Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta

Objavljeno

na

Vrijeme je posve poludjelo – usred zime pada snijeg. Ima poteškoća ne samo u prometu nego i glede univerzalnoga, takoreći transcendentalnoga vremena, pojma kojim čovjek opisuje svemirsku spiralu,a možda je kromozomska šifra nepojmljvog organizma. Ljudi se pretenciozno usuđuju poigravati pomicanjem vremena, guraju ga naprijed i natrag, režu na ljetno i zimsko, što moj pas nikako ne može razumjeti. Vrlo blesavo i nadam se da tomu dolazi kraj.

Jednako je blesavo što nakon tolikih stoljeća otkako su ljudi shvatili da je Zemlja okrugla, sve više jača pokret koji tvrdi da je Zemlja ravna ploča. Da stvarno jest, ne bi bilo ni tako loše: lakše bi se čistio snijeg, odgurao do ruba ploče i bacio dolje, bez obzira što to dolje značilo. Također bismo preko ruba bacali smeće, karepovaca ne bi bilo. Na žalost, Zemlja je loptasta i zato se ljudi mogu s njom igrati, i igraju se, sve dok ona ne izgubi strpljenje, odskoči i udari ih u lice. To se već događa.

Faustu Vrančiću su mnoge stvari bile jasnije, družio se s Keplerom. Osim visećeg mosta i padobrana smislio je mnogo strojeva i napisao „Rječnik pet najuglednijih europskih jezika“. Je li Plenković u govoru pred Europskim parlamentom imao na umu tu povijesnu jezikoslovnu poveznicu, ne znam, ali je stvar zanimljiva. Govorio je na pet jezika, između njih i na hrvatskom koji je tako nakon više od četiri stotine godina opet na trenutak postao jedan od pet najuglednijih europskih jezika, kao i kod Vrančića. Nisu to bili latinski, talijanski, njemački, hrvatski i ugarski kao u Faustovu rječniku, a koji su bili osim hrvatskoga nisam doznao iz masmedija. U svakom slučaju vrlo lijepo i pohvalno, premda idioti zaziru od poliglota, hrvatski govore i pišu slabo, a engleski natucaju. (S tim da nakon Brexita treba razmisliti o dominaciji engleskoga u političkom i svakovrsnom europskom životu, što će biti teško jer su novokomponirani političari i gospodarstvenici iz europskih zemalja jedva nešto naučili engleski, a sada su u sto čuda.) Toliko o jeziku i jezicima, koji su ljudima vrlo važni, primjerice u Kataloniji, na Korzici ili u Ukrajini, gdje se vraćaju svojoj jezičnoj baštini i identitetu, dok u Hrvatskoj klatež predvođena neurastenicima uporno ide u suprotnom smjeru, izvornu hrvatsku baštinu bez dlake na jeziku proglašuje nacionalističkim smećem i tzv. čistunstvom – u čemu prednjače prljavci ispali iz udbaških džepova i neojugoslavenskih jazbina, raspoređeni po fakultetima i kulturnim ustanovama.

No, da se vratim Plenkovićevevu govoru, kojim je bio započeo prošli tjedan. Je li to bila lakirovka upućena urbi et orbi? Jest, ali vrlo promišljena i inteligentna, tako dojmljiva da se i nama u Hrvatskoj činilo kako živimo u jednoj ne samo lijepoj (naravno) nego i sretnoj zemlji, koja ima nešto malo problema ali nevažnih. Da sam recimo Danac ili Irac, istoga bih časa spakirao kovčege i preselio se u Hrvatsku. Na kraju krajeva, bez obzira što znamo sve što znamo, ostaje mi ustvrditi da je premijer imao vrhunski promidžbeni nastup s prigušenim potemkinovskim tonovima, u cilju pozicioniranja Hrvatske među pet najuglednijih europskih država. Ostale četiri bile su počašćene što su u tom društvu. Onim zemljama na jugoistoku koje još nisu i dugo ne će biti pripuštene za trpezu, rasle su zazubice. Ima ih šest („mojih šest susjeda“, reče Plenković u nadahnutom poistovjećivanju sebe s Hrvatskom, otkrivajući ipak podsvjesne stare navike – to jest gdje to Hrvatska graniči s Makedonijom, recimo, ili Kosovom?) . Ne ulazeći u (opasne) nadnacionalne europske integracije, premijer se zadržao na statusu Spitzenkandidata, što je nazočnom Junckeru dalo krila pa je odmah izrazio potporu peššešinskom mostu, kako u Europskoj komisiji nazivaju Pelješki. Znači, Pelješki most ide dalje, premda ide već godinama i godinama a još ga nema. Kao da stoji na mjestu. A još i ne stoji na mjestu. Vrlo intrigantno.

Pustimo detalje. Hrvatska više nije slučajna država, nije ni država slučaj (osim što neki docent Stevo na Fakultetu političkih znanosti studentima priopćava da je hrvatska država neuspješan projekt), ima izvrsne odnose sa susjedima, otvorena je zemlja pa u nju dolazi Bakir Izetbegović s duhom svoga oca u odčepljenoj boci te usred Zagreba prijeti Hrvatima ratom, dolazi glineni četnik Vučić tražiti odštetu za hrvatsku agresiju na Srbiju, a njegovi domaćini nisu toliko voljni ili nevoljni hrvatski političari, nego samo jedan, to jest Pupovac koji je nesmotren poziv predsjednice Vučiću iskoristio za promidžbu – ne na pet jezika – prije svega osobnu, zatim stranke SDSS i Srpskog narodnog vijeća, kako bi učvrstio svoju poziciju unutar vladajuće koalicije i nastavio žešće bezočno djelovati protiv hrvatskih interesa.

Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta, a ne Vučić kojega dovlači na opći sabor SNS-a i ondje ga potrošiti. Hrvati šute, osim udovica hrvatskih branitelja i generala Sačića, ostali su valjda na vrijeme pacificirani kao i onda kada smo na Jelačić placu okupili četredeset tisuća u korist Gotovine i Markača, a vođe udruga pozvane kod tadanje premijerke baš u iste sate. (Usput: bio sam na Kamenitim vratima u ponedjeljak ovoga tjedna, vrlo malo prosvjednica i prosvjednika, željezna ograda između ogorčenih i hrvatskih policajaca. Nismo došli do Trga sv. Marka, a taj je trg hrvatski forum i svatko može doći (morao bi doći) i reći što želi. Poslje se odoh ugrijati u DHK, a ondje pita jedan književnik zašto nema prevoditelja u ovom slavnom posjetu, tek kada ga bude, Hrvatska će biti država.)

Izeb3gović

Hrvati podsjećaju na ono znamenito zvono na kojemu piše, otprilike: „Ja se ne oglašujem dok me ne udare“. A nas stalno udaraju, teško nas klatno udara izvana i iznutra, te ponavljam svoju davnu tezu: na svaku drskost i posezanja kakva god bila, Hrvatska i Hrvati moraju istoga trena odgovoriti punom snagom, na Vuline, Dačiće, Irineje i Izetbegoviće, na potkornjake unutar Hrvatske, bez straha tko će što reći u Europi i svijetu, onoj istoj Europi i svijetu koja prstom nije maknula dok su miloševići i vučići razarali našu zemlju i prastare gradove, crkve, samostane i knjižnice, ubijali nas u ime velike Srbije. I tu dolazimo do ratne odštete koja „nije u programu Vučićeva posjeta Zagrebu“. Tko se bavio pitanjem ratne odštete, gledatelji su napokon mogli saznati u emisiji „Otvoreno“. Nisu se bavile institucije, nego pojedinci, prije sviju veliki čovjek i domoljub Slobodan Praljak koji je uza sve talente što ih je imao znao i računati, pa su sada i oni koji se prihvatiše istoga posla izračunali da je Praljak imao pravo, to jest da ratna odšteta koju Srbija mora isplatiti Hrvatskoj iznosi oko četrdeset milijarda dolara.

Srbija se pravi blesavom, Vučić okreće stvari naglavce, krivotvori povijest na način posve iracionalan i mangupski, a pravo pitanje jest: kakva je razlika između Njemačke koja je platila odštetu za svoje krvave agresije i Srbije koja je u dvije agresije (Hrvatska, BiH) istovjetnim metodama, uz pomoć većine srpske manjine u Hrvatskoj, okupirala teritorij i ubijala ljude? Ako dobro osjećam, a osjećam, hrvatska politika opterećena jugoslavenskim hemunzima, razmišlja ovako: ma gledajte, mi smo još dobro prošli, srpsku agresiju smo zaustavili, oslobodili okupirana područja, imamo državu i možemo biti zadovoljni. Pa što ćemo još ganjati jadne Srbijance oko tih pišljivih četrdeset milijarda. Bokci su to. A glede onih obećanja iz 1996. kada su „normalizirani“ odnosi država Hrvatske i Srbije – ma to je bilo rečeno tek tako. Vrijeme ide, sve će se zaboraviti. Posebno će zaboraviti zaboravljivi Hrvati. Kao što se zaboravilo da je potpisana godinu prije konfederacija Hrvatske i FBiH, što je trebalo biti melem na ranu Hrvatima koji su izgubili Herceg-Bosnu. Sada ju uz ogromne napore pokušavaju opet instalirati a nesuđeni konfederalisti, to jest fundamentalisti istoga im časa zaprijete ratom. U zaključku ove teme: Hrvatska treba izvući sve papire iz devedesetih, obrisati s njih prašinu i zahtijevati da se vidi kada, u kojem trenutku je pošlo zlo za Hrvate u „BiH“i što im je tko zatim uradio, ne uplašiti se ratnim prijetnjama ako opet bude uspostavljena republika Herceg-Bosna, jer bez nje nema ondje ni Hrvata, a ne će biti ni Bosne i Hercegovine. Pa i zato jer je ona obveza iz hrvatskoga Ustava (o zaštiti Hrvata u „BiH“) bez Herceg-Bosne neizvediva, te se svodi na lamentiranje o konstitutivnosti (na cijelom području BiH) koju nitko ne poštuje, kao da ne postoji, o izbornom zakonu, o zastupljenosti u Domu naroda ili Predsjedništvu. Na sve hrvatske zahtjeve, beglerbeg bosanski ima samo jedan argument: rat. Čudi me da i on nije službeno pozvan u Zagreb, nego se morao incognito došuljati na privatnu televiziju stanovitoga Ace, formalno zvanu HTV.

Jazik harvacki

Negdje usred prošloga tjedna pohvalila se bila ministrica prosvjete da je HAZU više-manje blagoslovio uputnik (kurikul) hrvatskoga jezika. Ni manje ni više. Hazuovci su u stvari dali vrlo niske ocjene kurikulu, samo neki nešto malo bolju, ali je vješta matematičarka Divjak sve ocjene pomnožila i podijelila pa aritmetičkom čarolijom došla do ocjene „dobar“. Jesu li tekstovi akademika negdje objavljeni, ne znam. Ja ih želim pročitati, a ne samo ocjene koje su im dane, i na kraju želim vidjeti rezultat, ne matematički nego tvaran, odnosno što će od očito brojnih HAZU-primjedaba doista ući u konačni uputnik. I hoće li uopće? Iskustava imamo. Da se poveća broj sati hrvatskoga u školama, u redu je, ali nemam nikakve iluzije – može se povećati i na deset sati tjedno, ali ako se učenicima bude predavalo kao do sada (mogu pisati i spojeno pa će ispasti riječ „dosada“), ništa ne će pomoći. Čast iznimkama. I kojim pravopisom? Glede lektire, akademici su vjerojatno dobro ispreskakali onaj Jokićev jugoslavenski estradni popis, pa žele u lektiri recimo Slobodana Novaka. Nego, zapelo mi je za oko u šturim izvješćima krucijalno pitanje što su ga hazuovci postavili, naime: tko će pisati udžbenike. Tko? I ja se pitam. Kao što se pitam tko će pisati udžbenike iz povijesti i tko će ih recenzirati? Sve one nebulozne gomile tekstova do sada proizvedene u zagonetnoj reformi školstva, svode se, naime, na onih stotinu ili manje stranica udžbenika što ih dijete stavlja u torbu kada odlazi u školu, a mnogo njih udžbenik ionako nikada iz torbe ne izvadi. Nego, kada dođu kući pitaju roditelje što se to doista dogodilo u bližoj povijesti, pa kada čuju hvataju se za malene glave.

Nasilje nad muškarcima

Usred srednjega vijeka napisao je Guillame de Lorris stihovani „Roman o ruži“, a nastavio Jean de Meun. Suzdržano erotiziran i zamotan u alegorije, „Roman o ruži“ postao je uspješnicom koja se održala stoljećima. Što je ruža, nije se teško dosjetiti. Od tada smo prošli dug put, žene su odbile biti samo ruže (a ni tada nisu bile samo to, mnoga su povijesna zbivanja i potaknule i vodile), izborile se za svoja prava u mnogim dijelovima svijeta, a onda su, u zadnje vrijeme posebno, na scenu stupile fundamentalistice koje bi svaku ženstvenost do kraja ubile i uspjele proizvesti histeriju kojoj smo nazočni: ukidaju se zgodne plesačice na sportskim priredbama, lijepe djevojke na automobilističkim utrkama, čak je Playboy u jednom trenutku maknuo ljepotice, masovno se javljaju navodno i nenavodno zlorabljene sa zaostatkom od tridesetak i više godina. Iz nekih se galerija miču ženski aktovi (Vlaho Bukovac se još drži.) Stvarna nasilja koje treba sankcionirati – a zakone imamo – kako muško tako i žensko nasilje padaju u drugi plan a u prvi fabuliranja bez kraja i konca, počesto i u političke svrhe.

 

Stepinac

Film i televizija ne odolijevaju, više nema gotovo ni jedne američke serije ili obiteljskoga filma gdje barem jedan član nije istospolac, pa ni u kriminalističkom žanru, muškarci se feminiziraju i žensko-muški prirodni odnosi sve više postaju gotovo neprirodnim, sve u čast i slavu (propagandu) dalekosežne rodne ideologije, antropoloških krivotvorina i rečene histerije koju predvode uglavnom neprivlačne žene, a što će drugo nego se osvećivati muškarcima koji se za njima ne osvrću. Pa se cijeli taj cirkus svodi na nasilje nad muškarcima, prekriveno celofanom borbe protiv nasilja nad ženama. U zaključku: Stambolska deklaracija ili kako se već zove, proziran je trik da se pod firmom nasilja nad ženama (koje nitko pametan ne odobrava, štoviše) prokrijumčari ne samo rodna ideologija nego i u političkom smislu nešto mnogo opasnije, stvaranje države u državi, paradržave koja će u „pitanjima ljudskih prava“ biti nadređena formalnoj, službenoj državi . Jedan sjajan tekst u dnevnim novinama to je vrlo dobro elaborirao.

Stepinčevo

Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca razvlači se kao i gradnja Pelješkoga mosta, zahvaljujući nepodopštinama u kojima i Vatikan ima prste, i to duboko. Novi termin je, kažu napola obaviješteni, svršetak ove godine ili nešto prije. Katolička hrvatska i grčko-istočna srbijanska komisija nisu se ni u čemu složile, može se naslutiti iz izjava, a pametni su to znali i u trenutku kada je oformljena. I što će sada Franjo? Bacati novčić? Ako padne na glavu… Možda četnik Vučić tu nešto pomogne, a zauzvrat Hrvati odustanu od ratne odštete? Zašto Vučić? Pa SPC je crkva države Srbije, a on je predsjednik te države. Što se čudite, fašničko je vrijeme.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Je li se ono mjesto na Banovini doista sada opet zove Vrginmost ili je službeno ipak Gvozd? Treba doznati. Za one koji dugo pamte: Vrginmost je u doba komunističke Jugoslavije sa srpskom dominacijom bio strašilo koje je strašilo i hrvatske komuniste. Čim se oglasila partijska organizacija iz Vrginmosta, padale su glave. A kada je počela srpska agresija, i tada su bili prvi.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Ljubić: Može li se slaviti ćaću i ponižavati majku u susret Gospojini?

Objavljeno

na

Objavio

U susret s blagdanom Velike Gospe, napose iščekivanje, u ljudima, a naročito u djeci koliko god odrasla bila i koliko god vremenski odmaknuta od djetinjstva, te koliko god svoje djece, pa i unučadi imali, uvijek rasplamsa posebne emocije, najčešće u prisjećanjima i uspomenama. Svi ih imamo, ovakve ili onakve, a svačije su podjednako vrijedne zato što su neusporedive.

Jer su posve intimne.

Intimna sjećanja se dijele u krugu obitelji, najbližih prijatelja i ljudi, najčešće suputnika iz ranoga djetinjstva, jer jedino ti ljudi mogu biti sudionici tih sjećanja u punini. Sjećanja mogu također biti nit književnih djela, a ipak ostati dio ljudske intime, jer književna djela svatko opet doživljava na svoj jedinstven način. To su veoma lijepi trenutci u životu svakoga čovjeka, utoliko ljepši ukoliko su posebniji i zaštićeniji od pogleda onih kojima ne pripadaju. Upravo po tim sjećanjima i uspomenama smo svi – jedinstveni i posebni. S jednako snažnim emocijama, upravo uoči Velike Gospe, ljudi se prisjećaju i teških i lagodnih trenutaka, muke i slavlja, a svi mi obično u tim sjećanjima, upravo ukoliko je vremenski odmak od našega djetinjstva veći,imamo potrebu biti – djeca. Zato je Blažena Djevica Marija zapravo majka svima, ponajviše odraslima i starijima, a djeci po predanju i očekivanjima naučenim od starijih.

I Velika.

Velika Gospa.

BDMNa ovaj osvrt me je svojom specifičnošću upravo u osvit Velike Gospe potaknuo Milijan Brkić facebook statusom posvećenom svome pokojnom ocu, na četvrtu godišnjicu, kako Milijan kaže „ćaćine smrti“. Nemoguće je ne zastati pred tim činom, ali i pred porukama koje je Milijan, očito je misleći da je to ispravno i dobro, te poučno valjda svima, nehotice dovodeći svoga pokojnoga ćaću a time i sebe u poziciju uzoritosti, odlučio – podijeliti s najširom hrvatskom javnošću, ili točnije s hrvatskim narodom.

Nemoguće je ne zastati pred riječju – ćaća.

Kao što je nemoguće tu riječ odvojiti od riječi – majka, a u hrvatskoj katoličkoj naravi i duhu ljudi i naroda, i jednu i drugu riječ nemoguće je apstrahirati iz uspomena, a uspomene upravo ovih dana ispod krila Velike Gospe. Zajedničke hrvatske narodne Majke.

Očevi

A poruku Milijana Brkića svome pokojnom ocu, opet je nemoguće ne vrjednovati u kontekstu milijuna očeva, naših posebnih očeva, bili živi ili pokojni, koje nosimo u srcima i sjećanjima, koja dijelimo sa svojim najbližima. U prvi mah sam zastao prilično zatečen čitajućiMilijanove riječi. Nije da me nisu potakle na toplinu, ali bez obzira na to – svake sekunde nad tim riječima razvijao mi se u duši neki nejasni otpor, nešto slično osjećaju kao kad sam slušao Jandrokovića i Plenkovića kako nad odrom pokojnog Olivera Dragojevića govore o tome kako su u djetinjstvu slušali njegove pjesme, zaljubljivali se, i kako ih te pjesme podsjećaju na neke samo njihove dane kojima sve nas nepozvano pokrivaju. Jer ti dani, kao i svaka uspomena ne mogu nikako biti ničiji drugi, bez obzira radilo se o odmoru na makarskim plažama ili odmoru u berbi duhana u praskozorje, pa je utoliko i neobično i nepristojno, govoriti o svojim uspomenama u svima pripadajućem trenutku i simbolici pored tolikih živućih uspomena.

A ni Brkić, kao ni Jandroković ili Plenković – nisu književnici.

Upravo taj unutarnji otpor sam osjetio.

Naime, otac je uvijek stijena.

A majka je uvijek krilo topline.

Danas slavimo Majku.

Bez stijene i bez krila, moga, tvoga čitatelju, Milijanovoga, Andrejevoga ili Kolindina, nitko nije nastao, niti itko među nama ima te fine uspomene, odnosile se na iščekivanje Velike Gospe, godišnjice smrti naših najmilijih, ili nečega s drugih, makar i suprotnih vrijednosnih polazišta, nitko se nije mogao formirati.

Očevi i majke nisu na nas mogle utjecati u tolikoj mjeri i toliko nepromjenjivo životom, da se u svakome trenutku smijemo javno zakriliti znamenjem ćaće i matere, a pogotovo se to odnosi na dugogodišnja razdoblja ljudske ispovijedi, kojoj smo svi izloženi u zrelim i kasnijim godinama svojih života. Ispovjedi, bilo one katoličke, vjerske, bilo kakve, jer svi izvan svake sumnje svakodnevno razmišljamo o svojim životima, djelima i nedjelima, činjenjima i nečinjenjima. Zabluda je misliti da ima netko tko ne razmišlja o tome, bez obzira što činio, a druga je stvar – kako i s kojim životnim ciljem, te namjerama.

Svi smo mi imali i imamo očeve.

I svima su nam bili ili jesu stijena.

Ako ništa značenjem i potpisom podrijetla.

Kako se onda Brkić usudio ispričati nam priču o svojoj stijeni, zašto bi njegova stijena bila važnija od bilo čije, te je li upravo njegova stijena dovoljno čvrsta za slaganje svjetionika od milijuna ostalih hrvatskih stijena?

U kraju u kojemu sam ja odrastao očevi nisu puno govorili pogotovo s nama djecom, a samo pažljivim promatranjem i kriomice, moglo se osjetiti više nego znati, što misle u nekom trenutku o onome što mi radimo.

Poruke očeva smo rijetko saznavali

O očevim porukama, bar je tako bilo među mojim djetinjim prijateljima i prijateljicama, u našemu malome svijetu i susjedstvu, obično se nismo hvalili, nikada ih nismo isticali, nikada o njima nismo javno govorili ili jedan drugome poruke svoga oca pokušavali prenijeti kao bolje od onoga što je njegov otac njemu poručivao, šutnjom ili riječima, jer smo ih najčešće, gotovo u pravilu – kriomice saznavali. A kriomice stečeno se ne dijeli. Zato je samo jedan čovjek mogao biti otac svakome među nama. Poseban čak i svojoj djeci, jer je svakome od nas bila potrebna drugačija poruka. Zajedničkih očeva nije bilo. Nitko nikada nije svoga oca pokušavao proglasiti boljim od nečijega drugoga oca. Čak i u situacijama, a bilo ih je kad su nečiji očevi bili često pijani, manje imali od drugih, galamdžije, siledžije i seoski nevaljalci o kojima je selo šaputalo. Nikada djeci takvih očeva nismo pokušavali reći da je naš otac rekao ovo ili ono, ili nama kupio bilo što. Običaj je bio šutjeti o očevima pred djecom takvih očeva.Tako smo prvo nesvjesno, a kasnije svjesno štitili jedne druge.

Poruke očeva smo rijetko saznavali.

Obično bi to bilo neko slučajno prisluškivanje razgovora majke i oca, koje bi izdajnički stiglo do naših ušiju, obično tijekom podnevnoga odmora, između jutarnjega rada na njivama, ili tijekom večeri, kad bi se roditelji povukli u svoje sobe, a mi, ili čitali nešto, ili sjedili i gledali u zvjezdano nebo i nevidljive daljine, maštajući o koječemu. Tada, samo tada bi ponekad dopro do nas glas oca, obično u posebno teškim trenutcima, jer većina trenutaka je bila egzistencijalno nesigurna i teška, pa to nije izazivalo neko posebno raspoloženje ni kod koga, jer su se obveze roditelja smjenjivale i pristizale jedna drugu u neprekidnom nizu s rastom nas djece i onim što nas je čekalo, kako u školi tako i u crkvi. Tu roditelji nisu smjeli nešto – ne moći.

A pod osornim ili grubim zapovjedima da nešto uradimo, pognutoj glavi ili pogledu koji je bježao s naših očiju, slutili smo da se otac ne osjeća dovoljno dobrim ocem. Da se osjeća krivim.

Zbog toga osjećaja se i vole očevi kasnije u životu, kad prestane potreba za zaštitom, a oni postanu štićenici.

Milijanova poruka na godišnjicu smrti njegova ćaće, upravo uoči Velike Gospe, neizostavno svakoga tko ju pročita vraća u djetinjstvo i ljetna doba blagdana. Posebnih dana od najranijega djetinjstva do prvih zaljubljivanja i ljubavi.

Gospojina

Razdoblje čekanja Velike Gospe u mojim selima oko Mostarskog blata počinjalo bi neposredno nakon završetka škole, prvo Svetim Antom, preko Ivandana, zatim Petrovdana, Ilindana, pa Svete Ane, koja je simbolički otvarala vrata Gospojini. Tako smo mi zvali Veliku Gospu.

I nije to bilo razdoblje samo posvećenih i duhovnih trenutaka, nije se samo molilo Bogu i Blaženoj Djevici, iako jest više nego inače, nije se samo išlo u Crkve, nego su to uz rad, koji se danas naziva teškim, a nama nije bio uopće jer bismo se od prvih koraka navikavali na korisnost u obitelji, bili iz današnje prizme čarobni i neponovljivi trenutci djetinjstva. Bilo je to razdoblje u kojemu su ljudi morali voditi računa o svome društvenom statusu, prvenstveno jer su poselima svi navedeni blagdani bili, uvijek u drugom selu ili čak zaseoku u velikim selima i župama, prilika za dočekivanje rodbine i veliko slavlje, s gotovo neograničenim količinama hrane i pića. Slavili smo i mi djeca pogotovo, a očevi su morali imati i strpljenja i novca za goleme i opasne čak količine Kokte, koju su nam kupovali ispijajući pivo pred improviziranim gostionicama u neposrednoj blizini crkava, nakon Misa. Nikada se nije dogodilo da je nekome od nas, a svi smo dolazili, pitali novu Koktu dok nam je prethodna curila niz usne, odlazili malo podalje popiti onako halapljivo i na eks, gromko podrigujući iz nadutih trbuščića, pa se vraćali, bilo koji otac nešto promrmljao, prigovorio ili ne daj Bože odbio kupiti još. Izbog toga su to bili posebni dani, a kulminirali bi Velikom Gospom, koja se proslavljala u Širokom Brijegu.

Gospojina je bila vrhunac blagdana, veličanstvena i posebna,utoliko, jer je nama iz udaljenijih sela bila počesto i nedostupna, značajnija od bilo kojega blagdana ili bilo čega za društveni status ljudi, pa i nas djece, a zahtjevnija nakon svih tih blagdana i velikih, često i isrpljujućih opterećenja za obiteljske proračune, odnosno mogućnosti.

Upravo čekanje svoga župnoga blagdana, pa nakon njega Gospojine, bilo je razdoblje izdajničkoga razotkrivanja očeva i šutnje o njima. Što god govorili, ili ne govorili, znali smo sve.

Svi.

U takvim trenutcima bi se dalo osjetiti ili izdajnički čuti tu i tamo razgovore ćaće i matere i otkriti brige koje ih muče. Nikada se nije smjelo dogoditi da se na Svetu Anu recimo, koju smo mi slavili, nije imalo svega na pretek.

Niti se dogodilo.

Ali, već odlazak u Široki Brijeg na Veliku Gospu, bio je nužno podložan drugačijoj računici, moglo se i smjelo ne otići, a sve je ovisilo o mogućnostima obitelji. Kad je, i ako je nečiji otac radio u Njemačkoj, majke bi obično, praktično obvezno u prepunim autobusima ili s prepunim prikolicama kamiona vodile djecu na Brijeg, išlo bi se u Crkvu, a nije bilo uopće bitno ima li obitelj rodbine u Širokom Brijegu, koja bi pozivala na ručak kao mi na Svetu Anu. Majke bi imale novca za sve, djecu bi se nahranilo u priručnim gostionicama od sklepanih dasaka na svakome koraku ili iz trgovina, svatko bi dobio što želi, i nikakve tegobe ne bi bilo. Niti bi majke s djecom sagnutih glava, sramežljivo i ubrzano silazile niz Grabovinu s Brijega, iz koje su dopirali pjesma i smijeh ljudi koji nisu imali brigu nestašice, koja je nju mučila. Ništa kao odlazak na Brijeg na Gospojinu nije otkrivalo stanje u obitelji, niti raspoloženje oca. Niti je bilo savršenije poruke od toga što smo vidjeli i o čemu se nije govorilo.

Djecu se nije vodilo ondje gdje im se nisu mogle ispuniti želje.

Tad se šutjelo, nitko nikoga nije zapitkivao je li bio na Brijegu, zašto nije išao, a čak i najsurovija djeca nisu izazivala one koji nisu mogli otići. Rijetko su majke djecu plašile Bogom i Blaženom Djevicom, uvijek su nas ohrabrivale njihovom zaštitom, ali i Bog i Blažena Djevica bili su prst s neba ukoliko bismo se ogriješili o tu zapovijed.

Očekivalo se da svatko radi svoj posao

O tome se u obiteljima jako vodilo računa, a obično su majke bile te koje su nas poučavale da nikada nečim što mi imamo, ne smijemo izazivati djecu koja to nemaju. To je bila sva obiteljska pouka, kao i navikavanje da se mora – raditi i ići u Crkvu. Od sakupljanja murava s tri, četiri godine, čuvanja krava s pet, šest godina, čupanja trave za stoku nakon toga, zatim nizanja duhana, pa kopanja u prvim razredima škole, a učenje je bila obveza kao i sve drugo. Ništa ni više ni manje. Očekivalo se da svatko radi svoj posao, te da ga mora uraditi dobro.

I to je bio kompletan odgoj.

I tu dolazim ponovo na Brkića danas, te usporedbu onoga što on radi u politici s ćaćinim testamentom koji je sam objavio. I, ne štimaju stvari.

Ne znam dakle što je koji ćaća kojemu sinu ili kćerki govorio, pa ne znam ni što je Milijanov ćaća njemu govorio, ali znam da bar po pravilima moga djetinjstva u istome podneblju u kojemu je on odrastao, mi nismo govorili što su nam ćaće poručili. I nismo nikada odavali te tajne, štiteći ih kao svetinje, samo za sebe, kao najvišu dragocjenost.
Zato sam osjetio mučninu zbog javne objave takve uspomene.

I to upravo uoči Gospojine.

Nezapamćeno poniženje

Utoliko više što bih, ne samo ja, nego praktično cijeli hrvatski narod s obzirom da je Milijan zamjenik predsjednika vladajuće stranke i potpredsjednik hrvatskoga Sabora, imali pravo i mogli, naročito kad on ima potrebu svima nama javno obznaniti uspomenu na svoga pokojnoga ćaću i njegove poruke, postavljati pitanja Milijanu, čak i zbog poziva na odgoj i njegovome bratu – koliko su stvarno njihovi današnji javni životi, koji se i nas svih tiču, pogotovo njihova djela, sukladna tim porukama njihovoga ćaće, koje je Milijan objavio. Kako bi mu danas ćaća reagirao, s pravom ponosan na slavne podvige iz oslobodilačkoga rata, s pravom ponosan na sina jer je odbio povesti policiju na generala Norca, da vidi da mu sin trpi, a po funkciji i podržava poniženje majke domovine u svome krilu?

Teško, nezapamćeno poniženje.

Ne znam što je Brkić htio s tom objavom, ali vjerujem da nije htio izazvati ovakvu reakciju, niti ovakvo pitanje. Ali, ako već pretendira biti uzor uoči Gospojine, onda mora biti dostojan i pitanja, te dostojan zvanja oca i majke. Posebno majke domovine po očevom zagovoru.

Naime, milijunima ljudi ćaće su slale poruke, bili su im stijena, pa je neobično i pomalo krađa svim tim ljudima zbog svoje društvene i vrlo, vrlo sporne uloge po djelima, pretpostavljati upravo svoga ćaću. Kao i uspomene na Olivera nedavno, kao što Bojan Glavašević krčmi svoga slavnog ćaću, ili bilo što drugo.

Ne može politička funkcija donositi pravo na nametanje ljudima svojih osobnih uspomena,vniti su osobne uspomene i intima javnih osoba za ponudu u političkoj sferi. To me podsjeća na Plenkovićevo fotografiranje s kardinalom Bozanićem na Uskrs, koje je s malim sinčićem u naručju završilo kao – politička poruka upravo u razdoblju političkoga debakla s Istanbulskom konvencijom. Utoliko je, apogotvo u kontektstu žestokoga i potpuno zasluženoga osporavanja uloge Milijana Brkića u aktualnim nacionalnim nevoljama i realitetu, pozivanje na ćaću i emocije, zapravo više tragičan pokušaj izazivanja javne sućuti kod onih koji racionalno moraju promišljati o Milijanu visokom državnom dužnosniku, s pokušajem svođenja samoga sebe na jednoga od nas.

A nismo društveno i javno isti, niti u bilo čemu s pozicije odgovornosti – jednaki.

Niti na nas trebaju biti primjenjena ista očekivanja, niti zahtjevi, niti ocjene i vrednovanja.

I to nema veze s našim očevima.

Kao što se na nas nije mogla svaliti odgovornost naših ćaća u pričama o blagdanima i iz tisuća prigoda u našemu djetinjstvu i životu. Jer ne bi nam ti očevi mogli biti stijene da smo mi nosili njihove terete i odgovornosti, niti bi nam bili stijene da su nas teretili svojim tegobama. Stijene su nam bili ponajprije jer nisu s nama dijelili strahove, štitili su nas od njih i briga, a rješavali su probleme.

Uvijek.

Sumnjam naime da je Brkićev ćaća na jedan način odgajao njega, a na drugi način njegovoga brata, kao što i sumnjam da je u izrečenim porukama, koje je Milijan podijelio s hrvatskim narodom preko facebooka, ćaćina misao da je dobro u gradu Zagrebu s desetak ili koliko već formiranih firmi u nekoliko dana, neodvojivo od golemoga utjecaja brata, uzeti deset, petnaest ili dvadeset poslovnih prostora pred očima milijuna ljudi – koji imaju i očeve, i uspomene, i obiteljski odgoj, ali i potrebe.

I nužna očekivanja upravo od Milijana i sličnih.

Jer Milijan je dužan odgovoriti na očekivanja tim milijunima sinova i očeva, a ti milijuni nisu njemu. On je po svojoj poziciji u državi i društvu svojevrsni – ćaća. Ako je ćaća stijena, stijene ne smije puknuti, jer je ispod provalija. I ako je ćaća stijena, majka ne smije biti kurva. A upravo iz njegove vlasti, njegovu i našu Hrvatsku proglašavaju – kurvom. Zato ne znam što se krije iza poruke „spavaj mirno i bezbrižno ćaća moj“, u kontekstu opipljivih i realnih djela, činjenja i pogotovo nečinjenja Milijana državnoga dužnosnika, s jedne strane, te u kontekstu objavljenih poruka njegovoga ćaće, koje su sasvim suprotne po vrijednosnim kriterijama, s druge strane.

To jedno s drugim ne ide, pogotovo se s tim raskorakom ne ide u susret Velikoj Gospi. Majci hrvatskog naroda.

Marko Ljubić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari