Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčev “bilten” je zlusutan napad na hrvatski narod u cjelini

Objavljeno

na

Situacija u Hrvatskoj više nije zimogrozna, nije čak ni jako grozna, raste proizvodnja, raste izvoz, rastu cijene, raste prvo proljetno cvijeće, rastu zazubice onih koji prema Hrvatskoj i dalje imaju teritorijalne aspiracije, rastu pupovačke bulletinske drskosti u potpunom skladu s četničkom beogradskom politikom, raste zabrinutost u svezi Europe s četiri brzine i jednom putnom, petom, kojom Hrvatska u skoroj budućnosti može otputovati ondje gdje je bila ako ne bude pametna, odlučna i dobro naoružana, ako se napokon oslobodi jugoslavenskoga smeća u pravosuđu, diplomaciji i kojegdje drugdje, primjerice u kulturi koja je genetski modificirana u olovnom dobu komunizma pa je takva rasla na kulturnim poljima i nastavila rasti do dana današnjeg, nadvisujući i zagađujući baštinske usjeve, skrivajući plodove originalno hrvatske (književnost) i ne dopuštajući da izrastu autohtoni plodovi (film, s nekim iznimkama).

Projugoslavenski kulturni djelatnici imaju i dalje premoć, pa i utjecaj na zbunjene političare koji u Hrvatskom saboru minutom šutnje odaju počast jugoslavenskom provokatoru Matvejeviću, ali nisu to učinili kada je ne tako davno umro Slobodan Novak. Da ne govorim o tome kako je na vječni put ispraćen Ranko Marinković u doba divljanja crvenih početkom stoljeća, opijenih povratkom na vlast.

Budimir LončarNo, da se vratim na početak prošloga tjedna kada su moji prijatelji Bugari slavili svoj dan u Dvercima, a šarmantna veleposlanica Tanja Dimitrova ponovila neke općepoznate ali mnogima općenepoznate stvari o bugarskoj povijesti, recimo da je Sofija drugi po redu najstariji grad u Europi. Primanje u ugodnoj atmosferi kao i obično, s ponekom neugodnom osobom kao što je mumificirani Budimir Lončar koji se po tko zna kojim protokolima pojavljuje na ama baš svim sličnim događajima, a posebno kulturnim. I to je slika današnje zbunjene Hrvatske, koja među „uglednike“ svrstava i one koji su u najtežim godinama radili protiv nje, uspjeli inscenirati embargo na uvoz oružja nakon što je Račan predao oružje teritorijalne obrane jugoslavenskoj armiji, pa su prvi hrvatski dragovoljci imali lovačko oružje i streljiva za jedan dan. Takav Lončar prodaje lonce hibridnoga jugoslavenstva i danas, ako ne izravno, onda putem svojih diplomata koji i nadalje drže ključna „hrvatska“ veleposlanstva po svijetu, a nikako da ih se makne, premda i predsjednica države oko te blasfemije već pomalo gubi živce.

O Kolindi Grabar Kitarović želim reći nekoliko riječi, jer je udbaško-orjunaška besmrtna mreža očito uzela predsjednicu „u postupak“ i pokušava ju na svaki način demonizirati u javnosti, u čemu i naručene ankete imaju ulogu. Mi koji to vidimo i znamo metode, moramo predsjednicu uzeti u zaštitu, jer je sve što joj se prigovara i što joj se podmeće, samo priprema topovske paljbe za doduše daleke, ali ne predaleke predsjedničke izbore i snove o nekim novim mesićima i josipovićima koji bi vratili stvari na svoje mjesto, u mračnih desetljeće i pol početka stoljeća. Činjenica je da Kolinda do sada nije napravila ni jedan ozbiljni gaf, da nije postala fikus na Pantovčaku nego koristi sve ovlasti koje ima, a među njima je i skladno funkcioniranje države, kao i vrhovništvo nad hrvatskim oružanim snagama – u čemu nije diletantica nego naprotiv. Razumije sve opasnosti koje se nadvijaju nad Hrvatsku. Njezine su procjene o mogućim prijetnjama iz okružja posve točne i izrečene na vrijeme, a vrijeme ih samo potvrđuje. Njezino rezolutno odbijanje optužaba da u Hrvatskoj vrije neki fašizam ili slično zlo, djeluje ljekovito u histeriji koju su izazvali neprijatelji hrvatske države. Njezini zadnji govori u Pakracu, Vukovaru i Požegi trn su u oku renesansi četništva i orjune u Hrvatskoj – suptilno je Pakracu povezala četnike koji su ubijali u srpskoj agresiji devedestih sa zvjerstvima četnika u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Vukovaru je zatražila da se napokon procesuiraju zvijeri koje još slobodno šeću gradom, zločinci koje Vukovarci znaju imenom i prezimenom, u Požegi je dala krila hrvatskoj mladosti koja želi nastaviti tradiciju tijumfalne Hrvatske vojske, za razliku od njezinih prethodnika koji su tu fascinantnu vojsku pokušali i gotovo uspjeli uništiti.

Takva Kolinda GK našla se, prirodom stvari, na uvodnim stranicama Pupovčeva bulletina pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2016.“ Bulletin (baš tako, ne bilten, da se Vlasi ne dosjete), vrlo je zanimljivo štivo, pisano prilično korektnim hrvatskim jezikom, osim što ne poznaje hrvatske nazive za mjesece u godini, užasnih dvanaest mjeseci od januara do decembra kada su U-groženi pupovčani doživljavali neopisive grozote, a posebno Pupovac koji se predstavlja kao djevičanski nevino maslinovo ulje s pripadajućom grančicom, ter se snebiva kada na njegove provokacije netko i odgovori. U bulletinu bulazni o ugroženosti, a u svezi s Kolindom spominje svoje pismo predsjednici, na koje je dobio „iznenađujući odgovor“ – da, naime sam sa svojom klateži najviše pridonosi ionako nepopularnoj slici svoje družbe jer iritira i vrijeđa hrvatski narod. Opazio je Pupovec s isto tako velikim iznenađenjem, da je SOA razumjela kako jača velikosrpski i četnički ekstremizam. Pa ni Vlada nije bez grijeha, revizionistička je i izjednačava „socijalističku“ (komunizma nije bilo) Jugoslaviju i NDH, ni Milanovićeva nije bila bolje jer je njezin predsjednik nazvao Srbiju šakom jada, Hrvatski sabor je na istoj pruzi budući da je opet pristao biti pokroviteljem nad Bleiburgom, a u njemu sjede… dalje se nabraja tko sve sjedi.

Ja sam za tu umotvorinu Pupovca i njegovih doglavnika čuo, kao i drugi, ali me tekst nije zanimao budući da imam pametnija posla. No upozorili su me da se u „historijskom revizionizmu“ odnosno histerijskom opširnom tekstu spominje i Hrvatsko kulturno vijeće, pa i Hrvatsko slovo, čak i mene osobno, pa i HNIP čiji sam također član, a u bullitenu se to novinarsko društvo naziva nacionalističkim udruženjem. Pa sam preko volje ipak pročitao, da vidim u kakvom sam društvu, vidio koji se sve portali spominju, koje televizije od Osijeka preko Vinkovaca do Jadrana, ali je i HRT okrznut I tako dalje.

Osobnih imena i prezimena ima zasigurno oko pedeset, što podsjeća na popis u progonu hrvatskih proljećara, a nađe se i poneki biskup. Njima nasuprot su imena i prezimena jadnih progonjenih ljudi, poput Šerbedžije, Frljića, Pusića i sličnih. Zanimljivo štivo, rekoh, pa sam tako našao i Čedomira Višnjića koji je valjda opet trebao biti arbitar elegancije u Ministarstvu kulture kao nekada pod Biškupićem, ali je to onemogućio Ivica Panžda Orkan koji o Čedomiru znade više od mene, pa je crno na bijelo izrekao spoznaju o Višnjiću, dobivenu od zarobljenog terorista Papića iz Donjih Dubrava.

Nisam već dugo bio u kontaktu s Orkanom, ali ću biti uskoro, da saznam kako je to terorist Papić želio govoriti baš o Višnjiću, zašto mu je taj bio toliko važan. Istoga Višnjića su crveni probali progurati u upravni odbor Nazorovog instituta za proučavanje Domovinskoga rata (!), ali se dogodilo nešto zagonetno – Čedomir je hitno povučen. Odabrao je krivi institut, valjda su ondje o njemu nešto znali što ja ne znam. Nisam već dugo bio u kontaktu s Nazorom, ali ću uskoro biti. Ta mračna priča se napokon mora obznaniti hrvatskoj javnosti u cijelosti, posebno zato jer je Višnjić godinama drmao Ministarstvom kulture gdje su mu bili prepušteni hrvatski književnici i recentna hrvatska književnost, pa je mogao dijeliti novac svojim simpatizerima, a odbijati one kao što sam ja (roman „Kolarovi“). A ja sam ne samo solidan pisac nego i jedan od deset ljudi koji su prekinuli hrvatsku šutnju u veljači 1989., bez čega ne bi bilo pokreta koji je doveo do stvaranja samostalne hrvatske države, u kojoj je petnaest godina poslije neki velikosrpski provokator (u najmanju ruku) meni uskratio hrvatski javni novac. Jesam zlopamtilo, ma naravno, a čim napišem scenarij na kojemu radim, posvetit ću se kompletiranju priče o Višnjiću, na koju me je neoprezno opet podsjetio upravo Pupovčev memorandum. I zato, velim, nađe se tu interesantnih podataka, kao što je i onaj u obranu petnaest minuta masakra u Dvoru.

Scenarij o kojemu govorim , pišem na podlozi sjajne knjige Vilima Karlovića „Preživio sam Vukovar i Ovčaru.“ Pa kada je predsjednica u Vukovaru govorila da nema filma o Vukovaru, eto taj bi mogao biti snimljen, potresan do neizdrživosti. Hoće li biti? Eh, to je već druga priča, odnosno ista, stara.

Memorandum A glede protuhrvatskog pamlfeta „Historijski revizionizam…“ još ovo: pamflet je izvan svake sumnje razrada srbijanskoga Memoranduma 2, usmjerena na destablizaciju hrvatske države i hrvatske vlasti, pisan ne toliko zbog hrvatske javnosti koja takve bljezgarije s prijezirom odbacuje – kao i onaj dio srpske manjine koji Pupovca ne može smisliti – nego kao opanačko opanjkavanje Hrvatske u Europi i preko bare. Pa kada još malo natoči pučka Lora, kada raspire projugoslavenski mediji – eto oštrih opomena iz raznih središta moći, eto povika da su manjine u Hrvatskoj ugrožene. Ako ta središta moći iz opreza ipak prvo upitaju hrvatske veleposlanike je li u Hrvatskoj zbilja tako strašno, oni vjerojatno vele: „Ma još je i gore!“ Što na to kažu moji prijatelji Bugari, primjerice. Pitam ih jesu li ugroženi, a oni mi kažu da ih ne zafrkavam.

No, svi koji imaju dugo sjećanje trebali bi upozoriti i mladež koja se rodila poslije Domovinskoga rata i starež koja je pomalo dementna, da stvaranje popisa kao što je ovaj Pupovčev nije bezazleno. Popise su (to jest spiskove) radili komunisti prije ulaska u gradove i sela 1945. i ponegdje godinu prije, a tada su već u njihovim krvoločnim redovima bili i četnici na vrijeme preodjeveni u partizane, radili su spiskove i 1970. i 1971., stvarali popise i 1990., pa i koju godinu prije, a znamo kako je na temelju „spiskova“ završavalo i kako bi i devedesetih završilo da hrvatski branitelji nisu pokazali, citiram, otpornu snagu hrvatskoga naroda. Pupovčev popis „komiteta pedesetorice“ iz 2016. je zlosutan napad na hrvatski narod u cjelini, kao što kronično čine i njegove „Novosti“ kojima u najmanju ruku treba uskratiti financiranje hrvatskim novcem, a DORH (kakav jest da jest) treba pročešljati Pupovčeve poslove. Takav DORH-ov bulletin uz asistenciju državne revizije, pokazat će vjerojatno o čemu se tu sve radi, pa donijeti i „spisak“ beogradskih i moskovskih sponzora. Jer pupovečka drskost i nepatvorena mržnja nisu bez geostrateške podloge. Nemojmo se zavaravati: planovi postoje, čeka se samo trenutak velike nestabilnosti pa možda i rasapa EU, računa se na trumpovsku (za sada) nevoljkost da se upušta u europsku starinu, a posebno ne u jugoistočna pitanja. Neuspjeli državni udar u Crnoj Gori bio je tek jedva izbjegnuti početak sastavljanja jugoslavenskoga kostura i vraćanja drugoga oka u glavi, za početak.

A glede fašizma: taj je pojam kao uvrjeda toliko potrošen da je postao ispraznim. Dok ovo pišem, slušam kako Erdogan Nizozemce naziva fašistima i nacistima. Zbilja nisko, premda se Nizozemcima može štošta pripisati, primjerice nečinjenje u doba srpskog i srbijanskog fašističkog zločinačkog divljanja u Podrinju (Srebrenica), koje također ima poveznicu sa Drugim svjetskim ratom. Oni koji su se doista opirali i oprli srpskoj agresiji (i u nekom dijelovima BiH poslije muslimanskoj), godinama čame u istoj Nizozemskoj. Hrvati. A sada oba „većinska“ naroda pišu još i nove optužnice, zajedno, bratski, za Kupres. A Kupres je drugi hrvatski Velebit.

Deklaracija

DeklaracijaJedan od popisa koje sam preskočio, jest onaj o „licima“ koji su sudjelovali u oblikovanju „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ 1967. Jutarnji list je u nedjelju na nekoliko stranica objavio tekst o deklaraciji i sudionicima, iz pera meni slabo poznatog povjesničara Wollfyja Krasića, a ponavlja sve one verzije i diverzije koje su mi iz prve ruke poznate, a jugoslavenskim obavještajnim službama bijahu uglavnom nepoznate, premda su slutile koja „lica“ stoje iza zamisli o skandaloznoj izjavi uperenoj protiv jezičnog bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda. Štoviše, i sama ta „lica“ se nakon mnogih desetljeća nisu mogla uvijek složiti o tijeku zbivanja i sudionika. Velim, ništa novo, ali korisno za mlađe, i ne bih se osvrtao da u okvir napisa nije izvučena drska laž o Daliboru Brozoviću kao suradniku Udbe (to jest SDS-a). Nadnaslov: Tuđmanov vjerni suradnik kodnog imena „Forum“, naslov: „Dalibor Brozović je dostavljao najintimnije podatke o intelektualcima.“ Namjera je, naravno, ponoviti tezu o udbaškoj provenijenciji HDZ-a, no podmetanje je izvedeno dozlaboga primitivno.

BrozovićMožete li zamisliti da je jezikoslovac velikoga formata poput Brozovića sastavio sljedeći tekst za tadanju Službu državne sigurnosti: „Ova trojica (Jonke, Frangeš, Brandt, op.) su najzaslužniji za nastanak Deklaracije. Njihovo držanje pred partijom, smatram da je školski primjer Jonkea, koji, toboš, nije učestvovao u komisiji za donošenje Deklaracije…“ Brozović naravno nikada ne bi napisao „toboš“, a ne bi mu se vjerojatno omaknuo ni glagol „učestvovati“, niti bi riječ „partija“ neoprezno napisao malim slovom. Sintaksa također pokazuje da je riječ o bezočnoj krivotvorini. I tako je cijeli inače koristan jutarnji prilog o Deklaraciji, zagađen tendencioznom podmetanjem i blaćenjem uspomene na čovjeka koji je bio najčvršći oslonac dr. Franje Tuđmana u najsloženijim danima rađanja hrvatskoga preporoda.

Kada se otvore svi arhivi, sve će biti razvidno. No, u svezi s Brozovićem još nešto: postoji mnoštvo njegovih zapisa i neobjavljenih napisa, nacrta i inih tekstova, koje bi trebalo srediti i predati Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ili treba još dugo čekati. Pa tek je neki dan predana Akademiji ostavština Tresića Pavičića koji je kao narodni zastupnik putovao preko oceana u posjet hrvatskim iseljenicima, a podignuo sebi i književni spomenik opsežnim epom „Gvozdansko“, koji kao da ne postoji u kolektivnom sjećanju, kao što je donedavno i sama legendarna utvrda Gvozdansko bila nepoznat pojam, a postala prisnijim zahvaljujući naporima i knjizi Damira Borovčaka.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru

Objavljeno

na

Objavio

Nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci…

Iako je Slaven Letica još davno objavio knjigu pod naslovom Četvrta Jugoslavija, do sada su ipak postojale tek dvije, ali nisu nikakvi paranoici oni koji se pribojavaju ”treće Jugoslavije” niti plove u omaglici iluzija bez ikakve osnove oni koji je priželjkuju. Ona već dugo nije tabu tema ni paranoidna fikcija pokojnog Tuđmana, nego o njoj na ovaj ili onaj govore i pišu brojni akteri javnog života na – kako njezini pritajeni ili javni podržavatelji kažu – ovim prostorima. Sve ti podržavatelji s onom specifičnom toplinom oko srca dočekuju vijesti poput ove: ”U crnogorskom glavnom gradu u petak je formiran Podgorički klub, neformalno tijelo koje čine bivši predsjednici i premijeri zemalja regije bivše Jugoslavije. Klub ima ambiciju pridonijeti razvoju dobrosusjedstva, regionalne suradnje i afirmacije same regije” (tportal.hr, 01.02. 2019.). ”Afirmacije regije” samo je eufemizam za afirmaciju Jugoslavije, a na tomu se posljednjih godina radi na veliko.

Ali nema Jugoslavije bez zgažene i ucijenjene Hrvatske, bez Hrvatske kojoj su začepljena usta i navučena luđačka košulja. Kad već nije išlo u ratu, Hrvatsku se slama u miru. U taj posao upregnute su brojne institucije, stranke, udruge i pojedinci. Običan čovjek nije ni svjestan zamašnosti tog projekta gušenja hrvatske samosvijesti radi uspostave ”treće Jugoslavije”, kako god se ona formalno zvala i kakav god formalni okvir imala. Pogledamo li pozornije bilo koji segment hrvatske zbilje, vidjet ćemo neku natruhu tog protuhrvatskog nastojanja, trag zaraze. Pokušat ću na nekoliko nasumce izabranih i s idejom Jugoslavije naoko nepovezanih primjera pokazati da je tomu tako.

Izvjesni Haris Ljevo u tekstu ”Zašto u Hrvatskoj cvjeta neofašizam: Bušićev put od teroriste do heroja”, želeći dokazati kako Kolinda Grabar Kitarović nije bila u pravu kada je svojedobno natuknula o opasnosti od potencijalnih islamskih terorista u susjedne države, piše: ”Kada zlonamjerno želite ocrniti jednu zemlju ili narod, u tom slučaju je narativ daleko važniji od činjenica, što je zvanična Hrvatska pokazala i u ovom slučaju. Međutim, ukoliko umjesto narativa osnov za priču uzmemo činjenice, onda možemo vrlo jasno vidjeti kako s terorizmom mnogo više veze ima zvanična Hrvatska od BiH” (vijesti.ba, 10.02. 2019.). Svoj zaključak da je Hrvatska bliža terorizmu od BiH Ljevo izvodi iz prikazivanja predstave ”Tko je ubio Zvonka Bušića”, i to isti dan kada cijela Bosna strepi od poludjelog mudžahedina, a u medijima čitamo naslove poput sljedećih: ”Cijela BiH traži ludog i opasnog višestrukog ubojicu: Sinoć je ubio policajca”, ”Poremećenom mudžahedinu ovo je treće ubojstvo. U kući mu našli hrpu eksploziva”, ”Ovo je poremećeni mudžahedin koji je jutros upucao i izbo čovjeka u BiH” itd.

Mogli bismo odmahnuti rukom, koga briga što lupeta tamo neki Ljevo, ali se Ljevo svoju konstrukciju podupire citatima svojih hrvatskih sudrugova, pa tako citira Tomislava Klauškog koji je također dobio napadaj moralne panike zbog predstave o Bušiću: “Time se javnosti, a naročito mladim generacijama, šalje poruka o idealu hrvatskog domoljuba. Kao i o tome da su svi zločini opravdani ako se čine u ime hrvatstva. I u terorističkim aktima, i u Domovinskom ratu, ali i u korupciji i kriminalu. Sve je legitimno ako se čini s Hrvatskom na usnama.” Zanimljivo je kako tipovi poput Klauškog, Ljeve i sličnih bez trunke oklijevanja Bušićev čin izjednačavaju ne samo sa terorizmom nego i sa ”svim zločinima” navodeći dalje zločine u ratu, korupciju i kriminal… Ponekad kad sam zlovoljan i rezigniran, bude mi žao pokojnog prijatelja što je cijeli život žrtvovao za narod koji u vlastitoj državi šutke podnosi da se o njemu pišu ovakve gadosti. No, kada stvari sagledamo racionalno, jasno je da legenda o Bušiću mora umrijeti da bi Jugoslavija oživjela.

Gledam na Valentinovo prijenos sjednice Sabora. Dame, kojima kiretaža odavno ne prijeti ni u teoriji, dramatičnim glasom čitaju iskaze žena koje su preživjele strahote kiretaže u hrvatskim bolnicama. Čovjek bi pomislio da to nisu bolnice već mučilišta. Inače, taj sustavni napad na hrvatsko zdravstvo, koje je unatoč svemu još uvijek na solidnoj razini, nije potaknut željom da se usluga unaprijedi, nego je smišljeni pritisak da sustav što prije kolabira, to jest da država zapadne u stanje kaosa kako bi se stekli uvjeti da na ruševinama Hrvatske nastane nešto drugo. Međutim, nikada te za ženska prava silno zabrinute i rodno osviještene gospođe, ako je još dopušteno tako ih zvati, nisu čitale iskaze silovanih Vukovarki niti su se na bilo koji način solidarizirale s njima. A i kako bi kada su Vukovarke silovane pod petokrakom pod kojom vrle borkinje za ljudska prava još uvijek rado stupaju.

Ljevin zemljak Tarik Filipović neki dan u kvizu Potjera na pitanje tko je od trojice diktatora na vlast došao demokratskim putem – u ponudi su bili, čini mi se, Staljin, Hitler i Pol Pot – komentirao riječima: ”Da, Hitler, malo čudno, ali vidimo da u posljednje vrijeme u mnogim zemljama…” Mudro se zaustavio prije nego što je s Hitlerom usporedio možda Orbana, Trumpa, Salvinija ili Kaczynskog. A ljudi poput Filipovića utjelovljenje su mainstreama, iz njihovih usta teče kvintesencija srednjostrujaške misli u narodne uši. I da vodi još tri kviza iz Tarikovih usta nikada ne bi izašlo ništa politički nekorektno, zato i jest znakovito da ga nacionalna osviještenost asocira na Hitlera. Nacionalno se hoće učiniti nedopustivim, izjednačiti s nacizmom, a Tarik je čovjek izoštrenog sluha za takve stvari. Mora biti ako želi sačuvati popularnost i status na televiziji.

Za kraj. U Podgoričkom klubu kažu da se neće baviti poviješću, nego budućnošću. Toga si treba bojati: da se namjeravaju baviti poviješću, moglo bi ih se nazvati tek povjesničarima amaterima i nostalgičarima, ali ovako su opasni.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zbunjeni suverenisti ili ćatine ćate?

Objavljeno

na

Objavio

Jesu li saborski zastupnici Hasanbegović i Zekanović istinska jezgra hrvatskih suverenista koja će se etablirati na predstojećim europarlamentarnim izborima ili su Plenkovićevi spavači na desnici, ćatine ćate, koje se aktiviraju u kritičnim situacijama kada treba spašavati vladajuću većinu, pitanje je koje ovog tjedna visi u zraku.

Neobična situacija dogodila se prekjučer u Saboru prilikom izglasavanja izmjena Zakona o privatizaciji Ine.

Nakon što je Davor Bernardić pozvao kolege iz opozicije da napuste sabornicu, svi oporbenjaci su izašli, osim dvojice, Hasanbegovića i Zekanovića. Glasovanje je održano s minimalnim kvorumom od 76 zastupnika. Od toga su 74 zastupnika bilo za, a spomenuta dvojica protiv.

Ishod je bizaran. Glasuješ protiv, ali samim tim glasovanjem podržavaš opciju “za”, točnije, omogućuješ joj kvorum i, u konačnici, pobjedu. Da je samo jedan od njih dvojice izašao, izmjena zakona bi pala zbog nedostatka kvoruma.

Na pitanje zašto je ostao u sabornici, Hasanbegović je odgovorio: “Bernardić je ovo izveo na svoju ruku… Nisam ni shvatio što se događa…”, dok je Zekanović izjavio kako mu je žao što nije napustio sabornicu i tvrdi kako bi to učinio da je “znao da neće biti dovoljno ruku”, piše Nino Raspudić / Večernji list

No poslije glasanja nema kajanja. Što se iz svega navedenog može zaključiti? Jesu li, kao što ih neki već optužuju, zastupnici Hasanbegović i Zekanović spavači HDZ-a, dude varalice za povodljivo desno biračko tijelo, koji će u trenutku kada dođe stani-padni uvijek glasovati za HDZ, time i za vladavinu HNS-a, Pupovca i svega drugog što uz to ide?

Ili su smušenjaci koji su slučajno ostali u Saboru i nisu shvatili da time održavaju kvorum i omogućuju donošenje zakona kojem se tobože protive?

Ako pretpostavimo da jeste tako, sljedeće pitanje bilo bi zašto se vladajuća većina urušila i zašto su morali potegnuti zadnje osigurače, spavače na “suverenističkoj desnici”? Zašto neki članovi vladajuće većine nisu došli na glasovanje?

Zašto nije glasovao Milorad Pupovac, a jeste Furio Radin? Možda je u općoj pregrijanoj atmosferi hitio izbjeći teret optužbi kako privilegirano izabrani Srbin predaje Inu strancima. Već kruži šala kako je Pupovac ispao veći hrvatski suverenist od Hasanbegovića i Zekanovića. Nadalje, zašto na glasovanju, primjerice, nije bila Milanka Opačić, a jeste Marija Puh?

Je li riječ o Bandićevom cimanju većine, o podsjetniku HDZ-u da ih drži na uzici i da im u svakom trenutku može srušiti većinu? Ili su se neki zastupnici osobno suzdržali zbog vlastite političke budućnosti, poput Darinka Dumbovića, koji je iz šeste izborne jedinice u kojoj se nalazi sisačka rafinerija, pa možda razmišlja – ako se sutra stvari oko Ine na terenu zakompliciraju, kako ću izaći glasačima na oči? Ili je sve skupa plod slučajnosti i trenutnog nemara onoga koji ih okuplja u većinski glasački zbor?

Tomislav Saucha je, naravno, bio prisutan i glasovao za. On je HDZ-ova najsigurnija ruka, u podne i u ponoć mogu biti sigurni da će biti u sabornici kad god im zatreba. Ako je Franjo Tuđman imao broj 1, Sauchi bi trebali dati nultu iskaznicu HDZ-a, toliko je odan toj stranci. Ljudima bi, u pravilu, trebalo vjerovati na riječ. Možda su se Hasanbegović i Zekanović stvarno zabunili.

No, nije im prvi put. Kad je u svibnju 2017. krenula operacija preslagivanja, preciznije – najveće prevare glasača u povijesti hrvatskog Sabora, glasovali su protiv opoziva ministra Marića i time de facto HDZ-u omogućili sljedeći korak trženja vlasti s HNS-om, Pupovcem, Sauchom i ostalima.

Ili je tu Hasanbegović ispao naivan, jer su ga u sljedećem koraku izbacili iz HDZ-a, ili su ispali naivni oni koju su vjerovali da je postao stvarna oporba. Nakon kvorumašenja u srijedu uslijedile su optužbe kako prijetvorno skuplja dio nezadovoljnog HDZ-ovog biračkog tijela, e da bi u prvoj situaciji kad je vladajućima neočekivano zagustilo, pristao održavati im kvorum, zajedno sa Zekanovićem.

Nezgodno je za samoproglašene suvereniste kada u očima javnosti ispadnu ćatine ćate. Njihove prve izjave o zbunjenosti i nehotičnoj pogreški odudaraju od onoga što su govorili kasnije, kada su tvrdili kako nisu htjeli biti dio igrokaza SDP-a, koji je s HDZ-om suodgovoran za stanje s Inom, što stoji, ali onda su trebali izaći iz sabornice i prije Bernardića. Nekad se čovjek zapita postoji li itko na hrvatskoj političkoj sceni tko je neupitna oporba vladajućoj oligarhiji, tko s njima nije koalirao ili ih podržavao, uključujući i SDP, od Istanbulske konvencije do sprječavanja referenduma o promjeni izbornog zakona?

Uglavnom, tri mjeseca prije europarlamentarnih izbora, dva zastupnika za koje se špekulira da će ići zajedno, zabila su spektakularan autogol, ono što se nekada zvalo eurogol, ali samima sebi.

Ostaje im stigma da su Plenkovićevo desno krilo koje će se teško otarasiti. Nad ekipom oko Hrasta odranije visi sumnja da je njihovo prikupljanje potpisa za referendum o Istanbulskoj konvenciji bio svjesno ometanje važnije referendumske inicijative za promjenu izbornog zakona, kojoj su razbili frontu volontera zapaljivim partikularnim pitanjem, umjesto da je fokus ostao na temeljnom problemu, promjeni izbornog zakona, što bi onemogućilo ubuduće da se donose važne odluke bez potrebnog legitimiteta.

U prijelomnom trenutku omogućiš Plenkoviću opstanak na vlasti kroz koaliciju s HNS-om, a onda radiš partikularni referendum protiv onoga što takva vlast radi, umjesto da se stvar mijenja iz temelja.

I kada nisu bili HDZ-ovi spavači, tzv. desne opcije u Hrvatskoj do sada su imale malo što za ponuditi – uglavnom su se svodili na čudan splet primitivizma, sitne korupcije, fetišističkog simboličkog vezivanje uz poražene i moralno kompromitirane opcije, iscrpljivanje javnosti besmislenim raspravama o pozdravima i simbolima dok se u stvarnosti razvaljuju zadnji ostaci istinske suverenosti.

Od starih emigranata u Kanadi sam davno čuo važan poučak – čim je netko puno “ustašovao” znali smo da je udbaš. Danas su takvi ili u službi vladajuće oligarhije koja rastače državu, kao desni osigurač, ili su korisne budale, ako to rade nesvjesno. U svakom slučaju reduciraju prostor za istinsku, ozbiljnu suverenističku opciju.

U Europi su tendencije potpuno drugačije. Zadnje predizborne ankete na razini cijele EU pokazuju kako će talijanska Liga postati pojedinačno najjača stranka u Europskom parlamentu, očekuje se da će imati više zastupnika od njemačke CDU. Više od dvije trećine zastupnika iz Italije bit će iz redova stranka koje simpatizeri nazivaju suverenistima, a protivnici eurofobnim populistima.

U Francuskoj stranka Marine Le Pen dobiva dva postotka više od Macronove, Orbanov Fidesz u Mađarskoj sam osvaja pedeset posto, Kaczynskijev Pis u Poljskoj više 40%.

Kod nas, pak, oni koji se javno busaju u prsa kao veliki suverenisti i bore za mršavi prelazak praga, u međuvremenu spašavaju izmjene zakona koje omogućavaju definitivnu prodaju najveće energetske tvrtke tako što kao panjevi ostaju u Saboru glasujući rukom protiv, a guzicom za, a onda takvo spašavanje kvoruma objašnjavaju zbunjenošću. Mi smo, izgleda, uvijek mimo svijeta i trendova.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Zekanović: Bio sam protiv Zakona o Ini, ali sam pogriješio što sam sačuvao kvorum vladajućima

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari