Pratite nas

Kolumne

HITREC: Peta kolona i danas djeluje u svim porama hrvatskoga života

Objavljeno

na

Gledao sam u nedjelju navečer dokumentarnu seriju o oslobađanju hrvatskoga juga 1992.: jedan sada već ostarjeli branitelj govori o petoj koloni u to vrijeme, a onda promrmlja kao za sebe „i sada su tu negdje“. Jesu, u svim porama hrvatskoga života

Vrijeme više-manje ugodno i pomično. Kazaljke je trebalo pomaknuti natrag ili naprijed, u svim ovim godinama blesavoga pomicanja vremena nisam uspio shvatiti ni kako se to radi ni čemu služi. Za svaki slučaj pomaknuo sam cijelu budilicu, pa je pala s noćnog ormarića. Kupio sam ju na sajmu za deset kuna, nije šteta. U mladosti sam imao neku rusku budilicu koja se iz Zvonimirove gdje sam tada stanovao, čula do Kušlanove i Naselka, pa su se Vrageci orijentirali prema njoj, skakali iz kreveta i umivali na pumpi u dvorištu. Poslije mi je konkurirala Crkva Majke Božje Lurdske preko puta, kada su napredni fratri ugradili neku novotariju koja je jako treštala i njome zamijenili topli zvuk zvona uz koji sam proveo djetinjstvo.

Toliko o vremenu, urama i satovima. Ono što me je nedavno dignulo iz postelje, a i inače u zrak, jest presuda Ustavnoga suda o ulici nazvanoj po 10. travnju. Drugovi i drugarice iz Ustavnoga suda mogli su presuditi što hoće, pa i u toj stvari, ali mogli su se isto tako suzdržati od obrazloženja koje je nepovijesno i upravo boljševički jugoslavensko, a kaže da je „NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih želja hrvatskoga naroda za vlastitiom državom.“ Krupne laži, koje će valjda u đačke čitanke, negacija svega onoga što su govorili Hrvati od formata, kao bl. Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman, prvi pred razbojničkim komunističkim sudom – „bio bih nitkov da nisam prepoznao želje hrvatskoga naroda“ (citiram otprilike), drugi na prvom općem saboru HDZ-a („NDH nije bila samo zločin, nego i izraz težnje hrvatskoga naroda za vlastitom državom“.)

Stepinac

I jedan i drugi govorili su, svaki na svoj način, protiv ustaškog režima, i u tomu je kvaka. Razlikovali su državu od režima, za razliku od Ustavnoga suda 2017. godine kojemu ta razlika nije poznata, pa bi bilo najtočnije da je „presuda“ potpisana riječima Smrt fašizmu, sloboda narodu – riječima koje su vrlo drage jednoj članici Ustavnog suda, i zato što su njima bile potpisane tisuće i tisuće smrtnih presuda 1945. i nadalje (stotine tisuća ubijene su i bez presude). Vrlo su zanimljive i biografije drugih nekih članova (vjerojatno ste opazili da se sada službeni životopisi pišu obratno nego nekada, pa prvo idu svježija razdoblja, a tek na kraju početci karijera). Tako se, ako tko ima živaca sve pročitati, može vidjeti da je jedan pravni čarobnjak osamdesetih radio u vojnom poduzeću, dakle JNA. Jesam li ja mogao osamdesetih raditi u vojnom preduzeću? Ne. I tako smo (i) od titoističkih kadrova sklepali vrhunsko hrvatsko pravno tijelo, zahvaljujući i bolesnim nagodbama u Saboru, tijelo koje je hitno preuzelo posao Vijeća za suočavanje s prošlošću i usput razdragalo medijske poslenike i poslenice bliske pusićima i pupovčanima.

No povijest je neumoljiva, povjesničari imaju dokumente i svjedočanstva, a ta govore da su Hrvati oduševljeno dočekali stvaranje Nezavisne Države Hrvatske koja je zatim i široko međunarodno priznata, a da nije bilo srpske pobune povezane s talijanskim fašistima, i da se sve nije događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, možda bi bilo drukčije: ovako je ispalo kako jest, režim je reagirao kako je reagirao, podlegnuo pritiscima u svezi s rasizmom i drugim zlima, odgovarao kako je odgovarao i u jednom trenutku izgubio kontrolu nad postupcima koji su naravno za svaku osudu, na zločine odgovarao zločinom.

A glede države: gdje to u zapadnoj Europi u Drugom svjetskom ratu nije bilo država ili „država“ koje nisu bile nacistička i fašistička tvorevina, od Francuske do Skandinavije i tako dalje? Složene su to stvari i potrebna im je velika povjesničarska akribija da budu objektivno protumačene, svakako ne iz krila Ustavnog suda u kojemu su, kako bi rekao Zlatko Hasanbegović, hobisti. Isti taj Ustavni sud (u ovom ili sličnim sastavima) nikada nije presudio da se ima maknuti Trg maršala Tita, nije između ostaloga i zato što bi trebao napisati obrazloženje koje bi u sebi imalo rečenicu da je „Jugoslavija bila boljševička komunistička tvorevina i kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih želja hrvatskoga naroda za vlastitom državom.“ No, ploča s maršalom je nestala na drugi način, pa je Ustavni sud pošteđen preznojavanja oko pisanja obrazloženja u kojemu bi, također, moralo stajati da je taj Tito masovni zločinac. Ploče, znači, više nema, ali je duh maršala zagonetnoga porijekla ostao u duhu odluka (presuda) Ustavnoga suda, godine Gospodnje 2017. u samostalnoj, demokratskoj RH, gdje je i ostali, nižerangirani pravosudni konglomerat uvelike još zaražen tim duhom, a proviruje iz mnogih presuda. Iznimke postoje, kao i u Ustavnom sudu, gdje je sudac Šumanović dao izdvojeno mišljenje.

Taj duh prenosi se i na događaje iz doba srpske agresije, a nije uvijek vezan uz pravosuđe i sudstvo kao takvo. U Hrvatskom saboru postavljeno je pitanje o solunskoj, to jest solunaškoj Europskoj čitanci, drskom gulašu u kojemu se objašnjavaju uzroci, tijek i svršetak rata koji smo nazvali Domovinskim – objašnjavaju tako da iole upućen čovjek povraća kada čita te nebuloze, te povijesne krivotvorine, doista europske, iz izvora koji su mutili vodu i u realnom vremenu, a kako ne bi sada u miru Božjem. Ta je papazjanija nastala uz sudjelovanje pete kolone u Hrvatskoj, koja i nadalje živi, pa ako Ministarstvo obrazovanja uputi ili je već uputilo tu svinjariju u hrvatske škole, valjda kao pomoćnu literaturu, onda hrvatski povjesničari ali naravno i političari moraju odlučno intervenirati i baciti spomenutu čitanku u smeće.

Gledao sam u nedjelju navečer dokumentarnu seriju o oslobađanju hrvatskoga juga 1992.: jedan sada već ostarjeli branitelj govori o petoj koloni u to vrijeme, a onda promrmlja kao za sebe „i sada su tu negdje“. Jesu, u svim porama hrvatskoga života, posebno u kulturi i još posebnije u medijima, a to je ono što i mladost već prepoznaje, pa iseljavanju mladih nije uzrok samo i nadalje puzajuća gospodarska kriza i želja za većim plaćama, nego i gađenje nad odnosom političke elite prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti i dalekoj i bliskoj, jer mnogima od tih mladih ili mlađih očevi i djedovi nisu samo branili Hrvatsku nego u toj obrani imali pred očima Hrvatsku kakvu su željeli, i za nju bi sve dali, kao što su dali, mnogi u poznatim i nepoznatim grobovima. A nakon što je neka Dragana Jeckov u ime SDSS-a u Hrvatskom saboru, u Hrvatskom državnom saboru, protuustavno progovorila nepatvorenim srpskim jezikom i nije zaradila ni opomenu – eh, nakon toga su se vjerojatno još mnogi mladi spremili na put. Ponavljam Tuđmanovu rečenicu izrečenu doduše u uskom krugu, da su za obranu Hrvatske najzaslužnija djeca onih koji su stradali u komunističkom režimu. A djeca te djece ne žele da im kroatofobi na visokim mjestima i s visokim plaćama blate uspomene, da (i) iz Hrvatske bulazne o građanskom ratu, kada čak i u četničkoj Srbiji stanoviti (i više) Srđa Popović vrlo jednostavno kaže da su Hrvatska i Srbija prije rata bile nezavisne zemlje, pa je sukob, znači, od početka imao međunarodni karakter.

Srpska je agresija stvorila i tragediju u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati, da bi preživjeli, morali, a ne trebali osnovati Herceg Bosnu kao utvrdu koja im je jamčila opstanak, i tu nikakve dvojbe nema, osim u krugovima povjesničara-hobista. I da ju opet treba ustanoviti, također nema dvojbe. Naši marni poslenici u znanim medijima pokušali su munjevito poništiti glas zdravog razuma iz SAD, pišući kako taj američki institut IST nema nikakvu važnost, ili malu – to je ta peta kolona koja doslovce mrzi Hrvate u BiH. A rečeni institut, provjerio sam i osobno, Daytonima i te kakvu težinu, a s tom težinom kaže da je jedino rješenje za BiH savezna država sastavljena od tri entiteta, znači isto što mi iz prve kolone stalno tvrdimo, to jest da je oskvrnuti (kompromitirani) Dayton odavno nepostojeći ugovor (ugovori) i da ga treba zamijenitim novim. Ne mogu se oteti dojmu,nadam se dobrom, da je ta poruka upućena i Žalbenom sudu u Haagu koji bi 29. studenoga (!) trebao donijeti presudu hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima koji su zaglavili u tamnici ne zbog izmišljenih pojedinačnih zločina ili skandalozno formulirane „zapovjedne odgovornosti“, nego su zdravljem platili činjenicu da su bili istaknuti ljudi Herceg-Bosne, hrvatske republike u BiH koja mrziteljima (i u Hrvatskoj) diže kosu na glavi. Kao što im kosu diže i svaki spomen na Hrvate izvan Hrvatske, na one u BiH koji su izvan svake sumnje sastavni dio hrvatskoga korpusa, odijeljenog umjetnom granicom, tako i spomen na hrvatske iseljenike u svijetu – koji svi zajedno imaju u Hrvatskom saboru isto toliko mjesta kao i Srbi, a potonji su u velikom broju radili o glavi Hrvatima u najbližoj povijesti, pa ako i nisu imali u rukama oružje, mnogi su od njih šurovali na razne načine ili barem u potaji čekali rasplet.

Lederer

Ne budimo licemjerni ni netočni: točno je da je manji, mnogo manji dio Srba sudjelovao u ratu na hrvatskoj strani, ali je točno isto tako da se ne sjećam nekoga velikog skupa „hrvatskih“ Srba početkom devedesetih, skupa na kojemu bi se prosvjedovalo protiv srpske agresije. Onih drugih skupova dobro se sjećamo. Ali se sjećamo i onih iz inozemstva, stranaca, koji su bili za Hrvatsku, grupe Dire Strist Experience (nadam se da sam točno napisao) kojima je ne samo za „Brothers in Arms“ ministar Medved dao Veliko zlatno srce a – skladba je sjajno ukomponirana u film „Banijska praskozorja“ čiji je snimatelj Gordan Lederer upucan metkom snajperista na brdu iznad Kostajnice, a ubojica živi i danas nekoliko kilometara od granice , što govori i (opet) o hrvatskom pravosuđu i ostalim tijelima. Usput: podsjećam premda je već podsjećano da je upravo Medved – tada mladi branitelj – tražio od Rašete da pošalje helikopter kojim bi ranjeni Lederer bio prevezen u Zagreb, ali je gad odbio.

Predstavljanja četvrtkom

Vladimir Šeks

Obično se četvrtkom u Zagrebu toliko toga događa da bi čovjek morao imao supersposobnosti kako bi na sve stigao, a sve je važno. Zašto baš sve mora biti u Zagrebu, nije mi jasno, postoje tolika mjesta u Hrvatskoj koja bi od samo jednoga sličnog skupa živjela nekoliko mjeseci u prepričavanjima.

No, na barem dva sam morao biti u isto vrijeme, a budući da sam podvojena ličnost, nije mi bilo teško. Prvi skup, to jest predstavljanje knjige Vladimira Šeksa, bio je u Esplanadi, dvorana Istanbul (bje Konstantinopol). Šeks svakih nekoliko mjeseci obavi po jedan državni udar, oprostite – objavi po jedan „Državni udar“ s prijepisima dramatičnih razgovora i opisima isto takvih događaja koji su kulminirali 1994. micanjem s političke scene Manolića i Mesića. Znači, predstavljen je drugi i završni dio neuspjeloga državnog udara koji je bio blaže nazvan i saborskim pučem, ali su pučisti izgubili već i prije realizacije puča. Nešto se u knjizi spominje i mene, vrlo malo, kao što je i običaj, ne na strani pučista nego naprotiv. O knjizi koju sam tek prelistao, pisat ću opširnije, a o predstavljanju samo ovo: kao što sam i slutio – a nije bilo teško – među uzvanicima, premda vjerojatno pozvani, nisu bili oni velikani koji su u prvom dijelu „Udara“ viđeni u ne baš najljepšem svjetlu. Predstavljači knjige mudro su slovili, a najživotniji je bio dr. Dinko Čutura kojemu je svojedobno bila povjerena ne baš ugodna zadaća da Manoliću prenese „pozdrave“, odnosno donese pisanu odluku o isključenju, no ispostaviilo se da Manolić već zna, jer OZNA sve dozna.

Velim, još sam poslušao Čuturu, a zatim se brzinom neočekivanom za moje godine prebacio na Kaptol, u dvoranu „Vijenac“, gdje je u režiji HKV-a predstavljena megaknjiga od 1500 stranica dokumenata o kanadskom Bedemu ljubavi pod tim naslovom i nadnaslovom – Dokumenti iz iseljeništva – hrvatske žene i majke u borbi za slobodnu Hrvatsku. Da objasnim: uz svima poznat Bedem ljubavi u Hrvatskoj, postojao je i Bedem ljubavi nazvan „Mothers for Peace“ u Torontu koji je i inače bio žarište u vrijeme pališta Hrvatske, uz Almae Matris Croaticae Alumni (čiji je prvi predsjednik dr. sc. Ivan Hrvoić govorio na spomenutom predstavljanju), te CCIC (Canadian- Croatian Information Centre).

Hrvatice iz kanadskog Bedema dale su ženski štih akcijama, uz bezbroj pisama upućenih vladama Kanade, USA, UN, gradskim vlastima u Torontu, Crvenom križu i još mnogima, priređivale su akcije za pomoć u novcu i lijekovima, pekle kolače, i izvodile Šišaton (za mene nova riječ), to jest radile gospođama frizure, a novac slale djeci bez roditelja i uopće stradalnicima. Deset kilograma pisama, a bilo bi ih objavljeno i više da nisu izbljedeli fax-papiri, pisma Bushu a poslije i Clintonu, Bouthrosu Bouthrosu (evo, počeo sam mucati) Galiju, beskonačan broj pisama kojima su doslovce bombardirale sve što su nešto značili na ovome svijetu. Većina ima potpis Valentine Krčmar, prve predsjednice, a zatim druge, Višnje Milas Matutinović koja je u Washingtonu organizirala prosvjede sa skoro dvije tisuće žena sa svih strana svijeta. Tiskani su i odgovori vladara svijeta, „uljudni“ i bez duše. Spominje to uvodničar u knjigu, više no zaslužni Vladimir Benković koji je uredio i dokumente AMCA. Govori Benković u uvodu i zašto se bilo potrebno objaviti sve što su radili iseljenici u korist Hrvatske – jer je od 2000. nastala u Hrvatskoj negativna atmosfera, jer su se“ ljevičarska i ostala žuta štampa, radio i televizija natjecali u kampanji obezvrjeđivanja hrvatskog iseljeništva“. Točno. (A zatim je iseljenicima oduzeto devet mjesta u Hrvatskom saboru!).
Glede Sabora i izbora, upravo je spomenuti, u zadnje vrijeme najplodniji hrvatski publicist Vladimir Šeks najavio mogućnost drukčijih vremena slutnjom o dvotarifnom uređenju koje je naišlo na krik i bijes manjih stranaka, onih ispod sedam posto, kao i neodređene slutnje velike koalicije iz redova sumnjičavih.

Nezahvalna Hrvatska

Pomaži sirotu na svoju sramotu, glasi narodna poslovica. Tako je Katalonija dala potporu Hrvatskoj u borbi za samostalnost, a Hrvatska (sadašnja elita) vraća joj licemjernim doskočicama u suglasju s Madridom i Bruxellesom. Jadno. Katalonci su narod koji ima pravo na samoodređenje, narod koji ima svoj jezik različit o španjolskoga, svoju povijest i svoju baštinu, te ih želi zaogrnuti plaštem države. Hrvatska bi trebala biti prva koja će priznati nezavisnu Kataloniju, da tim činom spasi obraz i čast hrvatskoga naroda.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari