Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Mirovinsku reformu ne treba prepustiti koronavirusu

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno prije mnogo i mnogo godina, u vremenima oskudice i gladi, kaže priča, ljudi su svoje stare i nemoćne vodili u šumu da ih tamo dokrajče snjegovi i divlje zvijeri, kako bi koja usta manje omogućila ostalima barem neki zalogaj više te tako barem blijedu šansu dočekati sljedeće proljeće. U Japanu je to poznato kao “ubasute”, praksa ovjekovječena u Oscarom ovjenčanoj Baladi o Narayani. Radi se o mitskoj predaji, tvrde mnogi, dvojeći ima li to uopće ikakvu podlogu u stvarnosti, no činjenica da taj gotovo isti narativ ima svoju verziju kod mnoštva naroda širom svijeta govori nam da taj senicid, ubijanje staraca, možda i nije samo priča strave za laku noć iz vremena mnogo prije TV-a i Facebooka, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list:

(…)

Je li korona-kriza prevara, pitaju se pritom i dalje neki, a jedna od ključnih dvojbi jest statistička: umiru li ljudi “od” korone ili “s” koronom? Jer i kad bi se i gripa doista knjižila kao uzrok smrti svugdje gdje je prisutan virus influence, broj umrlih bi se statistički povećao desetak puta. No, posljednja analiza iz najpogođenijih gradova u Lombardiji mogla bi staviti točku na tu dvojbu.

Dobar primjer je gradić Nembro, oko 12 tisuća stanovnika, 10km od Bergama, koji u normalnom prosjeku u zadanom razdoblju prethodnih godina ima oko 35 umrlih, a sad već ima službeno 31 registrirani samo od Covida-19. No, pazi sad, ukupni broj smrti od svih bolesti zapravo je poskočio na 158, dakle normalna razina je upeterostručena u odnosu na prethodne godine! U Bergamu čak više nego 10 puta! Kao razlog smrti navode se razne bolesti, ali sasvim je jasno da katalizator ne može biti ništa drugo nego – korona virus. Dakle, rasprava “od” ili “s” koronom u ovom slučaju je bespredmetna. Naravno, za potpunu sliku valja vidjeti kakvi su podaci o ukupnoj stopi smrtnosti u drugim dijelovima Italije, tamo gdje nije došlo do kolapsa zdravstvenog sustava. Još zanimljivije bilo bi vidjeti koliko je ukupno umrlih od svih bolesti u najpogođenijim dijelovima Njemačke, te je li ili nije i taj broj znatno veći nego prethodnih godina. Da, dosadašnje analize nedvojbeno pokazuju, uglavnom(!) umiru stariji i višestruko bolesni. No, to što bi netko ionako umro za nekoliko mjeseci ili već za koju godinu ne znači da je prihvatljivo da mu se to vrijeme ukrade i da se s time valja pomiriti. Produljenje života civilizacijsko je dostignuće, a ne greška. Mirovinsku reformu svakako ne treba prepustiti Covidu-19!

(…)

No vidimo, nije nimalo lako “samoizolirati” sve koji su (možda!) bili u kontaktu s virusom, bilo bi to još mnogo teže kad bi kriterij bio koliko godina imaš. Mogli bismo se lako naći u situaciji da lovimo umirovljenike po ulicama. Kao oni ostarjeli hrvatski Bonnie i Clyde koji su nakon što su vratili ključ WC-a na benzinskoj gotovo usput priznali da su pozitivni na koronu: “Eh, da, možda ne bi bilo loše da obrišete taj ključ…” Kao u Narayani, mi Hrvatići nosimo naše starce na našim leđima. Ali ne puštamo. Bacamo mrve kruha, grančice i kamenjčiće. Na sve strane. Uzbrdo i nizbrdo. A bogme nose i oni nas, čak i potpuno odrasle. Očevi na leđima, majke na sisama. Iako bi na prvi mah najracionalnije bilo izolirati rizične skupine, žrtvovanje roditelja za nas jednostavno nije opcija. Kao europski rekorder po duljini zajedničkog višegeneracijskog života, odnosno kasnom odlasku odrasle djece iz roditeljskih domova, možda i nije tako čudno što je prema analizi s Oxforda siromašna Hrvatska rekorder i po oštrini mjera u odnosu na broj slučajeva korone, dok je bogata i socijalno osviještena Švedska rekorder po ignoriranju epidemije. Hrvati, obožavatelji kafića, zatvorili su ih prije no što se pojavio i prvi umrli od korone, dok Šveđani ležerno ispijaju kavice na zubatom skandinavskom suncu sa 34 mrtva samo jučer. I ne zabrinjava ih što imaju upola manje kreveta na intenzivnoj njezi nego Hrvati. Vidjet ćemo koliko dugo će stvarno izdržati. Jer, ako se nastavi eksponencijalni rast broja umrlih, nema te vlade koja će preživjeti udar ne dokaže li da je “učinila sve” u brizi za svoje birače, pardon, građane. I Trump se isprva junačio, a sad govori da će “obaviti dobar posao” ako umre “samo” negdje između 100 i 200 tisuća Amerikanaca.

Naravno, u hrvatskom slučaju to je dijelom posljedica propalog komunističko-socijalističkog antitržišnog eksperimenta, u kojem Hrvati, i ne samo oni, nisu mogli sigurno ulagati u ništa drugo osim u stambene kvadrate. U Švedskom slučaju to je posljedica činjenice da socijaldemokracija nije isto što i socijalizam, već prije neki neoliberalizam, koji propovijeda protestantsku racionalnost prije svega. U njoj je čak i država blagostanja posljedica hladne analize odnosa troškova i koristi, a ne, kao kod nas, suosjećajnih instinkta zajednice te strasti koje to blagostanje mogu često i dovesti u pitanje. No, oni koji navodno hladno racionalno sad u Hrvatskoj predlažu oštre rezove u javnom sektoru zapravo su u ovom trenutku najusijanije glave. Oni zlorabe krizu kako bi provodili svoju uobičajenu agendu, koja sama po sebi inače ne mora biti loša. Oni bi odmah odrezali ne samo stare već sve nepoduzetne. Ali ono što oni propuštaju uočiti jest da ovo ipak nije ona nova financijska kriza koju su najavljivali propovjednici katastrofe, već neka posve druga kriza. Nije ona zbog loših ekonomskih fundamentalnih pokazatelja, iako, kao i svaka kriza, razotkriva i loše fundamente.

Nažalost, vjerojatno će potrajati dovoljno dugo da te rezove izbjeći moći – nećemo. Ali, to ne smije biti prva reakcija. Prvo se mora održati likvidnost i kupovna moć, makar zaduživanjem i tiskanjem novca, uz opće moratorije na kreditne obveze i maksimalno korištenje europskih zaštitnih mehanizama. Ovo mora biti vrijeme solidarnosti. U trenutku elementarne nepogode, planetarne katastrofe kao što je ova, realni sektor nema pravo odsjeći proizvoljni dio javnog sektora i ostaviti ga u šumi na milost i nemilost divljih zvijeri, jednako kao što javni sektor nema pravo ugušiti one koji neposredno proizvode. Kao što papa Frane posve sam usred “zaglušujuće tišine” sablasno praznog trga svetog Petra reče svojem virtualnom stadu na dan kad je u Italiji u epidemiji službeno umrlo 969 ljudi: “Shvatili smo da smo na istoj lađi, svi slabi i dezorijentirani, ali istostodobno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati, svi potrebiti uzajamne utjehe. Na toj lađi – mi smo svi.” Urbi et orbi!, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari