Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčev “bilten” je zlusutan napad na hrvatski narod u cjelini

Objavljeno

na

Situacija u Hrvatskoj više nije zimogrozna, nije čak ni jako grozna, raste proizvodnja, raste izvoz, rastu cijene, raste prvo proljetno cvijeće, rastu zazubice onih koji prema Hrvatskoj i dalje imaju teritorijalne aspiracije, rastu pupovačke bulletinske drskosti u potpunom skladu s četničkom beogradskom politikom, raste zabrinutost u svezi Europe s četiri brzine i jednom putnom, petom, kojom Hrvatska u skoroj budućnosti može otputovati ondje gdje je bila ako ne bude pametna, odlučna i dobro naoružana, ako se napokon oslobodi jugoslavenskoga smeća u pravosuđu, diplomaciji i kojegdje drugdje, primjerice u kulturi koja je genetski modificirana u olovnom dobu komunizma pa je takva rasla na kulturnim poljima i nastavila rasti do dana današnjeg, nadvisujući i zagađujući baštinske usjeve, skrivajući plodove originalno hrvatske (književnost) i ne dopuštajući da izrastu autohtoni plodovi (film, s nekim iznimkama).

Projugoslavenski kulturni djelatnici imaju i dalje premoć, pa i utjecaj na zbunjene političare koji u Hrvatskom saboru minutom šutnje odaju počast jugoslavenskom provokatoru Matvejeviću, ali nisu to učinili kada je ne tako davno umro Slobodan Novak. Da ne govorim o tome kako je na vječni put ispraćen Ranko Marinković u doba divljanja crvenih početkom stoljeća, opijenih povratkom na vlast.

Budimir LončarNo, da se vratim na početak prošloga tjedna kada su moji prijatelji Bugari slavili svoj dan u Dvercima, a šarmantna veleposlanica Tanja Dimitrova ponovila neke općepoznate ali mnogima općenepoznate stvari o bugarskoj povijesti, recimo da je Sofija drugi po redu najstariji grad u Europi. Primanje u ugodnoj atmosferi kao i obično, s ponekom neugodnom osobom kao što je mumificirani Budimir Lončar koji se po tko zna kojim protokolima pojavljuje na ama baš svim sličnim događajima, a posebno kulturnim. I to je slika današnje zbunjene Hrvatske, koja među „uglednike“ svrstava i one koji su u najtežim godinama radili protiv nje, uspjeli inscenirati embargo na uvoz oružja nakon što je Račan predao oružje teritorijalne obrane jugoslavenskoj armiji, pa su prvi hrvatski dragovoljci imali lovačko oružje i streljiva za jedan dan. Takav Lončar prodaje lonce hibridnoga jugoslavenstva i danas, ako ne izravno, onda putem svojih diplomata koji i nadalje drže ključna „hrvatska“ veleposlanstva po svijetu, a nikako da ih se makne, premda i predsjednica države oko te blasfemije već pomalo gubi živce.

O Kolindi Grabar Kitarović želim reći nekoliko riječi, jer je udbaško-orjunaška besmrtna mreža očito uzela predsjednicu „u postupak“ i pokušava ju na svaki način demonizirati u javnosti, u čemu i naručene ankete imaju ulogu. Mi koji to vidimo i znamo metode, moramo predsjednicu uzeti u zaštitu, jer je sve što joj se prigovara i što joj se podmeće, samo priprema topovske paljbe za doduše daleke, ali ne predaleke predsjedničke izbore i snove o nekim novim mesićima i josipovićima koji bi vratili stvari na svoje mjesto, u mračnih desetljeće i pol početka stoljeća. Činjenica je da Kolinda do sada nije napravila ni jedan ozbiljni gaf, da nije postala fikus na Pantovčaku nego koristi sve ovlasti koje ima, a među njima je i skladno funkcioniranje države, kao i vrhovništvo nad hrvatskim oružanim snagama – u čemu nije diletantica nego naprotiv. Razumije sve opasnosti koje se nadvijaju nad Hrvatsku. Njezine su procjene o mogućim prijetnjama iz okružja posve točne i izrečene na vrijeme, a vrijeme ih samo potvrđuje. Njezino rezolutno odbijanje optužaba da u Hrvatskoj vrije neki fašizam ili slično zlo, djeluje ljekovito u histeriji koju su izazvali neprijatelji hrvatske države. Njezini zadnji govori u Pakracu, Vukovaru i Požegi trn su u oku renesansi četništva i orjune u Hrvatskoj – suptilno je Pakracu povezala četnike koji su ubijali u srpskoj agresiji devedestih sa zvjerstvima četnika u Hrvatskoj u vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Vukovaru je zatražila da se napokon procesuiraju zvijeri koje još slobodno šeću gradom, zločinci koje Vukovarci znaju imenom i prezimenom, u Požegi je dala krila hrvatskoj mladosti koja želi nastaviti tradiciju tijumfalne Hrvatske vojske, za razliku od njezinih prethodnika koji su tu fascinantnu vojsku pokušali i gotovo uspjeli uništiti.

Takva Kolinda GK našla se, prirodom stvari, na uvodnim stranicama Pupovčeva bulletina pod naslovom „Historijski revizionizam, govor mržnje i nasilje prema Srbima u 2016.“ Bulletin (baš tako, ne bilten, da se Vlasi ne dosjete), vrlo je zanimljivo štivo, pisano prilično korektnim hrvatskim jezikom, osim što ne poznaje hrvatske nazive za mjesece u godini, užasnih dvanaest mjeseci od januara do decembra kada su U-groženi pupovčani doživljavali neopisive grozote, a posebno Pupovac koji se predstavlja kao djevičanski nevino maslinovo ulje s pripadajućom grančicom, ter se snebiva kada na njegove provokacije netko i odgovori. U bulletinu bulazni o ugroženosti, a u svezi s Kolindom spominje svoje pismo predsjednici, na koje je dobio „iznenađujući odgovor“ – da, naime sam sa svojom klateži najviše pridonosi ionako nepopularnoj slici svoje družbe jer iritira i vrijeđa hrvatski narod. Opazio je Pupovec s isto tako velikim iznenađenjem, da je SOA razumjela kako jača velikosrpski i četnički ekstremizam. Pa ni Vlada nije bez grijeha, revizionistička je i izjednačava „socijalističku“ (komunizma nije bilo) Jugoslaviju i NDH, ni Milanovićeva nije bila bolje jer je njezin predsjednik nazvao Srbiju šakom jada, Hrvatski sabor je na istoj pruzi budući da je opet pristao biti pokroviteljem nad Bleiburgom, a u njemu sjede… dalje se nabraja tko sve sjedi.

Ja sam za tu umotvorinu Pupovca i njegovih doglavnika čuo, kao i drugi, ali me tekst nije zanimao budući da imam pametnija posla. No upozorili su me da se u „historijskom revizionizmu“ odnosno histerijskom opširnom tekstu spominje i Hrvatsko kulturno vijeće, pa i Hrvatsko slovo, čak i mene osobno, pa i HNIP čiji sam također član, a u bullitenu se to novinarsko društvo naziva nacionalističkim udruženjem. Pa sam preko volje ipak pročitao, da vidim u kakvom sam društvu, vidio koji se sve portali spominju, koje televizije od Osijeka preko Vinkovaca do Jadrana, ali je i HRT okrznut I tako dalje.

Osobnih imena i prezimena ima zasigurno oko pedeset, što podsjeća na popis u progonu hrvatskih proljećara, a nađe se i poneki biskup. Njima nasuprot su imena i prezimena jadnih progonjenih ljudi, poput Šerbedžije, Frljića, Pusića i sličnih. Zanimljivo štivo, rekoh, pa sam tako našao i Čedomira Višnjića koji je valjda opet trebao biti arbitar elegancije u Ministarstvu kulture kao nekada pod Biškupićem, ali je to onemogućio Ivica Panžda Orkan koji o Čedomiru znade više od mene, pa je crno na bijelo izrekao spoznaju o Višnjiću, dobivenu od zarobljenog terorista Papića iz Donjih Dubrava.

Nisam već dugo bio u kontaktu s Orkanom, ali ću biti uskoro, da saznam kako je to terorist Papić želio govoriti baš o Višnjiću, zašto mu je taj bio toliko važan. Istoga Višnjića su crveni probali progurati u upravni odbor Nazorovog instituta za proučavanje Domovinskoga rata (!), ali se dogodilo nešto zagonetno – Čedomir je hitno povučen. Odabrao je krivi institut, valjda su ondje o njemu nešto znali što ja ne znam. Nisam već dugo bio u kontaktu s Nazorom, ali ću uskoro biti. Ta mračna priča se napokon mora obznaniti hrvatskoj javnosti u cijelosti, posebno zato jer je Višnjić godinama drmao Ministarstvom kulture gdje su mu bili prepušteni hrvatski književnici i recentna hrvatska književnost, pa je mogao dijeliti novac svojim simpatizerima, a odbijati one kao što sam ja (roman „Kolarovi“). A ja sam ne samo solidan pisac nego i jedan od deset ljudi koji su prekinuli hrvatsku šutnju u veljači 1989., bez čega ne bi bilo pokreta koji je doveo do stvaranja samostalne hrvatske države, u kojoj je petnaest godina poslije neki velikosrpski provokator (u najmanju ruku) meni uskratio hrvatski javni novac. Jesam zlopamtilo, ma naravno, a čim napišem scenarij na kojemu radim, posvetit ću se kompletiranju priče o Višnjiću, na koju me je neoprezno opet podsjetio upravo Pupovčev memorandum. I zato, velim, nađe se tu interesantnih podataka, kao što je i onaj u obranu petnaest minuta masakra u Dvoru.

Scenarij o kojemu govorim , pišem na podlozi sjajne knjige Vilima Karlovića „Preživio sam Vukovar i Ovčaru.“ Pa kada je predsjednica u Vukovaru govorila da nema filma o Vukovaru, eto taj bi mogao biti snimljen, potresan do neizdrživosti. Hoće li biti? Eh, to je već druga priča, odnosno ista, stara.

Memorandum A glede protuhrvatskog pamlfeta „Historijski revizionizam…“ još ovo: pamflet je izvan svake sumnje razrada srbijanskoga Memoranduma 2, usmjerena na destablizaciju hrvatske države i hrvatske vlasti, pisan ne toliko zbog hrvatske javnosti koja takve bljezgarije s prijezirom odbacuje – kao i onaj dio srpske manjine koji Pupovca ne može smisliti – nego kao opanačko opanjkavanje Hrvatske u Europi i preko bare. Pa kada još malo natoči pučka Lora, kada raspire projugoslavenski mediji – eto oštrih opomena iz raznih središta moći, eto povika da su manjine u Hrvatskoj ugrožene. Ako ta središta moći iz opreza ipak prvo upitaju hrvatske veleposlanike je li u Hrvatskoj zbilja tako strašno, oni vjerojatno vele: „Ma još je i gore!“ Što na to kažu moji prijatelji Bugari, primjerice. Pitam ih jesu li ugroženi, a oni mi kažu da ih ne zafrkavam.

No, svi koji imaju dugo sjećanje trebali bi upozoriti i mladež koja se rodila poslije Domovinskoga rata i starež koja je pomalo dementna, da stvaranje popisa kao što je ovaj Pupovčev nije bezazleno. Popise su (to jest spiskove) radili komunisti prije ulaska u gradove i sela 1945. i ponegdje godinu prije, a tada su već u njihovim krvoločnim redovima bili i četnici na vrijeme preodjeveni u partizane, radili su spiskove i 1970. i 1971., stvarali popise i 1990., pa i koju godinu prije, a znamo kako je na temelju „spiskova“ završavalo i kako bi i devedesetih završilo da hrvatski branitelji nisu pokazali, citiram, otpornu snagu hrvatskoga naroda. Pupovčev popis „komiteta pedesetorice“ iz 2016. je zlosutan napad na hrvatski narod u cjelini, kao što kronično čine i njegove „Novosti“ kojima u najmanju ruku treba uskratiti financiranje hrvatskim novcem, a DORH (kakav jest da jest) treba pročešljati Pupovčeve poslove. Takav DORH-ov bulletin uz asistenciju državne revizije, pokazat će vjerojatno o čemu se tu sve radi, pa donijeti i „spisak“ beogradskih i moskovskih sponzora. Jer pupovečka drskost i nepatvorena mržnja nisu bez geostrateške podloge. Nemojmo se zavaravati: planovi postoje, čeka se samo trenutak velike nestabilnosti pa možda i rasapa EU, računa se na trumpovsku (za sada) nevoljkost da se upušta u europsku starinu, a posebno ne u jugoistočna pitanja. Neuspjeli državni udar u Crnoj Gori bio je tek jedva izbjegnuti početak sastavljanja jugoslavenskoga kostura i vraćanja drugoga oka u glavi, za početak.

A glede fašizma: taj je pojam kao uvrjeda toliko potrošen da je postao ispraznim. Dok ovo pišem, slušam kako Erdogan Nizozemce naziva fašistima i nacistima. Zbilja nisko, premda se Nizozemcima može štošta pripisati, primjerice nečinjenje u doba srpskog i srbijanskog fašističkog zločinačkog divljanja u Podrinju (Srebrenica), koje također ima poveznicu sa Drugim svjetskim ratom. Oni koji su se doista opirali i oprli srpskoj agresiji (i u nekom dijelovima BiH poslije muslimanskoj), godinama čame u istoj Nizozemskoj. Hrvati. A sada oba „većinska“ naroda pišu još i nove optužnice, zajedno, bratski, za Kupres. A Kupres je drugi hrvatski Velebit.

Deklaracija

DeklaracijaJedan od popisa koje sam preskočio, jest onaj o „licima“ koji su sudjelovali u oblikovanju „Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika“ 1967. Jutarnji list je u nedjelju na nekoliko stranica objavio tekst o deklaraciji i sudionicima, iz pera meni slabo poznatog povjesničara Wollfyja Krasića, a ponavlja sve one verzije i diverzije koje su mi iz prve ruke poznate, a jugoslavenskim obavještajnim službama bijahu uglavnom nepoznate, premda su slutile koja „lica“ stoje iza zamisli o skandaloznoj izjavi uperenoj protiv jezičnog bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda. Štoviše, i sama ta „lica“ se nakon mnogih desetljeća nisu mogla uvijek složiti o tijeku zbivanja i sudionika. Velim, ništa novo, ali korisno za mlađe, i ne bih se osvrtao da u okvir napisa nije izvučena drska laž o Daliboru Brozoviću kao suradniku Udbe (to jest SDS-a). Nadnaslov: Tuđmanov vjerni suradnik kodnog imena „Forum“, naslov: „Dalibor Brozović je dostavljao najintimnije podatke o intelektualcima.“ Namjera je, naravno, ponoviti tezu o udbaškoj provenijenciji HDZ-a, no podmetanje je izvedeno dozlaboga primitivno.

BrozovićMožete li zamisliti da je jezikoslovac velikoga formata poput Brozovića sastavio sljedeći tekst za tadanju Službu državne sigurnosti: „Ova trojica (Jonke, Frangeš, Brandt, op.) su najzaslužniji za nastanak Deklaracije. Njihovo držanje pred partijom, smatram da je školski primjer Jonkea, koji, toboš, nije učestvovao u komisiji za donošenje Deklaracije…“ Brozović naravno nikada ne bi napisao „toboš“, a ne bi mu se vjerojatno omaknuo ni glagol „učestvovati“, niti bi riječ „partija“ neoprezno napisao malim slovom. Sintaksa također pokazuje da je riječ o bezočnoj krivotvorini. I tako je cijeli inače koristan jutarnji prilog o Deklaraciji, zagađen tendencioznom podmetanjem i blaćenjem uspomene na čovjeka koji je bio najčvršći oslonac dr. Franje Tuđmana u najsloženijim danima rađanja hrvatskoga preporoda.

Kada se otvore svi arhivi, sve će biti razvidno. No, u svezi s Brozovićem još nešto: postoji mnoštvo njegovih zapisa i neobjavljenih napisa, nacrta i inih tekstova, koje bi trebalo srediti i predati Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti. Ili treba još dugo čekati. Pa tek je neki dan predana Akademiji ostavština Tresića Pavičića koji je kao narodni zastupnik putovao preko oceana u posjet hrvatskim iseljenicima, a podignuo sebi i književni spomenik opsežnim epom „Gvozdansko“, koji kao da ne postoji u kolektivnom sjećanju, kao što je donedavno i sama legendarna utvrda Gvozdansko bila nepoznat pojam, a postala prisnijim zahvaljujući naporima i knjizi Damira Borovčaka.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe

Objavljeno

na

Objavio

  • Ovih je dana u Haagu pravomoćno osuđen Radovan Karadžić: za zločine protiv čovječnosti i genocid u Srebrenici na doživotnu robiju. Osudio ga je Mehanizam. Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju, u nas poznatiji kao Haaški sud, to nije stigao učiniti.

Devet godina, koliko je Karadžić proveo u haaškom pritvoru prije zatvaranja suda krajem 2017., nije bilo dovoljno za okončanje sudskog postupka jednom od najpoznatijih haaških optuženika. Pa je tako umjesto Haaškog suda u završnici morao uskočiti Mehanizam za međunarodne kaznene sudove i preuzeti žalbeni postupak.

Mehanizam bi se opisno mogao nazvati i kao posljednje utočište za najupornije osoblje nekadašnjeg Haaškog suda, za one koji se baš nikako nisu dali potjerati iz Haaga i skinuti se s lijepih UN-ovih plaća.

Ozbiljno lice Radovana Karadžića dok mu je Mehanizam izricao kaznu doživotne robije bio je jedan od rijetkih trenutaka uvjerljivosti i zadovoljštine. Ali bio je to tek trenutak koji ne može nadomjestiti cjelokupnu promašenost Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, i drugih ad hoc međunarodnih sudova za ratne zločine koji su posljednjih godina počeli nicati u Haagu kao gljive poslije kiše.

Ono što se događalo od vremena zločina koje su srpske vojne i civilne strukture pod političkim vodstvom Radovana Karadžića činile nad Hrvatima i Bošnjacima u BiH, do trenutka izricanja kazne doživotnog zatvora zapravo je paradigma odnosa svjetske politike prema zločinu i kazni, odnosa u kojem je pravda prigodna floskula, a međunarodni sudovi politička igračka najmoćnijih ili najzainteresiranijih država.

Odnos međunarodne politike prema Radovanu Karadžiću jedan je od najzornijih primjera te političke uvjetovanosti tzv. međunarodne pravde.

Medijska zvijezda

U vrijeme kad su svjetski mediji dnevno donosili priče o brutalnim srpskim ratnim zločinima i etničkom čišćenju u BiH, Radovan Karadžić nije se skrivao u tajnim i nedostupnim skloništima Tora Bore. On je bio glavna medijska zvijezda međunarodnih mirovnih pregovora u Ženevi, u kojoj je 1993. godine i provodio više vremena nego u svome službenom sjedištu na Palama.

Noću je kockao u casinu “Hiltona”, poslije doručka ga je intervjuirala Christianne Amanpour za CNN, prije večere Martin Bell za BBC, a u međuvremenu je u tom čudnovatom mirovnom procesu pod UN-ovim plaštom i faktički britanskim vodstvom, zajedno s ostalim sudionicima crtao karte, krojio granice, prozivao sve i svakoga za antisrpsku zavjeru.

A kad je gospođi Ljiljani (Karadžić), koju su predstavljali kao prvu damu i humanitarku, hotelski smještaj u “Hiltonu” postao neuvjetan, uselili su se u vilu pokraj Ženevskog jezera, koju su predstavljali kao rezidenciju predsjednika.

Dok još nije bilo Haaškog suda, međunarodna politika tumačila je kako ga ne mogu uhititi i suditi mu jer nema takvog suda. Nakon što je u svibnju 1993. osnovan Haaški sud, tadašnji glavni mirovni meštar lord David Owen optuživao je sud da bi mu mogao uništiti mirovne napore dirne li u doktora Karadžića. I tužiteljstvo ga nije dirnulo.

U međuvremenu je srpska vojska pod Mladićevim vojnim i Karadžićevim političkim vodstvom počinila genocid u Srebrenici. Tek nakon toga ga je i haaško tužiteljstvo dirnulo, zajedno s generalom Ratkom Mladićem, podigavši optužnicu.

Nakon okončanja rata nadzor nad BiH praktički su preuzele postrojbe NATO saveza. Optuženik Karadžić mirno se mimoilazio s njima – jer nisu imali mandat za uhićenje. Kad su dobili mandat, nisu ga koristili za uhićenje Karadžića, nego su se s novim mandatom prvi put iskazali zračnim desantom na obiteljsku kuću i uhićenjem jednog tamburaša iz Viteza (Vlatko Kupreškić).

A pred Karadžićem su se skrivali, da se slučajno ne bi susreli. Kad su ga kao počeli tražiti, Karadžić je navodno netragom nestao. Desetak godina kasnije, u ljeto 2008., uz prigodni performans su ga “otkrili” u Srbiji prerušenog u paradoktora Dragana Dabića. “Otkrile” su ga srbijanske službe koje su ga i skrivale u trenutku kada je američki politički pritisak bio dovoljno snažan da ih motivira na “otkriće”.

Isto bi učinili i pet godina ranije, da je to bio politički prioritet. I nakon toga su mu sudili gotovo dvanaest godina, pred Sudom i pred mehanizmom. U međuvremenu se Republika Srpska učvrstila kao politička činjenica. Međunarodni sudovi su se pokazali kao prigodna maska realpolitike i raj za uhljebe. Kad je već tome tako, draža mi je realpolitika bez maske. A i puno je jeftinija.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Ljubić: Na ‘Uljaniku’ treba uništiti antifašističku kvazi–ekonomiju

Objavljeno

na

Objavio

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti. A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Plenković je konačno izustio ključnu rečenicu –  Gdje su pare?  Koristeći izraz “gdje” zaskočio je Bernardića koji je saborski performans  s minutom šutnje za svoje liderstvo započeo s “di”, ali na pare se svodi.

Tu smo.

No, tko bi morao imati odgovor na to pitanje suočen s problemima Uljanika i tolikim tisućama problema i problemčića koji se valjaju ispod površine Hrvatske i svakoga trenutka bilo gdje mogu eskalirati? Kao vulkani, ili bar gejziri.

I, može li se uz taj odgovor, dobiti i odgovor – zašto se primjeri Uljanika godinama valjaju Hrvatskom i gomilaju svojim pogubnim posljedicama nad hrvatskim narodom?

To je važniji odgovor od ovoga gdje su “pare”, ali nije ga moguće dobiti bez odgovora o sudbini “para”.

Odgovor na “gdje su pare” morao bi imati upravo Plenković, a hrvatski narod bi ga to trebao pitati putem svojih medija, novinara, političara i najrazličitijih institucija koje financira svojim “parama”. I on, Plenković bi morao ponuditi odgovor javno, jasno i glasno, kako sam voli reći “bit ću potpuno jasan” iako nikada nije.

Jer, da ja imam taj odgovor, usprkos razumnim sumnjama, koje polaze od činjenice da je onaj tko je bio najbliži “parama”, tko je upravljalo njima i tko je bio službeno odgovoran za njih vrlo vjerojatno i odgovoran za sudbinu “para”, narod ali i Plenković bi ga dobio iste sekunde.

No, ja nemam policiju, državno odvjetništvo, sudstvo, nemam izvršnu i upravnu moć nad ni jednom institucijom u državi, niti izvaninstitucionalnu infrastrukturu koja bi mogla poslužiti kao alternativa. Ja nisam država, Plenković u ovome trenutku jest.  Ja nemam ni aktivističke potencijale, rekli bi Hasanbegović i Raspudić, nemam Jelenu Veljaču, čak nemam ni Nikolu Grmoju. Iako znam na koja i čija vrata bi trebalo zakucati. I ponijeti lisice za svaki slučaj, onako, nek se nađu kad si već država.

Tolike “pare” o kojima se zna i još više razumno špekulira u nedostatku javno vidljivih i točnih  dokaza, koji posve sigurno postoje ako ih se hoće istražiti i provjeriti, može dobiti, koristiti,upravljati njima i nakon toga nestati samo netko tko nozi naziv – strateški. Jer u Hrvatskoj se taktičare naziva – lopovima. A sve ostale, koji se povezuju s golemim sredstvima i muljažama, strateškim partnerima ili facama, zbog čega i jesmo u problemima ozbiljne naravi. Bojim se da se u tom grmu krije zec Plenkovićeve nemoći, jer kako ćeš ući u obračun s nečim strateškim ili strategijom, zar ne?

Jedan od najvažnijih ljudi koji se nazivaju strateški od kad su zakoračili u suvremenu Hrvatsku, spasilac, partner, suradnik, investitor i što sve ne, je Danko Končar. Teško je iz javno dostupnih podataka kojima se pristojno može vjerovati, dokučivo zašto je i što je u tom čovjeku i svemu oko njega strateško i zašto je on baš strateški, a nije recimo Krešo Beljak ili Ivan Vrdoljak, a činjenica je da zvuči podosta strateškasto i to što je  u sporu s jako popularnom i važnom obitelji Cetinski, što se o njemu šire legende, bilo one negativne bilo pozitivne, s jakim okusom tajanstvenosti kao što i priliči svemu strateškastom, što se pojavljuje oko najvažnijih investicijskih problema u zemlji i uvijek opstaje, iako nitko živ nije vidio jedan jedini razlog toga opstajanja.

Nadam se da se ovdje ne može i nije primjenjivala čuvena špijunska uzrečica – ne smijem ti reći, jer bih te morao ubiti.Valjda nisu izginuli oni koji znaju podatke o strateškosti toga čovjeka.

Dakle, Uljanik je nakon što je dugi niz godina nakon onovremenske “strateške” privatizacije, te “strateškog” usmjerenja, pa “strateeške uzoritosti”, postao – strateški problem. Cijelo to razdoblje djelovanja Uljanik je imao svoje vlasnike, svoj nadzorni odbor, svoju upravu, hijerarhiju odgovornih direktora, imao je i sindikate koji su imali svoje predstavnike u nadzornom odboru ili bar mogućnost uvida u poslovanje brodogradilišta, oko Uljanika je djelovala multikulturalna i proeuropska ideesova vlast, nije bilo nikakvoga fašizma i ustašluka koji bi kvarili idilu poslovnoga uspona, preveniralo se mirnoću zabranom Thompsonovih koncerata i svakoga uznemiravanja uspjehu predane Pule i Istre, surađivalo se s provjerenim kompanjonima u Rijeci, koji su također bili zaštićeni ideološkim i svakim drugim mirom. Onim –antifašisitčkim koji počiva na paroli – smrt fašizmu sloboda naorodu.

I jahalo se u slobodu galopom.

U tom idiličnom okruženju sad nam predsjednik vlade, koja je imala u tom Uljaniku udio od 25 posto vlasništva, koja je davala financijska jamstva za goleme kreditne iznose za igradnju brodova naručiteljima, koji su ih usput budi rečeno najčešće i avansirali pogolemim namjenskim sredstvima, postavlja pitanje – gdje su “pare”?

Ili, ističe – nismo mi davali jamstva!?

A koga briga, vi ste vlada, a posve je svejedno kako se osobno prezivate.

Nema brodova, nema novaca, a radnici su kako sami kažu – radili. I godinama primali plaće za taj rad, iako je očito dnevno donosio goleme gubitke i propast. Dok nije nestalo novaca. Kredita na državni račun. I avansa naručitelja. U tom razdoblju kad su nestajale “pare” nadzorni odbor i uprava, te direktorska hijerahija primala je goleme plaće za svoj rad, vrlo vjerojatno isplaćivali su i bonuse, a izgradnja naručenih brodova je sve više kasnila, otkazi narudžbi su bivali sve učestaliji, avansi su se trošili usprkos tome što se narudžbe nisu poštovale a račun je isporučen suvlasniku koji ima udio od 25 posto. Samo njemu.

I uz to što je uvijek tu negdje bio strateški partner!?

Da vidimo sad.

Ako je država Hrvatska kao manjinski dioničar s udjelom od 25% vlasništva platila prošle godine tri milijarde kuna kao udio u odgovornosti za probleme Uljanika, bilo bi nužno postaviti pitanje – jesu li ostali, većinski suvlasnici u istoj mjeri platitili svoje udjele pripadajuće odgovornosti, što bi u ovome slučaju značilo iznos od oko 9 milijardi kuna? I ako su platitili, kome su platili, što su postigli s tim novcima i što oni, a ne samo hrvatska vlada, u ovome slučaju namjeravaju poduzeti. Tu, i u tome je, i istarska vlast i uprava, pa valja vidjeti tko je sve bio suvlasnik i koliko su platitili?

Ili su ulupali “pare” na krvavu borbu protiv ustašluka po Hrvatskoj i svijetu, s isturenim napadačom Jakovčićem koji je radio agenturu za tu borbu žrtvujući se do iznemoglosti trpeći silne ručkove i večere s jakim međunarodnim snagama za efikasno uništenje svakoga fašizma, naročito u Hrvatskoj.

Moguće je svašta, ali valja vidjeti – koliko su potrošili.

I koliko su možebitno zaradili i čega?

U Hrvatskoj postoji narodna tradicija da su hajduci i uskoci bili narodni junaci, otimali onima na vlasti, Turcima i/ili Mletcima, pa tako štitili na neki onovremeni sindikalni način svoj narod.

U ovome istarskom slučaju, koji je nastao pod istarskom političko-menadžerskom upravom a postao svenacionalni hrvatski problem zbog takvoga upravljanja, imamo situaciju da se država pojavljuje u ulozi hajduka i uskoka, otima hrvatskom narodu koji je službeno na vlasti, koji tako u toj izokrenutoj priči postaje “turčin”.

Hloverka Novak Srzić: Kako je Ivan Jakovčić Nino – postao NekretNino

Međutim, kvaka je u tome što su Turci kojima su otimali hajduci to nadoknađivali novim nametima narodu kojega su hajduci štitili, a narod tada nije bio vlast kao danas. Istarska politička oligarhija na taj način postaju ondašnji Turci, njihovi strateški saveznici i partneri neka vrsta hajduka ili uskoka u svojevrsnoj tursko-hajdučkoj koaliciji, a hrvatski državni vrh namjesnik istarskog “turčina” koji bi trebao porezima namaknuti ono što su hajduci oteli ili popalili kako se suvremenim žargonom kaže.

Tragikomično je gledati sindikalni “otpor”, koji se manifestira preuzimanjem prava zaključavanja ulaznih vrata u brodogradilište, s iskazanom namjerom zabrane ulaska naručiteljima brodovlja i kooperantima kojima svaki dan dolaze zabrinuti vlasnici privatnim zrakoplovima, plaćaju penale svojim bankama i slažu račune koje bi u svim opcijama morala na kraju platiti – država.

Jer ti računi i štete se gomilaju, a radnici bi kao radili, dok njihovih sindikalni predstavnici svoje negodovanje zbog besparice i nesigurnosti usmjeravaju na državu – manjinskog vlasnika, zaboravljajući pri tome ljude, političke, javne i lokalne ogranizacije, te strateške partnere i suradnike, koji su ih očito godinama vodili u potpunu propast.

I u čemu su, da se ne pravimo budale, i sami sudjelovali, jer su uz zdrav vid i sluh bez kojih ne bi mogli raditi u brodogradilištu, uz primjeren razum mogli i sami vidjeti i znati da brod koji nisu napravili ili isporučili nosi sobom goleme gubitke koji će se njima razbiti o glavu. No, šutjeli su tada.

Kako se postaviti prema ovome pitanju?

Organizacijom facebook prosvjeda i angažirati Jelenu Veljaču, koju su “proslavili” Zlatko Hasanbegović i Nino Raspudić pogotovo, ili nekoga od njezinih kompanjona iz svijeta petparačkih nadriintelektualnih subverzivaca koji veslaju na paradržavni ili institucionalni pogon od kada postoje, a obično na politički pa i državni skriveni poticaj krenu biti subverzivci, ili krenuti tragom organizacije tribina po Hrvatskoj ugledavši se na Željku Markić, objašnjavajući nazočnima željnima rješenja da – vlast ne valja i da narod treba odlučivati, skrivajući tako odgovornost za još jedan veliki neuspjeh predvođenja širokih narodnih masa prema obećanom cilju i neizravno šaljući poruku o nemogućnosti bilo kakvih promjena konstatacijom – nije do nas, mi smo dobri, ali ne možemo ništa jer oni su nevaljalci, pa idemo zajedno jaukati nad sudbinom?  Ili kao nekolicina ranije, uzeti golemi križ na leđa i pješačiti iz Rijeke u Zagreb, ili čak u Bleiburg, s obzirom da se i izrazite antife u ovakvim situacijama vole uhvatiti za nacionalni sentiment?

Plenković mora prije nego zakorači u bilo kakvu odluku naciji reći – gdje su “pare” i one koji su ih zamračili, one koji su namjenske kredite i avanse zloupotrijebili donošenjem odluka mimo svih racionalnih i upravljačkih standarda, rugajući se pojmovima konkurentnosti i poslovnosti, upravljačkom znanju i odgovornosti koju su preuzeli, preuzimajući najvažnije funkcije u brodogradilištu potpunu odgovornost za postizanje uspjeha u poslovanju, one koji su prevarili svjetski ugledne i referentne partnere i danas im sindikati rade goleme štete, stvarajući iznimno loš ukupni,  a pogotovo investicijski ugled Hrvatske u svijetu, dovesti pred državne institucije koje bi im morale postaviti bar dio pitanja koje sam ovdje naglasio.

I dobiti odgovore od njih, javno ih kako bi Plenkoivć rekao “potpuno jasno” predočiti vlasnicima nacionalne imovine – hrvatskom narodu i preuzeti odgovornost tada u ime države pred tim narodom. A država postoji zbog, prvo, osmišljavanja minimuma obaveznih normi koje se moraju poštovati radi stvaranja konkurentske i humanističke klime u natjecanju na svim područjima, pogotovo u međunarodnim natjecanjima kao što je brodogradnja, drugo, zbog nadzora i sankcioniranja nepoštivanja normi koje je država osmilila i ozakonila.

Država nije poduzetnik niti onda kad je vlasnik, niti smije biti, niti smije snositi odgovornost za neuspjehe onih koji u utakmici po jasnim pravilima ne rade dobro svoj posao i ostanu gubitnici.

Država ne smije ni stimulirati gubitništvo. Država nije ni sindikat, niti smije ikada biti, a pozivanje na srentiment prema radnicima Uljanika, ili ranije Agrokora, zapravo je teška laž, jer sentimentalnost u jednome slučaju nužno s pozicija države znači otimačinu ili beskrupuloznost u drugom.

Pa sipanje milijardi prema sindikalnim zhatjevima u Uljaniku i Istri, nužno znači otimanje ili oduzimanje onima koji svojim konkurentskim radom stvaraju višak i čine uz sebe i državu sa cijelom infrastrukturom društva, održivom.

Dakle, suze u ovome slučaju su slabost i opasne, a ne vrlina, sentiment s Markova trga mora biti sentiment prema cijelome hrvatskome narodu a odluke uravnotežene sagledavajući cjelinu nacionalnih interesa.

Nacionalni interes ne može biti održavanje nečega što nosi goleme milijarde gubitaka, što ne može opstati, jer je to uz sve materijalne štete, daleko opasnije zbog održavanje nakaradnoga samoupravno-socijalističkoga poretka neodgovorne ekonomije, koja Hrvatsku drži i danas prikovanom na dno svjetskih ljestvica nekonkurentnosti i neposlovnosti.

A to je onda urušavanje svih nacionalnih potencijala, jer je društvena cjelina povezana neraskidivim spregama svih sastavnica cjeline.

Dakle, Uljanik je uz sve ostalo, kao i svaki problem – prilika državnoj vlasti da jednom zauvijek sreže njegovanje i kultiviranje necivilizacijskih standarda naslijeđenih iz prošloga državno-političkog režima, što i čini bit istinske lustracije, da nametne načela odgovornosti i prevenira zauvijek strogim primjenama još strožijih zakona  u donošenju odluka od društvenoga značaja, počevši od onih grupnih do nacionalnih, odluka koje se neće rugati zdravom razumu, tržišnom okruženju i načelima same humanosti, na koju se usmjeravaju najčešće u takvim okolnostima misli, želje, pogledi i nastojanja onih koji su istu tu humanost – teško zloupotrijebili.

A očito je jesu, čim su doveli jednu društvenu cjelinu, u ovome slučaju Uljanik, u situaciju da joj netko drugi, pored postojećih vlasnika, mora spašavati postojanje. Tako se ne radi i nema ni jednoga jedinoga razloga, niti ga je tko dao u trkeljanjima o strateškoj važnosti brodogradnje za Hrvatsku, zbog kojega bi jedan suvlasnik i to onaj manjinski pospremao pustoš koju su iza sebe ostavili većinski vlasnici.

Također valja i sindikatima poslati jasnu poruku da, ako su se odlučili preuzeti u posjed imovinu Uljanika i držati straže na ulazu, ne traže pomoć sa strane, jer to pokazuje svijest o svojoj moći, poslanju i sposobnosti pa bi bilo nužno da pokazuje i svijest o odgovornosti, pa  u tom slučaju neka odgovaraju za svoj posjed. Ili, neka spas traže od onih koje smo nazvali strateškima i starteškastima, koji su im se godinama motali po brodogradilištu, a danas ih nema nigdje.

Zanimljivo da ni rječ nisu izgovorili o njima.

U Hrvatskoj se mora nametnuti jasna razdjelnica koju je država dužna štititi najrigoroznijim sankcijama, a to je da preuzimanje pozicije za odlučivanje o bilo kakvome društvenom interesu, nosi sobom i obavezu poštivanja najboljih postignuća u procesu donošenja odluka, počevši od onih stručnih, znanstvenih i potvrđenih u konkurentskom okruženju, do realizacije i potpunoga preuzimanja odgovornsoti za rezultate.

Mora se napraviti i znati jasna razdjelnica o tome gdje završava politička a nastupa kaznena odgovornost, jer je upravo nedostatak te razdjelnice nastavak komunističkoga mentaliteta i temeljni razlog stradavanja Hrvatska u svim sferama i na svim područjima.

Osvajanje pozicije donošenja odluka bez te razdjelnice postaje lovište, bez kontrole za odstrel i za divlje puškaranje, tako se otvaraju vrata neodgovornom kadroviranju i uhljebljivanju tisuća poslušnika bez ikakve kvalifikacije, tako se urušava kompletan poredak upravljanja i nužno urušava čak i one koji dobro rade, a taoci su općega urušavanja primjerenih pravila i normi.

Uljanik je primjer divljačkog lovišta po svemu sudeći, gdje su posve poznati lovci i najvjerojatnije lovokradice ostavili pustoš, danas ih nitko ne spominje, a njihovi politički patroni iz vremena divljega puškaranja danas, kako sami u IDS-u kažu -budno prate postupke vlade.

Umjesto da vladine državne agencije budno pretresaju njihovu ulogu u svemu i pošalju jasnu poruku svima u Hrvatskoj, ali i u svijetu da se u Hrvatskoj ne isplati divlje puškaranje, jer će u tom slučaju poginuti sami revolveraši.

Marko Ljubić / Projekt Velebit

 

Marko Ljubić: Nadmoćni Raspudić ponizio aktivističku globalnu agendu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari