Connect with us

Kolumne

Hitrec: Opština Borovo se nalazi u Hrvatskoj?!

Objavljeno

on

Kao što sam profetski predvidio, nakon travnja je došao svibanj. Bilo je to rečeno, doduše, u drugom kontekstu, ali nije važno. Sve je ostalo isto, kiše i pošast, obnažena ramena u koja se ubadaju svakojaka cjepiva, usporedo istraživanja i nagađanja je li virus pobjegao iz laboratorija u Wuhanu, inače financiranog američkim novcem, kako pišu. Teza je potvrđena tajnom snimkom virusa koji se niz svezane plahte spušta do ulice i ondje nestaje u masi.

Hrvatska se još relativno dobro drži, manjih problema ima s platformama na kojima se ljudi prijavljuju za cijepljenje, a onda čekaju. Neki ne dočekaju. Neki se pak ne žele cijepiti dok ne vide što će se zbiti s onima koji su dočekali. Još nije jasno koliko dugo djeluje ubod, niti se zna djeluje li uopće. Kako god, nemamo lomače u parkovima kao u Indiji, za sada je krematorij dovoljan, a da se dimi, jest. Glede spaljivanja pokojnika napravili smo puni krug: kažu povjesničari i arheolozi da su Hrvati u prvo vrijeme nakon Dolaska spaljivali mrtve, a tek u dodiru s Romanima, kršćanstvom i njegovim uzusima počeli pokapati zemne ostatke, što je bila velika promjena u civilizacijskom smislu. No, sada smo opet gdje smo bili, s tim da ipak imamo mješovite načine, negdje u zemlju, negdje u urnu. Što dalje, sve će biti bolje, deset posto stanovništva ionako smo već izgubili u zadnja dva desetljeća, ako tako nastavimo do kraja stoljeća ne ćemo imati više koga ni pokopati ni spaliti. Strategija spaljene zemlje.

Na istom su poslu, odavno, naši susjedi i komšije koji su broj Hrvata u svojim državama smanjivali i smanjuju do daske, u Sloveniji ih ne priznaju ni kao manjinu pa kao da ne postoje, u Bosni su očišćeni u eresu, u FBiH se bore za opstanak, u Crnoj Gori se Hrvati mogu izbrojati na prste jedne ruke, u Srbiji (Vojvodini) smislili kako da Hrvata bude manje, nakon što su ih već bitno smanjili u progonima devedesetih. Taj novi domišljaj da se Hrvati prorijede bez noža i metka kao inače, orijentirao se takoreći lingvistički, humano, na već pripremljen panj za cijepanje hrvatskoga korpusa u Bačkoj, Banatu i Srijemu. U Subotici komšije zaključili da postoji nekakav bunjevački jezik koji nije hrvatski, što je izazvalo stanovite reakcije iz Zagreba, koje nitko ne doživljava. No, slučaj je otkrio da Hrvatska ima veleposlanstvo u Beogradu na kojemu se vijori uvijek nova i svježa hrvatska zastava i to zato što ju komšije stalno spaljuju kao pokojnike u Indiji, pa naš ambasador uvijek ima u pripremi nove friške. Naučio ko magarac na batine. Više i ne protestira. Da ne naruši dobre odnose Srbije i Hrvatske. Tu plemenitu zadaću nastavio je i neupletanjem u skandal oko izmišljenog bunjevačkog jezika. Hrvate u Vojvodini, njihov Demokratski savez i vođu Hrvata Tomislava Žigmanova veleposlanik nije posjećivao niti im barem telefonirao, što je Žigmanovu napokon dozlogrdilo i čovjek izgovorio medijima što ga tišti. Veleposlanik Hido se ušutio, a što će. Kako može objasniti da, po riječima T. Žigmanova, upravo on, Hido, “aktivno djeluje na destabilizaciji i razaranju hrvatske zajednice.” Stigao u Vojvodinu i ministar vanjskih poslova, vehementni Grlić Radman, pa kada se činilo da će – u skladu s prethodnom izjavom Ministarstva vanjskih – napraviti reda i pozvati na red Hidu, došlo je do kopernikanskoga obrata. Nije sve jasno, ali čini se da je Grlić stao na Hidinu stranu, očito je dobio mig da ne kuri vatru i ne podržava previše Žigmanova koji se pretjerano revno i strastveno bori za hrvatske interese, za hrvatski identitet, za hrvatski jezik, a to može narušiti sjajne odnose sa Srbijom uopšte, kao što je već rečeno. I tako, magare pojelo vuka. Predsjednik države, Milanović, kojemu također nije jasna hrvatska vanjska politika, kao ni meni, odlučio je pozvati Bišćevića u Zagreb, a je li ovaj stigao, dok ovo pišem ne znam.


U isto vrijeme Srbija jača svoj mostobran preko Dunava, pa u opštini Borovo (nekad Borovo Selo) koja se nalazi u Hrvatskoj, ta ista Hrvatska nema prevelik utjecaj, ili nikakav. Ondje vladaju oni koji se nisu bitno promijenili od vremena kada su masakrirali hrvatske redarstvenike, a da hrvatsku vlast totalno ignoriraju dokaz je odbijanje predsjednika općine Baćanovića da se sastane s predsjednikom hrvatske države Milanovićem. Slučaj u svijetu nezabilježen. Učinio je to Baćanović, pretpostavlja Milanović, nakon konzultacija s Pupovcem i Beogradom, koji su očito rekli Ne! Samo što nisu rekli Ovo je Srbija, ali nema razlike. Vidite, taj Milanović, kakav jest da jest, odnosno kakav (je) bio da bio, pruža hrvatskoj javnosti mnoge podatke koji se nigdje drugdje ne mogu naći, kao recimo da iz te općine Borovo (nekad Selo) Pupovac dobiva pedeset posto glasova, nešto više od deset tisuća. Onda skuca još deset, pa ulaze on i njegova dva u Hrvatski sabor i trijumfalno ulazi u koaliciju s PHDZ-om, postaje vladar Hrvatske iz sjene, ne baš iz sjene, a kada mu se spočitne politička trgovina, odmah se osjeti ugroženim jadnim i napadanim. Ali nije on blesav, nikako, nakon što ga je Milanović izrešetao i rekao mu što ga ide, inteligentni lingvist i smutljivac (gdje je dr. Šreter?), vidjevši da njegova srpska etnokarta više ne igra i treba se domisliti drukčijem “pristupu” – hladnokrvno tvrdi da su oni koji spominju trgovinu u stvari antisemiti, jer su Židovi (valjda u Hrvatskoj) svojedobno bili trgovci. Ma krasno. Jesu bili, ali su trgovci bili i Hrvati (nešto lošiji trgovci) i Srbi. A da je u Zagrebu bilo mnogo srpskih dućana, znamo iz one afere “do istrage vaše ili naše”, kada su, zabilježeno je, “stradali srpski dućani”.

Ostajem pri trgovini. Zagrebački nakladnik AGM objavio je knjigu Tomislava Jonjića, kapitalno djelo o Ivi Pilaru na oko 8oo stranica. Prvorazredno štivo o povjesničaru i ideologu po kojemu se danas naziva institut, a u vrijeme komunizma nije ga se smjelo ni spominjati, posebno ne njegovo “Južnoslavensko pitanje”. Elaborira se na jednom mjestu značenje vlaškog elementa u srpskom narodnom biću, pa se kaže: “ U stvarnosti je u srpskom mentalitetu itekako očuvana nomadska i pljačkaška ćud brdskih pastira koja izvire u njihovu socijalnom i političkom ponašanju. Ona se očituje i na kulturnom planu, – gdje je klasičan primjer prepirka o autorstvu Mažuranićeva spjeva o Smail-agi Čengiću – a zasigurno je zaslužna i za razvijen trgovački dar kod Srba.” Eto, toliko o trgovini i trgovanju, i ne znam zašto Pupovac sada taj dar ne želi priznati. To jest, znam. (Usput, u “Godini čitanja”: ne sjećam se da je u tzv. main-stampi objavljen prikaz spomenute Jonjićeve knjige. Ili se i prikazivači prave blesavima, hajdmo i to prešutjeti, pišimo o glupavim knjižuljcima, bljezganju koje nitko ne želi čitati, a Pilar je osim toga politički nekorektan, i tako dalje.)


U svezi s tim ili bez veze: politička korektnost koja je globalno nametnuta narodima i državama, upravo doživljava slom. Isprva, i u duljem razdoblju, ljudi su to nasilje prihvaćali (manji dio) ili šutke podnosili (većina), ali je sada došlo do toga da se, recimo u Americi za koju postoje podatci, više od pedeset posto građana više ne usudi ništa ni o čemu reći jer će ih proglasiti ne samo nekorektnima nego i nepoćudnima, izgubit će posao, možda i slobodu. Prelilo se to i na Hrvatsku, odavno, razni politički i medijski “korektori” stvorili su već cijeli Index pojmova i pojava koje su dobrodošle i onih drugih čiji spomen vodi prema eliminiranju s javne scene, a možete se naći i pred kaznenim sudom, pod optužbom za verbalni delikt. Prenosi se to i na književnost, recimo, pa promućurni književni početnici biraju teme koje će se svidjeti gospodarima političke korektnosti. No i tomu dolazi kraj, kao što rekoh. Svaka sila za vremena.

Premda je još nedavno bilo nemoguće očekivati, dogodilo se da je perjanicom bitke protiv političke korektnosti i njezine licemjerne močvare, postao glavom i crnim naočalama Zoran Milanović. Dobro mu ide, ogolio je razne dejane joviće i puhovske, b.a.b.e i slične krokodile, služi se narodskim jezikom, istjerao je na čistinu cijelu tu prizemnu falangu ogrnutu svakojakim kabanicama, samo ne hrvatskim. Povlači poteze nezamislive, prima na Pantovčaku Rojsa i časnike Hrvatskoga vijeća obrane, pa i Blaškića. Što se s tim momkom dogodilo, pitaju me. A što, ako nije politička vratolomija nastala iz hira, a ne konzistentno prohrvatska, čak domoljubna orijentacija, ako nije mazanje očiju, onda je momak doživio prosvijetljenje. Kao kršćani, ne smijemo zaboraviti da je moguće, na kraju krajeva imamo primjera iz povijesti. Recimo, sv. Augustin, koji se u Ispovijestima pokajao za svoje mladenačke grijehe, da ne velim premijerske. No, ne treba to shvatiti previše ozbiljno.

Nepoznati kandidati

Objavljena je cijela plahta kandidata za razne razine lokalnih vlasti. Vidjeli ste ju, vjerojatno. Mnoge od tih časnih ljudi ne poznajete, a neki od časnih ne poznaju ni sami sebe. Čitam imena i prezimena, sve same Hrvatice i Hrvati, je li, a onda odjednom uz neko prezime umjesto nacionalnosti piše – NEPOZNATA. Budući da je popis stanovnika odgođen, treba se pripremiti za trenutak kada dođe pa uvesti rubriku Nepoznati. Prije je bilo lakše, nepoznati su se u vrijeme jugoslavenskih popisa upisivali kao jugoslaveni, što se toleriralo (štoviše!) premda jugoslavenska nacija nikada nije postojala niti je mogla.

Popisi su jedno, potpisi drugo. Skupljanje potpisa za liste i osobe na sreću je završeno, predavanje potpisa pretvoreno je također u svojevrstan cirkus, samo što nije bilo glazbenih sastava zbog epidemije, gledalo se koliko je tko kutija donio i koliko su teške, pa je jedan zagrebački kandidat pred kamerama odglumio velik napor da podigne kutiju. Sada predstoji nemilosrdna bitka u dokazivanju koliko su teški kandidati, a ne kutije. Veliki plakati na cestama ne će nikomu od njih pomoći. Osim što zagađuju krajolik u ovo proljetno doba, toliko su sadržajno i likovno nemaštoviti da čovjeka prođe jeza. Osim toga su i u velikom broju nerazumljivi, a to je najgore što se plakatu može dogoditi. Takve treba zabraniti jer izazivaju prometne nesreće.

Zapamćen je i fijasko SDP-a koji nije uspio skupiti potpise za osječko-baranjskoga župana, navodno zato što je Hajduković odustao u zadnji čas, valjda mu je partner rekao da će ga prebiti ako se kandidira. Očito potresen, divovski Feđa Grbin se ukrcao u automobil s rupom na krovu jer u obične aute ne stane, i provozao da mu se ohladi glava. Kako stoje ostale stranke, još je teško reći, ankete su nepouzdane, tko više plati tomu se predviđaju (priviđaju) bolji rezultati. Što je s HSS-om, recimo? Ne zna se, ali me vodi prema drugoj temi.

Odlična knjiga o HSS-u u emigraciji

Autor je Ivan Tepeš, knjiga nastala na podlozi njegove doktorske disertacije. Opsežna i vrlo dobrim stilom pisana, otkriva nam što se s Hrvatskom seljačkom strankom događalo od 1945.do domovinskog uskrsnuća u samostalnoj RH. Ponešto smo znali ili mislili da znamo, no sve je to bilo površno ili slučajno, a sada je pred nama vješto izložena kronologija sudbine HSS-a u političkoj emigraciji, kontakti s drugim strankama iste kobi, suradnja s emigrantskim organizacijama srednje i istočne Europe pod političkim (i financijskim) pokroviteljstvom SAD osobito u hladnoratovskim okolnostima, časopisi i nakladništvo uopće, te opis djelovanja osoba iz vodstva stranke, raskola i nedoumica, razilaženja Mačeka i Krnjevića o rješavanju hrvatskoga pitanja koje Maček i nadalje vidi u okviru Jugoslavije, a Krnjević u samostalnoj hrvatskoj državi. O komunistima i jedan i drugi imaju isto mišljenje, negativno, naravno. Nakon Mačekove smrti Krnjević dolazi u sukob s Mladenom Zorkinom. Krnjević umire 1988., vodstvo preuzima Središnji odbor s predsjedateljem Josipom Torbarom.

Tepeš piše na temelju stotina i stotina izvora, dokumenata i svjedočanstava, znanstveno duboko uronjen u materiju. Posebno je zanimljiv prvi dio knjige o događanjima početkom svibnja 1945. kada Maček oklijeva bi li ostao u Zagrebu ili bježao, sastaje se sa Stepincem koji je odlučio ostati pa što bude. Maček važe, ipak je on bio nepoćudan ustašama, čak nekoliko mjeseci u Jasenovcu, HSS-u je bio zabranjen rad u NDH, ali ga na odlazak potakne obavijest iz partizanskih krugova da će biti “očišćen” – obavijest iz onoga krila rastrojenog HSS-a koji se bio pridružio komunistima u vrijeme rata i poslije požalio. Maček se 6. svibnja uputio prema Austriji, dovoljno je pametan da ne odlazi Britancima nego dalje prema američkim trupama u Salzburgu koje ga ne će izručiti, što se i dogodilo.

Prepričao sam ovo da potaknem čitatelje (u Godini čitanja). Knjigu je objavio zagrebački AGM, kao i Jonjićevu o Pilaru. Čestitke nakladniku. Glede HSS-a: bilo bi dobro napisati i nešto tanju knjigu o HSS-u u slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj, gdje je stranka također doživljavala turbulencije, uspone i padove, raskole i krive procjene komu sve prepušta vodstvo, pa do današnje situacije s Pajserom i vidnim propadanjem.

In fine

Kada je to bio Milanović u Borovu (Selu)i izbezumio načelnika opštine koji se sakrio i “konzultirao”, nisam pratio. Očito prije službene komemoracije za dvanaest masakriranih hrvatskih redarstvenika, a koja je održana u nedjelju i bila praćena incidentima .Plenković i Pupovac oštro osudili, televizije poslušno prenosile priopćenja, Pupovac štoviše nastupio u središnjem Dnevniku unutar dramske (melo) rubrike. U prvi mah sam pomislio, zabrinut, da su hrvatski mladići masakrirali one koji vjerno čuvaju (za budućnost) grob i spomenik četničkoga koljača Šoškočanina, ali ne, samo su vikali i galamili, doduše s nekim uzvicima koji djeluju neugodno. Verbalni napad, takoreći, za razliku od onoga početkom srpske agresije. Torcidaši će odgovarati, čuli smo od prvog unutarnjeg redarstvenika. Za razliku od počinitelja maskara koji nikada nisu odgovarali, niti ih se pitalo, a Šoškočanin se utopio sam od sebe. Da popravi dojam i objasni kontekst, HTV se ipak pobrinuo(la) emitiranjem vrlo dobroga Manjkasova dokumentarca o krvavim događajima u Borovu Selu i naoko zagonetnih postupanja iz Zagreba, Osijeka i Vinkovaca – mlađi su gledatelji možda prvi put razumjeli u kakvoj je kaotičnoj situaciji bila Hrvatska u to vrijeme, premrežena neprijateljskim ešalonima, s petom kolonom koja je gotovo otvoreno djelovala, s još embrionalnim začetcima hrvatskih obavještajnih služba i telefonskim linijama koje su išle – preko Beograda.

Bio sam u vrijeme masakra član Vlade RH, među prvima vidio snimke unakaženih naših redarstvenika. I danas su mi pred očima. Mladi, još djeca, žrtve sadističkih iživljavanja.

Plenkovića bi više trebalo brinuti što se Srbija naoružala preko svake mjere i vratila vojni rok, kao što mnogi od nas uporno upozoravaju. Situacija je u svijetu rastresita, Hrvatska treba državnika s narodnim instinktom. Da ne bude kasno…

Usput, nikako mi se ne sviđa obilježavanje Bljeska. Ono što smo vidjeli više je nalik na komemoraciju nego na proslavu sjajne pobjede nad neprijateljem. Poginulima našim vojnicima u operaciji Bljesak treba, bez sumnje, odati počast kakvu zaslužuju, treba im biti vječno zahvalan, ali znamo i kako se usporedo slave trijumfi Hrvatske vojske, to jest kako bi se trebali slaviti. Nemojte mi pričati o epidemiji i drugim izlikama.

Ništa bez lingvista

Dok jezikoslovnom akrobatikom zabada klin u jedinstveni hrvatski korupus na svom teritoriju, uz velešutnju hrvatskoga veleposlanika, Srbija istodobno poziva na jezično jedinstvo u uskrsnoj poslanici lingvista i patrijarha Porfirija. Poslanica je pročitana, čitam, u svim hramovima SPC-a u Vukovarsko-srijemskoj županiji (županija se nalazi u Hrvatskoj, provjerio sam). Zanimljivo. “Ostavljamo vam zavjet…da ćemo prvo sačuvati i ojačati naše crkveno jedinstvo, a zatim i nacionalno, jezično i kulturno jedinstvo”. Tko zna čitati, ne treba mu komentar.

Politička pismenost

GONG, Fakultet političkih znanosti, Centar za studije jugoistočne Europe (Graz) i još neki elementi istražili su političku pismenost hrvatskih srednjoškolaca. Jedno od pitanja (kako je točno glasilo ne znamo) bilo je treba li Hrvatsku definirati (Ustavom) kao nacionalnu državu isključivo hrvatskoga naroda. Navodno je 54 posto srednjoškolaca izjavilo da ne treba. Ako je tako, a sumnjam da jest, politička pismenost, odnosno nacionalna pismenost je na niskim granama. A kako je anketarima, poznatim organizacijama iz protuhrvatske falange, uopće palo na pamet pitanje koje smo zauvijek riješili božićnim Ustavom 1990.? Pa tako, idemo malo provocirati, idemo malo iživljavati svoje hemunge trik-pitanjima mladima i trijumfalno obznaniti rezultate, s malo retuša. A čija bi to još trebala biti nacionalna država, ta nesretna Hrvatska, e to je potpitanje izostavljeno. Tako stara klatež pokušava zbuniti one mlade koji još ništa ne razumiju. Ali hoće.

Hrvoje Hitrec/HKV

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari