Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pogled u Bosnu

Objavljeno

na

Naslov asocira na Matiju Mažuranića, putopisca iz slavne loze Mažuranića, koji se u svoje doba potucao po Bosni i otkrivao suvremenicima u Hrvatskoj svijet njima nepoznat. No, ja sam na mostu između dva Broda mislio na biskupa Stadlera koji je u Bosnu doduše ušao po cičoj zimi i duboku snijegu, pa tako sve do Sarajeva gdje ni crkve nije bilo, ni biskupskoga dvora, nego je morao unajmiti stan kod nekoga židovskog trgovca. A u Sarajevu je bilo toliko katolika da ih se na prste moglo izbrojiti.

Mazurnic Pogled u Bosnu

Visim, znači, na mostu i beskrajno dugo čekam na ulazak u Bosnu, to jest u entitet kojemu je Dayton dao srpsko ime, gledam prema zgradama i nastojim naći pogledom zgradu u kojoj je živjela moja sestra biokemičarka s mužem inženjerom u čuvenoj rafineriji, djeca njihova već odrasla u onim danima kada je obitelj među zadnjima morala bježati preko istoga ovog mosta, napuštajući stan i noseći u automobilu nešto uspomena i ništa drugo. Hrvatski policajci su mi pažljivo pregledali putovnicu, srpskorepublikanski na drugoj strani nisu ju ni pogledali, gužva je velika, nema zastave države BiH, samo entitetske i veliki natpis koji vam daje do znanja kamo ste dospjeli. Ćirilice i tu i na putu do Dervente ima samo na većim putokazima, ostalo je uglavnom latinično, ploča na jednom mjestu skromno spominje Sarajevo, ali već na obližnjem raskrižju nestaje i umjesto nje se pojavljuje Beograd, vjerovali ili ne. Stranca to može zbuniti, ne i mene. Poznajem otprilike taj kraj, iz nekoga drugog vremena.

Pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Do Dervente, a i južnije gotovo sve do Doboja sve je zaraslo i zapušteno, sada već stare ruševine guta grmlje, stablo visoko već petnaestak metara naselilo se u negdašnju spavaću sobu protjeranog ili ubijenog Hrvata, tek tu i tamo nove kuće i novi vlasnici, zemlja neobrađena ili tek poneko krumpirište, što li, cesta na nekim dijelovima krpa do zakrpe. Ma što im vrijedi zaposjedanje zemlje koju ne njeguju, koju očito puštaju da se pretvori u šikaru dokle oko seže. Doboj ponešto živahan, južno od njega na kratkom mostu zadnja entitetska zastava, no malo što vam kazuje da ste ušli u Federaciju BiH.

Zatim slijedite rijeku, Bosnu. Zbog nje i njezina toka sam i ovdje, pišem roman s prijelaza četrnaestoga u petnaesto stoljeće koji obuhvaća i zemlju bosansku u vrijeme kada su kraljevi bili Dabiša, kraljica Gruba, Ostoja i Tvrtković, a pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je formalne kraljeve smjenivao kada bi zaželio. No, njegova je zemlja bila oko Vrbasa i širila se na zapad i istok, na jug, i ni jedna ugarska vojska nije bila u stanju pobijediti ga. Bolje su sreće bile vojske koje nu u Bosnu prodirale dolinama i kanjonima rijeke Bosne gdje Hrvoja nije bilo i mnogi su vitezovi poubijani, posebno masovno oni koji su poslije izgubljene bitke odvedeni u Dobor i ondje masakrirani pa bačeni preko bedema u rijeku.

Tu rijeku, znači, slijedim sve do Zenice, vijuga ona, a i cesta uz nju, ponegdje se vode šire, ponegdje sužavaju u kanjon – velika, silna rijeka iz koje na trenutke izrone srebrni i nejaki embriji slapova, kojih nema. A kada se kanjon mjestimice širi u udolinama, nema takvoga mjesta gdje ne žive ljudi i marljivo obrađuju povrtnjake ili manje njive, cesta je dobra i prometna, jedan posve drugi svijet. Tako do Zenice, odakle nova autocesta vodi do Sarajeva, skraćuje nekad dug put za šest kovertibilnih maraka i ide do u sam grad. U Ilidži skrećem uz novu novcatu veliku džamiju prema hotelu čiji naziv podsjeća na rimska vremena u duvanjskom kraju. Čekaju me ljudi iz udruge Libertas, koji su me i pozvali u Sarajevo. Svojevrsna oaza. Prije ratne tragedije ondje su živjeli, u Ilidži i Stupu najviše Hrvati i nešto Srba, sada je Hrvata mnogo manje ili nimalo, – zemlju i kuće kupuju Arapi i Turci, baš taj im je dio Sarajeva očito privlačan.

Sarajevo se neumitno orijentalizira

Sarajevo se neumitno orijentalizira, sav je život u gradu podređen islamskim blagdanima. Automobil ostavljam na čuvanom hotelskom parkiralištu, ne bih s njim do centra jer su vremena nesigurna pa uzimam taksi. Zadnji sam put bio u Sarajevu prije četrdeset godina, kažem to i taksistu koji se snebiva i odmah pretvara u vodiča, kazuje mi što je što i gdje je što, čega više nema i odakle se sve pucalo na nesretni opkoljeni grad koji se u međuvremenu pridignuo, sagrađene i nove zgrade, široke avenije, a najstariji dio čini mi se da je onakav kakvoga se sjećam, pa i Baščaršija premda čevapčići nisu što su bili. Oko deset je navečer, puna Baščaršija domaćih i turista, i „autohtonih“ i uvezenih, žene pokrivenih glava i nepokrivene, oko pola jedanest spuštaju se u čaršiju ljepotice tako sređene kao da su upravo izašle iz turskih sapunica, haljine crvene ili bijele sa srebrnim trakama. Sjedim, pijem kavu, to jest kafu i sve mislim da to nije tek tako, da se tu radi o pomno režiranoj promidžbi turske, erdoganovske kuhinje (halal), nisu haljine za izlazak nego kostimi sulejmanski na rubnom dijelu turskoga imperija, u bosanskom pašaluku.

No, kada idem prema praznom stajalištu taksiju, nastaje neki metež i postajem radoznalim promatračem. Detalj je to velike nevolje koja upravo muči Sarajevo i ne samo Sarajevo – stigli preko Grčke i Albanije imigranti, viđam ih posvuda, lutaju ali se najviše okupljaju blizu Vijećnice u kojoj se , čitam poslije, održava bečki bal, Austrijanci i sarajevska elita plešu valcer. A u blizini mnoštvo mladih, tamnoputnih muškaraca za koje se ne zna odakle su. Baš tako. Samo deset posto njih daje podatke o sebi, piše „Oslobođenje“, list koji inače ima stare navade. „Naša omladina odlazi“, kaže list, „a dolazi strana za koju se ne zna odakle je.“ Radi se o sigurnosnom pitanju, pametno zaključuje kolumnist, policija jednostavno nema snagu ni moć nad tom sve većom imigrantskom rijekom, koja uvelike cilja i na Hrvatsku, pa je osim Sarajeva i još ponegdje, imigrantska mladež otkrila Kladušu i Cazin odakle se Hrvatska lijepo vidi, njezin najuži dio preko kojega bi htjeli do Slovenije i dalje na zapad.

Trijalističke ideje prijestolonasljednika Ferdinanda

Nekoliko koraka niže Baščaršije na uglu manje ulice i duge ulice Kulina bana koja se proteže uz Miljacku, nalazi se Muzej Sarajeva, a u njegovim se izlozima vrte fotografije iz vremena atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju, ispod jedne fotografije piše da je snimljena sekundu prije atentata koji je izvršen upravo na tom mjestu, o čemu svjedoči i ploča na kojoj se spominje Gavrilo Princip. Ispod rečenih muzejskih fotografija postoje prijevodi na njemački i engleski i još poneke jezike, u njima se Princip naziva assasinom. I jedna zanimljivost koja se obično ispušta iz vida: samo četiri godine prije atentata, u Sarajevu je boravio car i kralj Franjo Josip koji očito nije bio interesantan velikosrpskim ubojicama, mnogo manje nego Ferdinand s njegovim trialističkim idejama koje bi na stanovit način značile i drukčiju sudbinu Bosne i Hercegovine od one koju je dočekala.

A ja sam čekao tramvaj i nisam dočekao pravi, puno bučnih mladih ljudi, očito „autohtonih“, petak je navečer i izašli su u provod, ne mogu se oteti dojmu da tu nema alkohola i droge, no nije moje da sudim. Ipak hvatam taksi, nakon što se jedan zaustavio i odbio me primiti s riječima „Moram i ja malo odmoriti“, izađe i zapali cigaretu. No zaustavlja se drugi, taksist vrlo razgovorljiv, kad čuje odakle sam otvara dušu i izlaže svoju političku filozofiju, napola Hrvat po majci, napola musliman, nabraja rodbinu koje više nema i onu koju ima posvuda, po Hrvatskoj i drugim europskim zemljama, gnjevan i sada zbog ratnih zbivanja, „a što da mene razrežu napola“, kaže, a rasap Jugolsavije tumači na svoj način: „Vidiš, bili smo prejaki“, veli on meni, „pa su nas ovi izvana rastresli, razmrvili, da mogu s nama vladati.“ Pristojno kimam glavom i prelazim na Uber, koji se još nije dokotrljao do Sarajeva. „Ma znaš, ako to dođe“ , veli, stavit ćemo mu mi u kola neku lijepu djevojku, da ju vozi do mjesta gdje ćemo ga sačekati nas tri, četiri ima da ga sataremo…“ No da, od Baščaršije do Ilidže tri puta više maraka nego od Sarajeva do Zenice.

Koncert pjesama pisanih za djecu

U subotu koncert novih pjesama pisanih za djecu, ja sam u žiriju, kažu mi da sam predsjednik žirija, ali odbijam da i službeno budem, nikada se ne zna. Tu je, u žiriju, valjda zbog ravnoteže i još jedno staro lice iz prošlih vremena, Minja Subota, koji se kreće od Banje Luke do Trebinja i otkriva mi što nisam znao, naime da Rusi – nakon što su štošta pokupovali u Crnoj Gori, a više im ondje nije ugodno kao nekada, sve više dolaze u Trebinje i ondje kupuju kuće: do mora im je dvadeset pet kilometara, samo se spuste i kupaju. U hrvatskom moru. Da, Rusi su se u srpskom entitetu pozicionirali bolje nego u Srbiji, šire se na sve strane, preuzimaju…. Usputni razgovori, ali koncert na kojemu nastupaju djeca, gotovo bez iznimke djevojčice, privlači brojnu publiku. Glasovi, glazbeni darovi kakvi se rijetko čuju i viđaju, a žiri kojemu navodno predsjedam, dodjeljuje prvu nagradu malenim sestrama iz Zagreba. Koncert je pod pokroviteljstvom „Podravke“, njezin se Medo stalno kreće po pozornici.

U nedjelju ujutro uz kavu opet „Oslobođenje“. Na prvoj stranici piše „Bleiburg treba zabraniti“. Pažnja i ljubav lista usmjereni su prema omanjoj hrpi idiota koji su priredili kontrakomemoraciju. Na unutarnjim stranicama ipak korektno izvješće s Bleiburga, spominje se i imam koji je našao poveznicu Bleiburga i Srebrenice, premda je, istine radi, četrdeset pete u komunističkim divljanjima zaglavilo mnogo više muslimana. Ponešto me peče savjest što nisam bio na Bleiburgu nego u Sarajevu, a opet mislim da na tako sterilnu, visokonadziranu komemoraciju možda ne bih ni išao. Mislim isto tako, što bi bilo da sam u bleiburškoj gužvi opazio nekog poznanina, pa podignuo desnu ruku i mahnuo mu, odveli bi me koruški policajci, a potom me izručili… Nego, u sklopu kojega Reicha je bila Koruška, kineskog ili drugog?

16.000 katolika u Sarajevu

Napuštam Sarajevo: ako je u vrijeme dolaska biskupa Stadlera bilo katolika, Hrvata, koje se moglo na prste nabrojiti, sada ih ima ponešto više, ali se broje na tisuće, a ne na desetke tisuća. Prije devedesetih bilo ih je u Sarajevu 60.000, sada ih ima 16.000.

Put natrag, uz rijeku Bosnu – rade ljudi u vrtovima i na njivama, lijep je dan, sunčan. I u Sarajevu je bilo sunčano, ali kažu da je – posebeno u prosincu – nesnosno. Smog se nadvije nad dolinom, kotlinom, kao u Pekingu, još malo pa će ljudi nositi maske, neki već i nose. A onda se bližim Bosanskom Brodu i stanem u beskrajnoj koloni negdje iznad smrdljive rafinerije u koju Rusi dopremaju smrdljivu naftu i zagađuju Slavonski Brod. Čitam: Državno odvjetništvo odbilo je tužu građanina Slavonskog Broda i ustanovilo da zagađenja nema. Ha! Hrvatsko državno odvjetništvo.

Vrućina nesnosna, pitam koliko se čeka. Dva sata. Vrte se oko automobila neki ljudi, nude duhan, a jedan će za nagradu pokazati kako se može brže doći do granice tajnim putovima. Odbijam ih. Takav granički prijelaz ne postoji u Europi, ni u Aziji ni u Africi. Toliko uzak da jedva prođe cisterna, a na izlazak iz BiH i ulazak u Hrvatskoj svi čekaju u istom redu, i cisterne i autobusi i automobili. Dva sata. No dobro, zatim sam opet na čuvenom željeznim mostu, hrvatski graničari imaju četiri trake, ali je i do njih teško doći.

Zatim Slavonija, blagoslovljena zemlja, pitoma i obrađena koliko barem seže oko.Tko bi rekao, kako je do toga došlo, za Boga miloga, da se Slavonci iseljavaju, pita se onaj tko ne zna. A i onaj tko zna.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Obrana kneza Milorada

Objavljeno

na

Objavio

Najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da će se 13. listopada u Vukovaru mirno prosvjedovati protiv nekažnjavanja ratnih zločina počinjenih za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku izazvala je u Zagrebu pravu političku buru.

Državnu vlast osobito je uznemirila neodređenost Penavine najave. Penava je jasno i razgovijetno rekao da će građani mirno prosvjedovati protiv onoga što je država ružno sagriješila „mišlju“ i „propustom“, a na pitanje komu građani pripisuju te grijehe odgovorio je neodređeno, spomenom mjerodavnih državnih ustanova: policije, obavještajnih služba, državnog odvjetništva, sudova. Državna je vlast velikodušno pohvalila njegovu plemenitu pobudu, ali istodobno ga je upozorila da bi „marginalci“ (oni što zazivaju referendume o svemu i svačemu!) mogli zamišljeni mirni prosvjed „ispolitizirati“ i pretvoriti ga u ogorčen ulični izljev bijesa protiv Vlade. Stoga je, nastojeći spriječiti moguću političku štetu, državna vlast pritiskala Penavu da odustane od prosvjeda. No, Penava se nije dao.

„Javni“ su „radnici“, kao što i dolikuje, o tomu nešto petljali u javnim priopćivalima. Pravili su se da ne razumiju što je tu prijeporno, ali nisu zaboravljali svoju dužnost. Zdušno su pozivali nezadovoljnike: Pustite „institucije sistema“ da u miru rade svoj posao!

Bilo je to pametno. Vrlo pametno, sve dok nije počelo jesensko zasjedanje Hrvatskoga [državnog] sabora. Onda je, iznenada, došlo prosvjetljenje! U saborsko predsjedništvo i u sve zastupničke klubove, stigao je zahtjev braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata da se u Saboru provede tematska rasprava o javnom djelovanju saborskoga zastupnika Milorada Pupovca. Hrvatski branitelji naime drže da Pupovac svojim javnim djelovanjem doprinosi nekažnjavanju srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, da iskazuje slijepu odanost srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i da u svijetu sramoti Republiku Hrvatsku.

Zahtjevu se ni s činjenične ni s logičke ni s političke strane nema što prigovoriti. Ali složno su ga a limine odbili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Nad njim su se javno zgrozili svi istaknutiji jugani, a bivši general Hrvatske vojske Branimir Glavaš, kojega su oni s kojima danas druguje prije desetak godina obeščastili i kao ratnog zločinca poslali na dugogodišnju robiju, taj nesretni bivši general svoju je braću po oružju prijekorno prispodobio s negdašnjim jugoslavensko-komunističkim – SUBNOR-om.

Neka im bude!

Moja neznatnost ne dijeli generalove liberalne osjećaje prema srpskomu knezu Miloradu. Ne bih se ni družio s osobama poput Pupovca, Plenkovića, Jandrokovića, Glavaša. Ne stoga što bih mislio da su oni loši ljudi. To nikako! Samo, sramežljiv sam čovjek. S njima se ipak u nečemu duboko slažem. I reći ću to, jer znam da to nikada ne bi rekao nitko tko se s Pupovcem liže: U hrvatskoj je politici knez Milorad nedužan! Nevin, poput – Snjeguljice!

Čudite se: Kako to?!

Jednostavno. Knez Milorad se uvijek bavio srpskom politikom, bilo u jugoslavenskomu ili u otvoreno velikosrpskom ruhu. Od hrvatske je politike samo živio. Mrzitelji kneza Milorada odmah će mi skočiti u usta: A opaka laž s početka Domovinskog rata da smo pokatoličili desetak tisuća srpske djece, koju je širio po inozemstvu?! Što jest, jest. Lagao je knez Milorad. Laže i danas. Laže u domovini, laže u inozemstvu. Laže beskrajno mnogo. To je ružno, knez Milorad tako bez prestanka vrijeđa Boga jer krši Njegovu zapovijed.

Ali i za to ima olakotnih okolnosti napretek. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić složio ih je nekoliko u pohvalnicu laži koja zvuči uznosito poput Himna ljubavi sv. Pavla. „Mi“, veli Ćosić, „lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.“

Knez Milorad je, nema sumnje, darovit i utjecajan lažljivac. Potvrđuje to i nedavna karikatura u mariborskoj Večeri nadahnuta njegovim lažima: Jean-Claude Junkcker stoji u plićaku Savudrijske vale u vojničkoj odori pod ustaškom kacigom i viče: Za dom spremni! Karikatura je uobličena kao poštanska marka, a na njoj piše: Nezavisna Država Hrvatska. Ustaštvo se, hoće reći slovenski karikaturist, nije preporodilo samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zahvatilo je i sam Bruselj.

Lijepo. Bruselj se ne će naljutiti. Jer Bruselj ljubi kneza Milorada i njegove mudrosti. Da Bruselj nije nakon izbora god. 2003. dr. sc. Ivi Sanaderu priprijetio da za Hrvatsku nema članstva u Europskoj uniji ako ne uključi kneza Milorada i njegove Srbe u hrvatsku državnu vlast, danas bi knez Milorad bio nevažno političko biće u Hrvatskoj. Mogao bi se samo grozno kostrušiti kada ga Predsjednica nazove – političkim Hrvatom. Ovako, Bruselj je Milorada Pupovca pozvao za svoga svetca, i knez se je Milorad izlegao iz Sanaderove eurohrvatske maksime: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“

A nije knezu Miloradu lako. On je žrtvovao svoj obraz za dobrobit srpske narodne manjine u Hrvatskoj. A takvo što učinio je u Hrvatskoj samo još vrli energetičar Ivan Vrdoljak. On je, kako sam reče, žrtvovao svoj obraz za obrazovnu dobrobit naše djece. A žrtve treba štovati.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, ostavite na miru kneza Milorada. Hodite 13. listopada u Vukovar i odande pitajte Andreja Plenkovića tko koga u Hrvatskoj „suhim zlatom plaća“ i sve što vas zanima o njegovim poslijeizbornim „stečevinama“. To je vaše demokratsko pravo.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Demokracije u Hrvatskoj – nema

Objavljeno

na

Objavio

Pravi uzrok svih naših zala, sve naše otužnosti, znaš li koji je? Demokracija, dragi moj, demokracija, odnosno vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama jednoga, on zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge.

No kada mnogi vladaju, onda misle samo na to da zadovolje sami sebe, tako dolazimo zapravo do najodvratnije tiranije. Najodvratnije zato što se zamaskirala slobodom.
Ovo nije napisao ni politolog ni sociolog, ni teoretičar društva bilo koje fele, autor je pisac, jedan od najvećih, Luigi Pirandello.

Pirandello, koji je cijeli svoj vijek posvetio analizi privida, “programatskim” djelom, dramom čiji naslov govori sve – “Tako je, ako vam se čini”, nije bio protivnik demokracije, on je samo bio protivnik svakog privida, bilo na antropološkoj razini (roman “Jedan, nitko i sto tisuća”), tako i na društvenoj pa onda, logično, i političkoj. U tom smislu ni ovo nije tekst protiv demokracije, nego protiv privida, u korist demokracije, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Prijevara

Kako je počelo novo zasjedanje Hrvatskog sabora, kako su na djelu stalno neka preslagivanja, a u SDP-u počela jesenska rasprodaja, govoriti o demokraciji može samo slijepac ili Lovro Kuščević. A možda i Saucha. Ili Glavaš… I Ronko bi dobro došao. Pa i Milanka Opačić, koja čak ne plaća svojoj (bivšoj) stranci članarinu jer je i tako stranci “previše dala”, ma što to značilo.

Zato o demokraciji u Hrvatskoj ne mogu pisati ozbiljno, počevši već od činjenice da je ova vlada i vladajuća većina prijevara demokracije i volje birača. No to ne znači da ću pisati neozbiljno, neutemeljeno, pa i u znanstvenom smislu. Jer ako liberal, ozbiljni mislilac, Carl Popper može reći kako “demokracija ne može postojati ako se televizija ne stavi pod kontrolu”, a svi u tome vide samo cinizam osvjedočenog demokrata, onda neka dođu u Hrvatsku nakon svakih izbora, nakon kojih prvo što vladajući naprave je invazija na HRT. Popper, dakle, zna što govori.

Velika je predrasuda da je demokratsko ponašanje samo ljudski prerogativ. Ne, mnoge životinjske vrste demokratičnije su od ljudi. Dozovimo u pamet izjavu, sada već famoznu, “kud Ivo, tud i ja”, koja oslikava krutu zbilju naše tzv. demokracije, i usporedimo je s ponašanjem čopora u nekih sisavaca.

Javno su dostupna znanstvena istraživanja iz područja zoologije i sociobiologije koja kažu kako mnoga životinjska krda, rekli bismo stranke na ljudskom području, ključne odluke donose većinom i ne slijede slijepo šefa čopora.

Kod nekih vrsta, kao što su gorile, slonovi ili babuni, verificirano je da kod ključnih odluka o smjeru kretanja ili premještanja staništa, slikovito govoreći, prema lijevo, desno ili centru, odluka se donosi kada je većina u suglasju, a ne kada se glava čopora digne i krene. Nema kud Ivo, Zoki, Andrej…, tud i ja.

Čelna gorila, šef čopora i te kako vodi računa o mišljenju svoje “baze”. U tom smislu u ljudskim demokracijama bilježimo regresiju. Dobro, možemo reći da to kod životinja nije produkt slobode, promišljanja, već goli instinkt za preživljavanjem. No je li slijepo slijeđenje vođa u politici na principu “kud taj i taj, tud i ja” nešto drugo od golog instinkta za preživljavanjem?

Nije li Desmond Moris u pravu kada čovjeka definira kao majmuna kojemu je opala dlaka? Jesu li takva ljudska ponašanja proizvod aksiološkog usmjerenja, ideje, misli, slobode ili instinkta za preživljavanjem? Jednako tako, što se bilo gorila bilo nekih drugih sisavaca tiče, oni su puno manje okrutni prema šefu čopora jer mu dok je živ ne zabijaju nož u leđa, a mužjaci za vlast u čoporu kreću tek nakon njegove smrti, a ne nakon što su ga ubili ili izbacili iz “stranke”.

Trgovina

Ono što mi nazivamo demokracijom zapravo treba nazvati onako kako se to zove u drugim područjima – trgovina. Kao što smo dozvali Pirandella u razbijanju privida, Popperov cinizam s televizijom, demokraciju kao trgovinu prepoznao je odavno Rousseau rekavši: “Demokracija može postojati samo tamo gdje nema nitko toliko bogat da bi kupio nekoga ni toliko siromašan i jadan da bi se prodao.” Nažalost, u nas je i jednih i drugih u izobilju.

Na kraju stoga jedan konstruktivan prijedlog. Smatram da bi demokraciju iz Sabora trebalo premjestiti na Njuškalo. I uvesti oglase. I ovako slagati vlast i vladajuću većinu: “Političar u najboljim godinama traži novu stranku iz vlasti u zamjenu za obustavu kaznenog postupka. Primam samo ozbiljne ponude.”

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari