Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pogled u Bosnu

Objavljeno

na

Naslov asocira na Matiju Mažuranića, putopisca iz slavne loze Mažuranića, koji se u svoje doba potucao po Bosni i otkrivao suvremenicima u Hrvatskoj svijet njima nepoznat. No, ja sam na mostu između dva Broda mislio na biskupa Stadlera koji je u Bosnu doduše ušao po cičoj zimi i duboku snijegu, pa tako sve do Sarajeva gdje ni crkve nije bilo, ni biskupskoga dvora, nego je morao unajmiti stan kod nekoga židovskog trgovca. A u Sarajevu je bilo toliko katolika da ih se na prste moglo izbrojiti.

Mazurnic Pogled u Bosnu

Visim, znači, na mostu i beskrajno dugo čekam na ulazak u Bosnu, to jest u entitet kojemu je Dayton dao srpsko ime, gledam prema zgradama i nastojim naći pogledom zgradu u kojoj je živjela moja sestra biokemičarka s mužem inženjerom u čuvenoj rafineriji, djeca njihova već odrasla u onim danima kada je obitelj među zadnjima morala bježati preko istoga ovog mosta, napuštajući stan i noseći u automobilu nešto uspomena i ništa drugo. Hrvatski policajci su mi pažljivo pregledali putovnicu, srpskorepublikanski na drugoj strani nisu ju ni pogledali, gužva je velika, nema zastave države BiH, samo entitetske i veliki natpis koji vam daje do znanja kamo ste dospjeli. Ćirilice i tu i na putu do Dervente ima samo na većim putokazima, ostalo je uglavnom latinično, ploča na jednom mjestu skromno spominje Sarajevo, ali već na obližnjem raskrižju nestaje i umjesto nje se pojavljuje Beograd, vjerovali ili ne. Stranca to može zbuniti, ne i mene. Poznajem otprilike taj kraj, iz nekoga drugog vremena.

Pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Do Dervente, a i južnije gotovo sve do Doboja sve je zaraslo i zapušteno, sada već stare ruševine guta grmlje, stablo visoko već petnaestak metara naselilo se u negdašnju spavaću sobu protjeranog ili ubijenog Hrvata, tek tu i tamo nove kuće i novi vlasnici, zemlja neobrađena ili tek poneko krumpirište, što li, cesta na nekim dijelovima krpa do zakrpe. Ma što im vrijedi zaposjedanje zemlje koju ne njeguju, koju očito puštaju da se pretvori u šikaru dokle oko seže. Doboj ponešto živahan, južno od njega na kratkom mostu zadnja entitetska zastava, no malo što vam kazuje da ste ušli u Federaciju BiH.

Zatim slijedite rijeku, Bosnu. Zbog nje i njezina toka sam i ovdje, pišem roman s prijelaza četrnaestoga u petnaesto stoljeće koji obuhvaća i zemlju bosansku u vrijeme kada su kraljevi bili Dabiša, kraljica Gruba, Ostoja i Tvrtković, a pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je formalne kraljeve smjenivao kada bi zaželio. No, njegova je zemlja bila oko Vrbasa i širila se na zapad i istok, na jug, i ni jedna ugarska vojska nije bila u stanju pobijediti ga. Bolje su sreće bile vojske koje nu u Bosnu prodirale dolinama i kanjonima rijeke Bosne gdje Hrvoja nije bilo i mnogi su vitezovi poubijani, posebno masovno oni koji su poslije izgubljene bitke odvedeni u Dobor i ondje masakrirani pa bačeni preko bedema u rijeku.

Tu rijeku, znači, slijedim sve do Zenice, vijuga ona, a i cesta uz nju, ponegdje se vode šire, ponegdje sužavaju u kanjon – velika, silna rijeka iz koje na trenutke izrone srebrni i nejaki embriji slapova, kojih nema. A kada se kanjon mjestimice širi u udolinama, nema takvoga mjesta gdje ne žive ljudi i marljivo obrađuju povrtnjake ili manje njive, cesta je dobra i prometna, jedan posve drugi svijet. Tako do Zenice, odakle nova autocesta vodi do Sarajeva, skraćuje nekad dug put za šest kovertibilnih maraka i ide do u sam grad. U Ilidži skrećem uz novu novcatu veliku džamiju prema hotelu čiji naziv podsjeća na rimska vremena u duvanjskom kraju. Čekaju me ljudi iz udruge Libertas, koji su me i pozvali u Sarajevo. Svojevrsna oaza. Prije ratne tragedije ondje su živjeli, u Ilidži i Stupu najviše Hrvati i nešto Srba, sada je Hrvata mnogo manje ili nimalo, – zemlju i kuće kupuju Arapi i Turci, baš taj im je dio Sarajeva očito privlačan.

Sarajevo se neumitno orijentalizira

Sarajevo se neumitno orijentalizira, sav je život u gradu podređen islamskim blagdanima. Automobil ostavljam na čuvanom hotelskom parkiralištu, ne bih s njim do centra jer su vremena nesigurna pa uzimam taksi. Zadnji sam put bio u Sarajevu prije četrdeset godina, kažem to i taksistu koji se snebiva i odmah pretvara u vodiča, kazuje mi što je što i gdje je što, čega više nema i odakle se sve pucalo na nesretni opkoljeni grad koji se u međuvremenu pridignuo, sagrađene i nove zgrade, široke avenije, a najstariji dio čini mi se da je onakav kakvoga se sjećam, pa i Baščaršija premda čevapčići nisu što su bili. Oko deset je navečer, puna Baščaršija domaćih i turista, i „autohtonih“ i uvezenih, žene pokrivenih glava i nepokrivene, oko pola jedanest spuštaju se u čaršiju ljepotice tako sređene kao da su upravo izašle iz turskih sapunica, haljine crvene ili bijele sa srebrnim trakama. Sjedim, pijem kavu, to jest kafu i sve mislim da to nije tek tako, da se tu radi o pomno režiranoj promidžbi turske, erdoganovske kuhinje (halal), nisu haljine za izlazak nego kostimi sulejmanski na rubnom dijelu turskoga imperija, u bosanskom pašaluku.

No, kada idem prema praznom stajalištu taksiju, nastaje neki metež i postajem radoznalim promatračem. Detalj je to velike nevolje koja upravo muči Sarajevo i ne samo Sarajevo – stigli preko Grčke i Albanije imigranti, viđam ih posvuda, lutaju ali se najviše okupljaju blizu Vijećnice u kojoj se , čitam poslije, održava bečki bal, Austrijanci i sarajevska elita plešu valcer. A u blizini mnoštvo mladih, tamnoputnih muškaraca za koje se ne zna odakle su. Baš tako. Samo deset posto njih daje podatke o sebi, piše „Oslobođenje“, list koji inače ima stare navade. „Naša omladina odlazi“, kaže list, „a dolazi strana za koju se ne zna odakle je.“ Radi se o sigurnosnom pitanju, pametno zaključuje kolumnist, policija jednostavno nema snagu ni moć nad tom sve većom imigrantskom rijekom, koja uvelike cilja i na Hrvatsku, pa je osim Sarajeva i još ponegdje, imigrantska mladež otkrila Kladušu i Cazin odakle se Hrvatska lijepo vidi, njezin najuži dio preko kojega bi htjeli do Slovenije i dalje na zapad.

Trijalističke ideje prijestolonasljednika Ferdinanda

Nekoliko koraka niže Baščaršije na uglu manje ulice i duge ulice Kulina bana koja se proteže uz Miljacku, nalazi se Muzej Sarajeva, a u njegovim se izlozima vrte fotografije iz vremena atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju, ispod jedne fotografije piše da je snimljena sekundu prije atentata koji je izvršen upravo na tom mjestu, o čemu svjedoči i ploča na kojoj se spominje Gavrilo Princip. Ispod rečenih muzejskih fotografija postoje prijevodi na njemački i engleski i još poneke jezike, u njima se Princip naziva assasinom. I jedna zanimljivost koja se obično ispušta iz vida: samo četiri godine prije atentata, u Sarajevu je boravio car i kralj Franjo Josip koji očito nije bio interesantan velikosrpskim ubojicama, mnogo manje nego Ferdinand s njegovim trialističkim idejama koje bi na stanovit način značile i drukčiju sudbinu Bosne i Hercegovine od one koju je dočekala.

A ja sam čekao tramvaj i nisam dočekao pravi, puno bučnih mladih ljudi, očito „autohtonih“, petak je navečer i izašli su u provod, ne mogu se oteti dojmu da tu nema alkohola i droge, no nije moje da sudim. Ipak hvatam taksi, nakon što se jedan zaustavio i odbio me primiti s riječima „Moram i ja malo odmoriti“, izađe i zapali cigaretu. No zaustavlja se drugi, taksist vrlo razgovorljiv, kad čuje odakle sam otvara dušu i izlaže svoju političku filozofiju, napola Hrvat po majci, napola musliman, nabraja rodbinu koje više nema i onu koju ima posvuda, po Hrvatskoj i drugim europskim zemljama, gnjevan i sada zbog ratnih zbivanja, „a što da mene razrežu napola“, kaže, a rasap Jugolsavije tumači na svoj način: „Vidiš, bili smo prejaki“, veli on meni, „pa su nas ovi izvana rastresli, razmrvili, da mogu s nama vladati.“ Pristojno kimam glavom i prelazim na Uber, koji se još nije dokotrljao do Sarajeva. „Ma znaš, ako to dođe“ , veli, stavit ćemo mu mi u kola neku lijepu djevojku, da ju vozi do mjesta gdje ćemo ga sačekati nas tri, četiri ima da ga sataremo…“ No da, od Baščaršije do Ilidže tri puta više maraka nego od Sarajeva do Zenice.

Koncert pjesama pisanih za djecu

U subotu koncert novih pjesama pisanih za djecu, ja sam u žiriju, kažu mi da sam predsjednik žirija, ali odbijam da i službeno budem, nikada se ne zna. Tu je, u žiriju, valjda zbog ravnoteže i još jedno staro lice iz prošlih vremena, Minja Subota, koji se kreće od Banje Luke do Trebinja i otkriva mi što nisam znao, naime da Rusi – nakon što su štošta pokupovali u Crnoj Gori, a više im ondje nije ugodno kao nekada, sve više dolaze u Trebinje i ondje kupuju kuće: do mora im je dvadeset pet kilometara, samo se spuste i kupaju. U hrvatskom moru. Da, Rusi su se u srpskom entitetu pozicionirali bolje nego u Srbiji, šire se na sve strane, preuzimaju…. Usputni razgovori, ali koncert na kojemu nastupaju djeca, gotovo bez iznimke djevojčice, privlači brojnu publiku. Glasovi, glazbeni darovi kakvi se rijetko čuju i viđaju, a žiri kojemu navodno predsjedam, dodjeljuje prvu nagradu malenim sestrama iz Zagreba. Koncert je pod pokroviteljstvom „Podravke“, njezin se Medo stalno kreće po pozornici.

U nedjelju ujutro uz kavu opet „Oslobođenje“. Na prvoj stranici piše „Bleiburg treba zabraniti“. Pažnja i ljubav lista usmjereni su prema omanjoj hrpi idiota koji su priredili kontrakomemoraciju. Na unutarnjim stranicama ipak korektno izvješće s Bleiburga, spominje se i imam koji je našao poveznicu Bleiburga i Srebrenice, premda je, istine radi, četrdeset pete u komunističkim divljanjima zaglavilo mnogo više muslimana. Ponešto me peče savjest što nisam bio na Bleiburgu nego u Sarajevu, a opet mislim da na tako sterilnu, visokonadziranu komemoraciju možda ne bih ni išao. Mislim isto tako, što bi bilo da sam u bleiburškoj gužvi opazio nekog poznanina, pa podignuo desnu ruku i mahnuo mu, odveli bi me koruški policajci, a potom me izručili… Nego, u sklopu kojega Reicha je bila Koruška, kineskog ili drugog?

16.000 katolika u Sarajevu

Napuštam Sarajevo: ako je u vrijeme dolaska biskupa Stadlera bilo katolika, Hrvata, koje se moglo na prste nabrojiti, sada ih ima ponešto više, ali se broje na tisuće, a ne na desetke tisuća. Prije devedesetih bilo ih je u Sarajevu 60.000, sada ih ima 16.000.

Put natrag, uz rijeku Bosnu – rade ljudi u vrtovima i na njivama, lijep je dan, sunčan. I u Sarajevu je bilo sunčano, ali kažu da je – posebeno u prosincu – nesnosno. Smog se nadvije nad dolinom, kotlinom, kao u Pekingu, još malo pa će ljudi nositi maske, neki već i nose. A onda se bližim Bosanskom Brodu i stanem u beskrajnoj koloni negdje iznad smrdljive rafinerije u koju Rusi dopremaju smrdljivu naftu i zagađuju Slavonski Brod. Čitam: Državno odvjetništvo odbilo je tužu građanina Slavonskog Broda i ustanovilo da zagađenja nema. Ha! Hrvatsko državno odvjetništvo.

Vrućina nesnosna, pitam koliko se čeka. Dva sata. Vrte se oko automobila neki ljudi, nude duhan, a jedan će za nagradu pokazati kako se može brže doći do granice tajnim putovima. Odbijam ih. Takav granički prijelaz ne postoji u Europi, ni u Aziji ni u Africi. Toliko uzak da jedva prođe cisterna, a na izlazak iz BiH i ulazak u Hrvatskoj svi čekaju u istom redu, i cisterne i autobusi i automobili. Dva sata. No dobro, zatim sam opet na čuvenom željeznim mostu, hrvatski graničari imaju četiri trake, ali je i do njih teško doći.

Zatim Slavonija, blagoslovljena zemlja, pitoma i obrađena koliko barem seže oko.Tko bi rekao, kako je do toga došlo, za Boga miloga, da se Slavonci iseljavaju, pita se onaj tko ne zna. A i onaj tko zna.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić – Patnja Mile ustaše

Objavljeno

na

Objavio

Pupovac očito je ne poznaje mentalitet hrvatskog naroda, iako dobro poznaje mentalni sklop i karakterne profile velike većine saborskih zastupnika i profil politike u Hrvatskoj. No, bolje bi mu bilo poznavati srpski mentalni sklop. Dobro bi mu bilo pročitati bar djelimično “Južnoslavensko pitanje” Ive Pilara, jer je neostrašćena objektivna analiza srpskih nacionalnih, političkih i etnogenetskih navika, te temeljnoga pravila srpske imperijalne politike – hebeš čovjeka, glava manje više, bitna je Srbija!

Kad je Mile Martić zbajbočen u nekom baltičkom ćumezu, ostavljen, prezren i napušten, a naviknut na predsjedničke ovlasti u eri pljačke i otimačine, na žderačinu i krkanluk, uz to što se izliječio od gihta, glad ga je obuzela i poslao je javno pismo svojim sunarodnjacima.

Molio je za pomoć

Reakcije su bile gotovo jendoglasne – mrš ustašo, mrš bre, ‘ko te hebe!

Pupovac je također navikao na prilično kraljevski status u Hrvatskoj, a ničim izuzev hrvatskim slabostima, lažima i političkim smicalicama nije ga zavrijedio. Lako je, i bez napora držao pod kontrolom cijeli politički sustav, jer je više od stoljeća silovitoga pritiska na um hrvatskoga čovjeka ostavilo nevjerojatno razorne posljedice na strukturu koju su upravo zbog toga kreatori poretka izgurali u poziciju odlučivanja o hrvatskom društvu. No, u Hrvatskoj je sve više onih koji nisu suglasni sa svojim osobnim statusom i spremni su se kockati s onim što imaju. U javno ponašanje velike većine poglavito dobro situiranih Hrvata, a ponajprije onih u politici, ucjepljen je oprez kad je spominjanje pojma Srbin u pitanju, zatim pojmova četnik, SPC, ustaša, NDH, a glas većinom zadrhti i kad se spominje srpska agresija, Domovinski rat, srpski zločini i kazna, zadrhti glas na spomen branitelja, časti, istine i povijesne simbolike, svojih pokojnih i na lažima kriminaliziranih ratnih junaka, zadrhti takvima glas i na spomen  hrvatskog naroda, pa je za tu prigodu smišljena bezbojna inačica – građanin i građanka.

U takvim okolnostima – lako je biti Pupovac.

Ali, sve je više ljudi kojima glas ne drhti.

U medijskom prostoru, koliko god histerična kontrola bila nad svim medijskim nišama, izgovaraju se riječi, šalju se poruke, sve je više prkosa i jasnoće, a sve manje resursa za gašenje tih iskrica iz kojih u svim epohama uvijek plane požar. Riječi su i poruke predvorje svake političke promjene i mnijene. Koliko god mnogi osporavali Antu Đapića, dragocjene su, i putokaz su riječi koje je odapeo kao reakciju Irineju, dragocjeno je iz defanzive i stalnoga opravdavanja potpuno bezvrijednim i nepozvanim ljudima, institucijama i virtualnim kučibabama kazati –dosta. Ako treba bit ću i ustaša, to je naša stvar, ovo je – Hrvatska!

Medijske mogućnosti, informacijska infrastrukura, te nezaboravljeni osjećaj pobjedničke moći nakon oslobodilačkog domovinskog rata, previše su ostavili mogućnosti, samopouzdanja i uvjerenja u hrvatskom narodu, pa se upravo ti zabranjeni i poluzabranjeni pojmovi sve više i sve češće bez ikakvoga straha spominju. Vrijednost spominjanja, čak i nepotrebnih pojmova nasuprot baražnoj vatri optužbi i kriminalizacije, nije u stvarnom značaju ili potrebi identifikacije s tim pojmovima, jer se hrvatski narod danas više nego ikada ima s kim i s čim identificirati. Vrijednost javne legalizacije i ustrajavanja na zabranjenim pojmovima je u demonstraciji svijesti o tome da hrvatski narod ne pristaje više biti kriv. Nikome, a pogotovo ne zločincima i njihovim reafirmatorima. Na toj javnoj činjenici, na tom pragu se mijenjaju društvene prilike i urušavaju se režimi koji funkcioniraju na neslobodi i lažima. Na tom javnom diskursu nastaju suverenističke i samosvjesne politike.

Ni to Miloradu Pupovcu, zasigurno u nekom bliskom razdoblju Mili ustaši, očito nije preveliki problem, jer se uvijek po stečenoj matrici virtualne stereotipske slike hrvatskoga naroda može pouzdati na vremenski odmak, zaborav, na debeli sloj prašine, a vremena i realnosti izgledaju takovi, da se još neko vrijeme nema razloga bojati.

Ili, ipak ima?

Obično su režimi najranjiviji kad izgledaju najmoćnije, kad su gotovo dostigli potpunu kontrolu i nadzor, kad je pritisak na osporavatelje najsnažniji i osjećaj potpune moći gotovo savršen.  Do likovanja. Upravo tako izgledaju prilike u Hrvatskoj.

Ne znam što se mota po glavi Pupovcu, no obično je ostavljao dojam lukavog, proračunatog i vrlo dobro analitički i obavještajno pripremljenog čovjeka, pa je zbog toga u odnosu na konkurenciju u Saboru, uz nešto malo uvježbane retorike, ispadao izvanzemljac. Njegov status je manje više bio uvijek plod okolnosti, manje njegovih sposobnosti, koje nisu nikakve izvanzemaljske, niti nešto posebno konkurentne u normalnim okolnostima. Svatko bi na njegovom mjestu, s minimum znanja i prvenstveno s njegovim obrazom bio jednako uspješan, kad ima vrhunsku analitičku pripremu,  kad za njega rade najmanje dvije države, jedna u potpunosti, druga ili neradom ili neznanjem, ili agenturnim operacijama, a suparnici, čak i oni najtvrdokorniji i najvoljniji za suprotstavljanje se pripremaju u krugu pajdaša u gostionicama na modelu rekla kazala, modelu punom svega izuzev ozbiljne analitike i znanja. Lako je biti nadmoćan i naizgled nepobjediv kad iza tebe stoji politički poredak, ustavni poredak, državni instrumentarij i što je najbitnije povijesno uškopljeni oponenti, koji nikada nisu u stanju iskoračiti iz začaranoga kruga nužnoga dokazivanja upravo njemu i sličnima – da nisu onakvi kakvim ih on uporno javno predstavlja ili optužuje.

Zato on i slični godinama vode igru u Hrvatskoj.

Optužuju, a Hrvatska se brani i dokazuje.

Strah je postao automatski refleks hrvatske politike, hrvatskih akademskih i intelektualnih struktura, a klasično beskičmenjaštvo i krkanluk pretežito obilježje kulturnih i inih strukura po svjedočenju čak i Daniela Rafaelića, koje i onako nikada nisu bile u stanju formirati kritični otklon od stoljetnoga poklonstva sirovinama s Istoka, od čije je sirovosti formiran uzor i vrhunaravni model održanja i opstanka navodne nove europske klase u Hrvatskoj. U takvim okolnostima pupavičasti Srbin Mile je lako ostvarivao nadmoć. Imao je sigurnost, mogao je postići što je želio, jer je inače tipski srpski politički refleks pa i individulano ponašanje, brutalna demonstracija moći u potpuno neravnopravnim okolnostima, pogotovo kad je država iza leđa i jamči uspjeh. I protivnik najmanje svezan. No, postoji i druga strana toga srpskog tipskog refleksa, a to je podvijanje repa u koliko toliko izjednačenim okolnostima.

Pa jauk.

Pa žrtva.

Pa zahtjev.

Pa nasrtaj.

Sve do jednom.

Srpska politička kultura ima niz slabosti. Jedna od ključnih slabosti je što nisu u stanju kontrolirati golemi poticani animozitet prema svakom spomenu hrvatstva i hrvatskoga naroda, pogotovo činjenicu što je taj animozitet već odavno, ciljano potican, prerastao u karakternu crtu goleme većine sprskih ljudi, pa u svakoj prigodi u kojoj osjećaju slabost suparnika ili neprijatelja – ne znaju stati. I nastoje unišiti ne vodeći  računa o činjenici da postoji i kod Hrvata granica, koju je nemoguće uspješno kontrolirati, i za koju nije dovoljna nikakva vlast, nikakva saborska većina, nikakav DORH i svi sustavi u Hrvatskoj, kao što nisu bili dovoljni ni u SFRJ, te da na toj crti dolazi do eksplozije koju je pametno ne izazivati.

Gnjev, serija brutalnih uvreda i poruga hrvatskom narodu, čitavome nizu pojedinaca, a pogotovo saborskim zastupnicima, koju je demonstrirao Pupovac u Saboru neki dan, o čemu rasprave usprkos vidljivom nastojanju minoriziranja mainstream medija ne prestaju, dragocjeni su za hrvatski narod i golemi problem Pupovčevim osloncima u Hrvatskoj, ukupnom političkom sustavu.

Sve dok se utrkuju zastupnici izvan sabora i u alternativnim medijima, zatim njihove pristaše na forumima, tu i tamo poneki intelektualac ili novinski autor, žestoko udarati po Pupovcu, njemu je široko polje i može raditi što  ga volja. No on i ne vidi problem među tim ljudima, niti je zbog takvih podignuo glas. Glas pun nekontroliranih prijetnji i uvreda, uvijek iskazuje slabost, strah, i to ne samo onoga tko govori, iako taj osobni strah presudno utječe  na izvedbeni dojam, nego strah njegovih gospodara i njegov strah od njihove reakcije. Mnogi će tragom sličnih eskapada, a bilo ih je jako puno tjekom godina u našim memorijama, reći kako to nije bio gnjev, nije ni nekontrolirano, te da je to još jedna uvježbana dramaturška scena kojom se demonstira sila, moć, nadmoć i s kojom se postiže dodatno pokoravanje i izaziva strah u onima koji tome svjedoče. Čak i ako je to bila namjera, efekti će biti i jesu pogubni za Pupovca, te za redatelje te scene i njihove suradnike i ciljeve.

Izvođač u takvim situacijma zakoračio je u sigurnu propast.

U takvim okolnostima, kad je tip srpske političke kulture u pitanju, izvršitelji obično dobiju nogu u dupe a slijede poruke – mrš ustašo. Jer, gazde uvijek svoje grješke svale na one ispod, ovi ispod na one ispod, a praksa je – heben je onaj donji.

Kako god Pupovac glumio i ostavljao dojam veličine, zbog posve logične potpore režima koji se nikada nije istrgnuo iz srpskih obavještajnih šapa, jer te šape su kontrolirale do jučer očeve, danas djecu i unuke s golemim dosijeima u Beogradu, on dobro  zna da mu ne gine kad ga potroše – mrš ustašo. Iz Beograda.

Zato je Mile svetosavski napravio stratešku pogrješku, što mu je god bila zadaća s tom scenom u Saboru. Kao i njegovi pajdaši u Srbiji, poglavito u SPC-u. Udarali su previše žestoko, ponižavali, pokušali su uzdrmati Katoličku crkvu na pitanju njezinoga opstanka u Hrvatskoj, na pitanju njezine identitetske kralježnice Stepinca. Koliko god Crkva u cjelini bila troma, koliko god izgledala neosjetljiva u cjelini kao institucija na krajnje realne životne drame u svome okruženju i nevjerojatna poniženja hrvatskoga naroda, s organizacijom koja je opstala dvije tisuće godina uz sve mnijene i režime, uz sva iskušenja i udare, se nije pametno igrati. Ako ju Tito sa svojim zločinačkim hordama nije slomio, nije mi nikako jasno kako se to usudio pokušati ovaj antifa režim u Hrvatskoj te njegovi pozadinski gurui u Bruxellsu i pogotovo Beogradu. Udarom na Stepinca, SPC, a time i ukupna srbijanska politika, sa svim svojim izvršiteljima pomagačima, početnicima s više ili manje bradatoga duha, izazvali su reakciju Katoličke crkve, reakciju koja je postala usprkos uspavanosti i tromosti, ili–ili. Jer gaženje Stepinca u samostalnoj Hrvatskoj, nijemi pristanak na to, značio bi gotovo sigurno svođenje na vegetiranje ili nestanak Katoličke crkve, odnosno srozavanje na pozicije s kojih se nikada više ne bi oporavila.

Zato Srbima, zato Mili Pupovcu i njegovoj bratiji treba biti zahvalan, u najmanju ruku koliko i Miloševiću, koliko god to izgledalo paradoksalno. Jer i jedne i druge je u datom trenutku pokretao refleks uništenja potaknut već refleksnim antagonizmom karakternog tipa odgajan stoljećima radi ostvarivanja nastranih ciljeva. Taj refleks, taj nedostatak razuma  i mjere, čak i u nanošenju štete nekome, izazove reakciju uvijek. To je taj trenutak, koji političko srpstvo ne zna kontrolirati, kad misli da ima sve, a zapravo nema – šanse.

To je trenutak koji njihovi sateliti u Hrvatskoj takođe ne znaju prepoznati i stajat će ih glave upravo od onih kojima su se poklonili i vjerno služe.

Bez nasilja se ovakav državno-politički poredak ne može održati, jer curi na svim stranama, rupe su sve veće, more nesigurnije, potonuće je neminovno. U takvim okolnostima, potpuno je neinteligentno gurati lađu do kraja, na pučinu, a upravo to radi Pupovac, upravo to radi Srbija, upravo to radi SPC i upravo to radi Plenković sa svojim kompanjonima. Bruxells i Beograd su ipak jako, jako daleko kad dođe slom režima. A unutarnjih rezervi ni mogućnosti bitnijega širenja više nema, jer su u zadnjih dvadesetak godina potrošene sve zalihe, oteto srebro i zlato, uništeni su kredibiliteti i ratnih junaka, genarala, branitelja i čitavoga niza ljudi koji su u različitim okolnostima, što svjesno, što nesvjesno pristali poduprijeti režim. Sve finte u financijskim bilancama, sve priče o povlačenju sredstava iz Euro fondova, svi programi za Slavoniju i Vukovar, nikakav efekat ne mogu izroditi izuzev sve kraću odgodu konačnoga sloma, jer državni poredak ovakav kakav jest ne može funkcionirati bez novih i novih sinekura i sve većih troškova, odnosno nužnoga gušenja razvoja. Kontrola je zahtjevan posao i traži sve više ljudi, a ljudi koji se u takvim okolnostima koriste – ne stvaraju novu vrijednost.

Niti su ikada znali.

A skupi su, jer ne slijede svoju savjest, svjesni su da rade štetu i loše, pa onda skupo prodaju savjest i obraz.

Nositelji takvoga poretka neće proći dobro niti će biti zaštićeni pobjedničkom euforijom raspjevanoga i slobodnoga naroda punoga milosrđa, kao početkom devedesetih. Toga neće biti, nema sumnje u to, jer ni najmilosrdniji neće dva puta istom zlu otvoriti vrata. Tipovati na glupost je – glupo.

U takvim okolnostima, a Pupovac to zna bolje od većine onih koji mu drže skute, neće biti lako biti Pupovac u Hrvatskoj. Iz Srbije će dopirati –mrš ustašo, ‘ko te hebe bre, a u Hrvatskoj – će biti brijanja. Tada ni potvrda da si ustaša neće vrijediti, jer končnu pobjedu hrvatskog naroda neće ostvariti ustaše, nego Hrvati koji se neće sramiti svojih djedova i očeva, bili ustaše ili domobrani.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Cijela Hrvatska je jedan veliki Uljanik

Objavljeno

na

Objavio

Najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.

Od proglašenja samostalnosti i rata, prošlo je četvrt stoljeća. Okrenuo se i stoljetni i tisućljetni sat. Govori se o mladoj državi (iz prošlog milenija) čijem se narodu radi mladosti puno toga oprašta. Kad je Jugoslavija navršila četvrt stoljeća, već je bilo nastupilo Hrvatsko proljeće i nitko nije govorio o mladoj državi. Spominju se nove generacije i radi “opravdane” nemoći (nespremnosti), današnja generacija već priprema neke nove, još nerođene Hrvate, da će na njima biti, dovesti Hrvatsku tamo gdje joj je mjesto, i povijesno i civilizacijski i gospodarski i politički. Nitko se ne pita, hoće li uopće biti mladih generacija, gdje će biti rođeni, kako će biti odgojeni i hoće li se više uopće zvati Hrvatima.

Jugoslavijom je do zadnjega živog partizana dominiralo pitanje “Gdje si bio četers’pete?”, a onima poput mene, koji smo rođeni poslije rata, od prvog razreda osnovne škole, dolazili su u razred predstavnici SUBNOR-a i pitali “Gdje ti je bio otac?”.

“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje

I u Hrvatskoj često pitanje je “Gdje si bio 91.?” Moglo bi se postaviti i pitanje “Gdje si bio prije 91.?” i hrpu drugih pitanja, ali pored svih tih, dominantno i jedino relevantno pitanje je “Gdje si danas?” Gdje si danas, u ovom vremenu, u ovoj situaciji, pod ovim prilikama? Prepoznaješ li situaciju u kojoj se Hrvatska nalazi? Razmišljaš li o tome da Hrvatska moralno i materijalno danas nema uvjeta za opstanak i da nije samo Uljanik u katastrofalnoj krizi, nego da je cijela država jedan Uljanik. Uljanik nam predstavlja izvanredan primjer da u njemu prepoznamo kompletnu našu situaciju, iseljavanje, mirovnske fondove, zdravstvo,  pravni sustav, obrazovanje, zakonodavni sustav, naš Sabor, njegove zastupnike i sve što rade i govore, naš obrazovni sustav, naš sustav moralnih vrijednosti i baš sve za što je potrebno zasukati rukave, osim prirode koja nam je data na raspolaganje bez da ju trebamo graditi, jer da smo morali lijevati vodu u Jadran kako bi imali more i lopatama trpati zemlju i kamenje kako bi imali Velebit, na osnovu takvog odnosa prema sebi, živjeli bi na jednoj beskrajnoj ravnici, gdje popevši na bundevu imaš najbolji pogled u daljinu.

“Gdje si danas” je jedino relevantno pitanje. Sve iz prošlosti su uspomene i pouke a sve za sutra su nadanja. Jedina djelatna relanost zove se “danas”. Cijela povijest se sastoji od bezbroj segmenata koji se zovu “danas”, složenih jedan pored drugoga, a današnji “danas”, kada govorimo o hrvatskom suverenizmu, ne izgleda dobro.

Iako se samo o tome piše i govori, naš problem nisu ni Pupovac, ni Plenković, ni Stazić, niti bilo tko sa Hodakove redovne liste nabrojenih imena – naš problem smo mi, i to mi DANAS.

Počela je europska parlamentarna kampanja i oslanjamo se na demokraciju. Oslanjamo se na sustav koji je svakome onakav kako njemu odgovara, kako odgovara onima na vlasti. I Istočna Njemačka se zvala Deutsche Demokratische Republik a demokratskom je i Alexandar Karađorđević zvao Kraljevinu Jugoslaviju, čak i nakon uvođenja Šestosiječanjske diktature. Demokratskom je i Tito smatrao njegovu Jugoslaviju, a i poredak koji je u Hrvatsku uveden 6. siječnja 2000. i zadržao se do danas, zove se demokracija.

Najbolja definicija zapadne demokracije mora biti da je namijenjena onima kojima nije potrebana. Onog časa kada se s njom pokušaš poslužiti, kao što je slučaj s dva održana referenduma, vrlo brzo shvatiš da nije namijenjena tebi.

Međutim, takava kakva je, sa svim svojim nedostacima, ograničenjima, zaprekama i s cijelim barikadama, onim suverenistima koji vjeruju da će tim putem ostvariti vlast i Hrvatsku okrenuti u smjeru poštenja, pravde i napretka u službi hrvatskoga naroda, danas nedostaje mnogo toga, bez čega se ta pobjeda tim putem nikada neće ostvariti.

Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima

Danas je svima jasno da je ova i ovako primjenjena pomirba mrtva i mnogi cijelu tu bušićansku ideju proglašavaju lošom, kao da je ona bila zamišljena tako kako ju se provodi. Nacionalno izmirenje međutim, nikada nije bilo zamišljeno kao pomirba između dobra i zla, kao pronalaženje srednjeg puta između onih koji Hrvatsku vole i žele joj procvat i onih koji bi najradije da nestane, nego kao pomirenje onih koji Hrvatsku vole podjednako, u današnjem vremenu kao pomirenje između suverenista koje dijele međusobni sukobi njihovih otaca iz vremena Drugoga svjetskog rata.

Pomirbe može biti između potomaka onih čiji su preci odlazili po direktive u Beč, Peštu ili Beograd i onih čiji su se očevi i djedovi borili za samostalnost, a ne između onih koji danas hoće da Hrvat bude svoj vlastiti gospodar i onih koji danas odlaze u Beograd po direktive ili u Bruxelles, kako je to Ruža Tomašić lijepo rekla u Podcastu Velebit, po direktive za razliku od onih koji odlaze s direktivama.

Pomirba je kao ideja bila namijenjena isključivo hrvatskim suverenistima koji unatoč toga što su im najvažniji, temeljni principi isti, na marginama nalaze dovoljno materijala da jedni s drugima ne mogu i ako se ne nađe ništa važnije, onda se sukobi vode oko toga tko je veći starčevićanac, ili tko je bio bolji branitelj.

S pravom je rečno da će europski izbori biti test hrvatske suverenističke politike, a kampanja samo što je započela, već su nastala natezanja oko toga tko je koga pozvao na suradnju, tko se odazvao a tko nije, tko postavlja kakve uvjete i za koga nisu prihvatljivi, i što je najgore, sve se to prljavo rublje vješa na medijski štrik i prezentira javnosti. A ovo je tek početak.

Koordinacija rada suverenističkih struktura mora biti uspostavljena

Nevjerojatno je da suverenistička društva, udruge, stranke, medije i sve institucije i istaknuti pojedinci, do danas nisu uspjeli uspostaviti jedan koordinacioni odbor, jedno međudruštveno predstavništvo, koje bi usklađivalo rad cijelog nacionalnog i suverenističkog spektra hrvatske politike, gdje bi se, umjesto unošenja razdora i sijanja negativizma kroz medije, usaglašavalo stavove, utvrđivalo točke zajedničkog interesa i glačalo razlike, pa onda u javnost izlazilo s rezultatima ostvarivoga a ne s nepomirljivim otrovom.

Skoro me je sram kao primjer Domovini pozivati se na rad hrvatske državotvorne emigracije, obespravljene, razbacane, proganjane, bez i jednoga prijatelja i s moćnim neprijateljima, u formi, kako jugoslavenske države tako i zapada, jedinstvenog u odluci čuvati Jugoslaviju pod svaku cjenu, pa i pod cijenu toleriranja udbinih likvidacija prominentnih Hrvata na njihovu teritoriju.

Za primjer ću navesti Australiju gdje sam obitavao sve te prognaničke godine, ali sam svjedok da su i u drugim sredinama hrvatskoga izbjeglištva postojali slični primjeri. Dakle u svim zajednicama ovog kontinenta i u svim gradovima, koje djele tisuće kilometara udaljenosti, barem u ono vrijeme nakon Hrvatskoga proljeća od kada sam ja postao emigrant, djelovali su Međudruštveni odbori u kojima su se redovno sastajali predstavnici hrvatskih političkih organizacija i hrvatskih medjskih predstavnika, kako bi se moglo donositi jedinstvene zaključke o onome što je moguće usaglasiti i tako izlaziti pred hrvatsku izbjegličku javnost pozitivno i obećavajuće.

Povrh toga, na razini cijeloga kontinenta, bio je uspostavljen Hrvatski koordinacioni odbor za cijelu Australiju. Na zajedničkoj fotografiji objavljenoj u Hrvatskom tjedniku iz Melbournea u veljači 1989., vide se predstavnici raznih organizacija i medija, na sjednici Hrvatskog međudruštvenog odbora za Australiju u Canberri, predstavnici velikih organiziacija kao što su HOP, HSS, HDP, HRS i HNO ali i prestavnici drugih skupina, poput hrvatskih antijugoslavenskih socijalista, Hrvata muslimana i drugih. Neke od njih ćete na slici prepoznati, poput pok. Blaža Kraljevića (centralno u zadnjem redu).

Baš u to vrijeme dogovoreno je održavati javne tribine po raznim gradovima, kako bi se hrvatsko isljeništvo pripremilo za nadolazeći raspad Jugoslavije, miris čije truleži se već mogao osjetiti u zraku. Tribine su održane po glavnim gradovima u Austaliji a ubzrzo se ideja proširila i na druge kontinente, pa je prva tribina izvan Austalije održana u Torontu u Kanadi.

Ako su Krnjevićev HSS i Poglavnikov HOP u emigraciji mogli zajedno, mogu i suverenisti u Hrvatskoj

Predstavljam to kao primjer kako bi danas u Hrvatskoj trebala postojati institucionalizirana koordinacija suverenističkih snaga, jer to se spontano nikada neće ostvariti, pa bi onda moguće bilo na razne izbore nastupiti kao blok i pokušati, umjesto par stolica za nekolicinu, ostvariti većinsku državotvornu zastupljenost u Hrvatskom državnom saboru. Kažem pokušati, jer je postojeći režim uspostavio mehanizme za samoodržanje, barem što se demokratskih metoda tiče.

Posljednja od tih Javnih tribina, koje su pomogle pripremiti teren za nadolazeći raspad Jugoslavije, hrvatsko osamostaljenje i Domovinski rat, kojemu je hrvatsko izbjeglištvo višestruko pridonijelo, u ljudstvu, u sredstvima i u reprezentaciji hrvatskih državotvornih interesa pfred stranim faktorima, održana je 25. lipnja 1989. u Adelaideu. Na sreću, Tribina je snimljena i objavljena na YouTube-u, odakle sam neskromno izdvojio svoj nastup.

Ako se iz vremena Drugog svjetskog rata i svih godina u izbjeglištvu nakon rata (u domovini takova javna aktivnost nakon 1945. nije postojala), može naći dvije organizacije kojima je teško bilo sjesti zajedno, to su bile Krnjevićev HSS i njegovi nasljednici i Poglavnkov HOP i njegovi nasljednici. Kao što ćete vidjeti, na ovoj tribini, za jednim stolom i s istim ciljem, uz druge su se našli i HOP i HSS.

Ima se to zahvaliti organiziranom radu međudruštvenih odbora u emigaciji, pa ako ništa drugo, onda to može poslužiti kao ideja za razmatranje suverenistima u Hrvatskoj, tako da ne bude skupina branitelja sama trebala otići na Markov trg i barikadirati se u crkvi Sv. Marka, da ne budu udruge, jedna po jedna, sa svojih 200 pripadnika odlazila protestirati na Jelačićev trg dok svi drugi ostaju sjediti kod kuće i da ne bude jedna skupina pokretala jednu referendumsku inicijativu a druga istovremeno drugu, pa da niti jedna ne prođe. I konačno, kao najbolji dokaz da neorganizirani narod ne može ostvarivati nacionalne ciljeve, bez obzira koliko domoljuban bio, pokazuje podatak da se 100 tisuća Hrvata, vrućih domoljuba, spontano okupilo na Jelačićevom trgu na doček Vatrenih, i da se svih 100 tisuća bez riječi razišlo kućama kada je jedan štakor pregrizao kabel za mikorofon. Organizirani narod stvara, ruši i mijenja države a neorganizirana masa, ma kako velika bila, ma kako domoljubna bila, ništa od toga ne može ostvariti.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari