Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta

Objavljeno

na

Vrijeme je posve poludjelo – usred zime pada snijeg. Ima poteškoća ne samo u prometu nego i glede univerzalnoga, takoreći transcendentalnoga vremena, pojma kojim čovjek opisuje svemirsku spiralu,a možda je kromozomska šifra nepojmljvog organizma. Ljudi se pretenciozno usuđuju poigravati pomicanjem vremena, guraju ga naprijed i natrag, režu na ljetno i zimsko, što moj pas nikako ne može razumjeti. Vrlo blesavo i nadam se da tomu dolazi kraj.

Jednako je blesavo što nakon tolikih stoljeća otkako su ljudi shvatili da je Zemlja okrugla, sve više jača pokret koji tvrdi da je Zemlja ravna ploča. Da stvarno jest, ne bi bilo ni tako loše: lakše bi se čistio snijeg, odgurao do ruba ploče i bacio dolje, bez obzira što to dolje značilo. Također bismo preko ruba bacali smeće, karepovaca ne bi bilo. Na žalost, Zemlja je loptasta i zato se ljudi mogu s njom igrati, i igraju se, sve dok ona ne izgubi strpljenje, odskoči i udari ih u lice. To se već događa.

Faustu Vrančiću su mnoge stvari bile jasnije, družio se s Keplerom. Osim visećeg mosta i padobrana smislio je mnogo strojeva i napisao „Rječnik pet najuglednijih europskih jezika“. Je li Plenković u govoru pred Europskim parlamentom imao na umu tu povijesnu jezikoslovnu poveznicu, ne znam, ali je stvar zanimljiva. Govorio je na pet jezika, između njih i na hrvatskom koji je tako nakon više od četiri stotine godina opet na trenutak postao jedan od pet najuglednijih europskih jezika, kao i kod Vrančića. Nisu to bili latinski, talijanski, njemački, hrvatski i ugarski kao u Faustovu rječniku, a koji su bili osim hrvatskoga nisam doznao iz masmedija. U svakom slučaju vrlo lijepo i pohvalno, premda idioti zaziru od poliglota, hrvatski govore i pišu slabo, a engleski natucaju. (S tim da nakon Brexita treba razmisliti o dominaciji engleskoga u političkom i svakovrsnom europskom životu, što će biti teško jer su novokomponirani političari i gospodarstvenici iz europskih zemalja jedva nešto naučili engleski, a sada su u sto čuda.) Toliko o jeziku i jezicima, koji su ljudima vrlo važni, primjerice u Kataloniji, na Korzici ili u Ukrajini, gdje se vraćaju svojoj jezičnoj baštini i identitetu, dok u Hrvatskoj klatež predvođena neurastenicima uporno ide u suprotnom smjeru, izvornu hrvatsku baštinu bez dlake na jeziku proglašuje nacionalističkim smećem i tzv. čistunstvom – u čemu prednjače prljavci ispali iz udbaških džepova i neojugoslavenskih jazbina, raspoređeni po fakultetima i kulturnim ustanovama.

No, da se vratim Plenkovićevevu govoru, kojim je bio započeo prošli tjedan. Je li to bila lakirovka upućena urbi et orbi? Jest, ali vrlo promišljena i inteligentna, tako dojmljiva da se i nama u Hrvatskoj činilo kako živimo u jednoj ne samo lijepoj (naravno) nego i sretnoj zemlji, koja ima nešto malo problema ali nevažnih. Da sam recimo Danac ili Irac, istoga bih časa spakirao kovčege i preselio se u Hrvatsku. Na kraju krajeva, bez obzira što znamo sve što znamo, ostaje mi ustvrditi da je premijer imao vrhunski promidžbeni nastup s prigušenim potemkinovskim tonovima, u cilju pozicioniranja Hrvatske među pet najuglednijih europskih država. Ostale četiri bile su počašćene što su u tom društvu. Onim zemljama na jugoistoku koje još nisu i dugo ne će biti pripuštene za trpezu, rasle su zazubice. Ima ih šest („mojih šest susjeda“, reče Plenković u nadahnutom poistovjećivanju sebe s Hrvatskom, otkrivajući ipak podsvjesne stare navike – to jest gdje to Hrvatska graniči s Makedonijom, recimo, ili Kosovom?) . Ne ulazeći u (opasne) nadnacionalne europske integracije, premijer se zadržao na statusu Spitzenkandidata, što je nazočnom Junckeru dalo krila pa je odmah izrazio potporu peššešinskom mostu, kako u Europskoj komisiji nazivaju Pelješki. Znači, Pelješki most ide dalje, premda ide već godinama i godinama a još ga nema. Kao da stoji na mjestu. A još i ne stoji na mjestu. Vrlo intrigantno.

Pustimo detalje. Hrvatska više nije slučajna država, nije ni država slučaj (osim što neki docent Stevo na Fakultetu političkih znanosti studentima priopćava da je hrvatska država neuspješan projekt), ima izvrsne odnose sa susjedima, otvorena je zemlja pa u nju dolazi Bakir Izetbegović s duhom svoga oca u odčepljenoj boci te usred Zagreba prijeti Hrvatima ratom, dolazi glineni četnik Vučić tražiti odštetu za hrvatsku agresiju na Srbiju, a njegovi domaćini nisu toliko voljni ili nevoljni hrvatski političari, nego samo jedan, to jest Pupovac koji je nesmotren poziv predsjednice Vučiću iskoristio za promidžbu – ne na pet jezika – prije svega osobnu, zatim stranke SDSS i Srpskog narodnog vijeća, kako bi učvrstio svoju poziciju unutar vladajuće koalicije i nastavio žešće bezočno djelovati protiv hrvatskih interesa.

Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta, a ne Vučić kojega dovlači na opći sabor SNS-a i ondje ga potrošiti. Hrvati šute, osim udovica hrvatskih branitelja i generala Sačića, ostali su valjda na vrijeme pacificirani kao i onda kada smo na Jelačić placu okupili četredeset tisuća u korist Gotovine i Markača, a vođe udruga pozvane kod tadanje premijerke baš u iste sate. (Usput: bio sam na Kamenitim vratima u ponedjeljak ovoga tjedna, vrlo malo prosvjednica i prosvjednika, željezna ograda između ogorčenih i hrvatskih policajaca. Nismo došli do Trga sv. Marka, a taj je trg hrvatski forum i svatko može doći (morao bi doći) i reći što želi. Poslje se odoh ugrijati u DHK, a ondje pita jedan književnik zašto nema prevoditelja u ovom slavnom posjetu, tek kada ga bude, Hrvatska će biti država.)

Izeb3gović

Hrvati podsjećaju na ono znamenito zvono na kojemu piše, otprilike: „Ja se ne oglašujem dok me ne udare“. A nas stalno udaraju, teško nas klatno udara izvana i iznutra, te ponavljam svoju davnu tezu: na svaku drskost i posezanja kakva god bila, Hrvatska i Hrvati moraju istoga trena odgovoriti punom snagom, na Vuline, Dačiće, Irineje i Izetbegoviće, na potkornjake unutar Hrvatske, bez straha tko će što reći u Europi i svijetu, onoj istoj Europi i svijetu koja prstom nije maknula dok su miloševići i vučići razarali našu zemlju i prastare gradove, crkve, samostane i knjižnice, ubijali nas u ime velike Srbije. I tu dolazimo do ratne odštete koja „nije u programu Vučićeva posjeta Zagrebu“. Tko se bavio pitanjem ratne odštete, gledatelji su napokon mogli saznati u emisiji „Otvoreno“. Nisu se bavile institucije, nego pojedinci, prije sviju veliki čovjek i domoljub Slobodan Praljak koji je uza sve talente što ih je imao znao i računati, pa su sada i oni koji se prihvatiše istoga posla izračunali da je Praljak imao pravo, to jest da ratna odšteta koju Srbija mora isplatiti Hrvatskoj iznosi oko četrdeset milijarda dolara.

Srbija se pravi blesavom, Vučić okreće stvari naglavce, krivotvori povijest na način posve iracionalan i mangupski, a pravo pitanje jest: kakva je razlika između Njemačke koja je platila odštetu za svoje krvave agresije i Srbije koja je u dvije agresije (Hrvatska, BiH) istovjetnim metodama, uz pomoć većine srpske manjine u Hrvatskoj, okupirala teritorij i ubijala ljude? Ako dobro osjećam, a osjećam, hrvatska politika opterećena jugoslavenskim hemunzima, razmišlja ovako: ma gledajte, mi smo još dobro prošli, srpsku agresiju smo zaustavili, oslobodili okupirana područja, imamo državu i možemo biti zadovoljni. Pa što ćemo još ganjati jadne Srbijance oko tih pišljivih četrdeset milijarda. Bokci su to. A glede onih obećanja iz 1996. kada su „normalizirani“ odnosi država Hrvatske i Srbije – ma to je bilo rečeno tek tako. Vrijeme ide, sve će se zaboraviti. Posebno će zaboraviti zaboravljivi Hrvati. Kao što se zaboravilo da je potpisana godinu prije konfederacija Hrvatske i FBiH, što je trebalo biti melem na ranu Hrvatima koji su izgubili Herceg-Bosnu. Sada ju uz ogromne napore pokušavaju opet instalirati a nesuđeni konfederalisti, to jest fundamentalisti istoga im časa zaprijete ratom. U zaključku ove teme: Hrvatska treba izvući sve papire iz devedesetih, obrisati s njih prašinu i zahtijevati da se vidi kada, u kojem trenutku je pošlo zlo za Hrvate u „BiH“i što im je tko zatim uradio, ne uplašiti se ratnim prijetnjama ako opet bude uspostavljena republika Herceg-Bosna, jer bez nje nema ondje ni Hrvata, a ne će biti ni Bosne i Hercegovine. Pa i zato jer je ona obveza iz hrvatskoga Ustava (o zaštiti Hrvata u „BiH“) bez Herceg-Bosne neizvediva, te se svodi na lamentiranje o konstitutivnosti (na cijelom području BiH) koju nitko ne poštuje, kao da ne postoji, o izbornom zakonu, o zastupljenosti u Domu naroda ili Predsjedništvu. Na sve hrvatske zahtjeve, beglerbeg bosanski ima samo jedan argument: rat. Čudi me da i on nije službeno pozvan u Zagreb, nego se morao incognito došuljati na privatnu televiziju stanovitoga Ace, formalno zvanu HTV.

Jazik harvacki

Negdje usred prošloga tjedna pohvalila se bila ministrica prosvjete da je HAZU više-manje blagoslovio uputnik (kurikul) hrvatskoga jezika. Ni manje ni više. Hazuovci su u stvari dali vrlo niske ocjene kurikulu, samo neki nešto malo bolju, ali je vješta matematičarka Divjak sve ocjene pomnožila i podijelila pa aritmetičkom čarolijom došla do ocjene „dobar“. Jesu li tekstovi akademika negdje objavljeni, ne znam. Ja ih želim pročitati, a ne samo ocjene koje su im dane, i na kraju želim vidjeti rezultat, ne matematički nego tvaran, odnosno što će od očito brojnih HAZU-primjedaba doista ući u konačni uputnik. I hoće li uopće? Iskustava imamo. Da se poveća broj sati hrvatskoga u školama, u redu je, ali nemam nikakve iluzije – može se povećati i na deset sati tjedno, ali ako se učenicima bude predavalo kao do sada (mogu pisati i spojeno pa će ispasti riječ „dosada“), ništa ne će pomoći. Čast iznimkama. I kojim pravopisom? Glede lektire, akademici su vjerojatno dobro ispreskakali onaj Jokićev jugoslavenski estradni popis, pa žele u lektiri recimo Slobodana Novaka. Nego, zapelo mi je za oko u šturim izvješćima krucijalno pitanje što su ga hazuovci postavili, naime: tko će pisati udžbenike. Tko? I ja se pitam. Kao što se pitam tko će pisati udžbenike iz povijesti i tko će ih recenzirati? Sve one nebulozne gomile tekstova do sada proizvedene u zagonetnoj reformi školstva, svode se, naime, na onih stotinu ili manje stranica udžbenika što ih dijete stavlja u torbu kada odlazi u školu, a mnogo njih udžbenik ionako nikada iz torbe ne izvadi. Nego, kada dođu kući pitaju roditelje što se to doista dogodilo u bližoj povijesti, pa kada čuju hvataju se za malene glave.

Nasilje nad muškarcima

Usred srednjega vijeka napisao je Guillame de Lorris stihovani „Roman o ruži“, a nastavio Jean de Meun. Suzdržano erotiziran i zamotan u alegorije, „Roman o ruži“ postao je uspješnicom koja se održala stoljećima. Što je ruža, nije se teško dosjetiti. Od tada smo prošli dug put, žene su odbile biti samo ruže (a ni tada nisu bile samo to, mnoga su povijesna zbivanja i potaknule i vodile), izborile se za svoja prava u mnogim dijelovima svijeta, a onda su, u zadnje vrijeme posebno, na scenu stupile fundamentalistice koje bi svaku ženstvenost do kraja ubile i uspjele proizvesti histeriju kojoj smo nazočni: ukidaju se zgodne plesačice na sportskim priredbama, lijepe djevojke na automobilističkim utrkama, čak je Playboy u jednom trenutku maknuo ljepotice, masovno se javljaju navodno i nenavodno zlorabljene sa zaostatkom od tridesetak i više godina. Iz nekih se galerija miču ženski aktovi (Vlaho Bukovac se još drži.) Stvarna nasilja koje treba sankcionirati – a zakone imamo – kako muško tako i žensko nasilje padaju u drugi plan a u prvi fabuliranja bez kraja i konca, počesto i u političke svrhe.

 

Stepinac

Film i televizija ne odolijevaju, više nema gotovo ni jedne američke serije ili obiteljskoga filma gdje barem jedan član nije istospolac, pa ni u kriminalističkom žanru, muškarci se feminiziraju i žensko-muški prirodni odnosi sve više postaju gotovo neprirodnim, sve u čast i slavu (propagandu) dalekosežne rodne ideologije, antropoloških krivotvorina i rečene histerije koju predvode uglavnom neprivlačne žene, a što će drugo nego se osvećivati muškarcima koji se za njima ne osvrću. Pa se cijeli taj cirkus svodi na nasilje nad muškarcima, prekriveno celofanom borbe protiv nasilja nad ženama. U zaključku: Stambolska deklaracija ili kako se već zove, proziran je trik da se pod firmom nasilja nad ženama (koje nitko pametan ne odobrava, štoviše) prokrijumčari ne samo rodna ideologija nego i u političkom smislu nešto mnogo opasnije, stvaranje države u državi, paradržave koja će u „pitanjima ljudskih prava“ biti nadređena formalnoj, službenoj državi . Jedan sjajan tekst u dnevnim novinama to je vrlo dobro elaborirao.

Stepinčevo

Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca razvlači se kao i gradnja Pelješkoga mosta, zahvaljujući nepodopštinama u kojima i Vatikan ima prste, i to duboko. Novi termin je, kažu napola obaviješteni, svršetak ove godine ili nešto prije. Katolička hrvatska i grčko-istočna srbijanska komisija nisu se ni u čemu složile, može se naslutiti iz izjava, a pametni su to znali i u trenutku kada je oformljena. I što će sada Franjo? Bacati novčić? Ako padne na glavu… Možda četnik Vučić tu nešto pomogne, a zauzvrat Hrvati odustanu od ratne odštete? Zašto Vučić? Pa SPC je crkva države Srbije, a on je predsjednik te države. Što se čudite, fašničko je vrijeme.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Je li se ono mjesto na Banovini doista sada opet zove Vrginmost ili je službeno ipak Gvozd? Treba doznati. Za one koji dugo pamte: Vrginmost je u doba komunističke Jugoslavije sa srpskom dominacijom bio strašilo koje je strašilo i hrvatske komuniste. Čim se oglasila partijska organizacija iz Vrginmosta, padale su glave. A kada je počela srpska agresija, i tada su bili prvi.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj je puknuo film u toplim svibanjskim danima: čim je iz Vijeća Europe stigla u Hrvatsku bezočna optužnica za veličanje kvislinškog režima i ugnjetavanje manjina, hrvatska je vlast odgovorila odlučno i promptno – preuzela je vlast u Vijeću Europe i tako izravnom akcijom onemogućila da se iz Strasbourga šire lažne vijesti i pamfletima šteti modernoj, suverenoj, samostalnoj Republici Hrvatskoj. Ha! Svaka čast, patuljci.

Narod doduše i ne zna što je Vijeće Europe niti ga posebno zanima, niti bilo tko u Europi drži do toga vijeća i odbora ministara, toga tijela koje postoji da bi postojalo, a sastoji se od otprilike 47 zemalja od kojih je tek polovica u Europskoj uniji.

Navodno se bave ljudskim pravima, a budući da u svim brojkom navedenim zemljama sve pršti od ljudskih prava, lukavo su se usredotočili na Hrvatsku i na svoje doušnike iz te strašne države gdje manjince tuku na ulicama i trgovima.

Glede spomenutog izvješća Vijeća Europe o groznom stanju u Hrvatskoj: nigdje nisam vidio cjelovit tekst, možda i svojom krivnjom, ali ono što sam vidio u domaćim (ne ću reći hrvatskim, da me ne hvatate za riječ) medijima, bilo je prepričavanje teksta – kao što je uobičajeno u takvim prilikama.

Znači, Srbi, Romi i LGBT žive u Hrvatskoj u velikom strahu od hrvatskih nacionalista, neljudski im se uskraćuju ljudska prava i uopće im je nesnosno jer takvu Hrvatsku nisu sanjali. Štoviše, vidio sam negdje u prepričavanju teksta, jedna od zamjerka Hrvatima je da Srbe nazivaju agresorima, što je znak mržnje i nesnošljivosti. Ne kaže se da tako nazivamo one Srbe koji su doista bili agresori, nego valjda i njih moramo nekako korektnije nazivati, recimo srpski branitelji koji su se branili od hrvatskih branitelja, pri čemu je srpskima uz pomoć Srbije i srbijanske vojske, plus crnogorske, u obrambenom zanosu pošlo za rukom da osvoje nešto više od četvrtine Hrvatske, što se može tolerirati, to jest nisu bili agresori, samo agresorske frtaljke praćene pjesmama trofrtaljka.

Ozbiljnije rečeno: sada treba u Vijeću Europe pročitati Deklaraciju o Domovinskom ratu iz koje je svima, samo ne njima, jasno da je Hrvatska bila izložena unutarnjoj i vanjskoj agresiji, te da je u unutarnjoj sudjelovao dobar (ha) dio srpske manjine, a taj dio i nadalje nazivamo agresorima iz onoga strašnog vremena umorstava petnaest tisuća Hrvata, većinom civila. To što bi i oni i Vijeće Europe htjeli tu činjenicu zaboraviti i smjestiti u nepoštivanje ljudskih prava, komičan je zahtjev koji valjda spada u područje „političke korektnosti“. Vrlo opasna, podmukla igra.

Ostale etničke skupine ili zajednice ne spominju se u tom kontekstu (tekstu), s iznimkom Roma, jer bi se postavilo pitanje kako to da su jedni manjinci devedesetih ubijali druge, recimo srpski mađarske i češke itd. Znači, ako vam se pokraj kuće šeće četnik (kao u Vukovaru) za kojega pouzdano znate da je bio u agresorskoj vojsci, čak znate da je zločinac, potpuno je u suprotnosti s mišljenjem Vijeća Europe ako mu to zamjerite ili ga nazovete agresorom.

Tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina

Odakle je stigla podloga za rečeni tekst? Pa iz Hrvatske, naravno, od klateži iz raznih orjunaških udruga kojima ravnaju žestoki borci za demokraciju, preodjeveni totalitarci i šljam koji Hrvatsku ne može smisliti, u uskoj svezi sa Srbijom. Pa onda njihovi istomišljenici iz medija objeručke dočekuju „mišljenje“ Vijeća Europe. Svoje mišljenje. D

otle se ugrožena srpska manjina dobro zabavlja, s tri glasa u Hrvatskom saboru osigurava krhku stabilnost Vlade, Pupovac u ime vlasti oštro upozorava oporbu da joj nije potreba pustolovina rušenja Vlade, njemu je ovako dobro, usput je prisvojio za svoje „antifašizam“ i sudjeluje na skupovima s jugoslavenskim zastavama, izrađuje popise nepoćudnih Hrvata i uopće lijepo koristi osebujne hrvatske izborne zakone koji protežiraju manjine sve do besmislenosti.

No, pojavljuje se opasnost u obliku referenduma za promjenu izbornog zakona, pokreta u sklopu općenarodnog bunta protiv ustaljene i uštogljene kaste i lijeve i desne, koja će i koalirati ako bude morala, jer tu više nema morala i ideologije, samo interesnih skupina.

Manjici nastoje prokazati referendum i njegove bitne značajke kao smokvin list za ugrožavanje prava manjina i (kako reče u emisiji HTV-a Fulio Radin) stvaranje „čistog“ hrvatskog Hrvatskog sabora, što je laž. Naime, kao i do sada lijeve stranke s istočnim grijehom na leđima imat će u svojim redovima pripadnike srpske manjine, prikrivene ili neprikrivene, nadalje i talijanske i ostale, pa iako su te stranke trenutno u žalosnom rasulu, ipak će dobiti na izborima stanovit broj zastupnika, među njima i rečene u svojim redovima.

Zato je teza o pokušaju eliminiranja svega što nije hrvatsko, promašena i žalosna teza, lažna teza s kojom će protivnici referenduma ići na Ustavni sud i vjerojatno dobiti potporu šarolikog sastava toga suda. I što znače izjave o „stečenim pravima“? Kada je to i kako SDSS (utemeljio ga Hadžić) stekao prava na tri glasa u parlamentu? Sjećamo se. I kako su „stečena prava“ hrvatskih iseljenika bez pardona odvedena u stečaj, pa se sa dvanaest Hrvata izvan domovine u Hrvatskom saboru došlo do svega nekolicine?

I nadalje me srdi tekst Vijeća Europe. Zato mu se vraćam, jer bi se opet mogao proizvesti sličan, čak i pod predsjedanjem Hrvatske. Taj pamflet se jednostavno nije smio pojaviti, i nije drugo do miniranje hrvatskoga predsjedanja, krivotvorina koja u biti kaže da je Hrvatska (crna) vrana u Europi, jedina u kojoj se „veliča fašistički režim“, najgrješnija zemlja ne samo sada nego i Drugom svjetskom ratu, dok su se od stigme izvukle ne samo države koje su srdačno kolaborirale, od sjevera Europe do zapada (Francuska), nego i one iz kojih je potekao nacistički i fašistički totalitarizam. Sve te zemlje, uz još mnoge, izabrale su Hrvatsku da se na njoj iživljavaju, kako bi od sebe svratile pozornost.

Jajčana ima posvuda

Razlog je ovaj: samostalna hrvatska država koja se nije smjela dogoditi, a kad se već dogodila treba učiniti sve da ju se blokira, banalizira i polako uništava, što je na djelu. Istodobno, to vajno Vijeće Europe više ne spominje dvije europske rezolucije o komunističkom totalitarizmu, ne pita što je u Hrvatskoj urađeno „po tom pitanju“. (Odgovor bio bio: Nije ništa). Bilo bi dobro da naši istraživački novinari pronađu autore teksta, pa bi se vidjelo da su – makar pod promijenjenim prezimenima – iz neke od balkanskih avlija koje sežu i do hrvatskih krajeva. Kao što se ispostavilo da taj Eliezer koji je dignuo buku u svezi s Hasanbegovićem, nije Eliezer nego Ranko, i nije Papo nego Jajčanin.

Takvih jajčanina ima posvuda, na zapadnim radijskim i televizijskim postajama, u novinama, oni su vezivno tkivo orjunaške klateži u Hrvatskoj i zapadnih medija u kojima i nadalje vlada duh intelektualaca koji su do pedeset šeste bili staljinisti, u međuvremenu lenjinisti, a od šezdeset osme titoisti. Nestanak Jugoslavije za njih je bio velik udarac od kojega se još nisu oporavili, niti ne će. A tko je kriv za njihove traume? Hrvatska, kažu. Pa udri po njoj, možda još nije sve izgubljeno.

U Hrvatskoj dotle uporno hoda pokret koji crveni nazivaju konzervativnom revolucijom, a plavi ju ne nazivaju nikako, nego samo gledaju što se događa – zbunjeni su. Oni, plavi, bi po prirodi stvari trebali biti dio te mirne, ali uporne borbe za vrijednosti imanentne hrvatskom narodu, a nekako im je neugodno, osim iznimaka u obliku nekoliko osoba koje još imaju vezu s hrvatskom tradicijom i njezinim univerzalnim vrjednotama, a što je univerzalnije nego život.

Tako se hrvatska vlast, bilo koje boje, izgubila na početku i na kraju puta čovjekova, jer ni dostojanstvo nerođenoga djeteta ni dostojanstvo umrloga čovjeka ne poštuje. Da poštuje život, bila bi u Hodu za život, odnosno hod ne bi bio ni potreban, da poštuje dostojanstvo mrtvih ne bi prepustila zaboravu i korovu stotine tisuća Hrvata razasutih po Sloveniji i Hrvatskoj (i drugdje), ubijenih u krvoločnim divljanjima jugoslavenskih komunista. Dok su oni iz kojih je krenula strahota Drugoga svjetskog rata potiho i sustavno tražili i uglavnom nalazili svoje mrtve.

Mediji kao nojevi

Mediji se kronično ponašaju kao nojevi, vide što nitko ne vidi, ne vide što svi vide, na jutarnjim brifinzima namještavaju brojke – ponekad uz pomoć policije – ili pokušavaju prodati javnosti priče o dva valjda podjednako snažna i važna skupa, skupu i kontraskupu, u brižnom naporu da ih izjednače, pa i onda kada je na strani hodača petnaest tisuća, a u protunapadu sedam kostimiranih šetačica iz Oktogona. Lijepo je da se probudila i Rijeka, gdje komunisti vladaju od četrdeset pete, a gradonačelnik Obersnel u maniri arogantnog partijskog moćnika iz pedesetih grmi s ekrana protiv nazadnog hrvatskoga puka, podmeće mu nogu gdje stigne. U Splitu posve druga slika.

No, da se vratim manjincima, ali Hrvatima u Vojvodini. Poradi nekih putovanja nisam na vrijeme opisao dolazak Tomislava Žigmanova i njegove ekipe u Zagreb, u povodu predstavljanja novih svezaka Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, održanog u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici.

Začudno leksikografsko djelo koje se objavljuje godinama i godinama, koliko snage i novac dopuštaju, izniklo iz manje skupine entuzijasta, znanstveno potkovano i neprocijenjivo za memoriju Hrvata koji su obitavali i obitavaju uz Dunav od sjevera Mađarske do Novoga Sada. Predstavljanje u Zagrebu sjajno posjećeno, ima i državnih dužnosnika.

Poslije sjedimo u kavani podno NSK, Žigmanov je čovjek od malo riječi, zabrinut, očito čvrsta značaja, visok i stamen. Na pitanje kako ga doživljavaju u beogradskim političkim krugovima, kaže da se time ne opterećuje. Nešto je rječitiji kada ga pitam za zbivanja oko rodne kuće bana Jelačića u Petrovaradinu. Hvalim još jednom njegovu predstavu „Bunjevački blues“, izvedenu ne tako davno u Histrionima. U svemu – Hrvati u Vojvodini dobili su vođu od formata, a Hrvatska bi ga trebala čuvati kao kap vode na dlanu. Književnik, prozni i dramski pisac, intelektualac visoke razine, Tomislav Žigmanov našao se u ulozi koja zahtijeva smirenost, dobre živce i postojanost u obrani hrvatstva.

Glede spomenutog Leksikona u nakladi Hrvatskoga akademskog društva iz Subotice, Žigmanov je izvršni urednik, glavni je urednik Slaven Bačić. Kao (bivši) kazališni čovjek zastajem na pojmu Hrvatsko narodno kazalište koje je kao profesionalno utemeljeno u Subotici 1945. na tradicijama onoga iz 1747. u franjevačkoj Gramatikalnoj školi kada je bila održana prva predstava na hrvatskom jeziku.

HNK je živio pet godina, a onda je započela hajka i manipuliranje unitarističko i srpsko, pa su HNK i mađarsko kazalište spojeni u jedno Narodno pozorište s odsjecima za hrvatsku i mađarsku dramu. Tako je danas Hrvatsko kazalište Pečuh jedini samostalni hrvatski teatar izvan granica Republike Hrvatske. Ondje Vojislav Šešelj ne zalazi, njemu su zanimljivi Hrtkovci, gdje nastupa u staroj ulozi Vojislava Šešelja.

Erdogan i Bakir

A što je s Hrvatima u BiH, formalno konstitutivnim narodom na cijelom području te zagonetne države? Eto, bore se svim snagama, na načine kojekakve, da ne postane manjinom u skoroj budućnosti. Njima se ne odriče samo budućnost nego i prošlost, povijest.

Erdoganova predstava u Sarajevu očišćenom od migranata (upućeni su Hrvatima, u blizinu Mostara) drastično je finale staroturske i velikoturske ekspanzije, praćeno povijesnim krivotvorinama glomaznoga formata.

Tako Erdogan ne samo za BiH nego za Europu u cjelini kaže da su Turci tu živjeli tisuću godina. Znači, bili su i 1018., premda povijest bilježi da su se Turci Seldžuci tek 1071. ponešto ustalili u Anatoliji. A čija je zemlja tada bila od Drave do Jadranskoga mora, koje je to kraljevstvo vladalo na tom prostoru?

Bit će da je bilo Hrvatsko kraljevstvo, i prije petnaestoga stoljeća ni Turaka ni nikoga drugoga ne bješe osim Hrvata.
Ali, eto, Erdogan zna nešto više, zna i Bakir kojemu je sam Bog poslao Erdogana, a prije i njegova oca Aliju.

Također je krivotvorina da su Bošnjaci branili Tursku kao svoju domovinu, štoviše, pobune islamiziranih Hrvata protiv Istanbula (ne zbog konvencije) bile su česte, poznato je. Sve je to žalosno neznanstveno i priglupo, ali je najveću glupost izrekao Bakir u svezi s devedesetim godinama prošloga stoljeća, naime da „ne možete objasniti kako smo se mi ovdje uspjeli obraniti, to je moguće samo Božjom intervencijom i Božjom voljom.“ Istina je ova, neka im (mi) Bog oprosti, da su se muslimani u BiH uspjeli obraniti intervencijom Hrvatske vojske i Hrvatskoga vijeća obrane koji su potpuno bespomoćne muslimane i naoružali i organizirali, a Hrvatska pružila utočište civilima, hranila ih, oblačila i školovala, pa i Alijinu obitelj, čak kada se Alija okrenuo oružjem protiv Hrvata. Je li to bila Božja volja, ne znam, treba ga pitati, ali svakako nije da dvadeset godina poslije bakirovci u Bosni i Hercegovini zatiru Hrvate i kršćanstvo.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA: Strahote ’68: totalitarnu državu zamijenio je totalitarni pojedinac

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nikada dosta ustaša i partizana, posebno u svibnju. To se vidjelo i tijekom rada tzv. Plenkovićeve komisije koja se bavila naravi totalitarnih režima i njihovim naslijeđem, nacifašizmom i komunizmom. Kako to u životu biva, dok se bavimo zlima prošlosti, promiču nam zla sadašnjosti.

Ove godine obilježavamo jednu obljetnicu koja stubokom određuje našu nemilu sadašnjost i njen dominantni mentalitet, a vezan je baš za (živi) totalitarizam, to je pola stoljeća od famozne šezdesetosmaške revolucije. Taj događaj i njegove posljedice zaslužuje itekako rezime. Taj rezime nisu karmine, već tulum koji traje do danas.

Dok mi u Hrvatskoj i Europi govorimo o totalitarnim državama i društvima, ova revolucija stubokom je promijenila sudbinu Zapada i dovela do jednog opasnog fenomena današnjice, to je totalitarni individuum. Totalitarizam nije više politički, već kulturološki fenomen, piše Ivica Šola / Globus

Bit šezdesetosmaške agende možemo sažeti u tri njene temeljne karakteristike: ona je bila edipovska, narcisistička i arogantna.

Edipovska zato što joj je srž i temeljna nakana bila ocoubojstvo. Otac (pater), shvaćen simbolički kao freudovski superego, simbol je autoriteta, zabrana i svih “zala” koje stoje na putu emancipacije individuuma, bilo žene u sklopu feminističkog delirija, bilo muškarca, stavljenog na optuženičku klupu u statusu svjedoka pokajnika.

Zato sve što miriše na oca treba ubiti. Otac kao pater, kao patria (domovina, otadžbina), kao patrijarhat, kao pater familias, kao Sveti Otac (religija) u tom procesu je nabijen na kolac, potom, poput vještice, spaljen na lomači, a njegov pepeo prosut je u kanalizaciju kao relikt tlačiteljske prošlosti.

Novo je geslo “zabranjeno zabranjivati”, pa se Edip, nakon što je ubio oca, preoblači u Narcisa, pojedinca, sebičnjaka koji živi u kući od zrcala i svagdje vidi samo sebe i vlastito ostvarenje. Narcis je u svojoj biti infantilan, pa tako ubijenog oca na horizontu Zapada zamjenjuje neodgovorno dijete kultom Petra Pana, vječite mladosti i slobode koja se ravna samom sobom bez bilo kakve (društvene) odgovornosti.

Slijedom rečenog, evo i treće karakteristike šezdesetosmaške revolucije, a to je arogancija. Narcis je arogantan jer ruši sve staro kao patrijarhalno, kao represivno, koje stoji na putu njegovu dionizijskom deliriju i opijenosti samim sobom i svojom slikom, svojom samoregulirajućom slobodom.

Nastupa najopasnija diverzija u povijesti Zapada: infantilni narcis kida vezu između slobode i limita, između moći i odgovornosti, između želje i žrtve, između seksa i rađanja, između povijesti i prirode, između zasluga i rezultata, a svi ovi raskidi mogu se podvesti pod onaj temeljni raskid koji stoji u korijenu svih spomenutih, a to je raskid između dužnosti i prava, pri čemu nitko ne želi dužnost, već samo prava, svi govore o pravima, ali ne u kontekstu nekog objektivnog ili zajedničkog dobra, već u kontekstu sebičnog i infantilnog samoostvarenja. To je dominantni tip čovjeka današnjice začet u epruveti šezdesetosmaškog laboratorija, čovjek koji govori samo o pravima, ali ne i o dužnostima, već od osnovnoškolske dobi.

Koncept (ljudskih) prava izvorno je plemenit i dobar koncept koji ide protiv pretenzija totalitarne države da pokori pojedinca. Danas, odvojen od dužnosti, doveo je do toga da totalitarni pojedinac pokorava državu koja treba providjeti njegove želje i prava, od kolijevke pa do groba. Slikovito, to je problemu koji je,prije ‘68., u svom inauguracijskom govoru Kennedy sažeo u rečenici: “Ne pitajte se što vaša država (zemlja) može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju državu.”

Države na Zapadu danas stenju pod teretom svih tih silnih prava koje je proizveo duh šezdesetosme jer ta prava nisu više utemeljena na razumu i čovjekovoj razumnoj naravi, već na (slijepoj) želji. Sažmimo sve u rečenicu iz romana “Besmrtnost” Milana Kundere u kojoj ovaj pisac supsumira, kako kaže, svu ružnoću današnjega vremena; to je vrijeme u kojem se “svaka želja automatski želi pretvoriti u (ljudsko) pravo”.

Na državi je samo da ispunjava spolne, rodne, socijalne… želje totalitarnog pojedinca. Tako prava totalitarnog pojedinca samo umnažaju dužnosti demokratske države i onih koji stvaraju novac, jer da biste nekom pripisali pravo, netko (mali poduzetnik) mora preuzeti dužnost.

Paradoks je sljedeći, u totalitarnoj državi pojedinac nije slobodan, u demokratskoj državi država nije slobodna, ona je feminizirana, majka kućanica, “sluškinja” koja stalno mora umnažati sise kako bi odgovorila sve objesnijim zahtjevima totalitarnog pojedinca i njegovih sumanutih želja koje se svakim danom sve više umnažaju.

Ja želim biti žensko, nema problema, država će ti platiti operaciju, ja želim dijete, nema problema država će providjeti, ja želim status braka, nema problema, država će to riješiti, ja želim… Kultura u kojoj se i imanje djeteta (dijete kao posjed, stvar kao iPhone ili automobil) naziva “pravom” jest kultura u kojoj je ludost i arogancija narcisizma legalizirana kao norma, a ljudska i ina prava poprimaju razmjere sekularne religije, neka vrsta posljednje utopije.

U takvom narcističkom društvu totalitarnog pojedinca mikroidentiteti, poput spolnih/rodnih LGBTIQ… niču kao gljive poslije kiše, dočim se guše povijesni makroidentiteti, nacija, religija…, sve što miriše na tradiciju, normu. Društvo “ere prava”, kakao je pisao Bobbio, u kojem se svatko bori samo za sebe i svoje pravo jest društvo koje proizvodi usamljenu gomilu, skup atomiziranih pojedinaca koji zajednički život čine nemogućim, društva se i države urušavaju jer se urušava zajednica kao takva.

Tamo gdje totalitarni pojedinac i njegove želje postaju automatski norma ili zakon, svaki drugi zakon je aboliran, prije svega onaj zdravog razuma. Čovjek se reducira na konzumenta, bonvivana i singla koji se ne želi ženiti niti preuzimati bilo kakve obveze, pa mi onda na Zapadu drvimo o demografskoj katastrofi, previđajući da je to samo posljedica delirija totalitarnog pojedinca koji izvan sebe i svog samoostvarenja ne vidi ništa drugo.

U sprezi sa sveučilištima, koja su pokorili u sklopu gramscijanskog “marša kroz institucije”, svoju manjinsku kulturu i etos nametnuli su kao dominantnu, pa uz pomoć novog bigotizma zvanog “politička korektnost” još ono malo “nazadnih snaga” što je preostalo žele ušutkati ili isključiti iz društva.

Naime, budući da ljevičarska politička revolucija nije uspjela, šezdesetosmaši i njihova djeca na sveučilištima i kulturnim institucijama okrenuli su se jezičnoj revoluciji zvanoj politička korektnost, pa riječi sa sufiksom fobija niču svaki dan kao korov, uvode se nove riječi i zamjenice, etiku su zamijenile etikete, a zakoni, kao u Kanadi, počinju propisivati kako koga treba oslovljavati, inače idete u zatvor zbog “govora mržnje”. Antiseksizam, antirasizam, antifašizam, antidiskriminacija…, i svi ti deseci “anti-” postali su prazni pojmovi, tek maljevi za udaranje po onima koji odskaču od njihova jezičnog puritanizma.

Države su popustile pred ovom orvelovskom rabotom pa svaki dan lifraju zakone dodvoravajući se patologiji preobučenoj u modernost, u progres, u borbu protiv nasilja (Istanbulska), a zapravo se ne radi ni o kakvom napretku, već o vremenu u kojem su poremećaji ušli u modu pod krinkom raznoraznih prava, odvojenih od bilo kakvih dužnosti i zakona, utemeljenog ne u slijepoj želji, to ima i životinja, već u čovjekovoj razumnoj naravi.

Proglasivši pak istinu konstruktom, u procesu zakonodavstva ostvarilo se Hobbesovo “proročanstvo” kako “auctoritas, non veritas facit legem” (autoritet, ne istina čini zakone), iz čega slijedi i odvajanje prava i pravde na tragu Hansa Kelsena koji kaže kako nešto “nije zapovjeđeno zato što je pravedno, već je nešto pravedno zato što je zapovjeđeno”, a zapovjeđeno je da je “zabranjeno zabranjivati”.

Politika u klasičnom smislu šezdesetosmaše ne zanima, oni težište prebacuju s javnog na privatno, pogotovo na svevrišteće “probleme” seksualnih prava i sloboda. Ona je zapadna inačica maoizma i njegove “kulturne revolucije”, baš kako je upozorio Revelli: “Šezdesetosma je bila zapravo kulturna revolucija. Ili antropološka, rečeno još snažnije, u smislu premještanja žarišta na svagdašnji život, na stilove života”, posebno kada je obitelj u pitanju.

Mao Ce Tung je svoju kulturnu revoluciju provodio u ime totalitarne države, šezdesetosmaši u ime totalitarnog pojedinca. Ima li razlike u ove dvije kulturne revolucije? U biti ne. I totalitarna država i totalitarni pojedinac plod su samovolje. Mao Ce Tung se samo dao istetovirati, obukao traperice, ošišao na irokezu, i pustio drugima da isto od sebe rade što ih je volja. Da, volja, ili u prijevodu – zbogom pameti.

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Što mislim o Živom zidu? Isto što i o Lenjinu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati