Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Razaranje hrvatske kulture je priprema za buduću agresiju

Objavljeno

na

Nakon što je dulje vrijeme povraćao po Hrvatskoj i Hrvatima, Frljić je shvatio da postoje još neke katoličke zemlje u kojima ipak (kao oaza) postoji poneko kazalište, odnosno kazališna uprava, gdje bi mogao povraćati…

Malo ledeno doba je, čini se, završilo. Stradale su voćke i loza. Kako gdje. A čija loza nije stradala u Hrvatskoj u svim stoljećima, a posebno dvadesetom, čija se obiteljska loza nije smrznula, osušila, propala toliko da je preživio samo neki čudom sačuvani, vitalni izdanak pa posadio novu lozu, koju će također sustići povijest.

I bez afere Agrokor koja se navodno hladi, prošasti su dani bili zanimljivi. Predstavljena je nacionalna strategija sigurnosti koja jest na prvi pogled sveobuhvatna, ali sigurno nije zaokružila sigurnosni sustav. Evo zašto: u njoj nema ni riječi o djelovanju pete kolone, djelovanju koje je i sada vidljivo iz aviona (kojih doduše imamo malo), a ne treba biti velik strateg pa se domisliti kako bi se ista ta peta kolona ponašala u ratnim uvjetima. Znači, u tom bi smislu nacionalna strategija trebala djelovati preventivno pa i sada – u miru ili relativnom miru – učiniti sve da budu na vrijeme razbijeni stožeri petokolonaša koji nesmetano rade i stvaraju „dodanu vrijednost“ za moguće buduće ugroze, to jest pred očima hrvatske javnosti grade podle mostobrane. Prvenstveno na poljima, rijekama, potocima i u močvarama kulture, pod budnim i izdašnim okom hrvatskih političara koji nikada nisu razmjeli da je razaranje hrvatske kulture priprema za buduću agresiju. Pod budnim okom ljudi koji se hvataju za pivsku bocu čim čuju riječ kultura. A ako i sami slučajno opaze da se u tom polju nešto događa, odmahuju rukom i opet stavljaju nesretnu kulturu na zadnje mjesto interesa, nepovijesnom i nesavjesnom dotično nesvjesnom mrenom koja im priječi shvatiti da ni njih ne bi bilo, da nas ne bi bilo, kad ne bi postojala hrvatska kultura i hrvatsk jezik osobito, te bismo se pridružili narodima koji su nestali.

FrljićDa ne idem predaleko u povijest – a i zašto bih kada je sadašnjost toliko bogata ponudama – jedan od mostobrana je svakako komunistički režim koji vlada Rijekom, projugoslavenski svakako, crveno gnijezdo koje je privatiziralo HNK u Rijeci i ne tako davno dalo utočište stvoru po imenu Oliver. Taj je dodatno privatizirao već privatizirano kazalište predstavama koje s teatrom i s umjetnošću uopće nemaju baš nikakve veze, pa čak ni s političkom provokacijom, nego su sumanuti plod teško oštećenoga bića koje bolesnim dahom zagađuje sve što mu se nalazi u blizini. Da takav trči gradskim ulicama i u bezumnom kriku izvikuje uvrede i bjesomučne prostote ili ih čini na očigled, policija bi vjerojatno intervenirala i pozvala stručnu pomoć. No, kada se isto ili slično radi i teatru, onda je to valjda umjetnost, a u umjetnost se ne intervenira…

Onda se Oliver maknuo, a riječki HNK ostao uglavnom isti. Nakon što je dulje vrijeme povraćao po Hrvatskoj i Hrvatima, Frljić je shvatio da postoje još neke katoličke zemlje u kojima ipak (kao oaza) postoji poneko kazalište, odnosno kazališna uprava, gdje bi mogao povraćati – te se tako našao u Poljskoj i režirao svoje svinjarije sve dok se poljska kultura nije pobunila, bogme i stale pljuštati tužbe. Oliver se uplašio i dotrčao natrag u Hrvatsku, jedinu zemlju na svijetu po kojoj se može hračkati bez ikakva zazora. Iz riječke obersnelovske autonomne krajine, iz hrvatskoga grada kojim od sredine prošloga stoljeća vlada nasilna nehrvatska klatež, Frljićeva predstava je (valjda „Galebom“) otplovila do Splita da malo zagadi i Dujmov grad. Našla se u programu Marulićevih dana, zahvaljujući simpatizeru Igoru Ružiću kojega je za izbornika izabrao simpatizer Golovko, čiji bi hintergrund također trebalo pročešljati.

ViolićIgor Ružić je uzgojen u Zarezovoj ergeli kojom je ravnala gospođa Zlatar Violić. U doba njezina ministarskog mandata proviđenog čašicom i lijevom ručicom (lijeva ruka, desni džep) koji je sada dospio i do sudskih klupa, frljićevski nastrojeni Igor bio je član kulturnog vijeća Ministarstva kulture – za dramsku umjetnost, ako se ne varam. Tu nije bilo puno posla, znalo se komu davati novac, kao i u drugim vijećima (za književnost), pa je Igoru ostalo vremena za pisanje. Za Zarez, naravno, za Prosvjetu dakako, za srbijansku Scenu, njegove su se umotvorine pojavljivale u srbijanskom festivalskom biltenu „Bez prevoda“ (Užice) gdje je na skrovit način propagiran zajednički jezik naroda i narodnosti. I takav svat sada postaje izbornikom suvremene hrvatske dramske reprezentacije, koja nosi Marulićevo ime, sveto ime hrvatske književnosti. Ministarstvo kulture sadašnje garniture bilo je protiv (treba priznati) „Našeg nasilja i vašeg nasilja“ na Marulićevim danima, ali je „ostalo u manjini“. Tko je bila ta „većina“, treba vidjeti i objaviti imenom i prezimenom, kako bi Splićani znali s kim imaju posla. A Golovka treba suspendirati potezom gole olovke.

I još nešto: dok ovo pišem (nedjelja je) ne znam kako će završiti opći bunt protiv skaredne predstave koja je izazvala i reakciju Crkve, naravno da jest, samo znam da ne smijemo prepustiti pravašima da sami prosvjeduju nego se cijeli Split mora dignuti na noge, usprkos najavama da će Orepićeva policija braniti i obraniti „Naše nasilje i vaše nasilje“, makar i nasilno.Tako će hrvatska policija umjesto da brani hrvatsku kulturu braniti zadnji protuhrvatski šljam.

Isto tako, budući da dani brzo prolaze i nije baš tako daleko do Srba, ne smijemo prepustiti pravašima i udrugama žena iz Domovinskoga rata, da sami dolaze u Srb i prosvjeduju protiv sramotne pupovačke lakrdije i derneka na obilježavanju dana kada su još nepodijeljeni (na četnike i partizane) Srbi poubijali Hrvate, pa i cijele obitelji poput Ivezića. To jest, nikakvu proslavu u Srbu hrvatska vlast ne smije dopustiti , nikada više. Upozoravam na vrijeme.

Beogradska politička agentura u Zagrebu

Pupovac HRTTu dolazimo do još jednoga stožera pete kolone, pupovečkih jurišnika pupčano povezanih s Beogradom, s tiskovinama koje nisu nikakve Novosti jer smo ih viđali i u povijesti. (Usput, rječnik Novosti je preuzet od mafijaškog slenga, što znači da se ubrzano pretvara u kriminalnu družbu.) Pupovec je dugogodišnjim manipulacijama, trgovinama i ucjenama opstojao i opstaje u hrvatskoj državi, uvijek nošen na rukama lijevih, ali i desnih koji njega i njegove drže u talonu, za svaki slučaj, to jest ako koalicije postanu krhke pa u Saboru zatrebaju tri ruke. Do hrvatske javnosti, putem „velikih medija“ ne dolaze ili rijetko dolaze glasovi iz srpske manjine koja tvrdi da Pupovac drži manjinski dio njihove manjine i da se većinski dio manjine ni u čemu ne slaže s Manipulatorom.

Iz Nacionalnog vijeća Srba u Republici Hrvatskoj kažu da priznaju i poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu, da poštuju institucije i događaje koje te institucije organiziraju. Što nas dovodi do Jasenovca. Spomenuto vijeće pridružilo se službenoj državnoj komemoraciji, a Pupovac je išao u solo proboj, to jest ne baš solo jer je uspio izmanipulirati veleposlanike nekih utjecajnih država, pa i američku veleposlanicu koja se ne snalazi u Zagrebu. Činjenica da veleposlanici (nekih) država „ne poštuju hrvatske državne institucije i događaje koje te institucije organiziraju“, trebala bi našoj diplomaciji biti povod za burno reagiranje. Oni su, naime strani veleposlanici, ambasadori u zemlji koja ima svoju Vladu, pa trebaju stupati u koloni te Vlade, a ne u povorci samozvanca. Jesu li akreditirani u RH ili u SNV?

S druge strane Save, u Donjoj Gradini, nastupao je istodobno sastav tri tenora (tri terora) Vučić, Dodik i Irinej, a rekli su otprilike da je ubijeno otprilike milijun ljudi,da je ogromna većina Hrvata podržavala ustaške zločine, a ta se većina povampirila pa danas prevladava ustaška ideologija. Irinej je naravno optužio Crkvu u Hrvata, a Vučić ponovio pomalo zagonetnu prijetnju da se Bljesak i Oluja ne će ponoviti. I ondje je bila američka veleposlanica u BiH, izgubljena u prijevodu. Čula je vjerojatno i Dodikovu izjavu da BiH ne može zaštititi Srbe. Znači, srpska i srbijanska promidžba rade od o-24 sata, preskačući elegantno svoj genocid devedesetih nad Hrvatima u Hrvatskoj i Hrvatima i muslimanima u BiH, kao i obje Jugoslavije u dvadesetom stoljeću kada su kundakom i nožem vladali u de facto velikoj Srbiji, ubijali od Senja do Slavonije.

JasenovacIma li (u nas politizirani, jokićevski) Marš za znanost veze s Jasenovcem? Naravno da ima. Oni koji iz svega glasa zazivaju znanost, u prvim su redovima negatora potrebe znanstvenih istraživanja o Jasenovcu te čine sve da do istraživanja ne dođe, boje se da će znanost otkriti svu istinu o trostruko tragičnom trostrukom logoru. Čine to uspješno, kao što uspješno zaustavljaju svaki pokušaj da se istraže grobišta hrvatskih vojnika, civila, muškaraca, žene i djece u Hrvatskoj iz 1945. (i nadalje), pa ne surađuju ni kada Slovenija pokaže dobru volju da na svom području iskopa istinu.

Rečeni „zatočnici“ povijesne znanosti odnosno zatočenici jugoslavenske historiografije premrežili su hrvatske institucije i usprkos gnjevu naroda ne dopuštaju da kosturi dobiju ime i prezime, svugdje, pa i u Jasenovcu. A bez te istine je i svaka komemoracija u Jasenovcu upitna i nejasna, osim valjda veleposlanicima koji sve znaju. Ili njihovi domaći savjetnici koji skaču od prepasti kada im se pokuša objasniti da postoje indicije (i te kakve) o Jasenovcu kao postaji marševa smrti tj. križnih putova. Ti savjetnici ne žele marš znanosti, oni znanosti kažu „Marš“.

Noć knjige

Idemo na lakše teme. Noć knjige pala je u dane prije trostrukog gore spomenutog komemoriranja. Našao sam se u Senju, bez kojega bi hrvatska kultura, osobito hrvatska književnost bile znatno siromašnije, kao i bez Požege na sjeveru. Gotovo da nema zgrade u starom Senju bez ploče koja govori tko je tu rođen, tko živio i stvarao. A živjeli su i neki stranci, barem neko vrijeme, primjerice književnik Kurt Held (pseudonim) koji je pobjegao iz nacističke Njemačke te se dosta dugo zadržao u Senju. Toliko dugo da ga dobro upozna, a zatim preko svojega romana za djecu i mladež „Crvenokosa Zora“ upozna brojnu čitateljsku publiku sa starim i slavnim hrvatskim gradom.

Roman je napisao početkom Drugoga svjetskog rata u Švicarskoj, a poslije rata je knjiga imala trideset izdanja samo u Njemačkoj. Prevedena je bila na nekoliko jezika, pa i na srpski, samo ne na hrvatski. Vjerovali ili ne. Snimljena je i serija koja postade vrlo popularnom i ostade do danas, na njemačkom govornom području. Televizijska nizanka snimana je u njemačko-jugoslavenskoj (srbijanskoj) koprodukciji 1979., a ne sjećam se da je prikazivana na zagrebačkoj Televiziji. Snimljen je i film, kažu slabiji od serije, i nije sniman u Senju kao što je snimana tv-serija u kojoj su u ne baš sporednim ulogama igrala i senjska djeca, sada zreli ljudi (neke od njih sam upoznao).

Enigma. „Crvenokosa Zora“ (odnosno Riđokosa Zora kako ju nazivaju u Senju) koja u Njemačkoj ima sličan status kao u nas Lovrakov „Vlak u snijegu“, bila je donedavno potpuno nepoznata našoj publici. Šteta, jer je riječ o doduše opsežnom (350 stranica), ali zamamnom romanu za mlade, u kojemu osim družine siromašne djece glavnu ulogu ima upravo grad Senj i život u njemu svršetkom tridesetih godina prošloga stoljeća, slikovito mjesto sa svojim spomenicima sačuvanim stoljećima, sve dok grad nisu razorili „saveznici“ u Drugom svjetskom ratu i nikada se više nije posve oporavio – ruševine palača preko puta katedrale strše navečer prema tamnom nebu.

No, 21. travnja ove godine na velikoj senjskoj placi oživljene su tridesete godine, na zgradi u kojoj je sada knjižnica osvanuo je opet natpis „Hotel Zagreb“ i pred njim markantni portir, znameniti Ringelnatz, senjska su djeca odigrala ulomak u kojemu Zora i njezina družba plaše pijanog žandara, te napokon promovirano hrvatsko izdanje „Crvenokose Zore“ u prijevodu Tamare Farkaš i Roberta Katalinića (uredila Ana Prpić Rogić), zajedničkim naporom Gradske knjižnice Senj, Matice hrvatske ogrank Senj i doista originalnog Kluba maturanata senjske gimnazije, čije se pjevanje širilo do oronulog Ožegovićianuma na drugoj strani trga. Doista sjajna Noć knjige u kojoj je iz noći nepoznavanja toga djela (ni ja nisam znao, priznajem) knjiga izvučena na svjetlost dana . Štoviše, Senju će pripomoći i u turističkom smislu, budući da se stranci sve više raspituju gdje je taj grad na moru u kojemu se odigrava radnja romana i televizijske serije koja je dio njihova djetinjstva i mladosti.

A stjecajem prilika, slučajnosti, nekoliko tjedana prije izvedena je premijera „Riđokose Zore“ u zagrebačkoj „Trešnji“. Slučilo se da je Rene Medvešek u Beču pronašao dramatizaciju romana, pa privučen imenom djevojčice otkrio da se radi o Senju, te se zatim priča počela vrtjeti i otkrivati što je davno trebalo otkriti. Ne želim sugerirati zaključak. Samo pripomenuti da je priča o gladnoj i siromašnoj djeci u nekim hrvatskim krajevima i danas aktualna, na našu sramotu. Kakva bila da bila ta naša jedina Hrvatska jednostavno si ne može dopustiti da u njoj žive gladna djeca. Ni jedno dijete ne smije biti gladno, a ako takvo postoji (a postoji i postoje u velikom broju) posljedica je naše žalosne neorganiziranosti i birokratske lijenosti, nepostojanja elementarne solidarnosti. Pa kako se bliže lokalni izbori i političari lupaju o svojim programima, ja ni u jednom govoru ne vidim prvu rečenicu koju trebaju izgovoriti: „ Ako pobijedim na izborima, ni jedno dijete ne će biti gladno.“ Toliko.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Hroslavijske zlatne kočije za Budimira Lončara

Objavljeno

na

Objavio

Obećala sam sama sebi da neću napisati ni riječ o odluci zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića da dodijeli Medalju Grada Zagreba Budimiru Lončaru.

No nisam mogla održati obećanje nakon što se sam Budimir Lončar pohvalio Jutarnjem listu:

“Ako postoji nešto na što sam ponosan, onda je to moje sudjelovanje u radu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, kada je uveden embargo na uvoz oružja u Jugoslaviju.” (Jutarnji list, 13. veljače 2019.).

Zato, ipak, evo nešto o razlozima za ponos Budimira Lončara.

Najprije ponešto o političko-vojnom kontekstu u kojem je donesena rezolucija Vijeća sigurnosti 713, kojom je 25. rujna 1991. nametnut embargo na uvoz oružja.

JNA do toga trenutka nije uspjela blitzkriegom pokoriti Hrvatsku, što bi joj svijet bio tolerirao. Na međunarodnom političkom planu usporedno su trajala dva procesa. Uz poticaj Vatikana i Austrije, Njemačka se počela i javno zalagati za međunarodno priznanje Hrvatske, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Na drugoj strani, Velika Britanija je, uz Francusku potporu, činila sve kako bi spriječila ili barem odgodila to priznanje i dala JNA još jednu, jesensku šansu da pokori Hrvatsku i tako zadrži jugoslavenski okvir (i) buduće državne zajednice.

U skladu s takvim političkim ciljevima Velika Britanija je pripremila nacrt rezolucije 713, kojom će se nametnuti embargo na uvoz oružja za cijeli prostor tadašnje Jugoslavije. Rezoluciju je sponzorirao i SAD, koji je tada vodio politiku nemiješanja i embargo mu je služio kao način držanja sukoba pod nadzorom.

Izručena na pladnju

Kao i uvijek u Vijeću sigurnosti, rezolucija je trebala biti rezultat kompromisa. Hrvatskoj susjedne države Austrija i Mađarska požurivale su sjednicu Vijeća sigurnosti kako bi “razmotrilo pogoršanje situacije koja izaziva ozbiljnu zabrinutost u regiji” (pismo Austrije).

Velika Britanija je takvu internacionalizaciju krize uvjetovala odredbama o embargu na uvoz oružja. Međutim, kako je to prvi ukazao britanski ekspert za međunarodnu sigurnost i ratne studije, profesor James Gow, rezoluciju o embargu ne bi bilo moguće donijeti bez izravne pomoći Budimira Lončara.

Naime, barem je Kina kao stalna članica Vijeća sigurnosti bila spremna uložiti veto (J. Gow, The Serbian Project and Its Adversaries, str. 92.- 93.). Kina nije željela prihvatiti presedan da Vijeće sigurnosti nametne uvoz oružja bilo kojoj suverenoj državi članici UN-a bez njezine suglasnosti. Zbog kineskog protivljenja Vijeće sigurnosti je tjedan dana bilo blokirano oko rezolucije.

No tada se uključuje Budimir Lončar kao vanjskopolitički ministar raspadajuće Jugoslavije. Preko Darka Šilovića, tadašnjega jugoslavenskog veleposlanika pri UN-u u New Yorku, pismenim putom traži žurnu sjednicu Vijeća sigurnosti i zahtijeva da joj osobno prisustvuje.

Sjednica je sazvana već sljedećeg dana. Budimir Lončar je kao prvi govornik osobno pozvao Vijeće sigurnosti da Jugoslaviji nametne embargo na uvoz oružja i tako omogućio jednoglasno prihvaćanje Rezolucije 713.

Razoružana i u to vrijeme goloruka Hrvatska time je ostala nasuprot tada četvrtoj vojnoj sili u Europi (JNA) bez mogućnosti legalne kupnje oružja sve do okončanja rata (jer za ukidanje embarga ponovno je potrebna suglasnost svih stalnih članica Vijeća sigurnosti), izručena je na pladnju jesenskoj ofenzivi JNA i srpskih paravojski, koji su potom četvrtinu hrvatskog teritorija okupirali i etnički očistili. Vijeće sigurnosti se ponovno uključilo tek u čuvanje njihovih ratnih stečevina preko UNPROFOR-a.

Takva je to bila Lončarova internacionalizacija, koju sam podrobnije opisala i u svojoj knjizi “Vježbe u Laboratoriju Balkan: Rat i mirovni proces 1991-1995”.

Dugoročno, nametnuti embargo učvrstio je pozicije starih struktura jugoslavenske duboke države koje su imale pristup ilegalnoj trgovini oružjem.

I to je početak pretvaranja tek stvorene Hrvatske u Hroslaviju, koje je do danas toliko uznapredovalo da je postalo mainstrem, da Budimir Lončar može javno iskazati svoj ponos zbog sudjelovanja u nametanju embarga. A kako da ne bude ponosan kada njegovi suradnici i njegovi pioniri danas upravljaju hrvatskim, odnosno hroslavijskim institucijama?

Prof. Ante Nazor o ulozi Budimira Lončara u procesu osamostaljenja RH

Zato mislim da zbilja nije pravedno da oni danas nose funkcije, titule i odličja a da se on, njihov politički otac i guru, mora zadovoljiti tek skromnom Bandićevom medaljom. Veličini doprinosa Budimira Lončara priličilo bi zapravo jedno posebno odličje.

Primjerice – Hroslavijske zlatne kočije. Pod uvjetom da se u njima svaki dan uz svog mentora Lončara javno proveze po jedan od njegovih uspješnih pitomaca.

Tako bi Budimir Lončar mogao biti dodatno ponosan i zadovoljan učinjenim. A i Hrvati bi dobili bistriju sliku: tko je tko u Hroslaviji?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Novinarka Bujice pitala Budu Lončara: Imate li grižnju savjesti zbog svega što ste učinili protiv Hrvatske?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

El-Mudžahed – U BiH su došli nakon ratovanja u Afganistanu. Išli su u džihad po cijelom svijetu

Objavljeno

na

Objavio

Amerika i Saudijska Arabija određuju nam mjesto džihada. Nakon Afganistana, oni su nam odredili da dođemo u BiH i ratujemo protiv Hrvata i Srba”, kazao mi je još 1994. godine Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed, koji je u BiH došao iz Afganistana gdje je ratovao protiv SSSR-a.

Fares je bio pripadnik egipatske islamističke terorističke organizacije Al Gamma’e al-Islamiyye, čiji su članovi za osvetu zbog nestanka Fuada Qasema, po nalogu vođe vojnog krila Al Gamma’e Al-Islamiyye Muhammada Shawki al-Islamboulija, zeta smaknutog vođe Al-Qa’ide Osame bin Ladena, postavili autobombu ispred policijske uprave u Rijeci 20. listopada 1995. piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Iz BiH u Čečeniju

Ovih dana ponovno se aktualiziralo pitanje brigade El-Mudžahed u regiji nakon što je 43-godišnji Edin Gačić ubio susjeda Suada Sultanića i policajca Mahira Begića te je nakon nekoliko dana bijega naposljetku i ubijen u razmjeni vatre sa specijalnom policijom u blizini Kiseljaka u središnjoj Bosni.

Iako za Gačića kažu kako je sadistički ubojica koji je za vrijeme rata u BiH nemilosrdno ubijao kao pripadnik brigade El-Mudžahed, a s druge strane pojedini tvrde da je bolestan, ono što je evidentno da je upravo brigada El-Mudžahed bila sjeme terorističke organizacije Islamske države koja je nemilosrdno ubijala u Iraku i Siriji, s obzirom na to da su pripadnici te brigade putovali s jednog ratišta na drugi.

Čak šestorica terorista koji su izveli teroristički napad na Svjetski trgovinski centar u New Yorku i Pentagon bili su pripadnici brigade El-Mudžahed, ili su nakon rata bili obučavani u kampovima na teritoriji BiH.

Khalid al-Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkog napada, bili su pripadnici brigade El-Mudžahed i imali su putovnicu BiH, navedeno je u Izvještaju zajedničke Komisije američkog Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napada 11. rujna.

U ožujku 2004., utvrđeno je da je i drugi pilot, Navak Elhamzi, također sudjelovao u ratu u BiH kao pripadnik brigade El-Mudžahed.

– Iako je ideja šeika Abdullaha Azzama, koji je osnovao brigadu El-Mudžahed u Pakistanu koja se borila protiv vojske SSSR-a u Afganistanu, bila oslobađanje Palestine, nismo nakon njegove smrti smjeli govoriti o Palestini, već smo čekali naredbu iz Saudijske Arabije kamo ćemo ići dalje na džihad – govorio je Fares opisujući njihov put iz Afganistana do BiH.

– Rečeno nam je samo da idemo pomoći našoj braći muslimanima u BiH. U Pakistan su po nas došli zrakoplovi iz Saudijske Arabije te su nas prebacili u glavni grad Rijad gdje smo boravili nekoliko dana prije nego su nas prebacili u Zagreb, zatim u Split i dalje automobilima do srednje Bosne. Nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma opet su Amerika i Saudijska Arabija odlučile da džihad nastavimo u Čečeniji i to opet protiv Rusa.

Po završetku rata u BiH, grupirali su pripadnike brigade El-Mudžahed u Bihaću koji su željeli nastaviti džihad te su ih ponovno zrakoplovima Saudijske Arabije iz Zagreba prebacili u Saudijsku Arabiju te naposljetku u Čečeniju.

S obzirom na to da moje priključenje brigadi El-Mudžahed u Pakistanu bilo isključivo radi oslobođenja Palestine, odbio sam otići u Čečeniju i ostao sam u BiH – govorio je Fares koji je do napada na Ameriku 2011.godine živio u Zenici u BiH, ali je nakon tog napada, zbog velikog pritiska bosanske vlasti, napustio teritorij BiH kao i većina od 5 tisuća stranih boraca.

Fares Said Ahmed, bivši pripadnik brigade El-Mudžahed danas živi u jednoj od skandinavskih zemalja gdje je dobio i politički azil.

13. kolovoza 1993. godine, tadašnji zapovjednik armije BiH, general Rasim Delić, u sastav 3. korpusa Armije BiH uveo je odred El-Mudžahed. Pitoreskna sela u dolinama Lašve, Bile i Bosne postala su prve baze mudžahedina.

Hrvati i Srbi vrlo su brzo postali prijetnja uspostavi islamističkog poretka u BiH koji je nosio vehabijsko-selefijsku ideologiju kakvu danas njeguje ISIL. Sve nemuslimansko stanovništvo smatrali su nevjernicima i bogohulnicima koje treba iskorijeniti.

Sve ono što se događalo na širem području srednje Bosne devedesetih godina, od ubijanja i zločina koje su počinili pripadnici brigade El-Mudžahed do nedavno, bili smo svjedoci takvih događanja i zastrašujućih prizora, na sirijskim i iračkim ratištima, ubijanja, odrubljivanja glava… Strani borci iz arapskog islamskog svijeta u BiH počeli su dolaziti već u veljači 1992. godine, a njihovo sjedište bilo je u Zenici.

Već u proljeće 1992. godine organizirane su i prve podružnice po selima nadomak Travnika, Novog Travnika i Bugojna.

Po dolasku u srednju Bosnu, u Zenicu koja je zapravo bila sjedište islamskog radikalizma tijekom ratnih devedesetih, mudžahedini su prvi put u borbama protiv HVO-a sudjelovali na lašvanskoj bojišnici u Busovači u siječnju 1993. godine kada je izbio rat između Bošnjaka i Hrvata.

Odmah nakon izbijanja rata pripadnici brigade El-Mudžahed počinili su zločin nad Hrvatima u selu Dusina kod Zenice gdje je ubijeno 10 osoba, a jednom od njih izvađeno i srce što je, kao dokaz o zločinima u BiH, prikazano i pred Haaškim tribunalom.

Mudžahedini su svoje bitke po srednjoj Bosni u sukobima protiv HVO-a izvodili sa Sedmom muslimanskom brigadom. “Za Alaha protiv Vlaha”, bio je poklič mudžahedina. Sedma je kasnije dobila u nazivu i epitet Slavna. Isto tako, u selu Mehurić nadomak Travnika, u dolini rijeke Bile, u ljeto 1993. godine očišćenoj od Hrvata, već 1992. godine Sefer Halilović najavio je rat protiv Hrvata u BiH.

Vrlo brzo, mudžahedini su, upravo tamo, organizirali i svoje zapovjedništvo, ali i logor pod njihovim nadzorom u kojem su bili zarobljeni mahom Hrvati s tog područja. Mehurić, odnosno, dolina Bile, vrlo su brzo među Hrvatima postali sinonim radikalnog islama i borbe koja se vodi u to ime.

Iranski utjecaj u BiH

Dolazak mudžahedina iz Afganistana u BiH imalo je cilj stvoriti proturavnotežu iranske dominacije koja je bila sve jača i BiH. Jedini put za prolazak mudžahedinima bio je kroz Hrvatsku koja im je omogućila logističku potporu.

Iako je tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio protiv toga, nije mogao odbiti administraciju tadašnjeg predsjednika Billa Clintona s obzirom na to da su tada i CIA i Amerika bili na strane Hrvatske koja je u to vrijeme pripremala strategiju vojnih operacija za reintegraciju Krajine i zapadne Slavonije koje su još bile pod kontrolom pobunjenih Srba.

Osim mudžahedina koji su kroz Hrvatsku ušli u BiH, u Hrvatskoj su djelovale razne humanitarne organizacije poput saudijske Al-Haramein i visoki saudijski komitet koji su pod krinkom humanitarne pomoći širili vehabijsko-selefijsku ideologiju koja je u BiH naišla na vrlo plodno tlo i jako brzo se proširila.

Danas se na teritoriju BiH nalazi nekoliko tisuća pripadnika vehabijsko-selefijskog pokreta koji je nastao zahvaljujući tim organizacijama i opstao do danas, a priključio mu se veliki broj domicilnog stanovništva. Isto tako, u Borovju, naselju u Zagrebu, djelovala je i humanitarna organizacija Muafaq koja je bila direktno povezana s Osamom bin Ladenom.

Iako je hrvatska obavještajna služba tada imala sve podatke glede te organizacije, ništa nisu mogli učiniti zbog velikog američkog pritiska.

Međutim, Hrvatska je iskoristila priliku nakon bombaškog napada u Oklahoma Cityju, 19. travnja 1995. godine, kada je izveden teroristički napad na kompleks federalnih službi u američkoj državi Oklahomi koji je prouzročio smrt 168 osoba, a više od 800 osoba je ozlijeđeno.

Iako je teroristički napada počinio Amerikanac, Timothy McVeigh, čiji je motiv bila odmazda za smrt nedužnih ljudi prouzročenih od strane federalne vlade prilikom opsade u Wacou i incidenta u Ruby Ridgeu, prve sumnje bile su kako su počinitelji terorističke organizacije Al-Qa’ida ili neke druge islamističke skupine.

Tako je hrvatska služba u koordinaciji sa SAD-om, dva dana nakon napada, pokrenula veliku antiterorističku akciju prilikom koje je zatvorila i u BiH deportirala gotovo sve potencijalne osobe koje su živjele ili boravile na teritoriju Hrvatske. SAD i Saudijska Arabija bile su sve više zabrinutije zbog velikog utjecaja koji je Iran imao na tadašnjeg predsjednika Aliju Izetbegovića.

Naime, Iranci , uz politički, imali su i veliki vojni utjecaj na tadašnju Armiju BiH što se Amerikancima niti malo nije sviđalo. Iranci su u BiH, osim više od 100 vojnih savjetnika i stručnjaka za obuku, ali i 500 pripadnika Iranske revolucionarne garde te 100 boraca libanonskog Hezbollaha, prema izvještaju američke obavještajne službe CIA-e, samo od svibnja 1994. do siječnja 1996. preko Hrvatske u BiH dopremili oko 14.000 tona oružja vrijednog između 100 i 200 milijuna dolara.

Pošiljke koje su stizale osam puta mjesečno uglavnom su sadržavale pješačko naoružanje i municiju te velik broj ručnih raketnih bacača i protutenkovskih raketa. Između ostalog, u izvješću CIA-e stajalo je kako je Armija BiH ojačala zahvaljujući tom naoružanju te se, zahvaljujući tome, promijenila i vojna ravnoteža na terenu, što je omogućilo da Armija BiH vrati velik dio teritorija koji je bio pod kontrolom bosanskih Srba.

Zbog toga je Alija Izetbegović bio pod pritiskom SAD-a i Saudijske Arabije da prekine sve vojne i političke odnose s Irancima nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma, ali on to nije učinio. Štoviše, koristio je svaku priliku da zahvali ajatolahu Hameneiju i tadašnjem iranskom predsjedniku Akbaru Hashemiju Rafsanjaniju.

Da su odnosi između Izetbegovića i Iranaca bili na najvišoj razini do njegove smrti, potvrđuju i dokumenti CIA-e u kojima stoji da su Iranci predali Izetbegoviću najmanje 500 tisuća dolara u dvije torbe za pomoć kampanji Stranke demokratske akcije uoči izbora 1996.

Glavni koordinatori za dopremanje naoružanja u BiH od bošnjačke strane bili su zamjenik ministra obrane BiH Hasan Čengić, za kojeg je CIA tvrdila da je glavni iranski čovjek u BiH, i direktor BiH obavještajne službe Bakir Alispahić. Oni su morali biti udaljeni sa svih političkih položaja u BiH nakon potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Osim udaljavanja svih koji su surađivali s Iranom, američka administracija je preko pripadnika IFOR–a, međunarodnih mirovnih snaga u BiH, u veljači 1996. godine upala u kamp prepun snajpera, raketa, raznih vrsta eksploziva te tom prilikom uhitili trojicu Iranaca koji su vodili taj kamp.

Danas, zbog pritisaka SAD-a i Saudijske Arabije na vlast u BiH Iranski je utjecaj smanjen na minimum dok je utjecaj Saudijske Arabije sve veći, što dokazuje porast islamskog radikalizma, a posebice vehabijsko-selefijskog pokreta u BiH.

Hassan Haidar Diab / Večernji list

 

IVO LUČIĆ: Puno toga među Bošnjacima, Srbima i Hrvatima je ‘zloglasno’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari