Pratite nas

Kolumne

HITREC: SDSS je na vlasti, pa mu nikakav saborski odbor ni svi uskoci ne mogu ništa

Objavljeno

na

Kiša svršetkom lipnja u odsudnom je času zaobišla Podravinu, ali večeri su hladne. Pomalo sam se smrzavao na Picokijadi u Đurđevcu, u vedroj noći punoga mjeseca. Tek vozeći se pitomim krajolikom između Bjelovara i Đurđevca saznao sam slušajući vijesti da će na Picokijadi biti i predsjednica države, i bila je na toj doista narodnoj svečanosti i spektaklu pod majstorskom rukom Krešimira Dolenčića. Ostala brda, doline i provalije hrvatske politike sjedila su dotle smrknutih lica na koncertu za elitu u HNK, gdje se slavila peta obljetnica ulaska Hrvatske u Europsku uniju protiv koje imam puno toga, ali nisam eurofob, ne mislim da bismo morali bježati iz nje glavom bez obzira u ovim potresnim trenutcima, ali sam srcem i dušom među onima koji drže da je Uniji jedini spas velika reforma čudovišno naraslog, birokratiziranog organizma koji se sve arogantnije nameće državama članicama i oduzima im dio po dio suvereniteta. Put koji je lukavo zacrtan, naime put prema naddržavi iliti Sjedinjenim Europskim Državama, nije europski put ni prava cesta po kojoj se želim voziti.

Sadašnji grijeh izvršnih (i zakonodavnih) struktura u Hrvatskoj jest gotovo poklonička ljubav prema Uniji kakva sada postoji, a tko god ima nešto drukčije viđenje, odmah bude proglašen populistom i primitivcem. Unija je, po službenim hrvatskim tumačenjima, velika Majka čije smo mi najmlađe dijete, pa nas jako voli i samo ponekad povuče za uho kada smo nestašni. Ona nam je omogućila doslovno sve, pa i da spojimo jug zemlje, ko što reče premijer u velikom intervjuu. A kako smo to sagradili autocestu do Splita pa zatim do Ploča bez Unije, teško je razumjeti. To je bilo spajanje juga i sjevera zemlje, a što nije odmah nastavljeno gradnjom Pelješkoga mosta rezultat je uvjeravanja crvenih idiota kada su došli na vlast – da nije potreban. Za autoceste smo se enromno zadužili, pa što. Dugovi postoje da bi se reprogramirali, s tim što crveni ni to nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti, pa je postojala realna opasnost da autoceste prodaju strancima. A što je Unija učinila u velikoj migrantskoj krizi ? Ništa. Što je učinila za zaštitu vanjskih granica EU?

Vraćam se u Đurđevac, u lijepu i prohladnu noć, u šesnaesto stoljeće kada je Đurđevac 1552. bez pomoći tadašnje Unije branio njezine vanjske granice. Sjajna predstava na polju pred starom utvrdom čiji su branitelji zaustavili Ulama-bega, čarolije rasvjete i projekcija, stotine statista, spahije na konjima i janjičari sa strjelicama, hrvatski branitelji pod vodstvom Kapetana koji neodoljivo podsjeća na Zrinskog, pucnjevi iz topova i kubura, dobro izveden dvoboj ispod zidina, bitka ispod utvrde, a prije dolaska Turaka narodni običaji i pjesme podravske, rođenje i vjenčanje, miran život u sjeni glasova koji nagovješćuju opasnost istoka. Turci ne uspjevaju zaposjesti grad, branitelji se odbijaju predati premda se u utvrdu sklonila sila naroda i zavladala ljuta Glad, personificirana u sablasnoj figuri koja luta bedemima. I još mnogo simboličnih bijelih prikaza koje naprotiv bude nadu i vjeru, a podsjećaju i na legende iz drugih hrvatskih krajeva, na Sinj i Korčulu.

U svakom slučaju, jasno je da Đurđevac nije želio postati hot spot. I nije postao. Tekst je na nepatvorenom, svima razumljivom toplom podravskom kajkavskom napisao Vid Balog koji je tu kao čovjek iz naroda, tekst tako dobro napisan da sam skinuo kapu, to jest skinuo bih ju da sam ju imao. U finalu, naravno, jedna žena savjetuje Kapetana da bude domišljat, da iz topa ispali pijetla (koji ostaje živ), što Turke uvjeri da grad i nadalje ima dosta hrane, pa se Ulama-beg povlači uz prijetnje, a Đurđevčanima poručuje da će ih od sada zvati Picokima. Na kraju slavlje, uz vatromet. Vidio sam do sada mnoge replike povijesnih bitaka u raznim hrvatskim gradovima, ali ova, ovogodišnja đurđevačka sve je zasjenila i Picoki se još jednom proslavili jer je režija izvedbe bila na vrhunskoj, profesionalnoj razini i dovela „nematerijalnu baštinu“ do duhovnih visina i svehrvatskog značenja kojemu su pridonijele povijesne postrojbe s raznih strana naše domovine.

Bravo Dolenčić, koji ima veliko iskustvo u organiziranju kretanja masa, ne samo u Europi. Ako opet dođe do migrantskog vala, samo bi on mogao njime upravljati. (Usput: u knjigu „Hrvatske legende“ na žalost nisam uvrstio đurđevačku epopeju, što se može ispraviti u novom izdanju. Vjerojatno zato što sam prije prepričao sličnu iz mongolskih vremena, o Kalniku, opkoljenom i gladnom, a spasili ga šljivari. Također usput: teško je da bi se Đurđevac oduvijek tako zvao, vjerojatno se oduvijek zvao Đurđevec. To je kao da se ja zovem Hitrac a ne Hitrec. No, tako nekako… A Đurđevec ili Đurđevac, kako vam drago, spomenuo sam u knjizi „Samo sreća, ništa drugo“, ali u knjizi koja će se uskoro pojaviti, to jest podsjećam na nikada održani dvoboj Nikole Šubića Zrinskog i Mehmed-paše ispred Đurđevca. Dvoboj je bio zakazan, Zrinski se pojavio, ali Mehmed nije…

Poveznica šesnaestoga i dvadesetoga stoljeća bio je prošle subote junačni Mladen Markač, Đurđevčanin, kojemu je u govorima odana počast za hrabrost u ratu i držanje na sudu u Haagu, sada (između ostalog) i savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je obećala da će doći na Picokijadu u vrijeme kada je svoj Ured bila premjestila na nekoliko dana u koprivničko-križevačku županiju.General Markač je taj Kapetan iz utvrde koja se odbila predati devedesetih godina, iz utvrde koja se zove Hrvatska, a sada je opet jednom čuvarica vanjskih granica one iste Unije koja se pod imenom Europske zajednice do zadnjega časa trudila spasiti odurnu Jugoslaviju, a i opet nešto petlja s regionalnim kombinacijama, opet gladi Srbiju peruškom ne bi ju odvukla od ruske braće, dopušta joj da otvara poglavlja i dozvoljava zadržavanje monstruozne regionalne jurisdikcije (uz prešutnu pomoć Hrvatske), uz rusko naoružanje koje će uskoro biti prikazano na procesiji uz nazočnost Putinovu.

Kako bi se Srbija ponašala kao članica EU, može se zaključiti iz sadašnjega njezina sudjelovanja u paneuropskom Vijeću Europe koje nije službena institucija EU,ali ga ona svojata. Plenković je doduše dostojno odgovorio Aleksandru Šešelju, četničkom junioru, ali sada očekujem da Acu Šešelja pozove u svoju emisiju Aleksandar Stanković kako bi omladinac bolje objasnio svoja stajališta i proširio ih pljujući nadalje po Hrvatskoj, gdje ima pristaša u Staziću, D. Joviću, Pupovcu i sličnima, o medijskoj klateži iz Novoga lista i Novosti da ne govorim. Glede Stazića, pobunio se saborski odbor za branitelje i predao ga u ruke pravde koja će naći načina da ga ne procesuira, no i to je već mali napredak, a do napretka ne bi ni došlo da SDP nije u živom blatu do grla, znači bezopasan, ne spašava ga ni masivni upis Roma u stranku, o čemu oni vjerojatno nemaju pojma. SDSS je na vlasti, pa mu nikakav saborski odbor ni svi uskoci ne mogu ništa, Dejan Jović je sveučilišni profesor, a u autonomiju Sveučilišta se ne može zadirati, pa je opet vuk pojeo magare.

Poluprazni i podosta isprazni Hrvatski sabor (u anketama jedva dobiva dvojku) malo je ubrzo rad jer se bliži puno ljeto. Malo je planulo oko arhiva i jesu li zatvoreni ili otvoreni, a u toj ili sličnoj (ne pamtim) prilici došlo je do gotovo nevjerojatnog slučaja likovne cenzure u Dnevniku HTV-a, naime čuli smo prepoznatljiv glas Zlatka Hasanbegovića, ali zastupnika nismo vidjeli. Doneseni su zakoni ili retuširani zakona iz oblasti kulture, pri čemu je očito retuš HAVC-a prošao bez velikih problema, iako ih i nadalje ima. Pozorno sam pročitao napis (ili što) gospođe Juke, mislim da se ne radi o redateljici, i našao da ima ne samo zanimljivih, nego i pametnih i logičnih zamisli o malenoj kinematografiji nevelike zemlje, ali se taj glas izgubio, u svakom slučaju nije došao do saborskih ušiju.

U međuvremenu su održane mnoge komemoracije. Hrvati obilježavaju stradanja svojih ljudi u srpskoj agresiji (Glina, Cetingrad, Dinara), pupovčani u Hrvatskoj i „Srbi izvan Hrvatske“ lukavo istodobno prebacuju pozornost na predimenzionirane stvarne ili izmišljene drugosvjetske terene, šalju se delegacije u Jadovno s četničkim zločinicima u sastavu, spominje se i Šaranova jama u koju su se spustili speleolozi iznervirani četničkim lažima i nisu pronašli ni jednu jedinu kost, a ipak, uz Jadovno koje se u vrijeme komunističke Jugoslavije nije spominjalo, koliko se sjećam, dodaje se, eto, Šaranova jama. Nek se nađe. Tako se i stvaraju mitovi, od šarana nastaje s vremenom velika bijela psina.

Nogometni triler

U Nižnjem Novgorodu Višnji nam je Bog dopustio malo sreće, to jest puno sreće. U utakmici s Dancima ponešto smo oscilirali, blago rečeno, ali borili smo se do kraja, svaka čast. Predlažem Fifi promjenu pravila: ako u prvih pet minuta svaka momčad dade po gol, odmah se treba prijeći na izvođenje jedanaesteraca, da se nogometaši i publika ne muče, da ne pucaju čirevi na dvanaestercu od silnog uzrujavanja.

Subašića treba upisati u registar hrvatskih branitelja. Sada idemo na Rusiju koja će poduzeti doslovce sve da nas pobijedi. Možda Azimov u vojničkoj odori dođe s ponudom da ogroman udio u Agrokoru prepusti Hrvatskoj u zamjenu za ulazak u polufinale. Ma ništa od toga, idemo do kraja, tko nam što može ako je Bog uz nas, a pokazalo se da jest. I još nešto, opet se uvukla riječ „penal“ , nakon što smo ju odavno penalizirali.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

HRVATSKO DOMOLJUBLJE I PONOS SU NEUNIŠTIVI!

Objavljeno

na

Objavio

DANI SLAVE I PONOSA

Vrlo uspješnim igrama Hrvatska nogometna reprezentacija pobijedila je sve svoje protivnike i plasirala se u finale Svjetskog nogometnog prvenstva. Na tom putu pobijedila je izuzetno jake nogometne reprezentacije, a sa svakom pobjedom  raslo je njezino samopouzdanje ali i raspoloženje svih navijača prerastajući u neviđeno oduševljenje.  U finalnoj utakmici u potpunosti smo  nadigrali ekipu Francuske i to u svim elementima igre no  zahvaljujući nekim nerazumljivim odlukama sudaca i VAR(anja)  utakmica se pretvorila u naš poraz. Zlobnici će reći kako je ovo samo traženje opravdanja za poraz no jeli to stvarno tako? Potvrdu mojoj konstataciji možete pronaći u izjavama naj poznatih nogometaša iz UK, a to su:  Gary Lineker, Alan Shearer, Graeme James Souness, Roy Keane kao i drugih poznatih svjetskih nogometaša kao što su Iker Casillas, Luis Suarez i neki drugi. Iz njihovih izjava i napisa u stranom tisku može se zaključiti kako je Hrvatska u ovoj utakmici pokradena.

Niti ovaj poraz nije mogao uništiti ponos kako reprezentativaca tako ni navijača. Kao nikada do sada Hrvatska je slavila svoj uspjeh. Nije bilo važno je li to prvo ili drugo mjesto. Zagreb, kao i svi naši gradovi, gorili su od oduševljenja, a iz svakog kutka mogle su čuti pjesma. Bila je to noć kakvu se može doživjeti samo jednom u životu. Milioni mladeži disali su kao jedno i sa suzama u očima pjevali su po stoti put „Lijepa li si“. Bilo je baš onako kao što kaže jedna navijačka pjesma – „NEOPISIVO“. Nikada niti jedna reprezentacija neke države nije bila ovako dočekana i neće biti.

NESALOMLJIVI DUH JEDINSTVA I DOMOLJUBLJA

Već one večeri nakon poraza protiv galskih pijetlova bilo je potpuno jasno kako će doček Vatrenih biti veličanstven. Bilo je već tada potpuno jasno kako će mrzitelji svega što je hrvatsko pokušati zaustaviti euforiju na bilo koji način.

Doček na Trgu Josipa bana Jelačića najavljen je oko 14 sati no već od samog jutra pristizale su stotine navijača i zauzimale svoje mjesto bojeći se kako će to kasnije biti nemoguće. Bili su u pravu. Stotine tisuća uputile su se prema tragu koji je već oko 12 sati bio prepun pa su tako potpuno popunjene prilazne ulice. Prizor je bio veličanstven. Što se više približavalo 14 sati euforija je rasla.  Da si iz zraka bacio iglu ne bi mogla pasti na tlo. Vrijeme je prolazilo, 15, 16, 17, 18, 19.sati no Vatrenih još nema. Što se to događa?

Pojavili su se tek oko 21 sat. Plan onih koji su htjeli zaustaviti sreću i ponos nije uspio. Nitko se nije umorio i ojađen napustio trg kao što su to neki planirali. Sve je bilo prepuno i dalje su orile navijačke pjesme.

JE LI MOGUĆE DA SE U ORGANIZIRANJU DOČEKA POGRIJEŠI ZA 5 SATI?

Već u nižim razredima osnovne škole uči se o izračunu brzine kretanja. Vjerujem da se svi sjećate sličnih zadatka u kojima treba izračunati koliko je vremena potrebno da se pređe 27 km ako se pješak kreće brzinom od 5 kilometara na sat. Oni iz viših razreda osnovne škole izračunu bi pridodali još neko vrijeme koje bi  prošlo u nepredviđenim zaustavljanjima do kojih može doći radi određenog ometanja kretanja. Možda organizatori nisu taj dan bili u školi pa nisu znali izračunati. Oni će vjerojatno pokušati svaliti krivnju tvrdeći kako je zakazala policija koja nije osigurala trasu kretanja. To je dakao vrlo smiješna isprika. Kako se radi o dočeku slavljenika, a ne o prosvjedu, policija je svoj posao obavila izuzetno profesionalno. Bilo kakvo udaljavanje građana, naročito ono s primjenom sile, bilo bi potpuno pogrešno.  Svatko je želio izbliza vidjeti ili dodirnuti ruku nekom od svojih ljubimaca. Svaka čast hrvatskoj policiji.

Očito je dakle kako se ovdje radilo o namjernoj „pogrešci“ organizatora koja je trebala umorom i revoltom smanjiti broj osoba te na taj način uništiti ushit nacionalnog identiteta. To se nije dogodilo pa čak i unatoč umoru, gladi, žeđi i kiši. S trga se odlazilo jedino kolima hitne pomoći. Bila je to demonstracija jedinstva mladeži i starijih osoba povezanih iskrenim domoljubljem. To je ono što je plašilo sve one koji Hrvatsku ne vole i nisu ju željeli.

JUGO-KOMUNISTIČKI SILOGIZAM

Kako prvi dio plana nije uspio mrzitelji prelaze na drugi dio plana. Kao i uvijek do sada koristi se obrazac etiketiranja pa se tako priziva ustaštvo.  Da se ne bi  otkrilo kako su protiv dočeka počinju odobravanja dočeka no zamjera se dolazak jednog jedinog čovjeka na pozornicu zajedno s vatrenima. I vrapcima na grani jasno je kako je taj dežurni krivac Marko Perković Thompson kojeg se bestidno povezuje s ustaštvom, fašizmom, nacizmom i  sličnim glupostima. Cilj negodovanja na Thompsonovo prisustvo  skriven je u Jugo-komunističkom silogizmu kumrovečke škole koji je ništa drugo nego sotonski izričaj. On želi reći slijedeće: Thompson slavi ustaštvo, pozvali su ga reprezentativci, svi na dočeku pjevaju njegove pjesme – dakle svi su ustaše. Da su stvarno tako  razmišljali dokazuju izjave nekih savjetnika koji su ovaj veličanstveni skup nazvali neuspjelim ustaškim državnim udarom.

Sram vas bilo. Niste zaslužili ništa drugo do progona iz Hrvatske. Dok cijeli svijet izražava divljenje našoj reprezentaciji  i hvali naše navijače vi ih blatite na naj sramotniji mogući način. Tu svoju gnjusnu laž ste proširili stranim novinarima kako bi nas osramotili pred svijetom. Zaboravili ste kako svijet dobro zna kakve ste lažovi i što ste sve spremni učiniti protiv neistomišljenika ili bolje rečeno onih koji vole Hrvatsku. Pojedine strane elite koriste vas samo radi ostvarenja nekih svojih ciljeva no vi ste dovoljno glupi da to ne shvaćate.

TKO JE MARKO PERKOVIĆ THOMPSON?

Marko Perković Thompson je jednostavan obiteljski čovjek, iskreni vjernik, domoljub i pjevač. Kao  domoljub na početku  Domovinskog rata dragovoljno se uključuje u Hrvatsku vojsku i sudjeluje u obrani Domovine. Tijekom Domovinskog rata skladao je pjesmu Čavoglave“ po kojoj postaje vrlo popularan, a ta pjesma postaje simbolom domoljublja i otpora srpsko-četničkoj agresiji. Nakon Domovinskog rata sklada čitav niz pjesama koje postaju vrlo popularne, a naročito kod mlade publike.

Svatko tko i malo poznaje njegove pjesme može vrlo lako zaključiti kako njegov cjelokupan opus počiva na četiri izvorišne točke, a to su Bog, majka Božja, Domovina i obitelj. Sve te četiri izvorišne točke međusobno se isprepliću i prožete su iskrenim domoljubljem. Njegove pjesme govore o povijesti Hrvata i vjekovnim nedaćama kroz koje su prolazili. Iz njih izvire ljubav prema svakom kraju Domovine, hrvatskoj kulturi i tradiciji.

Kako je Marko Perković Thompson postao simbolom domoljublja i hrvatskog nacionalnog identiteta potpuno je jasno kako ga ne vole svi oni koji u Boga i majku Boju ne vjeruju, a Hrvatsku ne mogu  prihvatiti kao svoju domovinu. To što je on postao idol mlađim generacijama koje je okupio oko sebe i naučio ih iskreno voljeti svoju Domovinu „unezverilo“ je njegove mrzitelje pa je tako postao njihov najljući neprijatelj. Spremni su učiniti sve kako bi ga eliminirali jer bi na taj način spriječili rast hrvatskog nacionalnog identiteta, a što čine na različite načine čitavo jedno stoljeće (1918. – 2018.). Za njegovo eliminiranje koriste se dobro uhodanim obrascem etiketiranja proglašavajući ga ustašom te izjednačavajući njegovo  domoljublje s fašizmom ili nacizmom.

 

MI vjernici znamo kako je ljubav neuništiva, a i vi ste to trebali shvatiti nakon što niste uspjeli uništili ovaj velebni skup. Nije zgoreg da vas podsjetim kako je ljubav jedanaesta zapovijed koju donosi Isus tražeći da se međusobno ljubimo kao što je on ljubio nas. Svoju ljubav prema nama pokazao je predajući su u ruke krvnicima kako bi na sebe preuzeo sve naše grijehe. Slijedeći njegov put mi ljubimo čak i svoje neprijatelje i molim Boga da im prosvijetli pamet i izbavi ih od napasti i grijeha. To je razlog zbog kojeg nikoga ne mrzimo pa čak ni vas koji vrijeđate Boga i na svaki način želite uništiti Hrvatsku, crkvu i obitelj te ostvariti svoj sotonski plan.

Upravo ovaj velebni doček pokazuje kako vam to neće uspjeti. Zemlja koja ima tako divnu mladež kakva je hrvatska mora biti ponosna i ne mora strahovati za svoju budućnost.  Zato neka ta mladež i dalje slijedi Isusov put, a Thompson neka ih i dalje uči što je to Domovina i kako se ona ljubi.

PRO CROATIA PARATI!

Zoran Čapalija – Čaplja/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Tajna veza između mace ustaše i gena kamenih

Objavljeno

na

Objavio

Od sličica kojih se još sjećam iz osnovne škole, dvije se tiču pjesme i pjevanja. Prvi razred. Proslava Dana Republike u našoj maloj seoskoj školi. Naš stari učitelj, pred mirovinom, svirao je harmoniku, a mi smo razdragano pjevali “Pokraj peći maca prela, do nje dobra djeca sjela…” i “Ima jedna kućica draga srcu mom, ta kućica pod lipom dragi je moj dom…”

Razred drugi. Naša nova, mlada učiteljica, pripremajući proslavu Dana Republike, pita što znamo od prigodnih pjesmica. I mi smo rekli: “Pokraj peći maca prela…” “I što još?” “Ima jedna kućica…” Tu mješavinu zaprepaštenja, užasa i straha na njezinu licu i danas pamtim. Tada, dakako, nisam pojma imala da je naša maca iz pjesmice u kontekstu rođendana Titove Jugoslavije bila fašista. Čista ustašica.

Prvašići fašisti

Učiteljica je ipak uspjela spasiti i sebe i nas od skliznuća u kontrarevoluciju. Morali smo žurno nabaviti prigodnu odoru: pionirske kapice s petokrakom zvijezdom na čelu i crvene marame oko vrata. Jer kod našeg starog učitelja mi niti to nismo imali. I morali smo naučiti prigodne pjesmice. Dječju koračnicu: “Tra-ta-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova, trata-rata-rata-ta, svaki od nas stupat zna.” I koračnicu za odrasle, rusko-partizansku: “Po šumama i gorama…” I uspjeli smo. Uz Dan Republike smo kao pravi pioniri tako odlučno pjevali “trata-rata-rata-ta, mi smo vojska Titova”, istodobno stupajući visokim strojevim korakom, da nas se niti Sjeverna Koreja ne bi posramila.

Tek prije nekih pet godina, dok sam pripremala dokumentarni film “Neprijatelj naroda“, postala sam svjesna koliko smo onomad, u prvom osnovne, opasno zagazili u fašizam, pjevajući o maci koja prede pokraj peći i o kućici koja je naš dom. U popisima osuđenika za neprijateljsku djelatnost u vrijeme Drugog svjetskog rata našla sam ime našeg starog učitelja. A shvatila sam i da je pjevanje pjesmice “Dom”, one “Ima jedna kućica draga srcu mom..”, bila čista kontrarevolucionarna diverzija. Naime, autor stihova, pjesnik Vinko Kos, nestao je negdje na križnom putu 1945. i do danas ostao izbrisan kao autor stihova. Autor glazbe, naš najpoznatiji skladatelj u 20. stoljeću Jakov Gotovac, nije, doduše, izbrisan, ali je uvijek nosio etiketu sumnjivog elementa i nekoliko mjeseci zatvora zbog nepodobnosti Titovu režimu.

Tu režimsku prestravljenost pjesmom ponovno sam vidjela ovih dana, kada je na Trgu bana Jelačića, na dočeku “vatrenih” doprvaka svijeta, režim isključio mikrofon Marku Perkoviću Thompsonu usred pjesme “Geni kameni”. Samo na prvi pogled nema ničeg spornog u pjesmi “Geni kameni”: slavi identitet, promiče kršćanske vrijednosti kroz gene kamene i vatru u srcu… Naoko motivacijska pjesma. Ali mi niti u maci koja prede pokraj peći nismo vidjeli ništa sporno. No budni inženjeri mišljenja i pjesme, koji održavaju kontinuitet, vještine i znanja iz Titova doba, dobro znaju koje opasnosti iz nje vrebaju. Takve da se sada već bivši Vladin komunikacijski guru javno suglasio s dijagnozom da je to bio – meki ustaški udar.

Junak Luka

Nakon toga, sukladno staroj praksi, treba pronaći ustaše i fašiste. I dok svjetski mediji s divljenjem pišu o Luki Modriću i njegovu trnovitom putu od malog pastira pod Velebitom, ratnog prognanika kojem su pobunjeni Srbi srušili dom i ubili djeda, do najboljeg nogometaša svijeta, hrvatski mu mediji i analitičari zamjeraju na glazbenom ukusu. Zašto Luka slavi pobjedu uz Marka Perkovića Thompsona, koji slavi obitelj, domovinu, Boga, a ne uz “Let 3”, koji se tome izruguju na najprostiji način? Doduše, ne uspijevaju ni kod Thompsona pronaći baš izravne znakove fašizma. Ali zato se uvijek može – staviti maca u kontekst. Tako će jedan televizijski voditelj lucidno ustvrditi da do 2000. godine čak ni u pjesmi “Čavoglave” nije bilo nikakvog fašizma i da se normalno pjevala. A što se promijenilo te godine? Komunisti su ponovno i formalno osvojili vlast.

Luka Modrić je kroz svoju životnu priču učinio tisuću puta više na pozitivnoj globalnoj percepciji hrvatskog rata za slobodu i obranu doma nego sve hrvatske institucije zajedno. Zapravo, nasuprot njima. I tu je problem. Tu se skriva maca ustaša. I dok se svijet divi kako je veliki Luka na zagrebačkom dočeku spontano prigrlio dječaka s Downovim sindromom, hrvatski ga mediji podsjećaju da bi mu se uskoro moglo suditi za krivokletstvo. Bio bi to prvi poznati slučaj suđenja za krivokletstvo u Hrvatskoj.

Istodobno, uopće ih ne zanima što se događa sa slučajem bivšeg šefa bezbednosti u srpskom logoru Manjača, pukovnika KOS-a Dane Lukajića, kojem uskoro istječe istražni zatvor. Dane je ipak njihov Dane. Tako iste strukture jugoslavenske komunističke duboke države, u kontinuitetu već više od sedam desetljeća skrivaju svoje zločine i prave fašiste od svih onih koji su izmakli njihovoj kontroli. Ali ovaj protivnik je nezgodan: “vatreni”, slobodni, na vrhu svijeta i o njima neovisni i probuđeni narod željan pozitivnih promjena. Isključivanjem tona, od pjesme “Geni kameni” napravili su novu himnu otpora. Nije to više maca koja prede.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari