Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovac podiže tenzije u skladu s novim srpskim memorandumima

Objavljeno

na

Pupovac također podiže tenzije u skladu s novim srpskim memorandumima, pa tako u Sarajevu dotiče jezično pitanje, naime tvrdi da je Hrvatska „jezično očišćena od srbizama“ . I to je laž, na žalost, jer još imamo pregršt srbizama kojih moj naraštaj nije ni svjestan, a noviji još manje. I ne radi se ni o kakvom čišćenju (ako ga i ima) nego o brizi za hrvatski jezik koji ne može biti ni čist ni nečist nego samo ono što jest, hrvatski , bez natruha i ostataka jezičnih nasilja kroz stoljeća – u čemu je srpsko nasilje kronološki najbliže…

Hladno da hladnije ne može biti. A može. Sjećam se jedne užasno hladne zime pedesetih prošloga stoljeća, baš kada sam počeo malo više čitati knjige i pamtiti autore. Jedan mi se urezao u pamćenje: Mamin Sibirjak, više uralski nego sibirski. Sibirska zima nije ništa prema gorskokotarskoj, barem po količini snijega i to u „zemlji bez snijega“ kako su pisale novine po svijetu kada su Janica i Ivica postizali nevjerojatne rezultate i osvajali olimpijske medalje. Sada smo na Zimskoj olimpijadi u Južnoj Koreji vrlo zadovoljni svakim mjestom između dvadesetog i pedesetog (čast iznimkama) baš kao i prije pojave Ivice i Janice, vratili smo se devizi „važno je sudjelovati“. Dobro je da u ratu devedesetih nismo imali tu devizu, nego drugu – važno je pobijediti.

Vuku se repovi Vučićeva posjeta Zagrebu. Kao što sam najavio (vidjeti rubriku) i podatci o „tri lica“ bili su prijevara, ustanovljeno je u Ministarstvu branitelja. To jest, Hrvatska je već imala te podatke. Odlazak članova obitelji nestalih Hrvata u Beograd i sastanak s himbenim četnikom nemaju za sada rezultata, niti će ih (ikada, nikada) biti jer je beogradski domaćin notorni lažov. Većina odgovora nalazi se ionako na tlu Hrvatske, u područjima koja bijahu pod srpskom okupacijom. Uzvratna delegacija tragatelja za Srbima (Srbijancima) nestalim u Hrvatskoj imala je samo jedan cilj: da barata brojkama većim od broja nestalih Hrvata, što se uklapa u opća mjesta poznate historiografije, pa u sljedećim desetljećima možemo očekivati brojku s puno nula – a da nije razjašnjeno što su radili u Hrvatskoj devedesetih. Usporedno, četnik Vučić se brani da nije govorio samo u Glini nego i u drugim mjestima „jer je vjerovao da će krajina opstati“, znači vjerovao u „veliku Srbiju“ proširenu na hrvatske zemlje, kao što mu se ta ideja sviđa i sada.

Istra stara priča o jednom jeziku i jednom narodu

Pupovac također podiže tenzije u skladu s novim srpskim memorandumima, pa tako u Sarajevu dotiče jezično pitanje, naime tvrdi da je Hrvatska „jezično očišćena od srbizama“ . I to je laž, na žalost, jer još imamo pregršt srbizama kojih moj naraštaj nije ni svjestan, a noviji još manje. I ne radi se ni o kakvom čišćenju (ako ga i ima) nego o brizi za hrvatski jezik koji ne može biti ni čist ni nečist nego samo ono što jest, hrvatski , bez natruha i ostataka jezičnih nasilja kroz stoljeća – u čemu je srpsko nasilje kronološki najbliže. Pupovačko cmizdrenje o jeziku i kroatocentričnosti nije drugo do nastavak (sada opet ponešto ofenzivniji) iste stare priče o jednom jeziku i jednom narodu, koja se vuče više od stoljeća i pol u raznim varijantama, a donijela je Hrvatima toliko zla da bi svatko tko poteže tu besmislicu, u svakom pogledu pa i jezičnom, trebao završiti iza rešetaka.

Glede rešetaka ili barem upozorenja: toliko se ovih dana govorilo o tijelu zaduženom za sukob interesa, poradi potrage za novom voditeljicom, izgovoreno je sve i svašta, ali nitko nije zapitao kako to da Milorad Pupovac koji je izvan svake sumnje u sukobu interesa glede financiranja svojih novina i drugih domoljubnih aktivnosti – kako to da se taj slučaj nikada nije našao na stolu povjerenstva? Zato mi nemojte pričati o nekoj moralnoj vertikali i sličnim frazama. Ako se ne pokrene istraga ne samo o sukobu interesa, nego i sve druge koje sjede u ladicama naših represivnih i depresivnih tijela, suđa i pravosuđa, onda znači da su pupovečki Srbi iznad zakona, što u Ustavu nigdje ne piše. Koliko vidim, podosta moćna udruga „U ime obitelji“ pokreće ovo pitanje, a odgovor će dobiti, ha, kada SDSS ne bude dio vlasti. Zašto se mediji ni jednom riječi ne osvrću na taj alarmantni sukob interesa, pogodite sami. A morat će kada se stvari zakotrljaju.

S hrvatskom poviješću se žonglira kako se komu svidi

Boras

Za ponašanje medija lakmus je bio izbor rektora Zagrebačkog sveučilišta. Skloni militantnoj ljevici danima su trubili o prednostima jednoga kandidata. Organizirane su ulične zabave i pučke svečanosti s transparentima na kojima je sastavljeno pisano „neću“ (znači akademski građani), preuzimajući ulogu Senata, zahtijevajući da svi oni biraju rektora u buci i halabuci. Podržala ih je ministrica Divjak, kojoj autonomija Sveučilišta nije nepoznata, ali je zaboravna. Na kraju su senatori ipak birali sami, rezultat košarkaški 54 naprama 15, to jest kada prvoligaš igra s početnicima. Mislili oni (bukači) ili mi ovo ili ono o Damiru Borasu, gotovo da je izabran jednoglasno, i tu prestaje svako pitanje. Novinari nisu ostavljeni na cesti, bilo je hladno pa su uvedeni u aulu, a dalje nisu mogli niti su trebali. Za razliku od novinara koji po ovoj cičoj zimi zdravstveno stradavaju ispred Vlade na Trgu sv. Marka, a nitko da ih uvede u zatvoreni prostor, dobro grijan, a nije ih uvela u toplo ni ministrica Divjak kojoj Bavarci recenziraju uputnike o povijesti. Zašto stranci? Pa zato jer oni imaju široke poglede, za razliku od naših zatucanih povjesničara hrvatske provenijencije koji pišu i govore znanstveno utvrđenu istinu – a ta je valjda nepodnošljiva. Jesu li nama Bavarci (inače čast njima) slali svoje kurikule na ocjenu? Ne sjećam se, samo se sjećam da je bivši Jovanović slao udžbenike na ocjenu u Beograd.

S hrvatskom poviješću se ionako žonglira kako se komu svidi. Tako jedan povjesnik ovih dana pomiče dolazak Hrvata za stoljeće i pol ili dva unaprijed, te tako dobivamo pomičnu povijest koja se rasteže i steže prema ukusima. Kada komu odgovara, poteže Porfirogeneta, ako mu odgovara drukčije – kaže da je taj lik nepouzdan i da on (današnji povjesnik) zna bolje i više. Neznalci i oni koji se i inače rugaju sintagmi „od stoljeća sedmog“, zadovoljno su skočili na noge i zapljeskali (ha, malo smo ih skratili). Usput: ugledni Eduard Peričić, pisac „Zlatnoga doba hrvatske povijesti“ tvrdi da su Hrvati došli u trećem desetljeću šestoga stoljeća.

Bijela Hrvatska i kralj Tomislav

Suvremeni povjesničar koji pomiče Hrvate na početak devetoga stoljeća, veli da su Hrvati došli iz Češke, što je već ponešto točnije, to jest Bijela Hrvatska (Velika) rasprostirala se na područjima od sadašnje Češke (Moravske) do sadašnje južne Poljske i drugdje. Ali Hrvati nisu došli iz Češke nego su došli iz Hrvatske! Iz te sjeverne Hrvatske koja je još neko vrijeme bila država i to vrijeme trajala zajedno s novom hrvatskom državom između Drave i Jadranskoga mora. Ta nova je bila podijeljena na sjevernu i južnu kneževinu. Tek poslije se javlja franački slučaj, u trenutku kada su Hrvati već nadvladali Avare na sjeveru, ne posve. No, da ne idemo dalje, sve je ionako poznato, ali se tiskovine i u priučeni povjesničari u njima bave svačime, samo da je senzacionalistički.

Tako s vremena na vrijeme dolazi u fokus i Tomislav, te se redaju pitanja je li bio kralj ili nije bio, je li ga bilo ili nije, tko ga je okrunio i zašto, te da je Zvonimir bio prvi potvrđeni okrunjeni… u istom stilu: hajmo ih malo skratiti. (Ivo Goldstein odlučio se za Držislava kao prvog okrunjenog, valjda za zlatnu sredinu). Nego, upravo se iz nekih razloga bavim prijelazom četrnaestog u petnaesto stoljeće, nastavno vremenom kada je Ladislav Anžuvinac u Zadru okrunjen hrvatskom krunom. Kojom i gdje se čuvala? Vjerojatno u Vrani ili u Zadru. Gdje bilo i koja bila – bijaše to jedna od t r i hrvatske krune (ona kojom je okrunjen Zvonimir bila je treća, o čemu postoje svjedočanstva). A gdje su sada, ne zna se. Na nekom tavanu?

Spomenuo sam senzacionalizam, kugu novinstva i ne samo novinstva. Nedavnih dana ukazalo se samo dno: na naslovnici i na dvije stranice u listu, novine donose ogromne fotografije cipela u privatnom stanu tajnice (bivše) Vlade – osamdeset pari cipela. Vjerojatno najprizemniji slučaj cipelarenja čitateljske publike koja ipak želi nešto ozbiljnosti. I jedno pitanje: tko je to snimio, policijski fotograf ili novinski fotoreporter. Pitam zato, jer kada su snimljeni Vidoševićevi art-ikli, policijski je fotograf nakon objave dobio otkaz. A glede cipela i žena: ta je veza klasična i nepromjenjiva. U Istanbulsku deklaraciju treba umetnuti rečenicu da je sve ispod četrdeset pari cipela obično nasilje nad ženama (japanke uračunate).

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kako su se hrvatske enklave u Središnjoj Bosni branile više od godinu dana u potpunom okruženju

Objavljeno

na

Objavio

Da HVO u Središnjoj Bosni nije uspio obraniti hrvatske enklave i da su Hrvati iz tog dijela BiH tijekom opsade, pristali na evakuaciju ili da su ih sve protjerale snage Armije RBiH, humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu” ne bi imao ni kome ni gdje doći.

“Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”, na današnji je dan, 10. prosinca 1993., sa zagrebačkog Zapadnog kolodvora krenuo put Lašvanske doline gdje se u okruženju gotovo godinu dana nalazilo oko 80 tisuća Hrvata.

Humanitarni konvoj “Bijeli put” sa 167 osoba – liječnika, medicinskog osoblja, novinara, humanitaraca i franjevaca, u Lašvansku dolinu i Središnju Bosnu, osim potrebnih medikamenata i prehrambenih namirnica donio je nadu kako će opsada Središnje Bosne biti okončana.

“Bijeli put” – svijetla epizoda u grotlu ratnog pakla 

Sve ono što se događalo godinu dana ranije, točnije, 11 mjeseci prije dolaska “Bijelog puta”, ali i tri mjeseca nakon, dokaz je kako je “Bijeli put” tek jedna epizoda – svijetla točka u tom grotlu ratnog pakla  kojeg su  preživjeli Hrvati u Središnjoj Bosni.

Dolaskom “Bijelog puta” u Središnju Bosnu, iako je na samo nekoliko dana prekinuta prometna blokada, stigla je i nada da Hrvati Središnje Bosne nisu prepušteni sami sebi. Međutim, ti su osjećaji, a i percepcija o stvarnosti, trajali svega nekoliko dana. “Bijeli put” tek je prividno zaustavio “ratna djelovanja” i “zamrznuo” sumornu stvarnost – opsade i borbe Hrvata za gole živote-

Opsada i okruženje u koje je Armija RBiH dovela HVO počela je u siječnju 1993. godine kada su prekinuti putni pravci i veze prema Hercegovini preko Gornjeg Vakufa/Uskoplja.  Osim tog prekida veza s ostatkom svijeta, Središnja Bosna je tijekom četiri jake ofenzive Armije RBiH kroz 93’. godinu i unutar podijeljena i rascjepkana u enklave – Lašva, Lepenica, Bosna.

U Lašvanskoj dolini su godinu dana “živjeli” i bez vode i bez električne energije. Jedina bolnica koju su imali bila je ona improvizirana bolnica – crkva u Novoj Biloj koja se i sama našla na prvoj crti bojišnici, nekoliko je puta granatirana.  Drugih zdravstvenih institucija nije bilo – osim improviziranih ratnih domova zdravlja i stacionara, a ranjenici HVO-a i hrvatski civili s područja Žepča i Lepeničke doline, liječili su se u bolnicama u Banja Luci, Tesliću i Ilidži što se masno plaćalo Vojski Republike Srpske.

Mudžahedini preko Zagreba u Zenicu – glavna postrojba u progonu Hrvata  

Hrvati i Bošnjaci su u Središnjoj Bosni skupa ratovali protiv JNA/ VRS-a tijekom 1992. godine iako danas, službene politike obje sukobljene strane, uglavnom jedne druge optužuju za izdaju.

Dojučerašnjim saveznicima, ipak, nije puno i dugo trebalo da upere puške jedni protiv drugih – protiv donedavnih prvih susjeda. Već u lipnju 1992. godine, izbili su prvi incidenti između Hrvata i Bošnjaka u Novom Travniku, a dodatne napetosti izazvao je i veliki priliv bošnjačkih izbjeglica iz Bihaćke krajine čime je demografska slika u Središnjoj Bosni uveliko promijenjena.

Također, tijekom 1992. godine u Središnju Bosnu i Zenicu došli su mudžahedini – islamski dobrovoljci, elitna postrojba u protjerivanja Hrvata koja se “proslavili” svirepim zločinima, ritualnim ubojstvima, kampovima, a nakon rata i terorističkim aktivnostima u BiH.

U svega nekoliko mjeseci, do sveopćeg pakla u Središnjoj Bosni, mudžahedini su organizirali kampove, zatvore i logore za Hrvate, a bili su i glavna postrojba u protjerivanju Hrvata iz tog dijela BiH.

O tomu najbolje svjedoče sudbine strijeljanih Hrvata na Bikošima nadomak Travnika za čijim tijelima institucije BiH i danas navodno tragaju. Mudžahedini su “pripomogli” osnivanju 7. Muslimanske brigade, najpoznatije po broju zločina nad Hrvatima, a za koju bošnjački dužnosnici u Središnjoj Bosni i danas kažu kako je “donijela slobodu svim građanima gdje god je došla”.

Slobodu je donijela, ne samo ondje gdje je došla, da se poslužimo, tim riječima, nego i tamo gdje je ostala – iza 7. muslimanske brigade, nekakve light verzije odreda El – mudžahid ostajali su svirepo ubijeni civili, masakrirani ratni zarobljenici, spaljene kuće, uništena privatna imovina i natpis “Arrivederci in Roma” (Doviđenja u Rimu), napisan u franjevačkom samostanu sv. Franje Asiškog u Gučoj Gori.

Gorka je to i bolna činjenica za Hrvate u Središnjoj Bosni danas – franjevačke samostane, brojne katoličke crkve i baštinu jednog naroda, čak i grobove predaka, uništavali su i devastirali mudžahedini, razulareni dugobradi ratnici koji su u njihova sela dolazili u automobilima sa zagrebačkim registracijskim oznakama.

Da je konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba prošao, Hrvati bi izgubili rat 

Sve do proljeća 1993. godine,  službeni je Zagreb naoružavao Armiju RBiH, iako je rat između Hrvata i Bošnjaka već bio “ozbiljnih razmjera”.

Prvi zločin nad Hrvatima počinjen je 26. siječnja u selu Dusina između Zenice i Busovače u kojem su pripadnici 7. muslimanske brigade i mudžahedina ubili 9 osoba hrvatske i srpske nacionalnosti, a zapovjedniku lokalne postrojbe HVO-a, Zvonku Rajiću, izvadili su srce. Nakon toga uslijedili su zločini nad petoro Hrvatima koje su mudžahedini također masakrirali u selu Miletićima kod Travnika i progon 15 tisuća Hrvata iz Zenice.

Bez znanja i odobrenja državnog vrha Republike Hrvatske, najveći konvoj naoružanja za Armiju BiH, došao je u svibnju 1993.  do Hercegovine. Armiji RBiH trebao je biti poslan očigledno, ne iz nekakvih “dobrosusjedskih interesa i pomoć”, nego iz isključive materijalne koristi. Tomu u prilog ide i tvrdnja Bakira Izetbegovića, predsjednika SDA, koji smatra kako je neprolazak i zaustavljanje tog konvoja uzrokom rata Hrvata i Bošnjaka u BiH.

Taj je konvoj, osim što je dogovoren bez znanja državnog vrha Hrvatske, zaustavljen kasnije u Hercegovini na njihovu inicijativu jer je, valjda, konačno bilo jasno u kakvoj bi se “klaonici” Hrvati u Središnjoj Bosni našli, da je, ipak prošao.  Ili kako je to slikovito Sefer Halilović, još u veljači ’92. najavio “ili put pod crnu zemlju ili u Hrvatsku”.

Dakle, na zagrebački Zapadni kolodvor, vjerojatno, odakle je “Bijeli put” krenuo mjesecima kasnije. Da je konvoj  naoružanja prošao Hrvati bi još u ljeto ’93. Izgubili Središnju Bosnu, kao i one dijelove Hercegovine koje su kontrolirali i na koncu rat: bio bi to sveukupni poraz HVO-a i teško da bi se oslobodili okupirani dijelovi BiH i Hrvatske sredinom 1994. i 1995. godine.

Jedina veza Središnje Bosne s ostatkom svijeta bio je helikopter  

Hrvati tijekom opsade ne samo da nisu imali vezu s Hercegovinom pa tako i s Republikom Hrvatskom, nego nijedan vojnik HV-a nije bio u Središnjoj Bosni tijekom rata. Čak su i pripadnici PPN-a “Ludvig Pavlović”, jedine brigade koja je neko vrijeme pomagala HVO-u  Središnjoj Bosni, “upućeni” na uskopaljsku i ramsku bojišnicu.

Dakle – isključivo srednjobosanski Hrvati, njih oko 15 tisuća u Operativnoj zoni HVO-a Središnja Bosna borilo se protiv 60-ak tisuća vojnika Armije RBiH i oko 2 tisuće islamskih dobrovoljaca.

Jedini link prema svijetu ostvaren je tek od jeseni kada su počeli prvi letovi helikoptera koji je vozio, uz odobrenja i pod nadzorom UN-a isključivo na dvije lokacije – ranjenike iz crkve-bolnice u Novoj Biloj na splitske Firule i Logistički centar HVO-a u Posušuju.

Toliko o “logističkoj” spremnosti HVO-a da uopće vodi rat protiv Bošnjaka. “Ratovati protiv Muslimana u ovim je uvjetima ludost”, bilješka je jednog od HVO-ovih obavještajaca još iz proljeća 1993. godine.

No, u toj zaista, ludosti, HVO je, ipak, uspio do Washingtonskog sporazuma, sačuvati hrvatske enklave u Središnjoj Bosni i preko 150 tisuća Hrvata ostalo je tamo živjeti, iako ih je, kako je rat odmicao, protjerano 110 tisuća.
Sve i jednu ponudu o evakuaciji iz Središnje Bosne, Hrvati odbili

Iako logistički potpuno “nespremni”, kraj rata s Armijom BiH, HVO je dočekao s tek 10 granata, hrvatski su branitelji, kao i inače, ljudi tog kraja, odbijali u nekoliko navrata “nemoralne ponude” međunarodne zajednice i političkih predstavnika u institucijama Hrvatske Republike Herceg – Bosne.

Nekoliko su puta “nuđena” iseljavanja – prinudna, tzv. evakuacije, kako ne bi došlo do masovnog pokolja, međutim, svakog su   puta takve ponude, bilo da su se odnosile na Usoru, Žepče, Kiseljak, te Lašvansku dolinu –  Hrvati u Središnjoj Bosni  odbijali. Evakuacija i napuštanje Središnje Bosne, ako je suditi prema dostupnoj dokumentacija, za HVO u Središnjoj Bosni nikada nije bila opcija.

Četiri velike ofenzive Armije RBiH kroz siječanj, travanj, lipanj, prosinac rezultirale su progonom Hrvata Zenice, Kaknja, Travnika, Fojnice, Bugojna i Vareša u studenom. Protjerano je oko 110 tisuća Hrvata, a njih više od 3 tisuće “logoraški” je “staž” steklo u 269 logora pod kontrolom Armije RBiH.

Hrvati su se u Središnjoj Bosni obranili zahvaljujući, prije svega, njihovim, nije nimalo pretjerano reći, nadljudskim naporima i istrajavanjima da ne odu iz svoje zemlje i da ne napuštaju svoj zavičaj.

Ipak, sve to ne bi bilo tehnički mogući da nije bilo, pokazalo se kasnije, strateške prosudbe vrha Republike Srpske i Vojske Republike Srpske. HVO u Središnjoj Bosni opstanak jest platio brojnim životima, ali i enormnim novčanim iznosima uplaćenim Republici Srpskoj koja je logistički “osiguravala” HVO.

Naoružanje preko Republike Srpske: Skupo plaćeno, uz političke ucjene  

Osim dobro naplaćenih “usluga” u naoružanju i streljivu, VRS je naplaćivala i smještaj hrvatskih ranjenika iz Kiseljaka i Žepča po bolnicama u Banja Luci i Ilidži.
Bila je to, najblaže rečeno, “suradnja s neprijateljem iz nužde” za koju HVO, zapravo, ni u jednom trenutku nije mogao znati kako će i koliko trajati, te u kojoj je mjeri sve to pouzdano jer je srpska strana neprestano manipulirala i politički ucjenjivala padom Središnje Bosne.

Predstavnici VRS-a nisu jednom tražili/prijetili da se za obranu Središnje Bosne, predaju hrvatske enklave u Usori i Bosanskoj Posavini – Ravne – Brčko i dijelovi oko oraškog džepa. Istovremeno, VRS je na gotovo identičan način “opskrbljivala” Armiju RBiH u dolini Neretve dok je trajao sukob s HVO-om.

Uoči dolaska “Bijelog puta”, Hrvatima u te tri enklave, prijetila je nova runda zločina i progona, te se čak razmatralo i izmještanje crkve- bolnice u Novoj Biloj koja se nalazila na prvoj crti obrane.  No, s time su snage Armije RBiH sačekale čak 48 sati kada je napadnuto Križančevo selo, 24. prosinca ’93. i izvršen pokolj nad ukupno 74 hrvatska branitelja.

Svi koji su došli s “Bijeli putem”, prema dogovoru Rasima Delića i Ante Rose, načelnika glavnih stožera Armije RBiH i HVO-a, morali su se s njime i vratiti. Konvoj je po dolasku na području Gornjeg Vakufa pretresan nekoliko puta. Džemal Merdan, dozapovjednik 3. Korpusa tražio je od Slobodana Langa da HVO preda Središnju Bosnu. Po povratku, konvoj je napadnut i ubijen je Ante Vlaić, vozač jednog od kamiona.

Zločini nad Hrvatima i nakon “Bijelog puta” 

Iako je kroz ta tri dana koliko je konvoj uopće boravio u Lašvanskoj dolini, pomoć poslana i Bošnjacima u Zenicu, te naselja Mahalu i Kruščicu, potpisano primirje se prekršilo, a bajka “Bijelog puta”, kao što to obično s bajkama i biva – vratila se na početak – nastavak ratnog horora u Središnjoj Bosni.

Nakon “krvavog Badnjaka” i zločina u Križančevom selu, dan kasnije, na Božić,  napadnuta je kota Pješčara – strateški najvažnija kota za Lašvansku dolinu koju je tada već šest mjeseci ranije od 3 tisuće elitnih specijalaca Armije RBiH branilo tek 300 hrvatskih branitelja.

Pješčara je, tijekom te godine rata, u nekoliko navrata, u jednom danu, bivala pod kontrolom i HVO-a i Armije RBiH. O naravi bitke za Pješčaru govori i činjenica kako su se vojnici na tom lokalitetu borili “prsa u prsa”, ili kako su mi brojni vojnici opisivali “gledali smo se u oči i pucali”.

Bitke za Pješčaru i Zavrtaljku: Obrana Središnje Bosne promijenila tijek rata i  u BiH i Hrvatskoj 

Nakon Božića, počinjen je i zločin nad Hrvatima u selu Buhine kuće – selu 100 metara udaljenom od Ahmića (gdje su pripadnici HVO-a u travnju likvidirali 116 bošnjačkih civila) gdje su ubijene 24 osobe, a najmlađa žrtva bio je  dvogodišnji dječak.

Napadom na Buhine kuće, snage Armije RBiH, htjeli su razbiti i vezu Viteza prema Busovači, no odgovor HVO-a uslijedio je na Zavrtaljci, 28. siječnja 1993. kada je, osim rasterećenja lašvanske bojišnice, HVO pod kontrolu stavio Lepeničku dolini i točno godinu dana nakon prekida – spojio teritorij Kiseljaka i enklave u Lašvanskoj dolini.

Zahvaljujući otporu hrvatskih  dragovoljaca i činjenici da je u prijelomnom trenutku najveći konvoj naoružanja za Armiju RBiH iz Zagreba, ipak, zaustavljen, te umješnim pregovorima s Republikom Srpskom, Hrvati u Središnjoj Bosni su opstali i ostali.

Očuvanjem hrvatskih enklava u Središnjoj Bosni, došlo je i do primirja HVO-a i Armije RBiH, potpisivanja Washingtonskog sporazuma te zajedničkih oslobodilačkih operacija HVO-a, HV-a i Armije RBiH u BiH, te na koncu i oslobađanja Republike Hrvatske 1995. u VRO Oluja. Armija RBiH, kao ni VRS, nisu uspjele “dobaciti” do Jadranskog mora i Neuma, a HVO je uspio sačuvati enklave u Središnjoj Bosni i stratešku Dubravsku visoravan u dolini Neretve.

Washingtonski sporazum HVO dočekao s 10 granata 

Godinu dana opsade i okruženja, bez vode i električne energije, uz jednu improviziranu bolnicu, obrane u nemogućim uvjetima protiv najmanje osam puta snažnije Armije RBiH, nekoliko mjeseci logistički “opskrbljeni” od VRS-a, kraj su rata, Hrvati u Središnjoj Bosni dočekali s 10 granata.

“Bijeli put” jest velika humanitarna akcija, dokaz kako i u najbesmislenijem od svih ratova, onog između Hrvata i Bošnjaka, postoje šanse za mir, no nažalost, nije postao prekretnicom u povijesti tog sukoba. Ili kako je to, bolje od svih generala i vojnika, opisala baka Kata Kesten koja je tijekom rata svakodnevno ranjenicima u crkvi bolnici u Novoj Biloj donosila vodu:”Mi smo imali samo Boga i vojsku, u tu smo se uzdali.”

Gloria Lujanović / dnevnik.ba

10. prosinca 1993. godine krenuo konvoj Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Objavljeno

na

Objavio

Svaka manipulacija počinje od jezika. Stara Orwellova lekcija. Najavih prošle nedjelje, baveći se stanjem migranata u Bihaću koji ilegalno (!) nasrću na europske i hrvatske granice, da ću, ne ja, već istaknuti islamski intelektualci, argumentirati zašto smatram da se ovdje radi o invaziji, a ne “migrantskoj krizi”.

Riječ ću prepustiti Kamelu Abderrahmaniju. Taj gospodin je lingvist, musliman, Alžirac koji je u javnosti iznimno angažiran u raspravama vezanim uz suvremeni islam i Europu.

Nakon ubojstva šefa ISIL-a Al-Bagdadija, Abderrahmani je na euforiju na Zapadu kako je islamizam poražen odgovorio jednostavno: Islamizam ne umire eliminacijom vođe, jer islamizam nije osoba, već ideologija. Vi možete ubiti vođu, ali ideja i dalje živi. Po njemu, ne treba odvajati ni islam od islamizma, jer se potonji oslanja na prvi. Naime, veli Abderrahmani, i islamu i islamizmu zajedničko je da su “mješavina političkog i religijskog”, samo su im metode različite, no cilj je isti, islamizacija svijeta.

Tako on piše: “Islamizam postoji od prve noći kada je Prorok preminuo. Tada nastaju dva koncepta (nema ih u Kur’anu, I. Š.) prema kojima islam dijeli svijet. Prvi je Dar al-Islam, ili u prijevodu ‘kuća islama’. On se odnosi na zemlje u kojima vlada šerijat, s islamskom većinom. Drugi je Dar al-Harb, ili ‘kuća rata’, a odnosi se na zemlje u koje islam treba biti prenesen.”

Drugim riječima, to je džihad, oružana borba, osvajanje, dakle, invazija. Jasno je da, i zbog nesumnjivoga grijeha zapadnih zemalja koje su zakuhale sve sasvim nepotrebnim rušenjem Gaddafija i potonjim stvaranjem (planiranog?) kaosa zvanog arapsko proljeće, dobar dio ljudi iz islamskog svijeta (bili) su izbjeglice, migranti, koji bježe od rata i kojima treba pružiti i ruku i srce.

No većina muškaraca koja kuca danas masovno i preko RH na vrata EU-a dolazi iz zemalja u kojima nema rata ni gladi, izvrsno su organizirani i, kako napisah u prošlu nedjelju, financirani. To ne možemo nazvati migracijama, već, ideologiji političke korektnosti i cenzuri unatoč, islamskom invazijom na Europu, i to trećom.

Prve dvije, one na Iberijski i Balkanski poluotok, bile su džihad, dakle oružane invazije, dok je aktualna neoružana, pacifistička, koja se služi pravilom pritajivanja, mimikrije, koja se u islamu naziva “Taqiyya”, taktika koju Abderrahmani opisuje kao “puštanje dimne zavjese, koja se sastoji u navlačenju maske moderniteta kako bi se lakše prebacio u masu”.

Tako se mnogi predstavljaju kao “umjereni muslimani”, iako su dobri ljudi ali korisni idioti islamista, ili teroristi koji to glume (Taqiyya) u svrhu postizanja cilja, terorističkog napada. Takvih je već prepuna Europa.

Izetbegovićevi snovi

Treći, pak, koncept islamizacije Europe koji Abderrahmani spominje je Dar al-Kufr, a odnosi se na zemlje u kojima je nekada vladao šerijat, i koji tamo treba vratiti. To upravo potiho radi Erdogan u Turskoj, a taj pojam objašnjava i radikalizaciju u susjednoj BiH.

Zato ponavljam, radikalizacija islama u BiH na temelju koncepta Dar al-Kufr počela je još u Jugoslaviji sedamdesetih godina, kada je Alija Izetbegović napisao panislamistički, protuzapadni spis “Islamska deklaracija”, koji je do danas programski okvir politike i njegova sina Bakira, lutke na koncu islamskih radikala od Turske do Saudijske Arabije. Ne čudi stoga što je iznova tiskana devedesetih.

U njoj rahmetli Alija jasno kaže: “Prvi i najvažniji takav zaključak svakako je zaključak o nespojivosti islama i neislamskih sistema. Nema mira ni koegzistencije između islamske vjere i neislamskih društvenih i političkih institucija.” Zato je bio za građanski ustroj BiH, dočim njegov sin Bakir doslovno, prema Hrvatima u Federaciji, provodi ove riječi svoga oca.

Izetbegović sanja islamsku državu od Maroka do Indonezije, veličajući vrijeme Otomanskog Carstva i krvave osvajačke ratove proroka Muhameda i njegovih nasljednika, te jasno kaže da islam nije religija, već politički program, zagovara teokraciju, a nemuslimani u toj teokratskoj državi, kao u Otomanskom Carstvu (Ahdnama iz 15. stoljeća) imali bi mira samo ako se pokore.

Izetbegović zato žestoko kritizira oca moderne Turske Kemala Ataturka kao izdajicu istinskog islama jer se odrekao Kur’ana kao podloge političkog djelovanja, uveo zapadne vrijednosti, a islam, zamislite “zločina” Ataturkova, sveo samo na religiju.

U BiH, sukladno Abderrahmanijevim analizama, islam i islamisti djeluju zajedno u kontekstu turske strategije neoosmanizma kojoj je cilj povratak utjecaja u zemlje bivšeg Otomanskog Carstva, koju provodi Erdogan, a kojem je Alija “ostavio Bosnu u amanet”. Zato ne čudi da su na našu granicu postavili kampove s “izbjeglicama” i izbjeglicama.

Dakle, što se tiče migracija, nazovimo ih pravim imenom, invazija. Ako to kažu islamski intelektualci poput Abderrahmanija i drugih (Mohamed Arkoun, Muhhamed Shahrour, Ferhan el Maliki…) koji žele korjenitu reformu svoje religije, islama, valjda znaju što govore. Ili su, možda – islamofobi!?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

TRAGEDIJA ILI ORGANIZIRANA DIVERZIJA : ‘Saudijski princ nudi 5000 dolara svakom tko iz islamskih zemalja ode u Europu’?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari