Pratite nas

Kolumne

HITREC: Predsjednički izbori – Kolinda Grabar Kitarović nema konkurencije

Objavljeno

na

Pljušte kiše i blaže rane ljudi iscrpljenih od vrućina kolovoških i poremećaja klimatoloških, natapa dažd velika polja ambrozije, najraširenije hrvatske poljoprivredne kulture koju uništavamo mnogo obzirnije i rjeđe nego kulturu u temeljnom značenju riječi.

Ambrozije (grč. Ambrosios) ionako u prijevodu znači – besmrtni, božanski, neumrli, a Klaić (možda ne Bratoljub nego Željko) dodaje u izdanju Velikoga rječnika stranih riječi iz 1972. da „otuda dolazi prezime Broz“. Tako se, eto, dva besmrtna štetnika, biljni i onaj drugi, i nadalje u velikoj mjeri pojavljuju u Hrvatskoj, teško ih je iskorijeniti, ali trudimo se.

Osim Hrvata, čak i turisti napuštaju Hrvatsku u ovo doba, prvi napuštaju dom, drugi se vraćaju doma gdje će prve zapošljavati ne samo na poslovima koje sami ne žele obavljati, nego i na onima u kojima su Hrvati i stručniji od njih.

Hrvatski imigranti sve više imaju aureolu dobrodošlih mozgova,ne treba se previše truditi oko njihove integracije, mladi su i pametni, govore engleski, a brzo će naučiti i njemački, iz iste su ili vrlo slične kulture, ne nose burke i ne burkaju, rade marljivo, ne siluju cure i ne ubijaju oštrim predmetima.

Spominjem njemački jer su Njemačka i Austrija najveći srdačni primatelji, uređene su i uredne zemlje, obrađuju polja i nemaju previše ambrozije, u geostrateškom, političkom i gospodarskom smislu Njemačka je već dugo gospodarica Europe, samo što to nije smjela previše isticati zbog prošlosti dvadesetostoljetne, ali sada više nema hemunge i otvoreno želi preuzeti Komisiju (Vladu) Europske unije inzistirajući na njemačkom predsjedniku, pa će to i ostvariti.

Na ruku joj ide Brexit, ali i Trumpove nepredvidljive doskočice, s Rusima je sklopila prešutni pakt osiguravajući tako energetsku stabilnost. Prema tzv. populizmu u svojoj domeni mora ipak ostati opreznom, pa filtrira vijesti o događajima u mnogim njemačkim gradovima i pravi se nevještom, aplaudira Macronu i prepušta mu da vrišti protiv populizma, što mladom i antipatičnom Francuzu vrlo godi jer drži da tako Francusku ostavlja na sceni kao jedino doraslu partnericu Njemačkoj, što je iluzija i uskoro će mu se obiti o glavu.

Populizam je, čak i nezavisno od jačanja u vrijeme (trajne) imigrantske krize i navale iz azijskih i afričkih zemalja, na prvom mjestu među suvremenim pojmovima u Europi. Bauk koji kruži, sablast kojom se plaše mala djeca, strahota jedna u mnogim zemljama gdje se izjednačava s nacionalizmom u negativnom značenju, ili u bilo kojem značenju.

Posebno u Hrvatskoj, koja uvijek tapka za modom i čiji političari trče u visokim štiklama za bruxellskim moćnicima i ponavljaju antipopulističke fraze, a ako tko ima drugo mišljenje, odgovaraju mu von oben.

U stvari, ne znaju što govore, baš kao nekad komunistički aparatčici koji su imali tanke priručnike s neupitnim rečenicama. Nađe se doduše političara u Hrvatskoj koji razumiju, a mislim na Tonyja Blairea koji se našao u Dubrovniku i dao intervju dnevnim novinama (Nedjeljni Jutarnji) gdje na dobro postavljeno pitanje novinarke Ane Muhar („Ono što nazivamo nacionalizmom možda je jednostavno nastojanje ljude da vrate svoje britanske, američke ili austrijske vrijednosti?“) Blaire odgovora: „Naravno! Fundamentalna pogreška koju je Europa učinila jest da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi… Potrebno je više integrirati i surađivati, ali ljudi imaju duboku povezanost s nacionalnim identitetom, i ako to ignoriraš, onda stvaraš problem koji danas imamo.“ Točno tako, kao da je iz usta kolumnista Hrvatskoga kulturnog vijeća.

A problem imamo, da. Problem su i u Hrvatskoj eurofanatici, euromanijaci koji primitivnim idiotima (poput mene) drže predavanja o potrebi nadnacionalnih, naprednih tvorevina iliti naddržava s umjetnim i nametanim „vrijednostima“, što smo imali do devedesete prošloga stoljeća pa nam se tako svidjelo da bismo htjeli opet.

Ambrozije bivše Jugoslavije zadržale su se u nekim područjima Hrvatske i u nekim strankama (SDP, IDS) te u novijima nastalim na zgarištu HNS-a (Glas, Pametno, očekujemo Glupo i druge), ali vrijeme ide. Vrijeme je najbolji smetlar. Potpuno ideološki ispražnjene rečene stranke lutaju političkim prostorom, izvršno članstvo im bježi prema lukrativnijim ponudama i sve se na kraju svodi na novac, to jest u IDS-u je odavno bilo svedeno samo što mnogi zaneseni „protuzagrebačkim“ mitinzima autonomaša nisu na vrijeme razumjeli.

Krah Uljanika otvorio im je oči, spoznali su da im vlada politička mafija na plaći sumnjivih tipova, da ih je (A)IDS godinama trovao protuhrvatstvom. Nesiguran i beznačaj, Miletić sada izigrava pokajnika koji će svjedočiti protiv Jakovčića, ako bude prisiljen, ali sve je to kasno. Radnici pjevaju Thompsona, rekvijem za IDS.

Jedna od ambrozijskih (besmrtnih, znači) značajka anacionalne klateži u Hrvatskoj je i mržnja prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, naslijeđena od komunista koji su ih posebno imali na zubu, ubijali, proganjali i gušili. Suvremeni refleks toga plemenitog osjećaja kriplkomunista (nije tipfeler) je zazor od tih strašnih Hrvata koji su se u vrijeme rata drznuli stvoriti isprva Zajednicu Herceg-Bosnu koja je spasila BiH, a onda i Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu 1993., utopljenu 1995. u većinski muslimansku Federaciju sa ciljem da Hrvati nestanu. Spominjem to zato jer je nedavnih dana obilježena 25. obljetnica HRHB, koje se nitko od tamošnjih Hrvata ne stidi, nego naprotiv, a bila je utemeljena na Owen- Stoltenbergovu planu o tri republike. I dobro je da je obljetnica proslavljena, u trenutku kada Hrvati de facto stoje gore nego ikada dosad, ali povijest kaže da su Hrvati najjači kad im dogori do nokata. Uvjeren sam da će tako i biti.

No pišem ovo i zato što je u Hrvatskoj klatež u medijima tu obljetnicu i govore ondje održane proglasila gotovo kriminalnim događajem, pišući između redaka, ali i otvoreno da se ondje drži slovo zločinačkom pothvatu koji je kao takav, vele oni, potvrđen u Haagu. Pa da i jest, a nije, na to se ne bi trebalo osvrtati. A i to što je nekoliko zapovjednika, političkih i vojnih, osuđeno na robiju, pravosudna je farsa i svinjarija koja je obilježena upravo antičkom tragedijom, samoubojstvom Slobodana Praljka. No da ne govorim o medijima općenito, jer nisu svi umočeni, ni o pojedinim novinama u cjelini, izdvajam napis velikoga hrvatskog povjesničara i mojeg miljenika Bajrušija, autora podmuklog napisa u kojemu se na konfidentski način prokazuju svi oni iz Hrvatske koji su bili na rečenoj obljetnici. Dažd koji pogoduje ambroziji.

O jeziku, rode…

Nakon što su ljetne žege malo sparušile ambroziju na jezikoslovnom području, prve kiše donijele su mi vijesti o međunarodnom slavističkom kongresu u Beogradu. Zašto o tomu nisam mogao saznati s televizija i iz novina, ne znam, možda sam propustio, ali nije moj internetski prijatelj iz Moskve Bagdasarov koji sve prati i sve zna, Armenac porijeklom, a kroatist po vokaciji. Pa onda čitam link na koji me uputio, to jest Dačićev uvodni govor na kongresu.

Prevedeno na hrvatski, evo što je rekao dični Dačić: “Pravilno sagledavanje štokavskog narječja, koje je Vuk Karadžić uzeo za osnovu reformiranoga srpskog jezika, a koje obuhvata značajne dijelove današnje Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske, pomoglo bi da se pravilno sagleda sudbina srpskoga naroda koji je u brojnim slučajevima gubio svoj vjerski identitet, ali ne i jezični…Otuda se u srednjovjekovnoj književnosti Dubrovnika, Kotora i Perasta mogu naći podatci o Srbima rimokatoličke vjere…“ I tako dalje.

Prevedeno na politički rječnik, riječ je o ambrozijskoj velikosrpskoj provokaciji koja kaže da je sve štokavsko srpsko pa znači i „značajni dijelovi Hrvatske“ te oni po prirodi stvari spadaju u okvire velike Srbije. Dubrovčani su Srbi rimokatoličke vjere, otrgnuti od matice kojoj se trebaju vratiti, a Matica srpska na tome odavno radi i došla je preko dubrovačkih klasika iz šesnaestoga i sedamnaestog stoljeća, do Ruđera Boškovića iz osamnaestog i Vojnovića s prijelaza devetnaestog u dvadeseto. Sve to uz pomoć srpske Prosvjete u Hrvatskoj, a glede „zajedničkog jezika“ i uz svesrdnu potporu protuha hrvatskoga imena koji su se uvukli i u zagrebački Filozofski fakultet. Pa budući da imaju pristaše i u medijima, nije čudo što o Dačićevu kongresnom ispadu nisu obavijestili hrvatsku javnost, a ni mene. Nešto više se zna o knjizi Ranka Bugarskog „Govorite li zajednički?“ pisanoj u „duhu shvatanja američkog naučnika Andersona da je nacija – zamišljena zajednica. Osim srpske, očito. Hrvatska je svakako ne samo zamišljena nego i izmišljena, „shvatam“ na temelju Andersonove bajke.

U svezi s jezikom još: počela je škola, novine nude školarcima razne priručnike, pa i pravopisne. Večernji list i Školska knjiga tiskale su Hrvatski školski pravopis i to onaj pravi pod tim imenom, autora Babića, Ham i Moguša, s uvodom Ante Žužula u kojemu se utvrđuje gradivo kako je do toga pravopisa došlo, koje su mu neprijeporne vrline, te da je jedini usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i na kraju kako je Vijeće ubijeno 2012. odlukom Željka Jovanovića, tadanjeg ministra. Kada je egzekucija obavljena, crveni su naručili novi pravopis ,prisvojili ime Hrvatski pravopis i taj novi autora Goldstein, Jovanović, Jozić podvalili školama.

Nova vlast desnoga centra nije ništa učinila da povuče Jovanovićev pravopis, pa je, koliko znam, na (školskoj) snazi. Krasno. No, sada se, eto, u nakladi Večernjeg pojavljuje iz pepela originalni Hrvatski pravopis, što kazuje da se stvari ipak polako mijenjaju, usprkos fanatičnom trudu Inistituta za jezikoslovlje da svoj pravopis i druge jezične priručnike plasira u što većem opsegu, pa je i on prije nekoga vremena u suradnji s istim rečenim Večernjim izdao publikaciju „Sve što trebate znati o hrvatskome jeziku“. U toj knjižici postoje i regule o pisanju imenica velikim ili malim slovima. Primjerice: piše se (vele oni) Sjeverna amerika, Južna amerika i slično (str.7, uz ilustraciju).

Onaj pravi Babićev pravopis kaže da se sve riječi u imenima kontinetata, država itd. pišu velikim slovom, znači i Amerika. Pa sada, ako je doista i nadalje Institutov pravopis propisan ili preporučen za škole, kako će se profesorica hrvatskog domisliti i što će učenici učiti? (Usput, sve više vidim da imenicu Židov pišu malim slovom, to jest židov. Molim za razjašnjenje.)

Možda te dvojbe spadaju u eksperimentalnu nastavu koja u nekim školama upravo kreće, no od silnoga digitaliziranja hrvatski će jezik, bez jasnih odluka znanstvenih i političkih, biti pomalo težak učenicima. Suočeni s različitim pravopisnim pravilima gutat će tablete. U svemu glede školstva postoji i rađanje zdravoga razuma, ne znam je li s državne ili lokalne razine, bit će lokalne – naime prijedlog da se nastava drži u blokovima, nazovimo ih starim imenima prirodoslovnim i humanističkim. Taj je prijedlog na tragu mojega dugogodišnjeg inzistiranja na komparativnom načinu predavanja, budući da će blok koji spaja povijest i zemljopis, primjerice ali kroz vjeronauk i povijest religija, te povijest umjetnosti – u dječjim glavama stvarati jasniju sliku. Uz to, rečeni prijedlog daje djeci više vremenski kraćih odmora u tijeku godine.

I opet usput: što je s onom jokićevskom lektirom koja je bila predočena zgroženoj javnosti? Je li se tu što mijenjalo ili je ta blasfemija ostala, skrivajući se u sjeni digitalizacije nastave? Hektorovićevo ribanje bit će približeno djeci (veli producent) igranim filmom, pa će bolje znati koliko je ribara bilo uz Petra kojega glumi Rade Šerbedžija, po zamisli sjajnoga crtača Trenca koji je međutim štošta propustio boraveći u sudobonosnim godinama daleko od Hrvatske.

Nema odmora za ambroziju u kulturi. Vidim na velikim plakatima da je u tijeku ambiciozni Festival svjetske književnosti. Na plakatu sva sila imena književnika, od kojih raspoznajem tek manji dio, deset posto recimo, ali jedno veliko književno ime pada mi u oči: Oliver Frljić. Što je taj napisao, ne znam, ali je očito svjetski autor, jer kako bi došao na Svjetski festival. A da je riječ o produkciji ljevičara, svjedoči i filmski popratni događaj koji će razveseliti sudionike – retrospektiva Lordana Zafranovića, uključujući Okupaciju u 26 (ili koliko ono?) slika. Tko sve to financira? Pa zna se. Cilj je valjda upoznati ljepote Dubrovnika, a prilježni domaćini festivala objasnit će stranim književnicima da se ništa nije promijenilo,opet su ustaše na vlasti u Hrvatskoj. Kao što će na svjetskom kongresu slavista u Beogradu slavisti (većina njih) dobiti potvrdu da je posebnost hrvatskoga jezika izmišljotina jedna, a suvremeni hrvatski standardni emanacija srpskoga jezika.

Predsjednički izbori

Sve su bliže. Za sada Kolinda Grabar Kitarović nema konkurencije, ali se javljaju protukandidati – Dalija Orešković i Dragan Despot, čiji je nastup na ekranu bio vrlo uvjerljiv.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Tokmak novinarstvo Aleksandra Stankovića

Objavljeno

na

Objavio

Pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina

Notorno je komentirati Pupovca, a još notornije njegovo “gostovanje” u emisiji Aleksandra Stankovića “Nedjeljom u 2”. Jer, Pupovac odavno radi svoj posao, a bit toga posla je unutar Hrvatske potvrđivati i ponavljati ono što je Vučić rekao, ne jednom, da je Hrvatska danas preslik nacističke Njemačke. I ponovo je to Pupovac neizravno rekao izbjegavajući izravan odgovor je li Vučić imao pravo s tom konstatacijom, navodeći “historijski egzodus tristo  tisuća Srba”. Notorno je to ponavljati zbog toga što je to Pupovac rekao i nakon povratka iz Bačke Palanke, i tada namjerno jedva prikriveno, notorno je zato što to piše u “Anatomiji fašizma” Roberta Paxtona koju su recenzirali parapupovci i paravučići Cipek i Jakovina, te mnogi drugi s državnih i paradržavnih pozicija, pred zamrznutom Hrvatskom. I vlada li vlada Pupovac s inkluzivnim Plenkovićem, Jandrokovićem, Kuščevićem, Božinovićem ili Medvedom i Anušićem, prvim od zadnje dvojce, jer poziva na djelovanje institucija koje generiraju probleme, pred drugim ponajprije zbog žestokoga predstavljanja tjekom zadnje predizborne kampanje – kao čvrstog oslonca nacionalne Hrvatske.

Kakav li je to onda meki oslonac?

Iako je notorno odavno ukazivati na sramotno dno HRT-a, s obzirom na epohalne krivotvorine, valja to ponovo i ovaj put uraditi.

Prvo, nisam slučajno pod  navodnike  stavio Pupovčevo “gostovanje”, jer koncept emisije, način razvoja pitanja, podtema, prilozi, šutnja na nevjerojatne laži, koje je Pupovac iznosio u scenskom monologu, isticanje Pupovčevih nepoznatih “zasluga”, a zanemarivanje dokazanih teških kleveta protiv hrvatskoga naroda devedesetih godina, te besramno obavještajno licitiranje sa sudbinom dr Šretera, koje je prokazao Slavko Degoricija godinama unazad, jasno ukazuje da se u ovome slučaju ne radi ni o kakvom gostovanju, nego o uvježbanom scenskom igrokazu čovjeka koji je došao doma, zavalio se u svoju fotelju i radi doslovno što god hoće, pred poslugom koju plaća ili čiji status izravno ovisi od njegovoga prijekoga pogleda. Točno tako je djelovao odnos između Stankovića, a time i HRT-a i Pupovca danas.

To što smo mogli gledali teška je zlouporaba, i države i medija.

Drugo, Stanković je ponovo, po tko zna koji put, demonstrirao neznanje na granici groteske. Mnogi će reći da je njegov pokušaj kandidiranja “suvislih” pitanja konstatacija o stvarnoj definiciji domoljublja, pupavičasta drskost ili simodubaićevska stilska brčinasta umotvorina, namjerna podvala i pokušaj umjetne relativizacije svih pojmova iz riznice simboličkih svetinja naroda, ali ne radi se o tome.

To rade pametniji od njega.

A Stankovića i slične dovode blamirati se.

A njima drago.

Stanković je ponovo, a to je već notorno, pokazao slonovsku intelektualnu tankoćudnost,  totalno neznanje i rigidnu neukost, navodeći “porezno domoljublje” kao stožernicu te civilizacijske  svetinje, pa, iako to u Hrvatskoj ima prizvuk kampanjske groteske namjernoga antihrvatskoga stvaranja javnoga terminološkog kaosa, prilično je sigurno da on i slični tako misle. Jednostavno, on i govorom tijela, tonalitetom i riječju pokazuje da misli da je plaćanje poreza – izraz domoljublja.

E, to je problem HRT-a.

Reći ćete, a što si sad rekao novo?

Istina, ništa dijagnostički.

No, s obzirom na količnu “domoljubnoga plaćanja” i tereta na grbači milijuna hrvatskih ljudi, valja to ne-novo ponavljati, ne bi li ljudima konačno prekipjelo. Davati tolike novce, a radi se godišnje o oko milijardu i tristo milijuna kuna, tipovima čija stručnost doseže priču o poreznom domoljublju, isto je kao pozvati razbijača kamenih blokova teškim čekićima, poznatijim kao tokmacima, da vam sredi računalni program. Tokmakom.

To novinarstvo se zato treba nazivati – tokmačenje.

Stanković, koji se, ako me pamćenje služi, afirmirao među stotinama svojih gostiju u emisiji i pred njihovom najbližom rodbinom, i kao haiku pjesnik, kao onaj Gregurovićev zetina u “Što je muškarac bez brkova” da mu bude usporedba lakša, očito je – ljubav drži nasiljem, voljeti drži ekvivalentom moranja. Na stranu to što je degutantno da netko tko je o porezima pozvan jedino trošiti ih po načelu tokmaka u računalnom programu, jer Stanković nikada lipe nije zaradio izvan prisilno naplaćenih novaca koji su ekvivalent poreza, za kvalitetu znanja rada od koje bi i kokoš posve sigurno postala jalova da je prisiljena redovito konzumirati njegove informativne i intelektualne usluge, zbog tolike neukosti trebao bi se sramiti i netko tko nikada nije vidio dana škole. Koliko god mu pozicija bila zagarantirana, sustav stabilan, vlast inkluzivna i centrirana, i koliko god djelovalo da je poredak neuništiv.

Bilo je takvih poredaka tjekom povijesti previše za dobar želudac, ali malo je bilo čak i u njima tipova koji su se rado javno blamirali. To se uvijek prepuštalo – klaunovima i dvorskim ludama.

Čak i u takvoj neumnosti kakvu simbolizira komunističko-partizanski režim iz prvih dana.

Naime, i navjeće političke partizanine nakon II. svjetskog rata pokušavale su bar sklepati kakvu takvu pametnu riječ i izbjegavati usprkos puškama u ruci blamažu među prestrašenim ljudima, kojima su se obraćali. Koliko sam slušao, a slušao sam puno toga o tim vremenima, nikada nisam čuo da se netko usudio ljubav poistovjećivati s moranjem ili prisilom.

To se oduvijek, čak i u posve rigidnim režimima nazivalo silovanjem.

Moglo je biti dopušteno onima na vlasti, ali su i oni izbjegavali hvaliti se silovanjem, nastojeći bar se predstaviti umilnije i humanije. I umnije.

Aaleksandar Stanković upravo silovanje propovjeda kao uzor svoje učenosti i znanja.

Zato mu je posve logično reći da je plaćanje poreza izraz domoljublja.

Porez je svugdje u svijetu i od kada je svijeta, obveza, koju jamči država prisilom. Po Stankovićevoj logici svi ljudi koji su kroz stoljeća plaćali porez Osmanlijama, Austro-ugarskoj monarhiji, Talijanima, Mlečanima, Francuzima, Srbiji i kralju, komunističkom režimu – bili su samo takvi, uzorni domoljubi. Čisti uzori odanosti tim režimima i okupatorima.

Kao što su po istoj mantri sve silovane žene bile ljubavnice silovateljima.

S većim ili manjim posljedicama.

Kako sam rekao, notorno bi bilo komentirati emisiju Stankovića i Pupovca, notorno je dodatno ukazivati na srozani HRT, jer teško da ima dna ispod ovoga što demonstriraju godinama, i mjesecima u zadnje vrijeme pogotovo, ali – valja ukazati na mantru o silovanju kao ljubavi, na idiotizam bez premca, kako bi ljudi koji plaćaju i trpe, imali cjelovitu viziju na kojoj razini je taj besramni primitivizam, te kako bi se i zadnji element respekta prema “službenim facama” zbog naslijeđenoga defanzivnoga odnosa i prisilnog respekta prema svemu državnome – potpuno urušio u pamćenju hrvatskoga naroda suočenoga s tim svinjarijama.

Suočavajući se s tim eksponentima, a suočavanje je neminovno radi higijene hrvatskoga društva i zaštite elementarne ljudskosti, valja znati da su današnji navodni i stvarni moćnici, službene face – neuki, neznalice, obični državni nasilnici, neusporedivo primitivni i intelektualno zapušteni, zvali se javni ili nejavni serviseri, te da ne zavrijeđuju respekta koliko crno ispod nokta.

Lakše je onda izgraditi odnos i znati kako dalje prema njima.

Marko Ljubić/ProjektVelebit

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Bernardića ne ruše partijski drugovi nego YUTA

Objavljeno

na

Objavio

Ne ruše Davora Bernardića partijski aktivisti, svi ti “hajdaši i dončići” redom i na preskok usijane boljševičke glave, “ušutkani stazići i drčni marasi”, “krezubi Arsen Bauk i Slovenac Obersnel” – nije riječ o partijskim frakcijskim sukobima niti ga u tom žalosnom igrokazu doista brani partijski brončani odljevak Zlatko Komadina.

I Rajko Ostojić je posve mala i nevažna faca iz sjene koja čak i pod političkim reflektorima izgleda jadno i nemoćno. Sve je to samo smišljena predstava s hrpom jadnika na jednoj ili drugoj strani u režiji i po scenariju pravih partijskih tajkuna, onih što udbinim novcem na inozemnnim računima doista upravljaju SDP-om, a za vrijeme Ivice Račana i Zorana Milanovića uz svesrdnu potčinjenost Stjepana Mesića i Ive Josipovića bili su potvrdili svoj status gospodara Hrvatske. Ni pod Andrejom Plenkovićem im uopće ne ide tako loše.

Vladarima partijskog novca, izvučenog u vrijeme bivše države na inozemne račune, se u studenom 2016. dogodio Davor Bernardić i od tada ga pokušavaju srušiti. Zadaću je dobio gubitnik unutarpatijskih izbora čuveni ljubitelj Sutjeske i Tjentišta, Ranko Ostojić, ali bez većih uspjeha.

No nije Bero prvi takav slučaj; Partiji se prije toliko godina, točnije u lipnju 2007., dogodio i Zoran Milanović, ali je Partija uspjela Zokiju podmetnuti Ranka Ostojića za Ministra unutarnjih pitanja i potpredsjednika Partije i Slavka Linića za ministra finacija – a njih dvojica dobro su upućeni u „partijsku omertu“ o novcu, partijskom novcu na inozemnim računima. Izborna unutarstranačka demokracija dvaput je uzastopce dovela na čelo Partije ljude koji nisu bili dio zločinačke udbaške organizacije poznate pod imenom YUTA i upaljen je crveni (nego kakav) partijski alarm.

Na Beru se otvoreno i žestoko okomila YUTA, organizirana zločinačka organizacija Titine Jugoslavije, svi oni koji su partijskim novcem, tj. državnom pljačkom na računima off-shore kompanija sklanjali velike sume novca. Procjenjuje se svake godine na račune takvih off-shore kompanja sklanjalo deset posto BDP bivše Jugoslavije, i tako godinama. Riječ je o desecima milijarda ondašnjih US dolara. To je novac od državnog šverca droge: heroina i konoplje (Alkaloid Skopje i Droga Portorož), šverca naoružanja Nesvrstanima preko raznoraznih „Genexa“, „Inexa“, „Jugometala“, „Astre“ slovenskog „Smelta“ „Privredne banke“ a velikim velikim djelom i kroz INA-u. Zato velika povika na MOL, jer INA više nije partijska “kasica-prasica”.

U tom „poslu“ sudjelovala su i jugoslavenska, tj. hrvatska brodogradilišta, s tim su poslom ispumpavanja novca nastavila i u samostalnoj Republici Hrvatskoj. To je razlog zašto Danko Končar želi biti strateški partner Uljanika i 3. maja – želi uništiti dokumente takvog načina „poslovanja“.

YUTA je tim novcem krenula u privatizaciju najvrednije hrvatske imovine bilo da se radi o tvrtkama ili nekretninama ili hrvatskim bankama. Bezvrijedni dio privatizacije, onaj oslonjen na poslovanje s SSSR-om, ostavili su HDZ-ovim novopečenim tajkunima. Tipičan primjer je razvikani Miroslav Kutle, a sve s namjerom da bi se ljevičarski mediji mogli iživljavati na lošoj hrvatskoj privatizaciji i pretvorbi, i za to prozivati HDZ i Franja Tuđmana. YUTA-in novac na inozemnim računima netaknut je preživio Domovinski rat. Bitna sastavnica YUTA-e je i HRT, uvijek Radio televizija Zagreb, i danas partijski bastion, predvodnik ljevičarsko-komunističkih medija.

Lista „odabranih i zakletih“, jamaca tvrdog partijskog kontinuiteta nije dugačka, uvijek je to bila mala skupina, ali se svodi na provjerene „skojevce“ drugog naraštaja, generalske sinove i na nekolicinu udbaško-partijskih osoba od najvećeg povjerenja.

Sve su to poznata javna imena pripadnika “duboke države” koja se u privatizaciji i hrvatskim vladama sa svojim mrežama pouzdanika pojavljuju od samog početka suverene i samostalne Republike Hrvatske, zapravo koju godinu prije – od Markovićeve privatizacije: Goran Štrok, Emil Tedesci, Vanja Špiljak, Davor Štern, Anto Nobilo, Slavko Linić, Danko Končar, Franjo Gregurić… neizostavni Božo Prka i Franjo Luković, i da se ne nabraja. Njihove su banke, ministarstva, uprave, a nakon privatizacije i najzdraviji komadi hrvatskog gospodarstva.

Naravno tu je i politički i imovinski vlasnik Istre i Končarov lokalni zakrilnik, Ivan Jakovčić, koji upravo gostuje kao predavač na „Međunarodnom institutu za bliskoistočne i balkanske studije“ (IFIMES) u Ljubljani s temom „Zapadni Balkan i europske integracije“. On kao iskusni europski parlamentarac tlapit će o zapadnom Balkanu, ali o svom položaju „don Jakovcicha“ u kriminalnoj organizaciji IDS-a vjerojatno neće spomenuti.

YUTA je neprikosnoveni gospodari situacije u SDP-u, po njenom je nalogu Milorad Pupovac shvatio da je najbolje vezati konja tamo gdje ti gazda kaže. U tom kontekstu treba promatrati i kooptiranje HNS-a u Plenkovićevu vladu, jer nije bila u pitanju izdaja dotadašnjeg koalicijskog partnera nego je iz YUTA-e stigao takav naputak.

Zato nije bilo dovoljno pustiti niz vodu Davora Bernardića; samo ga sramotno umočiti u katram i uvaljati u perje, već ga je trebalo onako zaplotinički, komunistički smjeniti i SDP prepustiti provjerenom kadru kontinuiteta, streljnikovu poput Ranka Ostojića, koji je čovjek YUTA-ina povjerenja i kontinuiteta. Ili pak ostatke partijskih ostataka predati klaunovima poput Gordana Marasa i SDP prepustiti povijesti?

Partijski novac je već dobro opran i još bolje sklonjen, tragovi udbaškog novca pometeni i staru majku Partiju treba pospremiti u ropotarnicu prošlosti, jer im ovako „demokratiziranog“ unutarpartijskog izbora ne jamči kontinuitet. Mogao bi se Partiji u budućnosti dogoditi neki novi Bero. Jer Davor Bernardić sigurno nije ništa znao o milijardskim količinama kuvajtskih dinara sklonjenih u Jugoslaviji na pranje nakon invazije Iraka na Kuvajt u kolovozu 1990. kao ni o tiskanju kuvajtskih dinara na Topčidaru originalnim klišejima iz Kuvajtske emisione banke. To je tada bila YUTA-ina operacija pod vodstvom Anta Markovića, tada predsjednika SIV-a, i njegove desne ruke Budimira Lončara. Davor Bernardić je, istina, na čelu Partije, ali nije bio niti je do sada upućen u bitne stvari i zato je postao i te kako opasan.

Na hrvatsku političku scenu došle su nove kulise kao mogući zakrilnici starih grijehova. Umjesto prije popularnih yugohrvata, npr. HNS-a i „reformiranih“ HDZ-ovaca, sada u glavnoj ulozi na hrvatskoj političkoj sceni nastupaju eurohrvati. To je razlog zašto u Hrvatskoj (i svim bivšim republikama) nije učinjena lustracija, jer bi YUTA i njezini pouzdanici bili maknuti s javnog prostora i ne bi mogli držati Republiku Hrvatsku kao taoca svojih osobnih planova.

Davora Bernardića se pokušava smjeniti kako bi prestala pitanja ne samo gdje je udbaško-partijski novac na inozemnim računima i tko je njegov ključar, nego gdje je partijsko zlato te kako je završila i u čijim je rukama ogromna partijska imovina, ovdje u Hrvatskoj?

Jugoslavija je na neki način napravila sukcesiju s bivšim republikama a danas suverenim državama, ali YUTA kao jugoslavenska krim-tvorevina nije između sebe napravila sukcesiju, isto kao ni Partija. Drugovi se još nisu dokraja dogovorili, čekaju tzv. regijon.

U Sloveniji kompletno gospodarstvo, pogotovo onaj „uspješno“ privatizirani dio, kontrolira YUTA, na njenom je čelu Milan Kučan. YUTA-ni pouzdanici iz svih bivših republika nisu definitivno podijelili plijen, drže se one da „vrana vrani ne kopa oči“ i odgađaju osjećajući uzajamnu privrženost i zajedništvo u kriminalu. Nadaju se da bi koroz tzv. regijon obnovili svoje stare aktivnosti i ojačali negdašnju mrežu.

SDP, HNS i HDZ svojim postupcima često pokažu da su zapravo spojne posude, pogotovo od dolaska na stranačku i državnu vlast Andreja Plenkovića. Pod nadzorom YUTA-e bratstvo i jedinstvo partijskih političkih opcija, koje pod izlikom „Bruxelles tako traži“, želi drmati hrvatskom dogovornom ekonomijom, naravno po uvjetom da su upravo oni ti koji kontroliraju i dogovaraju cijeli sustav dogovorene ekonomije. To je razlog zašto u Hrvatskoj nema pravih privatnih investicija (bez državnih jamstva) – jednostavno se ne uklapaju u dogovornu ekonomiju i zato dolazak inozemnog suverenog privatnog kapitala hrvatska država na svaki način opstruira. Na isti je način lakše pritisnuti hrvatskog reprezentativca Dejana Lovrena, nego pravosuđu dati nalog da se ozbiljno pozabavi srpsko-srbijanskim zločinima za vrijeme Domovinskog rata.

Na koncu, nije Davor Brnardić nikakav političar od formata, čak ni za ovu „čaršijsku“ Hrvatsku i urušeni SDP, ali nije se dao i ne želi se podvrgnuti pritiscima YUTA-e. I to je njegov jedini i najveći “grijeh”. Bero nije pristajao na krstarenje atraktivnom, četrdeset matara dugačkom, jahtom „Follow me 5“ stalno vezanoj u riječkoj luci: YUTA-inom jahtom koja se vodi na ime Herberta Palfingera, ali su se neki SDP-ovi ministri i ugledni „simpatizeri“ godinama izmjenjivali kao njezini gosti.

L. C./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari