Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčev “bilten” je zlusutan napad na hrvatski narod u cjelini

Objavljeno

na

Situacija u Hrvatskoj više nije zimogrozna, nije čak ni jako grozna, raste proizvodnja, raste izvoz, rastu cijene, raste prvo proljetno cvijeće, rastu zazubice onih koji prema Hrvatskoj i dalje imaju teritorijalne aspiracije, rastu pupovačke bulletinske drskosti u potpunom skladu s četničkom beogradskom politikom, raste zabrinutost u svezi Europe s četiri brzine i jednom putnom, petom, kojom Hrvatska u skoroj budućnosti može otputovati ondje gdje je bila ako ne bude pametna, odlučna i dobro naoružana, ako se napokon oslobodi jugoslavenskoga smeća u pravosuđu, diplomaciji i kojegdje drugdje, primjerice u kulturi koja je genetski modificirana u olovnom dobu komunizma pa je takva rasla na kulturnim poljima i nastavila rasti do dana današnjeg, nadvisujući i zagađujući baštinske usjeve, skrivajući plodove originalno hrvatske (književnost) i ne dopuštajući da izrastu autohtoni plodovi (film, s nekim iznimkama).

Projugoslavenski kulturni djelatnici imaju i dalje premoć, pa i utjecaj na zbunjene političare koji u Hrvatskom saboru minutom šutnje odaju počast jugoslavenskom provokatoru Matvejeviću, ali nisu to učinili kada je ne tako davno umro Slobodan Novak. Da ne govorim o tome kako je na vječni put ispraćen Ranko Marinković u doba divljanja crvenih početkom stoljeća, opijenih povratkom na vlast.

Budimir LončarNo, da se vratim na početak prošloga tjedna kada su moji prijatelji Bugari slavili svoj dan u Dvercima, a šarmantna veleposlanica Tanja Dimitrova ponovila neke općepoznate ali mnogima općenepoznate stvari o bugarskoj povijesti, recimo da je Sofija drugi po redu najstariji grad u Europi. Primanje u ugodnoj atmosferi kao i obično, s ponekom neugodnom osobom kao što je mumificirani Budimir Lončar koji se po tko zna kojim protokolima pojavljuje na ama baš svim sličnim događajima, a posebno kulturnim. I to je slika današnje zbunjene Hrvatske, koja među „uglednike“ svrstava i one koji su u najtežim godinama radili protiv nje, uspjeli inscenirati embargo na uvoz oružja nakon što je Račan predao oružje teritorijalne obrane jugoslavenskoj armiji, pa su prvi hrvatski dragovoljci imali lovačko oružje i streljiva za jedan dan. Takav Lončar prodaje lonce hibridnoga jugoslavenstva i danas, ako ne izravno, onda putem svojih diplomata koji i nadalje drže ključna „hrvatska“ veleposlanstva po svijetu, a nikako da ih se makne, premda i predsjednica države oko te blasfemije već pomalo gubi živce.

O Kolindi Grabar Kitarović želim reći nekoliko riječi, jer je udbaško-orjunaška besmrtna mreža očito uzela predsjednicu „u postupak“ i pokušava ju na svaki način demonizirati u javnosti, u čemu i naručene ankete imaju ulogu. Mi koji to vidimo i znamo metode, moramo predsjednicu uzeti u zaštitu, jer je sve što joj se prigovara i što joj se podmeće, samo priprema topovske paljbe za doduše daleke, ali ne predaleke predsjedničke izbore i snove o nekim novim mesićima i josipovićima koji bi vratili stvari na svoje mjesto, u mračnih desetljeće i pol početka stoljeća. Činjenica je da Kolinda do sada nije napravila ni jedan ozbiljni gaf, da nije postala fikus na Pantovčaku nego koristi sve ovlasti koje ima, a među njima je i skladno funkcioniranje države, kao i vrhovništvo nad hrvatskim oružanim snagama – u čemu nije diletantica nego naprotiv. Razumije sve opasnosti koje se nadvijaju nad Hrvatsku. Njezine su procjene o mogućim prijetnjama iz okružja posve točne i izrečene na vrijeme, a vrijeme ih samo potvrđuje. Njezino rezolutno odbijanje optužaba da u Hrvatskoj vrije neki fašizam ili slično zlo, djeluje ljekovito u histeriji koju su izazvali neprijatelji hrvatske države. Njezini zadnji govori u Pakracu, Vukovaru i Požegi trn su u oku renesansi četništva i orjune u Hrvatskoj – suptilno je Pakracu povezala četnike koji su ubijali u srpskoj agresiji devedestih sa zvjerstvima četnika u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Vukovaru je zatražila da se napokon procesuiraju zvijeri koje još slobodno šeću gradom, zločinci koje Vukovarci znaju imenom i prezimenom, u Požegi je dala krila hrvatskoj mladosti koja želi nastaviti tradiciju tijumfalne Hrvatske vojske, za razliku od njezinih prethodnika koji su tu fascinantnu vojsku pokušali i gotovo uspjeli uništiti.

Takva Kolinda GK našla se, prirodom stvari, na uvodnim stranicama Pupovčeva bulletina pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2016.“ Bulletin (baš tako, ne bilten, da se Vlasi ne dosjete), vrlo je zanimljivo štivo, pisano prilično korektnim hrvatskim jezikom, osim što ne poznaje hrvatske nazive za mjesece u godini, užasnih dvanaest mjeseci od januara do decembra kada su U-groženi pupovčani doživljavali neopisive grozote, a posebno Pupovac koji se predstavlja kao djevičanski nevino maslinovo ulje s pripadajućom grančicom, ter se snebiva kada na njegove provokacije netko i odgovori. U bulletinu bulazni o ugroženosti, a u svezi s Kolindom spominje svoje pismo predsjednici, na koje je dobio „iznenađujući odgovor“ – da, naime sam sa svojom klateži najviše pridonosi ionako nepopularnoj slici svoje družbe jer iritira i vrijeđa hrvatski narod. Opazio je Pupovec s isto tako velikim iznenađenjem, da je SOA razumjela kako jača velikosrpski i četnički ekstremizam. Pa ni Vlada nije bez grijeha, revizionistička je i izjednačava „socijalističku“ (komunizma nije bilo) Jugoslaviju i NDH, ni Milanovićeva nije bila bolje jer je njezin predsjednik nazvao Srbiju šakom jada, Hrvatski sabor je na istoj pruzi budući da je opet pristao biti pokroviteljem nad Bleiburgom, a u njemu sjede… dalje se nabraja tko sve sjedi.

Ja sam za tu umotvorinu Pupovca i njegovih doglavnika čuo, kao i drugi, ali me tekst nije zanimao budući da imam pametnija posla. No upozorili su me da se u „historijskom revizionizmu“ odnosno histerijskom opširnom tekstu spominje i Hrvatsko kulturno vijeće, pa i Hrvatsko slovo, čak i mene osobno, pa i HNIP čiji sam također član, a u bullitenu se to novinarsko društvo naziva nacionalističkim udruženjem. Pa sam preko volje ipak pročitao, da vidim u kakvom sam društvu, vidio koji se sve portali spominju, koje televizije od Osijeka preko Vinkovaca do Jadrana, ali je i HRT okrznut I tako dalje.

Osobnih imena i prezimena ima zasigurno oko pedeset, što podsjeća na popis u progonu hrvatskih proljećara, a nađe se i poneki biskup. Njima nasuprot su imena i prezimena jadnih progonjenih ljudi, poput Šerbedžije, Frljića, Pusića i sličnih. Zanimljivo štivo, rekoh, pa sam tako našao i Čedomira Višnjića koji je valjda opet trebao biti arbitar elegancije u Ministarstvu kulture kao nekada pod Biškupićem, ali je to onemogućio Ivica Panžda Orkan koji o Čedomiru znade više od mene, pa je crno na bijelo izrekao spoznaju o Višnjiću, dobivenu od zarobljenog terorista Papića iz Donjih Dubrava.

Nisam već dugo bio u kontaktu s Orkanom, ali ću biti uskoro, da saznam kako je to terorist Papić želio govoriti baš o Višnjiću, zašto mu je taj bio toliko važan. Istoga Višnjića su crveni probali progurati u upravni odbor Nazorovog instituta za proučavanje Domovinskoga rata (!), ali se dogodilo nešto zagonetno – Čedomir je hitno povučen. Odabrao je krivi institut, valjda su ondje o njemu nešto znali što ja ne znam. Nisam već dugo bio u kontaktu s Nazorom, ali ću uskoro biti. Ta mračna priča se napokon mora obznaniti hrvatskoj javnosti u cijelosti, posebno zato jer je Višnjić godinama drmao Ministarstvom kulture gdje su mu bili prepušteni hrvatski književnici i recentna hrvatska književnost, pa je mogao dijeliti novac svojim simpatizerima, a odbijati one kao što sam ja (roman „Kolarovi“). A ja sam ne samo solidan pisac nego i jedan od deset ljudi koji su prekinuli hrvatsku šutnju u veljači 1989., bez čega ne bi bilo pokreta koji je doveo do stvaranja samostalne hrvatske države, u kojoj je petnaest godina poslije neki velikosrpski provokator (u najmanju ruku) meni uskratio hrvatski javni novac. Jesam zlopamtilo, ma naravno, a čim napišem scenarij na kojemu radim, posvetit ću se kompletiranju priče o Višnjiću, na koju me je neoprezno opet podsjetio upravo Pupovčev memorandum. I zato, velim, nađe se tu interesantnih podataka, kao što je i onaj u obranu petnaest minuta masakra u Dvoru.

Scenarij o kojemu govorim , pišem na podlozi sjajne knjige Vilima Karlovića „Preživio sam Vukovar i Ovčaru.“ Pa kada je predsjednica u Vukovaru govorila da nema filma o Vukovaru, eto taj bi mogao biti snimljen, potresan do neizdrživosti. Hoće li biti? Eh, to je već druga priča, odnosno ista, stara.

Memorandum A glede protuhrvatskog pamlfeta „Historijski revizionizam…“ još ovo: pamflet je izvan svake sumnje razrada srbijanskoga Memoranduma 2, usmjerena na destablizaciju hrvatske države i hrvatske vlasti, pisan ne toliko zbog hrvatske javnosti koja takve bljezgarije s prijezirom odbacuje – kao i onaj dio srpske manjine koji Pupovca ne može smisliti – nego kao opanačko opanjkavanje Hrvatske u Europi i preko bare. Pa kada još malo natoči pučka Lora, kada raspire projugoslavenski mediji – eto oštrih opomena iz raznih središta moći, eto povika da su manjine u Hrvatskoj ugrožene. Ako ta središta moći iz opreza ipak prvo upitaju hrvatske veleposlanike je li u Hrvatskoj zbilja tako strašno, oni vjerojatno vele: „Ma još je i gore!“ Što na to kažu moji prijatelji Bugari, primjerice. Pitam ih jesu li ugroženi, a oni mi kažu da ih ne zafrkavam.

No, svi koji imaju dugo sjećanje trebali bi upozoriti i mladež koja se rodila poslije Domovinskoga rata i starež koja je pomalo dementna, da stvaranje popisa kao što je ovaj Pupovčev nije bezazleno. Popise su (to jest spiskove) radili komunisti prije ulaska u gradove i sela 1945. i ponegdje godinu prije, a tada su već u njihovim krvoločnim redovima bili i četnici na vrijeme preodjeveni u partizane, radili su spiskove i 1970. i 1971., stvarali popise i 1990., pa i koju godinu prije, a znamo kako je na temelju „spiskova“ završavalo i kako bi i devedesetih završilo da hrvatski branitelji nisu pokazali, citiram, otpornu snagu hrvatskoga naroda. Pupovčev popis „komiteta pedesetorice“ iz 2016. je zlosutan napad na hrvatski narod u cjelini, kao što kronično čine i njegove „Novosti“ kojima u najmanju ruku treba uskratiti financiranje hrvatskim novcem, a DORH (kakav jest da jest) treba pročešljati Pupovčeve poslove. Takav DORH-ov bulletin uz asistenciju državne revizije, pokazat će vjerojatno o čemu se tu sve radi, pa donijeti i „spisak“ beogradskih i moskovskih sponzora. Jer pupovečka drskost i nepatvorena mržnja nisu bez geostrateške podloge. Nemojmo se zavaravati: planovi postoje, čeka se samo trenutak velike nestabilnosti pa možda i rasapa EU, računa se na trumpovsku (za sada) nevoljkost da se upušta u europsku starinu, a posebno ne u jugoistočna pitanja. Neuspjeli državni udar u Crnoj Gori bio je tek jedva izbjegnuti početak sastavljanja jugoslavenskoga kostura i vraćanja drugoga oka u glavi, za početak.

A glede fašizma: taj je pojam kao uvrjeda toliko potrošen da je postao ispraznim. Dok ovo pišem, slušam kako Erdogan Nizozemce naziva fašistima i nacistima. Zbilja nisko, premda se Nizozemcima može štošta pripisati, primjerice nečinjenje u doba srpskog i srbijanskog fašističkog zločinačkog divljanja u Podrinju (Srebrenica), koje također ima poveznicu sa Drugim svjetskim ratom. Oni koji su se doista opirali i oprli srpskoj agresiji (i u nekom dijelovima BiH poslije muslimanskoj), godinama čame u istoj Nizozemskoj. Hrvati. A sada oba „većinska“ naroda pišu još i nove optužnice, zajedno, bratski, za Kupres. A Kupres je drugi hrvatski Velebit.

Deklaracija

DeklaracijaJedan od popisa koje sam preskočio, jest onaj o „licima“ koji su sudjelovali u oblikovanju „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ 1967. Jutarnji list je u nedjelju na nekoliko stranica objavio tekst o deklaraciji i sudionicima, iz pera meni slabo poznatog povjesničara Wollfyja Krasića, a ponavlja sve one verzije i diverzije koje su mi iz prve ruke poznate, a jugoslavenskim obavještajnim službama bijahu uglavnom nepoznate, premda su slutile koja „lica“ stoje iza zamisli o skandaloznoj izjavi uperenoj protiv jezičnog bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda. Štoviše, i sama ta „lica“ se nakon mnogih desetljeća nisu mogla uvijek složiti o tijeku zbivanja i sudionika. Velim, ništa novo, ali korisno za mlađe, i ne bih se osvrtao da u okvir napisa nije izvučena drska laž o Daliboru Brozoviću kao suradniku Udbe (to jest SDS-a). Nadnaslov: Tuđmanov vjerni suradnik kodnog imena „Forum“, naslov: „Dalibor Brozović je dostavljao najintimnije podatke o intelektualcima.“ Namjera je, naravno, ponoviti tezu o udbaškoj provenijenciji HDZ-a, no podmetanje je izvedeno dozlaboga primitivno.

BrozovićMožete li zamisliti da je jezikoslovac velikoga formata poput Brozovića sastavio sljedeći tekst za tadanju Službu državne sigurnosti: „Ova trojica (Jonke, Frangeš, Brandt, op.) su najzaslužniji za nastanak Deklaracije. Njihovo držanje pred partijom, smatram da je školski primjer Jonkea, koji, toboš, nije učestvovao u komisiji za donošenje Deklaracije…“ Brozović naravno nikada ne bi napisao „toboš“, a ne bi mu se vjerojatno omaknuo ni glagol „učestvovati“, niti bi riječ „partija“ neoprezno napisao malim slovom. Sintaksa također pokazuje da je riječ o bezočnoj krivotvorini. I tako je cijeli inače koristan jutarnji prilog o Deklaraciji, zagađen tendencioznom podmetanjem i blaćenjem uspomene na čovjeka koji je bio najčvršći oslonac dr. Franje Tuđmana u najsloženijim danima rađanja hrvatskoga preporoda.

Kada se otvore svi arhivi, sve će biti razvidno. No, u svezi s Brozovićem još nešto: postoji mnoštvo njegovih zapisa i neobjavljenih napisa, nacrta i inih tekstova, koje bi trebalo srediti i predati Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ili treba još dugo čekati. Pa tek je neki dan predana Akademiji ostavština Tresića Pavičića koji je kao narodni zastupnik putovao preko oceana u posjet hrvatskim iseljenicima, a podignuo sebi i književni spomenik opsežnim epom „Gvozdansko“, koji kao da ne postoji u kolektivnom sjećanju, kao što je donedavno i sama legendarna utvrda Gvozdansko bila nepoznat pojam, a postala prisnijim zahvaljujući naporima i knjizi Damira Borovčaka.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Što dalje s Notre-Dame? Ili putem Krista ili putem Aje Sofije!

Objavljeno

na

Objavio

Pariški vatrogasci koji su ugasili požar

Kad nas napusti netko nam blizak, roditelj, prijatelj, brat ili neka javno poznata, draga nam osoba koja je osvajala naša srca umijećem i vještinom, kao Dražen u igri s loptom ili Oliver popularnom pjesmom, shvatimo kako je u trenu nestao dio našeg života za kojeg smo cijelo vrijeme podrazumijevali da je tu i da će tu biti zauvijek. U tom podrazumijevanju možda i nismo primjećivali koliko nam znače, koliko je lijepo da su s nama, koliko nas ispunjavaju radošću. Tim je veća praznina kad odu…

Nije drukčije ni kad je posrijedi baština, bila ona duhovna ili materijalna. Jer baština je ostavština neprekinutog lanca naših predaka, sačuvana tako što je baš svaki u tom slijedu potvrdno odgovorio na pitanje je li ju vrijedno prenijeti dalje. To pitanje ne može izbjeći ni karika lanca koja se danas kuje. Što ćemo odgovoriti?

Humanizmom protiv Boga

Pariška katedrala Notre-Dame nesumnjivo je fascinantan primjer materijalne ostavštine nadahnute kršćanskim duhom prožetim Duhom Svetim. Tko li je uopće u ono doba takvo što mogao zamisliti, tko projektirati, tko financirati, tko gradnju organizirati, konačno i tko izgraditi takvo velebno zdanje uzevši u obzir ondašnje tehnološke mogućnosti?

Tko li se tada mogao vinuti do tih visina ako se nije uspinjao s namjerom, ne da zamijeni Boga, nego da ga zagrli i preda mu se u ruke? Da stvorenje pokaže Stvoritelju kako je i ono sposobno stvarati čudesa. Iako zna da to Njemu ne treba, jer Rođenome u štalici ne smeta ni nutrina najskromnije kapelice da se ukaže pod prilikama kruha i vina. Ali njemu, stvorenju stvorenu na Njegovu sliku i priliku, to itekako treba, kao što djetetu treba pohvaliti se pred roditeljem.

I sada, 800 godina kasnije, kad je veličanstvena crkva u jednome danu dobrim dijelom nestala u vatri, spoznaje se kako ju ne će biti moguće obnoviti tako da bude navlas kakva je bila, i to u vrijeme kad se čovjek dovinuo takvim tehnološkim čudesima poput, primjerice, trodimenzionalnog pisača. Jer nema više takvih hrastova, nema više takvih majstora,… No, je li baš to glavna prepreka na zahtjevnom putu obnove ili je ipak više do manjka pouzdanja u Onoga s čijom se pomoći zdanje izgradilo?

Napokon, je li to uopće moguće učiniti u vremenu koje doba nastajanja Notre-Dame i drugih, ne samo graditeljskih, temelja zapadne civilizacije, vidi mračnim? A s kakvom li je onda to svjetlošću naše vrijeme obasjano? Tko mu svjetlo nosi?

Koje stoljeće poslije izgradnje katedrale Notre-Dame čovjek je odlučio krenuti svojim putem, udaljiti se od Boga, emancipirati se od tog strpljivog, ali prezahtjevnog “tiranina”, cinično nazvavši svoju putešestviju humanizmom. Cinično, jer ono što ga čini humanim, različitim od animalnog, ogleda se upravo u odnosu prema Bogu, u slobodi da Ga ljubi, a ne ignorira. Pokazat će se to u punini kad na valu prosvjetljenja svjetlom nekog čudnog sjaja, evo baš u Francuskoj, čovjek izgubi sve osim razuma i pokaže zvjersku ćud.

U velikom povijesnom prevratu, majci svih revolucija, ne će se zaustaviti samo na obeščašćenju katedrale Notre-Dame niti u prenamjeni bezbrojnih crkava u konjušnice. Razvalit će i pretvoriti u priručni kamenolom benediktinsku opatiju u Clunyju, tu kolijevku Europe, onakve kakvu ju još uvijek, istina sve slabije, prepoznajemo, mjesto gdje je pod geslom “ora et labora” (moli i radi) rad, dotad “privilegij” tek robova i ratnih zarobljenika, oslobođen srama.

Nesmiljeno će ga izvrgnuti ruglu vodeći se geslom – ne moli i kradi! Jer iza gordih, zvučnih riječi – sloboda, jednakost, bratstvo – odzvanjao je tek tup i prazan odjek samovolje, mržnje sazdane na zavisti i lažne bliskosti utemeljene na himbenoj, i danas popularnoj maksimi – ljubi što daljnjega svoga, a bližnjega prezri! I u što će se onda to izroditi, nego u nesmiljenu pljačku, a što je po prilici i bio glavni motiv nekih, barem onih bistroumnijih revolucionara.

No, nisu stali na pljački i na ponekoj giljotinom odrubljenoj kraljevskoj, a potom i revolucionarnoj glavi, kako to romantično prikazuje današnje humanističko školstvo. Pokolj u pokrajini Vandeji, razmjera koji mirišu na suvremenim rječnikom rečeno – genocid, predstavljao je prvi takve vrste nad onima spremnima umrijeti s križem u ruci. Završna dionica autostrade humanističkih genocida popločene kršćanskim lubanjama započet će 150 godina kasnije nedaleko austrijskog mjestašca Bleiburga. Tek potom će humanisti humanizirati metode obračuna.

Da, uzrok požara su radovi na obnovi! Samo obnovi čega?

Katedrala Notre-Dame je dugih osam stoljeća ostala pošteđena kobnih naleta vatre, što prirodnog porijekla, što uslijed namisli zlog ljudskog srca. Preživjevši onaj “mračni” vijek, a potom i “svijetlo” revolucionarno doba, vatrena ju je buktinja, ironično, zahvatila baš u vrijeme koje jako drži do najviših sigurnosnih standarda (mada džabe sva tehnika ako ju nadziru ostoje rankovići poljudski), vrijeme u kojem se puno toga zna.

Tako se od samoga početka znalo kako je požar posljedica radova na obnovi. Nagađanja o tome je li riječ o radovima na obnovi katedrale, ili možda onima na obnovi, odnosno zamjeni stanovništva, ili ipak pregnućima na obnovi ozbiljno narušenog jedinstva francuskog društva u paničnoj potrazi za nekim kohezijskim elementom, ubrzo je prekinula umirujuća vijest.

Mada istražitelji zbog sigurnosnih razloga još nisu kročili na lice mjesta, a što ih nije spriječilo da najave kako će istragu voditi pod pretpostavkom da se radi o nesretnom slučaju, uzrok je identificiran kao najvjerojatnije kratki spoj. A što drugo (makar, ne bi li globalno zatopljenje zvučalo politički korektnije)?

Naravno, i ta mogućnost teoretski postoji, slično kao što postoji mogućnost i da je ženi koja javlja da ne će doći na dogovoreni randevu doista pukla cijev u stanu, pa od spoja, čak ni kratkog, ne bude ništa. No, samo dvije opcije se doimlju uistinu vjerojatnima – da je u pitanju islamski terorizam ili da je posrijedi zbijanje redova zbog nezavidnog političkog položaja francuske vladajuće oligarhije.

Doduše, islamisti možda jesu sposobni za kakav ograničeni palež poput onoga u crkvi Svetog Sulpicija, inače drugoj po veličini u Parizu, podmetnut mjesec dana prije požara u Notre-Dame, ili za akciju poput one Pakistanca koji je u potrazi za boljim životom navratio u baziliku u St. Denisu gdje se nalaze grobnice francuskih kraljeva, pa malo razbijao. Potom se, slijedeći pravnički savjet humanista, branio kako ne razumije francuski pravni sustav (pa gdje ga ne će tako savjetovati kad samo čini ono što je i njima drago – dekonstruira mit!).

Islamisti su, dalje, kadri i zaklat’ kakvog katoličkog svećenika za vrijeme euharistije, smucati se sa zapaljivim sredstvima u blizini katedrale poput tri muslimanke nekoliko dana prije požara, i prouzročiti još glavninu od približno tisuću “kratkih spojeva” u francuskim crkvama lani, ali upriličiti takav spektakl na mjestu najposjećenijeg nacionalnog spomenika, teško je vjerovati da su sposobni,… osim ako im netko u tome nije pomogao… Jer Francuska, čije najznamenitije crkve danas čuvaju vojnici s dugim cijevima (od koga li ih samo čuvaju, tko će ga znati, mada znakovito je kako je vjerska struktura neposrednog im okruženja sve više nalik onoj oko srpskih svetinja na Kosovu), u teškoj je krizi i vapi za žarom ognjišta koje bi ju okupilo.

Što Europa može naučiti od Hrvata?

Dramatični događaji oko plamteće katedrale ponudili su, kako to u takvim prilikama biva, i poneki štiklec vrijedan zapažanja. Jedan se mladić silno čudio kako to da je trebalo toliko vremena da se požar ugasi očekujući valjda da postoji neki klik mišem koji vatru instant gasi. A one koji su to, stavivši glave u oganj, naposljetku i učinili, odlikovao je francuski predsjednik.

Zanimljivo, među više od stotinu pripadnika pariške vatrogasne postrojbe jedva da se mogla nazrijeti neka izvorno neeuropska fizionomija. Tek jedna tamnoputa prilika iz Afrike ili kojeg prekomorskog departmana, dočim iz mediteranskih afričkih zemalja vatrogasaca ni za lijeka. Uglavnom postava nimalo nalik francuskoj nogometnoj reprezentaciji. Pa kako to?

Mnoge je iznenadila vijest da je najveću dragocjenost katedrale, Kristovu krunu, spasio kapelan javne vatrogasne postrojbe, ponajviše stoga što u sekularnoj državi takva funkcija uopće i postoji. Jer kad bi u tim redovima obitavao kakav militantni, bezbožni humanist ili na boga pozivajući islamist, vjerojatno bi se dotični već našao zbog toga uvrijeđenim, pa nošen vjetrom u leđa humanističkih medija na sekularnim sudovima elegantno razriješio pitanje kapelana u vatrogastvu.

No, tamo gdje se izlaže pogibelji i žrtvuje za zajednicu, takvi iz nekog razloga baš i ne hrle. Mada, kad je žrtva u pitanju, mora se priznati kako ni oni nisu posve jednaki. I dok se bezbožni humanisti u čuvanju vlastite glave vode prokušanom praksom dobrovoljnog darivanja tuđe krvi, njihovi prirodni koalicijski partneri i saveznici, islamisti, spremni su žrtvovati vlastiti život, ali samo ako pritom oduzmu više nevjerničkih.

Ne ulazeći u uzroke i uzročnike požara u Notre-Dame, nema dvojbe da se glavnina muslimanskog svijeta u Europi tom događaju radovala, bez obzira na traljave gebelsovske foto-montaže, plasirane s ciljem da se takvo gledište prikaže kao podmetanje muslimanima. Ipak, da se, kad je o islamskom terorizmu riječ, ne radi tek o djelima radikalnih pojedinaca, već o masovno podržanoj pojavi, svjedoči popularnost koju takvi pojedinci uživaju u paralelnom islamskom društvu u Europi.

Tako se nakon masakra u pariškoj koncertnoj dvorani sa preko stotinu žrtava, jedan od egzekutora skrivao u briselskoj četvrti Molenbeeku, pretežito napučenoj muslimanima. Kako tvrdi Douglas Murray u knjizi “Čudna smrt Europe”, profesor u jednoj tamošnjoj srednjoj školi mu je potvrdio ono što je realistima odavno jasno – 90% učenika slavilo je terorista kao heroja u rangu nogometne ili estradne zvijezde.

Hrvatima je takva situacija dobro poznata, jer ono što je Molenbeek Bruxellesu danas, to je Knin bio Hrvatskoj sve do ’95, uvijek spreman ugristi ruku koja ga hrani. Kako uči povijest, ta mudra učiteljica, situacija se mogla rasplesti na tri načina – ili da došljaci pristanu postati ono što nisu (što ih je više, to je ovaj scenarij manje izgledan) ili da ono što nije bilo njihovo prisvoje ili da sami odu među svoje (a za to im obično treba pomoć). Hrvati se, a i neki drugi, Sarajlije primjerice, dobro sjećaju koliko su odahnuli kad se taj čvor, ne bez plaćenog danka u krvi, napokon razmrsio na posljednji način.

Osim iskustva neprijateljski raspoloženog stranog tijela u vlastitim njedrima, Hrvati imaju i višestoljetno iskustvo življenja pored muslimana. Poučan je pokušaj jednog hrvatskog zapovjednika da za rata devedesetih osigura mir razgovarajući s muslimanskim kolegom, i prije nego što su sporadična međusobna neprijateljstva buknula u otvoreni rat. Hrvat je zaveden jednom kratkotrajnom povijesnom epizodom dobrohotno ustvrdio kako nema smisla da se tuku budući su obojica ionako Hrvati. Musliman mu je iskreno i precizno odgovorio – ja možda ne znam što sam ja, možda ne znam ni što si ti, ali znam da nas dvojica nismo isto. Na isto je osuđen i europski pokušaj da od uvezenih muslimana napravi Europljane.

Samo se treba sjetiti …

Zgodno je primijetiti i kako prenamjene znamenitih, izvorno kršćanskih bogomolja kroz povijest odražavaju snagu pojedine civilizacije. Tako je veličanstvena carigradska bazilika posvećena Svetoj mudrosti, Aja Sofija, oko tisuću godina bila kršćanska crkva, da bi nakon osmanlijskog osvajanja bila pretvorena u džamiju.

Međutim, vodeća muslimanska sila nakon nekoliko vjekova liježe u bolesničku postelju uslijed čega, prateći pad njezine moći, Aja Sofija postaje muzej. Evo, sad novi turski sultan najavljuje kako će ju opet učiniti džamijom. Slično je kroz najsjajnije vjekove kršćanske povijesti katedrala Notre-Dame bila katolička crkva, u trenutcima velikog pada trpjela je obeščašćenje, da bi danas više služila kao neformalni muzej, spomenik, atrakcija za fotografiranje dokonih turista, nego prostor za slavljenje Boga. Ima li zapravo većeg svetogrđa nego na mjestu stvorenom za pokloniti se Bogu biti usredotočen na vlastiti lik? A ta narcisoidnost zacijelo nalazi najpotpuniji izraz u takozvanom selfiju (moguća zamjenska hrvatska riječ sebič, s tvrdim č, prilično uvjerljivo odražava narav tog čina).

Oguglavši na Boga i potpuno se oslonivši na razum, zapadni čovjek ubrzano gubi i njega. Ne prepoznaje ni toliko očite znakove izvanjske ugroze da ih njezini promotori i protagonisti više ni ne kriju. Štoviše, toliko je atrofirao duhom da poseže za karikaturalnom inačicom naturalizma špiljskog divljaka. Samo, dok se ovaj borio protiv oluja, munja i gromova ponizno se klanjajući zlim dusima, moderni se poganac, zbacivši Boga s prijestolja i zamijenivši ga čovjekom, bori protiv klimatskih promjena bahato zahtijevajući spas od čovjeka, naravno nekog drugog čovjeka, uglavnom političara.

Iako stanje teške obamrlosti Zapada ne ulijeva neku nadu, ako ništa drugo, sad je barem Orban na njegovoj strani. Naime, manje je poznato kako su za opsade Carigrada Turci angažirali glasovitog graditelja topova tog vremena, Mađara imenom Orban, da im sagradi ogroman top kojem naposljetku nisu odoljele ni stamene carigradske zidine, a što je odredilo daljnju sudbinu Aje Sofije.

Ipak, kršćanski zapad još uvijek ima i jačih aduta,… čak i danas. Samo ih se treba sjetiti… E, da ih se sjetiti… Recimo, onih kojih su se kršćani sjetili za bitke kod Lepanta, koje će se za dvije godine navršiti 450. godišnjica (e sad, hoće li humanisti dopustiti i da se obilježi ili će ju u svom dobrom znanom stilu prešutjeti, druga je priča), kad su im izgledi za uspjeh bili slabiji nego danas. Već su se tada, naime, morali boriti protiv dva protivnika – krivovjerne guje sa sjevera iznutra, već tada svesrdno podržane od prevrtljive Francuske, što je u konačnici učinilo dobar komad srednje Europe laganim plijenom sad već 13-stoljetnog napasnika s istoka.

U tom prisjećanju možda pripomogne spoznaja kako, dok čas odlaska bliskih mu ljudi čovjek ne bira, od Stvoritelja darovanom mu slobodom ipak sâm bira hoće li izgnati iz svog života Onoga bez kojeg sloboda nije Sloboda, spas nije Spas, a ni sigurnost nije Sigurnost. Nego su sve to tek varljiva utočišta iz marketinške ponude zemaljskih bogova, koja čas jesu, i, kad se čovjek tomu najmanje nada, odjednom to više nisu.

Grgur S. / Kamenjar.com

 

Ivica Šola: Islamisti su učenici Francuske revolucije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Europa gori, a baba se češlja

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Reuters

Idu europski izbori, prazni temama, samo neke parole i prenemaganja, s mnogo etiketa populisti, suverenisti, briselski ćate… Propitivanja Europe i svijeta nigdje.

Sve gluposti hrvatske politike kada su međunarodne integracije u pitanju, pa i EU članstvo, mogu se svesti na jednu: brkanje svrhe i sredstava. Za razliku od Poljaka, Mađara, Čeha…, koji su svoje članstvo u EU-u shvatili kao sredstvo, a ne svrhu, mi smo napravili obrnuto.

Nevidljiva ruka

Isto je bilo i s ulaskom u Svjetsku trgovinsku organizaciju. Ista glupost radi se i s uvođenjem eura, iako već i njemački think tank “CEP”, ne grčki ili talijanski, u izvješću “Dvadeset godina eura: dobitnici i gubitnici”, jasno kaže da su od uvođenja eura najviše koristi imale ekonomije tipa Njemačke ili Nizozemske, dok je isti taj euro ekonomije poput Italije, Francuske ili Španjolske, bacio na koljena.

Primjerice, dok su Talijani imali liru i monetarni suverenitet, mogli su je u slučaju pada produktivnosti deprecirati i tako očuvati konkurentnost, čitaj snagu izvoza.

Euro, pojednostavljeno, je deprecirana dojčmarka, a tvrdnja da je on ključan zbog olakšane trgovinske razmjene, rasplinu se kao mjehur od sapunice kada gledamo robnu razmjenu zemalja u EU-u koje nisu i onih koje jesu u eurozoni, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Kod nas se opet čini ista pogreška, euro i njegovo uvođenje gleda se kao svrha, bez izračuna koristi i šteta, samo zato što je neko suho zlato tako odlučilo. Mi nismo, u kontekstu opasne ideje “više Europe” i stvaranja neke nadnacionalne megadržava, nigdje u javnosti vidjeli ozbiljnu raspravu, iako je nakon Trumpa jasno da ideologija globalizma, pa onda i EU ideologija europeizma kao njena inačica, postaje stvar prošlosti.

Umjesto toga – plašenja naroda, discipliniranja raznih Orbana i prosipanje prevladanih neoliberalnih dogmi i laži. Tako se Trumpa optužuje za protekcionizam, za rušenje temeljnog pravila tzv. slobodne trgovine.

Zato ću ponoviti što već napisah u Slobodnoj, jer, kažu, ponavljanje je majka znanja: Dok nije bilo Trumpa, nije bilo protekcionizma, nije bilo zaštite domaćeg tržišta, sve se ravnalo “providnošću” koju je Adam Smith nazvao “nevidljiva ruka”, sintagma koja govori kako ljudska sebičnost na tržištu na kraju ima dobre posljedice za sve, da se tržište samo regulira, da je poput pape – nezabludivo. Ma nemoj! Adam Smith, moralni filozof, nije vjerovao u tržište kako mu lažno pripisuju današnji tržišni fundamentalisti.

Tiha invazija na Europu

Kako nisam ekonomist nego također moralni filozof kao Smith, kako sam kao mazohist išao čitati Smithove goleme knjižurine – ni on sam ne gleda na tržište apsolutno, kao samoregulatora, kao “nevidljivu ruku”, on to dopušta, ali kada bi postojali uvjeti “savršene konkurentnosti”.

No u stvarnosti to nije moguće, pa bi jače države požderale slabije, pa i njegovu Škotsku, tada ne baš bogatu. Slikovito govoreći, nevidljivu ruku nikada nitko nije vidio, pa ni sam Smith, ali svi o njoj govore kada govore o tržišnoj utakmici, pogotovo globalistički anacionalni tržišni fundamentalisti. Smith nije bio glup, njegova djela i misli, za razliku od njegovih interpreta i globalista, pa i kada je nevidljiva ruka u pitanju, prepuna su “ali” i “ako”.

“Protekcionizam” je, i po zloupotrebljavanom i krivo interpretiranom Smithu, dio “slobodnog” tržišta, osim kada ga zagovara tip poput Trumpa.Evo nekoliko službenih podataka kada je “slobodno tržište” u pitanju danas, i Trump koji, vidi gada, želeći štititi svoje (“Prvo Amerika”), uvodi nikada viđeni protekcionizam.

Prema podacima Instituta Euler Hermes (Allianz grupa) za razdoblje od 2014. do 2017. godine, razne države uvele su ukupno 3439 tisuća protekcionističkih mjera. Najviše SAD za vrijeme Obame ukupno 401 mjeru (!?). Trump do tada 90. Indija je u tom razdoblju uvela 393 protekcionističke mjere, Rusija 247, Njemačka 185…, da dalje ne nabrajam.

Praznina

Što se, pak, eura tiče, pardon, deprecirane dojčmarke, on nije suverena moneta, jer mu ni jedna europska država nije vlasnik, on je izmišljotina bankara, pa je samim time jasno kome služi.

U tom smislu nije pitanje ili dilema ostati ili izići iz EU-a, dilema je njeno redefiniranje u eri trumpizma i galopirajućeg postglobalizma, na dobrobit svih suverenih naroda Europe unutar šengena, zajedničke granice.

EU koja će biti sredstvo, a ne svrha narodima Europe, koja će služiti njima, a ne bankarima i nadnacionalnim, netransparentnim plutokratima. A kod nas glavna tema – Nutela, kao metafora praznine euroizbora u vremenu koje možemo nazvati “Europa gori, a baba se češlja”.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Nino Raspudić: Kada je izgorjela Notre-Dame?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari