Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Presuda šestorci na dan kad je Jugoslavija slavila svoj rođendan

Objavljeno

na

Datumi, važni, povijesni, zbrkani, vidljivi, nevidljivi i oni cinični. Kako od povijesnih načiniti nevidljive, vidimo svake godine na sve državne praznike, s tim što je ovogodišnji 8. listopada barem na Trgu sv. Marka u Zagrebu obilježen kostimiranom priredbom uz taktove „Ere s onoga svijeta“ i „Zrinjskog“, pa su se čak čuli zborni i zboristički usklici „Za dom“ u opernom pjevu, što po IDS-u donosi godinu dana zatvora, jer je polovica od Za dom spremni, za koji se predlažu dvije godine tamnice.

No, u mnogim dijelovima Hrvatske nije se vidjelo ni čulo ni to – od Samobora do Hrvatske Kostajnice gdje sam bio na kestenijadi, vidjeh svega desetak ili nešto više hrvatskih zastava, zadnju nedaleko od crkve u Kostajnici koju su srpski teroristi sravnili sa zemljom u rujnu 1991.

Sada se opet uzdiže, nanovo sagrađena i izvana vrlo lijepa, iznutra još skromna.

Dane neovisnosti4

Pokraj nje pravoslavna crkva koju Hrvati nisu srušili u Oluji, nego naprotiv stoji i danas, omanja, ali uredno održavana. Eto, a kesteni iliti kostanji nešto su tanji nego inače, utvrda Zrinskih na desnoj obali Une i dalje je u sastavu RH, premda je „Sarajevo“ već i tu prije nekoliko godina (ili kada) nešto gruntalo oko promjene granice, a i nadalje drži ovaj „slučaj“ u talonu za neka bezgranična ucjenjivanja Hrvatske oko granica, mostova i sličnih podmetanja, u simbiozi s ostalim hrvatskim susjedima i komšijama. Do lijeve obale Une dopire popodne glasno pojanje s minareta na desnom brdu, a dok sjedim i kostajničkoj kavani mobitel mi signalizira da se nalazim u BiH.

Da se vratim datumima: za mene je i dalje Dan nezavisnosti 25. lipnja, a 8. listopada samo poruka da je moratorij (lat. morari znači oklijevati) završen, bučno gurnut u finale procedure raketiranjem Banskih dvora, to jest može se u humorističnom stilu reći da je Hrvatska prekinula s Jugoslavijom u lipnju, a Šeks u listopadu. Nije važno, glavno je da smo to učinili, to jest važno je i te kako budući da su Beograd i JNA na svojim idiotskim sudovima tvrdili kako su hrvatski branitelji sve do 8. listopada bili izvan zakona, odnosno da podliježu progonu u ime SFRJ i njezine armije.

Presuda šestorci na dan kad je Jugoslavija slavila svoj rođendan

HaagS tim u svezi, ali i u svezi s datumima: ili nisam dobro pročitao ili jesam. a nisam očima vjerovao, da će Žalbeni sud u Haagu donijeti presude hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima Herceg-Bosne 29. studenoga ove godine. Znači, na dan kojim je (u međuvremenu krepana) Jugoslavija slavila svoj rođendan, revolucionarno komunističko kopile nastalo četdeset treće u gradu što ga je podignuo Hrvoje Vukčić Hrvatinić, to jest u Jajcu. Eh, na to sam mislio spominjući cinične datume, jer ovaj što ga je izabrao nelegalni haaški sud nije ništa drugo nego odurni sarkazam i kazašnjela odmazda „velikih sila“ (posebno europskih) za nepotrebno i štetno raspuknuće jugoslavenske tvorevine, staroj Europi i velikom svijetu tako srcu prirasle da je samopriznanje Hrvatske popratila većim zgražanjem nego težnje Katalonije, s tim da većina tadanjih europskih političara sredinom 1991. još nije točno znala gdje se nalazi ta Hrvatska te ju tražili na karti Afrike.

Uoči 8. listopada, Dana kestena, hrvatski je premijer pohodio Vatikan i papu Franju, te su razgovarali i o kanonizaciji bl. Alojzija Stepinca. Što su zaključili, ne zna se, navodno je proglašenje Stepinca svetim na pragu, ali se od reportera čulo i to da će papa o svojoj odluci obavijestiti Srpsku pravoslavnu crkvu. Još jedna informacija koja hrvatskom narodu diže kosu na glavi, budući da drži kako je papino povjerenstvo za suočavanje s prošlošću kontaminirano uključivanjem Irineja i sličnih koji hrvatsku prošlost, ali i sadašnjost vide isključivo kao sablazan, to jest svaku hrvatsku državu drže nakaznom, pa kako ne bi i modernu Republiku Hrvatsku koju de facto nikada nisu priznali, a da bi ju priznali trebala bi se odreći Slavonije, Like i Dalmacije.

Irinejev govor pun mračnih prijetnji i zazivanja osvete

IrinejNedavni govor Irineja usred Hrvatske pun je mračnih prijetnja i potmulog zazivanja osvete, a tomu je govoru u našim medijima dana mnogo manja pozornost od Vulinova komedijašenja s građanskim ratom. Elem, opisanim irinejima papa će poslati svoj zaključak o Stepincu, kakav bio da bio, što je nedostojno poglavara univerzalne rimske Crkve, budući da s onima koji su odigrali prljavu ulogu u agresiji na Hrvatsku, zemlju potpuno i posebno katoličku, pontifeks maksimus ne bi trebao imati ni minimalne kontakte sve dok se ne pokaju, a pokajati se ne žele nego naprotiv snuju nove nepodopštine. A ako papa ima ambicije prevladavanja staroga raskola, a ima, treba potražiti druge sugovornike, druge adrese. U međuvremenu neke novine samo što se nisu raspale od sreće što je novi vlasnik manastira Krka rođen u Zadru, „Dalmatinac“, te se pofukovski ljigavo raspisuju o dragom i miru privrženom Nikodimu ili kako se već zove, premda taj – ako u tomu i ima nešto istine – već i zbog hijerarhijskog ustroja SPC-a ne može izaći iz Irinejeva skuta odnosno srbijanske državne Crkve koja ne samo što slijedi nego mnogokad predvodi bolesnu politiku koja je strašnim slovima upisana u povijest hrvatske patografije.

Nakon Hrvatske po kojoj se šeće kao po vlastitoj zemlji, kao i četnici Vulin, Vučić, Dačić i ostali, Irinej se požurio u Beograd da vjenča srbijanskoga prijestolonasljednika (?) Filipa Karađorđevića, šaljući još jednu poruku o nostalgiji za (prvom) Jugoslavijom u kojoj su karađorđevići zlostavljali Hrvate i ubijali hrvatske narodne zastupnike, to jest za svakom Jugoslavijom.

Dotle iz same Hrvatske naši dragi idioti nemaju drugoga posla nego vrištati o nacionalizmu koji ide pod ruku s tzv. konzervativnom revolucijom, a i u europskim se relacijama makar i slabašni znak nacionalnoga osjećaja doživljava kao restauracija zlih namjera. Poistovjećivanje nacionalizma sa šovinizmom, ksenofobijom i sličnim fobijama drsko je podmetanje kojim se zaluđuje neuki puk koji je u desetljećima i stoljećima hrvatskih nevolja uvjeravan i napokon uvjeren da je izražavanje nacionalnoga osjećaja grijeh, crimen, s opasnim pa i kobnim posljedicama – a to uvjerenje prenio je i u ovo doba suverene (?) hrvatske države. A kako i ne bi, kada ga s novinskih stranica bombardiraju kvaziintelektualci lijevoga i anacionalnog spektra, čiji vlasnici dijele iste fobije. Pa i u desnom centru, čak i desnije od desnoga, ni jedan se intelektualac ne će usuditi reći za sebe da je hrvatski nacionalist, jer iz iskustva znade da će mu škoditi karijeri i da će se naći na margini, koja god opcija bila na vlasti.

Nacionalizam

Zadnji (ipak ne i jedini) književnik od formata koji se usudio bio je A.G. Matoš. Izvan Hrvatske usudio se o AGMnacionalnom osjećaju (a nacionalizam jest osjećaj, pozitivni osjećaj ) reći nešto jedan židovski pisac, i to, vjerovali ili ne, Ephraim Kischon. Na koricama nove knjige Marije Peakić Mikuljan otisnuta je ova Kischonova misao (za koju nisam znao): „Ja sam presretan što napokon, nakon 2000 godina, mogu iživjeti svoju prejaku nacionalnu svijest, pa makar moje vatreno domoljublje i iritiralo ponekog ljepoduha. Žalim ljude koji ne poznaju te osjećaje.“ Tako Kischon, inače sjajan humorist, svojedobno vrlo prevođen i čitan u Hrvatskoj.

Henri Pirenne, pisac izvrsne „Povijesti Europe“, tvrdi: „Nema jačega osjećaja od nacionalnog“. Možda pomalo pretjerano jer čovjek kao jedinka ima i snažnije osjećaje, kao što je ljubav, ljubomora i slične takoreći privatne strasti, ali usporedbe nisu dobre ni dobrodošle. Nacionalizam, tj. nacionalni osjećaj prvenstveno ima obrambeni karakter i brana je svakom pokušaju inih čimbenika da mu oduzmu makar i dio kulturnoga identiteta, a kada je nasilje praćeno i gospodarskim, financijskim pa i policijskim, na kraju i vojnim sredstvima, zadaća je naroda da se najodlučnije suprotstavi: pa ako mu je nacionalni osjećaj slabašan, izgubit će i ono što je imao, ako je snažan, pobijedit će. Kao Hrvatska u nedavnoj povijesti, kada je i spletom povoljnih okolnosti zbacila komunistički i srpski jaram 25. lipnja 1991. na temelju božićnog Ustava 1990. i potom referenduma, s tankom podlogom u članku o samoodređenju komunističkog jugoslavenskog Ustava, koji bi ostao mrtvim slovom na papiru (kao što je i bio) da nismo učinili što jesmo i pod paljbom migova poantirali u listopadu 1991. Od mudrovanja nikakve koristi, pa evo čitam pametne napise ima li Katalonija ili nema pravo na samoodređenje. Ma ima, naravno. Glavno je da razlaz bude miran, kao rastava Češke i Slovačke.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari