Pratite nas

Kolumne

HITREC: Riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon

Objavljeno

na

Zatoplilo je, virus se zavukao u hlad, ne pašu mu vrućine. U sjeni oraha proučava hrvatsku glazbenu baštinu. Najviše mu se svidjela pjesma „Suza za zagorske brege“ odnosno stih „Da vrnul se bum nazaj“. Nad razuzdanim opuštanjem lebdi sjena drugoga vala, tek toliko da narod ostane nervozan, uz desetmetarske valove recesije koji će biti sve veći prema svršetku ove uklete, proklete godine u kojoj su i trešnje odbile rađati. No, „moglo je bit i gore“ pjevaju malomišćani. Već su bili otpisali ovu turističku sezonu, kadli se u svibnju pojavili signali da bi se nešto ipak moglo spasiti, s putnicima i ljetnicima iz srednjoeuropskih zemalja koje svoje more nemaju. Prvi su se odvažili Slovenci, koji maleni komadić mora imaju, ali im nije dovoljan pa dolaze u Hrvatsku, mnogi ne kao turisti nego „u svoje kuće“, svoje nekretnine.

Navala na hrvatsku granicu prošloga tjedna izaziva pitanje koliko je u stvari tih slovenskih nekretnina u Hrvatskoj, posebno u Istri, i radi li se možda o puzajućoj kolonizaciji, je li? Prosječan Hrvat iz unutrašnjosti Hrvatske, s prosječnim primanjima može samo sanjati o kući na zgodnom mjestu s pogledom na more. Koliko Hrvata ima kuće, vikendice, kolibe na lijepim mjestima oko Bohinja i Bleda, u Logarskoj dolini? Na slovenskoj zemlji? Malo ili nimalo, sigurno. Ali su zato Hrvati u masovnom broju našli u Sloveniji mjesta pod zemljom nakon svršetka Drugoga svjetskog rata i komunističkih zločina o kojima se čuje i čita samo jednom godišnje.

Vjerojatno je nešto čudnih turista bilo i u Kumrovcu nedavnih dana, vrlo malo, jer zbog virusa nije navrla svakogodišnja četa pionira iz „zapadnog Balkana“ koja inače čini većinu ljubitelja oberzločinca. Ali je nepojmljivo i sablasno da se među njima nađe i izaslanstvo Krapinsko-zagorske županije, a našlo se. Samo taj čin bilo bi u normalnoj zemlji dovoljan da se razjuri cijela ta županijska „elita“, ali tko će to uraditi. Kako su to moji Zagorci (ne svi, zaboga) postali tako črljeni da im komunistički zločinci i njihovi slabo prerušeni duhovni i biološki nasljednici nisu odiozni? Tu zagonetku pokušao sam odgonetnuti, neuspješno. I nitko to ne može. Krvavi maršal je valjda „njihov“, brend i prilika za balkansko-kineski turistički razvitak, što bi bilo blagonaklono objašnjenje fenomena, ali blagonaklonosti tu nema mjesta. Slaveći zločinca, slavi se zločin. I to je kraj priče. Inače, kaže semantika, maršal je nastao od konja i sluge (marah je konj, a skalk sluga, vele franački izvori).

Nekako istodobno podsjećalo se na stotu obljetnicu smrti čovjeka koji nije bio maršal nego štoviše feldmaršal, vlasnik najvišega vojnog čina u austro-ugarskoj vojsci. Svetozar Boroević od Bojne (tako se potpisivao, a zatim pisan i kao Borojević), genijalni vojskovođa, onaj koji je nakon rasapa Monarhije mogao pribrati hrvatsku vojsku, ali su ga politički slijepci odbili. Bio je Hrvat, pravoslavac. Za Srpsko narodno vijeće i slične krivotvoritelje Boroević je Srbin. Naravno, po onoj idiotskoj i zlosutnoj ideji iz krila SPC-a da je svaki pravoslavac Srbin. Nego što. Pa dok se hrvatske kulturne ustanove srde što Srbijanci prisvajaju Držića i cijelu dubrovačku književnost, usred Hrvatske, u Zagrebu, krivotvori se povijest, ne samo književna nego i vojna. Pupovčanima ništa ne znači što je Boroević u mnogo navrata govorio da je Hrvat, recimo u pismu Slavku Kvaterniku („bi li Obzor stao na moju obranu kao Hrvata“) ili u izjavi da „svoju domovinu voli kao i svaki drugi Hrvat“.

„Zagreb jošte stoji“

Dva su mjeseca prošla, dok ovo pišem, od velikoga potresa u ožujku ove uklete godine. Uza sve što je rečeno, napisano i naslikano, ostaje dojam da je je zagrebački potres loše ili nikako „brendiran“, koliko sam mogao vidjeti prateći nesustavno europske i prekobarske tiskovine – prošao je gotovo nezapaženo. Razlog je i globalna panika izazvana koronom, ali da se iz Hrvatske, iz Zagreba, svijetu nije jače i dramatičnije predstavila ta katastrofa – i to je točno. Posljedice? Ne će biti prevelike (novčane) empatije, tih četrdesetak milijardi uglavnom ćemo platiti sami u vremenu sedam mršavih krava koje nam predstoje. Šenoa je u svojem vremenu i potresu govorio „popravak će stajati milijune“. S tim u svezi: mnogi su bili podsjetili da je Šenoa umro od napora i bolesti, pomažući u procjeni i otklanjanju šteta, ali da je ipak dospio napisati članak u „Viencu“ čitamo u izvrsnom glasilu Hrvatske matice iseljenika, „Matici“.

Nesreća je velika, šteta je ogromna, svjedoči pisac, koji usput ismijava ondašnje novinare i lažne vijesti što su se pojavile, a poentira u visokom, sebi svojstvenom stilu ovako: „Ali Zagreb je Zagreb. Nijedna kuća nije se srušila, neima ih deset izmeđ 2000 u kojih se nebi moglo stanovati. Dvadeset i sedam puti zamahnula je šaka prirode na naše srdce i Zagreb, ako i težko ranjen, stoji i živi. Prije 300 godina obori potres toranj sv. Marka i Medvedgrad. Tatari ga srušili, Španjolci bombardirali, četiri puta kroz 3 vijeka pohara ga užasna vatra, ali iz svih tih nevolja dignu se Zagreb kao fenič-ptica. Činilo mi se u sumraku, da je mramor-slika domovine još tužnija, kao da je bolnim okom svrnula na Zagreb, kanda pita: Oj, liepi cviete hrvatski, oj Zagrebe naš, što si skrivio da je upravo tebe nemilosrdna ruka prirode pogodila? Koji je demon podmitio podzemne sile, da se slete na tebe? I tad se sjeti domovina, da je Zagreb izgorio, da ga je potres u davna vremena potresao, al da jošte stoji, i domovina šapnu, ožarena nadom: Evo gledji me, još Hrvatska nije propala, a nisi ni ti, Zagrebe moj! Upri ljudski, drž se junački, evo vjere, cvjetat ćeš ljepše neg što si evo cvao, jer su ti sinci poštenjaci, junaci. Ni živ neće porušiti našeg prava, naše svetinje, nika moć neće porušiti ni tebe, a kukavcima daleka kuća.“

Lijepo, romantično čak, patriotski, nadonosno. Nakon što je realistično, prethodno, opisao kako „mnogi po klupah, po travi sjede, leže žene i djeca“. U svemu, imam dojam da je taj povijesni potres izazvao manje štete (koliko god ogromne) nego ovaj naš suvremeni. Također, čini mi se da je u doba kada je Šenoa bio gradski senator bilo puno više brige, pameti i snalaženja nego sada kada se ni jedan gradski vijećnik nije pretrgnuo od posla ili nedajbože umro od napora, nego su lovili političke bodove ususret parlamentarnim izborima i svađali se kao svrake.

Kampanja za te izbore je počela, stranaka ima koliko i vrabaca pod strehom, pa čovjek u trenutku suludosti gotovo žali za vremenima kada je postojala samo jedna partija, ah, kada ljudi nisu morali razbijati glave za koga će glasovati, to jest glasati. (Ako bi zazivali višestranačje, onda su im komunisti razbijali glave.) Već se nagađa o izlaznosti i novom normalnom Ostani doma na dan izbora, a za jednog se čovjeka zna da će ostati doma. Pa što? Jedan čovjek, jedan glas, nije važno. No ako je taj čovjek predsjednik države, onda stvari izgledaju vrlo loše, bez obzira što se radi o pl. Milanoviću od Okučana. Možda bi mu, ne budi lijen, trebalo odnijeti listić na Pantovčak, otprilike kao što će vjerojatno biti organizirani posjeti nemoćnima koji ne mogu do birališta. Samo treba paziti da donositelj listića ne bude u majici HOS-a. Ili donositeljica, Hosovka djevojka. No, oprezno, u anketi se pokazalo da je pedeset posto Hrvata zadovoljno Zokijevim radom. Kojim radom? Sada bih ja trebao zavapiti kakva smo mi to nacija, ali ne smijem. Nisam ja Starčević koji je smio govoriti o čaši.

U Trojednoj kraljevini stanje je zamršeno prije svega u Slavoniji iz koje prema Zagrebu stupa Domovinski pokret, ostale sastavnice su manje-više jasne, uz (ne) očekivana iznenađenja. Desetci i desetci stranaka boluju od pretrčavanja kao mačke na cesti, tek što jedna otrči dotrče druge, naganjaju se komunisti i kolumnisti, liječnici bivaju zaraženi politikom, svi bi iznad crte, posebno oni koji na crti nisu bili, a nekmoli na prvoj. Mnoge stranke imaju tako jasne programe da bi se u usporedbi s njima čak i školske upute Blaženke Divjak mogle svrstati u smislene. Najviše je stradao izborni zakon s kojim su valjda svi zadovoljni, pa će se izbori održati „po starom“, a to staro je doista staro i ima korijene u Jugoslaviji u kojoj bi bilo nezamislivo ne samo da Sava teče uzvodno, nego i da se hrvatskim iseljenicima omogući glasovanje, makar i za partiju, ha.

Sada, doduše, mogu na birališta (u daleke konzulate, a zrakoplovi ne lete), ali ih se obeshrabruje na sve načine, ovaj put i uz pomoć covida. Toliko o Hrvatima izvan domovine, a u domovini je sve bilo pripremljeno da se na izborima ne pojave neki nepoćudni, kao recimo Karamarko, koji je neoprezno negdje bio izjavio da će u bitku, pa su mu dva dana nakon raspuštanja povijesnog, je li, Sabora, na brzinu priveli suprugu i uz pomoć medija baš od nje napravili zvijezdu spektakularne flajšerske akcije u kojoj je „palo“ tridesetak ljudi. To što će većina optužnica, ako ih uopće bude, također pasti, ali u vodu, za koji mjesec ili godinu nikomu ne će biti važno. Važno je da je posao obavljen u pravom trenutku. Zanimljivo je s tim privođenjima u svezi da je navodno umiješan i jedan – dimnjačar. Dimnjačari su uopće u zadnje vrijeme, nakon potresa, postali vrlo moćni, od njihovih atesta (ili ne) klecaju koljena stradalim Zagrepčanima koji bi se rado vratili u razrušene stanove i kuće.

Inače, vidim vrlo razdragan, da je riječ idiot ušla na velika vrata u politički žargon. Govorljivi Raspudić je čak na TV-u pred sudom partije (Stanković) objasnio porijeklo riječi. I ja sam na kaznenom sudu objašnjavao, ali nije pomoglo.

PENdrek

Nekoliko pisaca pokazalo je stanovite, rudimentarne oblike savjesti, pa su napustili bosanskohercegovačku filijalu PEN-a poradi pen-drekovske „antifašističke“ izjave o misi u Sarajevu. Riječ je o piscima poniklim ili još živućim u Herceg-Bosni. A kako stoji s hrvatskim filijalom PEN-a, teško je znati. Kada je ne tako davno Handke dobio Nobelovu nagradu, hrvatskom PEN-u trebalo je tjedan dana da sroči nježnu izjavu u kojoj je ljubitelj Miloševića više-manje osuđen, to jest njegov velikosrpski angažman.

Što je uopće danas PEN, koji u naslovu ima slikare i pisce, teško je reći. Sudeći po njegovu djelovanju u Hrvatskoj u ratno doba, tek je jedna od mizernih ustanova u službi sorosevskih ili sličnih zamisli, u svakom slučaju anacionalan. Spominjem 1994. godinu (čini mi se ) kada su jugoslavenski hrvatski penovci izbacili iz hrvatske filijale dvadeset i šest hrvatskih književnika, počam od velikoga pjesnika Slavka Mihalića pa sve do mene. Zašto? Mi smo u ratu bili na strani Hrvatske, zamislite vi nacionaliste jedne. Kada smo pendrekovce pitali zašto nas izbacuju, rekli su da je takav zahtjev došao iz – centrale. PEN, koji je u povijesti imao i dobrih trenutaka, sada je samo nevažna krpa koja u Hrvatskoj živi u morganatskom braku s Društvom pisaca, odvojenom od „nacionalističkog“ Društva hrvatskih književnika. Javlja se rijetko, javio se PEN nedavno u potporu stanovitom Jovanoviću koji silom želi postati dekanom Filozofskog fakulteta (o metodama dotičnog i njegova kruga, te stvarnim razlozima zašto je Senat Sveučilišta odbio imenovanje moglo se pročitati u sveučilišnom prilogu dnevnog lista).

I još nešto: neki od onih uspaljenih iz rečene ratne godine u međuvremenu su promijenili ploču i kapute, ma govore sada gotovo kao ja. Jedan od njih je postao i metom Pupovčevih novina, izdajnik, a tako su ga voljeli kada je galamio protiv “tuđmanizma“ i usput mene nazivao trivijalnim piscem.

Uži izbor

Ova rubrika mi počinje škoditi. U zadnjih nekoliko godina na književnim natječajima ulazim u uži izbor, redovito, ali žiriji imaju naputke koji glase: njemu ne dodijeliti nagradu. Čak je i „moje“ književno društvo prije nekoliko godina, važući u sumnjivim okolnostima između dvojice, dodijelilo nagradu notornom orjunašu, s literarnog aspekta vjerojatno nevažnom. To jest, nije društvo nego žiri, ali je simptomatično dokle sve doseže duboka država. Za mene je, znači, gornja granica uži izbor. Ponekad se u Hrvatskoj osjećam kao da sam iz uže Srbije. Ma ne, i tada bi mi bilo bolje. Mnogo bolje.

Komšije se ionako, osim krađom hrvatskoga kulturnog blaga, bave i udžbenicima za hrvatsku manjinu u Bačkoj. Pronašli su jedan u kojemu piše da se u NDH pazilo na jezik. Skandalozno. Udžbenik će biti zabranjen, ili već jest. Ne će nama tu pisati o ustašama, imamo dosta posla s crnogorskim, makedonskim, kosovarskim i albanskim ustašama, pa nam samo trebaju još i hrvatski, vrište blicevi. A hrvatski je ionako samo narječje srpskog jezika, pa kako bi se u NDH toliko pažnje posvećivalo srpskom jeziku, molim vas.

O jeziku uvijek

A kako je s hrvatskim u Hrvatskoj danas? Otužno. Svaka šuša piše i govori u javnom prostoru rječnikom iz svoga privatnog prostora ili svoga užeg zavičaja, lektori su izumrli ili otpušteni, svi nešto brinu a trebali bi se brinuti, svi odmaraju a trebali bi se odmarati, ne prevode se strane riječi iz područja nasilne tehnologije, čitam da su u potresu na FF-u stradale „stalaže“, čujem na TV da „idemo na Supetar“, da „učenici dobe ocjene“, dopuštene su „posjete“ domovima, a ne posjeti, djeci trebaju „odgajatelji“ (još jedan ostatak iz olovnih vremena). Nova se finesa pojavila u novogovoru, u svezi s glagolom priuštiti. „Ne mogu priuštiti“, pišu bilmezi koji žele reći „ne mogu si priuštiti“. Na samom kraju i ja: premda sam stotinu puta napisao riječ metropolit za katoličkoga velikodostojnika, u prošloj rubrici napisao sam pogrješno, to jest mitropolit. Zašto? Treba pitati psihologe. A kardinalu Puljiću se ispričavam.

Nađe se u zadnje vrijeme nekih nedoumica koje muče pravovjerne. Naime, jedan državni ured ima u službenom nazivu riječ šport a ne sport. Hrvatska športska jezična tradicija (GOŠK, POŠK) kao da je prevagnula. Je li? Ako crveni (Retard koalicija) nedajbože dođu na vlast, odmah će napucati šport, kao što su ga svojedobno izbacili iz naziva ministarstva. I tako u nedogled. Tačno tako, rekao bi kolumnist koji u hrvatskim dnevnim novinama piše izmišljenim jezikom, ne više toliko srpskohrvatskim, koliko umjetnim bošnjačkohrvatskim protkanim srbizmima i dakanjima. A lektori šute. Ili su mrtvi.

Tjelesna kultura

Kad smo već kod tjelesnih tema: došao mi je u ruke jedan školski „test“ iz TZK pod naslovom Koliko dobro poznaješ našu dvoranu i hodnik do dvorane. Možda test za daljinske đake, da ipak malo vježbaju. Pitanja su: koliko ima švedskih klupa, koliko karika, koliko stolica. Lijepo. A onda se prelazi na hodnik i pitanje glasi:“ Koliko ima stepenica koje vode dolje ispred kabineta profesora?“ Stilski i sadržajno blistavo, pitanje „vodi dolje ispred“ iza zdravog razuma. Eto zašto đaci ne vole školu (anketa je pokazala i dokazala), ne vole da netko od njih pravi budale. A rečeno hodničko pitanje neodoljivo me podsjeća na ono matematičko: „Ako je brod dug 8o metara, a širok 20 metara, koji broj cipela ima kapetan?“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Hrvati su ipak poslušali savjet mudraca i shvatili da ih Bog gleda

Objavljeno

na

Objavio

U sjeni ozarenih lica dostojanstvenih pobjednika te su se čarobne srpanjske večeri konačno pokazala i ona koja stoje iza priče kako Hrvatska treba krenuti iznova i vratiti se na početne pozicije. A da je projekt povratka, ako već ne u ’45, onda barem na zasade 3. siječnja 2000., dobro uzdrman, posvjedočile su obješene face terceta Mesić-Manolić-Josipović, tih sablasti prošlosti u muzeju voštanih figura Partije.

Pokazalo se, naime, kako slijednici komunista ipak ne će dobiti priliku restartati Hrvatsku, nego će tomu morati podvrći sebe same. Njihov pulen Davor Bernardić pokazao se nedoraslim zadatku i označen neizbrisivim biljegom gubitnika zasluženo odlazi u ropotarnicu povijesti. I dok oni, koji su se dokazali kad je bilo najteže, a slijedi im još teže, umjereno slave, a drugi se pitaju gdje li su samo pogriješili, treće mori osjećaj kako su prevareni i izdani. No, skinu li filtar s naočala, uočit će kako su ih izdali prije svega birači, ili narod, kako vole reći. Poslušavši savjet mudraca, Hrvati su shvatili da ih, i kad glasuju, Bog gleda.

Tko je izdao Škoru i Raspudića?

Miroslav Škoro i Nino Raspudić su doista lavovski potegnuli na ovim izborima, i zacijelo bi postigli još bolji rezultat, možda se čak i približili brojevima koje su najavljivali, da nisu bili izdani i iznutra. Naime, sve te silne njonje kojima su se na listama okružili i za njih obraz izložili, odužili su im se upravo mizernim brojem preferencijalnih glasova.

Primjerice, na listi Raspudićevih njonja, a kod Škore jedva da je trun bolje, niti jedan nije prebacio ni 250 glasova, a kamoli dosegao njih 808, brojku koju im je predvodnik postavio standardom za ne bit’ njonjom.

Sva je sreća da ovaj dvojac ne će participirati u vlasti, jer pitanje je kud bi od srama kad bi ljude s tako oskudnim izbornim legitimitetom morali razmještati po državnim službama i javnim poduzećima. Ali lako za njonje u vlastitim redovima. Da stvar bude gora, obojica, i Škoro i Raspudić poprilično su zaostali i za čovjekom kojega sami nazivaju njonjom, Škoro za 4, a Raspudić za gotovo 10 tisuća preferencijalnih glasova. Tako da bi netko mogao pomisliti kako su na neki način i sami ispali njonje, i to ne samo po onoj – s kim si takav si!

I dok je spočetka lovio Jandrokovića, da bi se potom počeo hvatati Pupovca, u konačnici ni njega ne dosegavši brojem glasova, Raspudić se ipak uspio u zadnji čas prebaciti preko izborne letvice, po svemu sudeći ponajviše zahvaljujući neobičnoj susretljivosti konzervativnijeg od dva zagrebačka lijevo-liberalna dnevna lista. Jer baš tamo, gdje nisu mogla proći dva petka zaredom a da ne spomene njonju, zadnjeg je dana izborne kampanje serviran preko svake mjere zaslađeni celebrity espresso, posvećen njegovoj lavici, profesorici Selak Raspudić.

Pritom, valjda omaškom uredništva nije naznačeno da se radi o plaćenom oglasu, a izostalo je, s obzirom na sladunjavi sadržaj, i prikladno upozorenje za dijabetičare. Srećom po tu, svakojakim bizarnostima sve skloniju novinu, zavod za javno zdravstvo ima ovih dana važnijeg posla od takve vrste nadzora.

Stoga je Raspudić tom šećerlemom uspio donekle sprati sa sebe ljagu ženomrsca, koju je na njega bez ikakva valjana razloga, napokon, njima razlog za takvo što ni ne treba, nabacila lijevo-liberalna medijska bulumenta. Dobro, nalijepili su mu i etiketu desničara, s čime on ima još manje veze, ali, eto, zašto ne bi kad mogu? Napokon, nisu li istu naljepnicu uspjeli nalijepiti čak i jednome kozmopolitu kalibra Miroslava Škore, pa zašto onda ne bi i Raspudiću? A neki, koji se ne ustručavaju poslužiti se metodama lijevo-liberalnih medija, pritom ne manje od njih prezirući osmu Božju zapovijed, otišli su i korak dalje, i spomenutom dvojcu nalijepili etiketu demokršćana, s čime ih je još teže spojiti nego s mržnjom prema ženama ili opskurnom desnicom. Političkog dresa izlijepljenog etiketama uzduž i poprijeko, onako kako nogometni bude reklamama, zadobili su ipak dojmljivo povjerenje uglavnom desnih birača.

I, eto, baš kad se Andrej Plenković ustrajnim radom iskilavio toliko popraviti međunarodni položaj Hrvatske kako bi današnji HDZ bez prijekora i ucjena iz Europe kakvima je poslije izbora 2003. bio izložen Sanader, mirno mogao koalirati s desnicom, toliki su desni birači izabrali one koji u stilu lava Krezumice, osamdesetih godina prošlog stoljeća popularnog junaka crtanih filmova slatkih riječi i ne baš lavljeg srca, često kidaju nalijevo. I to kao za inat baš u presudnim trenutcima.

Evo, prije samo pola godine su između dva kruga predsjedničkih izbora, ili otvoreno stali iza kandidata titoističke ljevice, ili, pak, na drugi način anestezirali svoje desne poklonike, pa se Zoran Milanović danas dosađuje na Pantovčaku. Stoga je ironijom sudbine, unatoč epskom izbornom rezultatu, HDZ opet osuđen na suradnju s ljevicom. No, s kojom?

Kako vjerovati Krezumicama?

Na prvu, najprirodnije bi bilo poći s DOMPOK-om, utočištem otpalih hadezeovaca i bivših saveznika najveće hrvatske stranke. No, tko je kriv Miroslavu Škori što je izgubio 60% glasova u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora? Tko mu je kriv što njegova beskompromisna nastojanja da, nakon što je eliminirao Kolindu Grabar Kitarović, isto učini i s izbornim slavodobitnikom Plenkovićem, u HDZ-u ne nailaze na plodno tlo?

Napokon, što ponuditi ljudima koji su, ili zalutali u krivi sport, ili su pomislili kako mogu zaigrati u ligi poprilično iznad svoje kategorije. Takvima se, čak i kad bi se to moralo, a ne mora se, i ne bi imalo ponuditi drugo do ministarstvo sreće, kad već na njemu Škoro toliko inzistira, potom montipajtonovsko ministarstvo smiješnog hoda za Pervana i Dreleta, te alanfordovsko ministarstvo za istraživanje ruda i gubljenje vremena, za koje u DOMPOK-u kvalificiranih kandidata ima napretek.

Toliko o nemoćnoj gomilici ogorčenih otpadnika koji se ne mogu odlučiti boli li ih više što je HDZ dobio previše ili što je SDP dobio premalo. Unatoč postignutom pristojnom izbornom rezultatu, njihovo je razočaranje najveće, jer im je izmaknula željno iščekivana uloga jezičca na vagi.

Nešto bolje raspoloženje vlada u instant tvorevini, koja se svojedobno iznebuha, baš kao i sad Škoro, pojavila na političkoj sceni sloveći kao svježa, reformistička snaga. Da bi se sad, nakon pročišćenja od lijevih kadrova, naizgled paradoksalno profilirala, ne u demokršćansku sektu kako se netko mogao nadati, nego u sekciju Partije, čudnovatu reinkarnaciju 7 (+1) sekretara SKOJ-a, danas spremnu ići ruku pod ruku s ideološkim sljedbenicima originala.

Zanimljivo je kako SKOJ-evci naših dana, bez obzira na razlike u boji svjetonazorske fasade, lako nalaze suglasje u usko političkim pitanjima, od anarhičnog načela direktne demokracije sve do sjajnih zelenih politika. Stoga je vrijeme prisjetiti se kako je i ta himbena, desnici podvaljena tvorba započela svoj neslavan put vegetirajući na ideji razbijanja duopola HDZ-SDP, tako što taj duopol više ne bi vladao naizmjence nego istodobno, ali pod njezinim budnim nadzorom.

U tu je svrhu Božo Petrov, živući barun Münchhausen hrvatske političke scene, organizirao kviz nakon kojeg je besramno prevario pobjednika, Zorana Milanovića. Dotični je, naime, za razliku od Tomislava Karamarka, točno odgovorio na sva postavljena pitanja, uključujući i spremnost na suradnju s najvećim političkim suparnikom. No, tada se Petrovu ukazao glas, ne s nebesa, nego s mobitela, kako bi podsjetio tog smušenog psihijatra, koji i danas pada s podija čim ga slava ponese, na njegovu misiju – hej, Božo, pa nisi ti izabran kako bi uništio SDP, nego HDZ! A da bi to mogao napraviti, morao je prevariti i vlastite birače, koje je prethodno mamio glasovitom ovjerom kod javnog bilježnika.

Ubrzo je uslijedila klasična taktika, koju će uskoro pokušati reprizirati Škoro – skini im glave pa će se tijelo urušiti samo po sebi! U cijeloj je priči ipak najzanimljivije što neovisni istraživački mediji ni do dana današnjeg nisu otkrili kome pripada glas s Petrovljeva mobitela. Kao i bi li se kojim slučajem taj isti sad javio i na Škorin mobitel kad bi on držao ključeve saborske većine.

Petrov se u međuvremenu ipak pokajao i, ako ništa, barem Milanoviću ispričao. Kako i priliči jednom katoliku, učinio je to djelima, a ne riječima. Najprije mu se ispričavao tvrdokorno držeći SDP-ove kadrove na visokim državnim dužnostima netaknutima, usput rušeći HDZ-ovog čelnika i ministre, da bi šlag na tortu došao u vidu potpore na predsjedničkim izborima kad je sekundirao Škori pri usmjeravanju demokršćanskog biračkog tijela na Milanovićev mlin.

Bit će da su ga tada preplavile emocije nalik onima u vrijeme pregovora 2015. godine, kad je Milanovića promatrao zaljubljeno poput ustreptale snaše. A taj će pogled kasnije naći literarni izraz u odama kojima je suverenističku lafčinu Milančeta obilno častio novopečeni Petrovljev saborski suradnik, spomenut u početnom dijelu ovoga teksta. Sve u svemu, Milanović kao Predsjednik ostaje živi spomenik i zoran podsjetnik svima koji olako zaboravljaju što se sve može kad se demokršćanske ruke slože.

Pobjednički tim se ne mijenja

I tko bi onda mogao zamjeriti HDZ-u što u protagonistima s kripto-desnice, povrh svega u međuvremenu i zdušno pristale uz švedski model odstrjela starijih i bolesnih za korona krize, ne vidi autentične domoljube, a još manje demokršćane? Ima li HDZ izbora nego postupiti sukladno omiljenoj mantri tih nazovi-desničara, koju tako rado primjenjuju na vodeću hrvatsku stranku kad opravdavaju vlastita nedjela – s lijevim liberalima barem znaš na čemu si! Drže se dogovorenog i ne moraš se svako malo osvrtati ne bi li ih na vrijeme uočio kad ti prilaze s leđa. A i kad ti nominalni demokršćani ne bi bili tako prijetvorni, diskvalificiraju se iz udjela u vlasti nastupajući kao remetilački čimbenik u temeljnom pitanju o kojem ovisi opstanak Hrvatske.

Naime, već na sâm spomen Europe reagiraju nabusito, rogobatno i prijezirno, ostavljajući pritom dojam kako baš i nisu posve neovisni o nekom trećem, i to danas kad budućnost Hrvatske, i ne samo Hrvatske, kao malokad ovisi o solidarnosti obitelji europskih naroda.

Kako se onda pokraj takvih, sve samo ne pouzdanih ljudi, koji slažu čim zinu, pa sad, evo, saznajemo i kako dopisivanje i zaokruživanje broja 3 nije poziv da se listić poništi, ne osloniti na ljude s razumnim odnosom prema Europi, konkretnim djelima i političkim iskustvom, svjesne kako je politika ipak nešto više od pukog blebetanja, lajanja na mjesec, smišljanja smicalica i kreveljenja?

Posve je prirodno što HDZ u prvom redu računa na one koji su pridonijeli njegovoj pobjedničkoj, od naroda potvrđenoj politici, podržavajući ju u prethodnom mandatu. Zašto bi sad išli s onima koji su se toj politici žustro protivili? Jednostavno, zdrav razum nalaže kako se pobjednički tim ne mijenja, ma koliko neki njegovi igrači bili iritantni, poglavito ako se kao zamjene nude nepredvidivi trećerazredni igrači, mnogo opasniji po vlastiti nego po tuđi gol. Uostalom, koji bi to izbornik u reprezentaciju radije pozvao s neba pale umišljene veličine i konkretnim radom neoskvrnute visokomoralne folirante kad već može računati na dokazano pouzdane, praktične i pragmatične igrače?

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Ne vidim ni jedan razlog da Splićani ne sruše Dioklecijanovu palaču

Objavljeno

na

Objavio

Antirasistički prosvjedi bujaju po svijetu. Pokret „Crni život vrijedi“ poprima, blago rečeno, zanimljive konotacije. Tako čitam u Daily Mailu kako je profesorica s Cambridgea Priyamvada Gopal na svom Twiteru napisala jednu uistinu „antirasističku“ poruku i nakon toga još napredovala, a poruka glasi: „Bijeli život ne vrijedi“. I pobrala pljesak.

Antirasistički pokret kojem i ova profesorica pripada nema nikakve veze s antirasizmom, to je nešto sasvim drugo, čista mržnja prema Zapadu i našoj kulturi, koja se želi prikazati samo kao kultura zločina, robovlasnika, kolonizatora. I žele je prekrojiti, po mjeri svih krvavih revolucionara. Metodologija im je ista kao što je bila ona marksistička, manipulacija osjećajem kolektivne krivnje.

Naime, kada je Marx za sva zla optužio buržoaziju, iako, kao ni Engels nije bio baš siromašak, a imao je i ropkinju, sluškinju kojoj je još napravio dijete, možda i silovanjem, mnogi su buržuji počeli prihvaćati marksističku demagogiju, koja se pokazala kao krvavi povijesni eksperiment. I to manipulacijom osjećaja krivnje. Tu istu metodologiju primjenjuje i ovaj kao antirasistički pokret gdje biti bijelac znači biti dionik zločinačke tradicije, biti zločinac, pa, nakon buržuja, sveučilišta postaju nova mjesta kajanja, zapravo autorasizma, zbog bijelih zločina.

Trump: Nemojte biti u zabludi, cilj ove ljevičarske kulturne revolucije je svrgnuti Američku revoluciju

Zato ne čude sljedeće statistike. Prema istraživanju prestižnog američkog PEW instituta u antirasističkim prosvjedima najmanje sudjeluju – crnci!? 47 posto je bijelaca, potom slijede Latinoamarikanci, a Afroamerikanci su tu tek treći sa 17 posto. Kako to, kako to?

Zapad, bijeli, nedvojbeno je počinio mnoge zločine. Rasizam je ogromno zlo bio u povijesti i danas, ali rasizam ili zločini nisu privilegij bijelaca. Sve kulture i rase imaju isti teret prošlosti, od rasizma, kolonizacije i ropstva. Povijest nije crno-bijeli svijet. Primjerice, prije kolonizacije Latinske Amerike tamo nije bio zemaljski raj. Asteci su prije dolaska Europljana pokorili, masakrirali oko 200 plemena, uništili im kulture, klali i žrtvovali djecu da umire bogove, odvodili muškarce u roblje da ima rade na zemlji i grade hramove. Bijelci su došavši te strašne zločine dokinuli, a potom i sami neke učinili.

No, opet, povijest nije crno – bijeli svijet, nemamo mi bijelci monopol na rasizam, kolonizaciju, zločine. Također, u trgovini robljem iz Afrike u SAD prošlih stoljeća ključni partneri bijelih trgovaca crnim robljem bili su sami crnci, koji bi bijelcima prodavali ratne zarobljenike iz plemenskih sukoba, lovili žene i muškarce iz drugih afričkih plemena i prodavali ih bijelcima. Kako to, kako to?

Nadalje, u to vrijeme nije postojalo samo crno roblje u Americi, nego i bijelo roblje u Africi. Prema egzaktnim istraživanjima američkog povjesničara Roberta Davisa od 1500. do 1800. godine u Afriku su Arapi pohapsili oko milijun i tristo tisuća bijelog roblja, muškaraca, žena i djece, ponajviše s Iberijskog poluotoka, današnje Italije i Balkanskog poluotoka, ponajviše s područja današnje Bosne i Hercegovine.

No sada ključni argument protiv, kao, antirasističkog, manipulativnog pokreta „Crni život vrijedi“.

U prošlosti je, u suradnji crnih (!) i bijelih trgovaca robljem bilo oko 13 milijuna robova. Da, Zapad je imao ropstvo, ali Zapad ga je odavno dokinuo, stvorio veličanstvenu kulturu slobode, ljudskih prava demokracije i antirasizma, mjesto u koje svi žele imigrirati, pa i crnci. Zapad je svoje greške ispravio, za druge se to ne bi moglo reći. Jer, kada već taj antirasistički pokret protestira protiv bijelog čovjeka, protiv Zapada, zašto ne protestiraju protiv crnaca danas? Naime, dok je u povijesti bilo ukupno 13 milijuna robova, danas ih je više od 40 milijuna i to najviše u Africi!?

Citirat ću najrelevantniji izvor, stranicu „Globalni index ropstva“(https://www.globalslaveryindex.org/2018/findings/global-findings/):

„Procjenjuje se da je u 2016. u (ropstvu) bilo 40,3 milijuna muškaraca, žena i djece. Od toga je bilo 24,9 milijuna ljudi na prisilnom radu, i 15,4 milijuna ljudi koji su živjeli u prisilnom braku. Žene i djevojke su prekomjerno zastupljene, čine 71 posto žrtava. Suvremeno ropstvo je najraširenije u Africi, a slijede ga Azija i Pacifik.“

U tom smislu zašto ovaj antirasistički pokret „Crni život vrijedi“ to ne kažu danas samim Afrikancima kod kojih je ropstvo najviše zastupljeno danas?

U jednom, ovaj globalni antirasistički pokret nije borba protiv rasizma, nego kulturkampf, borba protiv zapadne kulture, autorasizam bijelaca, protiv naše memorije i povijesti koja, kao i svaka, pa i crnačka, žutačka, ima i svojih mračnih strana. Ali oni nama bijelcima žele prišiti ekskluzivitet na zločine, ropstvo, kolonizaciju…

ako napadaju spomenike kulture jer su ih gradili robovi i mjere aršinima 21. stoljeća ono što se događalo prije mnoštva tisuća godina. Ne znam je li to bizarnije ili gluplje. Da, robovi su izgradili i piramide, i cijelu rimsku arhitekturu, pa i Dioklecijanovu palaču u Splitu. Splićani, zato odmah danas je srušite, inače ste sudionici u bjelačkom zločinu od prije dva milenija…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Ristić: Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati