Pratite nas

Kolumne

HITREC: Peta kolona i danas djeluje u svim porama hrvatskoga života

Objavljeno

na

Gledao sam u nedjelju navečer dokumentarnu seriju o oslobađanju hrvatskoga juga 1992.: jedan sada već ostarjeli branitelj govori o petoj koloni u to vrijeme, a onda promrmlja kao za sebe „i sada su tu negdje“. Jesu, u svim porama hrvatskoga života

Vrijeme više-manje ugodno i pomično. Kazaljke je trebalo pomaknuti natrag ili naprijed, u svim ovim godinama blesavoga pomicanja vremena nisam uspio shvatiti ni kako se to radi ni čemu služi. Za svaki slučaj pomaknuo sam cijelu budilicu, pa je pala s noćnog ormarića. Kupio sam ju na sajmu za deset kuna, nije šteta. U mladosti sam imao neku rusku budilicu koja se iz Zvonimirove gdje sam tada stanovao, čula do Kušlanove i Naselka, pa su se Vrageci orijentirali prema njoj, skakali iz kreveta i umivali na pumpi u dvorištu. Poslije mi je konkurirala Crkva Majke Božje Lurdske preko puta, kada su napredni fratri ugradili neku novotariju koja je jako treštala i njome zamijenili topli zvuk zvona uz koji sam proveo djetinjstvo.

Toliko o vremenu, urama i satovima. Ono što me je nedavno dignulo iz postelje, a i inače u zrak, jest presuda Ustavnoga suda o ulici nazvanoj po 10. travnju. Drugovi i drugarice iz Ustavnoga suda mogli su presuditi što hoće, pa i u toj stvari, ali mogli su se isto tako suzdržati od obrazloženja koje je nepovijesno i upravo boljševički jugoslavensko, a kaže da je „NDH bila nacistička i fašistička tvorevina i kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih želja hrvatskoga naroda za vlastitiom državom.“ Krupne laži, koje će valjda u đačke čitanke, negacija svega onoga što su govorili Hrvati od formata, kao bl. Alojzije Stepinac i Franjo Tuđman, prvi pred razbojničkim komunističkim sudom – „bio bih nitkov da nisam prepoznao želje hrvatskoga naroda“ (citiram otprilike), drugi na prvom općem saboru HDZ-a („NDH nije bila samo zločin, nego i izraz težnje hrvatskoga naroda za vlastitom državom“.)

Stepinac

I jedan i drugi govorili su, svaki na svoj način, protiv ustaškog režima, i u tomu je kvaka. Razlikovali su državu od režima, za razliku od Ustavnoga suda 2017. godine kojemu ta razlika nije poznata, pa bi bilo najtočnije da je „presuda“ potpisana riječima Smrt fašizmu, sloboda narodu – riječima koje su vrlo drage jednoj članici Ustavnog suda, i zato što su njima bile potpisane tisuće i tisuće smrtnih presuda 1945. i nadalje (stotine tisuća ubijene su i bez presude). Vrlo su zanimljive i biografije drugih nekih članova (vjerojatno ste opazili da se sada službeni životopisi pišu obratno nego nekada, pa prvo idu svježija razdoblja, a tek na kraju početci karijera). Tako se, ako tko ima živaca sve pročitati, može vidjeti da je jedan pravni čarobnjak osamdesetih radio u vojnom poduzeću, dakle JNA. Jesam li ja mogao osamdesetih raditi u vojnom preduzeću? Ne. I tako smo (i) od titoističkih kadrova sklepali vrhunsko hrvatsko pravno tijelo, zahvaljujući i bolesnim nagodbama u Saboru, tijelo koje je hitno preuzelo posao Vijeća za suočavanje s prošlošću i usput razdragalo medijske poslenike i poslenice bliske pusićima i pupovčanima.

No povijest je neumoljiva, povjesničari imaju dokumente i svjedočanstva, a ta govore da su Hrvati oduševljeno dočekali stvaranje Nezavisne Države Hrvatske koja je zatim i široko međunarodno priznata, a da nije bilo srpske pobune povezane s talijanskim fašistima, i da se sve nije događalo u vrijeme Drugoga svjetskog rata, možda bi bilo drukčije: ovako je ispalo kako jest, režim je reagirao kako je reagirao, podlegnuo pritiscima u svezi s rasizmom i drugim zlima, odgovarao kako je odgovarao i u jednom trenutku izgubio kontrolu nad postupcima koji su naravno za svaku osudu, na zločine odgovarao zločinom.

A glede države: gdje to u zapadnoj Europi u Drugom svjetskom ratu nije bilo država ili „država“ koje nisu bile nacistička i fašistička tvorevina, od Francuske do Skandinavije i tako dalje? Složene su to stvari i potrebna im je velika povjesničarska akribija da budu objektivno protumačene, svakako ne iz krila Ustavnog suda u kojemu su, kako bi rekao Zlatko Hasanbegović, hobisti. Isti taj Ustavni sud (u ovom ili sličnim sastavima) nikada nije presudio da se ima maknuti Trg maršala Tita, nije između ostaloga i zato što bi trebao napisati obrazloženje koje bi u sebi imalo rečenicu da je „Jugoslavija bila boljševička komunistička tvorevina i kao takva predstavljala apsolutnu negaciju legitimnih želja hrvatskoga naroda za vlastitom državom.“ No, ploča s maršalom je nestala na drugi način, pa je Ustavni sud pošteđen preznojavanja oko pisanja obrazloženja u kojemu bi, također, moralo stajati da je taj Tito masovni zločinac. Ploče, znači, više nema, ali je duh maršala zagonetnoga porijekla ostao u duhu odluka (presuda) Ustavnoga suda, godine Gospodnje 2017. u samostalnoj, demokratskoj RH, gdje je i ostali, nižerangirani pravosudni konglomerat uvelike još zaražen tim duhom, a proviruje iz mnogih presuda. Iznimke postoje, kao i u Ustavnom sudu, gdje je sudac Šumanović dao izdvojeno mišljenje.

Taj duh prenosi se i na događaje iz doba srpske agresije, a nije uvijek vezan uz pravosuđe i sudstvo kao takvo. U Hrvatskom saboru postavljeno je pitanje o solunskoj, to jest solunaškoj Europskoj čitanci, drskom gulašu u kojemu se objašnjavaju uzroci, tijek i svršetak rata koji smo nazvali Domovinskim – objašnjavaju tako da iole upućen čovjek povraća kada čita te nebuloze, te povijesne krivotvorine, doista europske, iz izvora koji su mutili vodu i u realnom vremenu, a kako ne bi sada u miru Božjem. Ta je papazjanija nastala uz sudjelovanje pete kolone u Hrvatskoj, koja i nadalje živi, pa ako Ministarstvo obrazovanja uputi ili je već uputilo tu svinjariju u hrvatske škole, valjda kao pomoćnu literaturu, onda hrvatski povjesničari ali naravno i političari moraju odlučno intervenirati i baciti spomenutu čitanku u smeće.

Gledao sam u nedjelju navečer dokumentarnu seriju o oslobađanju hrvatskoga juga 1992.: jedan sada već ostarjeli branitelj govori o petoj koloni u to vrijeme, a onda promrmlja kao za sebe „i sada su tu negdje“. Jesu, u svim porama hrvatskoga života, posebno u kulturi i još posebnije u medijima, a to je ono što i mladost već prepoznaje, pa iseljavanju mladih nije uzrok samo i nadalje puzajuća gospodarska kriza i želja za većim plaćama, nego i gađenje nad odnosom političke elite prema vlastitom narodu, njegovoj povijesti i dalekoj i bliskoj, jer mnogima od tih mladih ili mlađih očevi i djedovi nisu samo branili Hrvatsku nego u toj obrani imali pred očima Hrvatsku kakvu su željeli, i za nju bi sve dali, kao što su dali, mnogi u poznatim i nepoznatim grobovima. A nakon što je neka Dragana Jeckov u ime SDSS-a u Hrvatskom saboru, u Hrvatskom državnom saboru, protuustavno progovorila nepatvorenim srpskim jezikom i nije zaradila ni opomenu – eh, nakon toga su se vjerojatno još mnogi mladi spremili na put. Ponavljam Tuđmanovu rečenicu izrečenu doduše u uskom krugu, da su za obranu Hrvatske najzaslužnija djeca onih koji su stradali u komunističkom režimu. A djeca te djece ne žele da im kroatofobi na visokim mjestima i s visokim plaćama blate uspomene, da (i) iz Hrvatske bulazne o građanskom ratu, kada čak i u četničkoj Srbiji stanoviti (i više) Srđa Popović vrlo jednostavno kaže da su Hrvatska i Srbija prije rata bile nezavisne zemlje, pa je sukob, znači, od početka imao međunarodni karakter.

Srpska je agresija stvorila i tragediju u Bosni i Hercegovini, gdje su Hrvati, da bi preživjeli, morali, a ne trebali osnovati Herceg Bosnu kao utvrdu koja im je jamčila opstanak, i tu nikakve dvojbe nema, osim u krugovima povjesničara-hobista. I da ju opet treba ustanoviti, također nema dvojbe. Naši marni poslenici u znanim medijima pokušali su munjevito poništiti glas zdravog razuma iz SAD, pišući kako taj američki institut IST nema nikakvu važnost, ili malu – to je ta peta kolona koja doslovce mrzi Hrvate u BiH. A rečeni institut, provjerio sam i osobno, Daytonima i te kakvu težinu, a s tom težinom kaže da je jedino rješenje za BiH savezna država sastavljena od tri entiteta, znači isto što mi iz prve kolone stalno tvrdimo, to jest da je oskvrnuti (kompromitirani) Dayton odavno nepostojeći ugovor (ugovori) i da ga treba zamijenitim novim. Ne mogu se oteti dojmu,nadam se dobrom, da je ta poruka upućena i Žalbenom sudu u Haagu koji bi 29. studenoga (!) trebao donijeti presudu hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima koji su zaglavili u tamnici ne zbog izmišljenih pojedinačnih zločina ili skandalozno formulirane „zapovjedne odgovornosti“, nego su zdravljem platili činjenicu da su bili istaknuti ljudi Herceg-Bosne, hrvatske republike u BiH koja mrziteljima (i u Hrvatskoj) diže kosu na glavi. Kao što im kosu diže i svaki spomen na Hrvate izvan Hrvatske, na one u BiH koji su izvan svake sumnje sastavni dio hrvatskoga korpusa, odijeljenog umjetnom granicom, tako i spomen na hrvatske iseljenike u svijetu – koji svi zajedno imaju u Hrvatskom saboru isto toliko mjesta kao i Srbi, a potonji su u velikom broju radili o glavi Hrvatima u najbližoj povijesti, pa ako i nisu imali u rukama oružje, mnogi su od njih šurovali na razne načine ili barem u potaji čekali rasplet.

Lederer

Ne budimo licemjerni ni netočni: točno je da je manji, mnogo manji dio Srba sudjelovao u ratu na hrvatskoj strani, ali je točno isto tako da se ne sjećam nekoga velikog skupa „hrvatskih“ Srba početkom devedesetih, skupa na kojemu bi se prosvjedovalo protiv srpske agresije. Onih drugih skupova dobro se sjećamo. Ali se sjećamo i onih iz inozemstva, stranaca, koji su bili za Hrvatsku, grupe Dire Strist Experience (nadam se da sam točno napisao) kojima je ne samo za „Brothers in Arms“ ministar Medved dao Veliko zlatno srce a – skladba je sjajno ukomponirana u film „Banijska praskozorja“ čiji je snimatelj Gordan Lederer upucan metkom snajperista na brdu iznad Kostajnice, a ubojica živi i danas nekoliko kilometara od granice , što govori i (opet) o hrvatskom pravosuđu i ostalim tijelima. Usput: podsjećam premda je već podsjećano da je upravo Medved – tada mladi branitelj – tražio od Rašete da pošalje helikopter kojim bi ranjeni Lederer bio prevezen u Zagreb, ali je gad odbio.

Predstavljanja četvrtkom

Vladimir Šeks

Obično se četvrtkom u Zagrebu toliko toga događa da bi čovjek morao imao supersposobnosti kako bi na sve stigao, a sve je važno. Zašto baš sve mora biti u Zagrebu, nije mi jasno, postoje tolika mjesta u Hrvatskoj koja bi od samo jednoga sličnog skupa živjela nekoliko mjeseci u prepričavanjima.

No, na barem dva sam morao biti u isto vrijeme, a budući da sam podvojena ličnost, nije mi bilo teško. Prvi skup, to jest predstavljanje knjige Vladimira Šeksa, bio je u Esplanadi, dvorana Istanbul (bje Konstantinopol). Šeks svakih nekoliko mjeseci obavi po jedan državni udar, oprostite – objavi po jedan „Državni udar“ s prijepisima dramatičnih razgovora i opisima isto takvih događaja koji su kulminirali 1994. micanjem s političke scene Manolića i Mesića. Znači, predstavljen je drugi i završni dio neuspjeloga državnog udara koji je bio blaže nazvan i saborskim pučem, ali su pučisti izgubili već i prije realizacije puča. Nešto se u knjizi spominje i mene, vrlo malo, kao što je i običaj, ne na strani pučista nego naprotiv. O knjizi koju sam tek prelistao, pisat ću opširnije, a o predstavljanju samo ovo: kao što sam i slutio – a nije bilo teško – među uzvanicima, premda vjerojatno pozvani, nisu bili oni velikani koji su u prvom dijelu „Udara“ viđeni u ne baš najljepšem svjetlu. Predstavljači knjige mudro su slovili, a najživotniji je bio dr. Dinko Čutura kojemu je svojedobno bila povjerena ne baš ugodna zadaća da Manoliću prenese „pozdrave“, odnosno donese pisanu odluku o isključenju, no ispostaviilo se da Manolić već zna, jer OZNA sve dozna.

Velim, još sam poslušao Čuturu, a zatim se brzinom neočekivanom za moje godine prebacio na Kaptol, u dvoranu „Vijenac“, gdje je u režiji HKV-a predstavljena megaknjiga od 1500 stranica dokumenata o kanadskom Bedemu ljubavi pod tim naslovom i nadnaslovom – Dokumenti iz iseljeništva – hrvatske žene i majke u borbi za slobodnu Hrvatsku. Da objasnim: uz svima poznat Bedem ljubavi u Hrvatskoj, postojao je i Bedem ljubavi nazvan „Mothers for Peace“ u Torontu koji je i inače bio žarište u vrijeme pališta Hrvatske, uz Almae Matris Croaticae Alumni (čiji je prvi predsjednik dr. sc. Ivan Hrvoić govorio na spomenutom predstavljanju), te CCIC (Canadian- Croatian Information Centre).

Hrvatice iz kanadskog Bedema dale su ženski štih akcijama, uz bezbroj pisama upućenih vladama Kanade, USA, UN, gradskim vlastima u Torontu, Crvenom križu i još mnogima, priređivale su akcije za pomoć u novcu i lijekovima, pekle kolače, i izvodile Šišaton (za mene nova riječ), to jest radile gospođama frizure, a novac slale djeci bez roditelja i uopće stradalnicima. Deset kilograma pisama, a bilo bi ih objavljeno i više da nisu izbljedeli fax-papiri, pisma Bushu a poslije i Clintonu, Bouthrosu Bouthrosu (evo, počeo sam mucati) Galiju, beskonačan broj pisama kojima su doslovce bombardirale sve što su nešto značili na ovome svijetu. Većina ima potpis Valentine Krčmar, prve predsjednice, a zatim druge, Višnje Milas Matutinović koja je u Washingtonu organizirala prosvjede sa skoro dvije tisuće žena sa svih strana svijeta. Tiskani su i odgovori vladara svijeta, „uljudni“ i bez duše. Spominje to uvodničar u knjigu, više no zaslužni Vladimir Benković koji je uredio i dokumente AMCA. Govori Benković u uvodu i zašto se bilo potrebno objaviti sve što su radili iseljenici u korist Hrvatske – jer je od 2000. nastala u Hrvatskoj negativna atmosfera, jer su se“ ljevičarska i ostala žuta štampa, radio i televizija natjecali u kampanji obezvrjeđivanja hrvatskog iseljeništva“. Točno. (A zatim je iseljenicima oduzeto devet mjesta u Hrvatskom saboru!).
Glede Sabora i izbora, upravo je spomenuti, u zadnje vrijeme najplodniji hrvatski publicist Vladimir Šeks najavio mogućnost drukčijih vremena slutnjom o dvotarifnom uređenju koje je naišlo na krik i bijes manjih stranaka, onih ispod sedam posto, kao i neodređene slutnje velike koalicije iz redova sumnjičavih.

Nezahvalna Hrvatska

Pomaži sirotu na svoju sramotu, glasi narodna poslovica. Tako je Katalonija dala potporu Hrvatskoj u borbi za samostalnost, a Hrvatska (sadašnja elita) vraća joj licemjernim doskočicama u suglasju s Madridom i Bruxellesom. Jadno. Katalonci su narod koji ima pravo na samoodređenje, narod koji ima svoj jezik različit o španjolskoga, svoju povijest i svoju baštinu, te ih želi zaogrnuti plaštem države. Hrvatska bi trebala biti prva koja će priznati nezavisnu Kataloniju, da tim činom spasi obraz i čast hrvatskoga naroda.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

TVORAC MODERNE HRVATSKE I NAŠ PONOS dr. FRANJO TUĐMAN (1922-1999.)

Objavljeno

na

Objavio

U svojoj povijesti mi Hrvati imali smo velikih i zaslužnih ljudi. Onih koji su se borili, žrtvovali, trpjeli i umirali za ideju samostalne i slobodne Hrvatske.

No, dr. Franju Tuđmana među svima njima izdvaja to što je on uspio ostvariti cilj i našu Domovinu učiniti slobodnom, samostalnom i neovisnom, unatoč svim nepovoljnim okolnostima s kojima smo se susreli tih 90-ih godina prošlog stoljeća.

Znamo s kakvim smo zlom bili suočeni u Domovinskom ratu, u vrijeme kad su barbari s Istoka krenuli u zatiranje svega što je hrvatsko, u istrebljenje našeg naroda, kako u Hrvatskoj, tako i u Bosni i Hercegovini, pa i na svim drugim prostorima gdje su u tadašnjoj Jugoslaviji živjeli Hrvati. I u tim godinama presudnim za opstojnost i budućnost čitavog naroda, jedino on, dr. Franjo Tuđman imao je dovoljno hrabrosti, odlučnosti, mudrosti i odgovornosti staviti se na čelo političkog pokreta i krenuti u tu tešku i neizvjesnu borbu. On je jedini ponudio hrvatskome narodu program bezuvjetnog izlaska iz tamnice zvane “SFRJ” i stvaranja suverene države.

Ne zaboravimo.

Dr. Franjo Tuđman svoju je stranku (HDZ) stvorio kao sasvim novu, autentičnu snagu. Ona nije bila nastavak niti baštinik bilo koje prethodne političke stranke, pokreta ili ideologije. To nije bila pravaška, haesesovska, a niti komunistička, “proljećarska” ili liberalna struja. HDZ je (kako je i sam dr. Tuđman govorio), u sebi objedinjavao sve ono što je bilo pozitivno u hrvatskoj političkoj tradiciji, odbacujući naslijeđa totalitarnih ideologija i sve ono što je u prošlosti vodilo podjelama.

Bio je to narodnjački pokret koji oko sebe okuplja sve slojeve hrvatskoga naroda, ali i sve druge građane koji Hrvatsku osjećaju svojom domovinom i to na načelima slobode, demokracije i kršćanske civilizacije, uz uvažavanje svih vrednota tradicije i identiteta hrvatskoga naroda i društva.
Već na prvom koraku Inicijativni odbor budućeg HDZ-a suočio se sa zabranom održavanja osnivačke skupštine, 17. lipnja 1989 godine u zagrebačkom hotelu Panorama. Tadašnji komunistički režim je preko GSUP (Gradskog sekretarijata unutarnjih poslova) izdao rješenje o zabrani, pa je ista održana na Jarunu, u prostorijama NK Borac, gdje je izabrano Predsjedništvo na čijem je čelu bio dr. Franjo Tuđman, usvojena Programska deklaracija i donesene odluke vezano za upravljačka tijela stranke.

Nije nevažno napomenuti kako se sve to događalo u vrijeme kad je velikosrpski ekstremni nacionalizam već uvelike bujao, ne samo u Srbiji nego i Hrvatskoj, gdje su se od veljače te 1989. godine u Kninu i okolici održavali mitinzi na kojima se srbovalo, uzvikivalo “Ovo je Srbija” i provociralo. Riječi mržnje prema hrvatskome narodu i prijetnje ratom izgovarali su jednako srpski komunisti, domaći ekstremisti i njihovi gosti – četnici iz Srbije, ali nikomu u tadašnjoj hrvatskoj komunističkoj vlasti nije na kraj pameti bilo zabraniti održavanje bilo kojeg od tih skupova – iako su imali čak i deklaratorne zaključke najviših političkih tijela o njihovoj štetnosti.

U to je vrijeme Stipe Šuvar hvalio Miloševića kao “odlučnog i energičnog čovjeka”, a Ivica Račan sanjao o jačanju “idejnog jedinstva SKJ”, iako je Srbija već i de facto i de iure srušila Ustav SFRJ (nasilnim ukidanjem autonomije pokrajinama i jednostranim donošenjem svoga Ustava koji je republičke zakone stavio ispred saveznih).

Prvi Opći sabor HDZ-a (održan 24/25. veljače 1990. godine u KD Lisinski u Zagrebu) pokazao je da je pokret dr. Tuđmana široko prihvaćen od naroda i građana. Uprepunoj dvorani, u svečanoj i dostojanstvenoj atmosferi, skupu su prisustvovali brojni gosti (njih ukupno 320), među kojima i konzuli SAD-a, Francuske, Italije, tadašnjeg SSSR-a i predstavnik kanadskog veleposlanstva. Bilo je akreditirano 54 predstavnika medija, a rad je pratilo i 297 promatrača. Stranački izaslanici iz Hrvatske i cijelog svijeta (njih ukupno 1760) izabrali su za svoga predsjednika i vođu dr. Franju Tuđmana, dugogodišnjeg disidenta koji se od početka 60-ih godina aktivno opirao grubom kršenju suverenih prava hrvatskoga puka i njegovih temeljnih sloboda, pobijajući velikosrpske i komunističke laži i krivotvorine uz pomoć kojih su nas proglašavali “zločinačkim” i “genocidnim” narodom.
Tadašnja TV Zagreb pod ravnateljstvom komunističkog aparatčika Gorana Radmana, ovaj je skup nazvala “ustaškim saborom”, uz oštre osude “ekstremista” Tuđmana i ostalih, koji su se drznuli poslije 45 godine diktature javno iznijeti svoj politički program.

S jednakom odioznošću prema HDZ-u nastupao je Ivica Račan koji je HDZ nazvao “strankom opasnih namjera”, a tu je svoju tezu ponovio i pred televizijskim kamerama u sučeljavanju uoči prvih višestranačkih izbora (u studiju TV Zagreb gostovali su tada kao kandidati za budućeg predsjednika Republike dr. Franjo Tuđman ispred HDZ-a, Ivica Račan iz SKH i Mika Tripalo iz KNS-a). Nakon što je Račan izrekao ovu podlu optužbu, Tripalo je reagirao riječima: “Mi koji sjedimo u ovom studiju trebamo znati da smo za one u Beogradu sva trojica ustaše”.

Za razliku od Tripala, Račan nije imao tu širinu pogleda niti ga je naročito zanimala volja naroda. On se bavio mišlju kako ojačati SKJ i ostati na vlasti što dulje.

Slijedio je referendum o neovisnosti, razoružavanje TO Hrvatske, proglašenje samostalnosti i na kraju obrana od velikosrpske agresije čije su vojno-četničke falange (predvođene s “JNA”) krenule u brutalni rat s nakanom zatiranja svega što je hrvatsko. U toj krvavoj agresiji u kojoj su jednakoj pogibelji bili izloženi i Hrvatska i Bosna i Hercegovina, dr. Franjo Tuđman i njegova stranka (HDZ) dali su obol borbi za slobodu i samostalnost hrvatskoga naroda i podnijeli u njoj najveći teret.

Pod vodstvom prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana naša je Domovina proglasila samostalnost, izborila se za svoju slobodu i neovisnost, doživjela međunarodno priznanje, postala članica UN-a i stekla sve uvjete za potpuno i ravnopravno uključivanje u euro-atlantske integracije – u Zapadni svijet kojemu oduvijek po svemu pripadamo. I ne samo to. Bez potpore Hrvatske i borbe Hrvata iz Herceg Bosne, ni sama BiH ne bi opstala.
To su povijesne činjenice koje je nemoguće promijeniti, koliko god se neki trudili.

Dr. Franjo Tuđman, vrhunski intelektualac, povjesničar, znanstvenik, mislislac, strateg i iznad svega zaljubljenik u svoj rod i Domovinu, uspio je ostvariti ono što mnogi prije njega nisu. On je gorio i izgorio radeći danonoćno za Hrvatsku i dobrobit svoga naroda.
Koliko smo mi cijenili ono što je on učinio za nas, jesmo li nastavili njegovim putem i koliko smo danas svjesni nužnosti vođenja suverenističke politike na temeljnim zasadama Tuđmanovog HDZ-a, to je već druga tema. Za vlastite pogrješke, promašaje i zablude sami snosimo krivnju.
Dr. Franje Tuđmana nema među nama već punih 19 godina.

Dosta je onih koji nikada nisu uspjeli izaći iz njegove sjene i prigrabiti sebi zasluge koje im ne pripadaju. Neki drugi opet, još se uvijek nisu pomirili s nastankom slobodne i samostalne Republike Hrvatske. I jedni i drugi vlastite komplekse i frustracije najčešće pokušavaju liječiti tako što ga napadaju. Misle da će oni biti veći ako “umanje” dr. Tuđmana, prvog predsjednika, političkog lidera i vođu hrvatskoga naroda, vrhovnog zapovjednika pod čijim je mudrim vodstvom hrvatski narod kako u Hrvatskoj, tako i u BiH izborio svoju opstojnost i pravo na mjesto pod suncem.
Uzalud im trud.

Prosec “detuđmanizacije” koji je provođen punih 15 godina pokazao se kao promašena strategija. I ovi napadi kojih smo svjedoci danas, tragikomični su pokušaji obračuna patuljaka s divom, gromadom, povijesnom veličinom.
Hrvatski narod zna i osjeća kako je upravo dr. Franjo Tuđman jedinstvena je i neponovljiva ličnost u plejadi hrvatskih velikana. On je to dokazao svojim djelom. On je otac moderne Hrvatske.

I to će ostati upisano u našu povjesnicu zlatnim slovima.
Za sva vremena.

A svi mi kojima je stalo do našeg naroda, vlastite budućnosti i napretka, trebamo se upitati: U čemu smo pogriješili i zašto nismo nastavili tamo gdje je on stao?

Video: (Govor dr. Franje Tuđmana povodom međunarodnog priznanja Hrvatske:

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Cijela se Europa trese. A što radi Plenković?

Objavljeno

na

Objavio

Dok pišem ovu kolumnu, Francuzi iščekuju ovu subotu s mješavinom straha i nade. Službena Macronova Francuska strahuje od širine i dubine prosvjeda “žutih prsluka“, koji su i za ovu subotu najavljeni ne samo u Parizu već i u drugim francuskim gradovima, kojima se počinju pridruživati sindikati vozača, farmeri, nezadovoljnici reformom obrazovnog sustava, cijelom Macronovom globalističkom agendom…

Macron i njegov establišment nadaju se da nasilje i posljedice prosvjeda neće nadmašiti one od prošle subote, a strahuju da im je proces već izmakao kontroli.

“Žuti prsluci” se pak nadaju da će silinom prosvjeda i zahtjevima za dubinskim promjenama sustava natjerati Macrona na ostavku i raspuštanje parlamenta. Prosvjedi “žutih prsluka” šire se i na susjednu Belgiju i Nizozemsku.

Nada se zove Friedrich

I Nijemci iščekuju ovu subotu s mješavinom nade i straha. Bira se nasljednik ili nasljednica Angele Merkel na čelu CDU-a.

Oslabljeni CDU, koji je platio i plaća političku cijenu migrantske, ali ne samo migrantske, politike Angele Merkel, još uvijek ima šanse pridići se, obnoviti svoj politički utjecaj središnje njemačke političke stranke i osigurati političku stabilnost države. Ali ima i jednako veliku šansu nastaviti proces pada i rastakanja stranke do razine s koje će povratak biti nemoguć, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Nada se zove Friedrich Merz. Osim što je uspješan poslovni čovjek, Merz je i jedan u nizu nekadašnjih perspektivnih pripadnika Kohlove mladeži, koje je njegova “djevojčica” Angela sustavno “očistila” iz stranačkog vrha, nakon što je eliminirala svojeg političkog oca H. Kohla.

Nekoliko dana prije stranačkih izbora otvorenu je potporu Merzu kao obnovitelju stranke dao najutjecajniji patrijarh CDU-a i aktualni predsjedatelj Bundestaga Wolfgang Schauble.

No postoji i mogućnost da će u interesu očuvanja vlastitih pozicija u stranci, za nasljednicu biti izabrana Merkelina kandidatkinja Annegret Kramp-Karrenbauer (AKK). Ona je doduše već najavila značajan otklon od politike A. Merkel, no status Merkeline izabranice naprosto je preteško naslijeđe, koje promjene čini nemogućim.

Zapravo, dok pišem ovu kolumnu zapadna Europa se naočigled trese i mijenja. Stanje uvelike podsjeća na 1989., kada se rušio Berlinski zid, kad su jedan za drugim padali režimi u državama komunističke Europe.

No u ovom se ciklusu trese Zapad, samo srce stare Europe. Pobijedi li F. Merz na stranačkim izborima CDU-a, Njemačka će se, uz izvjesne izvanredne izbore, postupno vraćati na Kohlove tračnice: tradicionalnim vrijednostima, transatlantskom partnerstvu, konzervativnijem poimanju države i dakako restriktivnijoj migrantskoj politici.

Pobijedi li AKK, CDU će nastaviti pad, pretrpjeti poraz na europskim izborima, naći se u poziciji s koje je oporavak mnogo teži ili nemoguć. A Njemačka će dobiti nestabilnu i radikaliziranu političku scenu i vratiti se u poziciju europskog političkog patuljka.

Iznude li “žuti prsluci” uskoro ostavku Emmanula Macrona, Francuska ima priliku učiniti ono što Gerard Collomb, bivši Macronov ministar unutarnjih poslova, naziva – spašavanjem sustava od unutarnjeg sloma u posljednjem trenutku.

Collomb progovara o pucanju sustava između gradova, u kojima cvjeta globalizam i tradicionalnih ruralnih i polururalnih područja koja su na rubu egzistencije.

A Macron im je podizanjem poreza na gorivo poslao poruku, da se neće libiti gurnuti ih i preko tog ruba u ime viših globalističkih ciljeva, na što je dobio odgovor “žutih prsluka”. No stanje je još gore.

Između tradicionalne francuske provincije i globalističkih središta velikih gradova (osobito Pariza), nalazi se prsten predgrađa nastanjen uglavnom useljenicima iz bivših francuskih kolonija, iz islamskih zemalja sjeverne Afrike, koji se ne žele integrirati.

To su no-go zone, sigurnosne bombe s perspektivom aktivacije, koje Macron uopće ne želi vidjeti. A čak i kada ode Macron, pitanje je kako integrirati te tri suprotstavljene Francuske u funkcionirajuću državu?

No bez obzira tko izišao kao trenutačni pobjednik u ovom valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen i u svojim najčvršćim zapadnoeuropskim utvrdama.

Kada vlada besmisao

Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši, da je njihov politički projekt propao. Europa se trese, Plenković se češlja.

Čak ni njemački Bundestag nije prihvatio Marakeški sporazum bez interpretativne izjave. Plenkoviću ne trebaju ni Sabor ni izjava. Kad stignu migranti u hrvatski hotspot, njegovi će mainstream mediji izvještavati o lovu na leptire.

Kad stigne neugodno mišljenje Povjerenstva za sukob interesa u aferi Borg, on će ukinuti Povjerenstvo. Kad Trump proglasi Kinu glavnim globalnim protivnikom, Plenković je proglasi strateškim partnerom…

Zato za Hrvatsku ove subote nema ni straha ni nade. Već samo besmisao. Najveća koncentracija besmisla izgubljenog u vremenu u vrhu hrvatske izvršne vlasti, od osnutka države. Ali sljedećih subota? Tko zna?!

Uostalom i Macron se još prije dvije subote suvereno rugao Trumpu u Parizu. A i Erich Honecker je baš davao intervju o stabilnosti svoje vlasti u trenutku kada su prosvjednici već počeli rušiti Berlinski zid.

Bez obzira tko izišao kao pobjednik u valu potresa u zapadnoj Europi, izvjesno je da je globalizam kao projekt poražen. Andrej Plenković kao da to ne primjećuje. Kao da ne vidi da su oni koje politički slijepo slijedi (Merkel i Macron) preko noći postali bivši

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Proširilo se nezadovoljstvo žutih prsluka: Prosvjedi i u Belgiji (VIDEO)

 

 

 

Sukob policije i ‘žutih prsluka’ na slavnoj pariškoj aveniji

 

 

ŠOLA: Merkel i Macron klize u povijest

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari