Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta

Objavljeno

na

Vrijeme je posve poludjelo – usred zime pada snijeg. Ima poteškoća ne samo u prometu nego i glede univerzalnoga, takoreći transcendentalnoga vremena, pojma kojim čovjek opisuje svemirsku spiralu,a možda je kromozomska šifra nepojmljvog organizma. Ljudi se pretenciozno usuđuju poigravati pomicanjem vremena, guraju ga naprijed i natrag, režu na ljetno i zimsko, što moj pas nikako ne može razumjeti. Vrlo blesavo i nadam se da tomu dolazi kraj.

Jednako je blesavo što nakon tolikih stoljeća otkako su ljudi shvatili da je Zemlja okrugla, sve više jača pokret koji tvrdi da je Zemlja ravna ploča. Da stvarno jest, ne bi bilo ni tako loše: lakše bi se čistio snijeg, odgurao do ruba ploče i bacio dolje, bez obzira što to dolje značilo. Također bismo preko ruba bacali smeće, karepovaca ne bi bilo. Na žalost, Zemlja je loptasta i zato se ljudi mogu s njom igrati, i igraju se, sve dok ona ne izgubi strpljenje, odskoči i udari ih u lice. To se već događa.

Faustu Vrančiću su mnoge stvari bile jasnije, družio se s Keplerom. Osim visećeg mosta i padobrana smislio je mnogo strojeva i napisao „Rječnik pet najuglednijih europskih jezika“. Je li Plenković u govoru pred Europskim parlamentom imao na umu tu povijesnu jezikoslovnu poveznicu, ne znam, ali je stvar zanimljiva. Govorio je na pet jezika, između njih i na hrvatskom koji je tako nakon više od četiri stotine godina opet na trenutak postao jedan od pet najuglednijih europskih jezika, kao i kod Vrančića. Nisu to bili latinski, talijanski, njemački, hrvatski i ugarski kao u Faustovu rječniku, a koji su bili osim hrvatskoga nisam doznao iz masmedija. U svakom slučaju vrlo lijepo i pohvalno, premda idioti zaziru od poliglota, hrvatski govore i pišu slabo, a engleski natucaju. (S tim da nakon Brexita treba razmisliti o dominaciji engleskoga u političkom i svakovrsnom europskom životu, što će biti teško jer su novokomponirani političari i gospodarstvenici iz europskih zemalja jedva nešto naučili engleski, a sada su u sto čuda.) Toliko o jeziku i jezicima, koji su ljudima vrlo važni, primjerice u Kataloniji, na Korzici ili u Ukrajini, gdje se vraćaju svojoj jezičnoj baštini i identitetu, dok u Hrvatskoj klatež predvođena neurastenicima uporno ide u suprotnom smjeru, izvornu hrvatsku baštinu bez dlake na jeziku proglašuje nacionalističkim smećem i tzv. čistunstvom – u čemu prednjače prljavci ispali iz udbaških džepova i neojugoslavenskih jazbina, raspoređeni po fakultetima i kulturnim ustanovama.

No, da se vratim Plenkovićevevu govoru, kojim je bio započeo prošli tjedan. Je li to bila lakirovka upućena urbi et orbi? Jest, ali vrlo promišljena i inteligentna, tako dojmljiva da se i nama u Hrvatskoj činilo kako živimo u jednoj ne samo lijepoj (naravno) nego i sretnoj zemlji, koja ima nešto malo problema ali nevažnih. Da sam recimo Danac ili Irac, istoga bih časa spakirao kovčege i preselio se u Hrvatsku. Na kraju krajeva, bez obzira što znamo sve što znamo, ostaje mi ustvrditi da je premijer imao vrhunski promidžbeni nastup s prigušenim potemkinovskim tonovima, u cilju pozicioniranja Hrvatske među pet najuglednijih europskih država. Ostale četiri bile su počašćene što su u tom društvu. Onim zemljama na jugoistoku koje još nisu i dugo ne će biti pripuštene za trpezu, rasle su zazubice. Ima ih šest („mojih šest susjeda“, reče Plenković u nadahnutom poistovjećivanju sebe s Hrvatskom, otkrivajući ipak podsvjesne stare navike – to jest gdje to Hrvatska graniči s Makedonijom, recimo, ili Kosovom?) . Ne ulazeći u (opasne) nadnacionalne europske integracije, premijer se zadržao na statusu Spitzenkandidata, što je nazočnom Junckeru dalo krila pa je odmah izrazio potporu peššešinskom mostu, kako u Europskoj komisiji nazivaju Pelješki. Znači, Pelješki most ide dalje, premda ide već godinama i godinama a još ga nema. Kao da stoji na mjestu. A još i ne stoji na mjestu. Vrlo intrigantno.

Pustimo detalje. Hrvatska više nije slučajna država, nije ni država slučaj (osim što neki docent Stevo na Fakultetu političkih znanosti studentima priopćava da je hrvatska država neuspješan projekt), ima izvrsne odnose sa susjedima, otvorena je zemlja pa u nju dolazi Bakir Izetbegović s duhom svoga oca u odčepljenoj boci te usred Zagreba prijeti Hrvatima ratom, dolazi glineni četnik Vučić tražiti odštetu za hrvatsku agresiju na Srbiju, a njegovi domaćini nisu toliko voljni ili nevoljni hrvatski političari, nego samo jedan, to jest Pupovac koji je nesmotren poziv predsjednice Vučiću iskoristio za promidžbu – ne na pet jezika – prije svega osobnu, zatim stranke SDSS i Srpskog narodnog vijeća, kako bi učvrstio svoju poziciju unutar vladajuće koalicije i nastavio žešće bezočno djelovati protiv hrvatskih interesa.

Pupovac je središnja osoba Vučićeva posjeta, a ne Vučić kojega dovlači na opći sabor SNS-a i ondje ga potrošiti. Hrvati šute, osim udovica hrvatskih branitelja i generala Sačića, ostali su valjda na vrijeme pacificirani kao i onda kada smo na Jelačić placu okupili četredeset tisuća u korist Gotovine i Markača, a vođe udruga pozvane kod tadanje premijerke baš u iste sate. (Usput: bio sam na Kamenitim vratima u ponedjeljak ovoga tjedna, vrlo malo prosvjednica i prosvjednika, željezna ograda između ogorčenih i hrvatskih policajaca. Nismo došli do Trga sv. Marka, a taj je trg hrvatski forum i svatko može doći (morao bi doći) i reći što želi. Poslje se odoh ugrijati u DHK, a ondje pita jedan književnik zašto nema prevoditelja u ovom slavnom posjetu, tek kada ga bude, Hrvatska će biti država.)

Izeb3gović

Hrvati podsjećaju na ono znamenito zvono na kojemu piše, otprilike: „Ja se ne oglašujem dok me ne udare“. A nas stalno udaraju, teško nas klatno udara izvana i iznutra, te ponavljam svoju davnu tezu: na svaku drskost i posezanja kakva god bila, Hrvatska i Hrvati moraju istoga trena odgovoriti punom snagom, na Vuline, Dačiće, Irineje i Izetbegoviće, na potkornjake unutar Hrvatske, bez straha tko će što reći u Europi i svijetu, onoj istoj Europi i svijetu koja prstom nije maknula dok su miloševići i vučići razarali našu zemlju i prastare gradove, crkve, samostane i knjižnice, ubijali nas u ime velike Srbije. I tu dolazimo do ratne odštete koja „nije u programu Vučićeva posjeta Zagrebu“. Tko se bavio pitanjem ratne odštete, gledatelji su napokon mogli saznati u emisiji „Otvoreno“. Nisu se bavile institucije, nego pojedinci, prije sviju veliki čovjek i domoljub Slobodan Praljak koji je uza sve talente što ih je imao znao i računati, pa su sada i oni koji se prihvatiše istoga posla izračunali da je Praljak imao pravo, to jest da ratna odšteta koju Srbija mora isplatiti Hrvatskoj iznosi oko četrdeset milijarda dolara.

Srbija se pravi blesavom, Vučić okreće stvari naglavce, krivotvori povijest na način posve iracionalan i mangupski, a pravo pitanje jest: kakva je razlika između Njemačke koja je platila odštetu za svoje krvave agresije i Srbije koja je u dvije agresije (Hrvatska, BiH) istovjetnim metodama, uz pomoć većine srpske manjine u Hrvatskoj, okupirala teritorij i ubijala ljude? Ako dobro osjećam, a osjećam, hrvatska politika opterećena jugoslavenskim hemunzima, razmišlja ovako: ma gledajte, mi smo još dobro prošli, srpsku agresiju smo zaustavili, oslobodili okupirana područja, imamo državu i možemo biti zadovoljni. Pa što ćemo još ganjati jadne Srbijance oko tih pišljivih četrdeset milijarda. Bokci su to. A glede onih obećanja iz 1996. kada su „normalizirani“ odnosi država Hrvatske i Srbije – ma to je bilo rečeno tek tako. Vrijeme ide, sve će se zaboraviti. Posebno će zaboraviti zaboravljivi Hrvati. Kao što se zaboravilo da je potpisana godinu prije konfederacija Hrvatske i FBiH, što je trebalo biti melem na ranu Hrvatima koji su izgubili Herceg-Bosnu. Sada ju uz ogromne napore pokušavaju opet instalirati a nesuđeni konfederalisti, to jest fundamentalisti istoga im časa zaprijete ratom. U zaključku ove teme: Hrvatska treba izvući sve papire iz devedesetih, obrisati s njih prašinu i zahtijevati da se vidi kada, u kojem trenutku je pošlo zlo za Hrvate u „BiH“i što im je tko zatim uradio, ne uplašiti se ratnim prijetnjama ako opet bude uspostavljena republika Herceg-Bosna, jer bez nje nema ondje ni Hrvata, a ne će biti ni Bosne i Hercegovine. Pa i zato jer je ona obveza iz hrvatskoga Ustava (o zaštiti Hrvata u „BiH“) bez Herceg-Bosne neizvediva, te se svodi na lamentiranje o konstitutivnosti (na cijelom području BiH) koju nitko ne poštuje, kao da ne postoji, o izbornom zakonu, o zastupljenosti u Domu naroda ili Predsjedništvu. Na sve hrvatske zahtjeve, beglerbeg bosanski ima samo jedan argument: rat. Čudi me da i on nije službeno pozvan u Zagreb, nego se morao incognito došuljati na privatnu televiziju stanovitoga Ace, formalno zvanu HTV.

Jazik harvacki

Negdje usred prošloga tjedna pohvalila se bila ministrica prosvjete da je HAZU više-manje blagoslovio uputnik (kurikul) hrvatskoga jezika. Ni manje ni više. Hazuovci su u stvari dali vrlo niske ocjene kurikulu, samo neki nešto malo bolju, ali je vješta matematičarka Divjak sve ocjene pomnožila i podijelila pa aritmetičkom čarolijom došla do ocjene „dobar“. Jesu li tekstovi akademika negdje objavljeni, ne znam. Ja ih želim pročitati, a ne samo ocjene koje su im dane, i na kraju želim vidjeti rezultat, ne matematički nego tvaran, odnosno što će od očito brojnih HAZU-primjedaba doista ući u konačni uputnik. I hoće li uopće? Iskustava imamo. Da se poveća broj sati hrvatskoga u školama, u redu je, ali nemam nikakve iluzije – može se povećati i na deset sati tjedno, ali ako se učenicima bude predavalo kao do sada (mogu pisati i spojeno pa će ispasti riječ „dosada“), ništa ne će pomoći. Čast iznimkama. I kojim pravopisom? Glede lektire, akademici su vjerojatno dobro ispreskakali onaj Jokićev jugoslavenski estradni popis, pa žele u lektiri recimo Slobodana Novaka. Nego, zapelo mi je za oko u šturim izvješćima krucijalno pitanje što su ga hazuovci postavili, naime: tko će pisati udžbenike. Tko? I ja se pitam. Kao što se pitam tko će pisati udžbenike iz povijesti i tko će ih recenzirati? Sve one nebulozne gomile tekstova do sada proizvedene u zagonetnoj reformi školstva, svode se, naime, na onih stotinu ili manje stranica udžbenika što ih dijete stavlja u torbu kada odlazi u školu, a mnogo njih udžbenik ionako nikada iz torbe ne izvadi. Nego, kada dođu kući pitaju roditelje što se to doista dogodilo u bližoj povijesti, pa kada čuju hvataju se za malene glave.

Nasilje nad muškarcima

Usred srednjega vijeka napisao je Guillame de Lorris stihovani „Roman o ruži“, a nastavio Jean de Meun. Suzdržano erotiziran i zamotan u alegorije, „Roman o ruži“ postao je uspješnicom koja se održala stoljećima. Što je ruža, nije se teško dosjetiti. Od tada smo prošli dug put, žene su odbile biti samo ruže (a ni tada nisu bile samo to, mnoga su povijesna zbivanja i potaknule i vodile), izborile se za svoja prava u mnogim dijelovima svijeta, a onda su, u zadnje vrijeme posebno, na scenu stupile fundamentalistice koje bi svaku ženstvenost do kraja ubile i uspjele proizvesti histeriju kojoj smo nazočni: ukidaju se zgodne plesačice na sportskim priredbama, lijepe djevojke na automobilističkim utrkama, čak je Playboy u jednom trenutku maknuo ljepotice, masovno se javljaju navodno i nenavodno zlorabljene sa zaostatkom od tridesetak i više godina. Iz nekih se galerija miču ženski aktovi (Vlaho Bukovac se još drži.) Stvarna nasilja koje treba sankcionirati – a zakone imamo – kako muško tako i žensko nasilje padaju u drugi plan a u prvi fabuliranja bez kraja i konca, počesto i u političke svrhe.

 

Stepinac

Film i televizija ne odolijevaju, više nema gotovo ni jedne američke serije ili obiteljskoga filma gdje barem jedan član nije istospolac, pa ni u kriminalističkom žanru, muškarci se feminiziraju i žensko-muški prirodni odnosi sve više postaju gotovo neprirodnim, sve u čast i slavu (propagandu) dalekosežne rodne ideologije, antropoloških krivotvorina i rečene histerije koju predvode uglavnom neprivlačne žene, a što će drugo nego se osvećivati muškarcima koji se za njima ne osvrću. Pa se cijeli taj cirkus svodi na nasilje nad muškarcima, prekriveno celofanom borbe protiv nasilja nad ženama. U zaključku: Stambolska deklaracija ili kako se već zove, proziran je trik da se pod firmom nasilja nad ženama (koje nitko pametan ne odobrava, štoviše) prokrijumčari ne samo rodna ideologija nego i u političkom smislu nešto mnogo opasnije, stvaranje države u državi, paradržave koja će u „pitanjima ljudskih prava“ biti nadređena formalnoj, službenoj državi . Jedan sjajan tekst u dnevnim novinama to je vrlo dobro elaborirao.

Stepinčevo

Kanonizacija bl. Alojzija Stepinca razvlači se kao i gradnja Pelješkoga mosta, zahvaljujući nepodopštinama u kojima i Vatikan ima prste, i to duboko. Novi termin je, kažu napola obaviješteni, svršetak ove godine ili nešto prije. Katolička hrvatska i grčko-istočna srbijanska komisija nisu se ni u čemu složile, može se naslutiti iz izjava, a pametni su to znali i u trenutku kada je oformljena. I što će sada Franjo? Bacati novčić? Ako padne na glavu… Možda četnik Vučić tu nešto pomogne, a zauzvrat Hrvati odustanu od ratne odštete? Zašto Vučić? Pa SPC je crkva države Srbije, a on je predsjednik te države. Što se čudite, fašničko je vrijeme.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Je li se ono mjesto na Banovini doista sada opet zove Vrginmost ili je službeno ipak Gvozd? Treba doznati. Za one koji dugo pamte: Vrginmost je u doba komunističke Jugoslavije sa srpskom dominacijom bio strašilo koje je strašilo i hrvatske komuniste. Čim se oglasila partijska organizacija iz Vrginmosta, padale su glave. A kada je počela srpska agresija, i tada su bili prvi.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HITREC: Kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis

Objavljeno

na

Objavio

Kratak izlet (nije Šoljan) u listopadsku Dalmaciju. Već drugi put me upozoravaju da malo bolje pogledam Klis, pa drugi put gledam i opet u prvi mah ne vidim ništa osim stamene utvrde koja sve ljepše izgleda iz perspektive vozača dugo godina građenom modernom spojnom cestom između Dugopolja i Splita.

Onda napokon vidim: na legendarnu tvrđavu montirali su repetitor, ma nigdje drugdje ga nisu mogli zapiknuti, valjda je sve uokolo ravnica. Tako se bezobzirni profitni stališ ne osvrće na kulturnu baštinu, na materijalna dobra štono riječ.

Pozornost se zato svraća na nematerijalnu baštinu kao što je navodno ojkanje u Petrinji gdje su bila najavljena razna ojkačka društva, među njima i ono koje se zove Krajina, iz Beograda. Riječ je o vrlo poželjnoj kulturnoj suradnji na jugoojkačkom planu, a ta je suradnja već i prije počela festivalom truba u srbijanskom Guču gdje je nastupila i reprezentacija iz Hrvatske pod vodstvom dožupana Primorsko-goranske županije koji ondje reče da je iz „najzapadnijeg srpskog mjesta u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj“ .

Tako se, ajmo reći, pod trubačko-ojkačkom egidom bez ikakve sumnje pljucka po suvremenoj Hrvatskoj, onoj koju su isti takvi htjeli zadaviti još u kolijevci, pljucka i na hrvatskom tlu, u Petrinji koja toliko prepatila u ratu i odakle su Hrvati protjerani ako su imali sreću, a ako nisu bili su pobijeni na bestijalne načine.

Pa kad već tzv. srpske krajine više nema u, ajmo reći, Republici Hrvatskoj, neka barem čujemo ojkačko društvo pod krajinskim nazivom. I sve se to događa s blagoslovom, ajmo reći, Republike Hrvatske, to jest njezine državne vlasti koja je i tu „kulturnu“ ucjenu morala progutati. Morala? Sve za stabilnost Vlade, Hrvatsku, ajmo reći, ni za što.

Počeo sam, eto, s izletom u Dalmaciju, a završio na Banovini, pa se vraćam u Split i na trajekt za Brač. Još se kupaju turisti u bračkim uvalama, domaći ljudi beru masline pa je u naseljima teško koga sresti. U vrtu lijepe kuće moga prijatelja u Supetru stoji palma, još stoji, ali ne će dugo.

Čitao sam o nametniku uvezenom iz južnih zemalja EU, o crvenoj palminoj pipi, ali ju sada vidjeh izbliza – spomenti prijatelj stavio je nekoliko tih elijena u omanju staklenu posudu i dobro poklopio: tri su svisnula, jedan najotporniji još je živ: veličine hrušta otprilike, sa šarenim leđima i prevladavajuće crvenom bojom, na glavi doista ima nešto kao pipu s kojom probija palminu koru i u rupe odlaže buduće potomstvo.Palma se suši. I sve druge palme koje sam vidio.

Slični nametnici žive u hrvatskoj kulturi naših dana i ona teško odolijeva, šarena palmina pipa – pretežito crvena – odavno je već nagrizla palmu na kojoj je tek nekoliko zelenih grana, orjunaška je ekipa pažljivo izbušila stablo još i prije svršetka prošloga stoljeća, a zatim su iz čahura poput borbenih zrakoplova izletjeli do tada začahureni pipavci i začeli (nastavili) orjunašku „kulturnu politiku“ nezaustavljivim hodom kroz institucije u vrijeme lijevih i desnih vlasti, bez obzira.

Po zadnjim događajima čini se da su iz čahura izletjeli i spavači u udrugama gdje ih nismo očekivali, poput društva književnika u kojemu se bezočno, nasilnim načinima obračunavaju i sa starinom Đurom Vidmarovićem, sadašnjim predsjednikom.

A glede prošlosti toga društva, ponešto sam se rasrdio prateći inače vrlo dobru seriju „Rat prije rata“, napola igranu, napola dokumentarnu, s odličnim glumcima i posebno uspješno odigranom rolom Ivice Račana u interpretaciji Dinka Čuture (bez obzira je li se dijalog Račana i Caratana s jugoarmijskim silnicima baš tako odvijao, ali i s točnim zaključkom da im je bilo jasno kako će i njih pomesti istočna opasnost, a ne samo nas, pa su zato morali brzo razmišljati.) Nego, nije to toliko sporno u rečenoj seriji koliko začudno hitro pretrčavanje najznačajnijeg događaja u novijoj hrvatskoj povijesti, prvog javnog istupa Franje Tuđmana i desetorice, javnog predstavljanja programa pokreta koji će, ako se sjećate, dovesti do stvaranja samostalne hrvatske države.

U „ratu prije rata“ zamašan je igrani dio posvećen tajnom sastanku na Plješivici u sastavu koji je (pokazalo se ubrzo) imao u džepu drukčije programe i zamisli, i većina (ili čak svi) nisu se pojavili na prvom javnom istupu u Društvu hrvatskih književnika, barem ne kao govornici. A radilo se o prekidu hrvatske šutnje, pa je znači trebalo progovoriti.

Ergo, u tv-seriji o tom događaju govori samo Glavaš, pa ispada da su se, po njegovim riječima, tamo neki književnici bunili, ali je skup ipak održan, i to je sve što je rečeno. A nije tako bilo, ako se tko i bunio, a vjerojatno jest, nije bio toliko važan i grlat. Još jednom, zbog povijesti: predsjednik (v. d.) je u tom trenutku bio veliki pjesnik Slavko Mihalić (koji se nije „bunio“, a naslijedio je Mariju Peakić koja je i stvorila atmosferu, ponavljam, u kojoj je Društvo hrvatskih književnika u ključnom trenutku bilo na visini povijesne zadaće), tribinu je vodio književnik Stjepan Čuić, a među govornicima bili su (barem polovica njih) hrvatski književnici.

Zašto je ta doista značajna epizoda u „Ratu prije rata“ površno pretrčana, ne znam. Trebat će mi netko objasniti. Možda zbog troškova, jer je trebalo vrlo mnogo statista da doživljaj prepune dvorane (i hodnika) bude dojmljivo dočaran.

I na kraju krajeva, čak je i potonje osnivanje HDZ-a na Jarunu bilo tajno, pa sve do slobodnijeg djelovanja istup u DHK ostaje jedini javni, javno najavljeni i javno održani skup toga državotvornog pokreta i zato mu je u seriji trebalo posvetiti veliku minutažu. Zbog povijesti, da se ne zaboravi, posebno u ovoj aktualnoj situaciji kada se u istom Društvu (iz kojega su se odavno izdvojili crveni pipavci) događaju stvari bez presedana, dalekosežne budući da je u igri zator toga društva kojemu se i prostorije na Trgu bana Jelačića (svako malo) pokušavaju oduzeti.

Uopće, književno-jezikoslovna dimenzija rata prije rata podosta je zametnuta: tvrd i nesmiljen rat još prije „Rata prije rata“ vođen za hrvatski jezik u drugoj polovici osamdesetih mi smo dobili premda su komunisti i Šuvar tada još stajali podosta dobro. A u pravom ratu hrvatski su umjetnici, ne samo književnici nego kreativci svih fela dali doprinos koji jednostavno ne smije biti zaboravljen.

Dvadesetoga listopada, u subotu prošloga tjedna, Satnija hrvatskih umjetnika imala je skromnu proslavu 27. obljetnice prvoga postrojavanja (tjedan poslije već je krenula prema prvim crtama). Skromno i preskromno, desetak nas koji se još okupljamo, Žarko Potočnjak plaća kavu, kipar Kelčec iz Planine Donje donosi rumene domaće jabuke, ponešto smo ostarjeli pa Josip Palada daje informacije gdje se možemo liječiti. Korisne obavijesti za veterane.

Svi naši listopadi

Listopad je bio tada 1991. i sada je listopad, ali 2018., bio je listopad kada je umro Kranjčević prije stotinu i deset godina, u listopadu 1991. raskinuli smo konačno (nakon tromjesečnog moratorija)i zauvijek sve veze s odvratnom Jugoslavijom, u listopadu 1918. Hrvatski je sabor 29. dana u tom mjesecu raskinuo državno-pravne sveze s Austro-Ugarskom nakon što su političke stranke iz Banovine Hrvatske i Bosne i Hercegovine zatražile pravo na samoodređenje i samostalnu državu „austro-ugarskih“ Hrvata, Slovenaca i Srba. Kako lijepo zvuči, naizgled, ta odluka u kojoj se kaže da se „Dalmacija, Hrvatska i Slavonija s Rijekom proglašuju posve nezavisnom državom prema Ugarskoj i Austriji.“

Jest prijelomni trenutak, ali s već ugrađenom palminom pipom i već spremnom zamkom, u Londonu 1915. i na Krfu, a naknadna su Wilsonova mirovna načela o samoodređenju izigrana, a nisu ni točno interpretirana. Sve je završilo tragično, i to zato (uz političke zablude i izdaje) jer nije bilo ruke koja bi u trenutku rasapa Austro-ugarske od hrvatskih postrojba oblikovala snažnu, dobro organiziranu hrvatsku vojsku, kao što je predlagao general Borojević. Svetozar, da, politički Hrvat i veliki vojskovođa. Svetozar nije bio Milorad.

U listopadu 2018. i vojne vježbe Hrvatske vojske jugofilima su bile trn u oku, budući da su ih bolno podsjetile na za njih radosne dane i duga vremena kada Hrvati nisu imali i nisu smjeli imati svoju vojsku, na dane kada je srbijanska vojska 1918. umarširala u Zagreb, ali i na dane 1995. koji su za orjunaše još veći užas, pa su u relativno kratkim ali za njih plodonosnim etapama najnovije hrvatske povijesti (21. stoljeće) činili doslovce sve da Hrvatsku razoružaju na podmukle načine, svodeći je na nedostatan broj vojnika, izbacujući ju iz strateški važnih gradova i naselja, pretvarajući hrvatskoga vojnika u loše plaćenog i loše opremljenog skitnicu. Pa ako je bilo što dobro u zadnje dvije godine učinjeno u Hrvatskoj, onda je to (uz Medveda posvećenog braniteljima) sjajan posao Damira Krstičevića koji je doista vratio, što kaže, respektabilnost Hrvatske vojske.

Još mnogo toga treba učiniti u tehničkom, tehnološkom smislu, ali su novi temelji čvrsti i narod to prati s odobravanjem, za razliku od sitnih zakerala poput malog Marasa koji vidi samo „sumnjivu“ smeđu odoru ministrovu u vrijeme velike vježbe – što će putem poznatih udruga biti dojavljeno idiotima po Europama i drugdje, valjda kao dokaz… a čega? A zna se. Dojavljivači su isti oni (to jest dječica onih) koji su usred komunizma podignuli dreku oko kutija šibica smeđe boje sa slovom U (uvijena žigica), čega su se prošlih dana prisjetile dnevne novine. Šibicari. Onda i sada.

Apis i Crna ruka

Vrijedno je zabilježiti u Hrvatskim kronikama referendumske akrobacije u kojima su oba zahtijevanja naroda pala s trapeza poradi navodnog nedostatka potpisa, o čemu je presudio APIS. Da postoji i malo osjećaja, takva agencija, potrebna ili ne, mogla se i morala drukčije nazvati, kako bi i kratica bila drukčija. Ovako, kao da se namjerno utjelovio vođa organizacije Ujedinjenje ili smrt, to jest Crne ruke, Dragutin Dimitrijević Apis, te presudio u oba referenduma.

Samo točim, nemojte to shvatiti ozbiljno. Ono što jest ozbiljno govori iz novije hrvatske povijesti : nakon proglašenja samostalnosti temeljenog na referendumu (taj je neupitan kao izraz volje naroda) – svaki referendum u RH koji je organiziran voljom državne vlasti – mora uspjeti, onaj (oni) koji nema državno pokroviteljstvo mora propasti.

Jedna je samo bila iznimka, ali ta je bolno podučila Vlast koja se zaklela da joj se više nikada ne će dogoditi sličan „propust“. I što sada? Pojeo vuk magare ili će se ići na još jedan referendum, ili još dva? Ili tri? Samo treba paziti da ni jedan referendum nema u nazivu „Narod odlučuje“, što unaprijed iritira Vlast, jer je narod za nju uvijek suznačnica „ulice“, bukača, pijanaca i nepismenih propalica uopće.

Za istinu riječ, bez obzira tko je u pravu glede matematike, dva usporedna referenduma nisu bila sjajno rješenje, koncentracija je bila narušena, pozornost i volja disperzirane. Da sam maliciozan, rekao bih: hrvatska posla. Nedostatak bratstva i jedinstva, da. Tako će vjerojatno izborni zakon u RH ostati isti, što je trijumf Hrvatsko-srpske koalicije, a pažnja biti posvećena izbornom zakonu u BiH, koji je doista oduran i na štetu Hrvata – ali tek sada je hrvatska vlast u RH nešto agilnija u tom pitanju, post festum takoreći, galami po Europama i objašnjava što se u BiH događa, a Europa daje kontradiktorne izjave i zabavlja se.

Hrvati u BiH (politički vođe) također nisu bili na vrijeme aktivni koliko su trebali, niti su po nakaradnom izbornom zakonu uopće smjeli izaći na izbore. Ili su mislili da će Komšić ionako izgubiti. Sada čine ono što još mogu, pružaju otpor i ne priznaju „izabranog“, samo cijeli taj pokret otpora treba dobro osmisliti i ne dopustiti da se razruši hrvatsko bratstvo i jedinstvo. Do konačne pobjede. Jer, Bosna je oduvijek bila hrvatska, sve do dolaska imigranata.

Sada ih treba stalno podsjećati, kao što je učinio kardinal Puljić na molitvenom pohodu u Bobovac, grad u kojemu se u srednjem vijeku čuvala kruna bosanskih kraljeva, a ti su kraljevi i kraljice imali hrvatska imena.

Pohod je održan na dan smrti Katarine Kosača, još jednom je listopad, svršetkom petnaestoga stoljeća kada su se imigranti već dobro smjestili, i u Bobovcu gdje se u doba Tvrtka jelo srebrnim žlicama i vilicama dok su u mnogim sada vrlo razvijenim zemljama još trgali komade mesa rukama.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Pupovčevu dožupanu bilo bi pametnije da šuti

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska, nažalost, nije Država Izrael. Izrael je okrenut budućnosti, danas je gospodarska, vojna i politička sila. Ali je okrenut i prošlosti, jer jedno drugo ne isključuje.

Tako, dok su razvijali državu i blagostanje, nisu zaboravili svoje žrtve holokausta. I pedeset i više godina nakon završetka 2. svjetskog rata hvatali su nacističke zločince po svijetu i sudili im.

Kod Hrvata je suprotno, medijska, pravosudna i politička mašinerija u ime “okretanja budućnosti” već dvadeset i sedam godina ili ne procesuira ili zataškava zločine.

Židovi su pak dvadeset sedam godina od završetka 2. svjetskog rata, koliko je i kod nas prošlo od Domovinskog, 1962. osudili u Jeruzalemu Eichmanna. Zato, kada bilo tko u medijima, u politici, kaže pustimo prošlost, okrenimo se budućnosti, zapravo govori – zataškajmo zločine.

Terete ga (i) Srbi

Vukovar i Hrvatska prepuni su Eichmanna i Eichmannčića. Prosvjed u Vukovaru, samo slijepac i kolaboracionst to nije vidio, bio je usmjeren protiv Eichmanna iz našeg sokaka. Ni “p” od politike.

Na jednoj strani govor, krik žrtava, silovane žene, na živo kastrirani muškarci, logoraši, preživjeli prerezanoga grkljana, koji su hrvatskim pravosudnim institucijama, kao i na prosvjedu, imenom i prezimenom prijavljivali svoje krvnike, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ali ništa, muk, šutnja, opstrukcija ili sumanute političke interpretacije prosvjeda i diskreditacija krika žrtava nad kojima je, kako neki pišu, “Plenković odnio pobjedu”, a skup doživio “fijasko”.

Umjesto da slušaju žrtve, oni broje koliko je bilo prosvjednika. Bolesno. Da ih je bilo pet, to je sekundarno, bitno je da su žrtve imenovale zločince imenom i prezimenom, a da procesuiranja nema. Dapače, veliki medijski prostor daje se, na sam dan prosvjeda, mogućim sudionicima zločina na Ovčari, koji to, dakako, negiraju.

Radi se o aktualnom dožupanu vukovarsko-srijemskom i istaknutom članu Pupovčeva SDSS-a Đorđu Ćurčiću, koji je na dan prosvjeda u Vukovaru dobio ogroman prostor i osvanuo na naslovnici utjecajnog priloga jednog dnevnog lista.

Moja je građanska, ljudska i moralna odgovornost, u ime svih silovanih, masakriranih zaklanih i ubijenih u Vukovaru reći, što koštalo da koštalo – Ćurčić laže! U samoj opremi teksta, da dalje ne idem, vrište laži.

Prva, Ćurčić nije na meti “radikalne desnice”, kako tvrdi medij, Ćurčića terete Srbi. Ponovit ću, Ćurčić je Cvjetinu Joviću naredio da kopa jamu na Ovčari u koju su pobacana tijela ubijenih iz bolnice. Tereti ga i njegov sin Slobodan. Tereti ga… Možda su otac i sin Jović i ostali Srbi koji su uprli prst u Ćurčića “ekstremna desnica”, ne znam.

Znam samo da je jedan, danas bliski suradnik ministra Božinovića, odmah nakon mirne reintegracije dao Cvjetinu Joviću po žurnom postupku putovnicu i predali ga srpskim službama, a ovi ga prebacili u Norvešku, gdje i danas živi sa sinom. Ćurčić dalje tvrdi da je bio “radnik na Ovčari”, samo ne objašnjava koje vrste “radnik” i koje je “poslove” obavljao.

‘Običan radnik’

Drugo, Ćurčić tvrdi da nije znao za zločine. Laže. Kako to može tvrditi kada postoje svjedoci da jest. Evo primjer. Ivan Vukojević, Hrvat, danas pokojni (eto, žrtve umiru bez pravde), radio je kao veterinarski tehničar u VUPIK-u s Ćurčićem prije rata. Ćurčić je bio traktorist. Pred hangarom, nakon okupacije Vukovara, Ivana, koji je bio ranjen, zajedno s njegovom ženom Janjom, krenuli su tući.

Traktorist Ćurčić, kojemu je prije rata Ivan Vukojević puno pomogao, spasio ga je od smrti. Nazvao je oficira JNA-a koji mu je dao vozilo, a Ivan i Janja su vojnim vozilom odvezeni do škole u Sotinu. Potom su preko BiH prebačeni u Hrvatsku. To mogu potvrditi Srbi i istražitelji.

Za usporedbu, što jasno govori koliki je bio Ćurčićev utjecaj među zločincima, da jednim telefonskim pozivom riješi sve, Igora Kačića, hrvatskog zarobljenika, pokušao je spasiti njegov prijatelj, srpski dragovoljac. Nekoliko puta je Igora vadio iz grupe za likvidaciju, ali ga je oficir, psujući, vraćao nazad. I tako je ipak ubijen.

Kako Ćurčić može reći da nije znao za zločine, kada je evidentno da je imao snažan utjecaj na organizatore zločina da je jednim pozivom riješio sve, što drugi Srbi nisu mogli, pa ni za Igora Kačića.

Neću ništa sugerirati, zaključite sami o Ćurčiću kao “običnom radniku” na Ovčari koja je u to vrijeme, kad smo već kod “radnika”, bila radni i koncentracijski logor za Hrvate zaposlene u VUPIK-u, koji su 18., 19., i 20. studenog tamo maltretirani, a čuvali ih kao stražari srpski radnici VUPIK-a. Očito, osim Ćurčića, na Ovčari je tada bilo puno “radnika”. Koji morbidni cinizam!

Ne osporavam Ćurčiću slobodu govora, kao niti medijima da mu daju prostor, ali sam dužan donijeti i “drugu stranu” marljivog radnika Ćurčića, nekad traktorista, danas dožupana i koalicijskog partnera HDZ-a. Ima još toga, zato, bez cinizma, preporučujem Ćurčiću da mu je pametnije da šuti jer će krvava ravnica kriknuti!

No, nisu meni problem Ćurčići, već “naše” pravosuđe, DORH i MUP koji svojim (ne)činjenjem sudjeluju u zločinu. Ovo nije Država Izrael, stoga, okrenimo se budućnosti. S Ćurčićima na čelnim mjestima…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Dožupan Đorđe Ćurčić je nakon pada Vukovara bio na Ovčari!

 

 

Ivica Šola: Što je SDSS-ov dožupan Ćurčić radio na Ovčari?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari