veličanstvenih elita s genima bivšeg ju-sustava da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda i da on druge države nema, da nema ništa protiv manjina koje su integrirane u hrvatsko društvo, ništa protiv da se nazivaju kako se već zovu, da njeguju svoju kulturu, običaje, jezik i pismo, ali je odlučno protiv da bilo koja manjina može zatresti vlast i državu kad god joj je prohtije, da vrijeđa zemlju u kojoj i od koje živi, da bude iznad zakona koji vrijede za većinu. Opisana bolećivost nije pozitivna diskriminacija manjina, ne, ta lijepa zamišljotina pretvorila se u diskriminaciju većine. Vratimo se Ustavu: svi su građani RH jednaki, kaže on, to jest „svi su građani slobodni i ravnopravni“. I tu treba stati. U izborima, u izbornom sustavu, u svim područjima života.

No jest, vuku se jugoslavenski repovi, i ne samo na rečenim poljima. Jedno od polja je bleiburško, sa svim potonjim putovima i strahotama. Da su komunistički zločini, zločini jugoslavenske, Titove vojske koja je u genocidnom zanosu likvidirala hrvatsku vojsku i obitelji vojnika – pa i civile koji s vojskom nisu imali dodira – da su ti zločini, velim, i danas „prihvatljivi“, da su duboko usađeni u umove mnogih koji danas žive i iz čijih se krugova regrutiraju čak (ha!) poneki zastupnici u Hrvatskom saboru, dokaz je taj Stazić koji je otvorio dušu i rekao što mu je na srcu, ali i na umu. Riječ je o zločinačkim umovima čiji je rečeni jurišnik reprezent na neopreznoj verbalnoj razini pod kojom vrije nepomućena želja za tvarnom akcijom, prigušena vremenom u kojemu živimo i u kojemu je zločin počinjen danas podložan kaznenom progonu, pa se potencijalni zločinci ustručavaju djelovati kako im bolesni mozak nalaže i moraju se preko volje zadovoljiti uživanjem u zločinima svojih umobolnih predšasnika iz četrdeset pete prošloga stoljeća.

A da bi užitak pojačali, prigovaraju zločincima što posao nisu obavili do kraja, prigovaraju im na šlamperaju, hoteći reći da bi oni, današnji potencijalni, u nekim za njih pogodnim prilikama sve uradili bolje i temeljitije. Ne sumnjam. Tu je i poveznica s Domovinskim ratom, odnosno srpskom agresijom od koje su zločinački umovi očekivali da popravi šlamperaj s kraja Drugoga svjetskog rata, ali ostadoše razočarani što su se Hrvati ne samo obranili nego napokon i pobijedili. Stalna haranga jugocrvenih protiv hrvatskih branitelja, ta otvorena ili zaplotnjačka mržnja prema onim koji su stvarali i obranili Hrvatsku, tek je srdžba zbog izgubljenoga drugog poluvremena u kojemu je trebao biti nastavljen masovni pokolj Hrvata. I nastavljen je, ali i zaustavljen hrabrošću onih – u velikom broju onih – iz čijih su obitelji mnogi stradali u Bleiburgu i još više na križnim putovima. Vrlo je zanimljivo bilo pratiti Dnevnik HTV-a toga dana kada se saznalo o šlamperaju – gledatelj koji ništa nije znao, mogao je vidjeti i čuti kako predsjednik Sabora galami na Stazića i spominje sramotu, ali mu nije bilo jasno o čemu je riječ, jer se izjava o šlamperaju negdje zametnula, da se narod ne rasrdi.

Još jednu aferu bilježim u kronici, za potomstvo. U emisiji HTV-a nastupio je Igor Vukić, pa su ljudi već pomislili da se s HTV-om nešto događa, kadli zdrave snage napisaše priopćenje u kojemu stoji da je HRT protiv svih zločina i da nije odgovoran. Pa naravno da jest protiv zločina. I gost emisije je protiv zločina, on nije rekao da je u Jasenovcu trebalo biti više zločina nego što ih je bilo, nije rekao da su ondje bili šlampavi, nego je inzistirao na znanstvenom utvrđivanju istine o dimenzijama strahota od 1941. do 1948., a ne na proizvoljnim“ istinama“ koje su servirane desetljećima iz jugoslavenskih komunističkih radionica, što su – nota bene – odmah poslije rata bile znatno„blaže“, sve dok velikosrpski majstori nisu zapazili da bi ti nalazi bili kontraproduktivni i tada je počela viša matematika. Baš kao što je Ranković poručio da nije ubijeno dosta Zagrepčana, tako su krojači poručili da je izbrojano premalo žrtava u Jasenovcu… HTV se našao u nelagodnoj situaciji, nakon što je prije nepunih mjesec dana ili koliko, voditelj Dnevnika ustanovio da je u Jasenovcu poubijano 20.000 djece, i to još ponovio, podcrtao, a sada, eto, ugošćuje Vukića koji negira da su djeca ubijana, i još u tolikom broju.

Afera nije legla dok ovo pišem. Na kraju će presuditi Stazić, stručnjak za zločine. I kad sam već pri HTV-u: umjesto da je Stanković odletio nakon onoga poganog razgovora s „glumcem“ Trifunovićem, Aca kojemu leđa čuva Pupovac ugostio je ni više ni manje nego ministra unutarnjih poslova, istoga onog koji je istoga časa trebao protjerati Trifunovića iz Hrvatske, uz policijski pratnju, a Aca se više nije smio pojaviti u studiju HTV-a, „servisa“ koji je barem u Dnevniku mogao objaviti priopćenje da se „ne slaže s iznesenim“. Nije to učinio. Premda je arogantni srbijanski prostak nazvao hadezeovce gadovima, a HDZ je navodno na vlasti. Je li? Ma Pupovac i njegova stranka su trenutno u Hrvatskoj na vlasti, a Hrvati mogu samo larmati, kao i Srbi koji nisu u stranci SDSS.

Pupovac može, a mediji zdušno prenose, optuživati predsjednicu za raspirivanje najnižih strasti, jer je Pupavac glede referenduma u potpunom suglasju s Plenkovićem, pa očekujem i zajednički bilten SNV-a i HDZ-a. Baza HDZ-a bit će oduševljena. E, moj Franjo… A glede izjave srpskoga vožda u Hrvatskoj da su Srbi bili motivacija za referendum, i to je laž kao i sve što govori, a ako bi izrečeno i bila istina, razloge treba tražiti ne u Srbima u cjelini, nego u voždu koji im radi veliku štetu.

Hrvatska danas, na iznadprosječnim temperaturama, pokazuje iznadprosječnu odlučnost da sama sebi naškodi gdje god može, ali koliko god se trudi, ipak ju i izvana prozivaju da je netolerantna. Ja tvrdim, na temelju dokaza, da nema na svijetu tako tolerantne zemlje, da je Hrvatska dotjerala toleranciju do ruba stupidnosti, do one točke gdje počinje suicid. Tko zna povijest, znade i kako su umirala kraljevstva.

Nogomet spašava

Sve rečeno brzo će se zaboraviti, kao i obično, a ovaj put i brže jer uskoro počinje nogometno prvenstvo cijeloga svijeta koji se uspio kvalificirati za Rusiju, točit će se pivo u ogromnim količinama i navijati uz domoljubne refrene koji su dopušteni samo u športskim prilikama. Znaju to i ponuđači svakovrsnih proizvoda i jedva čekaju nastupe hrvatske nogometne reprezentacije, budući da tada mogu pokraj budnih cenzora prošvercati nešto nacionalnog naboja. Mladim ljudima je danas posve normalno da igra hrvatska reprezentacija, oni stariji i danas se malo lecnu na pridjev „hrvatski“ koji je vodio u zatvore i smrt, lecnu se i sami sebe preziru što su se lecnuli, pa im je i smiješno, ali ostao je u njima strah i toga su bolno svjesni. Osobito u dijelovima Hrvatske gdje je Jugoslavija ostala nedirnutom, komunisti na vlasti kao u Rijeci gdje su na Tijelovo vjernici prvi put nakon sedamdeset tri godine plaho izvirili iz crkve i pošli u procesiji.

U predvorju riječkoga Sjemeništa Ivana Pavla II. može se vidjeti (na zidovima) što su sve komunisti u punoj svojoj snazi radili sjemeništima, i vjernicima naravno…Malo sam se udaljio od nogometa, pa se vraćam – dnevne su novine posegnule za športskim feljtonima i podsjetile da su sjajni nogometaši poput Ice Hitreca i Živkovića odbili igrati za jugoslavensku reprezentaciju 1930., na svjetskom prvenstvu u Urugvaju, ako se ne varam.A i tada je bila diktatura. U komunističkoj Jugoslaviji njihovi nasljednici nisu mogli ni pomisliti da odbiju igrati za „jugose“, jer bi nekoliko godina igrali mali nogomet s miševima u Lepoglavi.

O jeziku još jednom (i uvijek

Te nedjelje kada smo izgubili u prijateljskoj utakmici s brazilskim neimarima, slučajno sam navečer prolazio pokraj televizora i vidio kadrove dokumentarne emisije o vješticama. To jest prvo sam vidio „titlove“ (podslova) i pomislio da se radi o stranoj proizvodnji, a onda sam čuo hrvatski jezik i postalo mi je vrlo čudnim što se događa. Dijelove emisije u kojoj kazivači i ne samo kazivači govore hrvatskim kajkavskim, autori su preveli na hrvatski standardni. Znači, hrvatski su preveli na hrvatski. Pa se pitam kako su to gledatelji iz svih dijelova Hrvatske, ali i šire, svojedobno bez problema pratili „Gruntovčane“, a prate i danas u reprizama? I hoće li sljedeća repriza „Gruntovčana“ biti „titlana“? Možda i „Malo misto“.A i „Smogovci“ su sporni, posebno Kumpić.

U BiH imaju i veće probleme s jezikom koji se više ne naziva bošnjačkim, nego muslimani inzistiraju da se zove bosanskim, računajući na cijelu Bosnu jednoga dana kada se riješe prvo Hrvata, a zatim i Srba. Hrvatima su zapovjedili da u ustavima triju hrvatskih županija umjesto bošnjački stave bosanski. Sljedeća će zapovijed iz pašaluka biti da umjesto hrvatskog također stave bosanski.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sud kao ideološka komisija CK

Objavljeno

na

Objavio

Postojao je nekada CK SK i u njemu jako važna ideološka komisija koja je ocjenjivala i sudila o ideološkim „skretanjima“ u društvu, a najčešće je na udaru bio nacionalizam, hrvatski dakako.

Sada više nema ni SK ni CK, nema ni te ideološke komisije, ali zato postoji, primjerice, Visoki prekršajni sud koji je preuzeo ulogu ideološkog sudišta, presuđujući pozdravu „Za dom spremni“, odnosno pjevaču Marinu Rosi koji je u Makarskoj zapjevao „Čavoglave“, postavši tako kolateralna žrtva cijele zavrzlame koja se već godinama valja našim medijima.

Ne može se zanemariti ni činjenica da je vijećem ovoga suda predsjedao Siniša Senjanović potomak jedne istaknute partizanske obitelji, ostavljajući sumnju u vlastitu ideološku i emocionalnu opterećenost, koja nikada nije dobar saveznik pravde.

Presuda je problematična s pravno-logičkog i političkog aspekta. Vijeće se poziva na Ustav RH koji zabranjuje pozivanje na nacionalnu, vjersku ili rasnu mržnju i svaki oblik nesnošljivosti, ali iz toga se samo krajnje slobodnom interpretacijom ta odredba može odnositi i na sporni pozdrav. Sudovi, osim toga, ne sude izravno temeljem Ustava nego temeljem zakona koji za ovakav slučaj ne postoji.

U obrazloženju se još navodi kako je ZDS korišten u NDH, simbolizirajući time mržnju prema ljudima različitih rasa, vjeroispovijesti i etničkog identiteta. Ako se to može kazati za NDH, ne može se automatski prenijeti na sve simbole korištene u toj državi. Nikakvom se semantičkom analizom ne da iz ovoga pozdrava izvesti poziv na mržnju.

Česta usporedba s nacističkim „Sieg Heil“ je promašena. U „živjela pobjeda“ sadržan je osvajački poklič, dok je ZDS obrambeni poklič korišten u raznim formama prije i poslije NDH, a naročito u Domovinskom ratu, na kojega prvenstveno asocira. Danas je dijelom legaliziranog znakovlja HOS-a.

No, ono puno važnije: zabranom jednog pozdrava ne dobiva se ništa, a gubi se puno? Zabranom se na nevjerojatan i anakroničan način vraćamo u vrijeme verbalnog delikta. U javnoj dnevnoj komunikaciji može se naći niz primjera nesnošljivosti u kojima se još izravnije i grublje vrijeđaju nacionalni i vjerski osjećaji građana pa nikome ne pada na pamet nekakva zabrana, i gdje bi nas to uopće odvelo.

Problem s tim pozdravom je beskrajno predimenzioniran i prenaglašen (kome je danas do NDH i do ZDS?) a ovakvim presudama on se samo (namjerno) potencira i provocira. U svakom ludilu, naravno, ima i sistema.

Postoje određene skupine u društvu kojima je cilj izazivanje nacionalnih podjela i klevetanje države za fašizam i neoustaštvo, u kontekst čega se sve otvorenije stavlja i obrambeni rat devedesetih, čemu i oni koji vode državu kumuju u velikoj mjeri, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

U Thompsonovoj pjesmi sve im smeta, a najmanje pozdrav!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Moja osveta je – oprost

Objavljeno

na

Objavio

Bl. Miroslav Bulešić, čovjek Božji-svećenik Božji

Istarskom svećeniku i hrvatskom sinu! Svjedok vjere, Miroslav Bulešić- Svjedok kristov

Natpis je na nadgrobnoj ploči koju su na Bulešićevu grobu podigli istarski svećenici na obljetnicu njegove smrti  24.kolovoza 1987 godine. u Svetvinčentu!

Nakon oslobođenja Istre od nacističke i fašističke okupacije i dolaska komunista na vlast, Katolička  Crkva u Istri bila je podvrgnuta  velikoj represiji od strane  tzv. narodne vlasti koja je činila sve kako bi ju potpuno uklonila  s društvene scene. Pritom su najveću žrtvu snosili svećenici. I ranije, u doba ratnih operacija, komunisti su Katoličku crkvu vidjeli kao prijetnju njihovom režimu. Komunistička partija nije trpila nikakvu vjeru doli vjeru Partije.

Dokumenti ukazuju da su hrvatski katolički svećenici u Istri bili najveća prepreka talijanskom fašizmu, koji je  po svojoj krvavoj represiji bio jednak kasnijem  komunizmu.  Bili su istinski kršćanski antifašisti!  No, nikad nije bila upitna pripadnost katoličkoj crkvi i Papi u Rimu.

Istra je pripala Hrvatskoj, a za to je zaslužno isključivo istarsko hrvatsko katoličko svećenstvo, organizirano u Zbor svećenika sv. Pavla za Istru. Taj je Zbor u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj.  A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

Tako su 14. kolovoza 1947. ubili Alojzija Kristana, župnika u Golcu, a deset dana kasnije, 24. kolovoza u Lanišću, Miroslava Bulešića. To je dokaz kako je Tito „plaćao“ onima koji su sve učinili da hrvatsku Istru pripoje Hrvatskoj. Vlatko Lakoseljac rođen 13.veljače 1924 godine, za svećenika je zaređen 29.lipnja 1948 ,godine i nakon toga raspoređen je za upravitelja župe Premantura. Nakon što je dobio upalu pluća, bio je smješten u pulsku bolnicu i jedna medicinska sestra namjerno mu je davala krive lijekove od čega je preminuo.

Nisu ubijani samo hrvatski svećenici, već i talijanski  Bl. Francesco Bonifacio rođen je u Piranu 1912. godine. Pastoralno je djelovao u župama Novigrad i Krasica kod Buja, te bio istaknuti član Katoličke akcije u radu s mladima. Nakon kapitulacije Italije nije napustio Istru već je ostao uza svoj narod. „Bio je vrlo  uzoran, svet i poletan svećenik, dobar organizator, ljubitelj i apostol mladeži. “Odmah se našao na udaru komunističke vlasti. Dana 10. rujna 1946. procurila je vijest da su OZN-aši na Bujštini sastavili popis mlađih svećenika koja narodna straža mora likvidirati, među njima je bio u Francesco Bonifacio. Već su ga 11. rujna sačekali predvečer „narodni stražari“ na putu povratka iz Grožnjana u Krasicu i od tad mu se gubi svaki trag.  Mjesto stradanja ni danas nije poznato. Postoje neka svjedočanstva da je ubijen u Motovunskoj šumi, ali grob mu još nije otkriven. Tršćansko koparski biskup mons. Antonio Santin je pokrenu proces za njegovo proglašenje blaženim 1957. i nakon 40 godina je bio završen biskupijski proces, 16. svibnja 1997. godine u Trstu. Nakon 11 godina proučavanja u Rimu, papa Benedikt XVI. izdao je dekret 3. srpnja 2008. kojim je Bonifacio proglašen blaženim in odium fidei. Svečana proslava je bila u Trstu 4. listopada 2008., a poslije u Krasici kod Buja. Danas se među prioritetima Državne komisije za istraživanje stratišta nalazi i eventualno mjesto pokopa bl. Francesca.

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Poslijeratna ubojstva svećenika komunistička hijerarhija vlasti unaprijed je osmislila i pripremila. Partija nije dopuštala da se mladi naraštaji okupljaju u crkvi i katolički odgajaju, jer je komunistička ideologija nametala jednoumlje, bezboštvo i nasilje. Svećenici koji su imali uspjeha u okupljanju mladeži bili su zato na udaru partije. Najprije ih se zastrašivalo, a kasnije i napadalo. Ubojstvo  Miroslava Bulešića plod  je komunističkog protuvjerskog terora. Miroslav Bulešić ubijen je kao mučenik, iz mržnje prema vjeri – in odium fidei. Komunističke su vlasti započeli otvorenu represiju prema katoličkom svećenstvu. Na sve su načine pokušavali omesti njihovo djelovanje, što je dovelo do javnog prozivanja, prijetnji,  progona i ubojstava  svećenika, ali i vjernika. U Istri su ubijena 15 svećenika i troje sjemeništaraca-bogoslova.

Po zapovijedi OZNE i Partije, iz krvavog Lanišća u Istri, smišljenim i planiranim ubojstvom još dvojice svećenika, trebalo je poslati narodu jasnu i strašnu poruku da je Komunistička partija sada na vlasti i da je ona gospodar života i smrti.

Jubilarne 2000. godine nedaleko Žminja, vjernici Porečke i Pulske biskupije podigli su spomen-obilježje svjedocima i mučenicima vjere u Istri iz vremena komunističkog terora. U kamenu je uklesano 15 imena svećenika i troje sjemeništaraca i bogoslova, koje su od 1941. do 1949. pogubili ubojice Komunističke partije, samozvani antifašisti.

Iz knjige Ilije Jakovljevića, Duhovni dnevnik bl. Miroslava Bulešića, svećenika i mučenika

Miroslav Bulešić rodio se 13.svibnja 1920 u  istarskom selu Čabrunići ,župa Svetvinčenat od roditelja Mihe i Lucije rođ Butković. Kršten je 23.svibnja u župnoj crkvi u Juršićima.
Prve molitve i prve istine katoličke vjere naučio je iz molitvenika” Oče budi volja tvoja” kojeg je za potrebe hrvatskih vjernika u Istri u 19.stoljeću sastavio biskup preporoditelj Juraj Dobrila. Već u 10 toj godini Miroslav se opredjelio za sjemenišno školovanje.
Nakon godinu dana pripreme u Gorici, ulazi u sjemenište u Kopru za šk.god 1931/32 gdje boravi do 1939 godine. Nakon velike mature ,a na preporuku svećenika Ivana Pavića porečko-pulski biskup upućuje ga na studij u Rim na jesen 1939 godine.
U Rimu boravi do proljeća 1943 godine. gdje je studirao na Papinskom sveučilištu Gregorijani filozofiju i teologiju.
Za njegovo uzdržavanje tijekom školovanja u Rimu pobrinuo se kardinal Bl.Alojzije Stepinac.
Na proljeće 1943 god. na poziv porečko pulskog biskupa vratio se u Istru. Zaređen je za svećenika 11.travnja 1943 god. u župnoj crkvi u Svetvinčentu.
O tom je događaju napisao u svom dnevniku “Moja majka, otac i braća su plakali ,a i mogli su, sin im je prestao biti njihova svojina i počimao je biti stvar Božja”
Dva tjedna potom služio je mladu misu uz geslo” Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja!”
Na jesen 1943 imenovan je župnikom u Baderni, gdje se zdušno trudio  u svom pastoralnom djelovanju U to vrijeme rata u Istri djeluju tri vojske:
Njemci ,talijanski fašisti i istarski rodoljubi.

Kao pravi katolički svećenik održao je univerzalnost. Poznata je njegova izjava :
“Ja sam katolički svećenik i podjeliti ću svete sakramente svima koji ih zatraže i Hrvatu i Njemcu i Talijanu”  Tim je stavom stekao puno neprijatelja sa raznih strana.
Primao je prijetnje na koje je odgovorio ” Moja osveta je -oprost”
Neumorno je radio sa mladima na vjeronauku, organiziranjem pučkih misija oživljavanjem pobožnosti, navještanjem evanđelja.
Nasuprot pogubnog veličanja Komunističke partije i obožavanja ” vođe revolucije Josipa Broza  Tita” ,Bulešić je na Veliki petak 1946 godine hrabro svjedočio sa propovjedaonice župne crkve u Kanfanaru:
“Propeti Krist je naš Bog i naš Kralj.
Crkva je naša Majka ,vjera je spas 
naših duša i najveća dragocjenost i svetinja”

Naravno da se njegove propovjedi nisu svidjele novoj komunističkoj vlasti , a napose Dini Zlatić, koja je bila predsjednik komunističke omladine u Istri. Dina Zlatić huškala je protiv Crkve i vjernika , a mnoge obitelji zavila je u crno, te je odgovorna za ubistva i nasilje nad vjernicima  u Istri.
Ponovo su mu počeli prijetiti, a na nagovor rodbine da ide u Italiju odgovorio je:
U Italiji ima dosta svećenika, ovdje trebam ostati među svojim narodom.
Ako me ubiju ,ubiti će me za Boga i vjeru
Za školsku godinu 1946/47 postavljen je za podravnatelja i profesora u Biskupskom sjemeništu u Pazinu. U Pazinu se zdušno posvećuje radu sa prvim generacijama sjemeništaraca.
Istodobno se kao tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla odvažno i ustrajno zauzima za slobodu vjere i nesmetano djelovanje Crkve u novoj ,komunističkoj državi.

Svim silama se trudi zaštititi mlade svećenike od nasrtaja komunističkih vlasti.
Ulaže velike napore da sa svim istarskim svećenstvom putem Svećeničkog zbora sv Pavla pomogne mons. Boži Milanoviću da u pregovorima sa Saveznicima dokaže kako u Istri živi hrvatski živalj.
U to vrijeme komunisti su već zatvorili kardinala Bl.Alojzija Stepinca u Lepoglavu ,a tršćansko- koparskom biskupu Santinu otvoreno prijetili.  Bulešić je zrelo sagledavajući situaciju postao svjestan opasnosti koja mu prijeti.
Riječko -senjski nadbiskup mons.Josip Pavlišić koji je tada bio sa Bulešićem u Pazinskom sjemeništu svjedočio je da se tri mjeseca prije smrti Miroslav Bulešić pripremao na mučeništvo. A sjemeništarcima je sam Bulešić rekao;” Biti svećenik znači- biti mučenik”

Zločin i posljedice

U kolovozu 1947 godine Miroslav Bulešić ,kao podravnatelj Pazinskog sjemeništa i tajnik Svećeničkog zbora sv.Pavla, prati delegata Svete Stolice mons. dr.Jakoba Ukmara kod djeljenja sv.Potvrde u Buzetu i okolnim župama.
Kako se u vrijeme rata nisu djelile sv.Potvrde bilo je puno kandidata po svim župama.
U subotu 23.kolovoza 1947.godine,kad su razulareni komunisti upali u župnu crkvu u Buzetu sa namjerom da spriječe Krizmu, Bulešić je svojim tijelom branio
Svetohranište i rekao im; “Ovamo možete proći samo preko mene mrtvoga”
Dakako da su ti razulareni komunisti puni mržnje prema vjeri i Katoličkoj crkvi spremali osvetu ,kada im u Buzetu naum nije uspio.
Slijedeća Krizma održavala se u Lanišću 24.kolovoza 1947. godine i na upit da li se boji Bulešić je odgovorio; “Samo jedamput se umire”  i nije htio odustati od Krizme.
Nakon završetka Krizme upali su zločinci u župni dvor i Miroslava Bulešića nožem
ZAKLALI u hodniku . Bili su to Slavko Sanković (koji je zaklao svećenika Bulešića), Elvis Medica, Srećko Brajković i Josip Božić koji su priznali svoje sudjelovanje u napadu na župni dvor proglašeni su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su “nasjeli na provokaciju” župnika Ceka i “narušavali javni red i mir”. Ubojica Sanković je oslobođen (jer sud je zaključio kako je “u općem metežu slučajno zadao smrtne udarce svećeniku Bulešiću”), a ostali su osuđeni na kazne od 3 do 5 mjeseci zatvora.
Tražili su zatim župnika ali ga nisu našli ,jer se negdje sklonio Dvojica su svećenika ipak preživjela događaj “Krvave krizme” u Lanišću 24. kolovoza 1947. g., no obojica su osuđena u lakrdijaškom montiranom sudskom procesu, uz još sedmero mještana Lanišća. Vlč. Stjepan Cek, župnik iz Lanišća, dobio je čak 6 godina robije, vjerojatno zato jer je uspio neozlijeđen preživjeti napad. U procesu nije osuđen ubojica, čak po presudi nije ni utvrđen. Kao da nije postojao, iako je zločinac bio poznat. A sudski spis krivičnog postupka br. K-65/47 za ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića, uspostavom Hrvatske države netragom je nestao iz sudskih arhiva.

Vlč. Ivan Grah, koji je prikupljao podatke za beatifikaciju Miroslava Bulešića, razgovarao je 1993. godine s Ivanom Motikom, predsjednikom ondašnjeg sudskog vijeća, kako bi utvrdio činjenice tog zločina i suđenja. Motika je iznio svoje opravdanje za montirano suđenje: Ali što vi znate kako se tada sudilo! Ili onako, ili metak u potiljak! Tako je partijski ratni doušnik Ivan Motika, kao predsjednik suda i „antifašist“ koji je nagrađen vilom u Rovinju, opravdavao svoju savjest 1993. g. Motika je potvrdio da je iza istrage i poratnih procesa stajala OZNA, ondašnja  tajna policija.

Bulešićeva krv poprskala je zid predsoblja župnog ureda i prema riječima očevidaca osjetivši da umire zazvao je;” Isuse primi dušu moju”
Tadašnje vlasti nisu dopustili da ga se pokopa u Svetvinčentu ,bojali su se da se cijela Istra ne digne na noge, .već je uz stroge mjere  pokopan u Lanišću.  Kasnije poslijepodne istoga dana došla je četveročlana ekipa s dvojicom svjedoka iz mjesta izvršila je očevid crkve i župnog stana, a obdukcija je izvršena idućeg dana. Dana 26. kolovoza održan je sprovod kojeg je vodio Ivan Pavić, jedini kojeg su komunisti pustili da dođe.

” Drugi dan smo si mi svećenici u Sjemeništu odrezali svaki po jedan komadić Bulešićeve krvave košulje i spravili kao svetu uspomenu na našeg mučenika, koji je radi vjere izgubio život” ispričao je vlč. Ivan Krajcar, koji je uzeo komad kolara bl.Miroslava Bulešića.

Tek su 2003 njegovi posmrtni ostaci preneseni u župnu crkvu u Svetvinčentu, gdje se i danas štuju.
Tako je ,mučeništvom za vjeru i slobodu djelovanja Katoličke crkve ,završio svoj zemaljski život Miroslav Bulešić.
Tadašnji papinski nuncij u Jugoslaviji rekao je poglavarima u Pazinskom sjemeništu:
“Vi ste više dobili smrću tog mladog svećenika ,nego što ste izgubili ,jer ste dobili sveca i mučenika”
Taj se isti nuncij ustao i poklonio nadbiskupu Stepincu dok je ulazio u komunističku sudnicu.
28.rujna 2013 u velebnoj Pulskoj Areni pred 17 000 ljudi proglašen je Miroslav Bulešić Blaženikom!

72 je obljetnica mučeničke smrti Bl. Miroslava Bulešića, koju obilježavamo sa tugom i rezignacijom , jer u Istri još ima onih koji brane i opravdavaju koljače i ubojice. Jedan komentar mi se usjekao u pamćenje; da je  Miroslav Bulešić sam kriv što su ga zaklali, jer kao nije htio krizmati djecu komunista??? Sami sebi proturiječe; komunisti nisu ni išli u Crkvu, niti svoju djecu slali na vjeronauk! Eto toliko su zatupljeni i indoktrinirani!

Komunističke vlasti u Istri osobito su se okomile na Katoličku crkvu. Propaganda je bila snažna, htjeli su narod odvojiti od Crkve, ali ne uspjevaju, pa se služe svim metodama, od zastrašivanja do likvidacija.

Istarski se narod jedne za drugom našao na udaru tri ideologije, fašizma, nacizma i komunizma. Teško je razumjeti i prihvatiti ovakvo ponašanje komunista, prema svećenstvu, koje je sačuvalo narod od još veće pogibelji  i prema vlastitom narodu koji je uz svoje svećenstvo, a na zasadi nauka Biskupa Jurja Dobrile sačuvalo svoj hrvatski identitet usprkos agresivnoj talijanizaciji Mussolinijeva fašističkog režima

„Oče budi volja tvoja „bio je čest zaziv među Hrvatima u Istri, koji im je svojim molitvenikom u dušu utkao biskup Juraj Dobrila. Prvi puta molitvenik je tiskan u Trstu 1845 godine. Ovaj molitvenik sačuvao je duhovni identitet istarskih Hrvata,  bio je nositelj duhovnog i kulturnog preporoda hrvatskog naroda. Sam Miroslav , kao i mnoge generacije vjernika i svećenika, odgojen je uz ovaj molitvenik.

U svezi molitvenika zanimljiva je  priča o narodnom heroju Joakimu Rakovcu. Joakim Rakovac potekao je iz katoličke i narodnjačke obitelji. Uvijek je nosio uz sebe molitvenik „ Oče budi volja tvoja“ biskupa Jurja Dobrile i imao je dobru suradnju sa Miroslavom Bulešićem i ostalim svećenicima- To se naravno nije sviđalo komunistima , a naročito njegovo zalaganje za mons. Božu Milanovića u oblasnom NOO 3.veljače 1944.godine. Postoje svjedoci koji su potvrdili da mu je postavljena zasjeda i da je ostavljen ranjen bez pomoći i iskrvario. I u samim komunističkim zapisima postoje različita svedočenja, što samo potvrđuje sumnju u službenu verziju njegove pogibije.

U pulskoj areni 66 godina kasnije, mlađi brat Josip, prinio je pokaznicu krvi brata Miroslava  na oltar, kako bi njegova žrtva svijetlila hrvatskom narodu kao neizbrisivi putokaz u budućnost. Vjera, ljubav i istina – živjet će vječno u sjećanju na blaženog Miroslava Bulešića u cijelom hrvatskom narodu.

Poslijeratni komunistički ubojice i njihovi krvavi zločini ne mogu se ničim opravdati. Dok ta istina posve ne ispuni svijest političara, Miletića, Mrak-Taritaš, Beljaka, Milanovića, Bernardića, Ostojića, pa i mnogih HDZ-ovaca,  Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH), Mesića i njima pridruženih udruga civilnog društva, dok se ponižene žrtve komunizma dostojno ne uzvise, dok se komunistički zločini oštro ne osude, dok se slijednici komunističke ideologije ne pokaju, nema suživota, nema napretka, jer njihov je antifašizam čista laž i licemjerje. Pravi antifašizam je onaj istarskih svećenika prije i poslije Drugog svjetskog rata, kršćanski antifašizam!

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari