Pratite nas

Kolumne

HITREC: Plakat SDSS-a je protuustavan, a to DIP nije opazio

Objavljeno

na

Vrijeme se svršetkom prošloga tjedna radikalno pogoršalo – kiša, jugo, snijeg, poledica, tuča, reforma školstva, bujice teških frazetina u nepodnošljivo dugoj kampanji za europske izbore, s porukama, „jasnim porukama“ i sličnim svakodnevnim preporukama koje zvuče šuplje poput cipela sirotinje. Plave, bijele, crvene, žute, šarene ekipe panično traže po gradskim ulicama širom zemlje barem nekoliko prolaznika da ne bi baš sami stajali pred kamerama, vuku nesretnike za rukav, policija nemoćna. Ako se tako nastavi do kraja kampanje, građane će iz čvrsto zabravljenih kuća izvlačiti jake snage i dovoditi na biračka mjesta. Do sada nisam čuo ni jednu pažnje vrijednu jasnu poruku, što možda znači da lukavci čuvaju adute za zadnje ili posljednje dane. Recimo, poruku: Za jedinu i vječnu Uniju ili slično. Čvrsta i snažna Europska unija zalog je mira i sigurnosti od devedesetih kada je EZ (zatim EU) pozorno promatrala srpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, pa sve do neki dan kada je priredila novi Berlinski kongres o zapadnom Balkanu, koji je slavno propao… No dobro, glede poruka, jedna se ipak izdvaja a na tragu je onoga što sam pisao prije nekoga vremena, da ako, naime, stavimo na jednu stranu silan novac koji je Hrvatska potrošila za školovanje visokoobrazovanih kadrova, a oni otišli na „zapad“, a na drugu stranu svotu koju smo u međuvremenu izlovili iz europskih fondova – onda je očito da je prva stavka znatno veća od druge.

Čini se da su na istu podmuklu matematičku operaciju došli i neki političari, pa sada idu s idejom zvanom kompenzacija, to jest da nam razvijena Europa mora nekako nadoknaditi troškove školovanja pametnih mladih glava. Pa makar su ih školovale i poneke nastavnice i nastavnici bez diplome, što očito dugo nitko nije opazio, a to govori da papir nije sveto pismo. A što je s tzv. političarima? Imaju li oni diplome? Možda imaju, vjerojatno imaju za neku struku u kojoj su radili ili uglavnom nisu radili, ali postoje li diplome za političare? Ne. Oni papiri koji se dobiju, recimo, na pretežito marksističkom Fakultetu političkih znanosti daju im zvanje politologa , ali s njim se ne postaje političarom. Obično to ide na druge načine, prilično tajanstvene. Pa kad već ne postoje diplome, ni prave ni lažne, barem bi se za posao političara mogao skrojiti nekakav test, vrlo jednostavan. Recimo: kako se zove država u kojoj politički djelujete: A – Republika Hrvatska, B – bivša jugoslavenska republika Hrvatska, C – buduća jugoslavenska republika Hrvatska. Sljedeće pitanje: jeste li pročitali Ustav RH? Ako jeste, zaokružite jedan od sljedećih odgovora: A – jesam u cijelosti, B – jesam djelomično, C – jesam ali sam zaboravio o čemu se radi.

Možda su pod „ C“ članovi Državnog izbornog povjerenstva. Slutnja se budi u svezi s euroizbornim plakatom SDSS-a koji je dvopismen, takoreći, nekoliko riječi na latinici i jedna na ćirilici. Posve je providna provokacija teksta – u jednoj rečenici sažet mit o ugroženosti Srba, već toliko ofucan da na njega više nitko ne obraća pažnju, čega su autori svjesni, te su iskoristili priliku da nas još jednom podsjete, računajući da će dio Hrvata koji ne žele šutke podnositi takve dosjetke – reagirati na „neprimjeren način“, a ta će neprimjerenost autorima donijeti na tanjuru konferenciju za tisak na kojoj će snuždeni Pupovac (gdje je dr. Šreter?) poentirati, televizije uredno prenositi, a traktori krenuti prema Bruxellesu, bez Galbraihta. Ma, sjajno odigrano, samo što je protuustavno, a to DIP nije opazio. Koliko se sjećam, članak 12. Ustava RH kaže da je u službenoj uporabi hrvatski jezik i latinično pismo. Amen.

Drugi stavak dopušta uporabu drugog pisma (i jezika) u pojedinim lokalnim jedinicama, u skladu sa zakonom. Euroizbori se održavaju na tlu cijele (cjelovite, hvala Bogu i hrvatskim braniteljima) Hrvatske, pa i svi izborni „materijali“ trebaju biti na latinici, svaka rečenica i svaka riječ, jer članak 12. (ili koji već) ne govori o mješovitompismu, pa ni za europske izbore, niti rečeni članak kaže da jedna ili dvije riječi mogu biti napisane nekim drugim pismom, čak ni u slučaju neslano šaljivih poruka. Ne mogu biti pisane ni arapskim, ni kineskim, ni ćiriličnim pismom. Je li to članovima Državnog izbornog povjerenstva jasno ili nije, a ako nije, postoji tijelo kojemu je zadaća štititi Ustav.

Zašto se srdio Đakula

ĐakulaPrvi dan svibnja uvijek je dvostruko radostan. Bandić dijeli čudotvorni grah koji se razvije u stabljiku visoku 365 metara, raste 24 sata dnevno, i na njoj se razlistaju grahom prosvijetljeni birači. Uz to, prvoga svibnja slavimo akciju Hrvatske vojske koja je doista bljesnula u svjetskim medijima, a politički i vojni analitičari impregnirani mitom o srpskoj nepobjedivosti kolutali očima, kao i poslije još fascinantnije Oluje. Gledao sam navečer, 1. svibnja 2019. reportažu o proslavi Bljeska, i nikako nisam mogao shvatiti od koga smo oslobađali zapadnu Slavoniju, tek je u izjavama spomenut „neprijatelj“, a u jednoj su mi donekle objasnili da se radilo o velikosrbima. Politički korektno. Koliko čujem, ni HINA nije uspjela saznati tko je bio s druge strane.

U to doba 1995. malo se rasrdio američki veleposlanik jer je za blagdan rada otišao u Opatiju, a kada su mu rekli da se gore na sjeveru nešto događa, nazvao je Vesnu (Škare Ožbolt) i pitao kakva je to gužva, a ona mu rekla da dođe i vidi (idi, vidi). Puno više se rasrdio Đakula jer više nije imao kuda. Zabilježen je njegov razgovor s jednim vojnim atašeom, koji je neoprezno spomenuo Pupovca, a ionako skrhani Đakula – i ne sluteći da će biti amnestiran – doslovce pobjesnio i kazao atašeu da mu Pupovca ne spominje jer je taj dva dana prije tražio od SAO zapadne Slavonije da se održi. Pa naglo nestao. Taj razgovor, začinjen psovkama, možete naći na internetu, ako vam se dade kopati. Godinu poslije (imam taj zbornik) na velikoj raspravi koju je inicirao Tuđman a govorila tadanja krema, sudjelovao je i Pupovac i tako se dodvoravao prvom predsjedniku da ga je ovaj pohvalio.

Dani nakon 1. svibnja vraćaju Hrvatsku iz trijumfa 1995. u tragedije 1991.: prikazana reportaža iz Borova Sela gdje su masakrirani hrvatski mladići, govore preživjeli, a iza njih u pozadini nogometno igralište i ležerni igrači kojih se taj spomen-dan kao ne tiče, ili su im njihovi stariji rekli da ne obraćaju pažnju na likove u hrvatskim odorama koji dođu jedanput godišnje.

A kada smo pri odgovornosti – za Borovo Selo nitko nije odgovoran, ili barem tako misli hrvatsko pravosuđe, a zašto bi netko uopće odgovarao ako ga se ništa ne pita? Ja se u školi nikada nisam sam javljao, sve dok me nije prozvalo. Transparent NITKO NIJE ODGOVARAO mogao bi se kao štafeta prenositi diljem Hrvatske, jer svugdje odgovara, u Slavoniji, na Banovini, u Lici, u Dalmaciji, a budući da smo na širokom putu idiotske političke korektnosti – za kojih pedeset godina mladi povjesnici ne će moći ustanoviti ni tko nas je to, do vraga, napao i okupirao, a u sudskim spisima i arhivima naći će tanko štivo koje nikako ne može objasniti razmjere barbarstva suludih razbojnika.

Rečeni transparent posve dobro paše i u Slavonskom Brodu gdje su bezdušni teroristi gađali i ubijali djecu, također prvih dana svibnja, ali 1992. I tako odmiču prvosvibanjski dani u komemoracijama, vrijeme prolazi ali ne liječi. Prošlo je i mnogo više vremena od genocida nad hrvatskim narodom 1945., a ništa nije izliječeno ni zaliječeno pa onaj spomenuti transparent treba nositi i u Bleiburg, u Celje, na Kočevski rog, u Macelj itd., na tisuću mjesta. Osim ako u Bleiburgu austrijske vlasti i takav transparent ne označe kao ustaški, jer one su perjanice borbe protiv bilo čega što podsjeća na jednu stranu u Drugom svjetskom ratu kojoj je pripadala i Austrija.

ČetvoreredU razgovoru s austrijskim umjetnikom, intelektualcem štoviše, napokon sam razumio „službeno povijesno-političko stajalište“ prijateljske nam zemlje. Naime, objasnio mi je on, Austrija u vrijeme Drugoga rata nije postojala, pa ne može ni za što biti odgovorna. Jednostavno je nestala, a pojavila se opet kada su topovi zašutjeli. Kamo je bila otišla, ne zna se. Eto, zato su Austrijanci toliko nabrušeni na hrvatsku komemoraciju. Ne svi Austrijanci, jer velika većina njih nikada nije ni čula za bleiburške događaje. A da bi neki ipak doznali, pobrinuli su se povjesničari i filmaši baš u Koruškoj, pa će 9. svibnja u Pilberku prikazati neupućenima film „Fluchtpunkt Bleiburg“ Ferdinanda Maceka, snimljen prema knjizi F. T. Rulitza „Bleiburška i Vetrinjska tragedija“.

Glede hrvatskoga filma: „Četverored“ Jakova Sedlara po romanu Ivana Aralice u dubokom je bunkeru i mlađi gledatelji televizije nikada ga u životu nisu vidjeli, a Sedlar od tada nije dobio ni kune za svoje projekte. Za kaznu što se bavio temom koja treba biti – po mišljenju cenzora – zakopana pod zemljom kao i stotine tisuća smaknutih Hrvata, Hrvatica i njihove djece. Također je bunkeriran i film „Bogorodica“ snimljen po mojem romanu „Hrvatska Bogorodica“ u kojemu je (između ostalog) prikazana i situacija inspirirana masakrom hrvatskih policajaca u Borovu Selu. Usput: roman je upravo preveden na španjolski i uskoro će biti objavljen.

Uspješan kongres

Ako je Berlinski kongres propao, a jest, jedan drugi kongres održan u zemlji iz koje je isplazilo sve zlo devedesetih, to jest Srbiji kojoj su jugoslavenski komunisti dodijelili istočni dio Srijema. Kongres je vrlo je uspješno organiziran u Hrtkovcima – svečani i ničim ometani skup srbijanskih radikala u mjestu koje je simbol terora nad Hrvatima u Srijemu i Vojvodini, od kojih se četrdeset tisuća i više moralo iseliti pod prijetnjama smrću. Šef stranke je opet isti onaj zločinac Šešelj koji je pušten iz haaškoga pritvora da mirno umre, jer je navodno bio smrtno bolestan. U Srbiji je naglo oživio, vozi trbuh u tačkama jer mu se i tek popravio, a glavni je štab udario baš u središtu Hrtkovaca.

Ne znam je li na kongresu bio koji od haaških sudaca, ali je barem mogao biti pozvan cirkusant Zuroff koji o Srebrenici ima isto mišljenje kao i Šešelj – da genocida nije bilo. Kako će to povijesno sjećanje završiti, nije teško pogoditi: Zuroff i Šešelj objasnit će da su za Srebrenicu krivi Hrvati. Tomislav Žigmanov je, doduše, tražio od srbijanskih vlasti da zabrane kongres u Hrtkovcima, ali su se one oglušile u znak zahvalnosti Šešelju što je drastično smanjio broj Hrvata u Vojvodini i Srijemu, a dio preostalih ista je četnička vlast proglasila Bunjevcima nehrvatima. Incidenata nije bilo, prenose hrvatski mediji. A nego što je taj kongres nego incident po sebi, opak i opasan?

Pa ako rečeni kongres nije bio dostojan note i povlačenja veleposlanika, ne znam što bi još Srbija mogla smisliti da se to dogodi. Nije dovoljno reći „Mi smo dva svijeta“, niti dati oštre izjave s Pantovčaka i Zrinjevca, jer je riječ o poznatim ratnim huškačima koji se nisu odrekli luđačkih zamisli nego sviraju po istim notama kao 1991., a vjerojatno je među njima na „kongresu“ bilo i zločinaca koji su preplivali Dunav nakon mirne reintegracije hrvatskoga Podunavlja, možda i onih koji su sudjelovali u masakru mladih redarstvenika u Borovu Selu.

Uostalom, Šešeljev je kongres i tempiran u vrijeme komemoracija i Dana grada Vukovara. Ništa nije slučajno, aveti se opet okupljaju. „Srpski“ je Vukovar podignut iz pepela, grad izgleda sve ljepše, znači vrijeme je – misle šešeljevci – da se opet krene, da lepi gradovi lepo gore. Ista zločinačka strast kao i prije tridesetak godina trese Srbiju i onaj tko u Hrvatskoj pred tim zatvara oči, sudjeluje u rađanju budući strahota. Koliko se može razumjeti, Srbija ide kronološki obratnim smjerom – prvi joj je cilj vratiti drugo oko u glavi, to jest Crnu Goru čijim je izlaskom svojedobno prestala postojati i krnja Jugoslavija. Pritisak je sve veći, a vidi se i na športskim terenima, u ABA ligi recimo. A što Hrvatska još radi u toj“ regionalnoj“ košarkaškoj ligi, iz koje treba hitno istupiti?

Sporazumaši

Navodno desnocentristička stranka dala je školstvo i znanost u ruke ulijevo nagnutoj agilnoj gospođi Divjak i mirno gleda što se događa. Gospođa tu šutnju dobro koristi, pa radi po svome i sa svojima. A gdje su ti njezini? Pa recimo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na koji su crveni istaknuli barjak sa srpom i čekićem, s profesorima poput onoga tipa koji bi, pristojnije rečeno, vršio veliku nuždu na Bleiburg. I još je ondje. Znači, s tim i takvim fakultetom je ministrica sklopila „sporazum o suradnji“, te s još jednom ustanovom zvanom Institut za jezik i jezikoslovlje ili slično, gdje ravna kadar bivšega ministra Jovanovića, a HAZU samo gleda.

Rečeni će ljubimci ministrice Divjak, piše u sporazumu, „osmišljavati i ostvarivati proces obrazovne reforme i kreirati obrazovne kurikule“. Baš tako. Pita me jedan radoznali i zainteresirani čovjek, doktor znanosti štoviše, znadem li što radi Agencija za odgoj i obrazovanje, za koju piše (barem na međumrežju) da je krovna institucija glede naobrazbe nastavnika i učitelja. Pa se ja malo raspitam i kažu mi da je u Agenciji programirani kaos, a inače ne dolazi u obzir da se ta ustanova nađe među sporazumašima jer preporuča krive knjige, recimo tekst Alaina de Benoista u prijevodu Tomislava Sunića.

Francuski filozof Benoist hladnokrvo i točno kaže da je „neoliberalna sekularizirana globalizacija stroj za uništavanje naroda“, pa nikako ne može ući u školski uputnik jer taj kreiraju spomenuti sporazumaši koji ne misle tako, nego onako, to jest ovako kao i ministrica u Vladi koja (Vlada) ionako daje desni žmigavac a skreće ulijevo, ne podržava narodne referendume jer je narod priglup i može odlučiti drukčije nego što mu savjetuje elita, što se isto tako može podvesti ne samo pod ignoriranje narodne volje nego i švercanje strojeva za uništavanje identiteta. U tom je sklopu i kampanja za uvođenje eura, drsko bahata, bez i jedne naznake da bi za takav potez trebalo organizirati referendum i bez osjećaja (ili baš s njim) da je nestanak nacionalne valute još jedno struganje ostataka suvereniteta.

Hrvatski jezik

Kad bi čovjek pobrojao sve riječi i sklopove riječi koji se potkornjački uvlače u hrvatski jezik, te posredstvom medija „školuju“ mlade, trebalo bi mu stotine i stotine stranica. Unatoč stalnim upozorenjima poznavatelja jezika, nastupila je klinička smrt povratnih glagola – svi „odmaraju“, svi „brinu“. Devedeset posto mladih ljudi uvjereno je da, kada ne rade – odmaraju. Koga? Sebe. Ne bi ni pomislili da s e odmaraju. Odmarati, bez s e, mogu one koji nisu oni sami, recimo konje, ako ih imaju. Tako mediji i neznalice uspostavljaju „normu“. Baš konjski. Nego, poradi druge spelancije kanio sam nešto napisati o razaranju hrvatskoga jezika. Slušam i gledam kako se valjda „of“ uvukao u obliku „od“ pa gotovo nitko više ne piše i ne govori „vrata automobila“ nego „vrata od automobila“, ne piše i ne govori Ivanova majka nego „majka od Ivana“, „ključevi od stana“ itd. Tako od-lazi hrvatski jezik . Koji bi se uskoro mogao zvati – jezik od Hrvata.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Hrvatske institucije vrše ‘agresiju’ na Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

Gradonačelniku Vukovara nimalo nije lako. S jedne strane svaki dan ga Hrvati, žrtve velikosrpske agresije, vuku za rukav i mole da pomogne oko nestalih, silovane žene također traže pravdu, 30 tisuća logoraša također.

U Vukovaru nema kuće u kojoj nema ubijenog, zlostavljanog na ovaj ili onaj način, nestalog i nepokopanog. Penava s ovim traumama živi svaki dan, i onda mu iz Zagreba, koji na takav način rata nije niti osjetio i koji te probleme Vukovaraca ne rješava, stižu svako malo zahtjevi da se postave natpisi na ćirilici.

Pismo, ćirilica nije problem, ali je odvratno da, pored svih drugih problema, od ratnih zločina, silovanja, logoraša, nezaposlenosti koje muče Vukovar i Vukovarce, prioritet je – ćirilica. I onda se čude Penavinoj reakciji.

Kako mi je Vukovar i njegove žrtve iznimno na srcu, kao i svakom Hrvatu i čovjeku zdravog razuma s minimum empatije, vrijeme je da se kaže kako, nakon što je Vukovar bio od JNA i četnika (tako sami sebe zovu) masakriran u ratu, zlostavljanje Vukovara s ćirilicom kao “najvažnijim problemom”, nastavljen od strane hrvatskih institucija.

Šeksov sud

Najprije je u vrijeme Račanove Vlade mijenjan Ustav da bi broj stanovnika drugih nacionalnosti ostvario pravo na dvojezičnost, ili dva pisma, smanjen s pedeset posto plus jedan, na trećinu. To po sebi nije problem, jer u mjestu u kojem živim nema trećina Mađara, ali nikome ne smetaju dvojezični natpisi, kao ni talijansko-hrvatski u Istri.

Nisam poklonik teorija zavjere, ali ova promjena je bila smišljena u korist Srba od strane duboke udbaške države, pogotovo u Vukovaru. To je razvidno u promjeni metodologije na zadnjem popisu stanovništva kada je dovoljno bilo izreći namjeru (!) da ćeš živjeti u Vukovaru, i ti si pisan kao Vukovarac, a živiš u Srbiji.

Dovoljno je vidjeti ovdje na istoku Hrvatske kada se isplaćuju mirovine kako preko Dunava dolazi masa “Vukovaraca” i okupira, ovaj put ne Vukovar, već bankomate i šaltere u bankama i tutanj, natrag u Srbiju.

Kada Ustavni sud, ili, kako ga ovdje zovemo, Šeksov sud, proziva Penavu da poštuje zakone i prava manjina, onda je on samo jedan u nizu koji su stvarali ovaj problem u ratom nezaliječenom Vukovaru.

U redu, lijepo je da se Šeparović iz Šeksova suda poziva na zakonitost. I Milanović se u slučaju ćirilice u Vukovaru skrivao iza “provođenja zakona”, jer on(i) zakone donose, mijenjaju i provode kako odgovara njihovim ideološkim nostalgijama i ciljevima (lex Perković).

Da nije tako, onda bi prije “zakona” o ćirilici u Vukovaru primijenili iste kriterije kao i u Vrgorcu, pa prije ćirilice proveli Zakon o prebivalištu, Zakon o boravištu i Zakon o popisu birača, jer u Vukovaru broj birača premašuje broj stanovnika za 5000!? Ali ne, na popisu stanovništva bilo je dovoljno izraziti “namjeru” da ćeš živjeti u Vukovaru.

Dakle, g. Šeparoviću, ako su u Vrgorcu tako “pročešljali” Hrvate, zašto u Vukovaru također ne provedu navedene zakone pa “pročešljaju” Srbe, ili su Hrvati građani drugog reda?

Očito da jesu, jer ne mogu isti zakoni vrijediti za Hrvate u Vrgorcu, a ne vrijediti za Srbe u Vukovaru. Srba u Vukovaru sigurno nema trećina, ali strogoća koju su naše institucije trenirali na Hrvatima u Vrgorcu, nije prikladna za Srbe (koji ne žive) u Vukovaru.

Paradoksalno je da za agresiju na Vukovar i masakriranje grada nitko nije odgovarao, pogotovo vrh KOS-a JNA koji je bio arhitekt zločina, presuđeno je samo za Ovčaru, i to smiješno malim kaznama, ali je zato trideset Vukovaraca koji su skidali dvojezične ploče koje je Milanović nasilno pod okriljem noći postavljao, uredno procesuirano, jedan je i smrtno stradao, maloljetni hrvatski branitelj, kada je skidao ploču i proglašen alkoholičarom samoubojicom!? Tko je tu lud?

Šeparović ističe i da je to u svrhu suživota i integracije, tolerancije, bla, bla. Na tom tragu, kada dođu strani diplomati, nabijaju Hrvatima i Penavi što su Srbi neintegrirani i getoizirani, a prava je istina da sami Srbi inzistiraju na vlastitim školama i vrtićima.

Dakle, kako je upozorio jedan moj kolega, na temelju istraživanja (Institut “Ivo Pilar”), radi se o samoizolaciji i samogetoizaciji. Ili još jednostavnije rečeno, najveći dio srpske manjine nikada nije niti će prihvatiti hrvatsku državu, tek “ustaške” kune, a taj animozitet prenose i na svoju djecu već od vrtićke i školske dobi.

E, moj druže zagrebački

U redu, taj dio srpske manjine, koji su sudjelovali u agresiji i velikodušno abolirani, razumijem. Ali ne razumijem hrvatske institucije koje od promjene Ustava, metodologije popisa stanovništva pa do posljednje odluke Šeksova suda vrše “agresiju” na Vukovar, inzistirajući na “poštivanju zakona” i Ustava, i to u gradu u kojem su rane još jako, ali jako duboke, i u kojem mnoštvo monstruoznih zločina niti je riješeno, niti suđeno, niti se nazire da će biti riješeno, dok zadnja silovana žena i zadnji logoraš srpskih logora ne umre, ne dočekavši pravdu.

Apel: Drugovi u Zagrebu, izuzevši Predsjednicu, prestanite zlostavljati vukovarske žrtve i to na – latinici!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran…

Objavljeno

na

Objavio

Kako otići na grob svoje kćeri u Borovo Selo i ostati miran, a znati da možeš sresti njezine ubojice koje nitko ne proganja

Pred strašnom tragedijom koja se 1992. godine dogodila obitelji Štefančić iz Borova Sela, kada su u obiteljskoj kući agresorski Srbi ubili djevojčicu Martinu, staru samo četiri i pol godine, i njezinu baku Benadicu te je teško ranjen stric Željko, nitko ne može ostati ravnodušan. Strašan masakr koji su u ožujku 1992. godine u okupiranom i porušenom Borovu Selu učinili razulareni srpski okupatori koji su upali u kuću Štefančićevih i rafalnom paljbom pokosili Željka koji im je otvorio vrata sobe u kojoj se skrivao s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ledi krv u žilama. Četnici se, dakle, nisu zaustavili na Željku. Nakon što su ispucali nekoliko metaka u njega, odvukli su njegovu majku Bernardicu i djevojčicu Martinu u dnevnu sobu te ih nakon nekoliko sekunda likvidirali.

‘Mi smo bili u dnevnom boravku, odjednom smo začuli paljbu. Mama je uzela Martinu i skrili smo se u sobi jer sam im rekao da će tako biti sigurnije i neka ostanu ležati. Četvorica su razvalila vrata i ušli u kuću, dvojica su ušla i otišla do druge sobe, a ja sam krenuo otvoriti vrata drugoj dvojici koja su kucala na vrata naše sobe. Nisam ni otvorio vrata do kraja kad su me pokosili rafalom. Pao sam. Izvukli su majku i Martinu, ona ju je nosila i nakon koju sekundu začuo sam nekoliko pucnjeva, mamu kako viče i zatim tišinu…. Ležao sam satima u sobi gdje su me upucali… Vraćali su se nakon što su njih ubili jer su mislili opet pucati u mene, ali je jedan rekao da nema potrebe jer ću iskrvariti’… govori Željko Štefančić, prisjećajući se strašnoga zločina u njihovoj obiteljskoj kući.

Prije kobnoga događaja Željko je s majkom Bernadicom i nećakinjom Martinom ostao u kući tijekom okupacije Vukovara i okolnih mjesta, a iako su tražili propusnicu kod tadašnjega zapovjednika Teritorijalne obrane Borova Sela Radenka Alavanje, nisu ju dobili. Odbio ih je, a nedugo nakon toga dogodio se i ovaj strašni zločin koji je u crno zavio obitelj Štefančić i zauvijek promijenio Martinina oca Zdenka Štefančića, inače vukovarskoga branitelja, koji je u vrijeme stradavanja svoje kćeri bio u zatvoru u Srbiji, a već godinama s obitelji živi u Zadru.

Pokop u Borovu Selu 1998. bio je strašno stresan

‘Supruga sam upoznala nakon što je izašao iz logora. Znala sam za njegovu priču jer smo bili skupa u vojsci. Zdenko je za ubojstvo majke i kćeri doznao tek kad je izašao iz logora u Srbiji, gdje je proveo devet mjeseci. Tada nije imao nikakvih informacija ni o bratu Željku pa su i za njega mislili da je mrtav. Tek je nakon nekoliko mjeseci, kad je Željko nekako uspio doći do Hrvatske, Zdenko doznao da je živ’, govori Ljerka Štefančić, koja je imala 28 godina kada je upoznala svoga supruga Zdenka. Kazuje kako je Zdenko godinama čekao i živio za dan kada će moći dostojni pokopati svoje dijete i majku i kako je ta 1998. godina kada se dogodila ekshumacija njihovih tijela, ali i brzinski organizirani pokop u Borovu Selu, bila strašno stresna za njih.

‘Moja svekrva i malena Martina nisu bile u velikoj masovnoj grobnici koja je te godine otkrivena u Vukovaru. Naime, mjesni je grobar u to vrijeme rekao Zdenkovoj braći gdje se nalaze tijela njih dviju. Bogu hvala da je to učinio, sam je kazao da ranije nije smio govoriti. Obje su bile bačene u vreći, malena je bila u jednoj vreći, a zatim stavljena u istu pored svekrve, tako da je zapravo ležala pokopana u dvije vreće. Nakon ekshumacije Zdenko je išao na identifikaciju, govorio mi je kako je Martina bila skroz očuvana, hulahopke ispod pidžame, kosica je još bila tu, naušnice…. Martina je imala četiri prostrjelne rane na prsima i jednu na vratu, gdje je metak ostao, dok je svekrva dobila metak kroz usta…’, govori nam Ljerka, svako malo zastajući i trudeći se skriti suze kad govori o tragediji koja se dogodila obitelji.
Iako nije Martinina majka, Ljerka kaže kako ju osjeća kao svoju, ona i Zdenko roditelji su dvojice sada već odraslih sinova Ivana i Stjepana. Kaže kako je Martina oduvijek dio obitelji, njihova sestra koju nikada nisu upoznali. Iako nije fizički nazočna, o njoj se govori, ona je s nama, dio nas, njezina fotografija je na zidu u sobi braće. Mi ju osjećamo, živimo za nju, borimo se i ne želimo da se ova strašna tragedija zaboravi. Osjećamo ju u svakom pogledu moga muža, njihova oca, koji se godinama bori i živi s ovom tragedijom, nastavlja Ljerka.

Ističe kako su strašan šok doživjeli i tijekom pokopa ekshumiranih ostataka. Prvo se tjedan dana čekalo s pogrebom, a odlučili su zajedno pokopati malu Martinu i njezinu baku jer je Martini baka bila i otac i majka, ona je silno bila vezana za baku.

Ljerka govori kako je Martinu mama, prva Zdenkova supruga, ostavila, čak je se i sudski odrekla, a Zdenko je radio u Njemačkoj, telefonirao, brinuo se za dijete, zarađivao… Baka i stričevi preuzeli su glavni dio brige o maloj veseloj djevojčici, ona je s njima odrastala i zato su htjeli da zajedno budu i na posljednjem počivalištu.

Zdenko ne ide u Vukovar, strah ga je da se potpuno ne slomi

‘Nad mrtvim djetetom, mome mužu pukovnik Ivan Grujić te 1998. daje prijetnju da pazi da se osobi za koju smo sumnjali da je počinila zločin, Martininu ubojici, Zoranu Oljači, ništa ne dogodi. Zdenko je bio strašno potresen nakon toga’, tihim glasom govori Ljerka koja ne može skriti suze svaki put kad spomene Martinu. Energična je tek kad treba govoriti o borbi za prava supruga i njegova mrtvoga djeteta, sve ove godine ne krije kako je odbila raditi samo kako bi se posvetila mužu, njihovim sinovima, ali i borbi za pravdu kako bi Martina, nevino ubijena djevojčica, donekle dobila mir. Govori kako je svjesna da brak ne bi opstao da to nije učinila jer se obitelj godinama nosila sa silnim problemima, od borbe s raznim zloćudnim bolestima do prijetnji, ali i šikaniranja tijekom školovanja djece koja su i škole mijenjala.

‘Zdenko godinama nije otišao na groblje djetetu, on ne može, strah ga je da će se slomiti, tko zna što napraviti, nije bio ni u kući u kojoj se dogodio taj zločin…. Ode u Vukovar, ali do Borova Sela ne može’, naglašava Ljerka. Ona je u Vukovar išla sa sinovima na prosvjed održan prije nekoliko mjeseci. Tada je prvi put boravila u kući u kojoj se dogodilo ubojstvo.

‘Tu noć kad smo došli u kuću, bila je silna tama, iako je gorjelo svjetlo. Tama je bila tako velika i teška, kao da mi nije dala disati. Jedva sam čekala otići spavati. Sutradan mi je Željko pokazivao gdje se i kako sve to dogodilo, opet smo sve to proživljavali s njim, nakon toga sam s dečkima otišla na groblje pomoliti se za njihovu sestru, upalili smo svijeću, molili. Kad smo se vratili kući, sve je drugačije izgledalo, svjetlo se pojavilo, više nisam imala taj osjećaj tame, kao da se raspršila, osjećala sam silno olakšanje…’ govori Ljerka opisujući kako se osjećala u kući u kojoj je ubijena Martina.

Štefančići godinama vode pravne bitke. Tužili su Republiku Hrvatsku ne bi li dobili odštetu zbog ubojstva djeteta i bake, samo kako bi na neki način otvorili put prema ubojicama i konačno ih doveli pred lice pravde. Ljerka kaže kako su imali prijetnje da se ništa ne dira, da sve ostave kako jest, ali unatoč tomu nisu se predavali. Sve dosadašnje procese, na žalost, izgubili su. Vrhovni sud Republike Hrvatske čak je donio presudu kako oni moraju državi platiti 15 tisuća kuna, a još se jedan postupak, onaj zbog ubojstva Martine i njezine bake, vodi pred Županijskim sudom u Vukovaru i nije se pomaknuo s mrtve točke.

‘Tužili smo državu, unatoč prijetnjama nismo odustali od svoga nauma, nisam dala Zdenku da popustimo jer sam htjela pravdu za svoju obitelj. Željko je tražio da mala i svekrva izađu iz Borova, trebale su propusnicu, nisu im ju dali. Onaj koji ih je ondje držao protiv njihove volje, onaj koji je nevino malo dijete držao u zatočeništvu, a to je Radenko Alavanja – jednako je odgovoran kao i oni koji su ispalili metke, govori Ljerka. Ne krije kako ju je to strašno mučilo, kako se nije predavala, Zdenko je bio u strahu jer je mislio da će njega stalno optuživati za svašta jer se našao u apsurdnoj situaciji da ga nakon što su ga agresori osudili u Beogradu, sud u Hrvatskoj po tim optužnicama tereti za ubojstva.

‘Na žalost, nismo dobili ništa, htjela sam nešto zakotrljati, a na kraju smo izgubili na Općinskom i Županijskom sudu u Zadru, u međuvremenu se otvorio postupak na Županijskom sudu u Vukovaru i predmet stoji već godinama. Samo godinu i pol dana Sud u Zadru tražio je od policije u Vukovaru da im dostave papire o zločinu, poslano je pet dopisa, a papire nisu stizali, a onda su nekako putem Odsjeka za ratne zločine u Osijeku, ipak došli do traženih papira.

Život na relaciji Zadar-Gračac

Zna se tko su odgovorni za ovaj zločin, a ništa se ne događa…. Željko je tražio da vidi do kuda je došao predmet, to sve miruje, ništa se ne događa, nikada nismo dobili nikakvu informaciju, moga Zdenka nitko nikada nije obavijestio ni o čemu’, govori Ljerka, ističući kako želi zahvaliti svim prijateljima koji su godina uz njih, dečkima iz Specijalne policije, posebno ženama iz Udruge Žene u Domovinskom ratu. Sve godine su uz nas, bodre nas, svatko je na svoj način dao doprinos i kad god je negdje zapelo, netko je uskočio, uz njih je sve bilo lakše, govori Ljerka Štefančić, hrabra žena koja se sve ove godine uspješno nosi sa svim nedaćama koje su pogodile njezinu obitelj, ali koja unatoč svemu, ne odustaje od pravde za malu Martinu, nevino ubijenu 4,5 godišnju sestricu svojih sinova.

Obitelj Štefančić danas je u Zadru. Jedan sin, Stipe, završio je Pomorski fakultet, a drugoga, Ivana, do diplome istoga fakulteta dijeli samo jedan ispit. Obitelj se nosi ne samo s bolnim iskustvom iz rata, nego i s bolešću supruge i jednoga od dvojice sinova. Hvala Bogu, bolest, koja je posljedica teškoga stresnoga iskustva i života, uspješno su prebrodili. Zdenko Štefančić je prije petnaestak godina kupio napuštenu kuću u Gračacu. Imamo veliko iskustvo u Domovinskome ratu. Ne samo ono iz legendarne obrane Vukovara i ne samo ono bolno zatočeničko. On je i instruktor padobranstva. Ima više od 1500 padobranskih skokova. U dočasničkoj školi u Šepurinama kod Zadru, kod generala Ante Gotovine i Ante Rose, obučavao je dočasnike.

Danas je Zdenko Štefančić na području Like pronašao svoje hobije i svoj mir. Tu se sprijateljio s nekim hrvatskim poduzetnicima povratnicima. Svi su članovi obitelji tjedno na relaciji Zadar – Gračac. Zdenko kaže da ne bi mogao svesti svoj život samo na boravak u stanu u Zadru. Život i boravak u prirodi s gornje strane Velebita rehabilitira ga, opušta i čini njemu i njegovoj obitelji život smislenijim. Ovo je priča o vukovarskome dragovoljcu Zdenku, njegovoj supruzi Ljerki s Kupresa i njihovim sinovima Ivanu i Stipanu, priča u kojoj emocije prema maloj umorenoj Martini i njezinoj baki nikad nisu prestale, ali i priča u kojoj je sjećanje na njih postalo motivacija da se ne poklekne i da se ide naprijed. Ovo je priča o jednoj dragoj obitelji koja zaslužuje svaku potporu i pozor.

Andrea Černivec
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari