Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčeva braća su Vučić, Šešelj i Dačić

Objavljeno

na

Ni gromovi ni munje ne mogu uništiti sparinu koja se nadvila nad močvarnom Hrvatskom, ni tuča ni pljuskovi. Krekeću žabe u potocima i saborskim klupama, u trorogim (oprostite, trojakim) vlastima i pomisliš da su žabe s takvim glasovima, glasinama, neke velike žabe a nisu, kad im se približiš vidiš da se samo napuhavaju a sitne su i podižu noge (ruke) da budu potkovane premda nisu potkovane ni u jednom području niti je većina njih ikada iskusila dramatiku tzv. realnog sektora, to jest nemaju veze sa zbiljom niti ne žele imati, jer je zbilja duboko tragična i što bi u njoj radili, bi li otvorili kakvo poduzeće pa propali kao što pod njihovim vodstvom propada Hrvatska čije rasuće nazivaju stabilnom stagnacijom.

Pa kad već nisu, i desni i lijevi potkovani u gospodarstvu, kulturi itd., da su barem ideološki osioni vlasnici vrijednosti koje navodno zastupaju, ali nisu ni to – i jedni i drugi su u blijedom diletantskom teatru kojemu publika baca novac u šešire nakon odigrane predstave. Ta dva teatra bez repertoara koji bi bio privlačan, s vođama koji publiku ne razumiju ni ona njih, te dvije putujuće družine što ulaze u iste gradove i naselja pa se sastaju na istim trgovima i plaču u istim gostionicama, odlučile su, čini se, ujediniti se u jednu firmu pod imenom velike koalicije, misleći da bi tako od dva bezidejna kazališta postale jedno veliko. Kriva pretpostavka. No na njoj se naveliko radi otkako je desni centar dobio vođu koji po habitusu više naginje lijevom centru a svjetonazorski mu je potpuno i srdačno blizak, dok lijevi centar ima vođu koji i ne zna gdje je i kamo bi, pa bi mu velika koalicija došla kao spas u zadnji čas, prije potpunoga rasapa.

Toliko o grandioznoj koaliciji koja se mimo naroda očito sve više nameće, a za volju koje će HDZ pristajati na kompromise, to jest vodstvo HDZ-a koje svoju suvrenističku bazu i sada ignorira, a kako bi tek s lijevima koji i dalje imaju na leđima teret istočnoga grijeha iz doba komunizma s kojim se jednostavno ne žele rastati, u odijelima od jugovinila, isti oni koji su izlazili iz sabornice uplašeni od državne samostalnosti, te i sada kada netko neoprezno govori o Hrvatskom državnom saboru skaču kao opareni i traže ispriku. Ma lako bi surađivali, pa i sada su jednodušni oko istanbulske i oko naroda koji bi htio odlučiti, oko referenduma s opasnim namjerama, oko bolećivoga odnosa prema manjini čija je većina u srpskoj agresiji ubijala Hrvate, podosta sinkronizirani oko obrazovanja i kulture koji ne smiju, govore gotovo unisono, biti u rukama „nazadne desnice“, oko tzv. revizionizma u povijesnim pitanjima gdje i jedni i drugi budno čuvaju tekovine jugoslavenske historiografije, oko jezika prema kojemu se isto ili slično odnose te ostavljaju kaos i ne donose zakon o hrvatskom jeziku, oko medija gdje navodni desni ni ne pokušavaju pokrenuti (ha!) desne dnevne novine, recimo.

No da vidimo kako bi izgledala velika koalicija, samo na jednom primjeru: u njoj bi Stazić vodio povjerenstvo za istraživanje komunističkih zločina i bio bi puno efikasniji od dosadanjih vođa povjerenstava jer bi posao radio velikom strašću, u nekrofilskom zanosu nad sve većim brojem otkopanih hrvatskih kostiju, očajan što ih nema više… Hoće li, kao sudionici velike koalicijie esdepeovci još jednom zaustaviti projekt izgradnje Pelješkoga mosta? Hoće li i jedni i drugi dopustiti da se u Srbu slavi dan pokolja nad Hrvatima? Hoće, znači ništa se ne će promijeniti, pa oni koji licemjerno strepe od velike, trebaju uzeti na znanje rečeno. S tim da će se novi drugari dogovoriti (trgovina će cvjetati) kako Hrvatsku vojsku ne treba jačati.

Uostalom, na snazi je i sada u doba navodne vlasti navodnoga desnoga centra (glede škola) pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje skucan u doba crvenih i po Jovanovićevoj zapovijesti, kao i pravopisni rječnik u kojemu uz pojam Hrvatska vojska stoji u zagradi pov., što će reći da je riječ o povijesnom pojmu i dojmu da sada ne postoji (maturanti, pamtite), ali u istom rječniku postoji sovhoz, sovjet i ZAVNOH bez pov. u zagradi. Podsjetio je na to javnost kroatist Bagdasarov. Kao i na to da u dotičnom pravopisu nema riječi Krist, čak ni uz pov. Bože moj veliki, kako klatež svih boja zakucava čavle u Tvoje i hrvatsko tijelo. Dotle fukara još potpiruje vatricu: kada nije uspjela ionako priglupa farsa sa zajedničkim jezikom, eto neki balkanski mudrac piše da će ionako internet stvoriti taj zajednički jezik ili ga je već stvorio, valjda na temelju nepismenih komentara plaćenih pratitelja međumrežnih stranica, zaduženih – kao udba, i jest to udba – da zagađuju prostor, kao što u tiskovinama slična, navodno profesionalna fukara čini isto. Njima i nadalje smeta svaka hrvatska riječ koju ne poznaju i koju nisu čuli kod kuće (niti su mogli) a većinu ne poznaju, baš kao u doba pomalo posustalog ali i nadalje bjesomučnog komunizma osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se slični novinski komentatori obrušili na pakračkog liječnika, dr. Šretera.

O Šreteru sam pisao u stotinu navrata, o njegovoj mučeničkoj smrti u vrijeme srpskoga terorizma, o Pupovcu koji je u toj storiji odigrao mračnu ulogu, po svjedočenju Degoricije. Pišem sada još jednom, s povodom, o mučeniku za hrvatski jezik po kojemu se zove nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ. Naime, vjerojatno ste pratili ili bili obaviješteni, kao ja, da je isti taj Pupovac, živ i zdrav za razliku od Šretera, štoviše zastupnik u Hrvatskom saboru, bjesomučno reagirao kada mu je zastupnik Culej spomenuo Šretera, reagirao riječima: „To vam je brat. Njemu ste najsličniji i po tome što govorite. Meni niste, ni vi, ni on.“ Analiza nije potrebna, ne treba ni neupućene podsjećati kako je Šreter mučen i ubijen u logoru Bučje, ni danas se ne zna gdje su mu kosti, a bio je istaknuti član HDZ-a, pokreta (tada još) za samostalnu Hrvatsku i (između ostalog) prava da hrvatski narod naziva svoj jezik svojim, narodnim imenom. To je ono što je Šreter govorio i radio, i što Pupovac ni dan-danas ne može pregristi pa riga mržnju iz komfornog, zaštićenog položaja, pred svekolikom hrvatskom javnošću pronalazi „Šreteru slične“ s nedvojbenim žarom koji kaže da Šreterova sadašnja braća nisu i njegova braća.

Pupovac svojim govorom ‘digao živce’ Culeju

Naravno da nisu. Njegova su braća Vučić, Šešelj i Dačić. No ta riječ, brat, imala je i drugi smisao, budući da je Culejev brat (koliko znam) također ubijen u srpskoj agresiji, što nitko u sabornici nije odmah razumio, kao što vjerojatno sadašnji vodeći hadezeovci nemaju pojma tko je bio Šreter, inače bi valjda reakcije bile drukčije – ovako se predsjedajući obrecnuo na Culeja, podviknuo neka pusti zastupnika da govori, jer je očito mržnja prema Hrvatima dopuštena Da, puštamo takve da govore, jer je DORH odavno u velikoj koaliciji, pa i ovoj maloj i bijednoj, koju Pupovac drži kao kap vode na dlanu.

Marin Držić iz Jaske

Idemo na lakše teme, poradi duševnoga zdravlja. Dok se u „Kerempuhu“ prizemne protuhrvatske svinjarije prodaju pod satiru, jedan pravi hrvatski komediograf predstavlja svoje ukoričene komedije u rodnom Jastrebarskom, pod naslovom „U plavom podrumu“. Vrlo lijepa večer premda su nebo parale munje, puno glazbe u Glazbenoj školi jaskanskoj, Marija Borić pjeva „Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren“ i „Snivaj“ (zlato moje) uz klavirsku pratnju vječnoga Presečkog, nastupaju zborovi i mladi plesači, publika stigla iz Zagreba, iz Slunja, iz Krašića i Pribića, govore o autoru Nini Škrabeu Senker, Kurelec i Blažičko, nastupa jedinstveni Potočnjak i drugi glumci. Baš dobra večer, kao i sjajne Škrabeove komedije, uz onu naslovnu iz podruma još „Muke po Iveku“, „Malo morgen“, „Francekova teta“i „Kotlovi generala Pattona“. Senker spominje tradiciju pučkoga teatra, no da su se komedije Škrabeove otrgnule i vinule u visine, krunski je dokaz predgovor nedavno preminuloga Georgija Para koji počinje riječima „Nino Škrabe najveći je živući hrvatski komediograf. Punih pedeset godina bavi se pisanjem komedija koje se s uspjehom izvode u hrvatskim kazalištima.“ Zapisano je i ovo: Škrabe je suvremeni Marin Držić.“

Knjiga izabranih komedija posvećena je Henryku Sienkiewiczu, koji ne bješe komediograf, ali je Škrabea nadahnuo rečenicom: „Umjetnost je dužna krijepiti, a ne potkopavati, oplemenjivati, a ne blatiti, dužna je nositi dobru novinu, a ne zlu.“ Drugi čovjek kojemu je knjiga posvećena jest John Ford, što svjedoči o još jednoj Škrabeovoj ljubavi, prema filmu, posebno westernu. I treća ljubav – nogomet. Na predstavljanju tri lopte na podiju, na naslovnoj stranici velika nogometna lopta, grbovi Dinama, HAŠK-a i Građanskog, a u središtu fotografija Ice Hitreca koji u Plavi podrum ne dolazi premda ga stalno očekuju… Na kraju govori Škrabe, iz srca, pamtim riječi da je njegov univerzitet (uz komparativnu književnost) bila jaskanska brijačnica u kojoj su domaći navijali za Dinamo, Ličani – radnici na kolodvoru – za Hajduk, oficiri za Partizan a podoficiri za Zvezdu. Da, bila je Jaska snažno uporište jugoslavenske vojske. A koji grad nije bio, dok ih nismo sve istjerali…Boje jaskanskog nogometnog kluba su plava i bijela,pomirbene.

Usput, koji dan prije gledam (slušam) baletnu verziju Mannove „Smrti u Veneciji“ uz glazbu Gustava Mahlera, kadli i tu – nogometna lopta, doduše manja. Mladići iz europske kreme na ljetovanju u Mlecima igraju mali nogomet između kupača i kupačica koje će uskoro rastjerati kolera, to jest one koji prežive. No to je tek kratki i bezglasni intermezzo jedne lijepe, podosta kratke baletne predstave, u režiji i koreografiji Valentine Turcu (ujedno i dramaturginja) koja je sklisku temu očaranosti pisca jedanaestogodišnjim dječakom, Poljakom Tadziom, vrlo suptilno pretočila u baletni doživljaj, a publika nagradila dugim pljeskom Sumimota i Alveza – kvalitetan uvoz, za razliku od drugih područja.

O Matošu još jednom

Vele oni koji blokiraju dovršenje rodne kuće i kulturnoga centra u Tovarniku, između ostalog i ovo: jest da je rođen u Srijemu, ali je otamo odveden još tako malen da se ničega nije ni sjećao, pa što ćemo od toga raditi veliku priču. Je li baš tako? Što kaže na to Matoš? Kaže: „Sve više i više dolazim u dodir s mojom prošlošću, s vlastitim ostatcima moga bića na ovoj dragoj i krasnoj zemlji… Kao san je ova zemlja izvukla iz mene sve brige, svu težinu, pa moje ‘građanstvo’ ostade tek na površini, na odijelu, pa shvatam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor kao moji djedovi.“ Njegov je djed još bio živ u vrijeme kada je Gustl pobjegao iz vojske i „kako nisam imao putna troška, prijeđem iz Vukovara preko Dunava k mom djedu, vascieloj Bačkoj poznatom meštru (učitelju) Grgi, koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita, bogatog jelenima i pticama močvaricama… Moji rođaci, bački seljani, lijepo me ugostiše…“

Pišem još jednom o Matošu i zato što imam prijedlog: naime, u Hrvatskoj koja je i dalje u raljama građanskoga rata četrdesetih godina prošloga stoljeća, državna nagrada za kulturu ne bi smjela biti nazvana ni po kojoj osobi s jedne ili druge strane u tim vremenima. Nagrada bi trebala nositi ime A. G. Matoša, koje je u tom smislu, po prirodi stvari i epohi neutralno, o veličini Matoševoj da i ne govorimo, o njegovu hrvatstvu također, na kraju krajeva on je jedini velikan među hrvatskim književnicima koji je lijepo, javno i pribrano izjavio da je – hrvatski nacionalist.

Još nešto: čitateljicama i čitateljima ove kolumne poznato je da se već dugo zalažem za dovršenje obnove Matoševe rodne kuće i kulturnog središta na izloženom istočnom rubu Hrvatske, koji metar do granice sa Srbijom, ali možda nije svima poznato tko je sve u toj plemenitoj akciji, kojim to imenima oponira sadašnje vodstvo Matice hrvatske. Pa nabrajam članove odbora za izgradnju: Dubravko Jelčić, Ivan Aralica, Julijana Matanović, Nedjeljko Mihanović, Krešimir Nemec, Dubravka Oraić-Tolić, Pavao Pavličić, Josip Pavičić, Davorin Rudolf, Tomislav Sabljak, Đuro Vidmarović, Ivica Matičević, Stanislav Marjanović, Ivan Golub, pater Vladimir Horvat. Uz njih u odboru su legendarni branitelj Vukovara Ivan Anđelić Doktor, Ruža Marić, ravnateljica Gradskoga muzeja u Vukovaru, Božo Galić, župan vukovarsko-srijemski, te još mnogi (među njima potpisnik ovih redaka) kao i predsjednik Društva Antun Gustav Matoš, uporni Željko Anić… Sada vam je možda jasnije ili vam tek sada ništa nije jasno.

Vulgarna parada

Postoje dvije vrste istospolaca: jedni ne paradiraju, bave se svojim poslom i žive po svome, te oni drugi koji militantno i vulgarno bljuju ulicama u povorkama i guraju se pred kamere, ispod svakog dobrog ukusa. Ti su drugi zaslužni za omrazu kojoj su kolateralne žrtve i oni prvi.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvati, birajte najbolje, a ne sebi slične!

Objavljeno

na

Objavio

Davor Bernardić će već sutra imati priliku pokazati je li štogod naučio iz besplatne političke lekcije nesebično mu pružene u ponedjeljak. Ipak, izvjesnu skepsu u njegov napredak u nauku izaziva to što besplatno školovanje, na koje je sad već pomalo i navikao budući mu ga je svojedobno velikodušno pružila i poslovna škola Cotrugli, po svojoj naravi i nije baš najbolji saveznik đaku. Naime, ono što mu se pruži na pladnju onaj komu je pruženo često ne zna cijeniti. A da se šef SDP-a uklapa u taj stereotip, potvrđuje i to što je za prethodne lekcije rijetko viđenom agresivnošću, kojom je zapravo prikrivao nesigurnost i manjak samopouzdanja, učestalo upadao profesoru u riječ, stoga je razložnije zapitati se je li uopće išta čuo, negoli pomisliti da je štogod naučio. Doduše, to mu i nije prioritet, budući manjak iskustva, znanja i vještina ionako nastoji nadomjestiti uzdanjem u snažan i kompetentan tim. A tko to čini taj tim i kakve su reference njegovih viđenijih članova?

Ne treba zagrepsti duboko ispod površine kako bi se uvidjelo da SDP-ov izborni stroj i tu podosta kašljuca, čak i šteka. Pritom je ponajmanji problem što im se kandidatkinja za ministricu kulture ne može podičiti nekom rječitošću, ma koliko to samo po sebi rječito govorilo o SDP-ovoj kadrovskoj politici. Naime, gubitak vjerodostojnosti tamo gdje je Partija poslovično osjetljiva odavno zvoni na uzbunu. Za razliku od glavnog mu političkog konkurenta, kojem se nasilje u obitelji sporadično dogodi na periferiji, što mediji običavaju oglasiti na sva zvona, SDP-u je ono dijagnosticirano u samome srcu, pri partijskom vrhu. I dok je Boris Lalovac, onomad poprilično utemeljeno osumnjičen za zlostavljanje supruge, posve rehabilitiran, štoviše, i nominiran kao kandidat za vođenje državnih financija, dotle je nesretni Tomislav Mikulin, do jučer desna ruka Davora Bernardića u Partiji, ekspresno najuren iz stranke. Misle li doista u SDP-u kako nasilje u nekim obiteljima nije tako strašno kao u drugima? Ili da je u određenim okolnostima čak i prihvatljivo? Istina, moguće je primjena dvostrukih aršina uvjetovana i time što je čitava situacija oko Mikulina i Hajdukovića, pogleda li ju se šire, opasno mirisala na nepotizam, protiv kojeg se SDP gotovo jednako zdušno bori kao protiv nasilja u obitelji.

Ugledu SDP-a zacijelo ne doprinosi ni što im vodeći kandidat u drugoj izbornoj jedinici, Rajko Ostojić, pokazuje zapanjujuće neznanje u elementarnim stvarima, čega bi se posramio i priprost čovjek, a kamoli ne uvaženi liječnik i profesor na medicinskom fakultetu,… osim ako nije političar. Em ne zna što su to 2 metra, em ne zna što je 15 minuta, a kako je pokazao ubrzani povratak iz samoproglašene samoizolacije, izgleda kako ne zna ni što je to 14 dana. Netko će se prisjetiti kako je ovdje riječ o upravo onome Ostojiću, koji je svoj moralno-politički lik i djelo gradio posluživši se sudbinom teško bolesnog djeteta povodom uvoda u izbornu utrku za zagrebačkog gradonačelnika, koju je potom uvjerljivo izgubio. S elementarnom matematikom, istina na nešto višem, iako još uvijek pučkoškolskom nivou, kuburi i Branko Grčić, koji bi opet trebao voditi brigu o hrvatskom gospodarstvu. Dok je to činio prethodni put, taj bivši dekan fakulteta nije znao izračunati utjecaj smanjenja PDV-a za 2% na prihode državnog proračuna. Uz to, nije umio ni pokrenuti računalo za korištenje EU fondova. No, to mu se ipak ne može uzeti za zlo. Password je, naime, znao samo šef, ali ga se nikako nije uspijevao sjetiti. Kako i bi kad je isti glasio – Izručenje Perkovića i Mustača!

O potencijalu SDP-a možda najbolje govori to što je u zadnja dva desetljeća Partija iznjedrila tek jednog političara od formata, bivšeg Grčićevog, Lalovčevog i Bernardićevog šefa – Zorana Milanovića. Nakon upečatljivog stolovanja na Markovu trgu on se nedavno dočepao i Pantovčaka prešutno nudeći „Lex šmrk-šmrk“, dok ga Bernardić sad upadljivo kopira nutkajući pûk s „Lex Cannabis“. Zato valjda obojica i dan-danas, kao da su pod utjecajem žešćih opijata, na upit – Tito ili Tuđman? – uglas veselo kliču – Tito! Tito! U prijevodu, na ljestvici vrijednosti im je totalitarni antifašizam ispred onog demokratskog. Pritom ih odveć ne zamara ni što se ti antifašizmi ne nadopunjuju nego isključuju, što je zorno pokazao slom Titove armije u srazu s Tuđmanovim genijem ranih devedesetih.

Nasuprot tom društvancu, koje samo krajnje nekritičnima ulijeva povjerenje, stoji stranka koja je Hrvatima donijela slobodu i cjelovitost državnog ozemlja, omogućila neslućene sportske uspjehe, izborila dostojno mjesto i dostojanstveno držanje za europskim stolom, konačno i izravnala svakojake krive Drine, sedimentirane kroz bližu ili dalju povijest. Od Agrokora i Uljanika, preko neuravnoteženog proračuna i rejtinga u smeću, sve do raznih poraznih krivulja nastalih uslijed nataloženog nemara i teških promašaja tijekom tegobne prošlosti hrvatskog naroda, prečesto uzrokovanih potpunim nerazumijevanjem odnosa u svijetu i hrvatskog položaja u njemu.

Tako je inače budnim očima ovdašnje javnosti promaklo pred neki dan objavljeno još jedno izravnavanje krivulje. Ne, nije riječ o krivulji broja zaraženih korona virusom, koju vrijedni i nadasve sposobni stručnjaci, evo, i po drugi put pokušavaju izravnati nakon što su to već jednom uspješno učinili, nego o krivulji migracija Hrvatske s inozemstvom. Upravljanjem u maniri dobroga gospodara, posljedično i hvatanjem koraka s Europom, polako se peglaju posljedice stoljetnog gospodarskog zaostajanja, koje se manifestiralo masovnim odlaskom ljudi iz Hrvatske. Na kraju 2019. godine, dakle prije pojave korone, i ta je krivulja gotovo posve izravnana (migracijski minus s inozemstvom, koji se donedavno mjerio desecima tisuća ljudi godišnje, sad je sveden na svega 2,5 tisuće). Štoviše, trend pokazuje kako bi migracijski saldo krajem ove, 2020., bio pozitivan čak i da nije bilo korone. Ovako će, uslijed smanjenja gospodarskih aktivnosti diljem Europe, zasigurno biti još bolji.

Ova vijest koja nije pobudila veći interes javnosti, kako i bi kad je pozitivna, zacijelo je najjače štrecnula pojedine viđenije demografe, te vjesnike katastrofe koji vole iskrivljavati statistiku oduzimajući kruške od jabuka, sve kako bi uokolo panično lamatali čudovišnim brojem o 400 tisuća iseljenih Hrvata od ulaska u EU (a već otprije ih je desetljećima akumulirano bilo barem 250 tisuća). Inače, radi se o omiljenoj brojki hrvatskih mitomana svih fela, jer nisu li neki domalo govorili o 400 tisuća nezaposlenih zbog korone? Držeći se ruku pod ruku, ti hrvatski zlovoljci, nečasni znanstvenici i jeftini politikanti, pritom se vode isključivo principom – što gore to bolje! I po činjenice, i po Hrvate. Tobože su zabrinuti za iseljavanje Hrvata, a širenjem ozračja beznađa temeljenog na pseudo-znanstvenim opsjenama zapravo su ga samo pospješivali. Da bi sad, nepovratno narušena znanstvenog integriteta pokušali pronaći novu nišu na igralištu na kojem se isprazno blebetanje posebno cijeni – u politici. Nažalost, u toj raboti im pomažu, ustrajno ih promovirajući, i mediji koji se predstavljaju domoljubnima, pa čak i katoličkima. No, time ne samo što ne djeluju blagotvorno na psihičko stanje u koje su zlom opsjednuti zapali, nego, štoviše, ohrabruju njegov daljnji psihopatološki razvoj, koji već pomalo poprima obrise opsesivno-kompulzivnog poremećaja osobnosti. Ukratko, podilazeći im, te znanstvenike ne čine ni u kom pogledu nimalo boljima, ali zato sebe i svoje općinstvo čine gorima. Ili, kazano rječnikom priraslom im srcu – i jedni i drugi tako postaju ne manjim, nego većim zlom. Dok im dobro sve vrijeme promiče pred očima.

Nije vrijeme kockati se na mačke u vreći – ili su možda ipak u čizmama? – blago rečeno, sumnjive prošlosti i još sumnjivije retorike, a još manje na osvjedočene odane saveznike SDP-a, koji su, bilo obnašajući vlast, bilo čameći u oporbi, vazda dosljedno rušili HDZ-ove ministre, a istodobno ljubomorno čuvali fotelje SDP-ovih kadrova. I kakve god fiktivne face-liftinge činili, nakon što su anestezirali desno biračko tijelo kako bi „Tito a ne Tuđman“ iznova zasjeo na Pantovčak, opet im se bez srama nude kao strateška pričuva, spremni podržati manjinsku im Vladu. Štoviše, ti se samoživi „demokršćani“ novoga kova, koji se ne bi cijepili jer nisu izravno životno ugroženi, a za druge ih briga, uopće ne ustručavaju očijukati ni s krajnje ljevičarskom platformom „Možemo“, gotovo se ispričavajući što se pitanje pobačaja uopće našlo u kampanji. Bijegom od svjetonazorskih pitanja u zagrljaj ljevice postaju potencijalnim važnim kotačićem u mehanizmu vraćanja na početnu postavku – „Tito a ne Tuđman“ – pokaže li se nedostatnom formula: RESTART + restlovi s ljevice + manjine + spavači iz Domovinskog pokreta, tvorbe nimalo slučajno ideološki tako heterogenog sastava… Druga mogućnost je da se isti cilj postigne dvokorakom, kako bi se isprao neugodan okus kojeg bi DOMPOK žetončići ostavili u ustima. Prvo bi se tobože nezainteresiranom Milanoviću, kojeg će u nedjelju moriti dvojba života – ustati ili odustati?, omogućilo da bude pravi pobjednik izbora na kojima uopće ne sudjeluje kao kandidat, a još se premišlja hoće li kao birač. Naime, izostane li postizborni dogovor, oko kojega se stanar Pantovčaka, kako već tjednima najavljuje, ne će odveć pretrgnuti, u nastalom bi interregnumu on bio prisiljen nametnuti tehničku vladu sastavljenu od, gle iznenađenja, sve odreda ideološki bliskih mu stručnjaka. Koji bi potom rutinski puhali u rog ljevice i prelomili ponovljene izbore na njezinu stranu. Tako bi isti oni, koji su omogućili izbor „Tita a ne Tuđmana“ 5. siječnja, na vrlo sličan način to isto učinili i 5. srpnja. Pjesmom rečeno, ono što je počelo s „Otvor’ ženo kapiju…“ moglo bi se lako okončati sa „Slude ih,… zato što svoje vole…“.

Barem četverogodišnje pjevušenje otužnih pjesmuljaka ne može se spriječiti biranjem ni manjeg ni većeg zla, nego isključivo dobra, kojeg Hrvati, srećom, još uvijek imaju na raspolaganju, naravno, budu li birali ZA a ne PROTIV. Jer kad god bi okosnicu činila ona tri Tuđmanova slova, koja tako nepodnošljivo smetaju svima kojima je Tito ispred Tuđmana, Hrvatska bi činila remek-djela pred kojima bi svijet zadivljeno skidao kapu, bile to vojne pobjede, ili sportski, ponajprije nogometni uspjesi, ili, pak, postignuća u borbi protiv korona virusa. Vrijedi primijetiti kako su u tim veličanstvenim pothvatima lijeva i desna smetala uvijek bila posve marginalizirana, izjedajući si utrobu parolama „dabogda sve izgubili“ i „dabogda sve propalo“. A da se jednostavan, dokazano dobitni recept primijeni i pri izboru saborskih zastupnika? Hrvati, usuđujete li se birati najbolje, a ne sebi slične?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari