Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pogled u Bosnu

Objavljeno

na

Naslov asocira na Matiju Mažuranića, putopisca iz slavne loze Mažuranića, koji se u svoje doba potucao po Bosni i otkrivao suvremenicima u Hrvatskoj svijet njima nepoznat. No, ja sam na mostu između dva Broda mislio na biskupa Stadlera koji je u Bosnu doduše ušao po cičoj zimi i duboku snijegu, pa tako sve do Sarajeva gdje ni crkve nije bilo, ni biskupskoga dvora, nego je morao unajmiti stan kod nekoga židovskog trgovca. A u Sarajevu je bilo toliko katolika da ih se na prste moglo izbrojiti.

Mazurnic Pogled u Bosnu

Visim, znači, na mostu i beskrajno dugo čekam na ulazak u Bosnu, to jest u entitet kojemu je Dayton dao srpsko ime, gledam prema zgradama i nastojim naći pogledom zgradu u kojoj je živjela moja sestra biokemičarka s mužem inženjerom u čuvenoj rafineriji, djeca njihova već odrasla u onim danima kada je obitelj među zadnjima morala bježati preko istoga ovog mosta, napuštajući stan i noseći u automobilu nešto uspomena i ništa drugo. Hrvatski policajci su mi pažljivo pregledali putovnicu, srpskorepublikanski na drugoj strani nisu ju ni pogledali, gužva je velika, nema zastave države BiH, samo entitetske i veliki natpis koji vam daje do znanja kamo ste dospjeli. Ćirilice i tu i na putu do Dervente ima samo na većim putokazima, ostalo je uglavnom latinično, ploča na jednom mjestu skromno spominje Sarajevo, ali već na obližnjem raskrižju nestaje i umjesto nje se pojavljuje Beograd, vjerovali ili ne. Stranca to može zbuniti, ne i mene. Poznajem otprilike taj kraj, iz nekoga drugog vremena.

Pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Do Dervente, a i južnije gotovo sve do Doboja sve je zaraslo i zapušteno, sada već stare ruševine guta grmlje, stablo visoko već petnaestak metara naselilo se u negdašnju spavaću sobu protjeranog ili ubijenog Hrvata, tek tu i tamo nove kuće i novi vlasnici, zemlja neobrađena ili tek poneko krumpirište, što li, cesta na nekim dijelovima krpa do zakrpe. Ma što im vrijedi zaposjedanje zemlje koju ne njeguju, koju očito puštaju da se pretvori u šikaru dokle oko seže. Doboj ponešto živahan, južno od njega na kratkom mostu zadnja entitetska zastava, no malo što vam kazuje da ste ušli u Federaciju BiH.

Zatim slijedite rijeku, Bosnu. Zbog nje i njezina toka sam i ovdje, pišem roman s prijelaza četrnaestoga u petnaesto stoljeće koji obuhvaća i zemlju bosansku u vrijeme kada su kraljevi bili Dabiša, kraljica Gruba, Ostoja i Tvrtković, a pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je formalne kraljeve smjenivao kada bi zaželio. No, njegova je zemlja bila oko Vrbasa i širila se na zapad i istok, na jug, i ni jedna ugarska vojska nije bila u stanju pobijediti ga. Bolje su sreće bile vojske koje nu u Bosnu prodirale dolinama i kanjonima rijeke Bosne gdje Hrvoja nije bilo i mnogi su vitezovi poubijani, posebno masovno oni koji su poslije izgubljene bitke odvedeni u Dobor i ondje masakrirani pa bačeni preko bedema u rijeku.

Tu rijeku, znači, slijedim sve do Zenice, vijuga ona, a i cesta uz nju, ponegdje se vode šire, ponegdje sužavaju u kanjon – velika, silna rijeka iz koje na trenutke izrone srebrni i nejaki embriji slapova, kojih nema. A kada se kanjon mjestimice širi u udolinama, nema takvoga mjesta gdje ne žive ljudi i marljivo obrađuju povrtnjake ili manje njive, cesta je dobra i prometna, jedan posve drugi svijet. Tako do Zenice, odakle nova autocesta vodi do Sarajeva, skraćuje nekad dug put za šest kovertibilnih maraka i ide do u sam grad. U Ilidži skrećem uz novu novcatu veliku džamiju prema hotelu čiji naziv podsjeća na rimska vremena u duvanjskom kraju. Čekaju me ljudi iz udruge Libertas, koji su me i pozvali u Sarajevo. Svojevrsna oaza. Prije ratne tragedije ondje su živjeli, u Ilidži i Stupu najviše Hrvati i nešto Srba, sada je Hrvata mnogo manje ili nimalo, – zemlju i kuće kupuju Arapi i Turci, baš taj im je dio Sarajeva očito privlačan.

Sarajevo se neumitno orijentalizira

Sarajevo se neumitno orijentalizira, sav je život u gradu podređen islamskim blagdanima. Automobil ostavljam na čuvanom hotelskom parkiralištu, ne bih s njim do centra jer su vremena nesigurna pa uzimam taksi. Zadnji sam put bio u Sarajevu prije četrdeset godina, kažem to i taksistu koji se snebiva i odmah pretvara u vodiča, kazuje mi što je što i gdje je što, čega više nema i odakle se sve pucalo na nesretni opkoljeni grad koji se u međuvremenu pridignuo, sagrađene i nove zgrade, široke avenije, a najstariji dio čini mi se da je onakav kakvoga se sjećam, pa i Baščaršija premda čevapčići nisu što su bili. Oko deset je navečer, puna Baščaršija domaćih i turista, i „autohtonih“ i uvezenih, žene pokrivenih glava i nepokrivene, oko pola jedanest spuštaju se u čaršiju ljepotice tako sređene kao da su upravo izašle iz turskih sapunica, haljine crvene ili bijele sa srebrnim trakama. Sjedim, pijem kavu, to jest kafu i sve mislim da to nije tek tako, da se tu radi o pomno režiranoj promidžbi turske, erdoganovske kuhinje (halal), nisu haljine za izlazak nego kostimi sulejmanski na rubnom dijelu turskoga imperija, u bosanskom pašaluku.

No, kada idem prema praznom stajalištu taksiju, nastaje neki metež i postajem radoznalim promatračem. Detalj je to velike nevolje koja upravo muči Sarajevo i ne samo Sarajevo – stigli preko Grčke i Albanije imigranti, viđam ih posvuda, lutaju ali se najviše okupljaju blizu Vijećnice u kojoj se , čitam poslije, održava bečki bal, Austrijanci i sarajevska elita plešu valcer. A u blizini mnoštvo mladih, tamnoputnih muškaraca za koje se ne zna odakle su. Baš tako. Samo deset posto njih daje podatke o sebi, piše „Oslobođenje“, list koji inače ima stare navade. „Naša omladina odlazi“, kaže list, „a dolazi strana za koju se ne zna odakle je.“ Radi se o sigurnosnom pitanju, pametno zaključuje kolumnist, policija jednostavno nema snagu ni moć nad tom sve većom imigrantskom rijekom, koja uvelike cilja i na Hrvatsku, pa je osim Sarajeva i još ponegdje, imigrantska mladež otkrila Kladušu i Cazin odakle se Hrvatska lijepo vidi, njezin najuži dio preko kojega bi htjeli do Slovenije i dalje na zapad.

Trijalističke ideje prijestolonasljednika Ferdinanda

Nekoliko koraka niže Baščaršije na uglu manje ulice i duge ulice Kulina bana koja se proteže uz Miljacku, nalazi se Muzej Sarajeva, a u njegovim se izlozima vrte fotografije iz vremena atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju, ispod jedne fotografije piše da je snimljena sekundu prije atentata koji je izvršen upravo na tom mjestu, o čemu svjedoči i ploča na kojoj se spominje Gavrilo Princip. Ispod rečenih muzejskih fotografija postoje prijevodi na njemački i engleski i još poneke jezike, u njima se Princip naziva assasinom. I jedna zanimljivost koja se obično ispušta iz vida: samo četiri godine prije atentata, u Sarajevu je boravio car i kralj Franjo Josip koji očito nije bio interesantan velikosrpskim ubojicama, mnogo manje nego Ferdinand s njegovim trialističkim idejama koje bi na stanovit način značile i drukčiju sudbinu Bosne i Hercegovine od one koju je dočekala.

A ja sam čekao tramvaj i nisam dočekao pravi, puno bučnih mladih ljudi, očito „autohtonih“, petak je navečer i izašli su u provod, ne mogu se oteti dojmu da tu nema alkohola i droge, no nije moje da sudim. Ipak hvatam taksi, nakon što se jedan zaustavio i odbio me primiti s riječima „Moram i ja malo odmoriti“, izađe i zapali cigaretu. No zaustavlja se drugi, taksist vrlo razgovorljiv, kad čuje odakle sam otvara dušu i izlaže svoju političku filozofiju, napola Hrvat po majci, napola musliman, nabraja rodbinu koje više nema i onu koju ima posvuda, po Hrvatskoj i drugim europskim zemljama, gnjevan i sada zbog ratnih zbivanja, „a što da mene razrežu napola“, kaže, a rasap Jugolsavije tumači na svoj način: „Vidiš, bili smo prejaki“, veli on meni, „pa su nas ovi izvana rastresli, razmrvili, da mogu s nama vladati.“ Pristojno kimam glavom i prelazim na Uber, koji se još nije dokotrljao do Sarajeva. „Ma znaš, ako to dođe“ , veli, stavit ćemo mu mi u kola neku lijepu djevojku, da ju vozi do mjesta gdje ćemo ga sačekati nas tri, četiri ima da ga sataremo…“ No da, od Baščaršije do Ilidže tri puta više maraka nego od Sarajeva do Zenice.

Koncert pjesama pisanih za djecu

U subotu koncert novih pjesama pisanih za djecu, ja sam u žiriju, kažu mi da sam predsjednik žirija, ali odbijam da i službeno budem, nikada se ne zna. Tu je, u žiriju, valjda zbog ravnoteže i još jedno staro lice iz prošlih vremena, Minja Subota, koji se kreće od Banje Luke do Trebinja i otkriva mi što nisam znao, naime da Rusi – nakon što su štošta pokupovali u Crnoj Gori, a više im ondje nije ugodno kao nekada, sve više dolaze u Trebinje i ondje kupuju kuće: do mora im je dvadeset pet kilometara, samo se spuste i kupaju. U hrvatskom moru. Da, Rusi su se u srpskom entitetu pozicionirali bolje nego u Srbiji, šire se na sve strane, preuzimaju…. Usputni razgovori, ali koncert na kojemu nastupaju djeca, gotovo bez iznimke djevojčice, privlači brojnu publiku. Glasovi, glazbeni darovi kakvi se rijetko čuju i viđaju, a žiri kojemu navodno predsjedam, dodjeljuje prvu nagradu malenim sestrama iz Zagreba. Koncert je pod pokroviteljstvom „Podravke“, njezin se Medo stalno kreće po pozornici.

U nedjelju ujutro uz kavu opet „Oslobođenje“. Na prvoj stranici piše „Bleiburg treba zabraniti“. Pažnja i ljubav lista usmjereni su prema omanjoj hrpi idiota koji su priredili kontrakomemoraciju. Na unutarnjim stranicama ipak korektno izvješće s Bleiburga, spominje se i imam koji je našao poveznicu Bleiburga i Srebrenice, premda je, istine radi, četrdeset pete u komunističkim divljanjima zaglavilo mnogo više muslimana. Ponešto me peče savjest što nisam bio na Bleiburgu nego u Sarajevu, a opet mislim da na tako sterilnu, visokonadziranu komemoraciju možda ne bih ni išao. Mislim isto tako, što bi bilo da sam u bleiburškoj gužvi opazio nekog poznanina, pa podignuo desnu ruku i mahnuo mu, odveli bi me koruški policajci, a potom me izručili… Nego, u sklopu kojega Reicha je bila Koruška, kineskog ili drugog?

16.000 katolika u Sarajevu

Napuštam Sarajevo: ako je u vrijeme dolaska biskupa Stadlera bilo katolika, Hrvata, koje se moglo na prste nabrojiti, sada ih ima ponešto više, ali se broje na tisuće, a ne na desetke tisuća. Prije devedesetih bilo ih je u Sarajevu 60.000, sada ih ima 16.000.

Put natrag, uz rijeku Bosnu – rade ljudi u vrtovima i na njivama, lijep je dan, sunčan. I u Sarajevu je bilo sunčano, ali kažu da je – posebeno u prosincu – nesnosno. Smog se nadvije nad dolinom, kotlinom, kao u Pekingu, još malo pa će ljudi nositi maske, neki već i nose. A onda se bližim Bosanskom Brodu i stanem u beskrajnoj koloni negdje iznad smrdljive rafinerije u koju Rusi dopremaju smrdljivu naftu i zagađuju Slavonski Brod. Čitam: Državno odvjetništvo odbilo je tužu građanina Slavonskog Broda i ustanovilo da zagađenja nema. Ha! Hrvatsko državno odvjetništvo.

Vrućina nesnosna, pitam koliko se čeka. Dva sata. Vrte se oko automobila neki ljudi, nude duhan, a jedan će za nagradu pokazati kako se može brže doći do granice tajnim putovima. Odbijam ih. Takav granički prijelaz ne postoji u Europi, ni u Aziji ni u Africi. Toliko uzak da jedva prođe cisterna, a na izlazak iz BiH i ulazak u Hrvatskoj svi čekaju u istom redu, i cisterne i autobusi i automobili. Dva sata. No dobro, zatim sam opet na čuvenom željeznim mostu, hrvatski graničari imaju četiri trake, ali je i do njih teško doći.

Zatim Slavonija, blagoslovljena zemlja, pitoma i obrađena koliko barem seže oko.Tko bi rekao, kako je do toga došlo, za Boga miloga, da se Slavonci iseljavaju, pita se onaj tko ne zna. A i onaj tko zna.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SRPSKI NAZICAM I HRVATSKA ŠUTNJA

Objavljeno

na

Objavio

blic.rs

Pepeo vođe američkih neonacista Davida Edena Lane-a (koji je idol mnogim današnjim pokretima ove vrste u Europi i svijetu) nakon njegove smrti razasut je u 14 „arijevskih“ zemalja među kojima je i Srbija.

Učinili su to poklonici ovog zločinca u studenome 2008. godine, a ceremonijal je obavila srpska neonacistička organizacija „Krv i čast“ – i u znak sjećanja na taj „istorijski trenutak“ napravili su prigodnu skupnu fotografiju kraj simboličnog groba s velikim kamenim pravoslavnim križem i natpisom u slavu svoga uzora koji je umro u zatvoru (2007. godine) nakon što je bio osuđen na ukupno 190. godina robije.

Na svome internet sajtu ova je ekstremna organizacija objavila fotografije s obreda uz prigodni tekst i veličanje rasističkih ideje koje su bile spiritus movens Davida Lane-a, ali su isto tako i sastavnice njihovog programa uz pomoć kojega planiraju stvoriti „rasno čistu i zdravu Srbiju“.

O tom događaju svojedobno je srbijanski portal Espreso rs ovako izvijestio:

„Na sajtu među ostalim piše: ‘Po želji Dejvida Lejna pred smrt, njegovo telo je spaljeno i podeljeno na 14 delova koji su poslati arijevskim nacijama širom sveta da prospu njegov pepeo u ime zajedničke ideje cele naše rase i solidarnosti u borbi za arijevski opstanak.

Srpska ‘Krv i čast divizija’ imala je tu čast da bude deo ispunjenja njegove želje. Nakon održanog govora i odavanja pošte minutom ćutanja, posmrtni pepeo je posut po našoj srpskoj zemlji, dok su naša srca ponosno kucala sećajući se velikih dela Davida Lejna.’“ 

(https://www.espreso.rs/vesti/drustvo/173443/prosut-pepeo-vodje-nacista-dejvida-lejna-u-srbiji)

 Pretpostavlja se da su srpski neonacisti ovu za njih vrlo važnu stvar obavili u „Vrtu sećanja“ (na Novom groblju u Beogradu), ili na nekoj „nepoznatoj lokaciji“.

Analitičari društvenih zbivanja u Srbiji tvrde kako tu država nije u stanju učiniti ništa na zaustavljanju širenja rasističke i neonacističke propagande putem interneta, budući da su najaktivnije organizacije koje u tom smislu djeluju („Nacionalni stroj“ i „Rasonalisti“) „umrežene s međunarodnim grupama, a server njihovih sajtova je u SAD-u“.

 Slučajno ili ne, ne spominje se organizacija „Krv i čast“ (koja se ne rijetko naziva i „Krv i čast divizija“) iako je ova neonacistička družina jedna od najaktivnijih u Srbiji. Formirana je 1995. godine, a 2003. je u okviru nje ustrojena borbena skupina „Combat 18“ (broj „18“ predstavlja prvo i osmo slovo abecede što simbolizira inicijale Adolfa Hitlera). Kako kažu upućeni u Srbiji, ono što „Combat 18“ čini opasnim, jeste priljev novčanih sredstava iz međunarodnih izvora koji rade na financiranju nacističke propagande.

Dakako, ovo nije jedina neonacistička organizacija u Srbiji.

Vrlo sličan program imaju ili su imale mnoge bivše i sadašnje organizacije ustrojene kao „građanska udruženja“ ili one koje djeluju konspirativno, bez formalne hijerarhije i ne traže registraciju („Obraz“, „Rasonalisti“, „Nacionalni stroj“, „Dveri srpske“ – kasnije „Srpski sabor Dveri“, „Skinhedi“ itd.), od kojih su neke (poput „Srpskog sabora Dveri“) postale i parlamentarne stranke.

Tu je, naravno i Šešeljeva Srpska radikalna stranka koja je u suštinskom smislu jednako nacistička i rasistička kao i bilo koja od spomenutih organizacija, budući da se i njezina ideologija zasniva na „svetosavskom nacionalizmu“, teoriji srpske „nad-rase“ i ideologiji etnički čiste „Velike Srbije“ – što se u suštinskom smislu uklapa u neonacistički ideološki okvir.Daleko nisu odmakle i Vučićeva Srpska napredna stranka i Dačićeva Socijalistička partija Srbije – sve su one, kao i Srpski sabor Dveri potekle iz istog legla, s istog izvorišta, nadahnute velikosrpskom ideologijom.

Srbija je premrežena ekstremnim strankama, pokretima i organizacijama.

O svemu tomu tamo se, naravno, šuti. Oni kriju svoje prljavštine kao zmija noge. I svijetu se predstavlja kao „antifašistička“!? Vučić, Dačić i Nikolić vode iste ove ekstremiste (četnike i neonaciste) na Crveni trg u Moskvu, kako bi u ime Srbije odali počast „Velikoj oktobarskoj revoluciji“ ili „Danu pobjede nad fašizmom“!?

Kod njih se ne diže galama o „fašizaciji“ društva čak ni kad su u pitanju ozbiljne stvari poput nasilja na ulicama, gdje nacisti ubijaju ljude druge nacije, rase ili vjere, javno na ulicama slave rođendane svojih idola (Hitlera, Eichmanna, Hessa…), ni onda kad toljagama prebijaju neistomišljenike, divljaju, lupaju i lome po gradovima!

Oni su „antifašisti“ – svi u kompletu; oni koji slave nacizam, četništvo, svetosavlje, traže „naplatu duga u krvi“, sanjaju o „oslobađanju svoje ‘republike srpske krajine’“ za koju kažu da je „privremeno okupirana od ustaša“, oni koji organiziraju lov na Tomislava Žigmanova čim spomene položaj Hrvata u Vojvodini i Srbiji ili njihova prava!?

I uz sve to Srbija ne miruje nego optužuje sve oko sebe, pogotovu nas Hrvate.

I tu joj na ruku idu svi oni koji upiru prstom u svaki grafit u Hrvatskoj, u svaku kapu „nalik ustaškoj“, svi za koje je pozdrav „Za dom spremni“ krunski dokaz hrvatske „fašistoidne naravi“, a nesretni Keleminec sa svojih nekoliko čudaka oličenje „ustaške Crne legije“!?

U isti rog s Vulinom, Šešeljem i Vučićem pušu svi koji Thompsona prozivaju „ustašom“, nabacuju se blatom na Bleiburg a u isto vrijeme čuvaju lažni mit o Jasenovcu i svojski se trude da ovaj narod i dalje drže zarobljenikom svojih bolesnih opsesija.

Čak se i spaljivanje jednog šovinističkog smeća od novina kao što su srpske ‘Novosti’ proglašava „ekstremizmom“, a nitko ne čini ništa kako bi se obuzdala otrovna i primitivna, rasistička mržnja koja otuda kulja i neštedimice se prosipa po hrvatskom narodu i njegovim svetinjama!

Jesmo li mi Hrvati osuđeni na vječitu šutnju i moramo li se praviti da smo gluhi i slijepi – samo da bi ugodili onima koji nam rade o glavi?

Ima li koga u Hrvatskoj da i jednima i drugima (i nacistima u Srbiji i ovim našim domaćim crvenim fašistima) konačno začepi usta i kaže „popu pop“ a „bobu bob“?

Je l’ već dosta te perverzije!?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Horor-scenarij – poljoprivreda bez poljoprivrednika

Objavljeno

na

Objavio

Poljoprivreda pretvorena u agrobiznis na matrici Rockfeller–Harvarda biva globalizirana zahvaljujući Ugovorima (GATT) o liberalizaciji tržišta, sklopljenima u Urugvaju krajem osamdesetih

Izrađena je medicinska studija i neka ćemo zanimanja koja više ne postoje, poput radnika u rudnicima, ukinuti, a druga ćemo prilagoditi potrebama 21. stoljeća.

Tu strašnu rečenicu o rudnicima koji zbog razvoja tehnologije ne trebaju rudare, a koju je prošlog tjedna izgovorio ministar rada i mirovinskog sustava Marko Pavić, nitko nije uzeo kao dramatičnu. Ne što se rudara tiče, nego ogromnog broja zanimanja koja se, na kraju krajeva, tiču svakoga od nas, ne samo radnog mjesta nego i našeg zdravlja.

Vrsta u izumiranju

Mi smo poljoprivredni kraj u kojem selo i poljoprivreda, pa onda i poljoprivrednici, propadaju, izumiru, a nisu rudari. Zato ostavimo na miru pokojne rudare, jer uskoro slijede i karmine za poljoprivrednike. Hrvatsko selo i poljoprivrednik samo su dio globalnog procesa vrste u izumiranju. William Engdahl davno je uočio taj proces u SAD–u. Brojke su jasne.

Godine 1950. SAD je imao 151 milijun i 132 tisuće stanovnika, od kojih je bilo 25 milijuna i 58 tisuća poljoprivrednika, dakle, oko 12 posto ukupne radne snage. U to vrijeme u SAD–u djeluje 5 milijuna i 388 tisuća poljoprivrednih gospodarstva koja prosječno obrađuju 87 hektara.

Četrdeset godina poslije, 1990., SAD ima 261 milijun i 423 tisuće stanovnika, od kojih manje od 3 milijuna poljoprivrednika, samo 2,6 posto ukupne radne snage. Broj poljoprivrednih gospodarstava pao je na 2 milijuna 143 tisuće, a prosječan broj hektara po gospodarstvu skočio je na gotovo 187. Oko 23 milijuna seljaka bilo je prisiljeno odseliti se u urbana područja. Mnoga područja su, kao i kod nas u Slavoniji, opustjela.

Što se dogodilo? Pojavila se Zaklada Rockfeller, koja je uložila ogromne novce u Harvard Bussines School na projektu industrijalizacije poljoprivrede, odnosno u pretvaranje poljoprivrede u agrobiznis na modelu Rockfellerovog biznis-carstva. Nakon pedesetih godina prošlog stoljeća uzgoj je svinja, krava, goveda, peradi… industrijaliziran.

Pilići su, kako je znano, uzgajani u malim gajbama, zgurani, a kako bi što brže rasli, krkani su različitim supstancama te antibioticima i hranjeni GM kukuruzom i sojom. Prema Vijeću za zaštitu prirodnih resursa SAD–a, 80 posto antibiotika daje se životinjama, a samo 20 posto ljudima. Vrijeme je novac, a ako priroda i prirodna proizvodnja usporavaju vrijeme proizvodnje hrane, to gore za prirodu.

Kvaliteta hrane drastično je pala, pojavile su se nove bolesti kod čovjeka, a neke stare akcelerirale, piše Engdahl, no financijski uspjeh tog Rockfeller–Harvard projekta za industrijalce tipa Monsanto, ADM, Cargill… bio je fantastičan, kao i za trgovce, od Unilevera do Toepfera.

Poljoprivreda pretvorena u agrobiznis na matrici Rockfeller–Harvarda biva globalizirana zahvaljujući Ugovorima (GATT) o liberalizaciji tržišta, sklopljenima u Urugvaju krajem osamdesetih. Nakon toga tim američkim “oligarsima agrobiznisa”, kako ih naziva Engdahl, širom su otvorena vrata u pokoravanju cijeloga svijeta uz masovnu propast poljoprivrede i poljoprivrednika.

Vrli novi svijet

Gdje je rješenje ove opasne situacije? Engdahl jednostavno kaže kako tradicionalne poljoprivrednike treba fiskalno rasteretiti, na svaki način pomoći, a glavne sudionike poljoprivrede pretvorene u agrobiznis na modelu “vrijeme je novac”, pa što košta da košta, od ekologije do ljudskog zdravlja i kvalitete hrane, od Monsanta do Bayera, udariti što višim nametima i tako ih zaustaviti.

No, nažalost, tvrdi isti autor, ni u Europskoj uniji ni u SAD–u za to za sada nema volje, ili je ima samo deklarativno. Zbog korupcije političara od strane tih globalnih gospodara hrane ili nečega drugoga, nebitno je. No to je globalni horor-proces, u kojem imamo poljoprivredu, ali više nema poljoprivrednika.

Kako ova tema dolazi i pred naše zakonodavce, mala Hrvatska pred ovim globalnim procesima ne može ništa. Vijest da imamo rudarstvo bez rudara zapravo je dobra, no da imamo poljoprivredu bez poljoprivrednika, da priroda prestaje biti norma, nego je neprijatelj kojeg treba nadvladati jer šteti profitu, to ni Orwell nije mogao smisliti. A tko će vam govoriti istinu?

Ni to ne znam, najavljuje se i nestanak novinara jer ih u SAD–u već sada zamjenjuju roboti. Poljoprivreda bez poljoprivrednika, novinarstvo bez novinara, čovjek bez prirode (rodna teorija), jaje bez kokoši… Dobro došli u vrli novi svijet, ili Engdahl pretjeruje?

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Ivica Šola: Zašto sam potpisao inicijativu ‘Narod odlučuje’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati