Pratite nas

Kolumne

HITREC: Predsjednički izbori – Kolinda Grabar Kitarović nema konkurencije

Objavljeno

na

Pljušte kiše i blaže rane ljudi iscrpljenih od vrućina kolovoških i poremećaja klimatoloških, natapa dažd velika polja ambrozije, najraširenije hrvatske poljoprivredne kulture koju uništavamo mnogo obzirnije i rjeđe nego kulturu u temeljnom značenju riječi.

Ambrozije (grč. Ambrosios) ionako u prijevodu znači – besmrtni, božanski, neumrli, a Klaić (možda ne Bratoljub nego Željko) dodaje u izdanju Velikoga rječnika stranih riječi iz 1972. da „otuda dolazi prezime Broz“. Tako se, eto, dva besmrtna štetnika, biljni i onaj drugi, i nadalje u velikoj mjeri pojavljuju u Hrvatskoj, teško ih je iskorijeniti, ali trudimo se.

Osim Hrvata, čak i turisti napuštaju Hrvatsku u ovo doba, prvi napuštaju dom, drugi se vraćaju doma gdje će prve zapošljavati ne samo na poslovima koje sami ne žele obavljati, nego i na onima u kojima su Hrvati i stručniji od njih.

Hrvatski imigranti sve više imaju aureolu dobrodošlih mozgova,ne treba se previše truditi oko njihove integracije, mladi su i pametni, govore engleski, a brzo će naučiti i njemački, iz iste su ili vrlo slične kulture, ne nose burke i ne burkaju, rade marljivo, ne siluju cure i ne ubijaju oštrim predmetima.

Spominjem njemački jer su Njemačka i Austrija najveći srdačni primatelji, uređene su i uredne zemlje, obrađuju polja i nemaju previše ambrozije, u geostrateškom, političkom i gospodarskom smislu Njemačka je već dugo gospodarica Europe, samo što to nije smjela previše isticati zbog prošlosti dvadesetostoljetne, ali sada više nema hemunge i otvoreno želi preuzeti Komisiju (Vladu) Europske unije inzistirajući na njemačkom predsjedniku, pa će to i ostvariti.

Na ruku joj ide Brexit, ali i Trumpove nepredvidljive doskočice, s Rusima je sklopila prešutni pakt osiguravajući tako energetsku stabilnost. Prema tzv. populizmu u svojoj domeni mora ipak ostati opreznom, pa filtrira vijesti o događajima u mnogim njemačkim gradovima i pravi se nevještom, aplaudira Macronu i prepušta mu da vrišti protiv populizma, što mladom i antipatičnom Francuzu vrlo godi jer drži da tako Francusku ostavlja na sceni kao jedino doraslu partnericu Njemačkoj, što je iluzija i uskoro će mu se obiti o glavu.

Populizam je, čak i nezavisno od jačanja u vrijeme (trajne) imigrantske krize i navale iz azijskih i afričkih zemalja, na prvom mjestu među suvremenim pojmovima u Europi. Bauk koji kruži, sablast kojom se plaše mala djeca, strahota jedna u mnogim zemljama gdje se izjednačava s nacionalizmom u negativnom značenju, ili u bilo kojem značenju.

Posebno u Hrvatskoj, koja uvijek tapka za modom i čiji političari trče u visokim štiklama za bruxellskim moćnicima i ponavljaju antipopulističke fraze, a ako tko ima drugo mišljenje, odgovaraju mu von oben.

U stvari, ne znaju što govore, baš kao nekad komunistički aparatčici koji su imali tanke priručnike s neupitnim rečenicama. Nađe se doduše političara u Hrvatskoj koji razumiju, a mislim na Tonyja Blairea koji se našao u Dubrovniku i dao intervju dnevnim novinama (Nedjeljni Jutarnji) gdje na dobro postavljeno pitanje novinarke Ane Muhar („Ono što nazivamo nacionalizmom možda je jednostavno nastojanje ljude da vrate svoje britanske, američke ili austrijske vrijednosti?“) Blaire odgovora: „Naravno! Fundamentalna pogreška koju je Europa učinila jest da je izbrisala pojam o nacionalnoj državi… Potrebno je više integrirati i surađivati, ali ljudi imaju duboku povezanost s nacionalnim identitetom, i ako to ignoriraš, onda stvaraš problem koji danas imamo.“ Točno tako, kao da je iz usta kolumnista Hrvatskoga kulturnog vijeća.

A problem imamo, da. Problem su i u Hrvatskoj eurofanatici, euromanijaci koji primitivnim idiotima (poput mene) drže predavanja o potrebi nadnacionalnih, naprednih tvorevina iliti naddržava s umjetnim i nametanim „vrijednostima“, što smo imali do devedesete prošloga stoljeća pa nam se tako svidjelo da bismo htjeli opet.

Ambrozije bivše Jugoslavije zadržale su se u nekim područjima Hrvatske i u nekim strankama (SDP, IDS) te u novijima nastalim na zgarištu HNS-a (Glas, Pametno, očekujemo Glupo i druge), ali vrijeme ide. Vrijeme je najbolji smetlar. Potpuno ideološki ispražnjene rečene stranke lutaju političkim prostorom, izvršno članstvo im bježi prema lukrativnijim ponudama i sve se na kraju svodi na novac, to jest u IDS-u je odavno bilo svedeno samo što mnogi zaneseni „protuzagrebačkim“ mitinzima autonomaša nisu na vrijeme razumjeli.

Krah Uljanika otvorio im je oči, spoznali su da im vlada politička mafija na plaći sumnjivih tipova, da ih je (A)IDS godinama trovao protuhrvatstvom. Nesiguran i beznačaj, Miletić sada izigrava pokajnika koji će svjedočiti protiv Jakovčića, ako bude prisiljen, ali sve je to kasno. Radnici pjevaju Thompsona, rekvijem za IDS.

Jedna od ambrozijskih (besmrtnih, znači) značajka anacionalne klateži u Hrvatskoj je i mržnja prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, naslijeđena od komunista koji su ih posebno imali na zubu, ubijali, proganjali i gušili. Suvremeni refleks toga plemenitog osjećaja kriplkomunista (nije tipfeler) je zazor od tih strašnih Hrvata koji su se u vrijeme rata drznuli stvoriti isprva Zajednicu Herceg-Bosnu koja je spasila BiH, a onda i Hrvatsku Republiku Herceg Bosnu 1993., utopljenu 1995. u većinski muslimansku Federaciju sa ciljem da Hrvati nestanu. Spominjem to zato jer je nedavnih dana obilježena 25. obljetnica HRHB, koje se nitko od tamošnjih Hrvata ne stidi, nego naprotiv, a bila je utemeljena na Owen- Stoltenbergovu planu o tri republike. I dobro je da je obljetnica proslavljena, u trenutku kada Hrvati de facto stoje gore nego ikada dosad, ali povijest kaže da su Hrvati najjači kad im dogori do nokata. Uvjeren sam da će tako i biti.

No pišem ovo i zato što je u Hrvatskoj klatež u medijima tu obljetnicu i govore ondje održane proglasila gotovo kriminalnim događajem, pišući između redaka, ali i otvoreno da se ondje drži slovo zločinačkom pothvatu koji je kao takav, vele oni, potvrđen u Haagu. Pa da i jest, a nije, na to se ne bi trebalo osvrtati. A i to što je nekoliko zapovjednika, političkih i vojnih, osuđeno na robiju, pravosudna je farsa i svinjarija koja je obilježena upravo antičkom tragedijom, samoubojstvom Slobodana Praljka. No da ne govorim o medijima općenito, jer nisu svi umočeni, ni o pojedinim novinama u cjelini, izdvajam napis velikoga hrvatskog povjesničara i mojeg miljenika Bajrušija, autora podmuklog napisa u kojemu se na konfidentski način prokazuju svi oni iz Hrvatske koji su bili na rečenoj obljetnici. Dažd koji pogoduje ambroziji.

O jeziku, rode…

Nakon što su ljetne žege malo sparušile ambroziju na jezikoslovnom području, prve kiše donijele su mi vijesti o međunarodnom slavističkom kongresu u Beogradu. Zašto o tomu nisam mogao saznati s televizija i iz novina, ne znam, možda sam propustio, ali nije moj internetski prijatelj iz Moskve Bagdasarov koji sve prati i sve zna, Armenac porijeklom, a kroatist po vokaciji. Pa onda čitam link na koji me uputio, to jest Dačićev uvodni govor na kongresu.

Prevedeno na hrvatski, evo što je rekao dični Dačić: “Pravilno sagledavanje štokavskog narječja, koje je Vuk Karadžić uzeo za osnovu reformiranoga srpskog jezika, a koje obuhvata značajne dijelove današnje Srbije, Crne Gore, BiH i Hrvatske, pomoglo bi da se pravilno sagleda sudbina srpskoga naroda koji je u brojnim slučajevima gubio svoj vjerski identitet, ali ne i jezični…Otuda se u srednjovjekovnoj književnosti Dubrovnika, Kotora i Perasta mogu naći podatci o Srbima rimokatoličke vjere…“ I tako dalje.

Prevedeno na politički rječnik, riječ je o ambrozijskoj velikosrpskoj provokaciji koja kaže da je sve štokavsko srpsko pa znači i „značajni dijelovi Hrvatske“ te oni po prirodi stvari spadaju u okvire velike Srbije. Dubrovčani su Srbi rimokatoličke vjere, otrgnuti od matice kojoj se trebaju vratiti, a Matica srpska na tome odavno radi i došla je preko dubrovačkih klasika iz šesnaestoga i sedamnaestog stoljeća, do Ruđera Boškovića iz osamnaestog i Vojnovića s prijelaza devetnaestog u dvadeseto. Sve to uz pomoć srpske Prosvjete u Hrvatskoj, a glede „zajedničkog jezika“ i uz svesrdnu potporu protuha hrvatskoga imena koji su se uvukli i u zagrebački Filozofski fakultet. Pa budući da imaju pristaše i u medijima, nije čudo što o Dačićevu kongresnom ispadu nisu obavijestili hrvatsku javnost, a ni mene. Nešto više se zna o knjizi Ranka Bugarskog „Govorite li zajednički?“ pisanoj u „duhu shvatanja američkog naučnika Andersona da je nacija – zamišljena zajednica. Osim srpske, očito. Hrvatska je svakako ne samo zamišljena nego i izmišljena, „shvatam“ na temelju Andersonove bajke.

U svezi s jezikom još: počela je škola, novine nude školarcima razne priručnike, pa i pravopisne. Večernji list i Školska knjiga tiskale su Hrvatski školski pravopis i to onaj pravi pod tim imenom, autora Babića, Ham i Moguša, s uvodom Ante Žužula u kojemu se utvrđuje gradivo kako je do toga pravopisa došlo, koje su mu neprijeporne vrline, te da je jedini usklađen sa zaključcima Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika, i na kraju kako je Vijeće ubijeno 2012. odlukom Željka Jovanovića, tadanjeg ministra. Kada je egzekucija obavljena, crveni su naručili novi pravopis ,prisvojili ime Hrvatski pravopis i taj novi autora Goldstein, Jovanović, Jozić podvalili školama.

Nova vlast desnoga centra nije ništa učinila da povuče Jovanovićev pravopis, pa je, koliko znam, na (školskoj) snazi. Krasno. No, sada se, eto, u nakladi Večernjeg pojavljuje iz pepela originalni Hrvatski pravopis, što kazuje da se stvari ipak polako mijenjaju, usprkos fanatičnom trudu Inistituta za jezikoslovlje da svoj pravopis i druge jezične priručnike plasira u što većem opsegu, pa je i on prije nekoga vremena u suradnji s istim rečenim Večernjim izdao publikaciju „Sve što trebate znati o hrvatskome jeziku“. U toj knjižici postoje i regule o pisanju imenica velikim ili malim slovima. Primjerice: piše se (vele oni) Sjeverna amerika, Južna amerika i slično (str.7, uz ilustraciju).

Onaj pravi Babićev pravopis kaže da se sve riječi u imenima kontinetata, država itd. pišu velikim slovom, znači i Amerika. Pa sada, ako je doista i nadalje Institutov pravopis propisan ili preporučen za škole, kako će se profesorica hrvatskog domisliti i što će učenici učiti? (Usput, sve više vidim da imenicu Židov pišu malim slovom, to jest židov. Molim za razjašnjenje.)

Možda te dvojbe spadaju u eksperimentalnu nastavu koja u nekim školama upravo kreće, no od silnoga digitaliziranja hrvatski će jezik, bez jasnih odluka znanstvenih i političkih, biti pomalo težak učenicima. Suočeni s različitim pravopisnim pravilima gutat će tablete. U svemu glede školstva postoji i rađanje zdravoga razuma, ne znam je li s državne ili lokalne razine, bit će lokalne – naime prijedlog da se nastava drži u blokovima, nazovimo ih starim imenima prirodoslovnim i humanističkim. Taj je prijedlog na tragu mojega dugogodišnjeg inzistiranja na komparativnom načinu predavanja, budući da će blok koji spaja povijest i zemljopis, primjerice ali kroz vjeronauk i povijest religija, te povijest umjetnosti – u dječjim glavama stvarati jasniju sliku. Uz to, rečeni prijedlog daje djeci više vremenski kraćih odmora u tijeku godine.

I opet usput: što je s onom jokićevskom lektirom koja je bila predočena zgroženoj javnosti? Je li se tu što mijenjalo ili je ta blasfemija ostala, skrivajući se u sjeni digitalizacije nastave? Hektorovićevo ribanje bit će približeno djeci (veli producent) igranim filmom, pa će bolje znati koliko je ribara bilo uz Petra kojega glumi Rade Šerbedžija, po zamisli sjajnoga crtača Trenca koji je međutim štošta propustio boraveći u sudobonosnim godinama daleko od Hrvatske.

Nema odmora za ambroziju u kulturi. Vidim na velikim plakatima da je u tijeku ambiciozni Festival svjetske književnosti. Na plakatu sva sila imena književnika, od kojih raspoznajem tek manji dio, deset posto recimo, ali jedno veliko književno ime pada mi u oči: Oliver Frljić. Što je taj napisao, ne znam, ali je očito svjetski autor, jer kako bi došao na Svjetski festival. A da je riječ o produkciji ljevičara, svjedoči i filmski popratni događaj koji će razveseliti sudionike – retrospektiva Lordana Zafranovića, uključujući Okupaciju u 26 (ili koliko ono?) slika. Tko sve to financira? Pa zna se. Cilj je valjda upoznati ljepote Dubrovnika, a prilježni domaćini festivala objasnit će stranim književnicima da se ništa nije promijenilo,opet su ustaše na vlasti u Hrvatskoj. Kao što će na svjetskom kongresu slavista u Beogradu slavisti (većina njih) dobiti potvrdu da je posebnost hrvatskoga jezika izmišljotina jedna, a suvremeni hrvatski standardni emanacija srpskoga jezika.

Predsjednički izbori

Sve su bliže. Za sada Kolinda Grabar Kitarović nema konkurencije, ali se javljaju protukandidati – Dalija Orešković i Dragan Despot, čiji je nastup na ekranu bio vrlo uvjerljiv.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu!’

Objavljeno

na

Objavio

Benjamin Tolić: Grički event

Bio je to zapravo šupalj događaj, tzv. „event“. Ali izvanredan. Uživo nam je prikazao tvorni nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu! I to – gdje? U Hrvatskomu [državnom] saboru!

Događaj je, tvrde promatrači ogrezli u triglavsko-kajmakčalansku kulturu, snažno potresao hrvatsku političku javnost, možda i snažnije nego što je pojava međunožja Jelene Karleuše na Međumrežju uzdrmala javnost „vasceloga Zapadnog Balkana“. I odmah dodaju da je gospođa Karleuša nemilu sliku utjerala u laž neoborivim argumentom: „Ja na tom mjestu imam – madež.“

Usporedba jamačno nije po vašem ukusu. Nije ni po mojemu, ali – svakoj budali njezino veselje! A što se zapravo na Griču zbilo? Budući da su to s različitih gledišta podrobno i sočno opisali daroviti javni radnici u visokonakladnim glasilima, moja će neznatnost ovdje izložiti samo okosnicu zbivanja.

Na početku proljetnoga zasjedanja Hrvatskoga [državnog] sabora, na tzv. Aktualnom prijepodnevu, SDP-ovi su [narodni] zastupnici Franko Vidović i Gordan Maras djetinjastim igrokazom s modelima aviona izvrgli ruglu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra obrane Damira Krstičevića zbog propale kupnje izraelskih aviona F–16 Barak. Plenkovića nisu uzbudili, a Krstičevića su rasrdili do suza.

Zatim je Mostov [narodni] zastupnik Nikola Grmoja Plenkoviću uputio pitanje: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije. Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da, osim podrškeove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade, ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese?”

Plenković je „iskočio iz kože“. Zapodjenuo je žestok verbalni okršaj s Grmojom, ali je predsjednik Sabora Gordan Jandroković iznenada proglasio stanku i tako prekinuo raspru. To međutim nije ugasilo ratničke strasti. Upravo suprotno, one su se tako rasplamsale te su i „slabokrvnoga“ Plenkovića povukle u zastupnički „boj žaba i miševa“. Uglađeni je eurohrvat krenuo u fizički obračun s izazivačem Grmojom, ali ga je. mirotvorno mu stavši na put, u tomu spriječio plećati Mostov [narodni] zastupnik Miro Bulj.

To je dakle događaj koji se nije dogodio. Oko njega je nastala medijska epopeja koja se već tjedan dana iscrpljuje u tumačenju protagonističkih motiva i ocjenjivanju njihovih postupaka, nastojeći gurnuti u zaborav krajnji smisao Grmojina pitanja. Ali taj je smisao posve razotkrio sam Plenković rekavši u naknadnom tumačenju svoga izgreda da je htio opovrgnuti javnu sliku (tzv. image) veleizdajnika koju mu nameće Grmoja. A budući da u Hrvatskoj, kako u Abendblattu propovijeda Tomislav Krasnec, „naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu“, Plenkovićev je izgred, kazuje globalistička logika, ne samo razumljiv, nego i duboko opravdan.

Tu se međutim nameću ozbiljna pitanja. Ponajprije: Što je izdaja? Izdaja je, jednostavno rečeno, prelazak na protivničku stranu. Čovjek može štošta izdati. Može izdati obitelj, tvrtku, udrugu, ideju, sebe sama. Kraljica je svih izdaja – veleizdaja. To je pak izdaja naroda i države ili, u međudržavnim odnošajima, prelazak na neprijateljsku stranu.

Veleizdaja je najveći politički zločin. Stoga nije čudno što pristojan javni govor izbjegava porabu riječi koja tu stvar označuje, a hrvatsko pravosuđe – hotice ili nehotice –previđa i samu stvar, jer dosad nikomu nije sudilo za zločin veleizdaje.

Odatle izviru velike teškoće u imenovanju tih stvari.

Ako je riječ „veleizdaja“ tabu, kako ćete – primjera radi – nazvati Mesićevo lažno svjedočenje protiv Hrvatske na Haaškomu sudu? Je li to samo krivokletstvo, kako napisa Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme Krivokletnika“ (Zagreb, 2006.)? Kako ćete nazvati Sanaderove i Šeksove kultove Carle del Ponte i Milorada Pupovca? Kako ćete nazvati savjetničku službu Marije Pejčinović Burić srpskoj vladi Ivice Dačića? Kako ćete nazvati božićna hodočašća hrvatske državne vlasti k Pupovcu? Kako ćete označiti Plenkovićevu pouku vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi da je suradnja sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj „strateški interes“ Hrvatske demokratske zajednice?

Ako se i nađu lažna imena, ona sigurno ne će nimalo uzdrmati ontičku postojanost istine.

Možda se komu čini da je nevažno kako što zovemo, taj može za svjedokinju pozvati pučku poslovicu: Zovi me loncem, ne udri me kolcem. Meni je bliža misao drevnoga kineskog mudraca Konfucija: „Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom. Inače će vam propasti država.“

A što može Plenković protiv javne slike kakvu mu „pitura“ [narodni] zastupnik Grmoja? Kako će tu sliku utjerati u laž? Ne znam. Vidjet ćemo. Ali čini mi se da Plenković nigdje nema „madež“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Objavljeno

na

Objavio

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin, tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

 

 

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari