Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Pupovčeva braća su Vučić, Šešelj i Dačić

Objavljeno

na

Ni gromovi ni munje ne mogu uništiti sparinu koja se nadvila nad močvarnom Hrvatskom, ni tuča ni pljuskovi. Krekeću žabe u potocima i saborskim klupama, u trorogim (oprostite, trojakim) vlastima i pomisliš da su žabe s takvim glasovima, glasinama, neke velike žabe a nisu, kad im se približiš vidiš da se samo napuhavaju a sitne su i podižu noge (ruke) da budu potkovane premda nisu potkovane ni u jednom području niti je većina njih ikada iskusila dramatiku tzv. realnog sektora, to jest nemaju veze sa zbiljom niti ne žele imati, jer je zbilja duboko tragična i što bi u njoj radili, bi li otvorili kakvo poduzeće pa propali kao što pod njihovim vodstvom propada Hrvatska čije rasuće nazivaju stabilnom stagnacijom.

Pa kad već nisu, i desni i lijevi potkovani u gospodarstvu, kulturi itd., da su barem ideološki osioni vlasnici vrijednosti koje navodno zastupaju, ali nisu ni to – i jedni i drugi su u blijedom diletantskom teatru kojemu publika baca novac u šešire nakon odigrane predstave. Ta dva teatra bez repertoara koji bi bio privlačan, s vođama koji publiku ne razumiju ni ona njih, te dvije putujuće družine što ulaze u iste gradove i naselja pa se sastaju na istim trgovima i plaču u istim gostionicama, odlučile su, čini se, ujediniti se u jednu firmu pod imenom velike koalicije, misleći da bi tako od dva bezidejna kazališta postale jedno veliko. Kriva pretpostavka. No na njoj se naveliko radi otkako je desni centar dobio vođu koji po habitusu više naginje lijevom centru a svjetonazorski mu je potpuno i srdačno blizak, dok lijevi centar ima vođu koji i ne zna gdje je i kamo bi, pa bi mu velika koalicija došla kao spas u zadnji čas, prije potpunoga rasapa.

Toliko o grandioznoj koaliciji koja se mimo naroda očito sve više nameće, a za volju koje će HDZ pristajati na kompromise, to jest vodstvo HDZ-a koje svoju suvrenističku bazu i sada ignorira, a kako bi tek s lijevima koji i dalje imaju na leđima teret istočnoga grijeha iz doba komunizma s kojim se jednostavno ne žele rastati, u odijelima od jugovinila, isti oni koji su izlazili iz sabornice uplašeni od državne samostalnosti, te i sada kada netko neoprezno govori o Hrvatskom državnom saboru skaču kao opareni i traže ispriku. Ma lako bi surađivali, pa i sada su jednodušni oko istanbulske i oko naroda koji bi htio odlučiti, oko referenduma s opasnim namjerama, oko bolećivoga odnosa prema manjini čija je većina u srpskoj agresiji ubijala Hrvate, podosta sinkronizirani oko obrazovanja i kulture koji ne smiju, govore gotovo unisono, biti u rukama „nazadne desnice“, oko tzv. revizionizma u povijesnim pitanjima gdje i jedni i drugi budno čuvaju tekovine jugoslavenske historiografije, oko jezika prema kojemu se isto ili slično odnose te ostavljaju kaos i ne donose zakon o hrvatskom jeziku, oko medija gdje navodni desni ni ne pokušavaju pokrenuti (ha!) desne dnevne novine, recimo.

No da vidimo kako bi izgledala velika koalicija, samo na jednom primjeru: u njoj bi Stazić vodio povjerenstvo za istraživanje komunističkih zločina i bio bi puno efikasniji od dosadanjih vođa povjerenstava jer bi posao radio velikom strašću, u nekrofilskom zanosu nad sve većim brojem otkopanih hrvatskih kostiju, očajan što ih nema više… Hoće li, kao sudionici velike koalicijie esdepeovci još jednom zaustaviti projekt izgradnje Pelješkoga mosta? Hoće li i jedni i drugi dopustiti da se u Srbu slavi dan pokolja nad Hrvatima? Hoće, znači ništa se ne će promijeniti, pa oni koji licemjerno strepe od velike, trebaju uzeti na znanje rečeno. S tim da će se novi drugari dogovoriti (trgovina će cvjetati) kako Hrvatsku vojsku ne treba jačati.

Uostalom, na snazi je i sada u doba navodne vlasti navodnoga desnoga centra (glede škola) pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje skucan u doba crvenih i po Jovanovićevoj zapovijesti, kao i pravopisni rječnik u kojemu uz pojam Hrvatska vojska stoji u zagradi pov., što će reći da je riječ o povijesnom pojmu i dojmu da sada ne postoji (maturanti, pamtite), ali u istom rječniku postoji sovhoz, sovjet i ZAVNOH bez pov. u zagradi. Podsjetio je na to javnost kroatist Bagdasarov. Kao i na to da u dotičnom pravopisu nema riječi Krist, čak ni uz pov. Bože moj veliki, kako klatež svih boja zakucava čavle u Tvoje i hrvatsko tijelo. Dotle fukara još potpiruje vatricu: kada nije uspjela ionako priglupa farsa sa zajedničkim jezikom, eto neki balkanski mudrac piše da će ionako internet stvoriti taj zajednički jezik ili ga je već stvorio, valjda na temelju nepismenih komentara plaćenih pratitelja međumrežnih stranica, zaduženih – kao udba, i jest to udba – da zagađuju prostor, kao što u tiskovinama slična, navodno profesionalna fukara čini isto. Njima i nadalje smeta svaka hrvatska riječ koju ne poznaju i koju nisu čuli kod kuće (niti su mogli) a većinu ne poznaju, baš kao u doba pomalo posustalog ali i nadalje bjesomučnog komunizma osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada su se slični novinski komentatori obrušili na pakračkog liječnika, dr. Šretera.

O Šreteru sam pisao u stotinu navrata, o njegovoj mučeničkoj smrti u vrijeme srpskoga terorizma, o Pupovcu koji je u toj storiji odigrao mračnu ulogu, po svjedočenju Degoricije. Pišem sada još jednom, s povodom, o mučeniku za hrvatski jezik po kojemu se zove nagrada za najbolju novu hrvatsku riječ. Naime, vjerojatno ste pratili ili bili obaviješteni, kao ja, da je isti taj Pupovac, živ i zdrav za razliku od Šretera, štoviše zastupnik u Hrvatskom saboru, bjesomučno reagirao kada mu je zastupnik Culej spomenuo Šretera, reagirao riječima: „To vam je brat. Njemu ste najsličniji i po tome što govorite. Meni niste, ni vi, ni on.“ Analiza nije potrebna, ne treba ni neupućene podsjećati kako je Šreter mučen i ubijen u logoru Bučje, ni danas se ne zna gdje su mu kosti, a bio je istaknuti član HDZ-a, pokreta (tada još) za samostalnu Hrvatsku i (između ostalog) prava da hrvatski narod naziva svoj jezik svojim, narodnim imenom. To je ono što je Šreter govorio i radio, i što Pupovac ni dan-danas ne može pregristi pa riga mržnju iz komfornog, zaštićenog položaja, pred svekolikom hrvatskom javnošću pronalazi „Šreteru slične“ s nedvojbenim žarom koji kaže da Šreterova sadašnja braća nisu i njegova braća.

Pupovac svojim govorom ‘digao živce’ Culeju

Naravno da nisu. Njegova su braća Vučić, Šešelj i Dačić. No ta riječ, brat, imala je i drugi smisao, budući da je Culejev brat (koliko znam) također ubijen u srpskoj agresiji, što nitko u sabornici nije odmah razumio, kao što vjerojatno sadašnji vodeći hadezeovci nemaju pojma tko je bio Šreter, inače bi valjda reakcije bile drukčije – ovako se predsjedajući obrecnuo na Culeja, podviknuo neka pusti zastupnika da govori, jer je očito mržnja prema Hrvatima dopuštena Da, puštamo takve da govore, jer je DORH odavno u velikoj koaliciji, pa i ovoj maloj i bijednoj, koju Pupovac drži kao kap vode na dlanu.

Marin Držić iz Jaske

Idemo na lakše teme, poradi duševnoga zdravlja. Dok se u „Kerempuhu“ prizemne protuhrvatske svinjarije prodaju pod satiru, jedan pravi hrvatski komediograf predstavlja svoje ukoričene komedije u rodnom Jastrebarskom, pod naslovom „U plavom podrumu“. Vrlo lijepa večer premda su nebo parale munje, puno glazbe u Glazbenoj školi jaskanskoj, Marija Borić pjeva „Ich hab mein Herz in Heidelberg verloren“ i „Snivaj“ (zlato moje) uz klavirsku pratnju vječnoga Presečkog, nastupaju zborovi i mladi plesači, publika stigla iz Zagreba, iz Slunja, iz Krašića i Pribića, govore o autoru Nini Škrabeu Senker, Kurelec i Blažičko, nastupa jedinstveni Potočnjak i drugi glumci. Baš dobra večer, kao i sjajne Škrabeove komedije, uz onu naslovnu iz podruma još „Muke po Iveku“, „Malo morgen“, „Francekova teta“i „Kotlovi generala Pattona“. Senker spominje tradiciju pučkoga teatra, no da su se komedije Škrabeove otrgnule i vinule u visine, krunski je dokaz predgovor nedavno preminuloga Georgija Para koji počinje riječima „Nino Škrabe najveći je živući hrvatski komediograf. Punih pedeset godina bavi se pisanjem komedija koje se s uspjehom izvode u hrvatskim kazalištima.“ Zapisano je i ovo: Škrabe je suvremeni Marin Držić.“

Knjiga izabranih komedija posvećena je Henryku Sienkiewiczu, koji ne bješe komediograf, ali je Škrabea nadahnuo rečenicom: „Umjetnost je dužna krijepiti, a ne potkopavati, oplemenjivati, a ne blatiti, dužna je nositi dobru novinu, a ne zlu.“ Drugi čovjek kojemu je knjiga posvećena jest John Ford, što svjedoči o još jednoj Škrabeovoj ljubavi, prema filmu, posebno westernu. I treća ljubav – nogomet. Na predstavljanju tri lopte na podiju, na naslovnoj stranici velika nogometna lopta, grbovi Dinama, HAŠK-a i Građanskog, a u središtu fotografija Ice Hitreca koji u Plavi podrum ne dolazi premda ga stalno očekuju… Na kraju govori Škrabe, iz srca, pamtim riječi da je njegov univerzitet (uz komparativnu književnost) bila jaskanska brijačnica u kojoj su domaći navijali za Dinamo, Ličani – radnici na kolodvoru – za Hajduk, oficiri za Partizan a podoficiri za Zvezdu. Da, bila je Jaska snažno uporište jugoslavenske vojske. A koji grad nije bio, dok ih nismo sve istjerali…Boje jaskanskog nogometnog kluba su plava i bijela,pomirbene.

Usput, koji dan prije gledam (slušam) baletnu verziju Mannove „Smrti u Veneciji“ uz glazbu Gustava Mahlera, kadli i tu – nogometna lopta, doduše manja. Mladići iz europske kreme na ljetovanju u Mlecima igraju mali nogomet između kupača i kupačica koje će uskoro rastjerati kolera, to jest one koji prežive. No to je tek kratki i bezglasni intermezzo jedne lijepe, podosta kratke baletne predstave, u režiji i koreografiji Valentine Turcu (ujedno i dramaturginja) koja je sklisku temu očaranosti pisca jedanaestogodišnjim dječakom, Poljakom Tadziom, vrlo suptilno pretočila u baletni doživljaj, a publika nagradila dugim pljeskom Sumimota i Alveza – kvalitetan uvoz, za razliku od drugih područja.

O Matošu još jednom

Vele oni koji blokiraju dovršenje rodne kuće i kulturnoga centra u Tovarniku, između ostalog i ovo: jest da je rođen u Srijemu, ali je otamo odveden još tako malen da se ničega nije ni sjećao, pa što ćemo od toga raditi veliku priču. Je li baš tako? Što kaže na to Matoš? Kaže: „Sve više i više dolazim u dodir s mojom prošlošću, s vlastitim ostatcima moga bića na ovoj dragoj i krasnoj zemlji… Kao san je ova zemlja izvukla iz mene sve brige, svu težinu, pa moje ‘građanstvo’ ostade tek na površini, na odijelu, pa shvatam jasnije no ikada da sam ostao u duši Šokac i paor kao moji djedovi.“ Njegov je djed još bio živ u vrijeme kada je Gustl pobjegao iz vojske i „kako nisam imao putna troška, prijeđem iz Vukovara preko Dunava k mom djedu, vascieloj Bačkoj poznatom meštru (učitelju) Grgi, koji je tada ljetovao u ubavom selu Plavni, kraj dunavskog rita, bogatog jelenima i pticama močvaricama… Moji rođaci, bački seljani, lijepo me ugostiše…“

Pišem još jednom o Matošu i zato što imam prijedlog: naime, u Hrvatskoj koja je i dalje u raljama građanskoga rata četrdesetih godina prošloga stoljeća, državna nagrada za kulturu ne bi smjela biti nazvana ni po kojoj osobi s jedne ili druge strane u tim vremenima. Nagrada bi trebala nositi ime A. G. Matoša, koje je u tom smislu, po prirodi stvari i epohi neutralno, o veličini Matoševoj da i ne govorimo, o njegovu hrvatstvu također, na kraju krajeva on je jedini velikan među hrvatskim književnicima koji je lijepo, javno i pribrano izjavio da je – hrvatski nacionalist.

Još nešto: čitateljicama i čitateljima ove kolumne poznato je da se već dugo zalažem za dovršenje obnove Matoševe rodne kuće i kulturnog središta na izloženom istočnom rubu Hrvatske, koji metar do granice sa Srbijom, ali možda nije svima poznato tko je sve u toj plemenitoj akciji, kojim to imenima oponira sadašnje vodstvo Matice hrvatske. Pa nabrajam članove odbora za izgradnju: Dubravko Jelčić, Ivan Aralica, Julijana Matanović, Nedjeljko Mihanović, Krešimir Nemec, Dubravka Oraić-Tolić, Pavao Pavličić, Josip Pavičić, Davorin Rudolf, Tomislav Sabljak, Đuro Vidmarović, Ivica Matičević, Stanislav Marjanović, Ivan Golub, pater Vladimir Horvat. Uz njih u odboru su legendarni branitelj Vukovara Ivan Anđelić Doktor, Ruža Marić, ravnateljica Gradskoga muzeja u Vukovaru, Božo Galić, župan vukovarsko-srijemski, te još mnogi (među njima potpisnik ovih redaka) kao i predsjednik Društva Antun Gustav Matoš, uporni Željko Anić… Sada vam je možda jasnije ili vam tek sada ništa nije jasno.

Vulgarna parada

Postoje dvije vrste istospolaca: jedni ne paradiraju, bave se svojim poslom i žive po svome, te oni drugi koji militantno i vulgarno bljuju ulicama u povorkama i guraju se pred kamere, ispod svakog dobrog ukusa. Ti su drugi zaslužni za omrazu kojoj su kolateralne žrtve i oni prvi.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Plenković je sam sebe pozicionirao kao protivnika vukovarskom prosvjedu

Objavljeno

na

Objavio

Mirni prosvjed u Vukovaru protiv šutnje institucija hrvatskog društva završio je točno onako kako je i bilo planirano. Dostojanstveno i bez politikantstva ali s jasnom porukom o tome kako se neće tolerirati sramotno nečinjenje institucija koje su trebale ratne zločince kazniti.

Međutim ostalo je pitanje zašto se uopće stvorila fama i drama oko najavljenog prosvjeda? Što je sporno u tome i kome smeta to da se nakon 27 godina traži procesuiranje najgnjusnijih ratnih zločina i kažnjavanje ubojica i silovatelja koji se i dan danas smiju svojim žrtvama i žive kao da ih se strahote koje su počinili nimalo ne tiču.

Zašto bi ikome normalnom smetala težnja majke najmlađe žrtve Ovčare, šesnaestogodišnjeg Igora Kačića, da se kazni krivac za njegovu smrt? Zločinac koji, unatoč živim svjedocima i dokazima koji ga terete, i dan danas bezbrižno živi i radi u Vukovaru u jednoj gradskoj službi.

Zašto je prosvjed smetao predsjedniku HDZ-a koji je svojim članovima i biračima slao poruke iz kojih se dalo naslutiti da će biti sankcionirani ako se odazovu Penavinom pozivu?!

Zbog čega su njegove izjave prije prosvjeda išle u smjeru da je prosvjed obračun s Vladom iako nitko od organizatora nigdje takvo što nije komunicirao, a što je potvrdilo i sve ono što se događalo tijekom prosvjeda!?

Kao i izjave koje su se mogle čuti od dobro upućenih izvora s vrha HDZ-a, da Plenkovićevi stranački oponenti stoje iza prosvjeda? Ili, da su ljudi koji mu se odazovu zapravo instrumentalizirani, te da s njima manipulira neka snažna sila ili pojedinac?! Smiješno! Znači li to da je netko tim ljudima manipulirao i kad su išli u rat ginuti?!

Plenković je svojim izjavama i stavom prema jednom, prije svega civilizacijskom, a onda i humanitarnom pitanju kao što je sankcioniranje ratnih zločina i pronalazak nestalih osoba – sam sebe pozicionirao kao svojevrsnu oporbu vukovarskom prosvjedu, a onda i svima onima koji su podržali taj prosvjed. To što je sličan stav zauzeo i njegov koalicijski partner Pupovac, koji otvoreno i bez ikakvih sankcija sustavno zagovara velikosrpsku politiku, još više podgrijava tezu da je to napravio zbog održavanja na vlasti.

A Pupovcu i njegovoj ekipi je, kao što znamo, dozvoljeno sve. Recimo, medijski istup aktualnog vukovarsko- srijemskog dožupana Đure Ćurčića iz Pupovčeve kvote koji je javno, bez imalo srama na opravdane prozivke da je, u najmanju ruku nazočio, strašnim zločinima na Ovčari ustvrdio slijedeće: da je tog ljeta 1991., nakon što je završila žetva, otišao na godišnji odmor u Bosnu, a s godišnjeg se vratio baš sredinom studenog zbog „skidanja jesenskog uroda i spašavanja strojeva“.

Jesenji urod sredinom studenog bio bi vic sam po sebi da nije riječ o poljima u ratnoj zoni, spaljenoj zemlji, uništenom gradu, žrtvama na svakom koraku. A on bere jesenji urod?! Kako je spasio strojeve i gdje su završili, nije teško pretpostaviti.

Taj isti lik, godinama je dožupan koji bez imalo srama javno govori kako je na za vrijeme najbrutalnijih zločina na Ovčari samo brao jesenje plodove. I nitko na to nije reagirao niti je ikome sporno da takva osoba ne samo da radi u lokalnoj upravi već da se pričama o jesenskoj berbi ured ratnih razaranja ruga žrtvama i institucijama Republike Hrvatske. Pa ako hoćete ruga se i samom premijeru. Koji takvu bahatost u redovima koalicijskih partnera dopušta zbog tri saborske ruke.

a usporedbu, istodobno sa zahtjevom da se procesuiraju krivci za ratne zločine, hrvatska se politička i medijska javnost ovih dana zgražavala i zabavljala izborom suca Vrhovnog suda u SAD-u.

Izbor kontroverznog Bretta Kavanaugha za kojeg su iznesene ozbiljne optužbe da je silovatelj i nasilnik, a kojeg je predložio američki predsjednik Trump, u hrvatskom mainstreamu izazvao je sablazan. To što Hrvatskoj hrpa ratnih zločinaca radi u javnom prostoru taj isti mainstream sastavljen od lažnih moralista i puritanaca uopće ne zabrinjava.

Kako bilo, to da se vukovarskom prosvjedu nije odazvao nitko od viđenijih dužnosnika HDZ-a može se tumačiti kao svojevrsna Plenkovićeva dobivena bitka.

No, dugoročno ono o čemu bi trebao povesti računa jest činjenica da je u Vukovaru bio najveći broj HDZ-ovog biračkog tijela i veliki broj „običnih“ članova stranke, kao i veliki broj potencijalnih birača HDZ-a koji su drugačijom retorikom stranačkog vodstva mogli to – i ostati i postati.

Odricati se tog potencijala i ne solidarizirati se (ne samo riječju, nego i djelima) s opravdanim zahtjevima da se nakon toliko godina sankcioniraju zločinci – nije mudra već politika samouništenja. Politika koju će HDZ vrlo vjerojatno skupo platiti već na skorim izborima za Europski parlament, a onda i na (prijevremenim?) parlamentarnim.

Umjesto da smiri stvari, predsjednik HDZ – a i Vlade javno se čudi i kao da traži urotu u činjenici da se prosvjedi događaju baš sada, krajem 2018., u mandatu njegove Vlade? A urote jednostavno nema. Svi znamo da ni Plenković, ni sadašnja Vlada nimalo nisu krivi što se zločinci do sada nisu procesuirali, što nestali nisu nađeni. Uostalom, to nitko nikad nije ni rekao.

Međutim, oni isti birači koji su glasovali protiv Milanovićeve Vlade – pa tako i protiv uvođenja ćirilice u Vukovaru, nazivanja Domovinskog rata građanskim i nerješavanjem ratnih zločina nad Hrvatima – imaju pravo tražiti od onih koje su izabrali da ne čine iste ili slične greške.

Ako je šator pred Ministarstvom branitelja za vrijeme Milanovića imao podršku HDZ-a, a imao je, onda je vukovarski prosvjed ne može ne imati samo zato što je sad Plenković premijer! I zato što to šteti njegovom željenom javnom imidžu.

Upravo suprotno, demokratski i proeuropski imidž se treba graditi na tome da se ne sankcioniraju ili na bilo koji način ne osujećuju legitimni i u demokratskim društvima apsolutno poželjni načini izražavanja volje naroda. Kao na primjer prosvjed ili referendum. Bez obzira dijeliš li ili ne iste vrijednosne stavove.

U tom kontekstu potpuno su nerazumljive i nepotrebne izjave predsjednika HDZ-a da su neki govornici na prosvjedu pokazali „nerazumijevanje procesa mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja“, a za što se zalagao predsjednik Tuđman.

Štoviše, Plenković je kazao slijedeće: „Tuđman je tu investirao u budućnost, morao je naći mehanizme, a jedna od mjera bila je zakon o oprostu, koji se naravno ne odnosi na ratne zločine. Mislim da je njegova investicija u dijalog, u izgrađivanje povjerenje, i u konačnici u pomirbu poruka koju HDZ mora baštiniti, njegovati je, raditi na njoj pogotovo toliko godina nakon Miloševićeve agresije na Hrvatsku.“

S obzirom da je predsjednik HDZ-a vrstan pravnik teško bi bilo tvrditi da je u ovoj izjavi riječ o njegovom nerazumijevanju Zakona o oprostu, pa onda bi bilo vjerojatnije pretpostaviti da je u pitanju svojevrsna politička manipulacija.

Naime, Tuđmanov Zakon o oprostu na koje se Plenković poziva, u svom članku 3, jasno, nedvosmisleno i precizno nabraja kaznena djela za čije počinitelje abolicija nije moguća.

Nabrojat ću samo neke navedenih: počinitelji najtežih povreda humanitarnog prava koje imaju karakter ratnih zločina, kaznenog djela genocida, ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika, ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika, organiziranja grupe i poticanja na počinjenje genocida i ratnih zločina, protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, protupravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na bojištu, upotrebe nedopuštenih sredstava, surovog postupka s ranjenim, bolesnicima i ratnim zarobljenicima, neopravdane odgode repatrijacije ratnih zarobljenika, uništavanja kulturnih i povijesnih spomenika, poticanja na agresivni rat, utemeljivanja ropskog odnosa i prijevoza osoba u ropskome odnosu, međunarodnog terorizma, ugrožavanja osoba pod međunarodnom zaštitom, uzimanja talaca, kaznenog djela terorizma propisanog odredbama međunarodnog prava.

A upravo su to kaznena djela koje su srpski okupatori činili u Hrvatskoj i Vukovaru u koji su ušli s gazeći po mrtvima i s pjesmom ‘klat ćemo Hrvate’. Vrijeme je da svi odgovaraju! Pa i berači jesenskih plodova s Ovčare!

Silvana Oruč Ivoš

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘Vino piju age Sarajlije’

Objavljeno

na

Objavio

U Al Jazeeri trebaju ´letjeti glave´, zbog njihove svinjarije koju su napravili Hrvatima mogao je izbiti rat

Prošlog četvrtka u Mostaru su održane mirne demonstracije zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH.

Prošlog četvrtka u Mostaru su održane mirne demonstracije zbog izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH. Po dejtonskom Ustavu, u Federaciji BiH biraju se dva člana, jedan Bošnjak i jedan Hrvat, ali cijeli je mješoviti entitet jedna izborna jedinica, što znači da i Bošnjaci mogu glasati za ”svog” Hrvata, što su ovom prilikom i učinili, pa su osim Šefika Džaferovića (61), predratnog policajca i suca Okružnog suda u Zenici, poslije rata nižeg ‘funkcionera’ i jednog od šefova Obavještajne službe (AID), izabrali i Željka Komšića (54), pravnika i profesionalnog političara, koji je karijeru počeo u bosanskohercegovačkom SDP-u. Komšić je dobio oko 219 tisuća glasova, Džaferović 206 tisuća, a Dragan Čović, hadezeovac koji je pridobio 80 posto Hrvata, samo 140.000.

I Komšić se deklarira kao Hrvat, ali teško bi se uklopio u neku nacionalnu stranku. Otac mu je Hrvat, a majka Srpkinja koju je srpski snajperist ustrijelio 1992. dok je u kuhinji pila kavu. Komšić je tada stupio u Armiju BiH, pošao u rat i dobio Zlatni ljiljan, najviše odlikovanje za hrabrost.

Politička karijera nije mu bila tako pravocrtna kao ratna – on ima ozbiljan problem jer ga proždiru ambicije. To u malenoj sarajevskoj čaršiji odmah stvara zazor, djeluje patetično, jer se odvojiš od ‘raje’, a nisi aristokrat, kao malobrojni pripadnici starih, begovskih obitelji, koje se i dalje uvažava.

U socijalizmu, postojala je u glavnom gradu te Socijalističke Republike politička kasta koja se identificirala s Jugoslavijom i ljudi koji su joj pripadali, deklarirali su se kao Jugoslaveni. Srbi su im bili primitivni, Hrvati seljaci, a muslimani još najgori, kao ”sjenke zaboravljenih predaka”, neka bliskoistočna rezidua. Sve se srušilo na početku rata koji je prerastao u međukomunalni, etnički sukob, no kad je u Bosni intervenirala međunarodna zajednica i u Sarajevu potom uspostavljen balkanski guverneman, ova komunistička ”zlatna mladež” dobila je novu šansu.

Zlatko Lagumdžija, najtipičniji predstavnik toga soja, u zgradi komiteta Partije uspostavio je opet tvrtku, pod lažnom egidom ”SDP”, koju su kopirali od Hrvata, da sakriju kako su se postkomunisti proglasili socijaldemokratima. Za razliku od hrvatskih, kojima je Tuđman oduzeo sve nekretnine, u Bosni su se dokopali imovine, i pod okriljem veleposlanstava, za novih ”konzulskih vremena”, dobili potporu kao ”najmanje zlo” u polunacionaliziranoj Dejtoniji. Osim toga, kako su bili najobrazovaniji i najprilagodljiviji, počeli su servisirati diplomaciju i cijelo NVO-carstvo koje je u Bosni stvoreno umjesto da se novac uloži u industriju. Zato je danas BiH sa 5.561 dolara bruto domaćeg proizvoda siromašnija od Namibije sa 5.855 dolara, s tim što se ekonomska aktivnost pretežno odvija u hrvatskim područjima, dok se u ”nevladinom sektoru” (raznim udrugama, u mirotvornim i konferencijskim aktivnostima) vrti veći novac nego u industriji… Ona praktično i ne postoji, ostala je samo trgovina nekretninama, prodaja zemljišta developerima s Dalekog istoka, koji grade muslimanske resorte, dok sve vrijednije objekte u centru Sarajeva drži pod hipotekom Zagrebačka banka.

Lagumdžijin zlatni dečko postao je Željko Komšić i s esdepeovskim glasovima, Zlatko ga je lako plasirao za člana Predsjedništva BiH 2006. godine kad su mu Hercegovci suprotstavili četiri kandidata, od kojih je jedan radio za Sarajevo, jedan za Zagreb, a jedan je naprosto bio haespeovac što znači Hrvat koji će uvijek učiniti sve da ostane u manjini i na margini.

Čim je izabran za vođu, Željko se počeo ponašati kao pravi balkanski lider i kad se šišao u brijačnici na Korzu, njegov bi tjelohranitelj s federom u uhu zaustavljao mušterije pred vratima s objašnjenjem da se ”Predsjednik šiša”. U građanskoj sredini i među neprijateljima oglašen je za ”sarajevskog jalijaša”, što je teško prevesti. ”Jali” je stara, drvena turska kuća, kakvih je još pun Carigrad, pa je to nešto kao ”get” u našim dalmatinskim gradovima – najtješnji sokaci u kasabi, gdje su kasablije najzaguljeniji.

No, osim što se odvojio od naroda, Komšić se ubrzo odvojio i od ostatka rukovodstva. Došlo je do ”sukoba na čaršijskoj ljevici”. Odcijepio se od SDP-a i osnovao svoj Demokratski front (DF). To je, naravno, najviše išlo u prilog konkurentskoj bošnjačkoj centrali Bakira Izetbegovića, bliskog kućnog prijatelja turskog predsjednika Erdogana. I njegov SDA je morao dijeliti glasove sa svojim otpadnikom, tajkunom Fahrudinom Radončićem koji je mnoge čaršijske muslimane i Sandžaklije (oni su u Sarajevu ono što su Hercegovci u Zagrebu) privukao u svoj Savez za bolju budućnost BiH (SBB). Odvojio se od ”džamijske matice” u kojoj je neprikosnoven sin pokojnog predsjednika Alije Izetbegovića, i to jedino po porijeklu, jer su neke druge njegove kvalitete nevidljive čak i najbližim suradnicima.

To su dramatis personae, protagonisti koji su se trebali sukobiti i na izborima 2018. godine. Mjesecima unaprijed, oni su gradili svoje strategije i planirali svoje planove.

Najlakše je, ali istodobno i najteže bilo Miloradu Dodiku, predsjedniku Republike Srpske, koji se više nije mogao natjecati za taj položaj, a nije se mogao vratiti u Vladu, jer bi to značilo istaći kandidaturu za Parlament RS u samo jednoj izbornoj jedinici pa oduzeti izbornom procesu ”plebiscitarni karakter”, što mu je u ovom času jedino moglo pomoći. Dosadašnji član Predsjedništva iz konkurentske stranke, Mladen Ivanić, lako bi pobijedio svakog Miletovog teledirigiranog kandidata.

Dodikov je problem što ima samo sebe, a tri su funkcije bitne, pa mora ići na onu koja mu omogućava najveću mobilizaciju birača. To ostvaruje na uvijek istoj temi – obrani opstojnosti entiteta, Republike Srpske, kojoj Bošnjaci verbalno prijete. U očima međunarodne zajednice, Mile je opasan remetilački faktor – okorjeli nacionalist koji sve radi po svojoj glavi. S njim se, doduše, sve može ispregovarati, ali ne pristaje na goli pritisak i ucjene što je svojstveno ostalim bosanskohercegovačkim političkim supkulturama. No, činilo se da je Dodikovoj vlasti došao kraj. Ekonomski, Republika Srpska stoji još lošije od Federacije (nema Hrvata, protjerani su), ali što je najgore, mrtvilo političkog života gdje postoji samo vlast i beznačajna opozicija stranke kojoj je Radovan Karadžić počasni predsjednik, na koncu je eruptiralo prosvjedima zbog ubojstva jednog mladića, istaknutog ”influencera” na društvenim mrežama, u koje je, kako se čini, bio upletena entitetska policija.

Svakog tjedna, u središtu Banja Luke održavale su se zbog toga masovne demonstracije i opozicionari su stali misliti da će sve ići lako. Nisu se puno pomučili, održali su dvadesetak zborova, dok je Dodikova vladajuća stranka odradila 105 skupova na terenu, okupljajući one koji od nje ovise i one koje vjeruju u Mileta.

Rezultat je bio frapantan – Dodik je osvojio 350.000 glasova, više od bilo kojeg kandidata u Bosni u ovom stoljeću. Njegova stranka SNSD osvojila je više glasova nego bošnjački SDA u dvostruko brojnijem biračkom tijelu. Imat će oko 40% glasova u Parlamentu RS, s tim da su mu stalni koalicijski partneri osvojili oko 25%, što znači da će moći formirati vlast kakvu želi. Na izborima za Predsjednika RS pobijedila je njegova (blijeda) predsjednica vlade, birokratkinja Željka Cvijanović. Što bi se reklo grafiterskim jezikom ulice – Mile rulz! Ali kakav je to uspjeh, može se shvatiti tek kad se razaberu potezi i neuspjesi svih ostalih političkih aktera u Bosni.

Hrvati su u Federaciji petina biračkog tijela, i na svim izborima osim na lokalnim i onima gdje se biraju pripadnici (gornjeg) Doma naroda (iz hrvatskih kantona), uvijek moraju biti preglasani. Budući da nisu uspjele političke inicijative za promjenu biračkog zakona – i neće, jer se tome protive njemačka Vlada i američki Senat, budući da ne žele poticati daljnju etničku fragmentaciju u dejtonski ”konsocijacijski” aranžman, nego ga zamijeniti modernom demokracijom (što bi, međutim, zahtijevalo federalizam), Čoviću i onima koji su eventualno promišljali hrvatsku strategiju, preostala su dva puta.

Jedan, da zaoštre ”hrvatsko pitanje” i maksimalno homogeniziraju biračko tijelo, ili, drugi, da vode neku inkluzivnu, pomirljivu politiku, ufaju se u Boga i priželjkuju da Bosni i vrag nije rekao laku noć. Čović je odabrao prvu. Nije on glup, nego jako pametan i lukav. Prvo je razglasio da stupa u koaliciju s Miletom Dodikom – što je bilo jako čudno, jer ako sklapaš takve saveze, nastojiš da se zakuju diskretno. Time je, naravno, mobilizirao Bošnjake, koji najviše mrze Srbe, a prema Hrvatima imaju ”kulturni kompleks inferiornosti”, ako se to tako može reći u okvirima političke korektnosti – riječ je zapravo o tome da se njihovi konzervativci tajno dive hrvatskom ”građanskom klerikalizmu”, što spaja nacionalizam i biznis, ali jedini muslimanski beg odgovarajućeg profila živi u Zagrebu – to je dr. Zlatko Hasanbegović. No, i on je Hrvat, a ne čaršijski salafija.

Kad su dočuli da se Čović udružio s Dodikom, svi su se Bošnjaci digli na noge, a u vodstvu SDA održan je ”divan na konjima” i stvoren plan za sofisticirani politički inženjering, koji nije mogao zamisliti Bakir, ali su mogli ljudi koji ga okružuju, osobito ako im je pomagao bivši ”komesar za otomanske zemlje”, dr. Hakan Fidan, koji je u međuvremenu avanzirao za šefa Milli Istihbarat Teškilat (MIT), Erdoganove obavještajne službe.

Ona u Njemačkoj, u turskoj zajednici, drži oko 6.000 agenata, nedavno je u Prištini izvršila otmicu nastavnika iz gulenističke škole koju su pohađala djeca vodećih kosovskih političara i biznismena, a koliko je prisutna u Bosni, ne treba nagađati, jer je dobro poznato. Pritom, ne treba na to gledati naivno i jednostrano, jer turska diplomacija i državne strukture, osim što podupiru Bakira, imaju stratešku suradnju s Aleksandrom Vučićem i Miloradom Dodikom.

Čini se, dakle, da je mobilizacijom Hrvata i narativom o ”žrtvovanom narodu”, preuzetom od Bošnjaka, koji su ga prepisali od Srba, Čović napravio autodestrukciju. Ali to je sasvim pogrešan dojam. Nije. Njegov cilj nije bio da uđe u Predsjedništvo. Obnarodovanim savezom on se već stavio pod Dodikovo okrilje – Dodika je pretvorio u zaštitnika hrvatskih interesa u Sarajevu, što je puno jači mandat od onoga što su ga dobili Džaferović i Komšić, Bakirovi privjesci, jer uključuje stvarnu moć i politički legitimitet unutar dvije nacionalne zajednice, pola korpusa državnoga stanovništva.

Zašto Čoviću odgovara da izgubi? Prvo, zato što nije mogao dobiti, drugo, zato što će na temelju toga poraza dobiti mnogo više u entitetskoj vladi Federacije BiH, mjesta s kojih se disponiraju državni novci za infrastrukturu i svekolike javne potrebe… Još će dobiti platformu za buduće političko djelovanje. Moći će posvuda nastupati kao glavna politička žrtva bošnjačkog nesumnjivog presizanja i pretvaranja Bosne u sarajevsku džamahiriju. Već su se i Hrvati, dakle, naučili, da u Bosni politički najviše vrijedi status žrtve – kad ga imaš, nitko te ne pita zašto ulice nisu pometene i zašto su pokradene milijarde od međunarodne ekonomske i humanitarne pomoći.

Što je pak bio bošnjački plan za izbore, zamisao za, nazovimo to kao da je film Hajrudina Krvavca – ”Operaciju Baščaršija”?

Bio je vrlo sofisticiran. Za klerikalno-islamistički SDA smrtni neprijatelj nisu ni Srbi (s Miletom se uvijek dogovore koncesije) ni Hrvati (oni su zadovoljni onim što dobiju u institucijama). Pravi je neprijatelj, srećom, razjedinjeni SDP koji sačinjavaju ”stari” SDP, novi Komšićev DF, a osim toga i novi, urbani i tolerantni sarajevski građanski pokret, najbliži liberalizmu – ”Naša stranka”. Osnovao ju je prije deset godina redatelj Danis Tanović, a sad je kao kandidata za Predsjedništvo istakla Borišu Falataru (tata Hrvat, mama iz roda Bijedić/Pozderac), nevjerojatno karizmatičnog lika, mladog ‘funkcionera’ UNESCO-a, koji je završio Američko sveučilište u Parizu, LSE u Londonu i Kennedy School of Government na Harvardu.

Te tri stranke na ovim su izborima skupa imale toliko glasača da su mogle izabrati oba člana Predsjedništva BiH da su ušli u koaliciju. Ali, ta je opasnost na vrijeme otklonjena…

Komšić i njegov DF išli su samostalno. On je krenuo s antihrvatskom platformom, prijeteći da će ukinuti manjinsku naciju i pretvoriti je u nacionalnu manjinu – ali to, vidjeli smo, ne ide bez rata. Privukao je mnoštvo bošnjačkih glasova, toliko da je prestigao i blijedog ”državotvornog” Bakirova ”starog udbaša”, kako u čaršiji krste Džaferovića, pa su istisnuli Čovića i, što je još važnije, satrli kandidata SDP-a Denisa Bećirovića, jednog bezveznog aparatčika iz Tuzle, srednjoškolskog profesora, te naposljetku srušili i ”odmetnika” Fahrudina Radončića. Ne samo da je pukao Fahro, nego i njegova stranka, dok je SDA ostao neokrznut, jer smiješni DF kojemu je SDA ”posudio” svoje najbjesnije glasače, nije ništa osvojio, i bošnjački klerikalni begovat, ostao je na svome. Fronta naime ne kontrolira teren, budući da je to ”frontmenska” stranka, a Izetbegovići uvijek mogu računati na ”džamijske golubove”. Zaista, ”Operacija Baščaršija” izvedena je superiorno, kao da ju je izvodila CIA, agencija koja je ranije obučavala ljude iz MIT-a.

Je li transfer bošnjačkih glasova ”neprijateljskom” kandidatu – koji se po učinku pokazao veoma prijateljskim – išao spontano, ili su u tome doista pomagali stranački i ostali specijalisti zaduženi za terenski inženjering? U politici i ne postoji drugo, osim u prijelomnim trenucima, kad se glasačko tijelo pokrene kao lavina. Bilo je potrebno vrlo pažljivo dozirati, tako da propadne Bećirović, a Komšić ne pokopa slabašnog Džaferovića.

Kad je sve bilo gotovo, Hrvati u Mostaru osjetili su se poniženima. Tko to u Bosni ne razumije, taj Hrvate ”mrzi više nego što bi bilo normalno”, kako se kod nas govorilo za Srbe u doba nenarodnog režima kad su se takve obijesne šale zbijale na Radiju 101, budući da nije bio pod striktnom kontrolom političkih instancija.

Svoje frustracije Hrvati su u Mostaru iskazali mirno, kulturno, a ne kao Bošnjaci u doba ”Bosanskog proljeća” 2014. godine kad su navijačke skupine pristigle iz Sarajeva s lokalnim huliganima spalili zgradu Županije, Gradsku vijećnicu, sjedište HDZ-a i mnoge privatne kuće. Mostarski Hrvati nisu toliko frustrirani. Zapadni Mostar je za razliku od Istočnog, napredno, civilizirano i moderno urbano središte, a osim toga, svi koje ”tamni vilajet” suviše nervira, sjednu na autobus koji preko Širokog i Posušja futurističkom Dalmatinom vodi u Zagreb, te okrene leđa bosanskim prilikama i neprilikama, idiotskoj politici koju ondje uglavnom vode idioti ili sebični ali jako vješti ljudi, pod pokroviteljstvom međunarodne zajednice, koja za sad nema neku bolju ideju za Bosnu.

Prosvjedna šetnja nekoliko tisuća ljudi – po bošnjačkim medijima ”oko tisuću”, po hrvatskim ”oko deset tisuća” – završila je u četvrtak bez ikakva incidenta. Incident se dogodio nešto kasnije. Sarajevska televizija ”Al Jazeera” emitirala je alarmantnu vijest o okupljanjima u Mostaru, te poslije nekoliko sekundi autentičnog snimka kojim je ”ovjerovljeno” mjesto zbivanja, umontirali su demonstracije crnogorskih navijača u Podgorici. Uniformirani u crvene majice, kratko ošišani i izbrijani ti bilmezi mahali su ”bengalkama”. Prikazana je masa nabrijana i ratoborna, koja traži s kim će zametnuti svađu. U Istočnom Mostaru među Bošnjacima, nastala je lagana panika, i odmah zatim dvije zajednice hermetizirale su se i grad nakratko podijelio kao Belfast. Nedostajala je iskra da dođe do nekog incidenta, koji bi onda hrvatske reakcije na legitimni – zakonit, ali ne i politički vjerodostojan izbor Željka Komšića – pretvorile u još jedan dokaz da se ”s agresivnim hrvatskim nacionalistima ne da živjeti…”

Režim pokazuje prve znakove panike: Huškački prilog Al Jazeere Balkans o prosvjedima u Mostaru (VIDEO)

Kad se pažljivo pregledaju fotografije mostarskog prosvjeda, vidiš da je tu bila okupljena obiteljska publika, a s jedinim transparentom (na engleskom) hodali su neki lokalni hipsteri ishemičnih fizionomija. Potencijal za nasilje bio je – nula. Da se napravi ozbiljan belaj, nedostajalo je dva-tri autobusa honorarnih navijačkih mudžahedina. Ali, to bi bilo opasno – sve bi službe to smjesta registrirale. Dakle, završilo je na medijskoj diverziji. Al Jazeera se ispričala – sutradan ujutro, a na provokaciju nasjeo je jedino bubnjar pjevača Dina Merlina, koji je izjavio da bi na te bildere-Hrvate trebalo poslati tenkove! Dino mu je smjesta dao kopito iz benda, jer je on uspješni pop-muzičar koji koncertira po cijeloj Jugosferi i dijaspori pa ne želi antagonizirati hrvatsku publiku.

No, kako je uopće došlo do toga da Al Jazeera napravi onakvu, što bi se uličnim rječnikom najbolje okrstilo – svinjariju?

Al Jazeera kojoj Hrvati tepaju da je ”džihadistička dalekovidnica” zapravo je vrlo mekano sredstvo muslimanske propagande, koju emitira Katar, najliberalnija zaljevska država (u kojoj su osim američkih, doduše, prisutni iranski interesi). Al Jazeera se sastoji od tri mreže – jedna vrti program na arapskom, druga na engleskom, a treća na ”BHS”, iz Sarajeva, kao Al Jazeera Balkans. Opća joj je misija da otklanja predrasude prema muslimanima na Zapadu, da prikazuje i ”drugu stranu”, tragične bliskoistočne zemlje iznutra, kao i manjinske zajednice po svijetu koje su nerijetko izložene pritiscima.

No, tu se ne naglašava politički aspekt, nego se prikazuje život, žrtve ekonomske i društvene neravnopravnosti. Glavno ”izražajno sredstvo” nije vijest, nego reportaža. U tome je internacionalna novinarsko-produkcijska ekipa katarske Al Jazeere najbolja na svijetu, puno bolja od CNN-a. Riječ je, dakle, o projektu širenja kulturalnog, a ne političkog utjecaja, a kad se postaja osnivala u Sarajevu za Balkan, glavni su ljudi uredništva regrutirani u Zagrebu. Za razliku od sarajevskog N1 koji je u većinskom vlasništvu američkog i britanskog kapitala, ali se uređuje kao da je glasilo onih antisrpskih i antihrvatskih krugova u bošnjačkom SDP-u i DF-u, program Al Jazeere je istinski inkluzivan i socijalno osjetljiv, pa tim više začuđuje što je upravo odatle potekla ova ”fake news” storija, očito precizno plasirana u ključnom trenutku, kao da su je skuhali Rusi na svojoj Russia Today (RT) televiziji na engleskom…

Možemo spekulirati da je bila riječ o specijalnoj operaciji ”ubacivanja” u uređivački proces Al Jazeere u Sarajevu, a stvar bi sigurno trebalo pomno istražiti, ali to mogu samo njeni vlasnici, urednička i upravljačka struktura u centrali. Kako bi to svakako trebalo učiniti te doći do vinovnika i naručitelja, možda bi se mogla poslati peticija uglednih Mostaraca, ali to bi opet izgledalo kao neka hrvatska žalopojka – vjerojatno bi ipak trebalo poduzeti jednu inteligentnu akciju s odgovarajućim predumišljajem te s boljim izgledima na uspjeh u ovom specijalnom ratu…

Program Al Jazeere u Hrvatskoj emitira – Sportska Televizija (SPTV). Kako je do toga došlo? SPTV je u vlasništvu Hrvatskog olimpijskog odbora (HHO) koji je tri sata svojih dnevnih termina prepustio Katarcima. Zašto? Za lovu, naravno, za što se sve i radi u toj čuvenoj svjetskoj organizaciji koja, kako se nedavno pokazalo u nizu afera, nije posve otporna na korupciju. Predsjednik HHO je dr. Zlatko Mateša, a počasni predsjednik i (doživotni) predstavnik u Međunarodnom olimpijskom izboru sam legendarni Antun ”Tonči” Vrdoljak. Još ranije, hahaoovci su pokušali utrapiti SPTV državnoj televiziji, čemu su ondje uspješno izmicali. Dosta im je što moraju financirati Josipovićev ZAMP pa ne žele na grbaču natovariti i sportske uhljebe. Za program SPTV vuče se od države ozbiljan novac, a postoji i sponzorstvo, ali to je sve izgubilo smisao otkako je na tržište ušao Sport klub (SK) i pokupovao sve prijenose, tako da ništa nije ostalo ni za HRT. HHO se malo pokrpao Al Jazeerom, ali vjerojatno nisu jako našpanani da tu nacionalnu frekvenciju održe pod svaku cijenu…

Hrvatske političke stranke iz BiH, a i ove domoljubne hrvatske, koje uvijek traže neku popularnu inicijativu s kojom bi mogli pokazati da brinu za Hrvate u Bosni, iako ih u stvarnosti nije briga (a možda je i bolje da je tako s obzirom na njihove kompetencije) trebali bi svi kolektivno nasrnuti na Vijeće za elektroničke medije da pritisne SPTV i ponovo razmotri taj prilično nečuven dogovor s televizijom iz Sarajeva koja, pokazalo se, ne može spriječiti antihrvatske provokacije.

Ukratko, pred Vijeće za elektroničke medije treba iznijeti ovaj slučaj jer se on dogodio u suverenom hrvatskom medijskom prostoru – na području Hrvatske, gdje Al Jazeera Balkans emitira, iako nema koncesiju.

Vijeće će se obratiti Al Jazeeri, a ondje će onda ozbiljno razmotriti počinjenu štetu i – letjet će glave. Po žrtvama bit će lako identificirati o kakvoj je intruziji bila riječ. Ta svinjarija ondje sigurno neće proći.

Uopće, vrijeme je da Hrvati zasnuju svoju inteligentnu strategiju za djelovanje u bosanskohercegovačkom političkom prostoru. On njih neće biti političkog naroda dok se ne riješe patronata HDZ-a, Crkve i Mileta Dodika. A sve kazuje da idu baš u suprotnom pravcu.

Politička rezultanta ovih izbora i ukupni rezultat ”Operacije Baščaršija” bit će porazan za Bošnjake. Oni su računali da će pored dva njihova semideponentna predstavnika u Predsjedništvo ući Ivanić, koji nema nikakvu realnu moć u Republici Srpskoj. Time bi Predsjedništvo spalo na trećerazrednu, agitacijsku platformu s dva antidodikovska člana iz FBiH i jednim njegovim protivnikom iz RS. Dogodilo se suprotno. Dodik je u Predsjedništvu zadobio ključnu funkciju zaštitnika srpskih i hrvatskih interesa u Bosni. Neće dozvoliti, rekao je, da se diže tužba protiv Pelješkog mosta i prave slične ujdurme. I dalje će se s njim moći pregovarati o neposrednim (ekonomskim) interesima i projektima, ali sad će sve biti dvostruko skuplje.

Kao zaštitnik hrvatske zajednice koji traži interkomunalni dijalog, Dodik će postići bolju recepciju u Europi i u Americi. On je i sad jedini bosanskohercegovački lider koji samostalno razvija odnose s Rusijom, Turskom i Austrijom. Osobno je blizak s Putinom i Hansom-Christianom Stracheom, desničarskim potkancelarom vlade u Beču te Vučićev partner, s kojim zajednički nastupa kod Turaka i Kineza. S Turcima dogovaraju brzu cestu Beograd – Doboj, s odvojkom za Sarajevo, a kineska firma iz Banja Luke već je kupila neke balkanske burze. U Doboju Kinezi pak grade veliku termoelektranu te autocestu do Prijedora, što će je dovesti na oko 76 kilometara od spoja s hrvatskom kod Siska. Naravno da su se, s obzirom na Čovićevu gestu, i odnosi sa Zagrebom popravili – nakon nekoliko godina opstrukcije, napokon je počela gradnja mosta u Gradiški, koji je na europskom koridoru, pravcu koji financira EBRD, zadnja karika koja nedostaje u povezivanju zapadnih dijelova Republike Srpske s metropolama EU.

Zaista, po besmrtnoj frazi nezaboravnog hrvatskog premijera Zorana Milanovića, darovitog zabavljača masa, koji na žalost nema svoju TV-emisiju (što čeka N1?) Bošnjaci su ”tjerali mečku, a istjerali King Konga”. Cijeli izborni inženjering bio je sračunat, ne toliko na to da se ponizi Hrvate (to je bio usputni poželjan cilj), koliko da se onemogući i postupno uništi Mile Dodik, jer su ti maheri nasjeli na njegovu propagandu i zaključili kako je on jedini zaštitnik Republike Srpske. RS zapravo štiti Dayton, a Mileta su instalirali Amerikanci. BiH je u Daytonu komponirana tako da se vječito održava balans, i tko god pokrene akciju da nešto silom promijeni, izazove podjednako jaku reakciju. Zato se Hrvati ne smiju uznemiravati zbog izbornog poraza Dragan Čovića. On je rezultatom nesumnjivo jako zadovoljan, a svi problemi koji ostaju, dugoročni su i ne mogu se ni razriješiti ni zakomplicirati manevrima gulamfera koji po čaršijskim kavanama razvijaju strategije i taktike u duhu i na način vječne turske provincije davno opisan divnom starom baladom – ”Vino piju age Sarajlije”.

Piše: Deniš Kuljiš, Dnevno.hr

 

Režim pokazuje prve znakove panike: Huškački prilog Al Jazeere Balkans o prosvjedima u Mostaru (VIDEO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari