Connect with us

Kolumne

Hitrec: Rijeka je europska prijestolnica kulture, pa ne će valjda puštati u grad primitivce iz desnoga centra

Objavljeno

on

Novi potres u Zagrebu

Vrijeme pristojno, a bit će i bolje, osunčane terase na koje su ljudi isplazili kao gušteri, neki nastoje nadoknaditi propuštene kave pa piju na litre, odvozi ih hitna pomoć u kavid bolnice. U Hrvatskoj je s coronom puno bolja situacija nego drugdje, pa dolaze ljudi na kavu čak iz Zanzibara. Put do staroga načina života ipak je još trnovit. Znali su to i u antici, govorili per aspera ad astra zeneca.

Pisati o cjepljivanju postalo je dosadno, radije pišem o odcjepljivanju, u mislima na Kataloniju i Škotsku, ali je teško pobjeći od zbilje naše hrvatske u kojoj su prošloga tjedna majmunarije bacile pošast u drugi plan.

Znači, u nekom riječkom lokalu zvanom “Tri majmuna” u prijevodu na hrvatski, članovi HDZ-a nisu dobrodošli, što je podignulo na noge starež i mladež, na čelu s premijerom koji je i sam član stranke, ako se ne varam. Umjesto da budu sretni što uopće mogu ući u Rijeku, a nekmoli kod majmuna, vrhovi hadezea se gorko rasplakali i počeli spominjati fašizam, premda je vlast u Rijeci komunistička, no sve je to isto pa ne treba jamrati.

Osim toga, Rijeka je europska prijestolnica kulture, pa ne će valjda puštati u grad primitivce iz desnoga centra u grad svakojakih raznolikosti i tolerantnosti u kojima se hrvatstvo potpuno izgubilo. Kako će riječki ugostitelj prepoznati čovjeka iz desnoga centra, ostaje zagonetno, osim ako dotični drsko ne stavi značku na rever? Desnocentraši se znaju kamuflirati, ponekad nose i maske, samo im zlokobne oči vire iznad crne krinke. Zato na prilazima Rijeci treba staviti natpis Fiume, da se desnocentraši zbune pa ne znaju gdje su, a i tako su zbunjeni jer ne znaju jesu li desni ili nisu. Ne dao im Bog da u neznanju produže prema tunelu ispod Učke pa sve do zapadne obale Istre i ondje nalete na drugu jugoslaviju u malom, doduše s talijanskim štihom i natpisima gdje mogu i gdje ne smiju biti.

Slučaj iz Imotskoga je drukčiji, personaliziran takoreći. Bauka je lako prepoznati jer u birtiji naručuje samo vodu, a kavu nosi od doma, bivšega Stazića isto tako jer se raspituje gdje ima hotelska soba za deset kuna, može i s cimerom.

Sve se to izravno ili neizravno dovodi u svezu s lokalnim izborima kojima ime kaže da se kampanje vode iz lokala. Oni će biti širom, a ne samo terasasto otvoreni jer covid posve nestaje prije bilo kojih izbora, kao što izborni zakon nestaje poslije referenduma. Za sada je siguran samo pobjednik izbora u Mostaru, u ostalim gradovima i županijama još je neizvjesno. Nakon trideset godina opet se vodi bitka za Vukovar, ali i za Podunavlje u cijelosti, Lika ne misli biti ničija janjetina, u Splitu Kerum opet otvara trgovine.

Najčišća je situacija u Sisku, gdje je sadašnja gradonačelnica izjavila da tu desnocentraši nisu poželjni ni na kojoj razini vlasti, što je prošlo ispod potresa i nije izazvalo nikakve reakcije iz Zagreba, a puno su to teže riječi od majmunskih i pomalo krajinskih. U potresenom glavnom gradu stanje je nakon odlaska Milana Bandića vrlo konfuzno, desni centar u panici jer sada ne može izaći na izbore sa slabašnim žetonom, mora naći jaku osobu nakon što je navodno jaki Vanđelić odlučio da bude samo Obnovitelj. Po Božjoj pravdi SDP bi nakon nekršćanskoga priopćenja poslije Bandićeve smrti trebao u Zagrebu dobiti po gubici tako snažno da se više nikada ne oporavi. Napisati trijumfalan tekst u povodu smrti dugogodišnjega gradonačelnika, tekst u stilu “da nije umro, mi bi njega na izborima” proizvod je klasične političke gluposti i potvrda stanja u toj stranci koja je na strmom silasku, s jednom jedinom veličinom, a to je Grbin, veličinom doduše mjerenom u centimetrima.

Nervozne reakcije desnocentraškoga lidera koji se još nije oporavio od atentata na Markovu trgu, (inače, devedeset je godina od atentata na Milana Šufflaya) ipak nisu posve iracionalne. Bez obzira na sadašnji “reformirani” HDZ, postoje još sjećanja na pokret toga imena koji je pomrsio konce ljubiteljima Tita i Jugoslavije .Takve nismo stavili u pržun ni u rešt, nego ih ostavili ne samo u miru nego i u svim mogućim institucijama, pa odavno mute vodu, a sada posebno. Nije to samo Ivo Goldstein, nego i nemala družina koja se dočepala medija, filma i kazališta, osobito filma i filmova koje sada, na radost gledatelja, prikazuje HTV pod nizankom “hrvatski film” (Posljednji Srbin u Hrvatskoj, Ustav Republike Hrvatske itd.) Svima je njima zajednička mučna netrpeljivost, jedva prikrivena ili neprikrivena mržnja prema Hrvatskoj i hrvatstvu, što i strance, ne samo filmaše, ostavlja u nedoumici pa pitaju jesmo li mi u Hrvatskoj normalni. Pa vi Hrvati to plaćate, čude se. Mi Hrvati (ha, Mi Hrvati!) ničemu se više ne čudimo, i to je strašno.

Narod je naučio da je on jedno, a hrvatska kultura drugo, on šumom, ona drumom. Narod ima svoje pjesme, napola zabranjene, ako ne zna puno o operama, zna Zajčev (Badalićev) “U boj, u boj”, a znaju i Japanci. Zašto to spominjem? Javna televizija ima neku knjazovsku emisiju o životinjama, zabavna je, ponešto i poučna, dobra za obrazovni program, ali ne i za elitni termin. A kakve veze ima sa Zajcom, koji se tako preziva, a nije životinja? Na špici serijala čuje se glazba “U boj u boj”, ali su riječi nove i kreativne, te se spominju svinje i tovari. Originalne riječi vjerojatno znate, u njima su Hrvati, nek dušman zna…I tako dalje. Ova mala, zabavna diverzija nije izazvala ama baš nikakvu reakciju, osim moje.

Vraćam se Ivi Goldsteinu, znanom povjesniku, bivšem veleposlaniku u Parizu s Brozovom slikom koja mu čuva leđa. Uz pomoć isto tako usmjerenoga tiska reklamira svoju knjigu o Tuđmanu s tezom da Franjo nije bio hrvatski nacionalni velikan. A što je bio, čita se iz iste najave, bio je protivnik slobode, nacionalist većega kalibra. Pa tko ga onda veliča, diže mu spomenike? Primitivci, nacionalisti. Da se Ivo kojom srećom našao 1972. u društvu Dragosavca, Milke Planinc, Baltića, Josipovića starijeg i sličnih, od riječi do riječi ponovio bi optužnicu koja vodi na robiju: nacionalist Tuđman. Ma kakav velikan, taj je stvarao kult države, a ne slobode, umjesto individualizma propovijedao nacionalizam.

Još je malo vremena preostalo do stote obljetnice rođenja Franje Tuđmana (14.5. 1922.), pa se Goldstein požurio dati svoj prilog. Što će na to desni centar koji je izašao iz Franjina šinjela, što narod koji se iz olovne neslobode dočepao slobode, kakva god bila, ali jest, hrvatski narod koji je izborio svoju državu samo zato jer je i on u sebi stoljećima njegovao “kult države”? Pa ništa, sadašnji internacionalni desni centar, koji na riječ nacionalizam skače kao oparen, po europskoj direktivi, ipak će u svakoj prilici – osobito kada zagusti – potegnuti Franju i dobiti pljesak na otvorenoj sceni, kao što je i do sada bivalo. Jer ako je tko smušen i zbunjen, ako ne zna kamo ide i tko ga vodi u sadašnjosti, onda se osloni na tvrdi kamen, na Tuđmana, i misli kako je inteligentan, kako je još jednom preveslao ljude spominjući ime koje je ostalo u povijesti.

Zagrebački gradonačelnici

Stoljećima su se dva brijega mrzila i tukla, sve dok ban Jelačić nije njih i ne samo njih stavio pod istu kapu polovicom 19. stoljeća. Prvi gradonačelnik sjedinjenoga grada Zagreba postao je posljednji varoški sudac Gradeca Janko Kamauf, po onoj posljednji bit će prvi. Slijedili su mnogi, neki zapamćeni, neki zaboravljeni. Možda bi bio zaboravljen i Matija Mrazović da se nije našao na položaju u vrijeme velikoga potresa 1880. Trag je ostavio Ivan Vončina, no još veći dugovječni Milan Amruš s kojim Zagreb ulazi u novo stoljeće. Nije napravio žičaru nego uspinjaču, rasvijetlio je središte grada električnom strujom (suradnja s Teslom), uveo tramvaj, doduše konjski, liječnik po struci brinuo se za siromašnu i napuštenu djecu, a javnu sablazan izazvao gradnjom znamenitoga javnog zahoda, sada zatvorenog lancima, pa mladež mokri ispred HNK. Dvadesetih godina briljirao je Vjekoslav Heinzel, sagradio nova naselja istočno od središta grada, Pešćenica i Volovčica za sirotinju, a za bogate vile na Medveščaku, odlučio da će Zagreb postati velegrad i to bijeli Zagreb grad, što bi danas bilo politički nekorektno. Odan športovima biciklirao je i vozio automobilske utrke, a nabavio je i eroplan, zračna luka na Borongaju njegov je projekt. Glave ga je došla nova klaonica, navodno je utjecao na natječaj. Četrdesetih je godina načelnikovao Ivan Werner, mesar po struci, gospodarstvenik, produžio tramvajsku prugu do Dubrave. Vicevi o njemu bili su razonodom u ratnim vremenima, kao onaj da ga je prilikom posjeta Rimu dočekala na kolodvoru Sikstinska kapela.

U loše mu se piše da je srušio sinagogu. Iz doba jugoslavenskoga komunizma ostaje (i spomenikom) Veco Holjevac, na položaju jedanaest godina (što je radio 1945. ostaje mutnim), Zagreb preveo preko Save, a to je u stvari bila ideja onoga nesretnog Wernera. Šezdesete pripadaju Peri Pirkeru, koji je na kraju stradao zbog hrvatskoga nacionalizma, naslijedio ga Ivo Vrhovec odan jugoslavenskom nacionalizmu, dalje manje-više neutralni gradonačelnici, među njima moj šulkolega Tito Kosty koji nije dugo trajao, ni ime mu nije pomoglo. Kada se pojavio Tuđman i tražio ljude, po mogućnosti poznate narodu, javio se Boris Buzančić, sjajan glumac velikih ambicija. Tuđman se malo začudio kada je Buzančić od njega tražio ni više ni manje nego položaj zagrebačkoga gradonačelnika, aut Zagreb aut nihil. I dobio je. Podboltao ga je i poslije naslijedio Branko Mikša, a njega Marina Matulović Dropulić, željezna lady, koja je izdržala do povratka komunista, pod drugim imenom. Znači, prva gradonačelnica, i ostala bi jedina da Vlasta Pavić nije odigrala intermezzo u Bandićevoj karijeri koja je imala početni posrtaj, ali se Bandić oporavio i opet zasjeo na tron, oprostio se s SDP-om i krenuo vlastitim putem na kojemu nije bilo vidljivih ideoloških putokaza. Na toj je platformi neodredljivih svjetonazora šarmirao birače i ostao godinama i godinama, ma što godinama, desetljećima, pa su mladi vjerovali da je oduvijek, a pristaše da će biti zauvijek. Po onoj – fućkaš hrvatskoga političara koji nije bio u zatvoru, Bandić se dvaput dao zatvoriti i tako dobio novi mandat. Umro je u noći punoga mjeseca, noći od subote na nedjelju, već dugo bolestan, iscrpljen, potrošio se kako točno reče njegov najbliži suradnik Lovrić. Izrazi sućuti došli su sa svih strana, čak su i mogući protukandidati na lokalnim izborima suspregnuli trijumfalne misli i dali odmjerene izjave, osim udruge zvane SDPartija koja si je sama pucala u nogu, kao što je rečeno. A što čovjek može očekivati od sljednice Komunističke partije?

Francuska i Hrvatska

Zaintrigirala me je požuda Francuske koja daje sve od sebe da bi vratila u svoju zemlju knjigu Marquisa de Sadea “Sto dana Sodome”. Sadržaj knjige je više-manje poznat, opscenosti i perverzije osobe načetoga uma, pa neka druga kultura ne bi toliko željela takvu knjigu. Nego, podsjetilo me to (u stvari nije me trebalo podsjećati) kolike su vrijedne hrvatske knjige, misali itd. , i nadalje u Carigradu, Mletcima, Beču, a nisam vidio da se Hrvatska pretrgnula od napora da ih vrati u domovinu, da budu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. S tim u svezi: zašto se NSK ne zove HNSK?

Hrvoje Hitrec/HKV

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari