Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčeva braća su Vučić, Šešelj i Dačić

Objavljeno

na

Ni gromovi ni munje ne mogu uništiti sparinu koja se nadvila nad močvarnom Hrvatskom, ni tuča ni pljuskovi. Krekeću žabe u potocima i saborskim klupama, u trorogim (oprostite, trojakim) vlastima i pomisliš da su žabe s takvim glasovima, glasinama, neke velike žabe a nisu, kad im se približiš vidiš da se samo napuhavaju a sitne su i podižu noge (ruke) da budu potkovane premda nisu potkovane ni u jednom području niti je većina njih ikada iskusila dramatiku tzv. realnog sektora, to jest nemaju veze sa zbiljom niti ne žele imati, jer je zbilja duboko tragična i što bi u njoj radili, bi li otvorili kakvo poduzeće pa propali kao što pod njihovim vodstvom propada Hrvatska čije rasuće nazivaju stabilnom stagnacijom.

Pa kad već nisu, i desni i lijevi potkovani u gospodarstvu, kulturi itd., da su barem ideološki osioni vlasnici vrijednosti koje navodno zastupaju, ali nisu ni to – i jedni i drugi su u blijedom diletantskom teatru kojemu publika baca novac u šešire nakon odigrane predstave. Ta dva teatra bez repertoara koji bi bio privlačan, s vođama koji publiku ne razumiju ni ona njih, te dvije putujuće družine što ulaze u iste gradove i naselja pa se sastaju na istim trgovima i plaču u istim gostionicama, odlučile su, čini se, ujediniti se u jednu firmu pod imenom velike koalicije, misleći da bi tako od dva bezidejna kazališta postale jedno veliko. Kriva pretpostavka. No na njoj se naveliko radi otkako je desni centar dobio vođu koji po habitusu više naginje lijevom centru a svjetonazorski mu je potpuno i srdačno blizak, dok lijevi centar ima vođu koji i ne zna gdje je i kamo bi, pa bi mu velika koalicija došla kao spas u zadnji čas, prije potpunoga rasapa.

Toliko o grandioznoj koaliciji koja se mimo naroda očito sve više nameće, a za volju koje će HDZ pristajati na kompromise, to jest vodstvo HDZ-a koje svoju suvrenističku bazu i sada ignorira, a kako bi tek s lijevima koji i dalje imaju na leđima teret istočnoga grijeha iz doba komunizma s kojim se jednostavno ne žele rastati, u odijelima od jugovinila, isti oni koji su izlazili iz sabornice uplašeni od državne samostalnosti, te i sada kada netko neoprezno govori o Hrvatskom državnom saboru skaču kao opareni i traže ispriku. Ma lako bi surađivali, pa i sada su jednodušni oko istanbulske i oko naroda koji bi htio odlučiti, oko referenduma s opasnim namjerama, oko bolećivoga odnosa prema manjini čija je većina u srpskoj agresiji ubijala Hrvate, podosta sinkronizirani oko obrazovanja i kulture koji ne smiju, govore gotovo unisono, biti u rukama „nazadne desnice“, oko tzv. revizionizma u povijesnim pitanjima gdje i jedni i drugi budno čuvaju tekovine jugoslavenske historiografije, oko jezika prema kojemu se isto ili slično odnose te ostavljaju kaos i ne donose zakon o hrvatskom jeziku, oko medija gdje navodni desni ni ne pokušavaju pokrenuti (ha!) desne dnevne novine, recimo.

No da vidimo kako bi izgledala velika koalicija, samo na jednom primjeru: u njoj bi Stazić vodio povjerenstvo za istraživanje komunističkih zločina i bio bi puno efikasniji od dosadanjih vođa povjerenstava jer bi posao radio velikom strašću, u nekrofilskom zanosu nad sve većim brojem otkopanih hrvatskih kostiju, očajan što ih nema više… Hoće li, kao sudionici velike koalicijie esdepeovci još jednom zaustaviti projekt izgradnje Pelješkoga mosta? Hoće li i jedni i drugi dopustiti da se u Srbu slavi dan pokolja nad Hrvatima? Hoće, znači ništa se ne će promijeniti, pa oni koji licemjerno strepe od velike, trebaju uzeti na znanje rečeno. S tim da će se novi drugari dogovoriti (trgovina će cvjetati) kako Hrvatsku vojsku ne treba jačati.

Uostalom, na snazi je i sada u doba navodne vlasti navodnoga desnoga centra (glede škola) pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje skucan u doba crvenih i po Jovanovićevoj zapovijesti, kao i pravopisni rječnik u kojemu uz pojam Hrvatska vojska stoji u zagradi pov., što će reći da je riječ o povijesnom pojmu i dojmu da sada ne postoji (maturanti, pamtite), ali u istom rječniku postoji sovhoz, sovjet i ZAVNOH bez pov. u zagradi. Podsjetio je na to javnost kroatist Bagdasarov. Kao i na to da u dotičnom pravopisu nema riječi Krist, čak ni uz pov. Bože moj veliki, kako klatež svih boja zakucava čavle u Tvoje i hrvatsko tijelo. Dotle fukara još potpiruje vatricu: kada nije uspjela ionako priglupa farsa sa zajedničkim jezikom, eto neki balkanski mudrac piše da će ionako internet stvoriti taj zajednički jezik ili ga je već stvorio, valjda na temelju nepismenih komentara plaćenih pratitelja međumrežnih stranica, zaduženih – kao udba, i jest to udba – da zagađuju prostor, kao što u tiskovinama slična, navodno profesionalna fukara čini isto. Njima i nadalje smeta svaka hrvatska riječ koju ne poznaju i koju nisu čuli kod kuće (niti su mogli) a većinu ne poznaju, baš kao u doba pomalo posustalog ali i nadalje bjesomučnog komunizma osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se slični novinski komentatori obrušili na pakračkog liječnika, dr. Šretera.

O Šreteru sam pisao u stotinu navrata, o njegovoj mučeničkoj smrti u vrijeme srpskoga terorizma, o Pupovcu koji je u toj storiji odigrao mračnu ulogu, po svjedočenju Degoricije. Pišem sada još jednom, s povodom, o mučeniku za hrvatski jezik po kojemu se zove nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ. Naime, vjerojatno ste pratili ili bili obaviješteni, kao ja, da je isti taj Pupovac, živ i zdrav za razliku od Šretera, štoviše zastupnik u Hrvatskom saboru, bjesomučno reagirao kada mu je zastupnik Culej spomenuo Šretera, reagirao riječima: „To vam je brat. Njemu ste najsličniji i po tome što govorite. Meni niste, ni vi, ni on.“ Analiza nije potrebna, ne treba ni neupućene podsjećati kako je Šreter mučen i ubijen u logoru Bučje, ni danas se ne zna gdje su mu kosti, a bio je istaknuti član HDZ-a, pokreta (tada još) za samostalnu Hrvatsku i (između ostalog) prava da hrvatski narod naziva svoj jezik svojim, narodnim imenom. To je ono što je Šreter govorio i radio, i što Pupovac ni dan-danas ne može pregristi pa riga mržnju iz komfornog, zaštićenog položaja, pred svekolikom hrvatskom javnošću pronalazi „Šreteru slične“ s nedvojbenim žarom koji kaže da Šreterova sadašnja braća nisu i njegova braća.

Pupovac svojim govorom ‘digao živce’ Culeju

Naravno da nisu. Njegova su braća Vučić, Šešelj i Dačić. No ta riječ, brat, imala je i drugi smisao, budući da je Culejev brat (koliko znam) također ubijen u srpskoj agresiji, što nitko u sabornici nije odmah razumio, kao što vjerojatno sadašnji vodeći hadezeovci nemaju pojma tko je bio Šreter, inače bi valjda reakcije bile drukčije – ovako se predsjedajući obrecnuo na Culeja, podviknuo neka pusti zastupnika da govori, jer je očito mržnja prema Hrvatima dopuštena Da, puštamo takve da govore, jer je DORH odavno u velikoj koaliciji, pa i ovoj maloj i bijednoj, koju Pupovac drži kao kap vode na dlanu.

Marin Držić iz Jaske

Idemo na lakše teme, poradi duševnoga zdravlja. Dok se u „Kerempuhu“ prizemne protuhrvatske svinjarije prodaju pod satiru, jedan pravi hrvatski komediograf predstavlja svoje ukoričene komedije u rodnom Jastrebarskom, pod naslovom „U plavom podrumu“. Vrlo lijepa večer premda su nebo parale munje, puno glazbe u Glazbenoj školi jaskanskoj, Marija Borić pjeva „Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren“ i „Snivaj“ (zlato moje) uz klavirsku pratnju vječnoga Presečkog, nastupaju zborovi i mladi plesači, publika stigla iz Zagreba, iz Slunja, iz Krašića i Pribića, govore o autoru Nini Škrabeu Senker, Kurelec i Blažičko, nastupa jedinstveni Potočnjak i drugi glumci. Baš dobra večer, kao i sjajne Škrabeove komedije, uz onu naslovnu iz podruma još „Muke po Iveku“, „Malo morgen“, „Francekova teta“i „Kotlovi generala Pattona“. Senker spominje tradiciju pučkoga teatra, no da su se komedije Škrabeove otrgnule i vinule u visine, krunski je dokaz predgovor nedavno preminuloga Georgija Para koji počinje riječima „Nino Škrabe najveći je živući hrvatski komediograf. Punih pedeset godina bavi se pisanjem komedija koje se s uspjehom izvode u hrvatskim kazalištima.“ Zapisano je i ovo: Škrabe je suvremeni Marin Držić.“

Knjiga izabranih komedija posvećena je Henryku Sienkiewiczu, koji ne bješe komediograf, ali je Škrabea nadahnuo rečenicom: „Umjetnost je dužna krijepiti, a ne potkopavati, oplemenjivati, a ne blatiti, dužna je nositi dobru novinu, a ne zlu.“ Drugi čovjek kojemu je knjiga posvećena jest John Ford, što svjedoči o još jednoj Škrabeovoj ljubavi, prema filmu, posebno westernu. I treća ljubav – nogomet. Na predstavljanju tri lopte na podiju, na naslovnoj stranici velika nogometna lopta, grbovi Dinama, HAŠK-a i Građanskog, a u središtu fotografija Ice Hitreca koji u Plavi podrum ne dolazi premda ga stalno očekuju… Na kraju govori Škrabe, iz srca, pamtim riječi da je njegov univerzitet (uz komparativnu književnost) bila jaskanska brijačnica u kojoj su domaći navijali za Dinamo, Ličani – radnici na kolodvoru – za Hajduk, oficiri za Partizan a podoficiri za Zvezdu. Da, bila je Jaska snažno uporište jugoslavenske vojske. A koji grad nije bio, dok ih nismo sve istjerali…Boje jaskanskog nogometnog kluba su plava i bijela,pomirbene.

Usput, koji dan prije gledam (slušam) baletnu verziju Mannove „Smrti u Veneciji“ uz glazbu Gustava Mahlera, kadli i tu – nogometna lopta, doduše manja. Mladići iz europske kreme na ljetovanju u Mlecima igraju mali nogomet između kupača i kupačica koje će uskoro rastjerati kolera, to jest one koji prežive. No to je tek kratki i bezglasni intermezzo jedne lijepe, podosta kratke baletne predstave, u režiji i koreografiji Valentine Turcu (ujedno i dramaturginja) koja je sklisku temu očaranosti pisca jedanaestogodišnjim dječakom, Poljakom Tadziom, vrlo suptilno pretočila u baletni doživljaj, a publika nagradila dugim pljeskom Sumimota i Alveza – kvalitetan uvoz, za razliku od drugih područja.

O Matošu još jednom

Vele oni koji blokiraju dovršenje rodne kuće i kulturnoga centra u Tovarniku, između ostalog i ovo: jest da je rođen u Srijemu, ali je otamo odveden još tako malen da se ničega nije ni sjećao, pa što ćemo od toga raditi veliku priču. Je li baš tako? Što kaže na to Matoš? Kaže: „Sve više i više dolazim u dodir s mojom prošlošću, s vlastitim ostatcima moga bića na ovoj dragoj i krasnoj zemlji… Kao san je ova zemlja izvukla iz mene sve brige, svu težinu, pa moje ‘građanstvo’ ostade tek na površini, na odijelu, pa shvatam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor kao moji djedovi.“ Njegov je djed još bio živ u vrijeme kada je Gustl pobjegao iz vojske i „kako nisam imao putna troška, prijeđem iz Vukovara preko Dunava k mom djedu, vascieloj Bačkoj poznatom meštru (učitelju) Grgi, koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita, bogatog jelenima i pticama močvaricama… Moji rođaci, bački seljani, lijepo me ugostiše…“

Pišem još jednom o Matošu i zato što imam prijedlog: naime, u Hrvatskoj koja je i dalje u raljama građanskoga rata četrdesetih godina prošloga stoljeća, državna nagrada za kulturu ne bi smjela biti nazvana ni po kojoj osobi s jedne ili druge strane u tim vremenima. Nagrada bi trebala nositi ime A. G. Matoša, koje je u tom smislu, po prirodi stvari i epohi neutralno, o veličini Matoševoj da i ne govorimo, o njegovu hrvatstvu također, na kraju krajeva on je jedini velikan među hrvatskim književnicima koji je lijepo, javno i pribrano izjavio da je – hrvatski nacionalist.

Još nešto: čitateljicama i čitateljima ove kolumne poznato je da se već dugo zalažem za dovršenje obnove Matoševe rodne kuće i kulturnog središta na izloženom istočnom rubu Hrvatske, koji metar do granice sa Srbijom, ali možda nije svima poznato tko je sve u toj plemenitoj akciji, kojim to imenima oponira sadašnje vodstvo Matice hrvatske. Pa nabrajam članove odbora za izgradnju: Dubravko Jelčić, Ivan Aralica, Julijana Matanović, Nedjeljko Mihanović, Krešimir Nemec, Dubravka Oraić-Tolić, Pavao Pavličić, Josip Pavičić, Davorin Rudolf, Tomislav Sabljak, Đuro Vidmarović, Ivica Matičević, Stanislav Marjanović, Ivan Golub, pater Vladimir Horvat. Uz njih u odboru su legendarni branitelj Vukovara Ivan Anđelić Doktor, Ruža Marić, ravnateljica Gradskoga muzeja u Vukovaru, Božo Galić, župan vukovarsko-srijemski, te još mnogi (među njima potpisnik ovih redaka) kao i predsjednik Društva Antun Gustav Matoš, uporni Željko Anić… Sada vam je možda jasnije ili vam tek sada ništa nije jasno.

Vulgarna parada

Postoje dvije vrste istospolaca: jedni ne paradiraju, bave se svojim poslom i žive po svome, te oni drugi koji militantno i vulgarno bljuju ulicama u povorkama i guraju se pred kamere, ispod svakog dobrog ukusa. Ti su drugi zaslužni za omrazu kojoj su kolateralne žrtve i oni prvi.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

Objavljeno

na

Objavio

Sidila san u taj vakat na klupi
Sama
Splicki kolodvor i ja
Sparina
Lipe se prsti
I roba za kosti
Sidila san
Unde di je iza tebe ladni zid
A pogled ti puca na line trajekte što se bućkaju
Na autobuse neredno poredane
Na
Šaltere su bunjan i galebove u niskomu, napadačkomu letu
Galebove koji skaču su noge na nogu tek kad se dočepaju
Bačene kore kruva
Ili zgaženoga smokija u fugi

Sidila san i jedvo čekala prugu

U dva je išla naša koja je bila skuplja za cili desetak kuna
Okolo pola ure kašnje išla je pruga za Mostar priko Imockoga
Bila je jeftinija al’ je imala ležarinu u Cisti Provo od okolo pola ure
Što meni nikako nije ligalo
Ae
Nije
Di će mi ligat
Pedalj mi do kuće a nikako doć

Tila san kući što prije
Jerbo mi je drob čvrča
Onako kako samo studentu čvrči petkon
Pa san vrtila u glavi šta morebit taj dan mirluši priko terace iz materine kužine

Najsan volila ladne, prigane srdele
Sunjima grumen pure
I rašćiku su kumpiron i maslinovin uljen

Ljuljala san noge u ritmu pisme su radija koji se čujo iz pruge koja je došla iz daleka
Đavoli
Bambina

Kad se on, odnikle, stvorijo pridmenon
Svojon tenon udarijo moju
I nasmija’ se

Gleda me u oči i pita

– Iđeš kući?

K’o da me znade oduvik

Ja ga gledan i ne mogu ga smistit
Nikako
Oklen ga znaden Gospe moja
Biće s Trokuta il’ iz Paške
Al’ di je red reć kako ne znaš koji je

Raspričali se mi
I on meni kako mu vali deset kuna za kartu

Ae
Kaže kako bi rada i on kući k’o i ja

Išla san kući kašnje od plana
Jesan
Imala san deset kuna manje
A on se negdi su njima izgubijo

Nisan ga srila kašnje u prugi
Ni igdi

I nikad ga nisan imala zgodu upitat
Kako more tako ladno gledat u oči i lagat

Srila san niki dan jednoga Zvonu koji je rođen na isti dan kad i moj čovik
Srila san ga u prugi za Zagreb
Di smo išle moja Mara i ja
U biti ja san išla
A Mara je lebdila zdrakon
Onako kako lebdi dite na putu za Zagreb koji vrlo voli

Meni toga Zvonu uvik drago srist
Je
Uvik
Jerbo on dili nešto su mojin čovikon u tuđini
Pa mi se nekako učini kako mi je i čovik manje daleko
Bar na tren

Gospe moja da je bilo izbrojat k’liko puta me Mara upitala
Oćemo brzo
K’liko ima do Knina
K’liko do Korenice
Di su Plitvička jezera
K’liko ima do Karlovca

Pa se veselila onomu što vidi kroza prozor i ljutila se na one ljude okolo nas
Smijala od uva do uva kad je vidila klikačke su porcije u Macole
Ae
Pojist nije mogla
Pa me pitala iman li kesu

Nu, seljanke smo mi
Prave
Odgojene u stravu kako se ‘rana ne baca nego u spirine iskriće
A Mara u Macole nije vidila kantu za spirina
Dite mi se pomelo
Pa je pitala kesu

Ulazimo u Zagreb nas dvi okolo sedan na večer
Na livu ruku zamotuljan u najilonu neki spomenik
Mara nabaci komentar kako joj je to skroz manito
Ae
Manito njoj da se ništa ne vidi a metnilo ga na tak’o misto
Kaže mi

– Manito je al’ ja nigdi vakoga spomenika vidila nisan, to ti samo Zagreb more imat jerbo mu i ‘vako nešto stoji

Nema ona pojma šta je manito zaprave
Manito je kad rećemo
Oni vakultet di stoluje Mato Kapović zvani Radnik brez motike
Bojak sekularni bije dan, noć
Pa ne da Božiću ni blizu svoji vrata
A niti prozora
Partizani pucali puškan na Boga
A ovi će Mu valjda minirat sve prilaze
Dašta
T’liko su nan mudri

Pribili šljokičastu petokraku na jedna vrata
I to je to
Advent na Vilozovskomu vakultetu more počet

U međuvremenu ta petokraka okotila još jednu a do Božića možda ji bude i tri
K’o oni srca na Radenskoj

Srića da moja Mara ne vidi toga vakulteta
Bi joj Zagreb ogadijo

Gleda ona zaljubljeno okolo sebe
U sve po Zagrebu

– Znaš, ne bi ti se ja ni vraćala kući da ne moran

Ih, znan

Danima je oblazila sve
Sve
I Josipa Jelačića i svetoga Marka

Klečala u polutami katedrale uza svetu misu
Pa
Palila sviće i molila za zdravlje jedne svoje imenjakinje

Pa unda tukla lazanje u Skalinskoj
Pribirala ona crljena srca i magnetiće u kućama
Natrala me na one kutije ničega
Na Kvatriću
Smijala se i sama kako in sve ikad more u oko stat

Rekla mi kako kuvan bolje od oni kuvarica i kuvara u ‘otelu di smo večeravale

Pa se smijuckala sve do Malešnice
Onu večer kad je upoznala jednoga Marijana
Ae
Marijan je njoj faca broj jedan
Jerbo
On je bijo u Trampovoj kući

Pitala me tu noć koji je to čimbenik iz Hasanbegovićeva govora
Kojemu se cila dvorana smije
Rekla san kako se o Milanoviću radi
Ono, kako će on gledat pobjedit Kolindu na izborima

Ona se smije pa kaže
– Kolindu? Daštaće! Zašto bi ne’ko za njega glasa’? Nema ti to logike majko

Di logika di naša politika
Ne konta to moja Mara

Mara ide sladoled u srid zime
I to je logično
Manja je razlika u temperaturi nego liti
I našla je u Maksimiru neku živinu koja se zove baš k’o ona
Cenila se od smija i ponavljala mi sto puta kako se eto ni jedna živina ne zove k’o ja što je po njoj veliki jad
I niti zere logično

Doša je vakat
Vrnit se našoj kući
Kuma moja je odvela gorikar kupovat po kolodvoru a ja san ostala stvari čuvat na peronu

Nije svirala Bambina
Al’ se stvorijo i brez nje isprid mene
On
A ja pričan su mojon Gogon na telefon
I sve pratin šta ‘oće

Kaže mi

– Samo ti završi razgovor, čekat ću

A ja pitan

– Šta me imaš čekat

Gleda me u oči
I kaže kako je iz Imockoga
Kako je doša’ radit u Zagreb
Kako ga je gazda privarijo
I kako sad nema sučin kući a tako rada bi vidit svoje

– Ti iz Imockoga? A ja te nikad vidila nisan neka san doli priko četrdeset godina?

Gleda me u oči
Kaže

– Iz Zmijavaca san, Marić

U meni kuva
A zaklopac mi na pola
Pa skače i mlati

– Marić? Iz Zmijavaca? Ne tribaju tebi kune, tebi Isus triba. Ae. Kako te sramota nije u oči gledat ljude i lagat? Što ne odeš u prvu crkvu kleknit i Bogu se molit da ti pomogne? Nikakve kune tebi ne tribaju. Ne tribaju ti kune nego Bog. Kontaš li ti to?

Nije bijo za razgovora
Samo je nesta’
Goga još na liniji
Mara trče od gorikar

Kupila je još suvenira i picetu
Drži krajeve, žvače, leti k meni i viče

– Vidi majko šta mi je jedna časna dala

Maše punin šakan

Odmotali su kažu i oni spomenik

A digli su ga
Jednomu velikomu i zaslužnomu čoviku
Ajde, drago mi vrlo
Bijo je i vakat

Lažov jedan je i tuten naša misto vikat
Kako spomenike zločincima dižemo
Nu
Uvik se nađe neki lažov
To se nikad ne minja

Oduvik je bilo i bit će oni’
Što te gledaju u oči i lažu

Iz bolesti vake il’ nake te lažu

Šta kad te lažu zdravi?
Šta?

Kuvaš
Dok ti zaklopac ne vrci
A kad vrci
Ni’ko
Pa ni ti ne moreš znat
Koga će klepit i di će završit

Nije red da završi na onomu koga se lagalo
Nikako

Onako kako nije red niti da se zločincon zove
Vrhovnoga zapovjednika naše vojske u
Domovinskomu ratu

A Bogu je red
To se znade oduvik
Vrata i srca širon otvorit
I zornicon
I kićenjen
A ne pucat u Njega
I prilaze Mu minirat

Barbara Jonjić/ narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način?

Objavljeno

na

Objavio

Misleći valjda kako radi dobar marketinški potez za sebe i svoju stranku zastupnik Hrvoje Zekanović uputio se u Marakeš s prosvjednim transparentom metar puta metar i pol. Fotka je stigla u Hrvatsku i istoga časa plasirana u javni prostor. Potom i video. Tako i treba u doba modernih sredstava komunikacija – a ne da doma skrivamo informacije, fotografije i kadrove o tome gdje se i koliko ilegalaca po Hrvatskoj skriva. Za razliku od ilegalnih migranata, Zekanović u prosvjedu bez prosvjeda bijaše vijest dana. Gdje? U državi čiji poredak nije u stanju vratiti doma hrvatske „migrante“, ali je spreman izručiti državu i narod blagodatima Globalnoga kompakta, piše Nenad Piskač/HKV

Hrvatska je vlast, također misleći da radi dobar posao, ali ne zna za čiji račun, na poklonstvo Globalnome kompaktu poslala ministra policije što predstavlja prvoklasan politički egzibicionizam i degradaciju ministrice vanjskih poslova. Dobro, u globalističkome poretku svijeta ministri vanjskih poslova vjerojatno će prvi izumrijeti. Bit će dovoljan samo jedan, jedini i jedinstveni Ministar globalnih poslova. Hrvatska bi mogla na to mjesto kandidirati Budu. Lončara. Vesna se Pusić već ranije kandidirala, ali je nepravedno odbijena.

Prosvjeduje se u Zagrebu, a ne u Maroku

Inkluzivna vlada po provjerenom uzoru nametanja Istanbulske, uključila je Kompakt u svoj program rada, kao da je on njezin projekt obećan u predizborju. Istina, ovaj put smo pošteđeni interpretativne izjave Andreja Plenkovića, što je za svaku pohvalu. Vlada ne želi javno raspravljati o njemu ni prije, niti poslije Markeškoga susreta. Onemogućena je rasprava i na plenarnoj sjednici Sabora, dovoljno su na Odboru raspravljali Kovač i Stier gdje su bez glasovanja odglasovali za Kompakt. Još ranije vodeća stranka inkluzivne koalicije jednoumno je prihvatila Kompakt, kao nekad SKH Titove ekspozee. Tako sad ne znamo kamo taj Kompakt vodi državu i naciju, ali se sjećamo kamo su Titovi ekspozei odveli sfrjot. K tome iz stranke je u tom pitanju izbačena i sama pomisao o „glasovanju po savjesti“. Nametanje je nesavjesno postupanje. Savjesno ipak podrazumijeva nekakvu etiku, odgovornost, razbor, dijalog i ozbiljnost.

U okolnostima nametanja Kompakta Zekanović je kao modus operandi prihvatio logiku političkog egzibicionizma. Promijenio je time taktiku u odnosu na prosvjede protiv Istanbulske. Možda mu ništa drugo nije preostalo? Pitam se, ipak, nije li Božinović preventivno priveo Zekanovića u Marakeš kako bi mu podigao cijenu na, inače stabilnom, ali nesposobnom domaćem tržištu političkoga kapitala, ljudi i roba? Poretku odgovara prosvjed Hrvata u Marakešu više negoli prosvjed u Zagrebu. Da može, sve bi nas potjerao – marš u Marakeš! Prostor ovako i onako treba isprazniti, invaziji treba prostor, po mogućnosti etnički očišćen od dosadnih domorodaca. Na tom planu režim je više od drugih srednjoeuropskih režima iskoračio nekoliko koraka ispred Kompakta. To je zato jer našim režimom upravljaju vizionari.

„Hrvatski Orban“, kako Zekanoviću tepaju režimski mediji, u kraljevskome gradu Maroka nije uspio ništa spriječiti, niti je mogao sve da je na prosvjed došao kompletan Hrast. U Zagrebu su, međutim, mogli organizirati prosvjedni skup. Ili pričekati da netko drugi organizira prosvjed, pa istrčati s kontraprosvjedom, što smo na primjeru referendumskih inicijativa već vidjeli da je prilično efikasna metoda podilaženja režimu. Ali, organiziranjem prosvjeda zamjerili bi se režimu, moguće i pokvarili okus kobasica što će se servirati poslije idućih izbora. Doista, i u politici vječna je dvojba – Shakespeare ili kobasica. Obraz ili senf.

Kako će izgledati Hrvatska skuhana na marakeški način?

Pa, zašto je onda oporbenjak otišao i kako to da su ga pratile režimske medijske kuće? Čini se da je otišao po političke bonove bez pokrića. A to što je u tuzemstvu bio medijski izvrsno praćen otvara sumnju da radi dobar posao i za promarakeški režim, koji sad može gazdama klečeći raportirati, evo vidite, samo jedan Hrvat ima nešto protiv globalnoga slova i migracijskoga zloduha, sve ostale smo sredili.

Zekanović je uspio nekoliko sati skrenuti pozornost s Božinovića na sebe, što će mu režim ubrojiti u zasluge. U tuzemstvu je glede skupa u Marakešu napravljena medijska ravnoteža, malo Božinovića, malo Zekanovića. Međutim, rezultat je nula bodova! Utemeljene kritike Globalnoga kompakta nismo čuli ni od jednoga. I što sad? Ništa. Možemo li se nadati izlasku iz istanbulažnjenja i marakešizacije ako ćemo slijediti političke egzibicioniste? Nisam siguran. Ali sasvim je jasno da treba osvojiti vlast te potom s dva kratka dokumentića s prijezirom odbaciti i Istanbulsku i Kompakt budući da je to izraz volje hrvatskoga naroda, koji je Predsjednica države, da je htjela, mogla provjeriti raspisivanjem referenduma.

Ozbiljan otpor Kompaktu radi se na domaćem terenu, kao što to rade u zdravorazumskim državama. Naš zastupnik Zekanović promašio je adresu prosvjeda, čak i kontinent. Ali drži se kao da je učinio nešto epohalno, prijelomno za sva vremena. Druga bi stvar bila da je s Hrastom osmislio pokret otpora protiv legalizacije islamske invazije, povezao se s istomišljenicima u svijetu i potom se uputio prosvjedovati na mjesto nemiloga događaja dalekosežnih posljedica. Ovako je ispalo – nu, vidi mene u Marakešu.

Koliko se može primijetiti Božinović i Zekanović obavivši svaki svoj dio posla vratili su se doma, tj. nisu migrirali i u Maroku zatražili azil s pripadajućim smještajem, zdravstvenim osiguranjem, vrtićem, školom na hrvatskom jeziku i katoličkom crkvom. Oba su zadovoljna osobnim postignućima: Božinović je jedan dan glumio ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović-Burić (što je u duhu Istanbulske), a Zekanović pak „hrvatskoga Orbana“ (što spada u rubriku „vjerovali ili ne“). To je Marakeš na hrvatski način.

A kako će izgledati Hrvatska skuhana na istanbulsko-marakeški način, nitko ne želi o tome ništa znati, kamoli išta poduzeti.

Nenad Piskač/HKV

Hrvatski Hrast i njemački AFD zajedno u Marakešu protiv Sporazuma o migracijama!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari