Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčeva braća su Vučić, Šešelj i Dačić

Objavljeno

na

Ni gromovi ni munje ne mogu uništiti sparinu koja se nadvila nad močvarnom Hrvatskom, ni tuča ni pljuskovi. Krekeću žabe u potocima i saborskim klupama, u trorogim (oprostite, trojakim) vlastima i pomisliš da su žabe s takvim glasovima, glasinama, neke velike žabe a nisu, kad im se približiš vidiš da se samo napuhavaju a sitne su i podižu noge (ruke) da budu potkovane premda nisu potkovane ni u jednom području niti je većina njih ikada iskusila dramatiku tzv. realnog sektora, to jest nemaju veze sa zbiljom niti ne žele imati, jer je zbilja duboko tragična i što bi u njoj radili, bi li otvorili kakvo poduzeće pa propali kao što pod njihovim vodstvom propada Hrvatska čije rasuće nazivaju stabilnom stagnacijom.

Pa kad već nisu, i desni i lijevi potkovani u gospodarstvu, kulturi itd., da su barem ideološki osioni vlasnici vrijednosti koje navodno zastupaju, ali nisu ni to – i jedni i drugi su u blijedom diletantskom teatru kojemu publika baca novac u šešire nakon odigrane predstave. Ta dva teatra bez repertoara koji bi bio privlačan, s vođama koji publiku ne razumiju ni ona njih, te dvije putujuće družine što ulaze u iste gradove i naselja pa se sastaju na istim trgovima i plaču u istim gostionicama, odlučile su, čini se, ujediniti se u jednu firmu pod imenom velike koalicije, misleći da bi tako od dva bezidejna kazališta postale jedno veliko. Kriva pretpostavka. No na njoj se naveliko radi otkako je desni centar dobio vođu koji po habitusu više naginje lijevom centru a svjetonazorski mu je potpuno i srdačno blizak, dok lijevi centar ima vođu koji i ne zna gdje je i kamo bi, pa bi mu velika koalicija došla kao spas u zadnji čas, prije potpunoga rasapa.

Toliko o grandioznoj koaliciji koja se mimo naroda očito sve više nameće, a za volju koje će HDZ pristajati na kompromise, to jest vodstvo HDZ-a koje svoju suvrenističku bazu i sada ignorira, a kako bi tek s lijevima koji i dalje imaju na leđima teret istočnoga grijeha iz doba komunizma s kojim se jednostavno ne žele rastati, u odijelima od jugovinila, isti oni koji su izlazili iz sabornice uplašeni od državne samostalnosti, te i sada kada netko neoprezno govori o Hrvatskom državnom saboru skaču kao opareni i traže ispriku. Ma lako bi surađivali, pa i sada su jednodušni oko istanbulske i oko naroda koji bi htio odlučiti, oko referenduma s opasnim namjerama, oko bolećivoga odnosa prema manjini čija je većina u srpskoj agresiji ubijala Hrvate, podosta sinkronizirani oko obrazovanja i kulture koji ne smiju, govore gotovo unisono, biti u rukama „nazadne desnice“, oko tzv. revizionizma u povijesnim pitanjima gdje i jedni i drugi budno čuvaju tekovine jugoslavenske historiografije, oko jezika prema kojemu se isto ili slično odnose te ostavljaju kaos i ne donose zakon o hrvatskom jeziku, oko medija gdje navodni desni ni ne pokušavaju pokrenuti (ha!) desne dnevne novine, recimo.

No da vidimo kako bi izgledala velika koalicija, samo na jednom primjeru: u njoj bi Stazić vodio povjerenstvo za istraživanje komunističkih zločina i bio bi puno efikasniji od dosadanjih vođa povjerenstava jer bi posao radio velikom strašću, u nekrofilskom zanosu nad sve većim brojem otkopanih hrvatskih kostiju, očajan što ih nema više… Hoće li, kao sudionici velike koalicijie esdepeovci još jednom zaustaviti projekt izgradnje Pelješkoga mosta? Hoće li i jedni i drugi dopustiti da se u Srbu slavi dan pokolja nad Hrvatima? Hoće, znači ništa se ne će promijeniti, pa oni koji licemjerno strepe od velike, trebaju uzeti na znanje rečeno. S tim da će se novi drugari dogovoriti (trgovina će cvjetati) kako Hrvatsku vojsku ne treba jačati.

Uostalom, na snazi je i sada u doba navodne vlasti navodnoga desnoga centra (glede škola) pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje skucan u doba crvenih i po Jovanovićevoj zapovijesti, kao i pravopisni rječnik u kojemu uz pojam Hrvatska vojska stoji u zagradi pov., što će reći da je riječ o povijesnom pojmu i dojmu da sada ne postoji (maturanti, pamtite), ali u istom rječniku postoji sovhoz, sovjet i ZAVNOH bez pov. u zagradi. Podsjetio je na to javnost kroatist Bagdasarov. Kao i na to da u dotičnom pravopisu nema riječi Krist, čak ni uz pov. Bože moj veliki, kako klatež svih boja zakucava čavle u Tvoje i hrvatsko tijelo. Dotle fukara još potpiruje vatricu: kada nije uspjela ionako priglupa farsa sa zajedničkim jezikom, eto neki balkanski mudrac piše da će ionako internet stvoriti taj zajednički jezik ili ga je već stvorio, valjda na temelju nepismenih komentara plaćenih pratitelja međumrežnih stranica, zaduženih – kao udba, i jest to udba – da zagađuju prostor, kao što u tiskovinama slična, navodno profesionalna fukara čini isto. Njima i nadalje smeta svaka hrvatska riječ koju ne poznaju i koju nisu čuli kod kuće (niti su mogli) a većinu ne poznaju, baš kao u doba pomalo posustalog ali i nadalje bjesomučnog komunizma osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se slični novinski komentatori obrušili na pakračkog liječnika, dr. Šretera.

O Šreteru sam pisao u stotinu navrata, o njegovoj mučeničkoj smrti u vrijeme srpskoga terorizma, o Pupovcu koji je u toj storiji odigrao mračnu ulogu, po svjedočenju Degoricije. Pišem sada još jednom, s povodom, o mučeniku za hrvatski jezik po kojemu se zove nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ. Naime, vjerojatno ste pratili ili bili obaviješteni, kao ja, da je isti taj Pupovac, živ i zdrav za razliku od Šretera, štoviše zastupnik u Hrvatskom saboru, bjesomučno reagirao kada mu je zastupnik Culej spomenuo Šretera, reagirao riječima: „To vam je brat. Njemu ste najsličniji i po tome što govorite. Meni niste, ni vi, ni on.“ Analiza nije potrebna, ne treba ni neupućene podsjećati kako je Šreter mučen i ubijen u logoru Bučje, ni danas se ne zna gdje su mu kosti, a bio je istaknuti član HDZ-a, pokreta (tada još) za samostalnu Hrvatsku i (između ostalog) prava da hrvatski narod naziva svoj jezik svojim, narodnim imenom. To je ono što je Šreter govorio i radio, i što Pupovac ni dan-danas ne može pregristi pa riga mržnju iz komfornog, zaštićenog položaja, pred svekolikom hrvatskom javnošću pronalazi „Šreteru slične“ s nedvojbenim žarom koji kaže da Šreterova sadašnja braća nisu i njegova braća.

Pupovac svojim govorom ‘digao živce’ Culeju

Naravno da nisu. Njegova su braća Vučić, Šešelj i Dačić. No ta riječ, brat, imala je i drugi smisao, budući da je Culejev brat (koliko znam) također ubijen u srpskoj agresiji, što nitko u sabornici nije odmah razumio, kao što vjerojatno sadašnji vodeći hadezeovci nemaju pojma tko je bio Šreter, inače bi valjda reakcije bile drukčije – ovako se predsjedajući obrecnuo na Culeja, podviknuo neka pusti zastupnika da govori, jer je očito mržnja prema Hrvatima dopuštena Da, puštamo takve da govore, jer je DORH odavno u velikoj koaliciji, pa i ovoj maloj i bijednoj, koju Pupovac drži kao kap vode na dlanu.

Marin Držić iz Jaske

Idemo na lakše teme, poradi duševnoga zdravlja. Dok se u „Kerempuhu“ prizemne protuhrvatske svinjarije prodaju pod satiru, jedan pravi hrvatski komediograf predstavlja svoje ukoričene komedije u rodnom Jastrebarskom, pod naslovom „U plavom podrumu“. Vrlo lijepa večer premda su nebo parale munje, puno glazbe u Glazbenoj školi jaskanskoj, Marija Borić pjeva „Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren“ i „Snivaj“ (zlato moje) uz klavirsku pratnju vječnoga Presečkog, nastupaju zborovi i mladi plesači, publika stigla iz Zagreba, iz Slunja, iz Krašića i Pribića, govore o autoru Nini Škrabeu Senker, Kurelec i Blažičko, nastupa jedinstveni Potočnjak i drugi glumci. Baš dobra večer, kao i sjajne Škrabeove komedije, uz onu naslovnu iz podruma još „Muke po Iveku“, „Malo morgen“, „Francekova teta“i „Kotlovi generala Pattona“. Senker spominje tradiciju pučkoga teatra, no da su se komedije Škrabeove otrgnule i vinule u visine, krunski je dokaz predgovor nedavno preminuloga Georgija Para koji počinje riječima „Nino Škrabe najveći je živući hrvatski komediograf. Punih pedeset godina bavi se pisanjem komedija koje se s uspjehom izvode u hrvatskim kazalištima.“ Zapisano je i ovo: Škrabe je suvremeni Marin Držić.“

Knjiga izabranih komedija posvećena je Henryku Sienkiewiczu, koji ne bješe komediograf, ali je Škrabea nadahnuo rečenicom: „Umjetnost je dužna krijepiti, a ne potkopavati, oplemenjivati, a ne blatiti, dužna je nositi dobru novinu, a ne zlu.“ Drugi čovjek kojemu je knjiga posvećena jest John Ford, što svjedoči o još jednoj Škrabeovoj ljubavi, prema filmu, posebno westernu. I treća ljubav – nogomet. Na predstavljanju tri lopte na podiju, na naslovnoj stranici velika nogometna lopta, grbovi Dinama, HAŠK-a i Građanskog, a u središtu fotografija Ice Hitreca koji u Plavi podrum ne dolazi premda ga stalno očekuju… Na kraju govori Škrabe, iz srca, pamtim riječi da je njegov univerzitet (uz komparativnu književnost) bila jaskanska brijačnica u kojoj su domaći navijali za Dinamo, Ličani – radnici na kolodvoru – za Hajduk, oficiri za Partizan a podoficiri za Zvezdu. Da, bila je Jaska snažno uporište jugoslavenske vojske. A koji grad nije bio, dok ih nismo sve istjerali…Boje jaskanskog nogometnog kluba su plava i bijela,pomirbene.

Usput, koji dan prije gledam (slušam) baletnu verziju Mannove „Smrti u Veneciji“ uz glazbu Gustava Mahlera, kadli i tu – nogometna lopta, doduše manja. Mladići iz europske kreme na ljetovanju u Mlecima igraju mali nogomet između kupača i kupačica koje će uskoro rastjerati kolera, to jest one koji prežive. No to je tek kratki i bezglasni intermezzo jedne lijepe, podosta kratke baletne predstave, u režiji i koreografiji Valentine Turcu (ujedno i dramaturginja) koja je sklisku temu očaranosti pisca jedanaestogodišnjim dječakom, Poljakom Tadziom, vrlo suptilno pretočila u baletni doživljaj, a publika nagradila dugim pljeskom Sumimota i Alveza – kvalitetan uvoz, za razliku od drugih područja.

O Matošu još jednom

Vele oni koji blokiraju dovršenje rodne kuće i kulturnoga centra u Tovarniku, između ostalog i ovo: jest da je rođen u Srijemu, ali je otamo odveden još tako malen da se ničega nije ni sjećao, pa što ćemo od toga raditi veliku priču. Je li baš tako? Što kaže na to Matoš? Kaže: „Sve više i više dolazim u dodir s mojom prošlošću, s vlastitim ostatcima moga bića na ovoj dragoj i krasnoj zemlji… Kao san je ova zemlja izvukla iz mene sve brige, svu težinu, pa moje ‘građanstvo’ ostade tek na površini, na odijelu, pa shvatam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor kao moji djedovi.“ Njegov je djed još bio živ u vrijeme kada je Gustl pobjegao iz vojske i „kako nisam imao putna troška, prijeđem iz Vukovara preko Dunava k mom djedu, vascieloj Bačkoj poznatom meštru (učitelju) Grgi, koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita, bogatog jelenima i pticama močvaricama… Moji rođaci, bački seljani, lijepo me ugostiše…“

Pišem još jednom o Matošu i zato što imam prijedlog: naime, u Hrvatskoj koja je i dalje u raljama građanskoga rata četrdesetih godina prošloga stoljeća, državna nagrada za kulturu ne bi smjela biti nazvana ni po kojoj osobi s jedne ili druge strane u tim vremenima. Nagrada bi trebala nositi ime A. G. Matoša, koje je u tom smislu, po prirodi stvari i epohi neutralno, o veličini Matoševoj da i ne govorimo, o njegovu hrvatstvu također, na kraju krajeva on je jedini velikan među hrvatskim književnicima koji je lijepo, javno i pribrano izjavio da je – hrvatski nacionalist.

Još nešto: čitateljicama i čitateljima ove kolumne poznato je da se već dugo zalažem za dovršenje obnove Matoševe rodne kuće i kulturnog središta na izloženom istočnom rubu Hrvatske, koji metar do granice sa Srbijom, ali možda nije svima poznato tko je sve u toj plemenitoj akciji, kojim to imenima oponira sadašnje vodstvo Matice hrvatske. Pa nabrajam članove odbora za izgradnju: Dubravko Jelčić, Ivan Aralica, Julijana Matanović, Nedjeljko Mihanović, Krešimir Nemec, Dubravka Oraić-Tolić, Pavao Pavličić, Josip Pavičić, Davorin Rudolf, Tomislav Sabljak, Đuro Vidmarović, Ivica Matičević, Stanislav Marjanović, Ivan Golub, pater Vladimir Horvat. Uz njih u odboru su legendarni branitelj Vukovara Ivan Anđelić Doktor, Ruža Marić, ravnateljica Gradskoga muzeja u Vukovaru, Božo Galić, župan vukovarsko-srijemski, te još mnogi (među njima potpisnik ovih redaka) kao i predsjednik Društva Antun Gustav Matoš, uporni Željko Anić… Sada vam je možda jasnije ili vam tek sada ništa nije jasno.

Vulgarna parada

Postoje dvije vrste istospolaca: jedni ne paradiraju, bave se svojim poslom i žive po svome, te oni drugi koji militantno i vulgarno bljuju ulicama u povorkama i guraju se pred kamere, ispod svakog dobrog ukusa. Ti su drugi zaslužni za omrazu kojoj su kolateralne žrtve i oni prvi.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ante Rašić: Je li desnica politički nepismena?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ulazi u proces izbora, od izbora za EP, preko predsjedničkih do parlamentarnih. Kako se izbori održavaju permanentno u razmacima od svakih šest mjeseci, tako će i kampanja trajati otprilike do rujna 2020.

U ovom trenutku u kampanju su više manje uspješno, s jasnom strategijom ušli HDZ i Amsterdamska koalicija. Ovih dana u kampanju će krenuti i SDP, dok će svi ostali pokušati ući u kampanju. Da bi se vodila kampanja, ona prije svega mora imati program koji ima ciljeve kampanje i politike koju treba artikulirati, a to u ovom trenutku imaju i znaju raditi samo HDZ i Amsterdamska koalicija.

Ankete, odnosno projekcije sastava budućeg EP, koji je naručila EK jasno pokazuju odnose i približno točne rezultate izbora za EP, o čemu je analizu prije nekoliko tjedana radio i autor ovog teksta i čija se analiza u potpunosti poklapa s rezultatima ankete koju je provela EK.

Na prvi pogled, čini se da je u najnezgodnijoj situaciji HDZ, da iza sebe ima probleme poput Agrokora, grupe Borg, Uljanika, referendumskih inicijativa, potvrđivanja Marakeškog sporazuma i ratifikacije Istambulske konvencije, no njih to niti uzbuđuje niti će im nanijeti štetu.

No, za to nisu oni zaslužni nego njihovi oponenti koji zapravo – ne postoje. Za to što ne postoje, najmanje je zaslužan HDZ, već oni koji se ili raspadaju ili svađaju. Radi svega toga HDZ će ničim izazvan, ostvariti nestvaran rezultat. Jedan od najzaslužnijih, ako ne i odlučujući, bit će ‘zločesti’ D’Hondt.

Situacija prije ovih izbora izgleda vrlo zanimljivo. HDZ i SDP gube na popularnosti i rejtingu, a u prilici su ostvariti najbolje rezultate na izborima. Iako se čini apsurdnom, zapravo je odraz stanja na hrvatskoj političkoj sceni, gdje svatko pokušava biti političar, a da o politici zna manje od onog od koga očekuje glas. Ovo će biti izbori gdje će broj rasutih, bačenih glasova, odnosno glasova za najveće stranke, biti najveći do sada.

Je li desnica politički nepismena?

Ako podijelimo te rasute glasove, imamo one s lijevog i desnog spektra. Ovi s lijeva se pokušavaju okrupniti u Amsterdamsku koaliciju, a koliko će to donijeti rezultata pokazat će izbori iako su rejtinzi tih stranaka uzrok stanja u SDP-u, a ne njihova stvarna snaga. Agresivnom i prihvatljivom artikulacijom onom razočaranom SDP-m biračkom tijelu, baziranom na imaginarnom bratstvu i jedinstvu i nekakvim kvazi liberalnim stavovima, njihov rejting daje naznaku osvajanja jednog mandata, no pravo pitanje je hoće li Amsterdamska zadržati SDP-ove birače ili će se ti u konačnosti okrenuti SDP-u.

Svi drugi s lijevog spektra su isto kao i oni s desnog, koji na izbore izlaze samostalno bez mogućnosti osvajanja mandata, u stvari svojim glasovima pune HDZ, nešto manje SDP i Živi zid.

Posebno je zanimljiva situacija na desnom spektru, gdje imamo stranke ili koalicije s mogućnošću osvajanja ne jednog već dva ili čak tri mandata, ali pod uvjetom da nastupaju udruženo. Koji je tome razlog, vjerojatno će pokazati vrijeme, no možda se razlog krije i u držanju kvoruma vladajućim kod izglasavanja zakona o INA-i. Neumješna, u potpunosti pogrešna opravdavanja bez imalo znanja o saniranju štete, odnosno kriznog komuniciranja, te stranke, odnosno pojedinci, izvrgli su se ruglu svojih birača, kolega iz oporbe i pogotovu napadima medija sa svih strana.

Postoji jedna činjenica, a ona je da jedino HDZ-u odgovara trenutno stanje razjedinjenosti. Možda se u korelaciji s jučerašnjim događajima, krije razlog neujedinjavanja.

Činjenica je da bi te koalicije imale strašan potencijal, prije svega u protestnim referendumskim inicijativama, ali i u popularnosti nekih dosadašnjih zastupnika u EP, te bi kvalitetnim komuniciranjem, bez borbe na kojem će mjestu biti koji kandidat jer redoslijed i onako nastaje rezultatima preferencijalnog glasovanja, pokvarili računicu svima, ne samo HDZ-u. Još se jedna bitna činjenica, pojavljuje kao problem tzv. desnici, a samoproglašenim suverenistima, a to je artikulacija tema vezanih za politike o kojima se debatira i glasa u EP.

Desnica, odnosno suverenistička opcija, niti ima kadrove, niti zna artikulirati probleme vezane za direktive ili kohezijske politike. Oni su osuđeni na kampanju vođenu isključivo ideologijom, a na tome nigdje i nikada ni jedna politička opcija nije polučila rezultat. Oni se prije svega moraju voditi računicom i stavom, da nije bitno tko će od njih ući u EP već tko od protivnika neće. Mantra o testiranju svoje snage, najobičnija je politička floskula koju svi ozbiljni političari ismijavaju.

HDZ je u potpunosti svjestan te situacije i njemu zapravo odgovara da izlaznost bude što veća, ne manja, jer veća izlaznost diže izborni prag, koji će i ovako biti veći od 75 000 osvojenih glasova. Iako su u potpunosti svjesni nezadovoljstva članstva, pogotovo birača jer ni birači više ne pamte kao zlatna ribica, u HDZ-u prije svega računaju na mobilizaciju velikog članstva, te dio njima odane populacije koji još uvijek glasaju za “Franju”. Na izborima gdje izlazi upola manje biračkog korpusa od onog koji izlazi na izborima za Sabor i uz zločestog, a za neke dobrog D’Hondta, svi zacrtani ciljevi i rezultati, ostvarivi su.

Pitanje je može li se to promijeniti? Može, ali može li se kod političara promijeniti ego i mogu li se ubrzanim tečajem politički opismeniti.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kad ne bude Bude

Objavljeno

na

Objavio

Nema stresnijeg trenutka u životu neke zajednice, nego kad joj se mijenja glava, vlast. U to vrijeme njome obično zavladaju nemir, unutarnje napetosti i trvenja, a biva i podložna utjecaju vanjskih čimbenika zainteresiranih steći nadzor nad njom. Stoga je u interesu zajednice da smjena vlasti prođe brzo, glatko i bezbolno, taman se okončala i tako da ne bude svima po volji, što je prije pravilo nego iznimka. Posebna odgovornost za to leži na onome koji odlazi s vlasti. Gotovo sve dobro što je za vladanja učinio, (ne)izborom nasljednika može proliti kao krava, ritnuvši se, pomuzeno mlijeko.

Ni svijet umjetnosti nije ostajao nijem na tu temu. Smjena vlasti, odlazak starog kuma (Marlon Brando) i ustoličenje novog (Al Pacino), izrazito je dramatično prikazana u filmu “Kum”. Pa evo i sad, kad je moćna Amerika čapila narko-bossa “El Chapa” i osudila ga na doživotni zatvor bez mogućnosti pomilovanja, vijest je popraćena informacijom kako njegova organizacija i dalje uspješno radi, samo pod drugim vodstvom. Posljedice prijenosa vlasti posebno upečatljivo dočarava književnik Ivan Raos u “Prosjacima i sinovima”, potom i Antun Vrdoljak u istoimenoj televizijskoj nizanki. Starina Kikaš glavarom radije imenuje još neodraslog, ali bistrog unuka Matana, nego izazovima vlasti nedoraslog sina. I u široj javnosti manje atraktivnim područjima smjena vlasti predstavlja kritičan trenutak, bila riječ o novome direktoru u tvrtki ili o prijenosu obiteljskog posla s roditelja na djecu.

 Tko je doista zasjeo na Tuđmanovo mjesto?

U romanu Ambra Ivana Aralice, kojeg je vladajuća kritika ocijenila srozavanjem nekad velikog književnika na obračun s političkim neistomišljenicima, u slabije zapaženom dijelu autor svjedoči o vremenu provedenom u društvu predsjednika Tuđmana zadnjih mjeseci njegova života. Spominje kako je u tim razgovorima naglašavao važnost izbora političkog nasljednika pa s blagim prijekorom, čak i razočaranjem, što je razumljivo iz perspektive olovnih vremena koja su u vrijeme pisanja knjige već nastupila, konstatira da to Tuđman ipak nije učinio. A ako sam to ne učiniš, netko već uskoči… a s njim kontinuitet ili diskontinuitet. U slučaju potonjeg, nerijetko i povratak na staro.

No, tko je to doista zavladao Hrvatima nakon Tuđmana? Formalno, Stipe Mesić. Ipak, malo je vjerojatno da je čovjek nesposoban održati koncentraciju dulje od 15 minuta – koji pjeva kako prilike nalažu, pleše po notama koje su u điru, skače s tarabe na tarabu – bio kadar osmišljavati, formulirati i planirati državnu politiku. Biti lutak na koncu, glumac na pozornici, e to da. Ni Ivica Račan, mada intelektualno nadmoćan Mesiću, nije bio čovjek takva kalibra. Pa tko je onda zapravo naslijedio Tuđmana?

U sjećanjima Radivoja Cvjetićanina na dane kad je službovao kao veleposlanik Srbije u Hrvatskoj, iznesenim u knjizi “Zagreb Indoors“, buru u dijelu hrvatske javnosti podiglo je tek svjedočenje o hrestomatijama dokumenata koje mu je tadašnji osobni teklić, a uskoro i Mesićev nasljednik na Pantovčaku, Ivo Josipović uredno dostavljao u neku opskurnu birtiju.

Progovorio Radivoj Cvetićanin: Josipović je degutantni račundžija, Vučić se sprdao sa ‘starcem’ Mesićem

No, prilično je zapostavljenom ostala slutnja tog lucidnog pisca izbrušena stila o Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova bivše države u vrijeme njezina raspada, kao osobi koja iz sjene poteže sve konce u onodobnoj Hrvatskoj. Odvrti li se film unatrag, ne manjka indicija koje potkrjepljuju Cvjetićaninovo nagađanje.

Kako je Budimir razbudio rat

Nije tajna da je u doba raspada SFRJ miljenik svijeta, napose Amerike, bio predsjednik jugo-vlade Ante Marković, s njim i, kao član užeg mu kabineta, Budimir Lončar. Upravo iz tog kuta, dakle podrške Amerike saveznim tijelima u očuvanju Jugoslavije, treba promatrati Lončarovo zalaganje za embargo na oružje svim stranama u sukobu u tada još od svijeta priznatoj Jugoslaviji, kojeg je Vijeće sigurnosti UN-a donijelo 25.9.1991. Slučajno ili ne, to se zbilo baš usred Operacije RAM, zadnjeg pokušaja JNA, vojske pod nadzorom Markovićeva ministra obrane, Veljka Kadijevića, da svrgne narodnom voljom izabranu hrvatsku vlast i zamijeni ju marionetskom. Realniji plan B predviđao je da se izbije na granice Velike Srbije zacrtane poznatim četničkim programima, koju godinu ranije pretočene u granice između vojnih oblasti JNA (Virovitica-Karlovac-Ogulin-Karlobag).

No, ta je operacija propala, ne zbog nedostatka oružja, nego zbog slabog odziva na mobilizaciju. Time padaju u vodu naknadna Lončarova tumačenja o tome kako je embargo išao u korist Hrvatskoj kako JNA ne bi dobila oružje iz Rusije. Taman da i jest tako, rezon kako zabrana naoružavanja može ići u korist gotovo potpuno nenaoružanom u srazu protiv naoružanog do zuba izvan je svake logike. Embargo je ipak imao određeni učinak. Nakon posljednje akcije s mogućim strateškim implikacijama na rasplet jugoslavenske krize, neuspjelog atentata na predsjednika Tuđmana, prva faza rata, kasnije okončana Sarajevskim sporazumom 3.1.1992., bila je u strateškom smislu zaključena. Međutim, embargo je ohrabrio njezino taktičko produljenje za tri krvava mjeseca koje Hrvatska pamti po najvećim žrtvama. Gazeći preko njih JNA je nastojala od Hrvatske otrgnuti što više, na korist Srbije i Srba.

I u vrijeme uoči odlaska Tuđmana sa životne i povijesne pozornice Amerika se uplela u hrvatska politička zbivanja. Svi vođe oporbe osim Budiše (što će ga kasnije koštati), hodočastili su ljeti 1999. u Washington kako bi prisegli na vjernost i primili instrukcije za djelovanje. No, malo je vjerojatno da je netko od tih diletanata postao glavni pouzdanik Amerike za Hrvatsku – u ono doba kad je Putin tek odmijenio teturajućeg Jeljcina, jedine svjetske sile. Znatno vjerojatnije je da se Amerika uzdala u igrače odane joj još iz vremena raspada Jugoslavije – Antu Markovića i Budimira Lončara. To ne potvrđuje samo špurijus bivšeg veleposlanika Srbije u Zagrebu, kao ni sjećanja upućenih u zbivanja kako je Ante Marković u to vrijeme imao ured u Zagrebu iz kojeg je dirigirao situacijom. Više od svega to potvrđuje korjenita restauracija kadrova, struktura i mentaliteta iz SR Hrvatske – obnova tog crno-bijelog, ili možda bolje, crvenog svijeta – popraćena embargom na Tuđmanovo nasljeđe, posebno ono vezano uz pobjednički Domovinski rat. Ukratko, uz pomoć dr. Frankensteina sa Zapada oživljeno je staro čudovište s Istoka!

Vrijeme jednog gremija primiče se kraju?

Nošen američkim vjetrom u leđa, dvojac Lončar-Marković shvaća da više i nije tako bitno tko stoluje na Markovu trgu ili Pantovčaku. Pa i nije, ako vladaš “neovisnim” toljagama za modeliranje ponašanja tamošnjih stanara – medijima, ključnim tijelom pravosudnog progona putem dvoglavog gospodskog kastora “Cvitan-Bajića”, i osjetljivim dijelovima obavještajne zajednice. Tada čak i zloglasni HDZ može biti na vlasti, doduše nikad samostalno, nego kontroliran strančicama od povjerenja gremija.

Koliko god to bilo gorko priznati, danas Hrvatska nije u bitno drukčijoj situaciji nego što je bila početkom devedesetih, samo što nije napadnuta izvana nego je paralizirana iznutra. A Slobodanu Miloševiću naših dana ime je, po mnogo čemu sudeći, Budimir Lončar. Budući taj ima u rukama jače poluge u miru, nego što je to bila JNA u ratu, nije tako neobično što tako dugotrajno vlada.

U takvim okolnostima, baš kako Tuđman u ono vrijeme nije bježao od razgovora s Miloševićem, tako ni danas, kad se osjećaju trvenja u očekivanju silaska ostarjelog Kuma, pardon Druga, odluka o dodjeli priznanja Lončaru od strane Milan Bandića možda i nije tako nepromišljen potez kako se na prvu čini. U procjeni tog čina treba uzeti u obzir kako Bandić zasigurno barata potpunijim skupom informacija od svih onih koji se diče, ne baš pretjerano korisnom, naknadnom pameću. A ne treba podcijeniti ni njegov nenadmašni instinkt za političkim preživljavanjem, prirođeni mu osjećaj za trenutnu situaciju, kao i dokazanu sposobnost održavanja ravnoteže usred kreševa raznovrsnih silnica. Ostaje tek pitanje – je li Bandić doista kontra Lončarova kruga?

Ako je suditi po odnosu medijsko-pravosudnog komplota prema njemu, taj test prolazi s izvrsnim uspjehom. A čini se da im se dodatno zamjerio prikupljanjem popularnih saborskih žetončića, time narušivši ustaljenu arhitekturu nadzora nad HDZ-ovom saborskom većinom od strane provjerenih miljenika javnosti, time i gremija. Ne treba zanemariti ni kako je tim pothvatom zapravo preinačio izbornu volju dijela lijevog biračkog tijela, što predstavlja vrhunsko političko majstorstvo i u danim okolnostima jedinu realnu mogućnost ovladavanja situacijom.

Uzevši u obzir povoljan opći okvir (promjenu establišmenta u Americi koji je po svoj prilici bez zadrške desetljećima stajao iza Budimira Lončara u političkoj ulozi ne manje važnoj od onih koje se biraju na izborima), izgleda da napokon sazrijeva vrijeme za demontažu struktura okupljenih oko samozatajnog Bude. S njima u paketu i sekcije, koja još iz jugo-komunizma baštini nadzor nad židovskom zajednicom u Hrvatskoj, a koju je tako silno pogodio nedavni posjet Esther Githman da bi ju jače strefio možda tek povrat stanova u središtu Zagreba potomcima izvornih vlasnika.

Iz te perspektive valja promatrati ovaj Bandićev potez, koji u komešanjima nastalim u iščekivanju primopredaje (stvarne) vlasti, ako ništa drugo, barem pojačava pomutnju u redovima sljedbe Bude Lončara. Zanimljivo, gotovo čitavo se to jato (medijski mogul, danas spao na net.hr i Telegram, Ninoslav Pavić, već spomenuti Dinko Cvitan, advokat Čedo Prodanović, povjesničar Hrvoje Klasić, Josip Manolić i glavom i bradom Budo Lončar) nedavno okupilo na predstavljanju knjige odvjetnika Ante Nobila, a možda i kandidature za novog Kuma drugovima. Je li tom prigodom upriličen i rukoljub, ostalo je skriveno očima šire javnosti. Ako i jest, onda je to jasna potvrda kako se u tom društvu, slično kao na hrvatskoj strani u vrijeme silaska Tuđmana, ne nazire čovjek formata prethodnika.

Kolege protiv “Kolege”

Osim dominacije u medijima, prevage u pravosuđu i snažnog utjecaja u obavještajnoj zajednici,  strukture pod okriljem Budimira Lončara danas mogu računati i na mnoge korisne im, nazovimo ih tako – Kolege. Danas je barem lako takve prepoznati. To su oni koji lakoćom upiru prstom u suradnike tajnih službi iz komunističkog totalitarizma, ljude koji su nesumnjivo činili mnoge nepravde pojedincima iz neposrednog im okruženja i šire – bilo vođeni osobnim probitkom, bilo da zaštite obitelj, bilo našavši se ucijenjenima u uvjetima najpokvarenijeg društveno-političkog sustava koje je čovječanstvo dosad iskusilo. A oni posebno odvažni i drski vidjeli su u svoj toj nakaradi priliku za nadigravanje s jugo-komunističkim totalitarizmom. Možda je upravo njima nadahnut, Bandić ovako zaigrao s Budimirom Lončarom.

Ipak, današnji Kolege se iz nekog razloga nikako ne mogu dosjetiti prokazati one koji su te ljude ucjenjivali, držali na vezi, njima manipulirali i koristili ih za postizanje ciljeva do srži neljudskog sustava. Koliko god se revni istraživači trudili, za takve ne nalaze kompromitirajućih dokumenata. A nema teorije da su se ti manje okoristili dražima komunizma od vlastitih doušnika. Možda danas nisu u prvom planu – gremijima, napokon, takvo što i ne priliči – moguće su neke od bivših im doušnika isturili na pozornicu, sigurni da ih mogu nadzirati njihovom prljavom prošlošću, ali da su ti lošije prošli,… Pa tko u to može povjerovati? Nitko, osim današnjih im Kolega! A takvi, služeći im svjesno ili nesvjesno, ne praštaju kolegama koji su to bili prije, na korist istih im gospodara.

Sinonimom za udbaškog doušnika, prema njegovom kodnom imenu zavedenom u Službi državne sigurnosti – “Kolega” – postao je Vladimir Šeks. Ne ulazeći u to s kojim je motivima Šeks kontaktirao s jugo-komunističkom službom sigurnosti, je li igrao po Udbinim notama ili kako bi se borio protiv nje – jer namjere je teško utvrditi, makar bila riječ i o, početkom osamdesetih, državnom neprijatelju broj 1 – daljnja je povijest ipak ponudila trenutak istine u kojem se dalo razaznati i važnije od toga je li Šeks svojedobno stvarno bio Kolega u punom smislu te riječi ili ne. Naime, je li to, ako je i bio, kad je najviše trebalo, i ostao. U vjerojatno najsudbonosnijim danima novije hrvatske povijesti, za vrijeme puča Mesića i Manolića, odigranog u proljeće ’94, Šeks je, iako se lako mogao pokazati jezičcem na vagi za onu stranu, ipak ostao uz Tuđmana.

U svakom slučaju, ne bi bio javno stigmatiziran kao Kolega da im barem danas ne smeta, za razliku od onih koji ga svesrdno časte tim imenom i koji su, bili toga svjesni ili ne, danas jedini Kolege na sceni. Brbljali u sabornici, u medijima ili po birtijama, ili svojski udarali po računalnoj tipkovnici, rade to tako dobro da bratija Bude Lončara može biti itekako zadovoljna njihovim angažmanom. Pa i ovim revnim protivljenjem pokušaju dodjele Medalje Grada Zagreba Lončaru. Nesuđeni dobitnik je to iskoristio kako bi se, antifašistički se prenemažući pogođen “linčovanjem”, izmaknuo nagradi. Toliko ju je žarko želio…

Temelj zablude mnogih današnjih Kolega leži u uvjerenju kako postoji nekakav “Treći put”. Međutim, surova politička realnost pokazuje da postoje samo dva puta dovoljno moćna da nameću pitanja oko kojih se donose bitne odluke. Suočen s tim, “Treći put” je jednostavno osuđen zauzeti jednu ili drugu stranu djelovanjem na korist ili štetu jedne od njih, pri čemu je i nedjelovanje rijetko kad neutralno. To je zorno pokazalo pitanje zakona o arhivima kad je tzv. “Treći put” inzistirao na produljenju razdoblja dostupnosti dokumenata s 30.05.1990. (konstituiranje prvog višestranačkog Sabora) na 22.12.1990. (donošenje Ustava), što bi medijima pod nadzorom Lončarovog gremija omogućilo da sve gadosti komunističkog totalitarizma prikriju zasipajući javnost spisima o navodnim Tuđmanovim i HDZ-ovim grijesima prvih mjeseci vlasti. To im, međutim, nije uspjelo, tako da im zasad jedino postignuće na tu temu ostaje poistovjećivanje Šeksa s Kolegom jučer, čime su ujedno sami sebe prokazali pravim Kolegama danas, ma koliko pravedni i poduzetni, a iznad svega, još i zeleni bili.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari