Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčev “bilten” je zlusutan napad na hrvatski narod u cjelini

Objavljeno

na

Situacija u Hrvatskoj više nije zimogrozna, nije čak ni jako grozna, raste proizvodnja, raste izvoz, rastu cijene, raste prvo proljetno cvijeće, rastu zazubice onih koji prema Hrvatskoj i dalje imaju teritorijalne aspiracije, rastu pupovačke bulletinske drskosti u potpunom skladu s četničkom beogradskom politikom, raste zabrinutost u svezi Europe s četiri brzine i jednom putnom, petom, kojom Hrvatska u skoroj budućnosti može otputovati ondje gdje je bila ako ne bude pametna, odlučna i dobro naoružana, ako se napokon oslobodi jugoslavenskoga smeća u pravosuđu, diplomaciji i kojegdje drugdje, primjerice u kulturi koja je genetski modificirana u olovnom dobu komunizma pa je takva rasla na kulturnim poljima i nastavila rasti do dana današnjeg, nadvisujući i zagađujući baštinske usjeve, skrivajući plodove originalno hrvatske (književnost) i ne dopuštajući da izrastu autohtoni plodovi (film, s nekim iznimkama).

Projugoslavenski kulturni djelatnici imaju i dalje premoć, pa i utjecaj na zbunjene političare koji u Hrvatskom saboru minutom šutnje odaju počast jugoslavenskom provokatoru Matvejeviću, ali nisu to učinili kada je ne tako davno umro Slobodan Novak. Da ne govorim o tome kako je na vječni put ispraćen Ranko Marinković u doba divljanja crvenih početkom stoljeća, opijenih povratkom na vlast.

Budimir LončarNo, da se vratim na početak prošloga tjedna kada su moji prijatelji Bugari slavili svoj dan u Dvercima, a šarmantna veleposlanica Tanja Dimitrova ponovila neke općepoznate ali mnogima općenepoznate stvari o bugarskoj povijesti, recimo da je Sofija drugi po redu najstariji grad u Europi. Primanje u ugodnoj atmosferi kao i obično, s ponekom neugodnom osobom kao što je mumificirani Budimir Lončar koji se po tko zna kojim protokolima pojavljuje na ama baš svim sličnim događajima, a posebno kulturnim. I to je slika današnje zbunjene Hrvatske, koja među „uglednike“ svrstava i one koji su u najtežim godinama radili protiv nje, uspjeli inscenirati embargo na uvoz oružja nakon što je Račan predao oružje teritorijalne obrane jugoslavenskoj armiji, pa su prvi hrvatski dragovoljci imali lovačko oružje i streljiva za jedan dan. Takav Lončar prodaje lonce hibridnoga jugoslavenstva i danas, ako ne izravno, onda putem svojih diplomata koji i nadalje drže ključna „hrvatska“ veleposlanstva po svijetu, a nikako da ih se makne, premda i predsjednica države oko te blasfemije već pomalo gubi živce.

O Kolindi Grabar Kitarović želim reći nekoliko riječi, jer je udbaško-orjunaška besmrtna mreža očito uzela predsjednicu „u postupak“ i pokušava ju na svaki način demonizirati u javnosti, u čemu i naručene ankete imaju ulogu. Mi koji to vidimo i znamo metode, moramo predsjednicu uzeti u zaštitu, jer je sve što joj se prigovara i što joj se podmeće, samo priprema topovske paljbe za doduše daleke, ali ne predaleke predsjedničke izbore i snove o nekim novim mesićima i josipovićima koji bi vratili stvari na svoje mjesto, u mračnih desetljeće i pol početka stoljeća. Činjenica je da Kolinda do sada nije napravila ni jedan ozbiljni gaf, da nije postala fikus na Pantovčaku nego koristi sve ovlasti koje ima, a među njima je i skladno funkcioniranje države, kao i vrhovništvo nad hrvatskim oružanim snagama – u čemu nije diletantica nego naprotiv. Razumije sve opasnosti koje se nadvijaju nad Hrvatsku. Njezine su procjene o mogućim prijetnjama iz okružja posve točne i izrečene na vrijeme, a vrijeme ih samo potvrđuje. Njezino rezolutno odbijanje optužaba da u Hrvatskoj vrije neki fašizam ili slično zlo, djeluje ljekovito u histeriji koju su izazvali neprijatelji hrvatske države. Njezini zadnji govori u Pakracu, Vukovaru i Požegi trn su u oku renesansi četništva i orjune u Hrvatskoj – suptilno je Pakracu povezala četnike koji su ubijali u srpskoj agresiji devedestih sa zvjerstvima četnika u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Vukovaru je zatražila da se napokon procesuiraju zvijeri koje još slobodno šeću gradom, zločinci koje Vukovarci znaju imenom i prezimenom, u Požegi je dala krila hrvatskoj mladosti koja želi nastaviti tradiciju tijumfalne Hrvatske vojske, za razliku od njezinih prethodnika koji su tu fascinantnu vojsku pokušali i gotovo uspjeli uništiti.

Takva Kolinda GK našla se, prirodom stvari, na uvodnim stranicama Pupovčeva bulletina pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2016.“ Bulletin (baš tako, ne bilten, da se Vlasi ne dosjete), vrlo je zanimljivo štivo, pisano prilično korektnim hrvatskim jezikom, osim što ne poznaje hrvatske nazive za mjesece u godini, užasnih dvanaest mjeseci od januara do decembra kada su U-groženi pupovčani doživljavali neopisive grozote, a posebno Pupovac koji se predstavlja kao djevičanski nevino maslinovo ulje s pripadajućom grančicom, ter se snebiva kada na njegove provokacije netko i odgovori. U bulletinu bulazni o ugroženosti, a u svezi s Kolindom spominje svoje pismo predsjednici, na koje je dobio „iznenađujući odgovor“ – da, naime sam sa svojom klateži najviše pridonosi ionako nepopularnoj slici svoje družbe jer iritira i vrijeđa hrvatski narod. Opazio je Pupovec s isto tako velikim iznenađenjem, da je SOA razumjela kako jača velikosrpski i četnički ekstremizam. Pa ni Vlada nije bez grijeha, revizionistička je i izjednačava „socijalističku“ (komunizma nije bilo) Jugoslaviju i NDH, ni Milanovićeva nije bila bolje jer je njezin predsjednik nazvao Srbiju šakom jada, Hrvatski sabor je na istoj pruzi budući da je opet pristao biti pokroviteljem nad Bleiburgom, a u njemu sjede… dalje se nabraja tko sve sjedi.

Ja sam za tu umotvorinu Pupovca i njegovih doglavnika čuo, kao i drugi, ali me tekst nije zanimao budući da imam pametnija posla. No upozorili su me da se u „historijskom revizionizmu“ odnosno histerijskom opširnom tekstu spominje i Hrvatsko kulturno vijeće, pa i Hrvatsko slovo, čak i mene osobno, pa i HNIP čiji sam također član, a u bullitenu se to novinarsko društvo naziva nacionalističkim udruženjem. Pa sam preko volje ipak pročitao, da vidim u kakvom sam društvu, vidio koji se sve portali spominju, koje televizije od Osijeka preko Vinkovaca do Jadrana, ali je i HRT okrznut I tako dalje.

Osobnih imena i prezimena ima zasigurno oko pedeset, što podsjeća na popis u progonu hrvatskih proljećara, a nađe se i poneki biskup. Njima nasuprot su imena i prezimena jadnih progonjenih ljudi, poput Šerbedžije, Frljića, Pusića i sličnih. Zanimljivo štivo, rekoh, pa sam tako našao i Čedomira Višnjića koji je valjda opet trebao biti arbitar elegancije u Ministarstvu kulture kao nekada pod Biškupićem, ali je to onemogućio Ivica Panžda Orkan koji o Čedomiru znade više od mene, pa je crno na bijelo izrekao spoznaju o Višnjiću, dobivenu od zarobljenog terorista Papića iz Donjih Dubrava.

Nisam već dugo bio u kontaktu s Orkanom, ali ću biti uskoro, da saznam kako je to terorist Papić želio govoriti baš o Višnjiću, zašto mu je taj bio toliko važan. Istoga Višnjića su crveni probali progurati u upravni odbor Nazorovog instituta za proučavanje Domovinskoga rata (!), ali se dogodilo nešto zagonetno – Čedomir je hitno povučen. Odabrao je krivi institut, valjda su ondje o njemu nešto znali što ja ne znam. Nisam već dugo bio u kontaktu s Nazorom, ali ću uskoro biti. Ta mračna priča se napokon mora obznaniti hrvatskoj javnosti u cijelosti, posebno zato jer je Višnjić godinama drmao Ministarstvom kulture gdje su mu bili prepušteni hrvatski književnici i recentna hrvatska književnost, pa je mogao dijeliti novac svojim simpatizerima, a odbijati one kao što sam ja (roman „Kolarovi“). A ja sam ne samo solidan pisac nego i jedan od deset ljudi koji su prekinuli hrvatsku šutnju u veljači 1989., bez čega ne bi bilo pokreta koji je doveo do stvaranja samostalne hrvatske države, u kojoj je petnaest godina poslije neki velikosrpski provokator (u najmanju ruku) meni uskratio hrvatski javni novac. Jesam zlopamtilo, ma naravno, a čim napišem scenarij na kojemu radim, posvetit ću se kompletiranju priče o Višnjiću, na koju me je neoprezno opet podsjetio upravo Pupovčev memorandum. I zato, velim, nađe se tu interesantnih podataka, kao što je i onaj u obranu petnaest minuta masakra u Dvoru.

Scenarij o kojemu govorim , pišem na podlozi sjajne knjige Vilima Karlovića „Preživio sam Vukovar i Ovčaru.“ Pa kada je predsjednica u Vukovaru govorila da nema filma o Vukovaru, eto taj bi mogao biti snimljen, potresan do neizdrživosti. Hoće li biti? Eh, to je već druga priča, odnosno ista, stara.

Memorandum A glede protuhrvatskog pamlfeta „Historijski revizionizam…“ još ovo: pamflet je izvan svake sumnje razrada srbijanskoga Memoranduma 2, usmjerena na destablizaciju hrvatske države i hrvatske vlasti, pisan ne toliko zbog hrvatske javnosti koja takve bljezgarije s prijezirom odbacuje – kao i onaj dio srpske manjine koji Pupovca ne može smisliti – nego kao opanačko opanjkavanje Hrvatske u Europi i preko bare. Pa kada još malo natoči pučka Lora, kada raspire projugoslavenski mediji – eto oštrih opomena iz raznih središta moći, eto povika da su manjine u Hrvatskoj ugrožene. Ako ta središta moći iz opreza ipak prvo upitaju hrvatske veleposlanike je li u Hrvatskoj zbilja tako strašno, oni vjerojatno vele: „Ma još je i gore!“ Što na to kažu moji prijatelji Bugari, primjerice. Pitam ih jesu li ugroženi, a oni mi kažu da ih ne zafrkavam.

No, svi koji imaju dugo sjećanje trebali bi upozoriti i mladež koja se rodila poslije Domovinskoga rata i starež koja je pomalo dementna, da stvaranje popisa kao što je ovaj Pupovčev nije bezazleno. Popise su (to jest spiskove) radili komunisti prije ulaska u gradove i sela 1945. i ponegdje godinu prije, a tada su već u njihovim krvoločnim redovima bili i četnici na vrijeme preodjeveni u partizane, radili su spiskove i 1970. i 1971., stvarali popise i 1990., pa i koju godinu prije, a znamo kako je na temelju „spiskova“ završavalo i kako bi i devedesetih završilo da hrvatski branitelji nisu pokazali, citiram, otpornu snagu hrvatskoga naroda. Pupovčev popis „komiteta pedesetorice“ iz 2016. je zlosutan napad na hrvatski narod u cjelini, kao što kronično čine i njegove „Novosti“ kojima u najmanju ruku treba uskratiti financiranje hrvatskim novcem, a DORH (kakav jest da jest) treba pročešljati Pupovčeve poslove. Takav DORH-ov bulletin uz asistenciju državne revizije, pokazat će vjerojatno o čemu se tu sve radi, pa donijeti i „spisak“ beogradskih i moskovskih sponzora. Jer pupovečka drskost i nepatvorena mržnja nisu bez geostrateške podloge. Nemojmo se zavaravati: planovi postoje, čeka se samo trenutak velike nestabilnosti pa možda i rasapa EU, računa se na trumpovsku (za sada) nevoljkost da se upušta u europsku starinu, a posebno ne u jugoistočna pitanja. Neuspjeli državni udar u Crnoj Gori bio je tek jedva izbjegnuti početak sastavljanja jugoslavenskoga kostura i vraćanja drugoga oka u glavi, za početak.

A glede fašizma: taj je pojam kao uvrjeda toliko potrošen da je postao ispraznim. Dok ovo pišem, slušam kako Erdogan Nizozemce naziva fašistima i nacistima. Zbilja nisko, premda se Nizozemcima može štošta pripisati, primjerice nečinjenje u doba srpskog i srbijanskog fašističkog zločinačkog divljanja u Podrinju (Srebrenica), koje također ima poveznicu sa Drugim svjetskim ratom. Oni koji su se doista opirali i oprli srpskoj agresiji (i u nekom dijelovima BiH poslije muslimanskoj), godinama čame u istoj Nizozemskoj. Hrvati. A sada oba „većinska“ naroda pišu još i nove optužnice, zajedno, bratski, za Kupres. A Kupres je drugi hrvatski Velebit.

Deklaracija

DeklaracijaJedan od popisa koje sam preskočio, jest onaj o „licima“ koji su sudjelovali u oblikovanju „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ 1967. Jutarnji list je u nedjelju na nekoliko stranica objavio tekst o deklaraciji i sudionicima, iz pera meni slabo poznatog povjesničara Wollfyja Krasića, a ponavlja sve one verzije i diverzije koje su mi iz prve ruke poznate, a jugoslavenskim obavještajnim službama bijahu uglavnom nepoznate, premda su slutile koja „lica“ stoje iza zamisli o skandaloznoj izjavi uperenoj protiv jezičnog bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda. Štoviše, i sama ta „lica“ se nakon mnogih desetljeća nisu mogla uvijek složiti o tijeku zbivanja i sudionika. Velim, ništa novo, ali korisno za mlađe, i ne bih se osvrtao da u okvir napisa nije izvučena drska laž o Daliboru Brozoviću kao suradniku Udbe (to jest SDS-a). Nadnaslov: Tuđmanov vjerni suradnik kodnog imena „Forum“, naslov: „Dalibor Brozović je dostavljao najintimnije podatke o intelektualcima.“ Namjera je, naravno, ponoviti tezu o udbaškoj provenijenciji HDZ-a, no podmetanje je izvedeno dozlaboga primitivno.

BrozovićMožete li zamisliti da je jezikoslovac velikoga formata poput Brozovića sastavio sljedeći tekst za tadanju Službu državne sigurnosti: „Ova trojica (Jonke, Frangeš, Brandt, op.) su najzaslužniji za nastanak Deklaracije. Njihovo držanje pred partijom, smatram da je školski primjer Jonkea, koji, toboš, nije učestvovao u komisiji za donošenje Deklaracije…“ Brozović naravno nikada ne bi napisao „toboš“, a ne bi mu se vjerojatno omaknuo ni glagol „učestvovati“, niti bi riječ „partija“ neoprezno napisao malim slovom. Sintaksa također pokazuje da je riječ o bezočnoj krivotvorini. I tako je cijeli inače koristan jutarnji prilog o Deklaraciji, zagađen tendencioznom podmetanjem i blaćenjem uspomene na čovjeka koji je bio najčvršći oslonac dr. Franje Tuđmana u najsloženijim danima rađanja hrvatskoga preporoda.

Kada se otvore svi arhivi, sve će biti razvidno. No, u svezi s Brozovićem još nešto: postoji mnoštvo njegovih zapisa i neobjavljenih napisa, nacrta i inih tekstova, koje bi trebalo srediti i predati Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ili treba još dugo čekati. Pa tek je neki dan predana Akademiji ostavština Tresića Pavičića koji je kao narodni zastupnik putovao preko oceana u posjet hrvatskim iseljenicima, a podignuo sebi i književni spomenik opsežnim epom „Gvozdansko“, koji kao da ne postoji u kolektivnom sjećanju, kao što je donedavno i sama legendarna utvrda Gvozdansko bila nepoznat pojam, a postala prisnijim zahvaljujući naporima i knjizi Damira Borovčaka.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari