Pratite nas

Razgovor

Hitrec: Perspektiva postoji i ja sam skupa sa Starčevićem uvjeren u sretniju hrvatsku budućnost

Objavljeno

na

Razgovor s književnikom Hrvojem Hitrecom povodom izlaska njegove knjige „Hrvatske kronike“

[ad id=”93788″]

Poštovani gosp. Hitrec, u ponedjeljak, 1. veljače u 19 sati, u Histrionskom domu, bit će održano predstavljanje Vaše knjige „Hrvatske kronike“, koja obuhvaća izbor Vaših kolumni koje ste posljednjih devet godina objavljivali na Portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća, kao bez dvojbe najčitaniji kolumnist Portala. Kako u retrospektivi gledate na tih devet godina?

Knjigu još nisam pročitao, pa mi je teško o njoj govoriti. Nadam se i uvjeren sam da je izbornik tekstova i nakladnik „Hrvatskih kronika“, književnik Nikola Đuretić, odabrao the best of the best (što bi rekao Orešković). Da je tiskano sve što sam na Portalu HKV-a godinama pisao, knjiga bi bila debela kao stari telefonski imenici. Ja sam se u životu puno bavio novinarstvom i publicistikom, ispisivao kolumne pod svojim imenom ili pseudonimima, ali u neko doba rekoh sebi da više nikada ne ću upasti u zamku stalne rubrike, jer je to obveza koja se pretvara u tlaku. Kad li, pod stare dane upadoh iz posve domoljubnih razloga u mrežu, to jest međumrežje, isprva tu i tamo, a poslije jednom u tjednu sve dok mi nije prešlo u naviku.

Ne znam baš je li Internet Božji dar, kako veli papa Franjo, ali je vraški dobro što postoji, inače bi se u ovih petnaest sumračnih godina – s tiskom i televizijama kakvi već jesu – Hrvatska glede medija pretvorila u Sjevernu Koreju s južnim, dotično jugoslavenskim štihom. Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća (kao i Vijeće u cjelini) bio je i jest dio pokreta otpora protiv dekroatizacije i detuđmanizacije, a mi smo se tukli u najtežim mogućim uvjetima, kada je intelektualnoj sceni bilo oduzeto oružje općenarodne obrane.

Inače, „Hrvatske kronike“su moja četvrta publicistička knjiga, nakon „Vanjkuša zagrebačkog“, memoara „Lijepa moja“ i „Velike knjige zaborava“. Pretpostavljam da će predstavljanje „Kronika“ u Histrionskom domu biti zabavno. Možemo se malo opustiti – imamo predsjednicu, imamo predsjednika Hrvatskoga državnog sabora i pristojnu većinu u Saboru koja će se podebljavati, imamo hrvatsku Vladu. Valjda ćemo imati i normalnu Hrvatsku.

Proteklih dana dobili smo novu Vladu. Kako ocjenjujete imenovane ministre i potencijale Vlade za vođenje Hrvatske?

Nova vladaSudeći po neukim divljacima iz nenarodnih klupa, dobili smo Vladu opasnih namjera, masonsku, ustašku, zavičajnu i očajnu vlast… Ni jedna predložena Vlada od početka nove hrvatske samostalnosti nije doživjela tako primitivne napade u Saboru. Ako netko u Hrvatskoj četiri godine nije shvatio kakva je to blesava i opaka družba vladala Hrvatskom, onda mu se u tom trenutku objasnilo.

Ja mislim da smo dobili vrlo dobru Vladu desnoga centra, puno ljudi koji znaju struku i vole domovinu. A ta je ljubav temelj svega. U usporedbi s prošlom protuhrvatskom Vladom, ova budi nadu da nije sve izgubljeno. Neke ministre poznajem i otprilike znam što se od njih može očekivati, neke ne poznajem, ali očekujem da me ugodno iznenade.

Na udaru medija i tzv. nevladnih udruga najprije se je našao novi ministar kulture dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Kako komentirate napade na dr. sc. Hasanbegovića? Što se iza tih napada prema Vašem mišljenju krije?

Mediji su više-manje podivljali jer su njihovi ljubimci i nalogodavci izgubili izbore i vlast. Vladine udruge koje su se predstavljale kao nevladine, u stanju su šoka koji ima elemente histerije. Potpuno ih razumijem, jer dobro pretpostavljaju da više nitko ne će moći lagodno živjeti od sijanja mržnje prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu, mržnje financirane iz državnog proračuna i inozemnih agentura.

Nije, znači, neočekivano da su se svi rečeni okomili na ministra kulture, dr. Zlatka Hasanbegovića. Da bude jasno: ja sam navijao za Anju Šovagović, a kada je neočekivano ispala već u polufinalu i pojavila se imena dr. Čuture i dr. Hasanbegovića – stavio sam karte na Dinka Čuturu s kojim sam u devedesetima prošao sito i rešeto u događajima poznatim i nepoznatim. Hasanbegovića nisam poznavao, i moram priznati da sam se isprva lecnuo. No kada sam saznao da je iz Instituta „Ivo Pilar“, već mi je bilo lakše, a još lakše kada su mediji i spomenute histerične udruge otkrile njegova stajališta koja i nisu drugo do povijesna istina, ona koju nasuprot i nadalje pretežitoj jugoslavenskoj i komunističkoj historiografiji zastupaju hrvatski povjesničari, ali ih se drži u dobro čuvanim zabranima.

Na kraju krajeva, sve to možete naći i u mojim kolumnama na Portalu HKV-a, sada i u knjizi „Hrvatske kronike“. Naime, da je komunistički antifašizam – za razliku od demokratskog antifašizma – drska prijevara, budući da je omogućio zamjenu jednoga totalitarizma drugim, da ne možeš biti antifašist ako nisi i antikomunist, i tako dalje. U Drugome svjetskom ratu postojala je samo jedna hrvatska vojska pod tim imenom, a druga se zvala svakako pa na kraju jugoslavenska i s tim imenom poubijala stotine tisuća razoružanih Hrvata, civila, žene i djecu.

U ratnom vremenu iskreni hrvatski antifašisti među kojima je bilo i dosta članova HSS-a, vrlo su brzo pali u ralje onih kojima je na umu bila jedino komunistička revolucija, a kada su se četnici preobukli u partizanske odore i stavili crvenu zvijezdu na čelo – eh, tada je sve bilo gotovo i jugoslavenski su komunistički „antifašisti“ definitivno dobili srpsku i velikosrpsku legitimaciju… U Domovinskom je ratu hrvatska vojska pobijedila srbiziranu jugoslavensku vojsku i njezine četničke pomoćne postrojbe. Znači, devedesetih smo se borili protiv istih protivnika, s tom razlikom što smo ovaj put pobijedili… To je odgovor na pitanje što se krije iza napada na hrvatskoga povjesničara.

Pobjeda Hrvata, hrvatskih branitelja, omogućila je život modernoj, demokratskoj državi Hrvatskoj – koja je, točno rečeno, nastala nasuprot fiktivnoj „socijalističkoj RH“. Suvremena, suverena hrvatska država država je trn u oku svim tim „nevladinim“ bukačima i izdajnicima, platformašima, smušenjacima i krivotvoriteljima povijesti. A krivotvorenje je kazneno djelo. Nacionalna država hrvatskoga naroda, zapisana u Ustavu, nastala je na (citiram Ustav)“ prekretnici odbacivanja komunističkog poretka.“ Nikakav se antifašizam ne spominje u Ustavu, tek ZAVNOH, zaslužan, veli se, za „uspostavu temelja državne suverenosti u Drugom svjetskom ratu, izraženog nasuprot proglašenju NDH u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske, 1943.“. Taj je tekst preambule važećega Ustava donesen u poznato čupavo vrijeme kada je trebalo hodati po jajima da komunisti (koji su netom izgubili izbore) ne odu šumu, da ne dođe do građanskoga rata. Imao je, velim, tada rezona, ali nije posve prihvatljiv jer nikakvu državnu suverenost (preživjeli) Hrvati nisu dočekali, nego tek formalnu, papirnatu, a u stvari jednu i jedinu jugoslavensku naddržavu koja je uvela strašan staljinistički teror nad hrvatskim narodom obje vjeroispovijesti, dakle i muslimanima.

Hrvatska država, hrvatska državnost i suverenost bile su riječi koje su vodile u jugoslavenske kazamate, u patnje, u smrt… No ipak, makar u licemjernoj formi i s jasnim komunističkim „opredelenjem“ da hrvatska država nikada de facto ne može i ne smije postojati – ta je zavnohovska lakrdija sa svoje strane na stanovit način potvrdila kontinuitet hrvatske državnosti, ali ne nasuprot nego usporedo s NDH koja je također značila ne samo papirnati kontinuitet nego je doista već bila država i to dosta široko međunarodno priznata. Režim u NDH druga je priča i na nju ne trebamo biti ponosni, štoviše.

Zašto nacionalna opcija prema Vašem mišljenju od 1990. do danas nije uspjela izgraditi jak civilni sektor koji bi bio korekcija monopolu koji u tom području ima anacionalna ljevica?

Devedestih se godina pogrješno mislilo da nam domovinski, nazovimo ga tako, civilni sektor nije potreban. U drugoj polovici devedesetih počele su bujati protuhrvatske udruge financirane novcem koji smo blagonaklono ostavili bivšoj komunističkoj partiji, tada već preimenovanoj u socijaldemokratsku (pa zatim opet u partiju), i novcem poznatog i nepoznatog porijekla iz inozemstva. Kada su se „bivši“ komunisti vratili na vlast početkom 21. stoljeća, u teškim se uvjetima slabašno počeo organizirati domovinski civilni sektor, a ni potom, u povratku navodno desne opcije nije bilo ništa bolje – mazohistički su podržavane i financirane protuhrvatske civilne udruge koje na kraju i nisu trebale vanjsku pomoć jer su se gotovo posve prebacile na jasle državnoga proračuna. I sada imamo što imamo.

Potrebno je razborito, mirno i argumentirano analizirati rad, programe i dosadašnje djelovanje svih udruga, pa one kojima se dokaže protuhrvatski karakter i izdajničko djelovanje – skinuti s proračunskog popisa i staviti u registar kojemu pripadaju.

Je li imenovanje dr. sc. Hasanbegovića za ministra kulture znak da se je tom resornom ministarstvu napokon u krugovima Domoljubne koalicije počela davati potrebna pozornost?

Pratio sam što se događalo u vrijeme presporog oblikovanja Vlade i na ovim stranicama upozoravao da se o kulturi govori malo ili nimalo. Rekao sam također u jednoj „disidentskoj“ televizijskoj emisiji da je Ministarstvo kulture najvažnije ministarstvo jer (citiram sebe) „hrvatska država za dvije tisuće godina možda ne će postojati, ali će hrvatska kultura ostati“. No, na kraju bi sve moglo dobro završiti, ne samo zato što se najavljuje znatniji postotak „izdvajanja“ za kulturu koji je sada čudovišno malen, nego i zato što će iz najvišeg tijela mjerodavnog za kulturu strujati domoljubni duh pa se ja, nadam se, ne ću morati obraćati saborskom Odboru za ljudska prava i nacionalne manjine, kao do sada, niti će, kao do sada, Ministarstvo kulture biti bankomat za mediokritete ideološki poznate provenijencije.

Tema usko povezana s prethodnim pitanjem jest stanje u hrvatskim medijima, od kojih je nesumnjivo najbitniji HRT. Kako HRT-u vratiti povjerenje kod gledateljstva i transformirati iz ideološkog propagandnog instrumenta jedne političke opcije u neovisni i profesionalni servis građana?

Vidite, ljudi su već zaboravili da mediji spadaju u resor kulture. A zaboravili su i mediji, pa ih treba podsjetiti. Posebno se to odnosi na državne medije, a Hrvatska radiotelevizija je državna televizija, odgovorna Hrvatskom saboru i Ministarstvu kulture. Stanje na HRT-u je već dugo – i prije ovoga četverogodišnjeg terora lažnih socijaldemokrata na vlasti u Hrvatskoj – izrazito loše, posebno u političko-informativnim emisijama. Već dugo to nije hrvatska radiotelevizija koja diše s hrvatskim narodom, nego u mnogome svjesno suprotstavljena stajalištima i osjećajima većine svoga gledateljstva i slušateljstva, što je neprihvatljivo i neprirodno…

A glede komercijalnih televizija, za početak ih treba upitati A jesu li već slijedili, pa jesu, zaboga, u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih.za vlasničku strukturu koja mora biti navedena u njihovu impressumu. Ako pokušaju lagati, a hoće, zna se… Laž je široko rasprostranjena. Sve televizije s nacionalnom koncesijom ponašaju se na isti, perfidni način, taj njihov ideološki, svjetonazorski „glajhšaltung“ je upravo dirljiv i dokazuje da se svima njima u stvari upravlja iz istoga središta.

Ilustracija: unisoni napad na do jučer disidentsku emisiju Markov trg i novinara Juriča, pri čemu se potpuno prešućuje emitirana snimka Porfirija i ostalih pjevača koja je bila povod Juričevu satiričnom odjavnom komentaru. Znači, ako vrh SPC-a u Hrvatskoj (premda ni dalje ne znam što SPC uopće radi u Hrvatskoj) pjeva „Što se ono na Dinari sjaji“, a sjaji se njihov sjajni pop Đujić koji je u partnerstvu s talijanskim fašistima poubijao svu silu Hrvata – onda se ne samo na satirički način može pretpostaviti da bi i današnji četnici u povoljnim okolnostima mogli slijediti njegov sjajan primjer.A jesu li već slijedili, pa jesu, zaboga, u srpskoj agresiji na Hrvatsku devedesetih.

Iz Domoljubne koalicije najavljena je mogućnost osnivanja Ministarstva obitelji, useljeništva i demografije. Treba li Hrvatskoj takvo Ministarstvo?

Nema nikakve dvojbe da je potrebno. Na što to one spomenute protuhrvatske udruge i mediji skaču kao opareni? Na obitelj koja je temelj društva, pa obitelj treba razoriti raznim smicalicama i valjda joj oduzeti odgoj pa ga prebaciti jovanovićima (kao što se pokušalo), na povratak naših iseljenika koji donose znanje i iskustva iz zrelih demokracija te ujedno jačaju hrvatski korpus, na demografsku situaciju koja je rečenim udrugama vrlo prihvatljiva jer računaju da će im se ostvariti san o Hrvatskoj bez Hrvata, pa zatim i sama biti izbrisana sa zemljovida. Hrvatska država napokon mora postati majka, a ne maćeha svojoj djeci, svoj djeci, da ne odlaze u tuđinu. S tim u svezi podsjetio bih na ono pitanje zašto su tri praščića pobjegla od kuće. Odgovor je: zato što su im roditelji bili svinje.

Može li činjenica da je novi predsjednik Vlade povratnik iz dijaspore dovesti do ojačavanja veza s hrvatskom dijasporom i iseljeništvom?

Eto, Tim Orešković je vrlo dobar primjer povratnika koji može pomoći Hrvatskoj. Toplo se nadam da će naši iseljenici – kako sam već negdje rekao – poskočiti i reći: „K vragu, ako je jedan od nas postao hrvatskim premijerom, onda se stvari doista mijenjaju, i to radikalno. Do sada su nas samo bojkotirali i usput proglašavali ustašama .“ Timu Tihomiru nema se za sada što predbaciti, junački je podmetnuo leđa. Još neka ipak malo bolje svlada hrvatski jezik jerbo smo na to jako osjetljivi.

Treba li nam – u kontekstu tzv. migrantske krize i sve većeg broja kriznih žarišta u Europi i na Bliskom istoku – i Ministarstvo domovinske sigurnosti?

Može se i tako, nemam ništa protiv. Štoviše. No prvo treba spoznati što bi sve uključivalo, što bi se od sadašnjih tijela u nj inkorporiralo. Da ne dobijemo nešto nepregledno, komplicirano i zato po prirodi stvari tromo i nefunkcionalno. Tek toliko… razmišljam.

Potpredsjednik Vlade Tomislav Karamarko nekoliko je puta prije izbora najavio lustraciju. Može li se lustracija provesti i što bi ona trebala obuhvatiti? I može li se ona uopće provesti s obzirom na to da se MOST protivi toj najavi?

Lustracija je neophodna. Mnogo toga što nam se u lošem smislu događa upravo je „odgođena lustracija“, odgađana u nedogled. Država koja drži do sebe, pa i iole pametna država, ne će dopustiti da u svom organizmu zadržava otrovne tvari. Lustraciju smo trebali obaviti svršetkom 1995., prije nismo mogli iz poznatih razloga. U međuvremenu su lustraciju nad nama koji smo stvarali hrvatsku državu – proveli oni koji ju nisu htjeli. Mogu vam tu lustraciju i ilustrirati, recimo na svom primjeru.

Hrvatskoj bi svakako trebala i lustracija u smislu distanciranja od prostora tzv. Zapadnog Balkana na koji nas političari od 2000. do danas konstantno guraju. Može li predsjedničina inicijativa Jadran-Baltik biti lijekovita u tom smislu?

U mojim „Hrvatskim kronikama“ bit će čitatelju sljedećih naraštaja vrlo zanimljivo vidjeti kako se i na koje načine početkom 21. stoljeća i nadalje vodila teška i u pojedinim trenutcima neizvjesna bitka između jugoslavenskih nacionalista i hrvatskih snaga. U samostalnoj hrvatskoj državi! Na svim područjima, političkom, društvenom i posebno kulturnom. Ta je bitka, više nego što neupućen čovjek misli, iscrpljivala i iscrpljuje hrvatski život, ona odvlači od stvari koje bi trebale biti bitnije, troši hrvatsku energiju. Ne postoji nikakav zapadni Balkan, ne postoji ni Balkan jer je taj pojam francusko-srpska izmišljotina, postoji samo besmrtna velikosrpska ideja o povratku bilo kojeg oblika Jugoslavije.

Inicijativa Jadran – Crno more – Baltik dobar je odgovor na trostruku opasnost – opasnost od zlosutnog regionalnog „zapadnobalkanskog“ povezivanja, opasnost od probuđenog ruskog imperijalizma na koji su zemlje povezane Inicijativom i te kako osjetljive (a i mi moramo biti jer je poznato tko je predviđen za ruskoga žandara u ovim predjelima, to jest Srbija), ali i opasnost od onih tendencija u „staroj“ Europskoj uniji koje teže uspostavi naddržave i pretvaranju nacionalnih država u krpe bruxelleskih činovnika. Zemlje „nove Europe“ nikako ne žele jednoga gazdu zamijeniti drugim.

Kako gledate na perspektive Hrvatske nakon smjene na Pantovčaku i u Banskim dvorima?

Infantilnu, nesposobnu i zlonamjernu vlast napokon smo smijenili, Bogu budi hvala, i to je u ovom trenutku najvažnije. Nema toga tko ne može bolje od bedaka i intriganata koji su zadnju svoju fašničku predstavu odigrali prošloga petka u sabornici. Znači, perspektiva postoji i ja sam skupa sa Starčevićem uvjeren u sretniju hrvatsku budućnost. Malo je takvih naroda, ako ih i ima, koji bi uspjeli ostati u povijesti nakon svega što im se događalo. Mi smo neslomljivi.

Možemo li od Vas uskoro očekivati neko novo književno ostvarenje?

Ima toga, ima. Bacio sam se opasno na pisanje povijesnih romana. Jedan je već trebao biti tiskan, ali je došlo do nesporazuma s nakladnikom koji misli da literati ne trebaju ništa zaraditi nego krepati iza plota po starom hrvatskom običaju. Sada radim na sljedeća dva romana, i to usporedo. Dnevno popušim četiri kutije cigareta, što odgovara količini od četiri do pet klasičnih autorskih kartica.

Davor Dijanović/HKV.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jan Ivanjek: Nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Natječaj za nabavu borbenih zrakoplova poništen je, još se ne zna kako dalje. Hoće li se krenuti u novi natječaj ili možda u izravnu pogodbu? Kako stvari stoje, prepuštanje nekoj drugoj državi da nam uz naplatu čuva nebo ne dolazi u obzir.

Izgubljeno vrijeme u pregovorima s Izraelcima ne može se vratiti, a, čini se, ni naplatiti.

U međuvremenu ionako vremešni hrvatski MiG-ovi još su ostarjeli – bliži im se konačno prizemljenje. Koliko će Vladi trebati da pronađe nov model nabave zrakoplova, koliko da zaključi posao, kad bi prvi mogao poletjeti iznad Hrvatske?

Gosti „Teme dana“ su bili bivši zapovjednik Hrvatskoga ratnog zrakoplovstva general Josip Štimac te vojni analitičar Jan Ivanjek.

Nastupio je svojevrsni obrat u razmišljanju ministra obrane, kakvih i koliko borbenih zrakoplova Hrvatskoj treba. Ministar je rekao kao je za njega najbolja platforma F-16, da budu novi avioni i da ih ima manje.

– Stručna studija koja je napravljena ne ide ispod 12 aviona, rekao je Štimac.

Ivanjek je rekao kako nama treba borbeno zrakoplovstvo s punim spektrom sposobnosti. S obzirom da nije prošlo da uzmemo najmoćnije rabljene avione, donesena je odluka da nabavimo nove borbene avione.
– Dugoročno se mora doći do brojke od 12 aviona, naglašava Ivanjek.

– Naši postojeći migovi mogu letjeti do 2024. godine i ako do tada ne ugovorimo kupnju zrakoplova, to bi bio veliki problem zato što bi se ljudski potencijal, koji je i tako u osipanju, počeo još više osipati, ističe Ivanjek.

Štimac je rekao kako bi nam Amerikanci mogli ponuditi Block 50/52 što bi nas moglo zadovoljiti. Takav tip aviona imaju i Poljaci.

Ivanjek smatra da bi nas osnovni paket aviona mogao koštati milijardu dolara i to bi nam olakšalo iduću seriju nabave.

 

Jan Ivanjek: Prijetnje s kojima će se Hrvatska i hrvatski narod u idućim desetljećima suočiti brojne su i složene

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Davor Domazet Lošo: Bosna i Hercegovina je hrvatska djedovina

Objavljeno

na

Objavio

Prije okupacije Osmanlija, BiH je bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bh. Hrvata.

Razgovarao: Josip Vričko / Katolički tjednik

Hrvatski geopolitičar i geostrateg admiral Davor Domazet-Lošo ostat će u povijesti upamćen kao jedan od glavnih zapovjednika Livanjske bojišnice i bojnog područja koje je obuhvaćalo sjevernu i srednju Dalmaciju te južnu Bosnu i Hercegovinu.

Istaknuo se u planiranju operacija BljesakOluja i Južni potez. Nositelj je najviših državnih odlikovanja i autor knjiga koje redovito pobuđuju golemu pozornost.

Ekskluzivno za Katolički tjednik govori o Ashdownovoj „diplomaciji prijevarom“, izmišljanju „Tuđmanove salvete“, nemuštoj hrvatskoj politici u BiH od 2000. do danas te o tomu kako je Vučiću „sveća dogorela“ i što se zapravo krije iza svjetske „migrantske krize“.

Nedavno je preminuo bivši visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH Paddy Ashdown. Bošnjački dužnosnici, ali, kazao bih, i bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo je dirljivo komemorirala toga diplomata. Koja je, po Vašem sudu, bila stvarna Ashdownova uloga u BiH?

Jeremy John Durham Ashdown, poznat jednostavno kao Paddy Ashdown, bio je tipični predstavnik britanske politike “diplomacija prijevarom”. A to što je bio vođa liberalnih demokrata od 1988. do 1999., barun od Nortona pod Hamdonom, član Tajnog vijeća Velike Britanije i vitez Britanskog Carstva samo su potvrda da je zdušno služio interesima svoje zemlje.

A što je lord Pady Ashdown radio u životu? Odrastao uglavnom u Sjevernoj Irskoj, učio u školi Bedford u Engleskoj. Šezdesetih godina prošlog stoljeća je mornar u Kraljevskoj mornarici i časnik u komandosima i specijalnoj brodskoj službi.

Potom, kao član parlamenta iz Yeovila, biva izabran u liberalnu stranku. Sedamdesetih je diplomat u Ženevi i cijelo vrijeme radi za MI6 (Millitary Intelligence Six), britansku tajnu službu.

Radi za službu koja itekako ima prste skretanja pozornosti međunarodne javnosti sa Srebrenice i spriječavanja otvorene podjele između Velike Britanije i ostalih NATO saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, glede prebacivanja rata iz istočne u središnju Bosnu 1993. godine.

Britansko ‘otkriće’ pokolja nad civilima u muslimanskom selu Ahmićima što su ga počinili Hrvati, do tada u razmjerno mirnom dijelu Bosne, u trenutku dok je pozornost svjetske javnosti bila usredotočena na Srebrenicu, dala je posve novu dimenziju ratu u Bosni i Hercegovini.

Na međunarodnoj sceni on je postao razdjelnica. Ahmići su, od tada, pisat će Martin Bell„bili jedna od prekretnica… za percepciju rata u Bosni i Hercegovini i u svijetu. Preko noći rat je postao mnogo složeniji, moralni kompas još nekorisniji, a sve je nekako poprimilo sive tonove. Jer, sada je bila posrijedi borba na tri strane“.

Ako se slučaju Ahmići u kojimu je prste itekako imao britanski MI6, i njezin agent pod tajnim nazivom Rose, doda i slučaj “rušenja Starog mosta u Mostaru” i medijska kakafonija tog slučaja u izvedbi britanskih medija posebno BBC-a, i gdje su pravi akteri njegovog rušenja bili s istočne, a ne s njegove zapadne strane, onda se može zaključiti da je pritanska politika “dipomacija prijevarom” itekako uspjela da se tada u središtu MI6 vjerojatno likovalo.

Uspješno su odradili posao za politiku svoje zemlje. Ostali su prijatelji sa Srbijom, a u Bosni i Hercegovini napravili ‘dobar posao’. To potvrđuju grobovi, i na muslimanskoj i na hrvatskoj strani.

Nakon Daytonskog sporazuma britansku “diplomaciju prijevarom” nastavit će Peddy Ashdown, a prije toga 2000. godine postat će vitezom, i biti proglašen doživotnim članom Doma lordova.

Visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini postaje 27. svibnja 2002. godine. Do tada već je priskrbio slavu kao tvorac izmišljene Tuđmanove salvete, lažiranog “dokaza” za mit o podjeli Bosne i Hercegovine između Tuđmana i Miloševića i podloge za tezu o agresiji Hrvatske na ovu susjednu državu kako bi se neutralizirala činjenica da je Hrvatska četiri puta spasila i obranila Bosnu i Hercegovinu.

Ta salveta, inače papirnata, što je vrlo zanimljivo budući da se radilo o kraljevskom prijemu, ispisana Ashdownovim rukopisom iskorištena je već četvrti dan operacije Oluja, kao dio informacijskog rata protiv operacije Oluje.

O lažnosti ove salvete napisano je mnogo. Podvala ovog engleskog političara vrlo je brzo raskrinkana. Međutim toliko ponavljana po inozemnim a nažalost i hrvatskim medijima “kao nepobitan dokaz hrvatske ekspanzionističke politike” tako uporno i često da je postalo neizbježno da je Paddy Ashdown to ponovio i na Međunarodnom kaznenom sudu za područje bivše Jugoslavije u slučaju protiv generala Blaškića.

Kao visoki predstavnik nastavlja britansku politiku “diplomacija prijevarom” kako bi što više oslabio položaj Hrvata do te mjere da im bez poteškoća muslimani biraju njihovog predstavnika u predsjedništvo. Zato nije nimalo iznenađujuće da je “bošnjačka javnost poduprta pripadajući im medijima, gotovo dirljivo komemorirala toga diplomata”.

Znana je misao da se nepravda nanosi na dva načina nasiljem ili obmanom. A Paddy Ashdown kao majstor obmane ostaje zapamćen i kao veliki nanositelj nepravde. Za hrvatski narod svakako. Ništa novo za znanu britansku politiku “dipomacija prijevarom”.

Bošnjačka politika je snažno okrenuta Turskoj, srpska Rusiji. Pritom svaka reakcija Hrvatske na položaj, uglavnom dekonstituiranje Hrvata u BiH, stigmatizira se kao miješanje u unutarnje stvari suverene države

Dayton je Bosnu i Hercegovinu, kao državu, programirano ostavio nedovršenom, kako bi se, ako moćnicima to bude odgovaralo, ponovno mogao aktivirati neki novi “nadzirani nered”.

Operator u tom predmjevanom “detreminiranom kaosu” ne bi bili Srbi, nego bosanskohercegovački muslimani. Dakle, Bosna i Hercegovina stvorena je tako da ne bude u pravom smislu riječi suverena država.

Nažalost točna je tvrdnja da je politika bosanskohercegovačkih muslimana snažno okrenuta Turskoj i njezinoj geopolitici neoosmanizma, a srpska Rusiji i njezinoj geopolitici neoazijatizma, a Hrvati ostali bez čvrstog uporišta.

O tome sam mnogo pisao i govorio pa i u ovom razgovoru ponaljam žalostan položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini je posljedica izostanka jasne i čvrste geopolitike hrvatske države općenito, a posebno prema ovoj susjednoj državi, nekadašnjem hrvatskom kraljestvu i hrvatskoj djedovini.

Na jugoistoku Europe, a na području Bosne i Hercegovine svakako prelamaju se aglosaksonska geopolitka atlantizma, ruska geopolitika neoazijatizma, njemačka geopolitika kontinentalizma, pa čak i kineska geopolitika teulokacije, a posebno turska geopolitka neoosmanizma i srbijanska svetosavlja. Dakle, sve su geopolitike tu osim hrvatske geopolitike adriatizma.

Bosanskohercegovačkim muslimanima na ruku njihove drskosti i nezahvalnosti, naime, Hrvati su u srpskoj agresiji četiri puta spasili obranili Bosnu i Hercegovinu, ide i blagonaklon odnos ne samo Bruxellesa prema stampedu migranata, nego i spomenuta turska geopolitika neosmanizma.

Za nemuštu hrvatsku geopolitiku za koju od 2000. godine Bosna i Hercegovina je samo susjedna država, a ne nezino geostrateško predpolje u kojemu su bosanskohrecegovački Hrvati zalog opstanka i same države Hrvatske.

Naišavši na čvrst otpor u srbijanskoj geopolitici cjelokupna politika bosanskohercegovačkih muslimana usmjerila se prema oduzimanju prava bosanskohercegovačkim Hrvatima u entitetu koji se naziva Federacija. S druge strane geopolitika bosnskohercegovačkih muslimna okrenuta je prema Turskoj, gajeći u svakom smislu velika očekivanja.

Nije dvojbeno da neoosmanizam ima odličnog saveznika u bosanskohercegovačkim muslimanima, ali je dvojbeno to što postoji niz ograničenja, kojih, za sada, bosanskohercegovački muslimani, a i službeni Zagreb nisu svjesni. Jedno od tih ograničenja je i stvaranje “bošnjačke nacije”. A ta samoproglašena nacija, od samog početka krenula je pogrješnim smjerom tražeći odgovore na pitanje – što ona nije, a ne – što ona jeste.

Namjerno se pri tome zaboravlja da je Bosna i Hercegovina druga domovina hrvatskog naroda, odnosno da je Bosna i Hercegovina, a to se treba još jednom istaknuti, “hrvatska djedovina” i “hrvatsko kraljevstvo”.

Ova tvrdnja stoji u cijelosti, poglavito ako se ima u vidu povijesni kontekst da je prije okupacije Osmanlija, Bosna i Hercegovina bila dominantno katolička zemlja, u kojoj je u brojnom smislu bila manjinska takozvana Kristijanska crkva. U to je vrijeme Bosna bila Hrvatsko vazalno kraljevstvo. Više je nego zanimljivo da je prezime Bošnjak isključivo prezime bosanskohercegovačkih Hrvata, a ne bosanskohercegovačkih muslimana.

Na polazištu o novoj “bošnjačkoj naciji” muslimanska intelektualna elita nije kao srpska ponudila svoj “Memorandum”, ali postupci bošnjačkih političara i “Bošnjačkog instituta” pokazuju da je na djelu jedan cjelovit plan.

U biti ‘memorandum’ (‘plan’) bosanskohercegovačkih muslimana osmišljen je tako da se na istočnoj obali Jadrana uspostave i učvrste strategijske pozicije i ostvare interesi islamskih zemalja, prije svega Turske, kako bi se stvorila muslimanska država u Europi, ostvario prodor fundamentalističkoj ideologiji i postiglo izravnije uplitanje u ovo područje svjetske muslimanske zajednice ljudskim potencijalom, te materijalnom i financijskom pomoći.

Ovakva i ova Bosna i Hercegovina nema potuni suverenitet, jer ona je protektorat. Inače suverenitet nije vezan za veličinu neke države ili brojnost. Suvreniteta imaš onoliko koliko ga izboriš, a to bez jasne strategije i nepotrošive upornosti ne ide.

Mislite li i dalje, kao što ste to napisali u knjizi Admiralovi zapisi 2, kako je geostrateška zamisao stvoriti muslimansku državu s osloncem na Ankaru? I ako mislite, znači li to istovremeno ostvarenje Dodikova javnog i Vučićeva skrivenog sna o brisanju granice između Srba. I što onda s bh Hrvatima?! Točnije, Hrvatima – općenito…

Što turska geopolitika neoosmanizma želi s Bosnom i Hecegovinom, jasno i glasno izrekao je Recep Tayyip Erdoğan rekavši “Osmanska priča Balkana je divna priča i sada je treba obnoviti”. U toj turskoj “divnoj priči” glavni lik su bosanskohercegovački muslimani.

Geopolitičke strateške zamisli provode se desecima, pa i stotinama godina i nisu nikada čin trenutka. Tu činjenicu plitkomisleći političari ili ne znaju ili zaboravjaju. Još nešto, ciljevi zadane geopolitike ne moraju se ostvarivati vojnim sredstvima, nego se oni u informacijskim vremenima koja sada živimo provode asimetričnim ratovanjem. Migracije su tipičan primjer takvog ratovanja.

Ta takozvana Republika Srpska je proizvod američke geopolitike atlantizma. Osmišljena je daleke 1987. godine. Na jugoistoku Europe dugoročno igrati na kartu Albanaca. Izdvojiti Kosovo kao prvi čin prema Velikoj Albaniji. Za to je trebalo negdje teritorijalno nadoknaditi Srbima, a to je jedino moguće bilo u Bosni i Hercegovini.

Kod toga za geopolitiku moćnih uopće nije bitno što je politička tvorevina takozvana Republika Srpska nastala na genocidu. I Vučić Dodik koriste tu činjenicu i nastoje igrati, svaki na svoj način, na kratu sve moćnije Rusije.

Odgovor na ove i ovakve strategije bosanskohercegovačkih muslimana i Srba općenito je hrvatska protustrategija adriatizma to jest obrana Jadrana u čvrstom zajedništvu s bosanskohercegovačkim Hrvatima na cjelokupnom ozemlju susjedne države.

Nažalost, to je izostalo ne toliko iz neznanja koliko iz poslušnosti hrvatske elite globalnim središtima moći, bilo da je riječ o Washingtonu, Londonu, Parizu, Berlinu ili Bruxellesu.

U tome je glavni problem, ali i rješenje kako poboljšati neodrživi položaj bosnskohercegovački Hrvata i djelotvorno zaštiti hrvatske nacionalne interese.

Bosanskohercegovački Hrvati moraju biti na prvom mjestu hrvatskih nacionalnih interesa, jer druge geopolitike preko Bosne i Hercegovine ugrožavaju opstanak države Hrvatske, a ne obrnuto. Otuda povika o mješanju Hrvatske. Ovdje se radi o čistoj zamjeni teza.

U ovdašnjoj je javnosti zna Vaš stav kako je koncept trećeg entiteta pogrešan. Štoviše, kazali ste – čak! – kako HDZ BiH inzistirajući na entitetu „nepoznatih“ granica vodi prosrpsku politiku.

U silnim raspravama o “trećem identitetu” često se zaboravljaju dvije stvari. Polazi se isključivo od kostitutivnosti a suverenost se zaboravlja, i drugo nitko nije, osim Alije Izetbegovića, nacrtao koji bi teritorij tvorio “treći identitet”.

Ako je konstitutivni narod jedan od više naroda koji dijele zajedničku teritorijalnu cjelinu jedne države, a jest, a suverenitet pravni pojam koji označava pravo na neograničeno vršenje vlasti, a jest, u čemu je onda paradigma. Ono što je danas Hrvatima uskraćeno, pa i djelovanjem Paddy Ashdowna, je sustavno sprječavanje vršenja vlasti.

Dakle, osporava im se suverenitet. Otuda ustrajno nastojanje muslimanske politike da u Bosni i Hercegovini ne dođe do promjene zbornog zakona, kako bi Hrvati postali suveren narod. Odreći se suverenosti za cijelom prostoru “hrvatske djedovine” i “hrvatskog kraljevstva” za jedan mali, teško određujući teritorij, sa stajališta smislene geopolitike dugoročno je strateški promašaj.

Dugoročne geopolitičke ciljeve ne određuje trenutni odnos snaga niti neki ishitreni potezi koliko god se oni činili dobitnim. Dodik se sada čini moćnim, a sutra sigurno tako biti neće. Daytonsku Bosnu i Hercegovinu, kao što je rečeno, stvorila je američka geopolitika, ona je može i mijenjati ako to bude odgovaralo njezinim interesima. Teško da to može netko drugi, a to bez novog rata ne ide.

Hrvatska je politka propustila ratificirati Washigtonski sporazum, a i sada nije kasno da to učini. Igrati na kartu Srba i njihove politike za Hrvate je pogubno.

Slijedom ovih postavki prijeko je potrebno da hrvatska politika prema Srbiji i Srbima, ima ova polazišta: prvo, Hrvatska pozicija prema Srbima je više nego razvidna. Mi ne trebamo njih, nego oni trebaju nas. Oni trebaju našu potporu. To se ne rješava nikakvim pregovorima, nego jasnim i nedvojbenim zahtjevima što Srbija i Srbi moraju ispuniti.

Drugo, uvijek imati na umu da je prikriveni cilj srpske politike “pomirba” po principu “vi ste nama – mi smo vama” kako bi se relativizirala srpska agresija. Metoda pomirbe u srbijanskoj izvedbi, ili izjednjačenje krivnje, ima i dodatnu zamku.

Uslijedio bi i drugi dio informacijskog rata u kojemu bi se krivnja prelila na hrvatsku stranu, jer za agresiju ne bi bila kriva velikopsrpska politika, nego bi za rat bila ‘kriva’ hrvatska politika prema Srbima. Posebno se hrvatska politika treba čuvati britanske zamke “kako se svi svima trebamo ispričati”.

Treće u Bosni i Hercegovini zbog američke supstitucije teritorija Srbima za ‘izgubljeno’ Kosovo Srbi su u znatno povoljnijoj poziciji od tamošnjih Hrvata. Iz tog razloga Srbi Hrvatima nikad neće biti od pomoći, jer se osjećaju nadmoćnima. Svaka pomisao da se može igrati na kartu Srba u Bosni i Hercegovini je besmislena.

Četvrto, sve veći problem hrvatskoj geopolitici postajat će dio instrumentalizirane bosanskohercegovačke muslimanske političke elite. I s njom nema pregovora, a ponajmanje dodvoravanja.

Jasno i glasno, u svakoj prigodi i na svakom mjestu dati do znanja da su Hrvati četiri puta spasili i obranili Bosnu i Hercegovinu. Naglašavati i ustrajavati da su Hrvati ti koji su spriječili da se nad Muslimanima Bosne i Hercegovine ne učini pet puta veći genocid nego u Srebrenici.

Dakle, i prema jednima i drugima, budući da iz političkih razloga Hrvatska mora biti u kontaktu i razgovoru, njezin odnos mora biti hijerarhijski korektan, kao kralj prema vojniku.

Srbi posebno moraju osijetiti tu razliku u razini. Oni to neće razumijeti, ali to je već njihov problem, a ne hrvatski. Pri tom hijerarhijskom odnosu, s hrvatske strane ne smije biti nikakvog trijumfalizma, to jest nekorektnosti, prepotentnosti ili nedaj Bože zloće, nego čisto “iznad” – prema rangu, mudrosti i jačini.

Glavno oružje Hrvatske je istina. Znači, svaka analiza temeljena na istini i javno obznanjena je za Srbe, a i za bosanskohercegovačke muslimane, kao udrac mačem. Svaka istina koja se iz taktičkih razloga prešućuje ili umanjuje, umanjuje i snagu udarca tog mača. Jednostavno jednima i drugima dati im do znanja – Istina, a ne laž, je na hrvatskoj strani!

Mislite li kako je Hrvatska zakasnila kada je riječ o pomoći ovdašnjim Hrvatima. Puno je, naime, vremena izgubljeno – još tamo od Račanove vlade s početka ovoga stoljeća, pa glasovite Sanaderove detuđmanizacije, što je dijelom značilo i ignoriranja Bosne, osim što je Doktor Ivo financijski podupro „alternativni“ HDZ 90… pa, evo, do današnjih dana kada, čini se, Plenkovićeva vlada ima „kasno paljenje“…

Nije se teško složiti s Vama. Hrvatska ne samo da da ima osamnaest izgubljenih godina glede politike prema Bosni i Hercegovini i tamošnjim Hrvatima, nego su njezine političke elite tih godina, nažalost, vodile politiku suprotnu hrvatskim nacionalnim interesima. I Ivica Račan i Ivo Sanader su zorni primjeri.

Prvi se uz svesrdnu pomoć Stipe Mesića odrekao Hrvata Bosne i Hercegovine prepustivši ih nemilosti i nezahvalnosti bosanskohercegovačkih muslimana, a drugi je po naputku Londona provodio rashrvaćivanje Hrvata u Hrvatskoj ili takozvanu detuđmanizaciju, a u Bosni i Hercegovački politički podijelio Hrvate učinivši ih još ranjivijim.

Plenković je novi “trojanski konj” i za njega uistinu vrijedi izreka: “Čuvaj se Danajaca i kada darove donose!” Briselski mali poslušnik čije je djelo izglasana Istambulska deklaracija i potpisani Marakeški sporazum, neće donijeti ništa dobroga bosanskohercegovačkim Hrvatima jer on svojom politikom razara i ono malo suverenosti što je Hrvatima u Hrvatskoj ostalo.

On je taj koji Hrvatsku prazni od Hrvata, on je taj koji je izložio hrvatsku migrantskom stampedu, on je taj koji slučajem Agrokorom rasprodaje hrvatsku zemlju, šume, pitku vodu, more. Za to prikriti i obmaniti, jer on provodi brisleku politiku “dipolmacija prijevarom”, prikazuje se samo formalnim zaštitnikom bosanskohercegovačkih Hrvata.

Prva politika prema Hrvatskoj i Hrvatima ma gdje bili, može nastati samo ako u Hrvatskoj pobjede suverenističke snage. Prestojeći izbori za europski Parlament mogli bi biti nagovještaj te toliko željne prave promjene.

Vjerujete li, a povremeno se javljaju i takve špekulacije, kako je američki plan, u biti, Velika Albanija?

Američka geopolitika igra, kao što je rečeno, igra na kartu “Velike Albanije” iz geostrateških i geopolitičkih interesa. “Velika Abanija” pod nadzorom Sjedinjenih Država spriječava prodor Rusije na sredinu Sredozemlja, Njemačke na istok, a presjeca jedan od bitnih krakova novog kineskog “Puta svile” prema Europi.

Srbi su već “namireni” takozvanom “Republikom Srpskom”. Aleksandar Vučić je kao i Andrej Plenković igrač Bruxellesa. Pitanje je koliko će se još održati na vlasti, budući da je spreman potpisati sporazum s Prištinom o “korekciji granica” na Kosovu i jugu Srbije, a taj ga potez može odvesti prema onome što se čuje u srbijanskom javnom prostoru da mu je “sveća dogorela”. Geopolitička prespektiva Srbije nije baš ružičasta, a to Hrvatska ne koristi da provede na pravi način svoju tako željnu geopolitiku adriatizma.

Jugoistok Europe jedna je od tri potencijalna žarišta “velikog rata”. Prvi je Južno kinesko more, a drugi Bliski i Srednji istok (Sirija, Iran).

U prvom slučaju to bi bio rat Sjedinjenih Država i Kine, a druga dva Sjedinjenih Država i Rusije. Odmjeravanje snaga ova tri tabora odredit će kuda će svijet ići u idućih tridesetak godina. Znano je da kada se veliki hrvaju tada stradaju mali. O tome bi mali itekao morali voditi računa, a hoće li to ovisi o njihovim političkim elitama.

Može li se kazati i kako je i migrantska kriza koja će, po općoj ocjeni, svoj novi zamah doživjeti na proljeće, dio zakulisnog geopolitičkog plana?

Budući da je migrantska kriza hiperstrateški plan, ona neće prestati a njezin intenzit se mjenja, što je razumljivo, i godišnjim dobima. Nažalost neće prestati jer su stvoreni zakonski okviri za takvo što. Jedan od njih je Ugovor koji su u Marakešu potpisale 164 države, uključujući i Hrvatsku.

Mnogi politički poslušnici kažu da nije zakonski obvezujući. Međutim, mora se uzviknuti: To je velika laž i velika obmana! Taj je Ugovor neprijeporno okidač neograničenoj migraciji koju se od Marakeša smatra ljudskim pravom, a kritiku nje tretirat će se kao “govor mržnje”.

Na tu je činjenicu i prije potpisivanja upozorila britanska predstavnica u Europskom parlamentu, Janice Atkinson. Upozorila je da UN Compact otvara vrata da europske zemlje, u narednih šest godina, preplavi 59 milijuna novih migranata. Upozorila je da će to slomiti europsku kulturu i identitet.

Upozorila je da će Ugovor dovesti do zakona protiv “govora mržnje” po kojem će biti protuzakonito korištenje pojma “ilegalni migranti” koji će biti zamijenjen pojmom “neregularni migranti”. Upozorila je da će se europljani oprostiti s “demokracijom koja više neće biti njihov životni stil” jer će, kako se izrazila “biti proglašeno nezakonitim korištenje nepropisanog jezika”.

Ciljano preseljenje naroda da bi se uništili drugi narodi i civilizacije zapisano je poodavno u Bibliji. A tu piše da je bilo jednom jedno kraljevstvo koje se počelo naglo širiti na velikom području Mezopotanije i na okolna područja, Asur! Asur (Asirijia) je postao prvi globalistički imperij na svijetu.

Asur je imao jednog glavnog boga s jedinim središnjim svetištem, a zvao se isto kao narod i država, Asur. Jednog je dana došo Asur i pred Izraelova vrata, i Izrael postade vazal. Nako što Izrael otkaže poslušnost, razvali Asur Izrael, i odvede stanovništvo u Mezopotaniju a od tamo dovede novo stanovništvo, izvrši zamjenu naroda i religije.

Izrael izgubi narod i religiju pa postade bezimena poslušna porobljena asirska provincija bez identiteta koja služi isključivo imperijalno-gospodarskim interesima vladara Ausra.

Asur je prvi pokazao kako se postupa s narodima koji ne želi biti vazali. Uništi im se identitete, to jest ime, državu kao domovinu, odseliti narod u druge krajeve i dovesti nove narode od bilo gdje. To je najlakši put za stvoriti poslušne robove. A danas novi Asur sjedi u briselskoj “Kuli babilonskoj” i upravlja, zapovijeda svojim trabantima u mnogim državama Europe, nažalost i u državi Hrvata.

Dok u Francuskoj ima tko da piše pismo predsjedniku Emmanuelu Macronu u kojemu će general, admiral i biviši ministar obrane napisati da je migrantska kriza “još jedan napad na suverenitet koji daje dodatni razlog više za pobunu potlačenog naroda (prosvjed “žutih prsluka” op. a)”, u Hrvatskoj stotinu i više generala pobjedničke vojske okupljeni u Hrvatskom generalskom zboru neće prozboriti ni riječi prijekora briselskom poslušniku Andreju Plenkoviću.

A što su to još napali francuski visoki vojni dužnosnici?

Napisali su da je potpisivanjem ugovora bez da je sadržaj Ugovora predočen francuskom narodu Macron kriv “za ukidanje (poricanje) demokracije i izdaju naroda”.

Napisali su da Francuska država kasni u ostvarenju nemoguće zadaće integracije ogromnog broja ljudi koji dolaze iz potpuno različitih kultura i koji su se pregrupirali tako da u područja u kojima obitavaju nad kojim više ne vladaju zakoni Republike, dodajući, da “masovna imigracija briše civilizacijski identitet Francuske”.

Živimo u nadi da će hrvatski generali, a i hrvatski biskupi napisati neko pismo predsjedniku hrvatske Vlade Andreju Plenkoviću u kojemu bi stajalo. “Vi ne možete sami odlučiti da nam izbrišete naš civilizacijski identitet i lišiti nas naše domovine s kojom smo najuže povezani”, kao što su to učinili francuski.

Nakon ovih poticajnih slova pozabavimo se još tom takozvanom “migrantskom krizom” Jednostavno i jasno rečeno takozvana “migrantska kriza” je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe, odnosno ono što je još od njega ostalo. Sve ostale priče su smišljena magla.

Plan su osmislili vladari iz sjene, Colemanov “komitet 300” ili kako se u zadnje vrijeme popularno govori “duboka država”, a u djelo provode raznorazni Soroši, trilateralisti, bildeberzi, komiteti, komisije, međunarodne organizacije, raznorazne sveprisutne nevladine udruge i moćna vojska medijskih jurišnika.

O tom je planu još daleke 1922. godine progovorio Richard von Coudenhove Kalegri, visoko rangirani mason, utemeljitelj Paneuropskog pokreta i Europske parlamentarne unije, preteče Vijeća Europe zborivši o tome da će čovjek budućnosti biti mješanac.

Po njemu današnje će rase i kaste zbog nadilaženja vremena, prostora i predrasuda iščeznuti, a nastat će nova euroazijsko-negroidna rasa, vanjštinom nalik staroegipatskoj, pri čemu će raznolikost naroda biti zamijena raznolikošću pojedinaca.

O tome se u Europi ne smije prozboriti. Zato Europa i dalje sniva svoje davno prohujale snove. Europa je uspavana do te mjere da vrlo malo ljudi, čak i oni koji su vrlo obrazovani na području povijesti, znaju da islam ni po podrijetlu ni po svoj biti nije bio nova vjera, nego hereza kršćanstva i judaizma. To je duboka istina. Kršćanska Europa jest, i po prirodi trebala bi biti jedno, ali ona je poodavno, a posebno u 21. stoljeću, zaboravila svoju vjeru i svoju prirodu. Ona je odbacila i pogazila svoju narav!

Ako ove činjenice nisu poznate veći Europljanja poznate su “Gospodarima kaosa” i na njima oni grade “determinirani kaos” ili “nadzirani nered” kako bi Kalegrijeva azijsko-afričko-europska rasa postala tragična europska stvarnost.

Ono što raduje jest postojanje nade. A ona, ta nada, nudi i kazuje da  suverenizam nanovo raste, može se ustvrditi, u svakom dijelu nekadašnje “dobre stare kršćanske Europe”.

Jednom ste kazali kako je u pozadini cijelog globalnog sukoba duhovna borba dobra i zla. Vjerujete li i danas da je tomu tako?

Uvijek u pozadini globalnog sukoba je sukob dobra i zla. To je poodavno tako, još od vremena kada je Lucifer bačen na Zemlju. U biti globalni sukob uvijek je bio i bit će  sukob laži protiv istine. Pobjednik takvog sve globalnog sukoba unaprijed se zna, za nas kršćane svakako, a to je Golgotski pobjednik.

Josip Vričko / Katolički tjednik

 

Davor Domazet Lošo: Migrantska kriza je jedan globalni plan, kojemu je namjera razoriti kršćanski identitet Europe

 

 

 

Admiral Davor Domazet Lošo – Kako izgleda sukob suverenista i globalista

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari