Pratite nas

Pregled

Hitrec: Pobjeda uličarske crvene politike Z. Milanovića na unutastranačkim izborima

Objavljeno

na

Hrvoje Hitrec – Hrvatske kronike – Na prijelazu ožujka u travanj i nadalje
[ad id=”93788″]

Vrijeme se proljepšalo, drveće razlistalo, voćke rascvjetale, uživaju mali voćari i mali vinogradari koji moraju ilegalno kupovati modru galicu jer se neki mudrac dosjetio da malima treba dozvola a za dozvolu platiti, pa su se mali kopneni našli gotovo u istoj situaciji kao mali morski, to jest mali ribari, što nije nego teroriziranje malih obiteljskih imanja i doprinos njiihovu osiromašenju, ma koga briga, Orešković traži deset tisuća hektara za strane veleposjednike s Bliskog istoka, a nije se teško domisliti tko je u igri pa Slavoniju očito čeka svjetla budućnost – što je valjda i dio upravne reforme, to jest stvaranje nekoliko velikih feuda uz već postojeći „domaći“ todorićevski, dotično pašaluka u kojima će se lijepo postupati s kršćanskim kmetovima, a ravnoteža se ipak uspostavlja davanjem nešto manje, ali ipak ogromne slavonske površine nekom Srbinu, što smo tek nedavno doznali. Slično se već događalo u povijesti, kada su nakon smaknuća Zrinskog i Frankopana, te zatim poslije oslobađanja Slavonije od Turaka – u Slavoniju nagrnuli germanski i drugi plemićki rodovi te zaposjeli svu zemlju. Među njima bijahu i Trenckovi koji su nakon nekog vremena izgubili „c“ pa postali Trenkovi a jedan se proslavio razaranjem upravo germanskih gradova (bavarskih).

Rascvjetali su se i gradski parkovi poput Zrinjevca u Zagrebu gdje nema spomenika Nikoli Šubiću Zrinskom jer bi spomen podgrijavao hrvatsku nacionalnu romantiku, ali ima svinjarija poput prosvjednog skupa „Za satiru spremni“ koji je za sobom ostavio tisuće opušaka, najlonskih vrećica, izmeta, mokraće i svakojakoga smeća – o decibelima da i ne govorimo, a i oni su zagađivanje okoliša – što kazuje o građanskoj uljuđenosti prosvjednika „kulturnjaka“ koji se prema Zagrebu odnose kao i njihovi predci četrdeset pete. Takva je i satira koju zastupa crveno smeće, ordinarna subverzija koja teršeličke, pusiće i slične samo naoko zaogrće u satiričare bliskije Šešeljevom „humoru“ nego hrvatskoj građanskoj tradiciji satire koja se njegovala čak i u olovno doba kada smo u tadanjem „Jazavcu“ Fadil Hadžić, ja i još poneki uspijevali unatoč ograničenjima prodati štošta i privući građansku publiku.

Oni frljići koji to ne znaju, plaču za „Jazavcem“ kao nekim izgubljenim crvenim, valjda jugoslavenskim satiričkim kazalištem, krivotvore povijest i prikazuju promjenu imena u „Kerempuh“ kao atak na takvo izmišljeno i nikada postojeće kazalište, s tim da je baš pod imenom „Kerempuha“ zadnjih godina to kazalište postalo utvrdom regiona, srbofila i srbijanskoga repertoara uopšte, pandan Pupovčevim „Novostima“. A televizijska emisija koja je skinuta s repertoara HTV-a na stanovit je način sličan uradak za vrijeđanje svjetonazora velike većine hrvatskoga puka.

Poruka presuda

Satiri crvenih akcionaša i vodonoša pusićevske orijentacije puno je bliži, velim, Vojislav Šešelj kojega je satiričko kazalište nazvano Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, kolokvijalno zvan Haaški sud, očito zauvijek oslobodilo jer će se konstruktori pobrinuti da sastav Žalbenog vijeća, ako ga i bude, odgovara njihovim težnjama. Nasuprot žalopojkama koje čitam, da je „presuda“ Šešelju revidiranje prošlosti, točnije je reći da se radi o projektiranju budućnosti. Zaključak suda da je čežnja za „velikom srbijom“ legalan politički projekt, odnosi se na sadašnjost i na, po njima, izglednu budućnost.

Zaključak da se taj projekt nekažnjeno može i smije ostvariti zločinačkom agresijom, poruka je Srbiji i cijelom svijetu da je nedavna prošlost samo odgođena budućnost i da u nešto drukčijim okolnostima – a one se naziru u jačanju ruskog imperijalizma – velika srbija može računati na uspjeh novom agresijom na Hrvatsku i, vjerojatno, nedosegnutu polovicu BiH. Srbijanski četnici u euforiji ne nose samo slike opasnoga lakrdijaša Šešelja nego i Putina u vojnoj odori, jer znaju da je „besmrtna ideja“ ostvariva tek na taj način, da se dvije „besmrtne ideje“ potpuno i srdačno podudaraju i izvodljive su na krimski, dotično kriminalni način. Washington za sada šuti, nešto je rekao samo Gallbright o osobi V. Šešelja, šuti se uglavnom i u Hrvatskoj o svima onima iz Hrvatske koji su marljivo pridonijeli haaškom oslobađanju Šešelja, a isto se tako radišno trsili da napakoste hrvatskim generalima i političkom vodstvu devedesetih, kao i HVO-u i Herceg Bosni. Banda izdajnička.

Sada najednom o Haaškom sudu pišu baš svi baš onako kako je Hrvatsko kulturno vijeće ocjenjivalo taj nelegitimni sud od samoga početka i vrijeme je da opet svratim pozornost neukih na znanstvene skupove u našoj organizaciji, na kojima su najugledniji hrvatski i strani pravnici i povjesničari iznosili prosudbe o haaškom satiričnom pozorištu kao o ruglu koje nanosi zlo međunarodnom kaznenom pravu. Bilo bi lijepo da sadašnji zgroženi komentatori pročitaju osam zbornika koje smo tiskali, a koje su u svoje vrijeme bagatelizirali ili naše napore proglašavali ilegalnim poslom, protivnim „hrvatskim državnim interesima“ (!).

Žalbeni sudac Meron bio je iznimka, i njega su se na vrijeme riješili pa opet zavladali razni tipovi poput Jean-Claude Anetonettija koji je bio Chiracov savjetnik, ali prvenstveno sljedbenik Mitterandove politike – politike obožavatelja Srba i Srbije. Takav Antonetti dakle potpuno oslobađa Šešelja i daje Srbiji preporuku da nastavi sa svojim „projektom“ na kriminalni, zločinački način, jer joj se ništa ne može dogoditi, jer iza preporuke stoji Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda čiji je Haaški sud programirano kopile. Ako hrvatska politika ne razumije do kraja što se to dogodilo u prošlome tjednu, ako ne shvaća da je obrazloženje oslobađanja Šešelja izravna uputa Srbiji da nekažnjeno može pokušati opet što je već kušala početkom devedesetih – onda je to ne samo žalosno i opasno nego i kobno.

Oni drugi u Hrvatskoj koji iz Hrvatske rade o glavi Hrvatskoj, savršeno su dobro razumjeli haaški „kurikulum“ nastao u francusko-britanskoj kuhinji i zato nastoje stvoriti uvjete za realizaciju plana destabiliziranjem hrvatske države na sve moguće načine – od nazovi pacifističkog jamranja o nepotrebnosti hrvatske vojne sile i bilo kakve vojne uvježbanosti mladoga pučanstva, od potvora o fašizaciji Hrvatske, do regionalnog, prvenstveno kulturnog integrisanja na kojemu se radi od 1995. punom parom uz pomoć raznih subverzivnih udruga, pa sve do „banalnosti“ kao što je pravopis Instituta za jezikoslovlje.

U tiskovinama i dalje djeluju „kolumnisti“, mrzitelji Hrvatske, na dramskim kazališnim daskama nisam čuo riječ „Hrvat“ već petnaest godina najmanje, snimljeni su brojni filmovi o „hrvatskim zločinima“, SPC se šeće po Hrvatskoj ispunjena dubokom mržnjom prema svemu hrvatskom, a posebno prema hrvatskoj državi, u Srbiji su na vlasti Šešeljevi omladinci koji puštaju Šešelja da govore što oni misle, a Vučić ljigari toliko da to ni pas s maslom ne bi progutao, balansirajući nespretno na žici razapetoj između Bruxellesa i Moskve.

Britansko maslo

Britansko maslo najbolje razumije sutkinja Flavia Lattanzi, koja je kao dijete bila zatočena u britanskom konclogoru u Etiopiji u kojemu su djeca umirala kao muhe. O tome se u nas znade malo ili nikako, koncentracijski logori „antifašista“ i danas su u nas nepoznati kao što se pod tepih skriva „antifašističko“ razaranje hrvatskih gradova svršetkom Drugoga svjetskog rata od Pule, Rijeke, Senja do Zadra, te na sjeveru (Slavonski Brod i drugdje). Ne zna se ni za koncentracijske logore u Indiji, gdje su Britanci u najgorim mogućim uvjetima držali sve“ sumnjive“ pripadnike nebritanskoga porijekla. Sutkinji Flaviji je britanska kolonijalna politika, zločinačka politika, vrlo jasna, kao što je sama vidjela da su se u Haaški sud – glomazno kopile – utrpavali britanski kadrovi, te nešto manje francuski, od samoga početka.

Da bi bili sigurni kako netko ne će narušiti idilu i zacrtani plan o smanjivanju štete, to jest omogućavanju Srbima i Srbiji da ostanu na nogama i ostanu drski, da se agresija zatamni, a na svjetlosti ostanu samo drugorazredni zločinci. I da se ujedno stvori podloga za novu srpsku ekspanziju, pomnije planiranu, jer je ona devedesetih izvedena šlampavo i nije odmah ubijeno dosta Hrvata pa se živi prometnuli od šutljivih momaka u kafićima u nevjerojatno hrabre ratnike koji su na kraju trijumfirali makar je u početku sve bilo protiv njih. Pa i Vatikan kada je već puzala srpska agresija, pa i Genscher kojega je Budimir Lončar još koju godinu prije vozao po hrvatskom moru i pokazivao mu Ugljan kao znamenitost u kojoj je rođen.

AntoanetiGenscher je umro ovih dana i u dobro mu se piše što je podržao Hrvate i Hrvatsku kada je vidio koliko je sati, kada je vidio da mu je taj Lončar lagao u lice i kada je Njemačka, Bogu budi hvala, bila gospodarski već toliko snažna da je i u politici mogla ispljuskati Britance i Francuze. A oni su sada, putem potrčkala Antonettija, vrlo otvoreno pokazali da su opet u sedlu. Nema više Genschera, nema Mocka, nema Ivana Pavla II., nema Tuđmana, Hrvatsku se napada izvana i iznutra, britanski i francuski špijuni šeću se Zagrebom i sudaraju na uglovima, toliko ih ima (uz nešto špijuna okolnih zemalja), a nema sumnje da imaju svoje ljude u službama zaduženim za sigurnost RH, pa nakon američkih kadrova ili usporedo s njima upravo nastoje instalirati što više svojih ljudi. Rusi tek u miru i tišini rade na svojoj mreži.

Haaški kurikulum u besramnoj Antonettijevoj verziji posjeduje profinjene elemente, vrlo važne za puno razumijevanje cijele protuhrvatske priče. Kurikulum svakako ne daje potporu izravnom ruskom uplitanju u stvari jugoistočne Europe, ali na perfidan način šalje poruku Srbiji: koketirajte s Rusima ako vam je drago, ali su male šanse da na njihovim leđima ostvarite veliku srbiju i zajedno s njima izađete na Jadransko more, budući da je u tom slučaju izgledan globalni sukob, a prije toga bi Rusi morali neutralizirati Bugarsku i Rumunjsku. Osim toga, jugoistok Europe je naše interesno područje oduvijek, pa i zato budite oprezni, da se ne sukobite i s nama. Okrenite pilu naopako, približite se Europskoj uniji koja je takva kakva jest, više simbolična nego realna, a kada jednom uđete onda ste unutra i iznutra možete mešetariti protiv Hrvatske i obnoviti zahtjeve za njezinim teritorijem te ostvariti svoje težnje mirnom ili nemirnom agresijom, u čemu ćemo vas podržati. Malo ćemo prosvjedovati, naravno, ali ne previše i ostat će status quo kao i u slučaju Krima. Mi ćemo svojim javnostima reći da se ionako nije ništa dramatično dogodilo, Hrvati su i sami rekli (to jest njihovi predstavnici) da su slučajnost, i jesu, a u ozbiljnim geostrateškim promišljanjima nema mjesta za slučajnosti.

Balkanski integralisti

Eto, to je nimalo slučajan slučaj Šešelj i predvidljiva budućnost. Možda bi bila i ostvariva da nisu u pitanju Hrvatska i Hrvati, odnosno osamdeset posto Hrvata (izdajnike apstrahiram) koji se u odsudnim trenutcima bore kao da ih je deset milijuna, i što nas je manje to više moramo biti spremni. I imati saveznike, kao što ih devedesetih nismo imali, pa i bez njih smo pobijedili a s njima ćemo i lakše. Zato me veseli nedavni posjet Kolinde Bugarskoj, bolje veze s Mađarima, Slovacima i Poljacima, a valjda i s Rumunjskom koja stalno ostaje izvan obzorja. Ta Nova Europa u kojoj smo i mi, jednako ne podnosi putinovsku i svaku drugu Rusiju sličnu Sovjetskom savezu, kao što ne podnosi bruxellesko anacionalno i dozlaboga neefikasno činovništvo. Politički savezi koji se tek sklapaju, trebaju postati i vojni savezi kao partneri NATO-u a ne samo kapljice pod njegovim kišobranom, vojne snage sposobne da štite i novu (a očito i staru) Europu od ugroza i ne podliježu englesko-francuskim makinacijama koje su na jugoistoku Europe otvoreno prosrpske.

Usporedo, treba napraviti reda i u samoj Hrvatskoj. Ona ista odredba o uznemiravanju javnosti ili kako se već zove, odredba koju je potegnula Hrvatska da Šešelj ne može stupiti na hrvatsko tlo – ta se odredba treba primijeniti i na tisuće i tisuće hrvatskih državljana s pitanjem koje se postavlja i migrantima, naime u kojoj zemlji žele zatražiti azil. Ako bude rata, a mračne snage s porukama iz haaškoga kopileta na tome rade, mi ne možemo u rat s petom kolonom u njedrima. Ma čak i to možemo. U Domovinskom smo ratu pokazali da nam čak ni peta kolona nije ni do pete.

[ad id=”93788″]

U međuvremenu treba stabilizirati nestabilnu Hrvatsku, što ide teško jer uz petu kolonu koja radi svoj posao u svim područjima, imamo problema s i političkom mostogradnjom, a ona se sve više ukazuje kao nepodnošljiv teret i zaprjeka za konačnu duhovnu, a ne samo gospodarsku obnovu, u čemu ima i podosta diletantizma, neshvaćanja cjeline i odgovornosti za sudbinu hrvatske države. Pobjeda uličarske crvene politike Z. Milanovića na unutarstranačkim izborima dokaz je da u članstvu te lažne i prazne „socijaldemokracije“ prevagu imaju agresivni fundamentalisti kojima komunistički pozdrav „Drugovi i drugarice“ grije jugonostalgičarsko srce, da su neizliječivi balkanski integralisti kojima je „najveći sin naših naroda i narodnosti“ i nadalje uzor u životu i da će sve učiniti za Jugoslaviju u bilo kojem obliku. Milanovićevci su se opredijelili za formulu „Do istrage vaše ili naše“, što nije nego najava nastavka politike koja priziva latentni hladni građanski rat, a u krajnjoj liniji doziva vodu na mlin ideji velike srbije, blagoslovljene od tijela Ujedinjenih naroda kojima nedostaje još samo Vesna Pusić.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Objavljeno

na

Objavio

Gost emisije “Nedjeljom u dva” je predsjednik Samostalne demokratske srpske stranke Milorad Pupovac.

Upitan da kaže što je za njega patriotizam – rekao je da “ima različitih definicija. I različitih situacija. Ovisno o povijesnim procesima u kojima se nalazi nacionalna zajednica, državna”, smatra.

“Mislim da je nama u Hrvatskoj jako dugo nakon prestanka rata primarno jačanje ustavnog partiotizma, poštivanje vlastitog Ustava, njegovih vrijednosti, pravila, zakona koji iz njega proizlaze, uzusa koje ljudi trebaju slijediti i kad ne znaju sasvim što piše u Ustavu i zakonu ali smo naslijedili od starijih i od predaka bez obzira kroz koji sistem prolazili – neki sistem koji možemo u cjelini nazvati Ustavnim patriotizmom koji se u ratnim, kriznim vremenima može poremetiti, može nestati, može ga se zamijeniti nekom drugom vrstom patriotizma, koja baš i ne mora biti, u najboljem smislu te riječi, pravi, istinski patriotizam koji uključuje sve, koji mogu svi slijediti, i koji sve obavezuje i nema jednih koji mogu reći da su više, a drugi da su manje”, rekao je.

Na pitanje smeta li ga što svako malo, jednom dijelu javnosti, teba dokazivati svoju lojalnost zajednici u kojoj živi, odnosno državi u kojoj živi – odgovorio je da nema tu potrebu. “Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima. Za ljude koji žive u nekoj zajednici, sredini, koja vremena ih stavljaju na kušnju, kojima mogu ostati bez dobrog dijela svojih sunarodnjaka, kao što sam ja ostao. Ostati bez svojim zavičaja, kao što su mnogi ljudi ostali i Hrvati i Srbi – s tim da Srbi s manje šanse da ih obnove. Mogu se neprestano suočavati s optužbama da zato što tražiš da svi ljudi budu jednaki pred zakonom i Ustavom, da ne budu diskriminirani. Da ih se ne gleda kao razbojnike i izdajnike zato što su drugačije vjere i nacije iako ničim nisu napravili ništa što bi narušilo osnovna pravila patriotskog ponašanja. Ili obrnuto bilo u ratu ili miru. Dakle, za mene je lojalnost – lojalnost prema prijatelju, susjedu, kolegi na poslu. Za mene je lojalnost prema vrijednostima za koje znam da ih slijede ljudi koje možda nikad neću sresti, ali o kojima ovisi kako će se ti ljudi sresti sa drugim ljudima. Za mene je lojalnost osjećaj sigurnosti kod svih onih koji žive u ovom slučaju u našoj zemlji Hrvatskoj. Da će se susretati s ljudima koji prema njima neće imati loše raspoloženje niti namjere ili na bilo koji način izdati pravila prema kojima živimo ili trebamo živjeti”, istaknuo je.

“Ispod časti mi je da pomislim da bih ja sad trebao nabrajati što sam sve smatrao da trebam učiniti za zemlju u kojoj živim i za narod kojem pripadam. Jer je to bio moj motiv življenja. Moj osjećaj lojalnosti prema ljudima s kojima sam radio, koji su me odgajali. Prema mojoj rodbini i jedne i druge nacionalnosti. Prema mojem razumijevanju dobra i budućnosti zemlje u kojoj živim. A to što postoje ljudi koji olako ili iz zlopromišljenosti ili osmišljene strategije druge ljude i druge grupe prozivaju nelojalnim, neprijateljima – samo zato što su Srbi, Židovi, socijaldemokrati ili socijalisti, ili liberali. To je pokazatelj građanske nelojalnosti i ustavne nelojalnosti onih koji to rade. A ne mene. Ne onih koji su liberali”, rekao je.

“Postoje ljudi koji misle da ako imaš državu, ako imaš javnost, moć, policiju, državno odvjetništvo, medije. Možeš sve proglašavati neistinom. Možeš proglašavati istinom i ono što je daleko od istine. To neće daleko doći. To nije povijest”, rekao je.

“A oni koji misle da će izbrisati iz sjećanja ono što se moralo događati ljudima koji su ostajali bez posla, stanova ili radeći na poslu dobivali su poruke da su ostali bez stanova. Ti ljudi danas, kao i ja, unatoč tom iskustvu ne smatraju da se ne trebaju boriti za svoju zemlju, niti da trebaju biti manje ustavni patrioti od naših sugrađana koji su hrvatske nacionalnosti, koji su iz drugih sredina, morali bježati sa svojim vrećicama iz svojih domova koji su nakon toga bili porušeni”, kazao je.

Zamoljen da komentira svoju reakciju na nedavni Vučićev govor, odogovorio je pitanjem. “Jeste li vi mene ikada čuli da nazivam Hrvatsku ustaškom državom? Jeste li ikada čuli ili vidjeli da sam uspoređivao Hrvatsku od 1990. na ovamo s bilo kojom nacističkom, fašističkom tvorevinom? Ja sam se prema Vučičevom govoru vrlo jasno odredio. Da ste pročitali moju izjavu, koju sam dao nakon što se napad na mene smirio, onda bi vidjeli da sam dao izjavu”, naglasio je.

“Kada bismo mi u Hrvatskoj imali drugačiji odnos prema činjenici da je iz Hrvatske protjerano 250 -300 tisuća Srba za vrijeme rata, onda bi svaki moj odgovor na tu vrstu stvari bio puno jednostavniji. Ovako kad se mi pravimo da se to nije dogodilo, kao da nije istina da se to dogodilo. Ili ako se dogodilo, onda je to samo krivicom tih ljudi koji su morali otići. Onda bi moj odgovor bio sasvim jednostavan. Ovako kad imate egzodus od kojeg se srpska zajednica u Hrvatskoj nikada neće oporaviti, i kad znam sve što znam zašto je do toga došlo. I tko je sve iskazivao želje da do toga dođe, kroz razgovore koje sam imao tijekom godina svog političkog djelovanja onda biste trebali razumijeti da ja nisam u istoj poziciji kao netko tko nema isto to iskustvo i to znanje”, istaknuo je.

“Ja nisam rekao i ne bih rekao to što je predsednik Vučić kazao”, istaknuo je Pupovac. “Za tu činjenicu što su Srbi morali otići iz Hrvatske krivci i odgovorni nisu samo na jednoj strani. I to samo stvar čini dodatno kompleksnijom”, naglasio je.

“I treću stvar koju želim reći – nakon što sam sudjelovao u jednoj haškoj konferenciji u jesen 1991. o mogućem spašavanju Srba u Hrvatskoj kao pretpostavka međunarodnog priznanja Hrvatske, vratio sam se i zatekla me vijest o masovnom ubojstvu Srba u Gospiću. Pozvani da dođu sa svojih poslova koje su radili drugdje. I kad su se vratili bili su pobijeni. I kad sam digao glas protiv toga, bio sam proglašen neprijateljem broj 1”, rekao je.

“Kad se vratim iz Bačke Palanke s osjećajem prema pijetetu ljudi za zločine za koje dan danas nitko nije odgovarao, osim možda jedne osobe i kada čujem riječi za koje znam da se Hrvatsku ne može optužiti. Može se optužiti neku politiku u Hrvatskoj, neku grupaciju u Hrvatskoj, ali Hrvatska svakako ne. To znači kolektivno pripisivanje krivice. Ja to dobro znam jer živim u ovoj zemlji. I radim s ljudima koji se bore protiv toga da se ne događa ono što se događa u zadnje vrijeme”, kazao je.

“Hrvatska i Srbija moraju prekinuti rat oko pitanja izbjeglica, manjina, oko pitanja ratnoga naslijeđa. Moraju se vratiti u razgovor. I oko ratnih zločina i oko ostvarivanja prava manjina, i oko prava izbjeglica. Optužbe kao što su ove – neće tome doprinijeti. Samo će povrijediti jednu stranu. Djelovanje te vrste može biti samo manipulativno kada je posrijedi izbjegličko stradanje, a ne i stvarno rješenje za probleme koji još uvijek postoje među izbjeglicima i ne stvarno rješenje za odnose između Hrvatske i Srbije”, smatra.

Ustrajavanjem na pitanju je li Vučićev govor u kojem uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom bio neprimjeren, Pupovac je rekao da je upravo odgovorio. “Predlažem drugačiji pristup”.

U emisiji se još osvrnuo na braniteljske zahtjeve da se o njemu i njegovoj stranci raspravlja u Saboru te na aktualna pitanja mirovinske i porezne reforme.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

Pejčinović Burić na sastanku ministrica vanjskih poslova posvećenog osnaživanju uloge žena

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina

Potpredsjednica Vlade i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić sudjelovala je protekla dva dana na sastanku ministrica vanjskih poslova u Montrealu posvećenog ravnopravnosti i osnaživanju žena kao ključnog faktora u izgradnji mira, smanjenju siromaštv i ekonomskog rasta, priopćeno je iz Ministarstva vanjskih i europskih poslova.

Sastanak je organiziran u okviru kanadskog predsjedavanja G7.

Uz teme ravnopravnosti i osnaživanja žena govorilo se i o aktualnim vanjskopolitičkim temama uključujući Siriju, Libiju, Ukrajinu, Nikaragvu, te stradanja Rohindža u Mjanmaru.

Tom je prigodom ministrica održala izlaganje na temu „Osnaživanje demokracije i otpornosti u mirnim i uključivim društvima“.

U okviru izlaganja, ministrica Pejčinović Burić osvrnula se na ulogu žena i pitanje zastupljenosti na svim razinama u RH. Govorila je o ulozi žena u Domovinskom ratu i navela hrvatska iskustva u mirnoj reintegraciji hrvatskog Podunavlja.

„Žene u Hrvatskoj imale su aktivnu i važnu ulogu u obrani naše zemlje i doprinose izgradnji trajnog mira i naprednog društva“, kazala je ministrica.

Istaknula je zastupljenost žena u svim djelatnostima, od policije i vojske, preko znanstveno-istraživačkog sektora do liderskih pozicija u poduzetništvu.

„Više od 330 žena iz Hrvatske služilo je u mirovnim misijama i operacijama širom svijeta, uključujući i onu u Afganistanu“, istaknula je ministrica.

Zaključno je rekla kako je jedan od izazova kako zadržati i stalno unapređivati razinu zaštite žena i osjetljivih skupina te uključiti sve potencijale i talente koje društvo ima. To se može optimalno ostvariti ako su jednako uključeni svi – žene i muškarci jednako.

Potpredsjednica Vlade i ministrica Pejčinović Burić sudjelovala je na panelima o osnaživanju žena, političkom sudjelovanju i vodstvu, unaprjeđenju globalnog mira, sigurnosti i napretka u okviru međunarodnog poretka koji se temelji na pravu te naporima za suzbijanje svih vrsta nasilja na osnovu spola u konfliktnim i post-konfliktnim društvima.

Drugog dana održan je sastanak ministrica vanjskih poslova s predstavnicima organizacija civilnog društva u sklopu kojega je otvorena i izložba fotografija pod nazivom “Ne bojimo se” o ženama žrtvama nasilja u ratnim sukobima.

Nakon sastanka upriličena je komemoracija za žrtve masakra na Montrealskom sveučilištu u École Polytechnique. Ministrice su odale počast ženama koje su ubijene na sveučilištu i prisjetile se tragedije koja je u Kanadi pokrenula velike promjene po pitanju kontrole oružja te zaštite žena od nasilja.

Zaključno je dogovorena daljnja suradnja djelovanja na područjima od međusobnog interesa, a dijalog će se nastaviti i na marginama predstojećeg sastanka Opće skupštine UN-a u New Yorku.

Prigodom boravka u Montrealu, ministrica se također susrela na Sveučilištu McGill s uglednim hrvatskim profesorima i studentima. Domaćin susreta bio je prof. Ante Padjen, profesor na Medicinskom fakultetu Sveučilišta i predsjednik AMCA Montreal.

Program u Montrealu završen je susretom s predstavnicima hrvatske zajednice.

U godini u kojoj se obilježava 25. obljetnica uspostavljanja diplomatskih odnosa između Hrvatske i Kanade, ministrica je zahvalila hrvatskoj zajednici na cjelokupnom doprinosu u izgradnji demokratske Hrvatske te istaknula kako oni predstavljaju važnu poveznicu između dviju zemalja. Pohvalila je napore hrvatskih župa kao i folklornih i umjetničkih društava u očuvanju hrvatske kulture i identiteta.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari