Pratite nas

Kolumne

HITREC: Plakat SDSS-a je protuustavan, a to DIP nije opazio

Objavljeno

na

Vrijeme se svršetkom prošloga tjedna radikalno pogoršalo – kiša, jugo, snijeg, poledica, tuča, reforma školstva, bujice teških frazetina u nepodnošljivo dugoj kampanji za europske izbore, s porukama, „jasnim porukama“ i sličnim svakodnevnim preporukama koje zvuče šuplje poput cipela sirotinje. Plave, bijele, crvene, žute, šarene ekipe panično traže po gradskim ulicama širom zemlje barem nekoliko prolaznika da ne bi baš sami stajali pred kamerama, vuku nesretnike za rukav, policija nemoćna. Ako se tako nastavi do kraja kampanje, građane će iz čvrsto zabravljenih kuća izvlačiti jake snage i dovoditi na biračka mjesta. Do sada nisam čuo ni jednu pažnje vrijednu jasnu poruku, što možda znači da lukavci čuvaju adute za zadnje ili posljednje dane. Recimo, poruku: Za jedinu i vječnu Uniju ili slično. Čvrsta i snažna Europska unija zalog je mira i sigurnosti od devedesetih kada je EZ (zatim EU) pozorno promatrala srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, pa sve do neki dan kada je priredila novi Berlinski kongres o zapadnom Balkanu, koji je slavno propao… No dobro, glede poruka, jedna se ipak izdvaja a na tragu je onoga što sam pisao prije nekoga vremena, da ako, naime, stavimo na jednu stranu silan novac koji je Hrvatska potrošila za školovanje visokoobrazovanih kadrova, a oni otišli na „zapad“, a na drugu stranu svotu koju smo u međuvremenu izlovili iz europskih fondova – onda je očito da je prva stavka znatno veća od druge.

Čini se da su na istu podmuklu matematičku operaciju došli i neki političari, pa sada idu s idejom zvanom kompenzacija, to jest da nam razvijena Europa mora nekako nadoknaditi troškove školovanja pametnih mladih glava. Pa makar su ih školovale i poneke nastavnice i nastavnici bez diplome, što očito dugo nitko nije opazio, a to govori da papir nije sveto pismo. A što je s tzv. političarima? Imaju li oni diplome? Možda imaju, vjerojatno imaju za neku struku u kojoj su radili ili uglavnom nisu radili, ali postoje li diplome za političare? Ne. Oni papiri koji se dobiju, recimo, na pretežito marksističkom Fakultetu političkih znanosti daju im zvanje politologa , ali s njim se ne postaje političarom. Obično to ide na druge načine, prilično tajanstvene. Pa kad već ne postoje diplome, ni prave ni lažne, barem bi se za posao političara mogao skrojiti nekakav test, vrlo jednostavan. Recimo: kako se zove država u kojoj politički djelujete: A – Republika Hrvatska, B – bivša jugoslavenska republika Hrvatska, C – buduća jugoslavenska republika Hrvatska. Sljedeće pitanje: jeste li pročitali Ustav RH? Ako jeste, zaokružite jedan od sljedećih odgovora: A – jesam u cijelosti, B – jesam djelomično, C – jesam ali sam zaboravio o čemu se radi.

Možda su pod „ C“ članovi Državnog izbornog povjerenstva. Slutnja se budi u svezi s euroizbornim plakatom SDSS-a koji je dvopismen, takoreći, nekoliko riječi na latinici i jedna na ćirilici. Posve je providna provokacija teksta – u jednoj rečenici sažet mit o ugroženosti Srba, već toliko ofucan da na njega više nitko ne obraća pažnju, čega su autori svjesni, te su iskoristili priliku da nas još jednom podsjete, računajući da će dio Hrvata koji ne žele šutke podnositi takve dosjetke – reagirati na „neprimjeren način“, a ta će neprimjerenost autorima donijeti na tanjuru konferenciju za tisak na kojoj će snuždeni Pupovac (gdje je dr. Šreter?) poentirati, televizije uredno prenositi, a traktori krenuti prema Bruxellesu, bez Galbraihta. Ma, sjajno odigrano, samo što je protuustavno, a to DIP nije opazio. Koliko se sjećam, članak 12. Ustava RH kaže da je u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Amen.

Drugi stavak dopušta uporabu drugog pisma (i jezika) u pojedinim lokalnim jedinicama, u skladu sa zakonom. Euroizbori se održavaju na tlu cijele (cjelovite, hvala Bogu i hrvatskim braniteljima) Hrvatske, pa i svi izborni „materijali“ trebaju biti na latinici, svaka rečenica i svaka riječ, jer članak 12. (ili koji već) ne govori o mješovitompismu, pa ni za europske izbore, niti rečeni članak kaže da jedna ili dvije riječi mogu biti napisane nekim drugim pismom, čak ni u slučaju neslano šaljivih poruka. Ne mogu biti pisane ni arapskim, ni kineskim, ni ćiriličnim pismom. Je li to članovima Državnog izbornog povjerenstva jasno ili nije, a ako nije, postoji tijelo kojemu je zadaća štititi Ustav.

Zašto se srdio Đakula

ĐakulaPrvi dan svibnja uvijek je dvostruko radostan. Bandić dijeli čudotvorni grah koji se razvije u stabljiku visoku 365 metara, raste 24 sata dnevno, i na njoj se razlistaju grahom prosvijetljeni birači. Uz to, prvoga svibnja slavimo akciju Hrvatske vojske koja je doista bljesnula u svjetskim medijima, a politički i vojni analitičari impregnirani mitom o srpskoj nepobjedivosti kolutali očima, kao i poslije još fascinantnije Oluje. Gledao sam navečer, 1. svibnja 2019. reportažu o proslavi Bljeska, i nikako nisam mogao shvatiti od koga smo oslobađali zapadnu Slavoniju, tek je u izjavama spomenut „neprijatelj“, a u jednoj su mi donekle objasnili da se radilo o velikosrbima. Politički korektno. Koliko čujem, ni HINA nije uspjela saznati tko je bio s druge strane.

U to doba 1995. malo se rasrdio američki veleposlanik jer je za blagdan rada otišao u Opatiju, a kada su mu rekli da se gore na sjeveru nešto događa, nazvao je Vesnu (Škare Ožbolt) i pitao kakva je to gužva, a ona mu rekla da dođe i vidi (idi, vidi). Puno više se rasrdio Đakula jer više nije imao kuda. Zabilježen je njegov razgovor s jednim vojnim atašeom, koji je neoprezno spomenuo Pupovca, a ionako skrhani Đakula – i ne sluteći da će biti amnestiran – doslovce pobjesnio i kazao atašeu da mu Pupovca ne spominje jer je taj dva dana prije tražio od SAO zapadne Slavonije da se održi. Pa naglo nestao. Taj razgovor, začinjen psovkama, možete naći na internetu, ako vam se dade kopati. Godinu poslije (imam taj zbornik) na velikoj raspravi koju je inicirao Tuđman a govorila tadanja krema, sudjelovao je i Pupovac i tako se dodvoravao prvom predsjedniku da ga je ovaj pohvalio.

Dani nakon 1. svibnja vraćaju Hrvatsku iz trijumfa 1995. u tragedije 1991.: prikazana reportaža iz Borova Sela gdje su masakrirani hrvatski mladići, govore preživjeli, a iza njih u pozadini nogometno igralište i ležerni igrači kojih se taj spomen-dan kao ne tiče, ili su im njihovi stariji rekli da ne obraćaju pažnju na likove u hrvatskim odorama koji dođu jedanput godišnje.

A kada smo pri odgovornosti – za Borovo Selo nitko nije odgovoran, ili barem tako misli hrvatsko pravosuđe, a zašto bi netko uopće odgovarao ako ga se ništa ne pita? Ja se u školi nikada nisam sam javljao, sve dok me nije prozvalo. Transparent NITKO NIJE ODGOVARAO mogao bi se kao štafeta prenositi diljem Hrvatske, jer svugdje odgovara, u Slavoniji, na Banovini, u Lici, u Dalmaciji, a budući da smo na širokom putu idiotske političke korektnosti – za kojih pedeset godina mladi povjesnici ne će moći ustanoviti ni tko nas je to, do vraga, napao i okupirao, a u sudskim spisima i arhivima naći će tanko štivo koje nikako ne može objasniti razmjere barbarstva suludih razbojnika.

Rečeni transparent posve dobro paše i u Slavonskom Brodu gdje su bezdušni teroristi gađali i ubijali djecu, također prvih dana svibnja, ali 1992. I tako odmiču prvosvibanjski dani u komemoracijama, vrijeme prolazi ali ne liječi. Prošlo je i mnogo više vremena od genocida nad hrvatskim narodom 1945., a ništa nije izliječeno ni zaliječeno pa onaj spomenuti transparent treba nositi i u Bleiburg, u Celje, na Kočevski rog, u Macelj itd., na tisuću mjesta. Osim ako u Bleiburgu austrijske vlasti i takav transparent ne označe kao ustaški, jer one su perjanice borbe protiv bilo čega što podsjeća na jednu stranu u Drugom svjetskom ratu kojoj je pripadala i Austrija.

ČetvoreredU razgovoru s austrijskim umjetnikom, intelektualcem štoviše, napokon sam razumio „službeno povijesno-političko stajalište“ prijateljske nam zemlje. Naime, objasnio mi je on, Austrija u vrijeme Drugoga rata nije postojala, pa ne može ni za što biti odgovorna. Jednostavno je nestala, a pojavila se opet kada su topovi zašutjeli. Kamo je bila otišla, ne zna se. Eto, zato su Austrijanci toliko nabrušeni na hrvatsku komemoraciju. Ne svi Austrijanci, jer velika većina njih nikada nije ni čula za bleiburške događaje. A da bi neki ipak doznali, pobrinuli su se povjesničari i filmaši baš u Koruškoj, pa će 9. svibnja u Pilberku prikazati neupućenima film „Fluchtpunkt Bleiburg“ Ferdinanda Maceka, snimljen prema knjizi F. T. Rulitza „Bleiburška i Vetrinjska tragedija“.

Glede hrvatskoga filma: „Četverored“ Jakova Sedlara po romanu Ivana Aralice u dubokom je bunkeru i mlađi gledatelji televizije nikada ga u životu nisu vidjeli, a Sedlar od tada nije dobio ni kune za svoje projekte. Za kaznu što se bavio temom koja treba biti – po mišljenju cenzora – zakopana pod zemljom kao i stotine tisuća smaknutih Hrvata, Hrvatica i njihove djece. Također je bunkeriran i film „Bogorodica“ snimljen po mojem romanu „Hrvatska Bogorodica“ u kojemu je (između ostalog) prikazana i situacija inspirirana masakrom hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Usput: roman je upravo preveden na španjolski i uskoro će biti objavljen.

Uspješan kongres

Ako je Berlinski kongres propao, a jest, jedan drugi kongres održan u zemlji iz koje je isplazilo sve zlo devedesetih, to jest Srbiji kojoj su jugoslavenski komunisti dodijelili istočni dio Srijema. Kongres je vrlo je uspješno organiziran u Hrtkovcima – svečani i ničim ometani skup srbijanskih radikala u mjestu koje je simbol terora nad Hrvatima u Srijemu i Vojvodini, od kojih se četrdeset tisuća i više moralo iseliti pod prijetnjama smrću. Šef stranke je opet isti onaj zločinac Šešelj koji je pušten iz haaškoga pritvora da mirno umre, jer je navodno bio smrtno bolestan. U Srbiji je naglo oživio, vozi trbuh u tačkama jer mu se i tek popravio, a glavni je štab udario baš u središtu Hrtkovaca.

Ne znam je li na kongresu bio koji od haaških sudaca, ali je barem mogao biti pozvan cirkusant Zuroff koji o Srebrenici ima isto mišljenje kao i Šešelj – da genocida nije bilo. Kako će to povijesno sjećanje završiti, nije teško pogoditi: Zuroff i Šešelj objasnit će da su za Srebrenicu krivi Hrvati. Tomislav Žigmanov je, doduše, tražio od srbijanskih vlasti da zabrane kongres u Hrtkovcima, ali su se one oglušile u znak zahvalnosti Šešelju što je drastično smanjio broj Hrvata u Vojvodini i Srijemu, a dio preostalih ista je četnička vlast proglasila Bunjevcima nehrvatima. Incidenata nije bilo, prenose hrvatski mediji. A nego što je taj kongres nego incident po sebi, opak i opasan?

Pa ako rečeni kongres nije bio dostojan note i povlačenja veleposlanika, ne znam što bi još Srbija mogla smisliti da se to dogodi. Nije dovoljno reći „Mi smo dva svijeta“, niti dati oštre izjave s Pantovčaka i Zrinjevca, jer je riječ o poznatim ratnim huškačima koji se nisu odrekli luđačkih zamisli nego sviraju po istim notama kao 1991., a vjerojatno je među njima na „kongresu“ bilo i zločinaca koji su preplivali Dunav nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, možda i onih koji su sudjelovali u masakru mladih redarstvenika u Borovu Selu.

Uostalom, Šešeljev je kongres i tempiran u vrijeme komemoracija i Dana grada Vukovara. Ništa nije slučajno, aveti se opet okupljaju. „Srpski“ je Vukovar podignut iz pepela, grad izgleda sve ljepše, znači vrijeme je – misle šešeljevci – da se opet krene, da lepi gradovi lepo gore. Ista zločinačka strast kao i prije tridesetak godina trese Srbiju i onaj tko u Hrvatskoj pred tim zatvara oči, sudjeluje u rađanju budući strahota. Koliko se može razumjeti, Srbija ide kronološki obratnim smjerom – prvi joj je cilj vratiti drugo oko u glavi, to jest Crnu Goru čijim je izlaskom svojedobno prestala postojati i krnja Jugoslavija. Pritisak je sve veći, a vidi se i na športskim terenima, u ABA ligi recimo. A što Hrvatska još radi u toj“ regionalnoj“ košarkaškoj ligi, iz koje treba hitno istupiti?

Sporazumaši

Navodno desnocentristička stranka dala je školstvo i znanost u ruke ulijevo nagnutoj agilnoj gospođi Divjak i mirno gleda što se događa. Gospođa tu šutnju dobro koristi, pa radi po svome i sa svojima. A gdje su ti njezini? Pa recimo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na koji su crveni istaknuli barjak sa srpom i čekićem, s profesorima poput onoga tipa koji bi, pristojnije rečeno, vršio veliku nuždu na Bleiburg. I još je ondje. Znači, s tim i takvim fakultetom je ministrica sklopila „sporazum o suradnji“, te s još jednom ustanovom zvanom Institut za jezik i jezikoslovlje ili slično, gdje ravna kadar bivšega ministra Jovanovića, a HAZU samo gleda.

Rečeni će ljubimci ministrice Divjak, piše u sporazumu, „osmišljavati i ostvarivati proces obrazovne reforme i kreirati obrazovne kurikule“. Baš tako. Pita me jedan radoznali i zainteresirani čovjek, doktor znanosti štoviše, znadem li što radi Agencija za odgoj i obrazovanje, za koju piše (barem na međumrežju) da je krovna institucija glede naobrazbe nastavnika i učitelja. Pa se ja malo raspitam i kažu mi da je u Agenciji programirani kaos, a inače ne dolazi u obzir da se ta ustanova nađe među sporazumašima jer preporuča krive knjige, recimo tekst Alaina de Benoista u prijevodu Tomislava Sunića.

Francuski filozof Benoist hladnokrvo i točno kaže da je „neoliberalna sekularizirana globalizacija stroj za uništavanje naroda“, pa nikako ne može ući u školski uputnik jer taj kreiraju spomenuti sporazumaši koji ne misle tako, nego onako, to jest ovako kao i ministrica u Vladi koja (Vlada) ionako daje desni žmigavac a skreće ulijevo, ne podržava narodne referendume jer je narod priglup i može odlučiti drukčije nego što mu savjetuje elita, što se isto tako može podvesti ne samo pod ignoriranje narodne volje nego i švercanje strojeva za uništavanje identiteta. U tom je sklopu i kampanja za uvođenje eura, drsko bahata, bez i jedne naznake da bi za takav potez trebalo organizirati referendum i bez osjećaja (ili baš s njim) da je nestanak nacionalne valute još jedno struganje ostataka suvereniteta.

Hrvatski jezik

Kad bi čovjek pobrojao sve riječi i sklopove riječi koji se potkornjački uvlače u hrvatski jezik, te posredstvom medija „školuju“ mlade, trebalo bi mu stotine i stotine stranica. Unatoč stalnim upozorenjima poznavatelja jezika, nastupila je klinička smrt povratnih glagola – svi „odmaraju“, svi „brinu“. Devedeset posto mladih ljudi uvjereno je da, kada ne rade – odmaraju. Koga? Sebe. Ne bi ni pomislili da s e odmaraju. Odmarati, bez s e, mogu one koji nisu oni sami, recimo konje, ako ih imaju. Tako mediji i neznalice uspostavljaju „normu“. Baš konjski. Nego, poradi druge spelancije kanio sam nešto napisati o razaranju hrvatskoga jezika. Slušam i gledam kako se valjda „of“ uvukao u obliku „od“ pa gotovo nitko više ne piše i ne govori „vrata automobila“ nego „vrata od automobila“, ne piše i ne govori Ivanova majka nego „majka od Ivana“, „ključevi od stana“ itd. Tako od-lazi hrvatski jezik . Koji bi se uskoro mogao zvati – jezik od Hrvata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

DUJMOVIĆ: Kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države!

Objavljeno

na

Objavio

E sad ćete vidjeti kako mlada hrvatska ljevica doživljava državu, naciju, nacionalne interese, tradiciju, Crkvu, hrvatsku povijest i hrvatsku budućnost! Sad ćete vidjeti svu katastrofalnost Škorinih teza da su Milanović i Kolinda isti i svakim danom ćete se sjetiti da je taj čovjek sugerirao svojim glasačima de facto da ne glasuju ni za koga otvarajući tako put Milanoviću da nam se ovako izruguje s himnom! S državom! Za početak, samo s himnom, piše Tihomir Dujmović u kolumni za Direktno.hr

A od početka je bilo jasno da je Kolinda jezivo griješila, ali da joj Milanović nije do koljena! Naime, sve ovo što smo vidjeli na inauguraciji zapravo je bio tek folklor, najava onoga što nam slijedi, ovo je zapravo bio tek ,”protokol”, forma bez punine pravog sadržaja. Ali, najava onoga što nam slijedi je tu! Sve nam je poručeno, sve je naznačeno, nema puno dilema. Dileme dakle nema, na scenu stiže Hrvatska stasala ispred Kavkaza i Zvečke 80-tih! Dakle, nacionalni minimalizam kako u folkloru, tako sutra i u sadržaju. To je mentalitet likova koje nam prezentira Mirković u “Crno-bijelom svijetu” i takvog ćete sad predsjednika gledati pet godina!

Inauguracija Zorana Milanovića je bila manje svečana negoli podjela diploma na Prehrambeno-biološkom fakultetu, a iživljavanje Josipe Lisac na hrvatskoj himni nećemo nikad zaboraviti. Pjevala je himnu doista kao da drži govor dok joj stomatolog uzima mjeru za protezu! Uzmite kod ortodonta otisak svih zuba i pokušajte pjevati: dobit ćete izvedbu himne u verziji Josipe Lisac! Čudi me da je nisu u Rijeku pozvali da se na otvaranju one manifestacije skladno uklopi! Žurim reći da umjetnica nije ništa kriva, požurila se s koncerta u Beogradu na inauguraciju, problem je u onome tko je dopustio da se uz niz drugih državnih insignija nečasno postupa i s hrvatskom himnom. Probajte na američkoj inauguraciji ovako eksperimentirati s američkom himnom! Ni na Super bowlu! Probajte od “Marseljeze” na inauguraciji francuskog predsjednika raditi jazz eksperiment!

Ali, kad hrvatskoj ljevici predate u ruke nacionalne insignije onda imate tulum ispred Zvečke sredinom 80-tih! Sve su kadra preorati: himnu, lentu, odore Počasne bojne, poziv veleposlanicima, obesmisliti kompletan događaj. Jer ništa im nije sveto. Bez osjećaja, bez poštovanja, bez uopće razumijevanja što je to nacionalna država, što su to državne insignije, koliko je krvi proliveno da bi uopće došli u situaciji da biramo samostalno vlastitog predsjednika. Ništa oni to ne razumiju. Jer je nisu sanjali, jer je nisu htjeli, jer ih te relacije uopće ne zanimaju… I kad takvim likovima date u ruke funkciju predsjednika države, dobijete tulum s Ekatarinom Velikom čiji stih je ni manje ni više negoli na inauguraciji citirao Zoran Milanović! Zašto nije uzeo nešto od Riblje Čorbe? Možete zamisliti predsjednika Italije da citira istarske Gustafe, mađarskog predsjednika da citira nekog rumunjskog rockera, njemačkog da parafrazira francuskog glazbenika? Nezamislivo!

Jer, to nisu slučajne države! U cijeloj inauguraciji koja je scenografski djelovala kao skromne provincijske karmine, nije bilo jednog jedinog osmijeha! Za cijelo vrijeme inauguracije! I da stvar bude skroz interesantna, i dok su mu čestitali, svi su izgledali kao da mu daju sućut! Nitko, ali nitko nije podario jednog jedinog osmijeha. Zašto? Zato što je sve skupa bilo neprispodobivo jednom takvom događaju. I svi su bili ukočeni uključujući Milanovića! Zbog hrvatske ljevice bi u ustav trebalo staviti fusnotu, “inauguracija ne smije izgledati kao sprovod”! Emocije je jedino pokazivala Milanovićeva majka koja je plakala što je posve razumljivo (iako je taj plač u toj tišini i šutnji djelovao kao horor!) i emocija se pokazala kad je Milanović zagrlio, ako sam dobro shvatio, kćerku svog nedavno preminulog brata. Sve drugo je bio party za robote! U kojem se niti jedan od njegovih sinova nije podignuo sa stolca dok ih je pozdravljala aktualna hrvatska predsjednica što je nepristojnost prvog reda! Ali, zašto bi djeca pozdravila predsjednicu kad ih je otac naučio da joj se ne treba niti čestitati kad pobijedi?

‘Slučajna’ himna

Vratimo se himni i nezaboravnoj Josipi Lisac! Kada dopustiš ili možda baš i zatražiš da se ovako izvede hrvatska himna onda si zapravo potvrdio da je ovo za tebe slučajna država! Jer samo se u slučajnoj državi može ovako postupati s himnom. Ali i more drugih stvari koje su mijenjane onako kako to ljevičari često rade: ili promjena samo da bi bila promjena ili redovito promjena kao obavezni minimalizam nacionalnih relacija. Čak i na inauguraciji hrvatskog predsjednika! Uzmimo u obzir samo ovo dešperatno ukidanje povijesnih vojnih odora koje je Milanović izbacio u prvim satima svog mandata. Kome smeta ta Tuđmanova iskrena potreba da se hrvatska povijest afirmira na jedan tako simboličan način? I da ostane trajni podsjetnik pa ako hoćete i simbolična zahvala svima koji su kroz povijest štitili i branili, borili se za ovu naciju? Zašto se ne samo Britanija negoli i Grčka i mnoge druge zemlje ponose s time, a Milanović i njegova Hrvatska se toga srami?

Deset godina prije toga jedan drugi lijevi predsjednik, Ivo Josipović, izbacio je predsjedničku lentu premda postoji zakonska norma, dakle i obveza o korištenju lente. Ali, antifašisti mogu sve, pa i ignorirati zakonske norme! Na upite medija ne krši li zakon time što ne nosi predsjednički lentu, Josipović je rekao da se nošenje te lente “izobičajilo” jer da je nije ni Mesić koristio. Izobičajilo?! I zanimljivo kako Ustavni sud nije sve ove godine imao potrebe nešto reći na tu temu. A sto bi se zamjerali pravovjernom antifašistu koji hvata po Hrvatskoj ustaške zmije i tvrdi da su zaklani fratri na Širokom Brijegu bili u ratu legitimni vojni cilj? Dakako da je sada bez jedne riječi i Milanović prihvatio to izobičajenje! Ali nije samo na tome stao.

Pogledajte samo ono samosvojno polaganje zakletve. Opet ljevičarski hir: samo da je drugačije od “njih”! Čitanje zakletve bez ponavljanja riječi za predsjednikom Ustavnog suda je Milanovićevo nasilje nad praksom koju zbog elementarnog poštovanja prema samoj funkciji predsjednika, prema ako hoćete Ustavnom sudu, do sada još nitko nije ignorirao, što je zbunilo Šeparovića, a onda još i ona diverzija s nepodizanjem ruke dok daje prisegu! Tako da je prisega polagana kao da se učlanjuje u izviđače! Ali, samo da bude drugačije, prvi je član Ustava mlade hrvatske ljevice! Da bi baš sve bilo drugačije, iz inauguracije su kao gosti izbačeni i strani i domaći veleposlanici, što je mimo pameti, jer predsjednik po svojim vanjskopolitičkim ovlastima i obvezama i da hoće ne može ignorirati taj svijet.

Dejan Jović eksplodirao je od sreće

Ne pozvati ih na jednu ovakvu manifestaciju u prvom je redu nekulturno i politički nepismeno. Ne pozvati pak crkvene velikodostojnike na jednu ovako svečanu manifestaciju i to u narodu koji se 90-postotno deklarira kao katolički, više je od nepristojnosti. Ali, to je taj potres o kojem godinama govorim: kad god ljevica dođe na vlast, tresu se sami temelji nacionalne države! Zašto? Zato što se ovako prema državi, insignijama, tradiciji i običajima ponašate kad ne osjećate, kad ste operirani od nacionalnih osjećaja, kad su vam sve te relacije posve irelevantne. Kad je za vas ovo: slučajna država! Onda vam i inauguracija izgleda ovako drveno, neemocionalno, sterilno, usukano, formalno, trivijalno kao da ste formirali gradsku vlast u (da citiram sada već aktualnog Predsjednika): Gornjoj Špičkovini! Inauguracija kao loš tulum! Doista, party za robote! A tko je doslovno iste sekunde kad je to vidio eksplodirao od sreće što nisu pozvani crkveni velikodostojnici? Nitko drugi nego Dejan Jović, bivši moćni savjetnik Ive Josipovića! Nekadašnji dragulj s liste najpouzdanijih Šuvarovih jugoslavena! Jedva je dočekao! Kakav ushit. I zapravo kakav neskriveni prijezir! … Cijela kolumna ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dodikovo BiH ne bih

Objavljeno

na

Objavio

Odluka Ustavnog suda BiH, u kojemu sjede trojica inozemaca, da državna zemljišta na području Republike Srpske pripadaju državi BiH, a ne Republici, izazvala su pravu razmjenu vatre između dviju strana, između kojih se našla i ona treća.

Milorad Dodik ultimativno traži da stranci, koji po njemu drže bošnjačku stranu, napuste Ustavni sud, a dok se to ne dogodi, Srbi će bojkotirati rad svih institucija, što se već počelo događati, jer su srpski poslanici u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine na prošlotjednom zasjedanju unaprijed odbili sve točke dnevnog reda, a sam Dodik neće, veli, sudjelovati u radu Predsjedništva.

U više intervjua proteklih dana Dodik izjavljuje kako je odluka Ustavnog suda “startna pozicija za osamostaljenje“, kako je došlo vrijeme “kad ćemo reći doviđenja“, kako “u proljeće sljedeće godine više neće biti BiH“ itd.

Ulazak u NATO pakt ili davanje državljanstva useljenicima iz muslimanskih zemalja dodatne su točke prijepora. Što se Hrvata tiče, Dodik veli kako će podržati stvaranje “trećeg entiteta”, “ako ga oni (Hrvati) tako definiraju”.

Bošnjačka strana uzvraća teškim topništvom. Sudionik Daytonskog sporazuma Haris Silajdžić napominje kako su Dodikovi stavovi identični Karadžićevim 1991. godine, kada je ovaj bojkotom Skupštine BiH najavio rat. SDA se protivi ultimatumu, a njezin predsjednik Bakir Izetbegović traži oštre sankcije međunarodne zajednice.

Dragan Čović, nadajući se kompromisu, suglasan je u tome da Ustavni sud treba formirati bez stranaca. Njemu i HDZ-u Izetbegović poručuje kako podrškom Miloradu Dodiku neće dobiti priželjkivani novi Izborni zakon.

“Patriotski blok” koji čine SDA, Demokratska fronta Željka Komšića i Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića, apeliraju na poštivanje Ustavnog suda i “zaustavljanje nasrtaja na državu”. Eto, sada i bošnjačke stranke traže poštivanje odluka Ustavnog suda, iako su odluke istog tijela složno ignorirali kad je ono bilo naložilo izmjenu Izbornog zakona.

SDA se prijetnjom HDZ-u kako potporom Dodiku neće dobiti novi Izborni zakon, stavlja u ulogu onoga tko daje milost, zanemarujući logiku kako do slaganja Dodika i Čovića možda ne bi ni došlo da su se spomenute izmjene dogodile prije nego je Komšić nametnut ili podmetnut Hrvatima.

Što se Dodika tiče, on vjerojatno ne bi bio ovako hrabar i otvoren da iza sebe ne osjeća neku moćnu zaštitu. Pitanje je ima li Hrvatska ikakvo rješenje ili barem ideju za sasvim mogući zaplet i rasplet stanja u državi koja nije nimalo funkcionalnija nego je to bila na početku.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Tko kupuje zemljište oko Sarajeva i što to znači?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari