Pratite nas

Kolumne

HITREC: Pupovački Srbi su jako nezadovoljni što se slavi Oluja

Objavljeno

na

U zadnje vrijeme unatoč vrućinama, sparinama, žegama, vrlo temperamentnim temperaturama, Hrvati se nisu povukli u hladovinu, štoviše, nikada ih toliko nije bilo na ulicama i trgovima, bilo da su dočekivali nogometaše ili pratili posljednju plovidbu omiljenog pjevača, bilo da su slavili hrvatsku pobjedu nad srpskom vojskom, promatrali Alku u Sinju i slušali Thompsona u Glini. Za razliku od ostalih državnih blagdana, 5. kolovoza je neupitan i nepomičan, a jedina mu je omanja mana što ima dug naziv, Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, to je malo teže zapamtiti.

HTV i poneka komercijalna televizija zabilježili su što je trebalo i podsjetili što se to događalo 1995., neke novine ispričale kako se ponašala „međunarodna zajednica“, posebno europska kojoj su valjda još u koledžima servirani mitovi o srpskoj nepobjedivosti i neopisivom junaštvu.Vrlo su zgranuti pobjedom hrvatskoga oružja bili i pripadnici UN-a kojima je odmah bilo jasno da je došao kraj švercu i dobroj zaradi, to više što su se vojne akcije preselile odmah na područje BiH i nazirao se svršetak lagodnoga života i višegodišnjega njihova kupleraja. Užasnut je bio najviše Miloševićev drug Karl Bildt koji ovih dana nije ni spomenut, premda je baš on prvi zakuhao priču o zločinačkom pothvatu, istu priču koju sada prodaje četnički huškač Vučić, a koja je zahvaljujući i kukavičluku hrvatske politike dovela u Haag Gotovinu i Markača, zatim i zapovjednike HVO-a.

Pupovački Srbi su jako nezadovoljni što se slavi Oluja, ne usuđuju se ipak kao njihovi pokrovitelji u Beogradu izustiti riječi „zločinački pothvat“, pa pribjegavaju priopćenjima (sao-pćenjima) u kojima provlače mutne rečenice, a tek na kraju teksta poantiraju: da se broj Srba smanjio, da Hrvati nisu kažnjeni za zločine, da su devedesetih oživljene ustaške ideologije i da se te ideologije zadnjih godina pojačano manifestiraju, pa se obnavljaju stari i stvaraju novi strahovi. Tekst bez konteksta. Neupućeni čitatelj saopćenja iliti Izjave sjećanja kako je naslovljeno, nikako se ne bi mogao domisliti što se zbivalo između 199o/1991. i 1995., to jest vidio bi da se riječ „zločin“ veze uz Hrvate.

Izjava sjećanja trebala je imati naslov „Izjava zaborava“ da su srpski teroristi ma odakle dolazili poubijali 7263 hrvatskih civila (podatke uzimam od uvijek pouzdanog Andrije Hebranga), od toga 3282 žene i 345 djece, a stotine tisuća prognali. Srpskih je civila u cijelom ratu stradalo osamdeset. Da bi se zadnji broj nekako povećao, brinuli su se Puhovski, Teršelička i Pilsel. Brinu se i dalje, našli su neke zločine oko Udbine i hitno obavijestili javnost, vjerojatno i izvan Hrvatske gdje će „informacije“ svijet dobiti od poznatih dopisnika poznatih globalno utjecajnih novina, među kojim dopisnicima ne možete pronaći ime koje ne spada u jugoslavensku klatež. Pa dok SNV i SPC nisu mogli do kraja otvoriti dušu u Zagrebu, odjurili su u Bačku Palanku, Pupovac je radosno nazočio velikom vučjem skupu na kojemu je moderna hrvatska država definitivno proglašena Hitlerovim maslom, što će i opet biti dojavljeno svim belosvetskim listovima.

Izjave (reakcije) nekih naših političara da se radi o predstavi za unutarsrbijanske potrebe, potpuno su promašene. Zašto Vučić nije došao u Glinu, teško je pojmiti… Što s takvom Srbijom? Tražiti da plati ratnu odštetu, eto to. Nikada nije kasno. Što s Pupovcem? Za sada je Bačić najavio obavijesni razgovor, a kako će završiti može se pretpostaviti. Pupovac će se opet šetati Saborom s rukom u džepu, jer je „stabilnost Vlade“ iznad bilo kojeg etičkog principa pa i etničkog kokošarenja.

Iz Sarajeva se nije moglo ništa čuti. Bakir Izetbegović koji bi (kada se prouči kontekst ) morao jedan datum početkom kolovoza proglasiti Danom zahvalnosti Hrvatskoj vojsci i HVO-u, ne samo zbog Bihaća, pronašao je umjesto toga još jedan, moderniji zločinački pothvat, to jest Pelješki most. Nije to samo hir i inzistiranje na suludom pokušaju sprječavanja gradnje mosta između Hrvatske i Hrvatske, ne, ne treba biti naivan. Treba se i u ovom slučaju prisjetiti muslimanskog pokušaja u doba ratova da se (kao i Srbi prije njih) dolinom Neretve dočepaju Jadranskoga mora i valjda zauvijek izoliraju krajnji jug Hrvatske, osvajajući široko područje sa strateški prevažnom lukom Ploče. Ima i Bakir viziju, naslijeđenu od Alije, a u toj viziji je Pelješki most crna mrlja koja čvrsto spaja hrvatski teritorij i otežava moguće buduće planove. Povratak do sada „putujuće“ i na jugu Hrvatske već dugo u stvari nepostojeće hrvatske vojske u ovo područje znak je da ministar obrane razumije stvari.

No dobro, most će se graditi (kucnimo o drvo), a da je mogao biti otvoren i 5. kolovoza ove godine, također je točno. Kinezi srećom i ne znaju da sudjeluju u zločinačkom pothvatu, malo se čude što Hrvati nisu taj most odavno sagradili, ali su zadovoljni, dobili su posao i prionuli. Traže inženjere i radnike, a kada ih ne nađu pozvat će svoje. Možda im se svidi raditi u Hrvatskoj, pogledat će malo Pelješac i vidjeti da je Korčula jako blizu pa bi se i tu mogao podignuti most, tako bi bili bliže Marku Polu kojega se mutno sjećaju. Još kada opaze da po hrvatskom moru pluta tisuću otoka, a mnogi su tako blizu kopna, ponudit će se da sve to spoje u roku od nekoliko godina. Možda ih počne privlačiti i ideja o završetku jadransko-jonske autoceste preko Montenegra i Albanije u kojoj je sada savjetnik državnoga vrha onaj Milanović koji je po dolasku na vlast u Hrvatskoj proglasio Pelješki most nepotrebnom investicijom. Hoće li taj ostati savjetnikom ili se vratiti u Hrvatsku da spasi razuđeni SDP, nagađa se.

Kako sada stvari stoje, SDP još postoji samo u sjećanju, i to turobnom, pa bi i ta stranka mogla objaviti Izjavu o sjećanju. Ništa veselije nije ni u HSS-u. Koalicija OHNS-HDZ-SDSS (ono „O“ je kratica za ostatak) funkcionira bez osvrtanja na oporbu koja se sama proždire, donosi reforme koje bih rado stavio pod navodnike, mijenja zakone trudeći se da ostanu isti (ovršni), grozi se pušačima koji puše jer su nervozni i imaju male plaće, obrazovanje prepušta lijevom krilu, a kulturu… Ha, kulturu uglavnom ostavlja na miru Božjem, da netko slučajno ne pomisli kako se politika miješa, što znači da ostaju oni koji su instalirani pod Vladom neke druge boje, ponegdje ne baš isti ali njima slični kao jaje jajetu.

U područje kulture spadaju (uvijek se zaboravlja) i mediji, većinom privatni i u raljama nepoznatih vlasnika, koji doziraju prijezir prema hrvatskoj državi i kulturi već prema prilikama, čas prikriveno, čas otvoreno zajedno sa svojim internetskim portalima. Velika je i čudna njihova mržnja prema HRT-u , a o njoj svjedoče reakcije poslije strujnog udara ili što već, koji je kompletnu veliku kuću tako zamračio da se satima nije rasvijetlila – dnevne novine objavile su mailove svojih čitatelja koji su se naslađivali tim incidentom i usput upravo uzbuđeno pljuckali po HRT-u. Ne ću reći da je s HRT-om sve u redu, toliko toga imam za reći o funkcioniranju i programu da ne bi stalo ni u opseg romana, no iz opisanoga je očito da postoji odbojnost prema postojanju radiotelevizijske kuće koja ima hrvatski naziv i barem formalno je u vlasništvu države imenom RH. I tu je odgovor.

Pišući nedavno ne znam o čemu, jedan od valjda orjunaških mudraca napisao je da se ta televizija zvala TV-Zagreb, a „onda je došao Hrvoje Hitrec i promijenio joj naziv u Hrvatska televizija.“ Baš tako, premda nije toliko blesav da ne zna kako je prije toga valjda trebao biti donesen zakon, a znamo tko donosi zakone. Zna taj i da je unutar kuće ostao ne baš tanki interesni sloj iz prošlih vremena, osnažen mladim kadrovima i da su ti skloniji njemu nego meni, što vidi iz nesklonosti Kuće prema mojim projektima. A budući da je rečeni mudrac i nadalje utjecajan takoreći, trudi se i sam pridonijeti zazoru prema piscu ovih redaka, blokirajući ga u drugom jednom segmentu kulture. Jer oni su svugdje.

Ispričavam se ako sam previše osoban, ovo jest osobna bilješka rubrika, ali i ilustracija općega stanja, slika neprijeporne činjenice da je kultura – više no sva druga polja – dospjela u tzv. lijevoliberalni zagrljaj u kojemu za „druge i drukčije“ (ha!) nema mjesta. I sve to ne bi bilo toliko tragično da se ispod više-manje benigne oznake „lijevoliberalnog“ ne skrivaju bačve anacionalnog otrova koje se zatim izlijevaju na publiku, na već rezigniranu hrvatsku publiku koja odmahuje rukom i srdi se, pa se okreće športu i (ne samo) nogometnim uspjesima, športskim junacima koji drže ruku na srcu kada se pjeva hrvatska himna i pronose hrvatsko ime diljem svijeta.

Tako je to danas u Hrvatskoj, a što bi bilo da je Meron prihvatio „argumente“ optužnice koja je Gotovini i Markaču u prvom stupnju pribavila desetljeća robije, kako bi tek onda divljali „lijevoliberalni“ jugoslaveni s papirom o zločinačkom pothvatu u rukama. Ma samo malo više nego što rade sada, bez papira. Kako bilo da bilo (a jest kako jest), u svakom je slučaju lijepo vidjeti kako hrvatska predsjednica odlikuje Gotovinu i Markača veleredom Petra Krešimira Četvrtog, kako stoje slobodni i ponosni. Oluja je bila velika, sjajna pobjeda nad zlom, vojna pobjeda koja je imala i dimenziju pobjede ponižavane i potkradane hrvatske kulture, razarane ali ne i razorene. A kada se narod, iscrpljen ratnim naporima malo opustio i postao nepažljivim, počela je nova puzajuća agresija na hrvatsku kulturu (a na što bi drugo) i ta je pokazala izvrsne rezultate.

Nedjeljko Fabrio

Baš kada sam razmišljao o bljesku i moći estrade pitajući se bi li bilo zamislivo da tolik broj ljudi koji je ispratio Olivera Dragojevića isprati recimo Danijela Dragojevića (živ je, Bogu budi hvala), velikoga pjesnika rodom iz Vele Luke, stigla je vijest da je umro akademik Nedjeljko Fabrio, pjesnik, esejist, dramatičar i značajan romanopisac koji je preuzeo zadaću da u povijesnom (novopovijesnom) romanu obuhvati dio Hrvatske njemu najbliži, Rijeku i ne samo Rijeku, ambijent i atmosferu grada koji je kao siroče bio davan raznim posvojiteljima, oduziman i opet predavan – zadnji put komunistima a oni ga ni sada ne ispuštaju iz ruku, što je tragikomično, arhaično i nedopustivo.

O suvremenim riječkim dogodovštinama i nepodopštinama razgovarali smo prije koju godinu Fabrio, Darko Gašparović, gospođa Loredana i ja uz kavu poslije jednog sprovoda , o nekim riječkim individuama koje su svršetkom osamdesetih povele kampanju protiv hrvatskoga jezika u listu „Komunist“, a devedesetih im to nije odmoglo nego štoviše, opet su se našli u vlasti, impertinentni više no prije.

Da, rijetko sam u zadnjih deset godina viđao Fabrija, pisca dotjeranih i melodioznih rečenica, a u jednom slučajnom susretu na pitanje kako je, reče: „Ni Herdera mi još nisu oprostili.“ Vezan dugo godina uz HNK u Rijeci gdje je „Vježbanje života“ postiglo golem uspjeh, profinjeni Nedjeljko Fabrio morao je pod stare dane biti svjedokom blasfemije kada je fukara preuzela intendanturu. Tada je mogao samo uzdisati, nije mu se više išlo u Zagreb gdje je proveo mnoge godine, a došao je iz Rijeke nakon sloma Hrvatskoga proljeća kada je pritisak na njegovo čak umjereno kroatiziranje kulture postao nepodnošljivim.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kupnja izraelskih zrakoplova: strateška prilika za modernizaciju i raskid s jugoostavštinom

Objavljeno

na

Objavio

Preuzimanjem barem dijela izraelskog modela, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene

Nije posebna tajna da su pojedini utjecajni židovski krugovi pomogli Trumpovoj predsjedničkoj kampanji, koja je protiv sebe imala praktički sav ideologizirani mainstream, uključujući i dobar dio republikanskih krugova.

Zbog toga je vjerojatno danas izraelska veza s Trumpovom administracijom vrlo snažna, što se zorno vidi u aktualnoj američkoj politici na Bliskom istoku, posebice u odnosu prema Iranu.

No odnosi između desničarske Likudove vlade Benjamina Netanjahua i Donalda Trumpa i dublje su naravi, protežu se sve do svjetonazorskih podjela unutar židovskih utjecajnih krugova. 

O javnom sukobu Netanjahua i Georgea Sorosa u vezi s migracijama strani je tisak nedavno prilično opširno pisao. Slično, Soros je aktivno radio i protiv Donalda Trumpa.

Uz dobre trenutačne veze sa SAD-om, Izrael ujedno održava izravne odnose s Rusijom i Vladimirom Putinom. To se također vidi i na terenu, poglavito u Siriji, gdje je Rusija izravno vojno nazočna.

Mala zemlja Izrael tako, potpuno nerazmjerno broju svojih stanovnika, ima velik utjecaj i uspijeva opstati i razvijati se unatoč veoma složenom i često izrazito neprijateljskom okruženju, oslanjajući se već desetljećima koliko god može i na svoju dijasporu.

Međunarodne okolnosti Hrvatskoj trenutačno idu na ruku jer su ključni svjetski čimbenici izgubili koherenciju po pitanju kontrole pojedinih regija. Štoviše, kao što vidimo, postoje duboki ideološki prijepori unutar, za svjetski poredak, najvažnijih zapadnih država, što manjim državama i narodima otvara mogućnost samostalnije politike.

Gdje smo kao nacija zapeli?

Protivnicima suverenističke Hrvatske je u 20. stoljeću nametanje povijesne krivnje bilo glavno sredstvo za držanje cjelokupnoga hrvatskog društva u vječno podređenom položaju i pod tutorstvom stranih interesa.

No, haaška poluga više ne postoji i hrvatske vojne pobjede danas su dobrim dijelom međunarodno afirmirane. Štoviše, napokon se polako stječu vanjskopolitički uvjeti za punim raščišćivanjem pitanja Drugoga svjetskoga rata, kojim se posebice uspješno manipuliralo protiv uspostave hrvatske državnosti, i na čemu su i brojni Hrvati izgradili i izgrađuju svoje “karijere”.

Kupnja izraelskih zrakoplova Hrvatskoj je posebice dala snažan poticaj za razvijanje hrvatsko-izraelskih veza, koje, naravno, imaju i svoje političke aspekte. Iako bitno odudaraju od stvarnosti nedavne riječi izraelskog predsjednika Reuvena Rivlina, kojima nas je podsjetio na Josipovićevu izjavu u Knessetu o ustaškoj zmiji koja je još živa, važna je činjenica da je izraelski predsjednik spomen-područje Jasenovac posjetio zajedno s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović. Tom je prigodom hrvatska predsjednica izrekla rečenicu koja je vrlo važna i koju smo ovdje posebno izdvojili:

“Upravo zato najoštrije osuđujem manipulacije brojem žrtava holokausta u koncentracijskom logoru Jasenovac, koje nisu utemeljene na povijesnim činjenicama i koriste se u dnevno-političke svrhe ili pak za nametanje kolektivne krivnje Hrvatskoj i hrvatskom narodu.”

Takvoj tvrdnji izrečenoj prilikom posjeta izraelskog predsjednika više nitko ne može oduzeti legitimitet, niti može hrvatske političare koji se zalažu za istinit pristup povijesti Drugoga svjetskog rata optužiti za neoustaštvo, kako se to sustavno radi još od jugoslavenskih vremena u Srbiji i u mnogobrojnim mainstreamovskim medijima i ideološko-interesnim grupacijama ovdje u Hrvatskoj.

Povezivanje s Izraelom i SAD-om, kojemu smo ovih dana svjedoci, i koje je u političkom smislu kulminiralo preletom izraelskih zrakoplova na proslavi Dana pobjede u Kninu, Hrvatskoj sada daje sasvim dovoljno prostora za aktivnu ulogu u obračunu s desetljećima nataloženom antihrvatskom propagandom kod kuće i u svijetu.

Toga su potpuno svjesni u Srbiji i otud tolika histerija koja je nastupila ove godine oko 5. kolovoza među najistaknutijim srbijanskim političarima.

Što se tiče manipulacija događajima iz Drugoga svjetskoga rata, sada su na potezu najodgovorniji politički čimbenici u Hrvatskoj, koji moraju osigurati uvjete i financijska sredstva za istraživanja povijesne istine i znanstvenu, dakle činjeničnu evaluaciju svih žrtava.

Tim istraživanjima treba pristupiti stručno i krajnje odgovorno, a dio njih treba objaviti i u stranim časopisima, kada se prikupi dovoljno rezultata. Povjesničara i odgovarajućih ustanova u Hrvatskoj za to vjerojatno imamo dovoljno, a ako to nije slučaj, onda i tom problemu treba što prije posvetiti dodatnu pozornost.

Kakav mainstream hoćemo?

Izrael je zemlja s izvozom u protuvrijednosti od 60 milijardi dolara, gdje približno pola od toga otpada na izvoz proizvoda utemeljenih na visokim tehnologijama, a veliki dio te svote rezultat je rada malog i srednjeg poduzetništva. Izraelski zrakoplovi koji dolaze u Hrvatsku uključuju, naravno, visoke tehnologije, čije održavanje i servis predstavlja tehnološki izazov.

No preko te nabavke zrakoplova s Izraelom se može uspostaviti još cijeli niz suradnja, te je posebna odgovornost na hrvatskoj vladi i administraciji da za te mogućnosti razvoja pripreme odgovarajuće hrvatske partnere, u vojnom i civilnom sektoru.

Iz Izraela se mogu prenijeti još brojna druga iskustva, na području javne uprave, u povezivanju s iseljeništvom, u pristupu inovacijama, razvojnim tvrtkama i općenito poduzetništvu.

Već preuzimanjem i manjega dijela izraelskog modela upravljanja i obrane nacionalnih interesa, Hrvatska bi iznutra doživjela goleme pozitivne promjene.

Posao s izraelskim zrakoplovima težak je 400 milijuna eura, a takve poslove obično prate kompenzacijski ugovori u sličnoj protuvrijednosti. Ako se samo četvrtina ovih sredstava u sklopu kompenzacijskih poslova usmjeri u razne oblike jednogodišnjeg usavršavanja i doškolovanja u Izraelu, takvim programom moglo bi se obuhvatiti čak 5000 osoba, uz pretpostavku da bi godišnji trošak iznosio 20.000 eura.

Ovim prvenstveno želimo ilustrirati o koliko se velikim novčanim svotama ovdje radi. Zato je jasno da suradnja s Izraelom, ako joj se ozbiljno pristupi, zahtijeva potpuno novi pristup na razini vlade i koordinaciju između različitih ministarstava, zaklada i agencija.

Najgore bi bilo da se cijeli kompenzacijski posao s Izraelom svede na nekoliko projekata od kojih će koristi imati nekoliko snalažljivih pojedinaca, bez zahvaćanja šireg konteksta. Toga smo se već puno puta nagledali.

Pitanje ljudi i političke volje

Za promjene nije dovoljno imati samo povoljno međunarodno okruženje, nego je potrebno imati i ljude koji će to provesti, a do njih danas u Hrvatskoj više nije lako doći. Institucije hrvatske države posve su slabe, povjerenja u političku vlast nema, a naši intelektualni kapaciteti dobrim su dijelom raspršeni i daleko od procesa odlučivanja.

Vladajući, međutim, kao što smo već rekli, ne mogu reći da im okolnosti za stvarne promjene i modernizaciju ne idu na ruku, a posao s Izraelom idealan je poligon za korak u tom smjeru.

Narod je već davno pokazao da želi modernu Hrvatsku koja je u punom smislu riječi ravnopravni dio razvijenog svijeta, da cijeni razvoj i teži uspjesima na svjetskoj razini. Nemirenje s postojećim stanjem i nedostatak pokazatelja da se stvari u bitnome imalo mijenjaju sigurno je dijelom pridonijelo posljednjem velikom valu iseljavanja.

Na potezu su oni koji odlučuju što će biti naš mainstream sutra. Korupcija, stranački uhljebi, nekompetencija i politička nevjerodostojnost, što imamo danas, ili društvo otvoreno za ambiciozne, stručne i poduzetne, i država kojoj se ne dive samo prilikom uspjeha njezinih športaša.

O. Barišić / HKV

 

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić – Dopusnicu za pjevanje u Areni izdaje CK IDS-a

Objavljeno

na

Objavio

Vrijedilo je i to saznati: u pulskoj Areni smije nastupiti Bajaga, ali ne i Thompson.

Zašto? Zato što je tako iza zatvorenih vrata odlučio Centralni komitet IDS-a! No, nakon što je Miletić od Krstičevića tražio da hrvatski F-16 ne lete preko istarskog neba, niti ova vijestica zapravo nikom ne bi trebala biti neki šok. 
Bajaga je navodno 90-ih u Kninu pjevao pjesmicu kojom je Hrvatima poručivao “armija srpska sve će da vas smrska”, piše Ivan Hrstić/

Thompson je, opet navodno, pjevao koljački pjesmuljak o Maksovim mesarima. Ni za jednu tvrdnju nema fizičkih dokaza. Obojica su to demantirali. Prvi pjesmuljak navodno je pjevao bend Minđušari, nastao iz kuhinje Bore Čorbe, a pjevač im je bio prava replika Momčila Bajagića, drugu Joško Tomičić, stasom i glasom klon Marka Perkovića. No, unatoč svim demantijima, priča danas živi vlastitim životom te odbija nestati. Postoji jedna razlika: “dobroćudnom” Bajagi unaprijed se oprašta sve, “opasnom” Thompsonu, koji se odbija pokajati za svoje grijehe – ništa.

U nedostatku dokaza, neki portali dilaju diletantsku krivotvorinu, video u kojem je na sliku Thompsona nalijepljen glas Joška Tomičića. 
Thompson je u središtu velike kampanje kojom se pokušava javnost uvjeriti da njegovi nastupi moraju biti zabranjeni. Zagovornici su duboko razočarani dočekom Vatrenih, kojim je još jednom potvrđen legitimitet Thompsonova nastupa u trenucima najvećih nacionalnih slavlja.

Ne mogu sakriti niti nezadovoljstvo odlukom suda da pjevanje Čavoglava na koncertu nije prekršaj, a kamoli kazneno djelo. Krive policiju zato što slučaj nije gonila do Visokog prekršajnog suda, kao da je zadatak policije da pošto-poto protiv nekoga ishodi osuđujuću presudu. No, pod pritiskom sa svih strana, i glasnogovornica Visokog prekršajnog suda javno se poskliznula, prejudiciravši da bi odluka tog suda protiv Thompsona bila osuđujuća, odnosno da je presudom protiv Joea Šimunića sporni pozdrav stavljen izvan zakona.

Bajaga i Instruktori nastupili u pulskoj Areni

Ivan Jakovčić

No, to nipošto nije istina, odluka vrijedi samo u tom slučaju, u kojem je uzvik korišten na stadionu, gdje po procjeni suda on nipošto ne spada. Koncert i autorsko djelo javno izvođeno gotovo tri desetljeća su pak posve drugačiji slučaj. Zatim slijedi priča da je u Karlovcu na Danima piva zabranjen Bajaga. Navodno na traženje nekih braniteljskih udruga. Kojih? Nikad nije objavljeno. No, unatoč tome, mediji danima pišu o tome kako je Hrvatska država u kojoj “boračke udruge” diktiraju tko će nastupati, a tko neće.

Nije li veći skandal to što IDS-ov europarlamentarac Ivan Jakovčić svoju novu “europsku” kampanju otvara porukom da Thompson “zaslužuje sve moguće kazne”, te mu obećava: “Dragi moj, nisi pjevao u areni, nećeš ni pjevati!”. Hodajući skandal Jakovčić, koji kao hrvatski i europski parlamentarac lobira za bivše i sadašnje poslodavce zagovara diskrecijsko pravo odlučivanja tko će pjevati, a tko ne! Hrvatska bi ponovno trebala biti država u kojoj će CK mimo bilo kakvog suda i legalne presude odlučivati tko ima pravo javnog nastupa! Kao da mu je Vespazijan bio ćaća. I, naravno, odmah nakon toga, bez neke posebne najave, u areni osvane – Bajaga.

Nemam ništa protiv, neka pjevaju i uživaju ljudi, ako nema presuda ni čvrstih dokaza da to ne zaslužuju. O tome ne smiju odlučivati lokalni šerifi. Isto vrijedi i za Hladno pivo – iako mi je do njihove glazbe stalo koliko do mlakog piva, ne vidim nikakvog razloga zašto bi njihov koncert bio zabranjivan.

To što je Mile Kekin pjevao neki adolescentski pjesmuljak o našima i vašima, po meni nije nikakav razlog za bilo kakve zabrane. Njemu je ‘45. bila dobra, pa nek pjeva. No, jednako pravo imaju i oni kojima je ‘45. s razlogom bila loša, a to definitivno nisu bili samo pripadnici poraženih vojski, već sve žrtve staljinističke revolucije koja se pretvorila u 45 godina jednopartijske diktature.

Nevjerojatno je licemjerstvo i totalitarni duh onih koji su poskočili na stražnje noge zbog kobajagi otkazivanja Bajaginog koncerta, a s druge strane uporno se zalažu za hajke, ponovno vraćanje diskrecijskih zabrana, verbalnog delikta i kaznenog progona zbog pjesme Čavoglave. Onih koji kažu da su odahnuli kad je Thompsonu i Luki Modriću isključen mikrofon pred 120 tisuća ljudi, a zatim se skandaliziraju zbog Bajage. 
Njih podsjećam da je to recidiv totalitarnih vremena, da ništa manja histerija 70-ih godina nije bila oko nastupa Vice Vukova i njegove “nacionalističke” pjesme “Tvoja zemlja”.

Da, reći će neki, ne može se uspoređivati Vicu i Thompsona. No, među onima koji se pjene na Thompsona ima i onih koji su u ono vrijeme histerizirali oko “nacionaliste” Vice Vukova, koji je zbog toga završio na ledu na čak – 18 godina.

Ivan Hrstić/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari