Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pogled u Bosnu

Objavljeno

na

Naslov asocira na Matiju Mažuranića, putopisca iz slavne loze Mažuranića, koji se u svoje doba potucao po Bosni i otkrivao suvremenicima u Hrvatskoj svijet njima nepoznat. No, ja sam na mostu između dva Broda mislio na biskupa Stadlera koji je u Bosnu doduše ušao po cičoj zimi i duboku snijegu, pa tako sve do Sarajeva gdje ni crkve nije bilo, ni biskupskoga dvora, nego je morao unajmiti stan kod nekoga židovskog trgovca. A u Sarajevu je bilo toliko katolika da ih se na prste moglo izbrojiti.

Mazurnic Pogled u Bosnu

Visim, znači, na mostu i beskrajno dugo čekam na ulazak u Bosnu, to jest u entitet kojemu je Dayton dao srpsko ime, gledam prema zgradama i nastojim naći pogledom zgradu u kojoj je živjela moja sestra biokemičarka s mužem inženjerom u čuvenoj rafineriji, djeca njihova već odrasla u onim danima kada je obitelj među zadnjima morala bježati preko istoga ovog mosta, napuštajući stan i noseći u automobilu nešto uspomena i ništa drugo. Hrvatski policajci su mi pažljivo pregledali putovnicu, srpskorepublikanski na drugoj strani nisu ju ni pogledali, gužva je velika, nema zastave države BiH, samo entitetske i veliki natpis koji vam daje do znanja kamo ste dospjeli. Ćirilice i tu i na putu do Dervente ima samo na većim putokazima, ostalo je uglavnom latinično, ploča na jednom mjestu skromno spominje Sarajevo, ali već na obližnjem raskrižju nestaje i umjesto nje se pojavljuje Beograd, vjerovali ili ne. Stranca to može zbuniti, ne i mene. Poznajem otprilike taj kraj, iz nekoga drugog vremena.

Pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić

Do Dervente, a i južnije gotovo sve do Doboja sve je zaraslo i zapušteno, sada već stare ruševine guta grmlje, stablo visoko već petnaestak metara naselilo se u negdašnju spavaću sobu protjeranog ili ubijenog Hrvata, tek tu i tamo nove kuće i novi vlasnici, zemlja neobrađena ili tek poneko krumpirište, što li, cesta na nekim dijelovima krpa do zakrpe. Ma što im vrijedi zaposjedanje zemlje koju ne njeguju, koju očito puštaju da se pretvori u šikaru dokle oko seže. Doboj ponešto živahan, južno od njega na kratkom mostu zadnja entitetska zastava, no malo što vam kazuje da ste ušli u Federaciju BiH.

Zatim slijedite rijeku, Bosnu. Zbog nje i njezina toka sam i ovdje, pišem roman s prijelaza četrnaestoga u petnaesto stoljeće koji obuhvaća i zemlju bosansku u vrijeme kada su kraljevi bili Dabiša, kraljica Gruba, Ostoja i Tvrtković, a pravi i jedini istinski kralj Hrvoje Vukčić Hrvatinić, koji je formalne kraljeve smjenivao kada bi zaželio. No, njegova je zemlja bila oko Vrbasa i širila se na zapad i istok, na jug, i ni jedna ugarska vojska nije bila u stanju pobijediti ga. Bolje su sreće bile vojske koje nu u Bosnu prodirale dolinama i kanjonima rijeke Bosne gdje Hrvoja nije bilo i mnogi su vitezovi poubijani, posebno masovno oni koji su poslije izgubljene bitke odvedeni u Dobor i ondje masakrirani pa bačeni preko bedema u rijeku.

Tu rijeku, znači, slijedim sve do Zenice, vijuga ona, a i cesta uz nju, ponegdje se vode šire, ponegdje sužavaju u kanjon – velika, silna rijeka iz koje na trenutke izrone srebrni i nejaki embriji slapova, kojih nema. A kada se kanjon mjestimice širi u udolinama, nema takvoga mjesta gdje ne žive ljudi i marljivo obrađuju povrtnjake ili manje njive, cesta je dobra i prometna, jedan posve drugi svijet. Tako do Zenice, odakle nova autocesta vodi do Sarajeva, skraćuje nekad dug put za šest kovertibilnih maraka i ide do u sam grad. U Ilidži skrećem uz novu novcatu veliku džamiju prema hotelu čiji naziv podsjeća na rimska vremena u duvanjskom kraju. Čekaju me ljudi iz udruge Libertas, koji su me i pozvali u Sarajevo. Svojevrsna oaza. Prije ratne tragedije ondje su živjeli, u Ilidži i Stupu najviše Hrvati i nešto Srba, sada je Hrvata mnogo manje ili nimalo, – zemlju i kuće kupuju Arapi i Turci, baš taj im je dio Sarajeva očito privlačan.

Sarajevo se neumitno orijentalizira

Sarajevo se neumitno orijentalizira, sav je život u gradu podređen islamskim blagdanima. Automobil ostavljam na čuvanom hotelskom parkiralištu, ne bih s njim do centra jer su vremena nesigurna pa uzimam taksi. Zadnji sam put bio u Sarajevu prije četrdeset godina, kažem to i taksistu koji se snebiva i odmah pretvara u vodiča, kazuje mi što je što i gdje je što, čega više nema i odakle se sve pucalo na nesretni opkoljeni grad koji se u međuvremenu pridignuo, sagrađene i nove zgrade, široke avenije, a najstariji dio čini mi se da je onakav kakvoga se sjećam, pa i Baščaršija premda čevapčići nisu što su bili. Oko deset je navečer, puna Baščaršija domaćih i turista, i „autohtonih“ i uvezenih, žene pokrivenih glava i nepokrivene, oko pola jedanest spuštaju se u čaršiju ljepotice tako sređene kao da su upravo izašle iz turskih sapunica, haljine crvene ili bijele sa srebrnim trakama. Sjedim, pijem kavu, to jest kafu i sve mislim da to nije tek tako, da se tu radi o pomno režiranoj promidžbi turske, erdoganovske kuhinje (halal), nisu haljine za izlazak nego kostimi sulejmanski na rubnom dijelu turskoga imperija, u bosanskom pašaluku.

No, kada idem prema praznom stajalištu taksiju, nastaje neki metež i postajem radoznalim promatračem. Detalj je to velike nevolje koja upravo muči Sarajevo i ne samo Sarajevo – stigli preko Grčke i Albanije imigranti, viđam ih posvuda, lutaju ali se najviše okupljaju blizu Vijećnice u kojoj se , čitam poslije, održava bečki bal, Austrijanci i sarajevska elita plešu valcer. A u blizini mnoštvo mladih, tamnoputnih muškaraca za koje se ne zna odakle su. Baš tako. Samo deset posto njih daje podatke o sebi, piše „Oslobođenje“, list koji inače ima stare navade. „Naša omladina odlazi“, kaže list, „a dolazi strana za koju se ne zna odakle je.“ Radi se o sigurnosnom pitanju, pametno zaključuje kolumnist, policija jednostavno nema snagu ni moć nad tom sve većom imigrantskom rijekom, koja uvelike cilja i na Hrvatsku, pa je osim Sarajeva i još ponegdje, imigrantska mladež otkrila Kladušu i Cazin odakle se Hrvatska lijepo vidi, njezin najuži dio preko kojega bi htjeli do Slovenije i dalje na zapad.

Trijalističke ideje prijestolonasljednika Ferdinanda

Nekoliko koraka niže Baščaršije na uglu manje ulice i duge ulice Kulina bana koja se proteže uz Miljacku, nalazi se Muzej Sarajeva, a u njegovim se izlozima vrte fotografije iz vremena atentata na prijestolonasljednika Ferdinanda i njegovu trudnu ženu Sofiju, ispod jedne fotografije piše da je snimljena sekundu prije atentata koji je izvršen upravo na tom mjestu, o čemu svjedoči i ploča na kojoj se spominje Gavrilo Princip. Ispod rečenih muzejskih fotografija postoje prijevodi na njemački i engleski i još poneke jezike, u njima se Princip naziva assasinom. I jedna zanimljivost koja se obično ispušta iz vida: samo četiri godine prije atentata, u Sarajevu je boravio car i kralj Franjo Josip koji očito nije bio interesantan velikosrpskim ubojicama, mnogo manje nego Ferdinand s njegovim trialističkim idejama koje bi na stanovit način značile i drukčiju sudbinu Bosne i Hercegovine od one koju je dočekala.

A ja sam čekao tramvaj i nisam dočekao pravi, puno bučnih mladih ljudi, očito „autohtonih“, petak je navečer i izašli su u provod, ne mogu se oteti dojmu da tu nema alkohola i droge, no nije moje da sudim. Ipak hvatam taksi, nakon što se jedan zaustavio i odbio me primiti s riječima „Moram i ja malo odmoriti“, izađe i zapali cigaretu. No zaustavlja se drugi, taksist vrlo razgovorljiv, kad čuje odakle sam otvara dušu i izlaže svoju političku filozofiju, napola Hrvat po majci, napola musliman, nabraja rodbinu koje više nema i onu koju ima posvuda, po Hrvatskoj i drugim europskim zemljama, gnjevan i sada zbog ratnih zbivanja, „a što da mene razrežu napola“, kaže, a rasap Jugolsavije tumači na svoj način: „Vidiš, bili smo prejaki“, veli on meni, „pa su nas ovi izvana rastresli, razmrvili, da mogu s nama vladati.“ Pristojno kimam glavom i prelazim na Uber, koji se još nije dokotrljao do Sarajeva. „Ma znaš, ako to dođe“ , veli, stavit ćemo mu mi u kola neku lijepu djevojku, da ju vozi do mjesta gdje ćemo ga sačekati nas tri, četiri ima da ga sataremo…“ No da, od Baščaršije do Ilidže tri puta više maraka nego od Sarajeva do Zenice.

Koncert pjesama pisanih za djecu

U subotu koncert novih pjesama pisanih za djecu, ja sam u žiriju, kažu mi da sam predsjednik žirija, ali odbijam da i službeno budem, nikada se ne zna. Tu je, u žiriju, valjda zbog ravnoteže i još jedno staro lice iz prošlih vremena, Minja Subota, koji se kreće od Banje Luke do Trebinja i otkriva mi što nisam znao, naime da Rusi – nakon što su štošta pokupovali u Crnoj Gori, a više im ondje nije ugodno kao nekada, sve više dolaze u Trebinje i ondje kupuju kuće: do mora im je dvadeset pet kilometara, samo se spuste i kupaju. U hrvatskom moru. Da, Rusi su se u srpskom entitetu pozicionirali bolje nego u Srbiji, šire se na sve strane, preuzimaju…. Usputni razgovori, ali koncert na kojemu nastupaju djeca, gotovo bez iznimke djevojčice, privlači brojnu publiku. Glasovi, glazbeni darovi kakvi se rijetko čuju i viđaju, a žiri kojemu navodno predsjedam, dodjeljuje prvu nagradu malenim sestrama iz Zagreba. Koncert je pod pokroviteljstvom „Podravke“, njezin se Medo stalno kreće po pozornici.

U nedjelju ujutro uz kavu opet „Oslobođenje“. Na prvoj stranici piše „Bleiburg treba zabraniti“. Pažnja i ljubav lista usmjereni su prema omanjoj hrpi idiota koji su priredili kontrakomemoraciju. Na unutarnjim stranicama ipak korektno izvješće s Bleiburga, spominje se i imam koji je našao poveznicu Bleiburga i Srebrenice, premda je, istine radi, četrdeset pete u komunističkim divljanjima zaglavilo mnogo više muslimana. Ponešto me peče savjest što nisam bio na Bleiburgu nego u Sarajevu, a opet mislim da na tako sterilnu, visokonadziranu komemoraciju možda ne bih ni išao. Mislim isto tako, što bi bilo da sam u bleiburškoj gužvi opazio nekog poznanina, pa podignuo desnu ruku i mahnuo mu, odveli bi me koruški policajci, a potom me izručili… Nego, u sklopu kojega Reicha je bila Koruška, kineskog ili drugog?

16.000 katolika u Sarajevu

Napuštam Sarajevo: ako je u vrijeme dolaska biskupa Stadlera bilo katolika, Hrvata, koje se moglo na prste nabrojiti, sada ih ima ponešto više, ali se broje na tisuće, a ne na desetke tisuća. Prije devedesetih bilo ih je u Sarajevu 60.000, sada ih ima 16.000.

Put natrag, uz rijeku Bosnu – rade ljudi u vrtovima i na njivama, lijep je dan, sunčan. I u Sarajevu je bilo sunčano, ali kažu da je – posebeno u prosincu – nesnosno. Smog se nadvije nad dolinom, kotlinom, kao u Pekingu, još malo pa će ljudi nositi maske, neki već i nose. A onda se bližim Bosanskom Brodu i stanem u beskrajnoj koloni negdje iznad smrdljive rafinerije u koju Rusi dopremaju smrdljivu naftu i zagađuju Slavonski Brod. Čitam: Državno odvjetništvo odbilo je tužu građanina Slavonskog Broda i ustanovilo da zagađenja nema. Ha! Hrvatsko državno odvjetništvo.

Vrućina nesnosna, pitam koliko se čeka. Dva sata. Vrte se oko automobila neki ljudi, nude duhan, a jedan će za nagradu pokazati kako se može brže doći do granice tajnim putovima. Odbijam ih. Takav granički prijelaz ne postoji u Europi, ni u Aziji ni u Africi. Toliko uzak da jedva prođe cisterna, a na izlazak iz BiH i ulazak u Hrvatskoj svi čekaju u istom redu, i cisterne i autobusi i automobili. Dva sata. No dobro, zatim sam opet na čuvenom željeznim mostu, hrvatski graničari imaju četiri trake, ali je i do njih teško doći.

Zatim Slavonija, blagoslovljena zemlja, pitoma i obrađena koliko barem seže oko.Tko bi rekao, kako je do toga došlo, za Boga miloga, da se Slavonci iseljavaju, pita se onaj tko ne zna. A i onaj tko zna.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari