Pratite nas

Kolumne

HITREC: Predsjednički izbori – Kolinda Grabar Kitarović nema konkurencije

Objavljeno

na

Pljušte kiše i blaže rane ljudi iscrpljenih od vrućina kolovoških i poremećaja klimatoloških, natapa dažd velika polja ambrozije, najraširenije hrvatske poljoprivredne kulture koju uništavamo mnogo obzirnije i rjeđe nego kulturu u temeljnom značenju riječi.

Ambrozije (grč. Ambrosios) ionako u prijevodu znači – besmrtni, božanski, neumrli, a Klaić (možda ne Bratoljub nego Željko) dodaje u izdanju Velikoga rječnika stranih riječi iz 1972. da „otuda dolazi prezime Broz“. Tako se, eto, dva besmrtna štetnika, biljni i onaj drugi, i nadalje u velikoj mjeri pojavljuju u Hrvatskoj, teško ih je iskorijeniti, ali trudimo se.

Osim Hrvata, čak i turisti napuštaju Hrvatsku u ovo doba, prvi napuštaju dom, drugi se vraćaju doma gdje će prve zapošljavati ne samo na poslovima koje sami ne žele obavljati, nego i na onima u kojima su Hrvati i stručniji od njih.

Hrvatski imigranti sve više imaju aureolu dobrodošlih mozgova,ne treba se previše truditi oko njihove integracije, mladi su i pametni, govore engleski, a brzo će naučiti i njemački, iz iste su ili vrlo slične kulture, ne nose burke i ne burkaju, rade marljivo, ne siluju cure i ne ubijaju oštrim predmetima.

Spominjem njemački jer su Njemačka i Austrija najveći srdačni primatelji, uređene su i uredne zemlje, obrađuju polja i nemaju previše ambrozije, u geostrateškom, političkom i gospodarskom smislu Njemačka je već dugo gospodarica Europe, samo što to nije smjela previše isticati zbog prošlosti dvadesetostoljetne, ali sada više nema hemunge i otvoreno želi preuzeti Komisiju (Vladu) Europske unije inzistirajući na njemačkom predsjedniku, pa će to i ostvariti.

Na ruku joj ide Brexit, ali i Trumpove nepredvidljive doskočice, s Rusima je sklopila prešutni pakt osiguravajući tako energetsku stabilnost. Prema tzv. populizmu u svojoj domeni mora ipak ostati opreznom, pa filtrira vijesti o događajima u mnogim njemačkim gradovima i pravi se nevještom, aplaudira Macronu i prepušta mu da vrišti protiv populizma, što mladom i antipatičnom Francuzu vrlo godi jer drži da tako Francusku ostavlja na sceni kao jedino doraslu partnericu Njemačkoj, što je iluzija i uskoro će mu se obiti o glavu.

Populizam je, čak i nezavisno od jačanja u vrijeme (trajne) imigrantske krize i navale iz azijskih i afričkih zemalja, na prvom mjestu među suvremenim pojmovima u Europi. Bauk koji kruži, sablast kojom se plaše mala djeca, strahota jedna u mnogim zemljama gdje se izjednačava s nacionalizmom u negativnom značenju, ili u bilo kojem značenju.

Posebno u Hrvatskoj, koja uvijek tapka za modom i čiji političari trče u visokim štiklama za bruxellskim moćnicima i ponavljaju antipopulističke fraze, a ako tko ima drugo mišljenje, odgovaraju mu von oben.

U stvari, ne znaju što govore, baš kao nekad komunistički aparatčici koji su imali tanke priručnike s neupitnim rečenicama. Nađe se doduše političara u Hrvatskoj koji razumiju, a mislim na Tonyja Blairea koji se našao u Dubrovniku i dao intervju dnevnim novinama (Nedjeljni Jutarnji) gdje na dobro postavljeno pitanje novinarke Ane Muhar („Ono što nazivamo nacionalizmom možda je jednostavno nastojanje ljude da vrate svoje britanske, američke ili austrijske vrijednosti?“) Blaire odgovora: „Naravno! Fundamentalna pogreška koju je Europa učinila jest da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi… Potrebno je više integrirati i surađivati, ali ljudi imaju duboku povezanost s nacionalnim identitetom, i ako to ignoriraš, onda stvaraš problem koji danas imamo.“ Točno tako, kao da je iz usta kolumnista Hrvatskoga kulturnog vijeća.

A problem imamo, da. Problem su i u Hrvatskoj eurofanatici, euromanijaci koji primitivnim idiotima (poput mene) drže predavanja o potrebi nadnacionalnih, naprednih tvorevina iliti naddržava s umjetnim i nametanim „vrijednostima“, što smo imali do devedesete prošloga stoljeća pa nam se tako svidjelo da bismo htjeli opet.

Ambrozije bivše Jugoslavije zadržale su se u nekim područjima Hrvatske i u nekim strankama (SDP, IDS) te u novijima nastalim na zgarištu HNS-a (Glas, Pametno, očekujemo Glupo i druge), ali vrijeme ide. Vrijeme je najbolji smetlar. Potpuno ideološki ispražnjene rečene stranke lutaju političkim prostorom, izvršno članstvo im bježi prema lukrativnijim ponudama i sve se na kraju svodi na novac, to jest u IDS-u je odavno bilo svedeno samo što mnogi zaneseni „protuzagrebačkim“ mitinzima autonomaša nisu na vrijeme razumjeli.

Krah Uljanika otvorio im je oči, spoznali su da im vlada politička mafija na plaći sumnjivih tipova, da ih je (A)IDS godinama trovao protuhrvatstvom. Nesiguran i beznačaj, Miletić sada izigrava pokajnika koji će svjedočiti protiv Jakovčića, ako bude prisiljen, ali sve je to kasno. Radnici pjevaju Thompsona, rekvijem za IDS.

Jedna od ambrozijskih (besmrtnih, znači) značajka anacionalne klateži u Hrvatskoj je i mržnja prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, naslijeđena od komunista koji su ih posebno imali na zubu, ubijali, proganjali i gušili. Suvremeni refleks toga plemenitog osjećaja kriplkomunista (nije tipfeler) je zazor od tih strašnih Hrvata koji su se u vrijeme rata drznuli stvoriti isprva Zajednicu Herceg-Bosnu koja je spasila BiH, a onda i Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu 1993., utopljenu 1995. u većinski muslimansku Federaciju sa ciljem da Hrvati nestanu. Spominjem to zato jer je nedavnih dana obilježena 25. obljetnica HRHB, koje se nitko od tamošnjih Hrvata ne stidi, nego naprotiv, a bila je utemeljena na Owen- Stoltenbergovu planu o tri republike. I dobro je da je obljetnica proslavljena, u trenutku kada Hrvati de facto stoje gore nego ikada dosad, ali povijest kaže da su Hrvati najjači kad im dogori do nokata. Uvjeren sam da će tako i biti.

No pišem ovo i zato što je u Hrvatskoj klatež u medijima tu obljetnicu i govore ondje održane proglasila gotovo kriminalnim događajem, pišući između redaka, ali i otvoreno da se ondje drži slovo zločinačkom pothvatu koji je kao takav, vele oni, potvrđen u Haagu. Pa da i jest, a nije, na to se ne bi trebalo osvrtati. A i to što je nekoliko zapovjednika, političkih i vojnih, osuđeno na robiju, pravosudna je farsa i svinjarija koja je obilježena upravo antičkom tragedijom, samoubojstvom Slobodana Praljka. No da ne govorim o medijima općenito, jer nisu svi umočeni, ni o pojedinim novinama u cjelini, izdvajam napis velikoga hrvatskog povjesničara i mojeg miljenika Bajrušija, autora podmuklog napisa u kojemu se na konfidentski način prokazuju svi oni iz Hrvatske koji su bili na rečenoj obljetnici. Dažd koji pogoduje ambroziji.

O jeziku, rode…

Nakon što su ljetne žege malo sparušile ambroziju na jezikoslovnom području, prve kiše donijele su mi vijesti o međunarodnom slavističkom kongresu u Beogradu. Zašto o tomu nisam mogao saznati s televizija i iz novina, ne znam, možda sam propustio, ali nije moj internetski prijatelj iz Moskve Bagdasarov koji sve prati i sve zna, Armenac porijeklom, a kroatist po vokaciji. Pa onda čitam link na koji me uputio, to jest Dačićev uvodni govor na kongresu.

Prevedeno na hrvatski, evo što je rekao dični Dačić: “Pravilno sagledavanje štokavskog narječja, koje je Vuk Karadžić uzeo za osnovu reformiranoga srpskog jezika, a koje obuhvata značajne dijelove današnje Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske, pomoglo bi da se pravilno sagleda sudbina srpskoga naroda koji je u brojnim slučajevima gubio svoj vjerski identitet, ali ne i jezični…Otuda se u srednjovjekovnoj književnosti Dubrovnika, Kotora i Perasta mogu naći podatci o Srbima rimokatoličke vjere…“ I tako dalje.

Prevedeno na politički rječnik, riječ je o ambrozijskoj velikosrpskoj provokaciji koja kaže da je sve štokavsko srpsko pa znači i „značajni dijelovi Hrvatske“ te oni po prirodi stvari spadaju u okvire velike Srbije. Dubrovčani su Srbi rimokatoličke vjere, otrgnuti od matice kojoj se trebaju vratiti, a Matica srpska na tome odavno radi i došla je preko dubrovačkih klasika iz šesnaestoga i sedamnaestog stoljeća, do Ruđera Boškovića iz osamnaestog i Vojnovića s prijelaza devetnaestog u dvadeseto. Sve to uz pomoć srpske Prosvjete u Hrvatskoj, a glede „zajedničkog jezika“ i uz svesrdnu potporu protuha hrvatskoga imena koji su se uvukli i u zagrebački Filozofski fakultet. Pa budući da imaju pristaše i u medijima, nije čudo što o Dačićevu kongresnom ispadu nisu obavijestili hrvatsku javnost, a ni mene. Nešto više se zna o knjizi Ranka Bugarskog „Govorite li zajednički?“ pisanoj u „duhu shvatanja američkog naučnika Andersona da je nacija – zamišljena zajednica. Osim srpske, očito. Hrvatska je svakako ne samo zamišljena nego i izmišljena, „shvatam“ na temelju Andersonove bajke.

U svezi s jezikom još: počela je škola, novine nude školarcima razne priručnike, pa i pravopisne. Večernji list i Školska knjiga tiskale su Hrvatski školski pravopis i to onaj pravi pod tim imenom, autora Babića, Ham i Moguša, s uvodom Ante Žužula u kojemu se utvrđuje gradivo kako je do toga pravopisa došlo, koje su mu neprijeporne vrline, te da je jedini usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i na kraju kako je Vijeće ubijeno 2012. odlukom Željka Jovanovića, tadanjeg ministra. Kada je egzekucija obavljena, crveni su naručili novi pravopis ,prisvojili ime Hrvatski pravopis i taj novi autora Goldstein, Jovanović, Jozić podvalili školama.

Nova vlast desnoga centra nije ništa učinila da povuče Jovanovićev pravopis, pa je, koliko znam, na (školskoj) snazi. Krasno. No, sada se, eto, u nakladi Večernjeg pojavljuje iz pepela originalni Hrvatski pravopis, što kazuje da se stvari ipak polako mijenjaju, usprkos fanatičnom trudu Inistituta za jezikoslovlje da svoj pravopis i druge jezične priručnike plasira u što većem opsegu, pa je i on prije nekoga vremena u suradnji s istim rečenim Večernjim izdao publikaciju „Sve što trebate znati o hrvatskome jeziku“. U toj knjižici postoje i regule o pisanju imenica velikim ili malim slovima. Primjerice: piše se (vele oni) Sjeverna amerika, Južna amerika i slično (str.7, uz ilustraciju).

Onaj pravi Babićev pravopis kaže da se sve riječi u imenima kontinetata, država itd. pišu velikim slovom, znači i Amerika. Pa sada, ako je doista i nadalje Institutov pravopis propisan ili preporučen za škole, kako će se profesorica hrvatskog domisliti i što će učenici učiti? (Usput, sve više vidim da imenicu Židov pišu malim slovom, to jest židov. Molim za razjašnjenje.)

Možda te dvojbe spadaju u eksperimentalnu nastavu koja u nekim školama upravo kreće, no od silnoga digitaliziranja hrvatski će jezik, bez jasnih odluka znanstvenih i političkih, biti pomalo težak učenicima. Suočeni s različitim pravopisnim pravilima gutat će tablete. U svemu glede školstva postoji i rađanje zdravoga razuma, ne znam je li s državne ili lokalne razine, bit će lokalne – naime prijedlog da se nastava drži u blokovima, nazovimo ih starim imenima prirodoslovnim i humanističkim. Taj je prijedlog na tragu mojega dugogodišnjeg inzistiranja na komparativnom načinu predavanja, budući da će blok koji spaja povijest i zemljopis, primjerice ali kroz vjeronauk i povijest religija, te povijest umjetnosti – u dječjim glavama stvarati jasniju sliku. Uz to, rečeni prijedlog daje djeci više vremenski kraćih odmora u tijeku godine.

I opet usput: što je s onom jokićevskom lektirom koja je bila predočena zgroženoj javnosti? Je li se tu što mijenjalo ili je ta blasfemija ostala, skrivajući se u sjeni digitalizacije nastave? Hektorovićevo ribanje bit će približeno djeci (veli producent) igranim filmom, pa će bolje znati koliko je ribara bilo uz Petra kojega glumi Rade Šerbedžija, po zamisli sjajnoga crtača Trenca koji je međutim štošta propustio boraveći u sudobonosnim godinama daleko od Hrvatske.

Nema odmora za ambroziju u kulturi. Vidim na velikim plakatima da je u tijeku ambiciozni Festival svjetske književnosti. Na plakatu sva sila imena književnika, od kojih raspoznajem tek manji dio, deset posto recimo, ali jedno veliko književno ime pada mi u oči: Oliver Frljić. Što je taj napisao, ne znam, ali je očito svjetski autor, jer kako bi došao na Svjetski festival. A da je riječ o produkciji ljevičara, svjedoči i filmski popratni događaj koji će razveseliti sudionike – retrospektiva Lordana Zafranovića, uključujući Okupaciju u 26 (ili koliko ono?) slika. Tko sve to financira? Pa zna se. Cilj je valjda upoznati ljepote Dubrovnika, a prilježni domaćini festivala objasnit će stranim književnicima da se ništa nije promijenilo,opet su ustaše na vlasti u Hrvatskoj. Kao što će na svjetskom kongresu slavista u Beogradu slavisti (većina njih) dobiti potvrdu da je posebnost hrvatskoga jezika izmišljotina jedna, a suvremeni hrvatski standardni emanacija srpskoga jezika.

Predsjednički izbori

Sve su bliže. Za sada Kolinda Grabar Kitarović nema konkurencije, ali se javljaju protukandidati – Dalija Orešković i Dragan Despot, čiji je nastup na ekranu bio vrlo uvjerljiv.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari