Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Osnovati povjerenstvo za suočavanje s glupošću

Objavljeno

na

Ide proljeće, domaće kokoši su zatvorene jer se čeka da ptice migriraju. Očekujem da State Department ustanovi kako su u Hrvatskoj zatvori za kokoši prenatrpani. Ta bi se primjedba dobro uklopila u ostale sročene u okrilju Obamine ekipe, a na podlozi gnjevne hrvatske pučke braniteljice Lore, kojoj lani Sabor nije prihvatio izvješće, te se odlučila na odmazdu. Tko sve brifira američko vanjskopolitičko tijelo i je li to regulirano kakvim propisom, ne znam. Samo mogu slutiti da su u tome osim pučke Lore još i razne civilne udruge za opanjkavanje Hrvatske, pupovčani i visibabe (pa proljeće je), odnosno svi koji su već četvrt stoljeća i više traumatizirani pojavom hrvatske države.

U spomenutom SD izvješću ponavlja se naravno i žalopojka o užasnom položaju manjina (valjda jedne) u Hrvatskoj, na podlozi SNV-a, a spominju se i neke fekalije u kulturi. O sustavnom vrijeđanju hrvatske većine (u proizvodnji ne samo „Novosti“) nema ni riječi, o srpskoj proslavi ubojstava Hrvata (Srb) ni riječi, o četničkim provokacijama u Hrvatskoj ni slova. No dobro, izvješće se odnosi na 2016. U međuvremenu je srpskim „Novostima“ ukinuto financiranje, zabranjeno je četničko okupljanje u Srbu, i slično. Ha! Da je Hrvatska posve normalna država, to bi se i zbilo, ali nije. Ovdje vrijedi pravilo da se Hrvate može vrijeđati do besvijesti. Ako dođe do promjene Ustava, i to bi se pravilo moglo prometnuti u ustavnu odredbu.

Crveni šmrkavci

O navodno strašnoj situaciji u Hrvatskoj već ima elemenata i iz ove godine koja je tek u povojima. Tako izlazi za saborsku govornicu Ranko Ostojić i veli da je samo pitanje dana kada će poteći krv. U Hrvatskoj. O tome da je već potekao alkohol u krvi, ni riječi. Na problem ovisnosti ukazala je Mirela Holly, s tim da su mlađi i srednji ljevičari skloniji drogama, posebno kokainu i jugofiliji. Crveni šmrkavci očito često šmrkaju (ili što već rade) pa postaju drski ili balkanski rečeno – bezobrazni. Ne žele se obezobroziti. Nije ih uplašilo ni novo povjerenstvo za suočavanje s prošlosti jer su u njemu mnogi njihovi zatucani predstavnici koji će komunističke zločine ublažiti ili posve negirati.

Ukoliko zaključak povjerenstva glede Bleiburga i Križnih putova ne bude da se radilo i radi o najvećem genocidu nad Hrvatima u povijesti, onda je posao jalov. Ako zaključak ne bude da je komunizam komprimirano zlo, da je Tito jedan od najvećih zločinaca u dvadesetom stoljeću, da su jugoslavenski komunisti pola stoljeća sustavno terorizirali (posebno) hrvatski narod, da su to činili s enormnom većinom Srba u vojsci, policiji i tajnim službama – onda povjerenstvo ne treba ni početi raditi. Sve su to, naime, poznate i nepromjenjive povijesne činjenice. Pa ako se u povjerenstvo uguralo ljude koji činjenice ne priznaju, koji su odgojeni na krivotvorinama a i sami ih stvarali, sve to nema nikakva smisla niti je „ujednačavanje“ moguće. Takva je dosjetka samo nedostatan supstitut za istinsku i potrebnu lustraciju u opsegu koji je još moguć. Moj zaključak: to me povjerenstvo neodoljivo podsjeća na ono katoličko-pravoslavno o blaženom Alojziju Stepincu.

Pitanje arhiva, i onih u Beogradu

Na stanovit način s radom suočavajućega povjerenstva povezano je i pitanje arhiva, ali ako se i otvore svi arhivi, ako se dovuku i oni koji su sada u Beogradu (zašto su još ondje?), zločinački karakter jugokomunizma ne će naravno biti negiran, nego potvrđen. U bilo kakvom zaključku povjerenstva ne će biti navedena imena i prezimena komunističkih baraba (možda ni oberbarabe) te arhivi i podatci iz njih izvučeni mogu biti samo registar bijednika koji su desetljećima živjeli od prokazivanja i zlostavljanja hrvatskoga naroda, podosta njih i sami pripadnici toga naroda. Takav registar ipak ima smisla čak i ako su zločinci mrtvi. Kao memento. I kao povod za istraživanje o djelovanju današnjih njihovih duhovnih, ideoloških sljedbenika – istraživanju koje će pokazati kako se crveni šljam utjelovio u suvremeno hrvatsko društvo i nametnuo kao arbitar političke i etičke ispravnosti, kao stalan i uporan zastupnik teze da Hrvati ne zaslužuju svoju državu, da ne mogu svoj jezik nazivati svojim, narodnim imenom, da su ostali na razini plemena koja se nisu uspjela oblikovati u naciju, da su bili i ostali fašistoidna družba koja i danas – a to je smisao rankoostojićevih poruka – prijeti nekomu i nečemu, izaziva krvave sukobe i vraća Hrvatsku u totalitarnu, dotično ustašku prošlost.

Opisani crveni arbitri drže u ovom trenutku u rukama dobar dio pravosuđa, kulture i obrazovanja (Filozofski fakultet), dobar dio gospodarstva u koji su uložili novac iz bivših partijskih fondova, a nastoje i uspijevaju uvući regionalni kapital nastao na sličan način (Bijedić itd.), uvlače se u investicije iza kojih stoji mutna „internacionalna“ mreža i zaposjedaju u zadnje vrijeme posebno hrvatsku obalu na kojoj grade turističke utvrde koje vrlo lako mogu postati i vojne (ili su već imale tu svrhu – Kupari, itd.)

Izmiče im iz ruke “naprednjaštvo”

U etičkom području suvremenu hrvatsku državu podrivaju notornim komunističkim optužbama o kontrarevoluciji, koju nazivaju konzervativnom revolucijom i vrlo su na nju gnjevni jer vide da im izmiče iz ruke njihovo „naprednjaštvo“ iz jugoslavenskog režima, ali i novo vlasništvo nad „naprednim idejama „koje su u međuvremenu usvojili i prisvojili s nekad omrznutog im zapada, te su od progonitelja homoseksualaca postali njihovi zakleti zatočnici, postali su pristaše rodne ideologije za koju u svoje vrijeme nisu ni znali (a nisu ni mogli, uglavnom), pristaše teorije da brak nije zajednica žene i muškarca, i nastavljači svoje (još uvijek taj njihov zakon postoji) neznanstvene teorije o pobačaju i početku života.

Referendum nakon kojega je odredba o braku ušla u hrvatski Ustav, bio je njihov veliki poraz, ali zato sada pokušavaju smanjiti štetu i diverzantski napadaju Stiera zbog njegovih primjedaba europskom vijeću (na nacrt zaključaka Vijeća u svezi s prioritetima EU upućenim tijelima za ljudska prava Ujedinjenih naroda) koje nisu drugo do interpretacija ustavne odredbe o obitelji i braku, uz to sukladne mišljenjima Mađarske i Poljske, primjerice. Hrvatska Vlada mora se braniti od optužaba da je za zabranu pobačaja, premda o tome nije bilo riječi i premda pravo na pobačaj ne spada u (UN) ljudska prava. No bio je to povod da se opet jednom razmaše rasprava o pobačaju u kojoj smo čuli pregršt perverznih izjava o početku života.

Kad nastaje život

Svako zlo za nešto dobro. I ja sam tek sada saznao da je u znanosti jedini preostali spor o početku života – u kojem trenutku počinje život unutar prvih 78 sati. To nadalje znači da se nakon 78. sata bez ikakve sumnje radi o nastanku života, toga najvećeg čuda, i da u svim satima i svim tjednima i mjesecima nakon toga sata imamo živo biće, koje još djeluje ponešto neobično ali je izvan svake sumnje čovječje biće i vrlo brzo postaje i oblikom nerođeno dijete koje treba i mora imati svu moguću zaštitu kao i rođeno dijete. I mogućnost da se razvije i rodi, o čemu se već i brine prenatalna medicina.

Zastupnici pobačaja do ne znam kojega tjedna (poodmakle) trudnoće i nakon svih znanstvenih dokaza o početku života, i nadalje tvrde da se „ne zna od kojega tjedna ili mjeseca počinje život.“ Iz redova takvih idiota treba osnovati povjerenstvo za suočavanje s glupošću. (Opaska: slične budalaštine prodrle su čak i u jezikoslovnu sferu, pa u jednom inače ne tako lošem rječniku hrvatskoga jezika nailazim na objašnjenje imenice „život“, gdje se kaže da je život stanje od rođenja ili izniknuća do smrti ili uginuća biljnog ili životinjskog organizma i ljudi.) U svezi s tim , čitam intervju s novom rektoricom Sveučilišta u Rijeci (diplomirala u Beogradu, doktorirala u Zagrebu), ljubiteljicom Rade Šerbedžije, koja doslovce kaže da trenutkom začeća ne započinje život, te da pobačaj nije ubojstvo.

No, pustimo za sada Rijeku gdje već sedamdeset godina vladaju jugoslavenski komunisti i kadroviraju na svojstven im način.

Promjene na bolje

Idemo vidjeti kako stoji Hrvatska u cjelini, bez rečene enklave.

U svemu, u ovom smo trenutku suočeni sa sadašnjošću u kojoj je na vlasti (ponešto umjerena, ponešto stidljiva) opcija koja nastoji poštovati hrvatsku baštinu u svim njezinim oblicima, tvarnim i duhovnim, koja se bez panike brani od nasrtaja crvene oporbe i njezinih internacionalnih sponzora, od potvora o ustašizaciji, ali je pretjerano spora u rezanju repova koje su ostavili gušteri u institucijama, od diplomacije do kulture. U zadnjih godinu i pol Hrvatska se ipak promijenila nabolje i to treba reći, bez ironije. Ako mi dopustite autoplagijat, citirat ću samoga sebe: u opsežnoj knjizi „Hrvatska nakon dvadeset godina – kako dalje?“ (2010.) moj je tekst objavljen na uvodnom mjestu pod naslovom „Hrvatska nije položila državnu maturu“ a započinje ovako: „Suvremena hrvatska država bila je u samome početku nalik Heraklu koji se već u kolijevci morao boriti sa zmijama i uspio ih zadaviti. U prvih deset godina moderna tvorevina državotvornoga hrvatskog naroda izrasla je u čvrstu djevojčicu koju ni ratni pakao , ni dječje bolesti, ni zlostavljanje u međunarodnoj školi nisu učinili depresivnom. U hrvatskoj je školi imala odlične ocjene iz povijesti, u školi života naučila je da se mora tući za svoje dostojanstvo, a otac ju je naučio da ne smije ulaziti u tuđe automobile…U adolescentnoj dobi, međutim, Hrvatska da počela ponašati vrlo ambivalentno, družila se s ološem i postala ovisnicom, uzimala potajice iz kuće vrijedne stvari i prodavala ih da može kupiti drogu i skupe haljine, ponižavala se, zaduživala i odlazila u krevet sa strancima, a takav se način života odrazio i na njezine ocjene u školi. Do mature je nekako dospjela, ali državnu maturu nije položila.“

Od toga je teksta prošlo sedam godina. Svršetak teksta glasi: “… treba biti svjestan da danas većini nepojmljive promjene i još neprozirna kretanja mogu ne samo zauvijek spriječiti nakazne misli o jugosferi, nego i biti dobitak za hrvatsku državu. Preduvjet je da ona sama, takva kakva sada jest, nedovršena i nesavršena, učvrsti svoje noge , razbistri glavu, postane dostojna ljepota koje joj je Bog dao i uspravi pognutu kičmu, da se od drugorazredne države stvarno dovine do statusa ugledne zemlje… Pa kada bude imala trideset godina, suvremena hrvatska država bit će lijepa i samouvjerena žena i majka…“.

Možda ponešto patetičan tekst, namjerno pisan kao budnica. U međuvremenu se dogodilo mnogo toga (Josipović, Milanović) što je dvadesetgodišnjakinju zaustavilo u razvoju i gotovo joj razorilo život. No, još četiri godine nedostaje Hrvatskoj do tridesete. Ako se bude radilo pametno, dovoljno da na deponije odvezemo barem najveći dio smeća koje su nakupilo u protuhrvatskim vrećama, da spriječimo nove tendencije prema svrstavanju Hrvatske u drugorazredne europske države, da stvorimo ozračje u kojemu Hrvatska postaje dijelom uvelike izgubljenog kršćanskog identiteta Europe, da u novoj situaciji nestabilne Europske unije potražimo svoju stabilnost i samosvojnost, da stvaramo saveze – pa i vojne – s prijateljima, da neprijateljima pokažemo zube, kako se nikada više ne bi usudili stupiti nogom na hrvatsku zemlju. Da napokon položimo državnu maturu. I da budemo dostojni predaka koji su – premda u mnogim trenutcima povijesti malobrojniji no što smo mi danas – uspjeli opstati na ovoj lijepom i opasnom djeliću planeta. Unije i savezi su privremeni i promjenjivi, samo je Hrvatska vječna.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari