Connect with us

Kolumne

Hitrec: Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta

Published

on

Vrijeme je posve poludjelo – usred zime pada snijeg. Ima poteškoća ne samo u prometu nego i glede univerzalnoga, takoreći transcendentalnoga vremena, pojma kojim čovjek opisuje svemirsku spiralu,a možda je kromozomska šifra nepojmljvog organizma. Ljudi se pretenciozno usuđuju poigravati pomicanjem vremena, guraju ga naprijed i natrag, režu na ljetno i zimsko, što moj pas nikako ne može razumjeti. Vrlo blesavo i nadam se da tomu dolazi kraj.

Jednako je blesavo što nakon tolikih stoljeća otkako su ljudi shvatili da je Zemlja okrugla, sve više jača pokret koji tvrdi da je Zemlja ravna ploča. Da stvarno jest, ne bi bilo ni tako loše: lakše bi se čistio snijeg, odgurao do ruba ploče i bacio dolje, bez obzira što to dolje značilo. Također bismo preko ruba bacali smeće, karepovaca ne bi bilo. Na žalost, Zemlja je loptasta i zato se ljudi mogu s njom igrati, i igraju se, sve dok ona ne izgubi strpljenje, odskoči i udari ih u lice. To se već događa.

Faustu Vrančiću su mnoge stvari bile jasnije, družio se s Keplerom. Osim visećeg mosta i padobrana smislio je mnogo strojeva i napisao „Rječnik pet najuglednijih europskih jezika“. Je li Plenković u govoru pred Europskim parlamentom imao na umu tu povijesnu jezikoslovnu poveznicu, ne znam, ali je stvar zanimljiva. Govorio je na pet jezika, između njih i na hrvatskom koji je tako nakon više od četiri stotine godina opet na trenutak postao jedan od pet najuglednijih europskih jezika, kao i kod Vrančića. Nisu to bili latinski, talijanski, njemački, hrvatski i ugarski kao u Faustovu rječniku, a koji su bili osim hrvatskoga nisam doznao iz masmedija. U svakom slučaju vrlo lijepo i pohvalno, premda idioti zaziru od poliglota, hrvatski govore i pišu slabo, a engleski natucaju. (S tim da nakon Brexita treba razmisliti o dominaciji engleskoga u političkom i svakovrsnom europskom životu, što će biti teško jer su novokomponirani političari i gospodarstvenici iz europskih zemalja jedva nešto naučili engleski, a sada su u sto čuda.) Toliko o jeziku i jezicima, koji su ljudima vrlo važni, primjerice u Kataloniji, na Korzici ili u Ukrajini, gdje se vraćaju svojoj jezičnoj baštini i identitetu, dok u Hrvatskoj klatež predvođena neurastenicima uporno ide u suprotnom smjeru, izvornu hrvatsku baštinu bez dlake na jeziku proglašuje nacionalističkim smećem i tzv. čistunstvom – u čemu prednjače prljavci ispali iz udbaških džepova i neojugoslavenskih jazbina, raspoređeni po fakultetima i kulturnim ustanovama.

No, da se vratim Plenkovićevevu govoru, kojim je bio započeo prošli tjedan. Je li to bila lakirovka upućena urbi et orbi? Jest, ali vrlo promišljena i inteligentna, tako dojmljiva da se i nama u Hrvatskoj činilo kako živimo u jednoj ne samo lijepoj (naravno) nego i sretnoj zemlji, koja ima nešto malo problema ali nevažnih. Da sam recimo Danac ili Irac, istoga bih časa spakirao kovčege i preselio se u Hrvatsku. Na kraju krajeva, bez obzira što znamo sve što znamo, ostaje mi ustvrditi da je premijer imao vrhunski promidžbeni nastup s prigušenim potemkinovskim tonovima, u cilju pozicioniranja Hrvatske među pet najuglednijih europskih država. Ostale četiri bile su počašćene što su u tom društvu. Onim zemljama na jugoistoku koje još nisu i dugo ne će biti pripuštene za trpezu, rasle su zazubice. Ima ih šest („mojih šest susjeda“, reče Plenković u nadahnutom poistovjećivanju sebe s Hrvatskom, otkrivajući ipak podsvjesne stare navike – to jest gdje to Hrvatska graniči s Makedonijom, recimo, ili Kosovom?) . Ne ulazeći u (opasne) nadnacionalne europske integracije, premijer se zadržao na statusu Spitzenkandidata, što je nazočnom Junckeru dalo krila pa je odmah izrazio potporu peššešinskom mostu, kako u Europskoj komisiji nazivaju Pelješki. Znači, Pelješki most ide dalje, premda ide već godinama i godinama a još ga nema. Kao da stoji na mjestu. A još i ne stoji na mjestu. Vrlo intrigantno.

Pustimo detalje. Hrvatska više nije slučajna država, nije ni država slučaj (osim što neki docent Stevo na Fakultetu političkih znanosti studentima priopćava da je hrvatska država neuspješan projekt), ima izvrsne odnose sa susjedima, otvorena je zemlja pa u nju dolazi Bakir Izetbegović s duhom svoga oca u odčepljenoj boci te usred Zagreba prijeti Hrvatima ratom, dolazi glineni četnik Vučić tražiti odštetu za hrvatsku agresiju na Srbiju, a njegovi domaćini nisu toliko voljni ili nevoljni hrvatski političari, nego samo jedan, to jest Pupovac koji je nesmotren poziv predsjednice Vučiću iskoristio za promidžbu – ne na pet jezika – prije svega osobnu, zatim stranke SDSS i Srpskog narodnog vijeća, kako bi učvrstio svoju poziciju unutar vladajuće koalicije i nastavio žešće bezočno djelovati protiv hrvatskih interesa.

Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta, a ne Vučić kojega dovlači na opći sabor SNS-a i ondje ga potrošiti. Hrvati šute, osim udovica hrvatskih branitelja i generala Sačića, ostali su valjda na vrijeme pacificirani kao i onda kada smo na Jelačić placu okupili četredeset tisuća u korist Gotovine i Markača, a vođe udruga pozvane kod tadanje premijerke baš u iste sate. (Usput: bio sam na Kamenitim vratima u ponedjeljak ovoga tjedna, vrlo malo prosvjednica i prosvjednika, željezna ograda između ogorčenih i hrvatskih policajaca. Nismo došli do Trga sv. Marka, a taj je trg hrvatski forum i svatko može doći (morao bi doći) i reći što želi. Poslje se odoh ugrijati u DHK, a ondje pita jedan književnik zašto nema prevoditelja u ovom slavnom posjetu, tek kada ga bude, Hrvatska će biti država.)

Izeb3gović

Hrvati podsjećaju na ono znamenito zvono na kojemu piše, otprilike: „Ja se ne oglašujem dok me ne udare“. A nas stalno udaraju, teško nas klatno udara izvana i iznutra, te ponavljam svoju davnu tezu: na svaku drskost i posezanja kakva god bila, Hrvatska i Hrvati moraju istoga trena odgovoriti punom snagom, na Vuline, Dačiće, Irineje i Izetbegoviće, na potkornjake unutar Hrvatske, bez straha tko će što reći u Europi i svijetu, onoj istoj Europi i svijetu koja prstom nije maknula dok su miloševići i vučići razarali našu zemlju i prastare gradove, crkve, samostane i knjižnice, ubijali nas u ime velike Srbije. I tu dolazimo do ratne odštete koja „nije u programu Vučićeva posjeta Zagrebu“. Tko se bavio pitanjem ratne odštete, gledatelji su napokon mogli saznati u emisiji „Otvoreno“. Nisu se bavile institucije, nego pojedinci, prije sviju veliki čovjek i domoljub Slobodan Praljak koji je uza sve talente što ih je imao znao i računati, pa su sada i oni koji se prihvatiše istoga posla izračunali da je Praljak imao pravo, to jest da ratna odšteta koju Srbija mora isplatiti Hrvatskoj iznosi oko četrdeset milijarda dolara.

Srbija se pravi blesavom, Vučić okreće stvari naglavce, krivotvori povijest na način posve iracionalan i mangupski, a pravo pitanje jest: kakva je razlika između Njemačke koja je platila odštetu za svoje krvave agresije i Srbije koja je u dvije agresije (Hrvatska, BiH) istovjetnim metodama, uz pomoć većine srpske manjine u Hrvatskoj, okupirala teritorij i ubijala ljude? Ako dobro osjećam, a osjećam, hrvatska politika opterećena jugoslavenskim hemunzima, razmišlja ovako: ma gledajte, mi smo još dobro prošli, srpsku agresiju smo zaustavili, oslobodili okupirana područja, imamo državu i možemo biti zadovoljni. Pa što ćemo još ganjati jadne Srbijance oko tih pišljivih četrdeset milijarda. Bokci su to. A glede onih obećanja iz 1996. kada su „normalizirani“ odnosi država Hrvatske i Srbije – ma to je bilo rečeno tek tako. Vrijeme ide, sve će se zaboraviti. Posebno će zaboraviti zaboravljivi Hrvati. Kao što se zaboravilo da je potpisana godinu prije konfederacija Hrvatske i FBiH, što je trebalo biti melem na ranu Hrvatima koji su izgubili Herceg-Bosnu. Sada ju uz ogromne napore pokušavaju opet instalirati a nesuđeni konfederalisti, to jest fundamentalisti istoga im časa zaprijete ratom. U zaključku ove teme: Hrvatska treba izvući sve papire iz devedesetih, obrisati s njih prašinu i zahtijevati da se vidi kada, u kojem trenutku je pošlo zlo za Hrvate u „BiH“i što im je tko zatim uradio, ne uplašiti se ratnim prijetnjama ako opet bude uspostavljena republika Herceg-Bosna, jer bez nje nema ondje ni Hrvata, a ne će biti ni Bosne i Hercegovine. Pa i zato jer je ona obveza iz hrvatskoga Ustava (o zaštiti Hrvata u „BiH“) bez Herceg-Bosne neizvediva, te se svodi na lamentiranje o konstitutivnosti (na cijelom području BiH) koju nitko ne poštuje, kao da ne postoji, o izbornom zakonu, o zastupljenosti u Domu naroda ili Predsjedništvu. Na sve hrvatske zahtjeve, beglerbeg bosanski ima samo jedan argument: rat. Čudi me da i on nije službeno pozvan u Zagreb, nego se morao incognito došuljati na privatnu televiziju stanovitoga Ace, formalno zvanu HTV.

Jazik harvacki

Negdje usred prošloga tjedna pohvalila se bila ministrica prosvjete da je HAZU više-manje blagoslovio uputnik (kurikul) hrvatskoga jezika. Ni manje ni više. Hazuovci su u stvari dali vrlo niske ocjene kurikulu, samo neki nešto malo bolju, ali je vješta matematičarka Divjak sve ocjene pomnožila i podijelila pa aritmetičkom čarolijom došla do ocjene „dobar“. Jesu li tekstovi akademika negdje objavljeni, ne znam. Ja ih želim pročitati, a ne samo ocjene koje su im dane, i na kraju želim vidjeti rezultat, ne matematički nego tvaran, odnosno što će od očito brojnih HAZU-primjedaba doista ući u konačni uputnik. I hoće li uopće? Iskustava imamo. Da se poveća broj sati hrvatskoga u školama, u redu je, ali nemam nikakve iluzije – može se povećati i na deset sati tjedno, ali ako se učenicima bude predavalo kao do sada (mogu pisati i spojeno pa će ispasti riječ „dosada“), ništa ne će pomoći. Čast iznimkama. I kojim pravopisom? Glede lektire, akademici su vjerojatno dobro ispreskakali onaj Jokićev jugoslavenski estradni popis, pa žele u lektiri recimo Slobodana Novaka. Nego, zapelo mi je za oko u šturim izvješćima krucijalno pitanje što su ga hazuovci postavili, naime: tko će pisati udžbenike. Tko? I ja se pitam. Kao što se pitam tko će pisati udžbenike iz povijesti i tko će ih recenzirati? Sve one nebulozne gomile tekstova do sada proizvedene u zagonetnoj reformi školstva, svode se, naime, na onih stotinu ili manje stranica udžbenika što ih dijete stavlja u torbu kada odlazi u školu, a mnogo njih udžbenik ionako nikada iz torbe ne izvadi. Nego, kada dođu kući pitaju roditelje što se to doista dogodilo u bližoj povijesti, pa kada čuju hvataju se za malene glave.

Nasilje nad muškarcima

Usred srednjega vijeka napisao je Guillame de Lorris stihovani „Roman o ruži“, a nastavio Jean de Meun. Suzdržano erotiziran i zamotan u alegorije, „Roman o ruži“ postao je uspješnicom koja se održala stoljećima. Što je ruža, nije se teško dosjetiti. Od tada smo prošli dug put, žene su odbile biti samo ruže (a ni tada nisu bile samo to, mnoga su povijesna zbivanja i potaknule i vodile), izborile se za svoja prava u mnogim dijelovima svijeta, a onda su, u zadnje vrijeme posebno, na scenu stupile fundamentalistice koje bi svaku ženstvenost do kraja ubile i uspjele proizvesti histeriju kojoj smo nazočni: ukidaju se zgodne plesačice na sportskim priredbama, lijepe djevojke na automobilističkim utrkama, čak je Playboy u jednom trenutku maknuo ljepotice, masovno se javljaju navodno i nenavodno zlorabljene sa zaostatkom od tridesetak i više godina. Iz nekih se galerija miču ženski aktovi (Vlaho Bukovac se još drži.) Stvarna nasilja koje treba sankcionirati – a zakone imamo – kako muško tako i žensko nasilje padaju u drugi plan a u prvi fabuliranja bez kraja i konca, počesto i u političke svrhe.

 

Stepinac

Film i televizija ne odolijevaju, više nema gotovo ni jedne američke serije ili obiteljskoga filma gdje barem jedan član nije istospolac, pa ni u kriminalističkom žanru, muškarci se feminiziraju i žensko-muški prirodni odnosi sve više postaju gotovo neprirodnim, sve u čast i slavu (propagandu) dalekosežne rodne ideologije, antropoloških krivotvorina i rečene histerije koju predvode uglavnom neprivlačne žene, a što će drugo nego se osvećivati muškarcima koji se za njima ne osvrću. Pa se cijeli taj cirkus svodi na nasilje nad muškarcima, prekriveno celofanom borbe protiv nasilja nad ženama. U zaključku: Stambolska deklaracija ili kako se već zove, proziran je trik da se pod firmom nasilja nad ženama (koje nitko pametan ne odobrava, štoviše) prokrijumčari ne samo rodna ideologija nego i u političkom smislu nešto mnogo opasnije, stvaranje države u državi, paradržave koja će u „pitanjima ljudskih prava“ biti nadređena formalnoj, službenoj državi . Jedan sjajan tekst u dnevnim novinama to je vrlo dobro elaborirao.

Stepinčevo

Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca razvlači se kao i gradnja Pelješkoga mosta, zahvaljujući nepodopštinama u kojima i Vatikan ima prste, i to duboko. Novi termin je, kažu napola obaviješteni, svršetak ove godine ili nešto prije. Katolička hrvatska i grčko-istočna srbijanska komisija nisu se ni u čemu složile, može se naslutiti iz izjava, a pametni su to znali i u trenutku kada je oformljena. I što će sada Franjo? Bacati novčić? Ako padne na glavu… Možda četnik Vučić tu nešto pomogne, a zauzvrat Hrvati odustanu od ratne odštete? Zašto Vučić? Pa SPC je crkva države Srbije, a on je predsjednik te države. Što se čudite, fašničko je vrijeme.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Je li se ono mjesto na Banovini doista sada opet zove Vrginmost ili je službeno ipak Gvozd? Treba doznati. Za one koji dugo pamte: Vrginmost je u doba komunističke Jugoslavije sa srpskom dominacijom bio strašilo koje je strašilo i hrvatske komuniste. Čim se oglasila partijska organizacija iz Vrginmosta, padale su glave. A kada je počela srpska agresija, i tada su bili prvi.)

facebook komentari

Kolumne

Jure Vujić: Mentalna Krajina i imaginarne zajednice

Published

on

By

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Kažu da su klimatske promjene krive za sve. Svaki put kada klimatske promjene utječu na zatopljivanje hrvatsko-srpskih odnosa, javljaju se zahtjevi za osnivanje srpske zajednicu općina što bi bilo uvod u svojevrsnu teritorijalnu, političku i upravnu autonomiju unutar Republike Hrvatske, što podsjeća na loše uspomene fantomske srpske krajine iz 90.-tih.

Komunizam, Jugoslavija su nestali ali ostaje krajiški mentalni sklop poput rezidualnog elementa iredente i panizma imaginarne zajednice. Takvo je mentalno stanje često popraćeno i dodatno pogoršano sa pojavom varijante PTSP-a, tzv. PJSP, Post-Jugoslavenskim Stresnim Poremećajem koji se manifestira sa povećanom bulimijom, bijegom iz stvarnosti i halucinacijama, i nedovršenim žaljenjem zbog izgubljenih neokolonijalnih povlastica iz prošlosti.

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.„Krajina“, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Krajiški mit i narativ nisu svojstvo isključivo jednog etnikuma pa tako i nailazimo i na latinsko-dalmatinske i istrijanske autonomaške narative koji se mogu pozivati na zajedničku Mletačku prošlost koju njeguju i potiču nostalgične iredente s one strane mare nostruma, samo pitanje je koliko su takvi konstrukti imaginarne zajednice održivi.

Politolog Benedict Anderson govori o“ zamišljenim zajednicama“ u svojoj knjizi „Imagined Communities“, kako bi ukazao da nacija i osjećaj nacionalne pripadnost često proizlaze iz mitsko- imaginarnog poriva jedne zajednice koja teži prema širom zajednicom od one u kojoj njeni sugrađani žive i sa kojima dijele istu sudbinu.

Kada bi ekstenzivno interpretirali tu tezu, onda bi olako detektirali relikte feudalnog sustavu u kojemu i čak unutar modernih suverenih država određene ustavno zaštićene manjine traže status podanika kod drugih nadnacionalnih širih zajednica, što se kosi ne samo sa ustavnim načelom jedinstvenosti j i nedjeljivosti republike ali i samim načelom modernog građanstva.

A s obzirom da se klimatske promjene munjevito šire i na komšiluk, slične vazalske ili spahijsko-timarske porive imaginarne zajednice pronalazimo i kod raznih samoproglašenih beglerbegluka koji se naravno pozivaju na širu imaginarnu zajednicu i traže od ostalih konstitutivnih starosjedilačkih konstitutivnih naroda podanički status.

Naime geopolitičku planu, ukronija ( što etimološki znači “izvan vremena”) preuzima mjesto utopije koja znači “bez prostora”. Ideološke „ukrojine“ u obliku ekspanzionističkih pothvata ignoriraju realne i povijesne uvjete te aktualne tokove povijesti svijeta. Taj oblik zlatnodobske paradigme i “velikog unitarizma” označavaju političke pokrete koji se pozivaju na mitsko-genealošku reunifikaciju sa matičnom zemljom, zemalja koje su u jednom povijesnom razdoblju bile sastavni dio jedne zemlje.

Primjeri su mnogobrojni u istočnoj Europi tzv. mikro-panizmi: Velika Srbija, Velika Grčka, Velika Bugarska, Velika Albanija, neo-osmanski mit o „zelenoj islamskoj transverzali“ itd..Takav ekspanzionizam nastoji projekcijom mita o pripadnosti matičnoj zemlji anektirati susjedne “irendentističke zemlje”.

Tako je talijanski mit ‘mare nostrum’ 1919. bio temelj za talijansko prisvajanje dalmatinskog primorja, dok je u realnosti talijansko pučanstvo na tom teritoriju bilo manjina. Afirmiranje postojanja drevnog i izgubljenog “zlatnog doba” može biti podloga za glorificiranje razdoblja utemeljiteljske povijesti jednog kolektiviteta, te se postaviti kao atraktivna mitska paradigma za ponovno vraćanje tog zlatnog razdoblja.

Nacionalne ideologije mogu evoluirati u transnacionalne oblike, te se pretvoriti u “panizme” ( pan-oblasti) kao i u ekspanzionističke geopolitičke ideologije. Takve ideologije nastoje okupiti i ujediniti članove jedne, na različitim teritorijima raspršene etničke, vjerske ili nacionalne zajednice. Ali i ideologije i pokreti koji se temelje na etničko-lingvističkim specifičnostima poput panturkizma, panmongolizma, paniranizma, panslavizma, pangermenizma, ili na geografskim kriterijima poput panamerikanizma, odnosno na vjerskim identitetima poput i pan-pravoslavlja.

Nikada ne treba podcjenjivati atrakcijsku snagu „imaginarnih zajednica“ jer su plod fenomena tzv. „ukronije“ o kojem govore francuski geopolitolog Francois Thual i filozof Joseph Gabel. Riječ je o narativu koji se zasniva na reinterpretiranju i ponovnom pisanju povijesti sa izmjenom (falsificiranjem) značenja događa u prošlosti ( primjerice kako pretvoriti poraz u pobjedu putem viktimizacije i martirološkog diskursa).

U danom kriznom povijesnom trenutku takve „ukronije „mogu poslužiti kao snažni mobilizatorski diskurs i ratoborni čimbenik. Kao dobra ilustracija takvog ukronijskog mentalnog sklopa je izjava srpskog povjesničara Čedomira Antića na promociji 13. zbornika radova “Građanski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine” u mjesecu kolovozu 2017.( u Beogradu) koji poručujući da“ Krajišnici treba da nastave borbu za svoj identitet i da nikada ne odustanu od borbe za ono što Krajina znači“, istaknuo je kako „se pri tome moraju voditi time da otadžbina nije zemlja, već misao i vera, a ona ne umire „.

Jure Vujić / Večernji list

Silvana Oruč Ivoš: Pupovac priprema temelj za neko novo odcjepljenje i opravdanje za agresiju!

 

Tomislav Karamarko: Pupovac misli da su ugrožena prava Srba ako on ne sudjeluje u vlasti

 

facebook komentari

Continue Reading

Kolumne

Nino Raspudić: Pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila

Published

on

Lakrdija oko silne brige HNS-a za obrazovanje poprimila je razmjere groteske nakon što je ta minorna stranka uspjela istrgovati s HDZ-om imenovanje svog veterana Borisa Blažekovića (63) za Generalnog konzula RH u New Yorku, unatoč tome što dotični od škole ima samo srednju cestovnu i nikakvo ranije iskustvo u diplomaciji ili državnoj upravi.

HNS, stranka od jedan posto, dobila je od HDZ-a za lanjsku prljavu političku trgovinu kao smokvin list ministarstvo znanosti i vođenje reforme obrazovanja. Priču o reformi toliko je privatizirala da na stranici HNS-a građani odnedavno mogu, kako se pohvalila ministrica Divjak, “u realnom vremenu pratiti proces Ministarstva znanosti koji se odnosi na obrazovnu reformu”. Činjenica da ta platforma nije na stranici ministarstva već stranke govori dovoljno. Kad je sklopljena “obraz koalicija” HDZ-HNS pojačana Pupovcem & co, HNS-ovci, koji su se u Sabor ušlepali na listi koalicije predvođenoj SDP-om, to vjerolomstvo su opravdavali ističući kako su pristali su na tu “žrtvu” da prevare birače koalicije i da budu žigosani kao najveći prevaranti u povijesti hrvatske demokracije samo zato da bi spasili reformu obrazovanja jer im je eto to silno važno.

A onda su skočili sami sebi u usta. Guranjem Blažekovića u New York demonstrirali su da je hrvatsko školstvo savršeno, štoviše, najbolje na svijetu i da ga ne treba nimalo mijenjati jer ako te srednja cestovna kvalificira da budeš konzul u najvažnijoj zemlji na svijetu, onda završena viša, a da ne kažemo fakultet u Hrvatskoj čine te izvjesnim kandidatom za Nobelovu nagradu. Zločin bi stoga bio išta mijenjati u tom čudesnom školstvu. Je li ministrici Divjak imalo neugodno zbog slučaja “SSS konzula”? Unatoč najnovijem HNS-ovom poučku, kojeg je blagoslovio i HDZ, mladima treba poručiti kako se školovanje isplati. Ne samo zbog osobnog rasta i razvoja potencijala, jer kroz proces formalnog obrazovanja dobivaju sustavno znanje, okvir, usvajaju metodologiju učenja, nešto što wiki-pabirčenje ne može nadoknaditi, već i zbog veće vjerojatnosti da će nakon školovanja bolje zarađivati i imati viši društveni status. Istina, imamo slučajeve, od Krleže pa nadalje, ljudi koji nisu imali završen fakultet, a nesporno su bili veliki znalci. No bili bi još veći da su neke stvari sustavno studirali.

I mnogi današnji medijski arbitri u Hrvatskoj u biografiji imaju “studirao je to i to…” ili u boljem slučaju “apsolvirao…”, bez da je završio, pa ih to ne priječi da si daju za pravo govoriti i o usko specijaliziranim područjima, uključujući i problematiku sveučilišta ili famozne reforme školstva, na tragu one – tko o čemu… S druge strane, formalno obrazovanje i akademska titula ne moraju nužno značiti i istinsku obrazovanost. Kako prepoznati istinski obrazovanu osobu? Netko je već dao lijep recept – takva osoba, ako je studirala, ne vidi se da je studirala, a ako nije studirala ne vidi se da nije studirala.

U vremenima velikih društvenih lomova dogodi se da se osobe vrlo skromnog obrazovanja koje su spremne riskirati i poduzeti inicijativu, u boljem, ili beskrupulozno grabiti, u gorem slučaju uspnu na vrh društvene ljestvice. Ali radi se o iznimkama i svi oni se kasnije trude omogućiti vrhunsko obrazovanje svojoj djeci. Studij i postoji za ljude koji će raditi složenije, za društvo najvažnije poslove i preuzimati glavne odgovornosti. I, ako se može, bolje je studirati nego ne studirati i vjerojatnije je da će netko sa završenim fakultetom bolje raditi posao konzula nego netko bez njega. Ne spremaju stoga vladajući Blažekovića u New York zato što je završio samo srednju cestovnu, nego unatoč tome. A to “unatoč” se ostvaruje zato što nema kraja beskrupuloznosti HNS-a i debljini obraza i otpornosti želuca HDZ-a, a sve ne bi li ostali na vlasti. Formalno obrazovanje, teoretski, za konzula ne mora biti presudno ako je riječ o osobi koja je pokazala iznimne sposobnosti i stekla veliko iskustvo u srodnim poslovima.

Da je, primjerice, novi konzul četrdeset godina radio velike, uspješne projekte s Amerikancima, živio godinama u New Yorku i postao najuglednija osoba u hrvatskoj zajednici na Istočnoj američkoj obali pa hajde. Ovako, em je neiskusan, em u godinama, em neškolovan. Još veći problem predstavljaju dvije dodatne činjenice. Nimalo diplomatski, valjda tada još ni ne sanjajući o konzulskom mjestu u New Yorku, Blažeković je na Facebooku javno, na pasja kola izvrijeđao američkog predsjednika Trumpa, a i njegove birače, dakle pola Amerike. Netko tko u sedmom desetljeću života tako piše o većini američkog naroda nije zaslužio egzekvaturu, tj. odobrenje za rad od strane američke države.

Ako bi došlo do takvog scenarija, to bi tek bio debakl za Hrvatsku. Uza sve navedeno, Blažekovićevom slanju za konzula u New York usprotivila se i hrvatska zajednica u tom gradu. Problem neodgovarajuće suradnje s dijasporom nije od jučer, no ovo imenovanje je očito bila kap koja je prelila čašu. Jedno od ugodnih iznenađenja za našijenca koji prvi put dođe u New York je da se hrvatska crkva i središte župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela nalazi u “epicentru” Manhattana, nekoliko minuta hoda od Times Squarea. Nekoliko fratara i časnih sestara koji službuju u njoj čvrsta su hrvatska točka u New Yorku i glavno središte okupljanja hrvatske zajednice od desetak tisuća ljudi, koji im se, jednako kao i pridošlice, mogu obratiti u svakom trenutku.

Fratri i časne po inerciji odrade i puno posla kojeg bi trebao raditi konzulat, poznaju u dušu većinu Hrvata u New Yorku i najbolje znaju njihove potrebe i probleme, ali i njihov golemi potencijal. Fra Nikola Pašalić, dugogodišnji stanovnik Manhattana i američki državljanin, župnik u Hrvatskoj župi u New Yorku povodom skandaloznog imenovanja novog konzula javno se obratio premijeru Plenkoviću pogodivši bit, ne samo ovog zadnjeg mučnog slučaja već i cijele trenutne hrvatske nevolje: “Znam da je politika takva kakva jest…no strašno je čuti i vidjeti da se interesi iseljenih Hrvata i cijele Hrvatske stavljaju u drugi plan samo da bi se ostalo na vlasti.” Fra Nikolu Pašalića sam imao čast osobno upoznati i doživio sam ga kao blaga i odmjerena čovjeka.

Njegov prvi ovakav javni istup stoga ima dodatnu težinu. Jer HDZ-ova bruka ne mora biti i bruka hrvatske zajednice u New Yorku. Njegovo pismo završava riječima: “takav čovjek s takvim ponašanjem sigurno nije dobrodošao u našu zajednicu… niti ću ga ja kao župnik ove zajednice primiti dok se god ne ispriča za sve svoje izjave. Uz pozdrave i želje da blaženi Kardinal Stepinac zagovara Sve Vas u našoj vlasti, da bi Vas Bog nadahnuo da stavite interese naroda i Domovine ispred osobnih i političkih interesa i interesa stranki. Fra Nikola Pašalić”. Poučak cijele priče je – ako Plenković već mora častiti HNS-ove kadrove na državni račun, neka to čini s manje štete. Slanje novog konzula treba odobriti i Predsjednica, iz čijeg je ureda na novinarski upit odgovoreno kako zasad neće potpisati to imenovanje. Na to iz HNS-a kažu da će inzistirati na imenovanju Blažekovića. Što će biti dalje, vidjet ćemo.

Predsjednici Kolindi Grabar Kitarović ovo je prilika da barem dijelom popravi imidž u javnosti narušen mučnim Vučićevim posjetom, a i da obrani ionako krhak ugled hrvatske diplomacije, a o izbjegavanju mogućih neugodnosti s domaćinom čijeg je predsjednika i pola birača potencijalni novi konzul javno vrijeđao i izravnoj uvredi brojnoj i uglednoj hrvatskoj zajednici da i ne govorimo. Što ako Predsjednica stvarno odbije potpisati to imenovanje? Što znači da će HNS “inzistirati na tome”? Hoće li uskratiti daljnju potporu Vladi? Izazvati nove izbore? Koliko će HNS dobiti na njima i hoće li nakon tih izbora biti u prilici da istovremeno upravljaju znanošću i obrazovanjem i promiču konzula sa srednjom cestovnom čija je glavna kvalifikacija, što bi stari ljudi rekli, to da je pametan od sebe, a škola ga nije iskvarila?

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Continue Reading