Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Potomci pobijenih hrvatskih obitelji nikada ne će dobiti ni mizernu satisfakciju

Objavljeno

na

Rujanska rezolucija Europskoga parlamenta o važnosti europskoga sjećanja za budućnost Europe ne donosi posebne novosti u odnosu na slične rezolucije toga tijela na istu temu, tek je ponešto modernizirana i proviđena iskustvima iz zadnjih petnaestak godina, odnosno pojavama zapaženim od vremena rezolucije 2006.

Dok je spomenute 2006. Hrvatski sabor podosta brzo reagirao i donio svoju Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnog komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945. – 1990., sada je, zabavljen drugim pitanjima, zaboravio osvrnuti se na europsku rezoluciju i donijeti hrvatsku deklaraciju, na tragu rujanskoga teksta Europskoga parlamenta. Nadajmo se da će to ipak učiniti.

Još je neugodnija činjenica da hrvatska javnost (hrvatski narod) nije putem medija (ne računajući neke portale) opširno obaviještena o EU-rezoluciji, štoviše, ni u jednom javnom glasilu širega dometa tekst rezolucije nije objavljen u cijelosti, niti mu je uopće posvećena pozornost. Može se slobodno reći da je rezolucija u Hrvatskoj – prešućena. Ne vidim tomu razloge, osim možda u zanemarivoj činjenici da je devedeset posto medija u suvremenoj Hrvatskoj u rukama onih koji nikako ne mogu prihvatiti činjenicu da se pod pojmom totalitarističkih režima uz nacistički spominje i komunistički. Takvo im je izjednačavanje bogohulno, budući da komunizam i nadalje drže plemenitom idejom koja je u praksi morala i trebala biti popraćena razumljivom mržnjom prema svemu i svima, mržnjom iskazanom u fizičkom likvidiranju protivnika, ne zato što bi komunisti bili skloni ubijanju, nikako, nego zato da se „raščisti teren“ na kojemu će komunistički ideali biti ostvareni bez smetnja i otpora.

Podosta zanimljiva, europska rezolucija u uvodnim dijelovima podsjeća na početak II. svjetskog rata, to jest na ugovor o nenapadanju komunističkoga SSSR-a i nacističke Njemačke, te na tajne protokole kojima je cilj podjela Europe, dotično podjela teritorijalno neovisnih država između dva totalitarna režima. Izrijekom se kao žrtve spominju Poljska, Finska (obranila se), dijelovi Rumunjske, Litva, Latvija, Estonija. Već taj dio teksta podiže obrve sadašnjoj medijskoj oligarhiji u Hrvatskoj, budući da se njoj dragi jugoslavenski komunisti nisu u trenutku sklapanja naci-kom sporazuma ni na jedan način oglasili.

Nadalje, rezolucija točno kaže da su neke zemlje poslije rata doživjela obnovu i pomirbu, a druge ostale pod diktaturom. Ne kaže da je i to posljedica sporazuma vrlo sličnog Staljin-Hitlerovom, to jest da je istočna (ali i srednja) Europa svjesno prepuštena sovjetskoj komunističkoj diktaturi. Izlika se može naći u popuštanju ratnom savezniku Staljinu, u trenutku kada se tek nazirao svršetak rata, budući da bi bez ruske pomoći nacizam teško bio slomljen, a zapadni otpor Staljinu mogao je dovesti do novoga krvoprolića, rata između saveznika. Zapadna Europa se spasila, a mnoge su njezine zemlje postupno nastojale zaboraviti da su šurovale s nacistima.

Medijima u suvremenoj Hrvatskoj nikako ne odgovara da suvremenicima objasne kako je Titova Jugoslavija ne samo u vrijeme rata nego i godinama potom bila odana Moskvi, a i poslije prekida s njom pokušavala na sve načine pokazati da slijedi staljinističke uzore, poglavito u zločinima, te da se rečenice u EU- rezoluciji odnose i na Jugoslaviju pod komunističkim režimom, znači i na Hrvatsku pod istim režimom. I da se, kada rezolucija ističe „potrebu za pravnim istragama u pogledu zločina staljinizma i drugih diktatura“, zahtjev odnosi i na komunistički režim pod kojim je živjela Hrvatska od 1945. do 1990. Možda, misle mudraci, možda se ono „drugih diktatura“ odnosi na jugoslavenski komunistički režim, koji i nije bio komunistički nego socijalistički (kako ga i danas klatež naziva), doduše pod vodstvom komunističke partije čiji se utjecaj ionako nije osjećao. Takvu ili sličnu priču prodaju mlađem naraštaju, pa i putem udžbenika.

Već u rezoluciji 2006. vrlo se jasno traže kazneni postupci za počinitelje komunističkih zločina, a sada opet, no kao što prije petnaestak godina nitko u Hrvatskoj nije postupio po europskim uputama, tako se ni ovaj put hrvatsko pravosuđe i ostala tijela ne će pomaknuti. Uostalom, u međuvremenu je bio još jedan rat, to jest srpska agresija na Hrvatsku, pa je to valjda izlika da se ne zamaramo s „davnim“ komunističkim zločinima nego uporno i uspješno, ha, hvatamo srpske zločince.

Moderno je u EU-rezoluciji spominjanje interneta koji se pretvorio u čudovište za širenje netolerancije ( više-manje točno, ali i kao prosvjed protiv nametanja političke korektnosti, netolerantne prema onima koji joj se ne žele pokoriti, to jest koji u njoj vide nasilje nad slobodom govora.) Novost je i otvoreno prozivanje sadašnjih ruskih vlasti koje, kaže se, krivotvore povijest pa za II. svjetski rat okrivljuju Poljsku, baltičke zemlje i Zapad. U tom dijelu rezolucije osjećaju se i odjeci ne još posve mrzle, ali zlokobne nove hladnoratovske ere. Ono što je staro, jest tvrdnja EU da se ona temelji na poštovanju ljudskog dostojanstva, ljudskih prava, uključujući manjine, nasuprot nacističkom i komunističkim režimima čiji su temelj masovna ubojstva, genocid, deportacije i slično. Znakovito je da se ni jednom u tekstu rezolucije ne spominje fašizam (možda koncesija Italiji, kolijevci), ali ni antifašizam, što znači da su autori postali svjesni odakle i kako i s kojim namjerama se u nekim zemljama, a tu je i Hrvatska poglavito, pod antifašizmom skrivaju stare laži koje naivno prikrivaju krvoločnu praksu komunizma, nastavljenu i desetljećima nakon što je fašizma (naoko ili stvarno) nestalo. Ili su napokon provjerili i našli da je antifašizam Staljinova kovanica.

Nadalje, rezolucija izražava duboko poštovanje za svaku žrtvu totalitarnog režima i (još jednom) traži da se zločincima sudi. I da se preispitaju zločini. Vrli zagovornici ostavštine komunizma vjerojatno su konsternirani, jer je riječ o onom što nazivaju revizionizmom (nego što je revizionizam nego preispitivanje, revidiranje) u strahu da će i u Hrvatskoj doći do veće i snažnije želje za odbacivanjem jugoslavenske historiografije, to jest komunističkih „tumačenja“ događaja, a nedajbože i do lustracija. A to se ne smije dopustiti, istina ne smije na vidjelo. Ni kosti ubijenih u masovnim zločinima ne smiju na vidjelo, a što su neke ipak nađene zazidane u rudnike ili bačene na trase autoputa, ah, riječ je o šlamperaju koji se može tumačiti zamorom ubojica.

Ključne su riječi u rezoluciji – kultura sjećanja. Zbog tih sam se riječi i upustio u analizu rezolucije, jer točno kažu o čemu se radi, odnosno o čemu bi se trebalo raditi i na čemu se treba raditi. Kultura sjećanja nije samo paljenje svijeća nad znanim i neznanim grobovima, pronađenim, označenim, ali ne i istraženim grobištima, nije samo misa za pobijene, nego naporan i ustrajan rad da svaka žrtva dobije ime i prezime, kao i njezin krvnik, da ne bude i on zaboravljen, pa da zajedno ne nestanu u tami povijesti koja se već dobrano spustila na komunističke zločine i zločince, pošteđene od istraga koje su davno trebale biti provedene, a nisu ni u samostalnoj hrvatskoj državi jer su u njoj bez sumnje prevladale snage ideoloških i bioloških sljednika komunističkoga režima.

Oni su čuvari kulture smrti i njezini zagovornici, protivnici kulture sjećanja koja bi, na temelju znanstveno potvrđene povijesne istine, razotkrila njihove idole, uzore i učitelje kao sirove ubojice i nalogodavce. Ti čuvari uspjeli su i uspijevaju držati suvremenu hrvatsku javnost u stanju polusvijesti ili – kako je rečeno u „hrvatskoj“ saborskoj deklaraciji iz 2006. – u stanju „vrlo niske svijesti o zločinima od strane totalitarnog komunističkog režima“. A bez pune svijesti i potpune slike, nezamućene podmetanjima, lažima i prikrivanjima, nema i ne može biti kulture sjećanja. Elem, kultura sjećanja postoji danas u Hrvatskoj tek u rudimentarnom obliku, a oni koji ju žele promovirati i nadalje su osuđeni na disidentske katakombe, čije izlaze čuvaju dobro novčano naoružani i vlastima uglavnom prihvatljivi krivotvoritelji, simpatični i lijevo nastrojenim (kulturnim!) krugovima u Europi, koji i danas prolijevaju suze za Jugoslavijom i njezinim komunističkim režimom, navodno s „ljudskim licem“, odbijajući i oni suočiti se s užasnom istinom.

Razočarani neoliberalizmom (donekle s pravom), uporište za svoju nostalgiju nalaze svakodnevno u hrvatskim medijima koji uglavnom naginju prema blagom i obzirnom opisu jugoslavenskog komunističkog totalitarizma, ali i u stanju u hrvatskoj kulturi uopće u kojoj se forsira i nagrađuje sličan pristup temi. Uporište nalaze i u dijelu hrvatskih političara koji, kroz usta mlađih komunističkih jurišnika, usred Hrvatskoga sabora govore da komunisti nisu poubijali dosta ljudi (Hrvata), da su premalo radili, što valjda nije glorificiranje komunističkih zločina nego zamjerka na nedostatnom udarničkom poslu koji bi, samo da je bio žešći, zaslužio sve pohvale.

Eto zato, ako saborska deklaracija ili sličan dokument na tragu nove europske rezolucije bude ikada donesen, bit će to i nadalje mrtvo slovo na papiru. Javno i papirnato mogu se donijeti licemjerni zaključci. Tajni dogovor koji podsjeća na tajne protokole otprije osamdeset godina – ugovor s vragom čiji potpisnici nisu poznati ali ih je lako prepoznati, na snazi je i ostaje na snazi, a u prvoj odredbi stoji da komunistički zločini ne mogu i ne smiju biti kažnjeni niti zločinci uznemiravani. Tako je bilo do sada, tako će biti i nadalje. Potomci pobijenih hrvatskih obitelji nikada ne će dobiti ni mizernu satisfakciju nekim makar i pojedinačnim suđenjem zločincu. To je originalni „hrvatski prilog“ rezoluciji o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe.

Hrvoje Hitrec/HKV

Europa jasno poručila – komunizam i nacizam su isto zlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Miklenić: Teško je reći jesu li neki birači sada progledali

Objavljeno

na

Objavio

Izbori za deseti saziv Hrvatskoga sabora, održani u eri epidemije koronavirusa u nedjelju 5. srpnja, očitovali su, po procjenama mnogih, gledajući u cjelini, snažnu prisutnost straha u hrvatskom društvu te su donijeli znatne promjene na hrvatskoj političkoj sceni.

U sučeljavanju s koronavirusom, kako je istaknulo više puta više relevantnih psihologa i sociologa, Hrvatska se antiepidemijskim mjerama uspješno borila za zaštitu fizičkoga zdravlja, a veći propusti ili čak zanemarivanja dogodili su se glede zaštite duhovnoga i psihičkoga zdravlja hrvatskih građana pa je logična posljedica toga znatno proširen strah koji može eskalirati u brojna teška psihička oboljenja. Već činjenica da se gotovo 14 posto birača manje odazvalo na izvršavanje te građanske dužnosti negoli na prošlim parlamentarnim izborima 2016. godine potvrđuje snagu straha koji vlada u hrvatskom društvu.

Premda uz pridržavanje propisanih epidemioloških mjera u procesu glasovanja nije bilo realnoga rizika za zarazu koronavirusom, mnogi građani (njih više od 400 tisuća) ipak su odustali od odlaska na izborna mjesta i ostali u svojim domovima. Posljedica slabijega odaziva birača svakako je činjenica da svi izborni pobjednici imaju objektivno smanjen demokratski legitimitet, a to nije niti smije biti irelevantno. U predstavničkoj demokraciji, kakva je Ustavom propisana i u Hrvatskoj, demokratski legitimitet potvrđen većinom birača, a ne samo većinom birača koji su glasovali, daje objektivno veću političku moć i snagu i olakšava donošenje i težih političkih odluka. No kao i glede referenduma za pristup Hrvatske Europskoj uniji, manjkav demokratski legitimitet ne će bitno otežavati funkcioniranje saborske većine i izvršne vlasti.

Povremeni repovi pred izbornim mjestima uz ozbiljno i striktno shvaćanje održavanja distance te što su mnogi birači došli ne samo s preporučenim maskama, nego i gumenim rukavicama, također su očita potvrda straha među hrvatskim građanima. Da je pritom riječ ne samo o odgovornu ponašanju i zdravu oprezu, očitovala je i pretežna šutnja, nekomunikacija među ljudima dok su čekali, kao da su bili u redu za primanje kojega sakramenta, što se događa po crkvama i bogoslužjima, a ne na čekanju za običan građanski čin.

Rezultati izbora pokazali su da je odluka HDZ-a da se ide na redovite prijevremene izbore, baš u vrijeme tinjajuće epidemije koronavirusa, bila mudra i uspješna za njegove ciljeve, no ne može se poreći da je i pritom došao do izražaja postojeći strah kod velikoga dijela hrvatskih građana.

Naime, vladajući za prošloga mandata iskoristili su legalno i legitimno svoj položaj te su se biračima predstavili kao zaštitnici (nije bila slučajna izborna deviza »sigurnost«), jer u vrijeme neizvjesne krize ne odbacuju se tako lako zaštitnici, makar oni i ne bili najbolji. Strah u dijelu biračkoga tijela tako je, čini se, ipak iskorišten, i to uspješno, za stjecanje novoga mandata u upravljanju Hrvatskom. To očitovanje straha golem je izazov za sve odgovorne u svim segmentima društvenoga života, osobito za političare na vlasti i medije, kao i za sve vjerske zajednice, jer postoji opasnost da mogućnost ili vjerojatnost širenja koronavirusa te epidemiološke mjere zaštite (možda katkad suviše restriktivne) ostave daleko ozbiljnije i teže Iječive zdravstvene posljedice od obolijevanja koronavirusom. Duhovno i psihički slomljeni ljudi teško mogu davati očekivane doprinose na osobnom, obiteljskom, crkvenom ili društvenom planu.

Premda je na hrvatskoj političkoj sceni i nakon parlamentarnih izbora opstao stranačko-politički duopol, birači koji su sudjelovali na izborima uvelike su na nov način konfigurirali hrvatsku političku scenu. Naime taj duopol sada ni približno nije više jednak po snazi: HDZ s malobrojnim partnerima ima čak 25 zastupnika više od SDP-a i njegovih sedam partnera u Restart koaliciji. Ako se zbroje osvojena zastupnička mjesta HDZ-a, Domovinskoga pokreta i Mosta nezavisnih lista, dobije se 90 zastupnika, što je očito respektabilna većina (oko 64 posto zastupnika bez manjinaca) izabrana od dijela biračkoga tijela koji podupire političke opcije centra i desno od centra, uz isključivanje desnoga ekstremizma. Oni koji su na parlamentarnim izborima dali glas tim trima opcijama postupili su bitno drugačije negoli na ne tako davnim predsjedničkim izborima.

Teško je reći jesu li to neki birači sada progledali, je li tomu pridonio svojim potezima i izjavama i Predsjednik, no očito je da su oni koji su izišli na birališta i glasovali pokazali da u hrvatskom društvu respektabilnu većinu tvore i politički legitimitet daju političkim opcijama desnoga centra uzimajući u obzir sve njihove nijanse po kojima se razlikuju. Istodobno i na ljevici se dogodio velik raskol, pad popularnosti i dovođenje na političku scenu potpuno novih skupina i ljudi. Izbori, koji su po rezultatu za mnoge veliko iznenađenje i koji su odstranili neke strančice, stvaraju dojam da se politička scena znatno mijenja te da bi se mogla očitovati u Hrvatskoj konačno stvarna i snažna opozicija, a to je preduvjet i za odgovornije upravljanje izvršnih vlasti.

Ivan Miklenić
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati masovno napuštaju svoju domovinu. Toj državi na Jadranu susjedi su ljeti 2013. zavidjeli što je kao druga zemlja bivše Jugoslavije uspjela pristupiti Europskoj uniji i tako dobila pun pristup zajedničkome tržištu. Ali do obećanoga gospodarskog čuda nije došlo. Umjesto toga, niske plaće, nedostatak perspektive i još uvijek vrlo raširena korupcija iz zemlje su potjerali prije svega mlade ljude. Po podatcima luksemburškoga statističkog ureda Eurostata, u međuvremenu 15,4 posto Hrvata u radno sposobnoj dobi živi u nekoj drugoj članici EU-a – vrijednost koju u EU-u s 21,3 posto nadmašuje još samo Rumunjska. Od 2013. zemlju je napustilo od 190.000 do 300.000 Hrvata, a kraj egzodusa ne nazire se. Hrvatskoj prijeti ‘demografski slom’ koji će se odraziti na cijelo gospodarstvo, na mirovinski, zdravstveni i obrazovni sustav.’

Ovako je pred koji mjesec švicarski Neue Zürcher Zeitung opisao političku, društvenu, demografsku i ekonomsku situaciju u Republici Hrvatskoj, pozivajući se na uvide hrvatskoga demografa dr. sc. Stjepana Šterca. Prilično tmurna je to slika Hrvatske na početku 2020. godine. Trideset godina od pada Berlinskoga zida i početka demokratskih promjena u našoj državi Hrvatska je danas zemlja iz koje mnogi žele pobjeći glavom bez obzira. Nemoguće je pri tom ne zapitati se koji su tomu razlozi?

Kip domovine 2020.

Pjesnik Pavao Štoos napisao je poznatu elegiju Kip domovine vu početku leta 1831., a književnik Antun Gustav Matoš proznu crticu Kip domovine 188*. I jedan i drugi književni uradak davali su sliku stanja domovine u svojemu razdoblju. Kako bi se dao sveobuhvatan odgovor na prethodno postavljeno pitanje o razlozima snažnoga iseljavanja iz Hrvatske danas, bilo bi potrebno izraditi „kip“ domovine 2020. godine. A u taj kip potrebno je utkati mnoge i mnoge materijale.

Površna su, naime, ona razmišljanja koja iseljavanja iz Hrvatske objašnjavaju isključivo egzistencijalnim razlozima i načelom slobodnoga kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala. Sveobuhvatan odgovor na pitanje o razlozima iseljavanja iz Hrvatske ujedno je i opis svekolike hrvatske realnosti 2020. godine. Za takvu, pak, vrstu opisa, za izradu kipa domovine 2020., za „duboko skeniranje“ hrvatskih problema, htjelo bi se mnogo više od jednoga autora, „kipara“ ili „skenera“. Takvim poslovima trebale bi se baviti institucije. Naglasak je pri tom na ovome „trebale“ jer se institucije time očito ne bave ili se bave nedovoljno. Zašto se ne bave ili slabo bave – pitanje je za sebe, a i njime ćemo se jednom pozabaviti.

Raščišćavanje prošlosti kao strateški interes

U jednome od prošlih tekstova u Hrvatskome tjedniku pozabavili smo se ključnim hrvatskim strateškim nacionalnim interesima danas. Naveli smo tako definiranje srednjoeuropske vanjskopolitičke agende, jačanje vojnih kapaciteta, demontažu klijentelističkoga sustava što uključuje reformu javne uprave i pravosuđa, izradu provedive demografske strategije, ali i upozorili na važnost postojanja duhovnoga središta, tj. vrijednosnoga sustava kao integrativnoga čimbenika jednoga društva.

Među ključnim strateškim interesima naveli smo i raščišćavanje povijesnih tema. I sadašnja predizborna kampanja za parlamentarne izbore potvrđuje kako je neraščišćena prošlost idealan humus za političke manipulacije, polariziranje društva i za sprječavanje postizanja nužnoga društvenoga konsenzusa. A potvrđuje i to da je ovoj temi potrebno dati i dodatnu pozornost. Neraščišćena prošlost koja se koristi za političke manipulacije i polarizacije nedvojbeno je jedan od glavnih čimbenika koji ljude tjeraju iz Hrvatske. Zbog neraščišćene prošlosti, koja se po potrebi uključuje u dnevnopolitičke obračune, hrvatsko društvo jednostavno ne može naprijed.

Jedna od češćih izreka – ispraznica koje se nerijetko mogu čuti u medijsko-političkome prostoru – ona je da „treba pustiti prošlost i okrenuti se budućnosti“. Iako među onima koja zagovaraju ideju da se „pusti prošlost“ ima i dobronamjernih ljudi kojima je dosta ideoloških rasprava i podjela na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, mišljenja sam kako među promicateljima „puštanja prošlosti“ prednjače oni koji jako dobro prosperiraju upravo na temelju „zasluga“ iz prošlosti. I to onih „zasluga“ koje svoje korijene nerijetko imaju u masovnim ubojstvima nakon svršetka Drugoga svjetskog rata ili u pripadnostima represivnim i političko-ideološkim tijelima tijekom razdoblja Jugoslavije. Oni su ti – ili pak njihovi biološki i ideološki sljednici – koji ne žele utvrđivanje povijesne istine i otkrivanje razmjera komunističkih zločina, ali koji potenciranjem povijesnih krivotvorina i proizvodnjom ideoloških konflikata kontaminiraju medijski, politički i znanstveni prostor i nastoje eliminirati svaki pokušaj revizije lažne prošlosti.

Svi oni koji nastoje dekonstruirati lažne mitove iz jugoslavenske komunističke prošlosti u Hrvatskoj žurno postaju „fašisti“ ili „revizionisti“. Prozivke za fašizam pri tom su stare i otrcane metode kojima se između dvaju svjetskih ratova koristila tzv. lijeva inteligencija. Ona je sve svoje protivnike, bez iznimke, proglašavala fašistima, pa su čak i socijal-demokrati postajali „socijal-fašistima“. Optužbe za „revizionizam“ također dolaze iz bivšega komunističkog verbalnog arsenala (međusobne unutarkomunističke prozivke za „revizionizam“ i „partijska skretanja“) koji je, na žalost, danas i u nekim državama Zapada ušao u uporabu. No revizionizam je, kao što je zapazio jedan američki povjesničar, „životna snaga povijesne znanosti“. Historiografija ne bi bila znanost kad ne bi revidirala pogrješne spoznaje. Pri tom se, naravno, radi o znanstvenome, a ne ideološkome revizionizmu.

‘Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti’

„Nema te ideje budućnosti koja bi u narodnim redovima mogla imati snagu prošlosti“ – zapisao je povjesničar, filozof povijesti i albanolog dr. sc. Milan Šufflay. Kolika je snaga prošlosti, bili su svjesni i Šufflayevi krvnici čijim su nalogodavcima smetala njegova povijesna istraživanja. Raspravljati o prošlosti znači, nota bene, raspravljati i o budućnosti. Povijest, naime, nije samo „učiteljica života“, nego je i „lux veritatis“ – svjetlo istine. Bez rasvijetljene prošlosti nema sigurnoga puta u budućnost. Jer, kao što je rekao George Orwelle: „Oni koji kontroliraju prošlost, kontroliraju i budućnost, oni koji kontroliraju sadašnjost, kontroliraju prošlost.“

Razloge zašto je Hrvatima sve više dosta povijesnih tema, do razine prijezira, treba prije svega potražiti u činjenici da su se povijesnim temama umjesto historiografa i znanstvenika u medijima ponajviše bavili ordinarni politikanti i ideološki mistifikatori kojima nije zaista bilo stalo do utvrđivanja povijesne istine, nego su se povijesnim temama koristili kao sredstvom prikupljanja jeftinih političkih poena i kao sredstvom međusobnih obračuna. U takvima su raspravama etiketiranja prednjačila nad istraživanjima temeljenima na povijesnim arhivima. Lakše je etiketirati, nego upoznati čari prašine arhivskih kutija.

Nema alternative raščišćavanju prošlosti

Ispravan stav prema prošlosti i utvrđivanje povijesne istine predstavljaju conditio sine qua non za izgradnju zdrave budućnosti. Za Hrvatsku je od iznimne važnosti da se okrene budućnosti (taj dio izreke svatko normalan potpisuje), ali se prošlost ne može i ne smije pustiti. Ako Vas netko pokrade, hoćete li „pustiti prošlost“ i sutra ga ponovno pustiti u svoj obiteljski dom? Naravno da ne ćete. Za okretanje prema budućnosti potrebno je jednom za svagda raščistiti prošlost. Alternative, zapravo, nema. Alternativa je današnje stanje u Republici Hrvatskoj.

Neraščišćena prošlost, naime, pupčano je povezana i s geopolitičkom i kulturološkom orijentacijom naše države. Tijekom čitave povijesti hrvatske političke, kulturne i duhovne elite bile su upravljene prema srednjoeuropskome i mediteranskome okružju. Hrvatska je srednjoeuropska i mediteranska zemlja pa zastupati srednjoeuropsku i mediteransku vanjskopolitičku orijentaciju značilo bi po prirodi stvari afirmirati hrvatske interese. Ipak, tijekom 19. stoljeća javljaju se ideje i programi koji Hrvatsku – tada, naravno, upravno-politički rascjepkanu na više dijelova u okviru različitih državno-pravnih okvira – u perspektivi vide u okviru južnoslavenskoga naddržavnog okvira. Kasnije, ta će politika kulminirati u obliku stvaranja monarhističke i komunističke Jugoslavije, tj. u odlasku Hrvatske prema Balkanu, ali i prema sovjetskim i afroazijskim paralelama i meridijanima u okviru tzv. politike nesvrstanosti.

Između slobode i jugoslavenstva

„Bi li k slavstvu i ka hrvatstvu?“ – zapitao se davne 1867. u istoimenoj knjizi Otac domovine dr. Ante Starčević. I to će pitanje, ta razdjelnica, zapravo u bitnome odrediti hrvatsku političku povijest proteklih sto i pedeset godina. A što je značio izbor između slavstva i hrvatstva, ponajbolje je opisao naslov zbornika radova objavljen 2009. u Nakladi Trpimir „Hrvatska između slobode i jugoslavenstva“. Jugoslavenstvo se za Hrvate pokazalo kao ideja neslobode. A izvorno, na žalost, riječ je o hrvatskoj ideji, tj. ideji nastaloj u hrvatskome političkom i kulturnom krugu…

I danas brojne interesne skupine, one političke i medijske, ali i one na povijesnim katedrama, ne žele objektivno rasvjetljavanje posljedica jugoslavenske ideje i prakse po hrvatski narod. Jer to rasvjetljavanje kao čin lustracije jasno bi pokazalo kako je i hrvatska geopolitičko-kulturološka orijentacija nakon 2000. godine uglavnom promašena jer ponovno Hrvatsku nastoji pozicionirati na područje tzv. Zapadnoga Balkana umjesto u Srednju Europu. Do ulaska Hrvatske u EU 2013. ta je agenda bila izrazito agresivna, dok se danas svodi na nastojanje da se Hrvatska koristi kao svojevrsna lokomotiva prostora bivše Jugoslavija za EU što ograničava hrvatske vanjskopolitičke kapacitete na prostoru srednje Europe.

Balkanski mulj

Hrvatski, pak, političari više ili manje pristaju uz zapadnobalkansku agendu što zbog ukaza iz Bruxellesa što zbog činjenice da je u mnogima od njih usađen prijezir prema Srednjoj Europi. Mnogo je lakše plivati u balkanskome mulju, u kojemu se kriminal, korupcija, nepotizam i općenito klijentelizam toleriraju i za koje de facto postoji ozračje pravne nekažnjivost – osim u rijetkim slučajevima unutarstranačkih i međustranačkih obračuna. Korupcija i kriminal u obimu u kojemu danas postoje u Hrvatskoj izravan su proizvod hrvatskoga pozicioniranja na Balkan 1918. godine.

Kao što, analizirajući nastanak prve jugoslavenske države, piše gospodarska povjesničarka Mira Kolar Dimitrijević: „Osobe koje preuzimaju vodeće funkcije u Hrvatskoj uglavnom su iz uže Srbije i ne poznaju upravu u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji koja je izgrađivana desetljećima pa korupcija i vladavina žandarmerije, a osobito nepridržavanje postojećih zakona i propisa u Hrvatskoj, izazivaju veliko nezadovoljstvo koje se pretvaralo u krizu. Rješenja koja je donosila srpska vlast bila su zasnovana na francuskom sistemu i nisu odgovarala upravnom sustavu Hrvatskoj koji je bio izgrađen prema njemačkom uzoru te je dolazilo do stalnih nesuglasica, odnosno korak naprijed značio je deset koraka unatrag. (…) sustav zasnovan na poštenju prestao je funkcionirati, a prednost su dobili snalažljivost, veze i korupcija. Izgubila se pravna, a provođenjem agrarne reforme divljim načinom, i materijalna sigurnost. (…) poslovanje s Europom otežano je zbog toga što izvoznice za izvoz robe u Srednju Europu odobrava Beograd pa upravo u tom vremenu upravni organi otvaraju vrata korupciji i podmićivanju, pojavama koje su do 1914. bile u Hrvatskoj slabo razvijene…“ (Mira K. Dimitrijević, «Hrvatska u prvoj Jugoslaviji – bitne značajke položaja», u: Hrvatska politika u XX. stoljeću, Matica hrvatska, Zagreb, 2006., 193., 194., 198.).

Svih ovih godina hrvatski su birači na izborima birali političke opcije koje nisu stvarno željele rasvjetljavanje hrvatske moderne prošlosti, a povijesnim su se temama uglavnom koristili kao sredstvom za prikupljanje jeftinih političkih poena. Tome se mora stati na kraj ako Hrvatska želi ostati subjektom međunarodnih odnosa u desetljećima koja dolaze. Konstantno polariziranje društva na razdjelnici Drugoga svjetskog rata, kao što je istaknuto, onemogućuje postizanje bitnoga društvenog konsenzusa, ali daje i okolnim suparničkim državama idealno mjesto gdje mogu putem tajnih akcija (covert actions) destabilizirati hrvatsko društvo, posebno glede jasenovačkoga mita koji danas čini jedan od konstitutivnih elemenata velikosrpske ideologije, ali vanjskopolitičkoga i propagandnoga djelovanja.

I zato neka birači dobro pripaze koga će zaokružiti pred glasačkom urnom petoga srpnja jer bi još jedan mandat politike kontinuiteta u odnosu na povijesne teme, ali i općenito u odnosu na nacionalne interese – posebno ako uzmemo u obzir aktualnu ekonomsku krizu, ali i tektonske lomove geopolitičke scene – mogao značiti točku nakon koje više ne će biti povratka.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari