Pratite nas

Kolumne

HITREC: SDSS je na vlasti, pa mu nikakav saborski odbor ni svi uskoci ne mogu ništa

Objavljeno

na

Kiša svršetkom lipnja u odsudnom je času zaobišla Podravinu, ali večeri su hladne. Pomalo sam se smrzavao na Picokijadi u Đurđevcu, u vedroj noći punoga mjeseca. Tek vozeći se pitomim krajolikom između Bjelovara i Đurđevca saznao sam slušajući vijesti da će na Picokijadi biti i predsjednica države, i bila je na toj doista narodnoj svečanosti i spektaklu pod majstorskom rukom Krešimira Dolenčića. Ostala brda, doline i provalije hrvatske politike sjedila su dotle smrknutih lica na koncertu za elitu u HNK, gdje se slavila peta obljetnica ulaska Hrvatske u Europsku uniju protiv koje imam puno toga, ali nisam eurofob, ne mislim da bismo morali bježati iz nje glavom bez obzira u ovim potresnim trenutcima, ali sam srcem i dušom među onima koji drže da je Uniji jedini spas velika reforma čudovišno naraslog, birokratiziranog organizma koji se sve arogantnije nameće državama članicama i oduzima im dio po dio suvereniteta. Put koji je lukavo zacrtan, naime put prema naddržavi iliti Sjedinjenim Europskim Državama, nije europski put ni prava cesta po kojoj se želim voziti.

Sadašnji grijeh izvršnih (i zakonodavnih) struktura u Hrvatskoj jest gotovo poklonička ljubav prema Uniji kakva sada postoji, a tko god ima nešto drukčije viđenje, odmah bude proglašen populistom i primitivcem. Unija je, po službenim hrvatskim tumačenjima, velika Majka čije smo mi najmlađe dijete, pa nas jako voli i samo ponekad povuče za uho kada smo nestašni. Ona nam je omogućila doslovno sve, pa i da spojimo jug zemlje, ko što reče premijer u velikom intervjuu. A kako smo to sagradili autocestu do Splita pa zatim do Ploča bez Unije, teško je razumjeti. To je bilo spajanje juga i sjevera zemlje, a što nije odmah nastavljeno gradnjom Pelješkoga mosta rezultat je uvjeravanja crvenih idiota kada su došli na vlast – da nije potreban. Za autoceste smo se enromno zadužili, pa što. Dugovi postoje da bi se reprogramirali, s tim što crveni ni to nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti, pa je postojala realna opasnost da autoceste prodaju strancima. A što je Unija učinila u velikoj migrantskoj krizi ? Ništa. Što je učinila za zaštitu vanjskih granica EU?

Vraćam se u Đurđevac, u lijepu i prohladnu noć, u šesnaesto stoljeće kada je Đurđevac 1552. bez pomoći tadašnje Unije branio njezine vanjske granice. Sjajna predstava na polju pred starom utvrdom čiji su branitelji zaustavili Ulama-bega, čarolije rasvjete i projekcija, stotine statista, spahije na konjima i janjičari sa strjelicama, hrvatski branitelji pod vodstvom Kapetana koji neodoljivo podsjeća na Zrinskog, pucnjevi iz topova i kubura, dobro izveden dvoboj ispod zidina, bitka ispod utvrde, a prije dolaska Turaka narodni običaji i pjesme podravske, rođenje i vjenčanje, miran život u sjeni glasova koji nagovješćuju opasnost istoka. Turci ne uspjevaju zaposjesti grad, branitelji se odbijaju predati premda se u utvrdu sklonila sila naroda i zavladala ljuta Glad, personificirana u sablasnoj figuri koja luta bedemima. I još mnogo simboličnih bijelih prikaza koje naprotiv bude nadu i vjeru, a podsjećaju i na legende iz drugih hrvatskih krajeva, na Sinj i Korčulu.

U svakom slučaju, jasno je da Đurđevac nije želio postati hot spot. I nije postao. Tekst je na nepatvorenom, svima razumljivom toplom podravskom kajkavskom napisao Vid Balog koji je tu kao čovjek iz naroda, tekst tako dobro napisan da sam skinuo kapu, to jest skinuo bih ju da sam ju imao. U finalu, naravno, jedna žena savjetuje Kapetana da bude domišljat, da iz topa ispali pijetla (koji ostaje živ), što Turke uvjeri da grad i nadalje ima dosta hrane, pa se Ulama-beg povlači uz prijetnje, a Đurđevčanima poručuje da će ih od sada zvati Picokima. Na kraju slavlje, uz vatromet. Vidio sam do sada mnoge replike povijesnih bitaka u raznim hrvatskim gradovima, ali ova, ovogodišnja đurđevačka sve je zasjenila i Picoki se još jednom proslavili jer je režija izvedbe bila na vrhunskoj, profesionalnoj razini i dovela „nematerijalnu baštinu“ do duhovnih visina i svehrvatskog značenja kojemu su pridonijele povijesne postrojbe s raznih strana naše domovine.

Bravo Dolenčić, koji ima veliko iskustvo u organiziranju kretanja masa, ne samo u Europi. Ako opet dođe do migrantskog vala, samo bi on mogao njime upravljati. (Usput: u knjigu „Hrvatske legende“ na žalost nisam uvrstio đurđevačku epopeju, što se može ispraviti u novom izdanju. Vjerojatno zato što sam prije prepričao sličnu iz mongolskih vremena, o Kalniku, opkoljenom i gladnom, a spasili ga šljivari. Također usput: teško je da bi se Đurđevac oduvijek tako zvao, vjerojatno se oduvijek zvao Đurđevec. To je kao da se ja zovem Hitrac a ne Hitrec. No, tako nekako… A Đurđevec ili Đurđevac, kako vam drago, spomenuo sam u knjizi „Samo sreća, ništa drugo“, ali u knjizi koja će se uskoro pojaviti, to jest podsjećam na nikada održani dvoboj Nikole Šubića Zrinskog i Mehmed-paše ispred Đurđevca. Dvoboj je bio zakazan, Zrinski se pojavio, ali Mehmed nije…

Poveznica šesnaestoga i dvadesetoga stoljeća bio je prošle subote junačni Mladen Markač, Đurđevčanin, kojemu je u govorima odana počast za hrabrost u ratu i držanje na sudu u Haagu, sada (između ostalog) i savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je obećala da će doći na Picokijadu u vrijeme kada je svoj Ured bila premjestila na nekoliko dana u koprivničko-križevačku županiju.General Markač je taj Kapetan iz utvrde koja se odbila predati devedesetih godina, iz utvrde koja se zove Hrvatska, a sada je opet jednom čuvarica vanjskih granica one iste Unije koja se pod imenom Europske zajednice do zadnjega časa trudila spasiti odurnu Jugoslaviju, a i opet nešto petlja s regionalnim kombinacijama, opet gladi Srbiju peruškom ne bi ju odvukla od ruske braće, dopušta joj da otvara poglavlja i dozvoljava zadržavanje monstruozne regionalne jurisdikcije (uz prešutnu pomoć Hrvatske), uz rusko naoružanje koje će uskoro biti prikazano na procesiji uz nazočnost Putinovu.

Kako bi se Srbija ponašala kao članica EU, može se zaključiti iz sadašnjega njezina sudjelovanja u paneuropskom Vijeću Europe koje nije službena institucija EU,ali ga ona svojata. Plenković je doduše dostojno odgovorio Aleksandru Šešelju, četničkom junioru, ali sada očekujem da Acu Šešelja pozove u svoju emisiju Aleksandar Stanković kako bi omladinac bolje objasnio svoja stajališta i proširio ih pljujući nadalje po Hrvatskoj, gdje ima pristaša u Staziću, D. Joviću, Pupovcu i sličnima, o medijskoj klateži iz Novoga lista i Novosti da ne govorim. Glede Stazića, pobunio se saborski odbor za branitelje i predao ga u ruke pravde koja će naći načina da ga ne procesuira, no i to je već mali napredak, a do napretka ne bi ni došlo da SDP nije u živom blatu do grla, znači bezopasan, ne spašava ga ni masivni upis Roma u stranku, o čemu oni vjerojatno nemaju pojma. SDSS je na vlasti, pa mu nikakav saborski odbor ni svi uskoci ne mogu ništa, Dejan Jović je sveučilišni profesor, a u autonomiju Sveučilišta se ne može zadirati, pa je opet vuk pojeo magare.

Poluprazni i podosta isprazni Hrvatski sabor (u anketama jedva dobiva dvojku) malo je ubrzo rad jer se bliži puno ljeto. Malo je planulo oko arhiva i jesu li zatvoreni ili otvoreni, a u toj ili sličnoj (ne pamtim) prilici došlo je do gotovo nevjerojatnog slučaja likovne cenzure u Dnevniku HTV-a, naime čuli smo prepoznatljiv glas Zlatka Hasanbegovića, ali zastupnika nismo vidjeli. Doneseni su zakoni ili retuširani zakona iz oblasti kulture, pri čemu je očito retuš HAVC-a prošao bez velikih problema, iako ih i nadalje ima. Pozorno sam pročitao napis (ili što) gospođe Juke, mislim da se ne radi o redateljici, i našao da ima ne samo zanimljivih, nego i pametnih i logičnih zamisli o malenoj kinematografiji nevelike zemlje, ali se taj glas izgubio, u svakom slučaju nije došao do saborskih ušiju.

U međuvremenu su održane mnoge komemoracije. Hrvati obilježavaju stradanja svojih ljudi u srpskoj agresiji (Glina, Cetingrad, Dinara), pupovčani u Hrvatskoj i „Srbi izvan Hrvatske“ lukavo istodobno prebacuju pozornost na predimenzionirane stvarne ili izmišljene drugosvjetske terene, šalju se delegacije u Jadovno s četničkim zločinicima u sastavu, spominje se i Šaranova jama u koju su se spustili speleolozi iznervirani četničkim lažima i nisu pronašli ni jednu jedinu kost, a ipak, uz Jadovno koje se u vrijeme komunističke Jugoslavije nije spominjalo, koliko se sjećam, dodaje se, eto, Šaranova jama. Nek se nađe. Tako se i stvaraju mitovi, od šarana nastaje s vremenom velika bijela psina.

Nogometni triler

U Nižnjem Novgorodu Višnji nam je Bog dopustio malo sreće, to jest puno sreće. U utakmici s Dancima ponešto smo oscilirali, blago rečeno, ali borili smo se do kraja, svaka čast. Predlažem Fifi promjenu pravila: ako u prvih pet minuta svaka momčad dade po gol, odmah se treba prijeći na izvođenje jedanaesteraca, da se nogometaši i publika ne muče, da ne pucaju čirevi na dvanaestercu od silnog uzrujavanja.

Subašića treba upisati u registar hrvatskih branitelja. Sada idemo na Rusiju koja će poduzeti doslovce sve da nas pobijedi. Možda Azimov u vojničkoj odori dođe s ponudom da ogroman udio u Agrokoru prepusti Hrvatskoj u zamjenu za ulazak u polufinale. Ma ništa od toga, idemo do kraja, tko nam što može ako je Bog uz nas, a pokazalo se da jest. I još nešto, opet se uvukla riječ „penal“ , nakon što smo ju odavno penalizirali.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

Probija uši i unosi ratni strah šutnja Svjetske zajednice na bošnjačko frontovsku, Izetbegovićevo- Komšićevu prijetnju ratom i uništenja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini. Predizborno vrijeme za listopadske izbore 2018. pokazuje bošnjačku opredjeljenost za nastavak, ili početak novog rata na beha područjima, napose protiv hrvatskog naroda do konačnog njihova istrijebljenja sa bosanskohercegovačkih protora.

Medijska agresija na hrvatski narod ne prestaje sve od zaustavljanja rata u Daytonu, no napose je snažno prijeteča u ovo predizborno vrijeme, koje je obilježeno bošnjačkim planom realiziranjem ratnog cilja muslimanske Armije BiH čiji pripadnik je bio Željko Komšić, današnji ratni huškač i glavni realizator tog budućeg opasnog cilja. Agresiju na hrvatski narod Komšić, kao produžena ruka Izetbegovića i Suljagića, više i ne umotava ni u kakve političke, diplomatske, omote već je direktno izgovara kako bi doprla do svakog Bošnjaka, koji kada sutra poslije izbora krene u najavljeni i pripremljeni rat ne bi mogao, i ne bi smio reči, nisam spreman i nisam znao.

Kao vojnik zločinačke muslimanske Armije, a kako bi zadržao ljiljan oko vrata, taj prvi bošnjački kandidat za člana beha Predsjedništva, Komšić se prihvatio zadatka nastavka agresije na hrvatski narod, budući da u tome ima ratno iskustvo, iste one kakvu je provodio u vrijeme muslimanske agresije na Hrvate tijekom građansko vjerskog beha rata za teritotij.

Nikada od završetka beha sukoba predizborno vrijeme nije bilo tako otvoreno ratno, prijeteče Hrvatima kao što je ovo pred listopadske izbore 2018. Komšić predsjednik jednog ogranka bošnjačke Stranke Demokratske Acije, koji se krije pod imenom Demokratski front, svu svoju predizbornu retoriku, znanje i umiječe, usmjerava protiv Hrvata, njihova prava, njihove suverenosti i njihovog biološkog nestanka na beha područjima.

Toliko otvoreno udara da ovu izbornu kampanju čini pripremom za rat, u kojoj je čak i Svjetsku zajednicu ušutkao i stjerao u mišju rupu. Sada kada ga je Izetbegović naoružao za ono „nedaj Bože” a to je nedaj pravo Hrvatima i rasčisti jednom zauvijek sa njima, Komšić priprema muslimane Bošnjake da se prihvate tog oružja, krenu za njim, i počnu ga koristiti za ono za što je proizvedeno i namijenjeno.

Rast vojne industrije u bošnjačkoj Bosni i Hercegovini danas je viši od svih drugi privrednih grana, i to je dovoljno ohrabrenje Komšiću da isilovski zaprijeti svim nemuslimanima u Bosni i Hercegovini, posebno hrvatskom narodu. Zbog toga su svi njegovi predizborni skupovi po kojima ga prate, prepričavaju oni Hrvati koji se zamaskirani nađu na njima, mudžahedini, vehabije, isilovci dugi brada i kratkih hlaća, njegovi nekadašnji suborci iz redova terorističke Armije Bosne i Hercegovine, obilježeni jedino ratnim prijetnjama hrvatskom narodu. Nigdje ni riječi o ekonomiji, pomirenju, suživotu, toleranciji.

I što je Svjetska zajednica šutljivija i prepadnutija pred tom najavom etničko vjerskog rata, Komšić i oni koji ga prate, kao i oni koji su ga poslali na izvršenje tog zločinačkog zadatka su glasniji, ratobojniji, i spremniji na posao kojeg planiraju poslije 7. listopada 2018 . u naveliko zelenoj i turciziranoj Bosni i Hercegovini. Svaki, ama baš svaki njegov skup obilježen je govorom i patološkom mržnjom prema Hrvatima. Zbog toga je ovo predizborno vrijeme, Komšićevo ratno vrijeme, i nije teško zamisliti kako se ponašao prema hrvatskim žrtvama u vrijeme kad je armija kojoj je pripadao etnički i vjerski čistila hrvatske prostore.

To je toliko nabijeno mržnjom, prijetnjama, da svi njegovi predizborni skupovi izgledaju isti, bez obzira gdje ih održavao, jer bez obzira na mjesto publika je ista, pripadnici muslimanske ABiH, vehabije, mudžahedini, arapi, isilovci.

Komšić više i ne krije svoje, i onih koji ga opremili i poslali na zadatak, zločinačke namjere prema hrvatskom narodu, i one su iste kao što su bile i njegovog vrhovnog vojnog zapovjednika Alije Izetbegovića, muslimanska unitarno centralističko zelena Bosna i Hercegovina, kao što je danas njegovo Sarajevo.

Sama činjenica da se Komšić kandidirao kao predstavnik hrvatskog naroda bošnjački je zločin nad hrvatskim narodom, jer kandidatura vojnika protivničke vojske koji se u ratu borio protiv Hrvata je moguća samo u ovako ustrojeno nemogućoj Bosni i Hercegovini. I umjesto da taj zločin odmah u najavi zaustavi Svjetska zajednica je šutjela i šuti, zbog toga što je na muslimanskoj strani i što joj i nije do mira u toj „krčmi pogašenih svjetla”, spomeniku turskog danka u krvi kojeg čuvaju i na sve moguće načine vraćaju na te prostore Komšić i njegove muslimanske komšije.

Komšićeva ratna retorika je kontinuitet muslimanske politike čistog nacionalnog i vjerskog teritorija kakav je u svim islamskim zemljama svijeta. Na putu do tog cilja ratnik muslimanske Armije namjerava, ako bude izabran u Predsjedništvo, a bit će budući da iza njega stoji cijeli bošnjački narod i vjerske vođe, ukinuti konstitutivnost Hrvata, što bi bio veliki korak ka islamskoj Bosni i Hercegovini.

Plaće taj muslimanski vojnik što beha Hrvate ne može dekonstitutivizirati samo jedan bošnjački član, jer on je kaže Komšić manjina u beha Predsjedništva, i eto zato se kandidira kako bi Bošnjaci bili u večini i tako donosili sve odluke ne obaziruči se na druge beha narode. Njima ionako, prijeti muslimanski vojnik , treba ukinuti suverenost i konstitutivnost, jer samo tako Bosna i Hercegovina može biti čisti muslimanski entitet u Europi.

Ukinuti konstitutivnost Hrvatima direktan je Komšićev poziv Bošnjacima na rat protiv njih. Zna taj Komšić kao prvi bošnjački kandidat za tročlano nacionalno beha Predsjedništva da se ta izborena sloboda Hrvata ne može ničim drugim dokinuti, osim nastavkom rata i njihovim progonom iz Bosne i Hercegovine, i stoga je sve svoje snage, i onih koji su ga kandidirali, usmjerio u tom pravcu.

Komšićeve ratne prijetnje hrvatskom narodu nastavak je onog udruženog muslimanskog pothvata što ga radio u ratu, u muslimanskoj agresiji na Hrvate, i etnička čiščenja koja su proveli svugdje kamo je prošla Komšićeva zločinačka ABiH, napose kroz prostore Središnje Bosne. Stoga je posebno ratoboran i pun mržnje prema hrvatskom narodu u mjestima Središnje Bosne, koji su preživjeli vrijeme genocida i konfesiocida Komšićeve armije.

Vinko Đotlo/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: ‘Znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik’

Objavljeno

na

Objavio

Sličnosti s kultom ličnosti

Tek je svršetkom prošloga tjedna postalo malo mrzlije, ali su vatre bile zapaljene već u srijedu kada se sastao Hrvatski sabor da u jesenskom roku ispravi minus dva koliko je bio ocijenjen u prvom polugodištu. Na ispitu opet nije bio dobar jer su se zastupnici ljetos kupali, a Ustav nisu proučili, većina njih i nadalje valjda misli da je Vlada iznad Sabora i da premijer može što hoće, može njima brisati pod, otresati se lijevo i desno, a posebno desno budući da je lijevo neartikulirano i u ovom trenutku bezopasno, sklono ukrcati se na lađu ionako nagnutu ulijevo premda kormilari uvjeravaju mornare (hrvatsku javnost) u suprotno.

Ono u čemu sada živimo zove se politički cušpajz. Kao u lošim restoranima, nikako ne možete pogoditi što vam je servirano u tanjuru kojim plivaju nepoznati sastojci, nekoliko muha i neznatni komadići mesa skriveni ispod neodredljive masne naslage i zelene tekućine himbe, ego tripica i sirovoga krumpira prekrivenog bruxelleskim vrhnjem.

Potpuno arhaično i u nevrijeme, potpuno neshvatljivo nakon tolikih (ipak) godina demokracije u Hrvatskoj, pred našim se očima stvorio kult ličnosti u okrilju tzv. umjerenoga desnog centra. Takav „pravac“ hrvatske politike ne drži vodu niti je ikada u hrvatskoj povijesti, od doba knezova ili kraljeva u vrijeme Hrvatskoga kraljevstva dugo trajao, jer hrvatsko biće jednostavno ne podnosi nasilje i arogantne vladare koji nisu u dosluhu s narodom.

Politički cušpajz vjerno slijedi i medijski. Budući da je u subotu bilo loše vrijeme i nisam mogao visjeti na pročelju kuće osiguran konopcem niti se penjati po lojtrama niti obavljati završne poslove u vrtu, u kišom zalivanom danu pozorno sam pročitao više dnevnih novina, od korica do korica, štono riječ. Nakon tog intelektualnog napora zažalio sam što onaj spomenuti konopac nisam stavio oko vrata nego oko pasa: takvu kakofoniju u subotnjim brojevima tiskanih dnevnika teško je preživjeti. I nije više riječ o različitim mišljenjima, o multi-kulti akrobacijama, o krupnim i sitnim ubodima u hrvatsko tijelo, nego o posvemašnjem kaosu gdje profesionalnost kleči na koljenima, a kojekavi diletantni izriču svoja „stajališta“ tako niske razine da komentari koje čujem na autobusnim stajalištima imaju puno više životnosti i istinitosti nego rečeni u dnevnicima (tjednike uglavom ne čitam). Naravno da postoje iznimke, ali o njima sve znamo, pa se ne moram posebno ispričavati.

Potraga za srpskim zločincima nije prioritet

Tema tjedna je svakao bila neuspješna višedesetljetna potraga za srpskim zločincima, koji u samostalnoj hrvatskoj državi žive ugodno, kao što su u nesamostalnoj fiktivnoj socijalističkoj Hrvatskoj živjeli komunistički zločinci, pa i oni nastavili ugodno živjeti u modernoj, demokratskoj (?) RH uvjereni i uvjeravani da im se ništa ne će dogoditi jer su potomke na vrijeme instalirali u stranke i vlasti, a ako je tko počeo talasati istoga su trena uz pomoć medija prebacivali pozornost na Nezavisnu državu Hrvatsku i plašili hrvatsku vlast da će ju proglasiti ustaškom i to prenijeti europskim i prekooceanskim medijima. Takva je politika dobro funkcionirala, a i nadalje funkcionira bez zastoja. Vlast, makar i naoko desna, vrlo je prestrašena, muca kad ju se pita zašto nije ništa poduzela, tvrdi da nešto i jest, a lijeva vlast u kratkotrajnim pojavljivanjima posve je otvoreno bila blokirala istraživanja komunističkih zločina i iskapanja posmrtnih ostataka ubijenih Hrvata. Ukinula je ured koji se trebao baviti žrtvama, što je dobro došlo „desnima“ kada su opet zajahali a Ured nisu obnovili, te ga nema.

Sada se ista priča ponavlja sa srpskim zločinima u vrijeme agresije na Hrvatsku. Potraga za srpskim zločincima nije prioritet, vele, imamo drugih problema. Suvremenih, gospodarskih i inih, poraznih reforma, nemojmo se time opterećivati. Osim toga, ako i krenemo, iritirat ćemo SDSS i Pupovca. Onda se, u baš nezgodnom trenutku, pojavio vukovarski gradonačenik Penava i svi su se u vlasti počeli tresti, tumačiti da poduzimaju sve što se može, a ne poduzimaju, počeli su prodavati prozirne floskule o „napadu ulice i ultradesničara“ na Vladu – znači, politizirali su temu koju se politizirati ne smije jer je pravosudna i glede žrtava žrtvoslovna. Da bi tu očitu blamažu koju narod dobro vidi nekako okrenuli u svoju korist, obrnuli su tezu i za politiziranje teme optužili tzv. desnicu.

Arogancija kojom se Plenković obraćao Bruni Esih koja je postavila nekoliko dobrih pitanja na koje nije dobila odgovore, ilustracija je toga straha i podsjeća na anegdotu o slonovima i mravima. Jednostavnije rečeno, riječ je o nasilju nad saborskom zastupnicom, baš u tjednu u kojemu je jedan dan bio posvećen nasilju nad ženama, ali i nasilju nad narodom koji ima ista pitanja i želi odgovore a ne histerične ispade, nad narodom koji više ne može trpjeti izmotavanja i više no očito izbjegavanje da se pohvataju srpski zločinci. Bivši policajac Kajkić postao je bivšim kada je preduboko zaorao i došao do istaknutih ljudi iz SDSS-a. Pridružili su mu se i još mnogi bivši – bivši branitelji – pa tako čitam da i poznatiji Turudić „zna sve o zločinima u zapadnoj Slavoniji“ (ali znade li o zločincima?), odjednom se uz Vukovar pojavljuje i već zaboravljeni Voćin koji ne smije biti zaboravljen – o užasima i masakrima u tom nekad poznatom mjestu kamo su između svjetskih ratova hodočastili i Zagrepčani, čuo sam svjedočenja iz prve ruke svršetkom devedesetih kada sam ondje boravio i razgovarao s preživjelima. Bajići i cvitani nisu čuli, a ako su i čuli nisu imali signal da djeluju, ni iz Lučkog ni s Trga sv. Marka. Ne talasati. Vrijeme će učiniti svoje. I tu je pogrješka, jer vrijeme ne samo da nije „učinilo svoje“, nego su nekažnjavanje zločinaca i bol preživjelih postajali nepodnošljivim i sada smo tu gdje jesmo.

Slučaj Pupovac

Usporedo je potegnut slučaj Pupovac, u Saboru i drugdje, Hrastov zastupnik Zekanović točno je izgovorio riječi o beogradskoj ekspozituri, što je potpisnik ovih redaka u nekoliko navrata odavno analizirao, a nije ni bilo teško. Pupovac je prešao u očekivani protunapad (klerici, branitelji,tajkuni vladaju Hrvatskom), nakon laži usred rata o prekrštavanju djece sada se dosjetio novoj laži o Srbima koji su morali na trgovima potpisivati lojalnost RH, što se nastavlja na slične laži Dejana Jovića o sprječavanju mnogih da izađu na referendum o nezavisnosti hrvatske države – a da jesu, drukčije bi valjda ispalo i mi bismo ostali u Jugoslaviji sa srpskom vojskom i srpskom policijom i Srbima na svim važnijim mjestima, od gospodarstva do komunalija.

Rasprava o Pupovcu u Hrvatskom saboru nije moguća, kažu, bio bi to presedan budući da Sabor nije sudnica. Gdje ima sudnica? Aha, u sudstvu koje je kao i pravosuđe u cjelini velikim uhom okrenuto prema politici od koje dobiva zapovijesti, pa znači i opet ništa od toga. Uz spomenute laži, Pupovac se – znajući za strah svake“ desne“ vlasti – kao i uvijek vratio u NDH da još jednom uzme kovčeg bljutave jugoslavenske historiografije i progovori, primjerice, o “logorima za djecu“.Te je s velikom užitkom opet spomenuo Jastrebarsko. A može to jer su ljudi u Hrvatskoj neinformirani, jer su im glave prane i oprane toliko da mnogi stvarno povjeruju, a ni reakcija iz medija nema. Gdje je tu zapelo istraživačko novinarstvo?

Ovako, bez pouzdanih (i) znanstvenih istraživanja, u svijet se šalje poruka da je jedino Hrvatska od svih zemalja imala logore za djecu. Bilo je i ima o jaskanskom utočištu (bez žice i stražarnica) simpozija i pisanih svjedočanstava o naporima zaslužne Dijane Budisavljević, o trudu časnih sestara (većina iz Slovenije), o djeci ostavljenoj u kozaračkim šumama koja su, bolesna i gladna u velikom broju spašena od smrti, o brizi Alojzija Stepinca kojemu su na suđenju i Jasku pripisali u zlo, isti takvi tužitelji kao što je sada Pupovac. A što su za njih učinili komunisti tj. partizani? Oni su u hrabrom jurišu na dvorac i gospodarske zgrade „oslobodili zarobljenu djecu“, a kada nisu znali što bi s mališanima, ostavili su ih u šumi, na Žumberku i drugdje, pa su djeca i opet morala biti spašavana i dovedena u Jasku… Ne znam je li u razgovoru Stankovića i Pupovca na HTV-u bilo o tome riječi, jer tu emisiju nikada ne gledam, no mogu zamisliti kako je izgledala, kao što znamo tko drži Stankovića na Hrvatskoj televiziji – upravo njegov nedjeljni sugovornik.

(Glede HRT-a, gotovo da nigdje nisam mogao pronaći širu informaciju o sastanku Programskoga vijeća koje je „primilo na znanje“ izvješće o radu i poslovanju za 2017., što znači da velikoga jedinstva nije bilo. Za one koji ne znaju, sastav Vijeća je ovaj: Robert Markt, Zorislav Lukić, Ivo Lučić, Neda Ritz, Maja Sever, Nikola Baketa, Ivica Maštruko i Saša Milošević, otprilike.)

Neraskidiva i ljupka romansa Plenkovića i Pupovca nastavlja se, znači, pred očima oduševljenog naroda koji voli ljubavne zaplete, a „desnici“ je dodijeljena uloga zlobnog Grge Čokolina – Hasanbegoviću rola Grge, a Bruni Čokoline, s tim da je i Penavi poručeno kako će se provesti u stranci koja je izrasla iz pokreta za nezavisnu, demokratsku Hrvatsku, već u rodilištu napadnutu svim postojećim oružjem srbizirane JNA i četničkih parapostrojba iznutra, a koje su zajedno počinile strašne zločine nad hrvatskim civilima i zarobljenim vojnicima, zločine koje je nakon trijumfa Hrvatske vojske trebalo temeljito istražiti i zločince osuditi, a to nije učinjeno na vrijeme – i sada smo tu gdje jesmo, s vlastima koje više-manje nose ime iste stranke izrasle iz istoga pokreta ali s njom i s njim imaju sve manje veze. To jest, ne govorim o stranci u cjelini niti je to moguće, ali zna se.U svemu: s visokoga je mjesta poručeno da postoje veliki i mali Hrvati, da su veliki, znači, za kažnjavanje srpskih zločinaca, a mali nisu mali nego obični Hrvati i katolici koji se ne bi time bavili. Oni su valjda za kulturu zaborava. Tako nekako, glupo, ali se uklapa u cušpajz o kojemu sam govorio. (Za jezični se cušpajz brinu mediji i pristaše zajedničkoga jezika. Tako vidim u tiskovini (subota) neki nevažni intervju, ali značajan po tome što su pitanja novinara na hrvatskom, a odgovori beznačajnika na srpskom. Provjerite, usput pročitajte Ustav. U istom broju ima razgovora sa strancima koji govore engleski ili koji drugi jezik, a njih se prevodi na hrvatski. Zašto?)

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu

Tri moraPremijer koji je na putu da se iz Andreja Zlatoustog pretvori u Tarkvinija Oholog, ima i drugih razloga za mrzovolju, a oni se nalaze na vanjskopolitičkom području . Mogu zamisliti kako se osjećao vidjevši na ekranu sliku iz Bukurešta gdje je Kolinda u kostimu iz „Zvjezdanih staza“ dominirala u muškom sastavu tromorskoga vrha, samosvjesna i svjesna uspješne akcije kojoj su se, dokazujući da razumiju stvari i da je bolje biti unutra nego gledati izvana – pridružili i EU moćnici pa i Juncker osobno. Ta Junckerova nazočnost vjerojatno se bolno dojmila hrvatskoga premijera koji se na spomen Tri mora ćeškao u vidljivoj neugodi, a svakako nije očekivao Junckerovu „izdaju“. Gdje je bio Jakovčić u tom trenutku, ne znam, on je Tri mora popljuvao u startu, ali sada ima drugih problema, pa bi ga uska sveza s Končarom mogla doći glave, makar u prenesenom smislu, jer se više ne radi samo o mešetarenju u hrvatskim okvirima gdje je to moguće dulje i bolje, nego i na međunarodnom planu.

Tri mora su dva udarca za jednu dosadnu muhu, jugonostalgičarsku jer se od regiona oštro okreće prema srednjoj Europi, superueropsku jer se opaki projekt naddržave koja prezire nacionalne države ( to jest srednje i male) naglo topi, a topi se i Macron koji je dojahao na borbi protiv tzv. populizma, pa će i sjahati, vele ankete.

X x x

U Hrvatskoj inače sve ide sporo, užasno puno treba da se razotkriju razni Končari i Jakovčići, vrlo, vrlo dugo traje donošenje zakona. Evo ilustracije: nakon dugih desetljeća napokon se na sjednici Vlade našao konačni prijedlog Zakona o Hrvatskoj matici iseljenika. Bio sam u upravnom odboru Matice negdje početkom stoljeća, nakon pada Račanove vlade, i kao poznati štreber prvo sam pročitao zakon o toj ustanovi. I zgrozio se. Jedan od onih zakona koje smo početkom devedesetih na brzinu retuširali, ali je ostalo štošta iz prošlih vremena. Zahtijevao sam da se to žurno izmijeni. A nije. Zatim sam se opet (u međuvremenu izbrisan) našao u upravnom odboru Matice prije nekoliko godina i, gle vraga, naišao na isti onaj nepromijenjeni zakon. Sada će valjda i Hrvatski sabor blagosloviti novi zakon, nakon skoro tri desetljeća. Pa da i to doživim.

A hoću li doživjeti da hrvatski iseljenici s hrvatskim državljanstvom mogu dopisno (poštom ili elektronički) glasovati na izborima za Sabor, teško je reći. Ili pripadnici hrvatskoga naroda u BiH od kojih većina (ili svi) ima hrvatsko državljanstvo? S tim u svezi crtica o ubodima u hrvatsko tijelo, spomenutim u uvodnom cušpajzu. Naime, evro Bešker, neosporno učen čovjek i dobar novinski pisac, ma renesansna osoba takoreći, sklopio je iz raznih povijesnih izvora priču o sudbini južnoga Tirola i aktualnostima o državljanstvu, ali nije mogao odoljeti da se ne očeće o Hrvate, te zaključio da i Hrvati kao manjina u BiH imaju pravo na dvojno državljanstvo. Manjina. I to u danima kada se hrvatski narod u BiH očajnički bori da – zahvaljujući mogućim i predvidivim izbornim manipulacijama – i doista ne postane manjinom.

Hrvoje Hitrec/HKV

(P. S. Da ne budem neobjektivan: nije sve u recentnoj hrvatskoj politici posve crno, vrlo je dobro što je odbijena pomoć Frontexa na hrvatskim granicama, kao i to što su europarlamentarci iz Hrvatske odbili glasovati protiv Mađarske, to jest Orbana. Nije sve toliko crno ni u medijima, pa u ponedjeljak (nakon onih strahota subotnjih) čitam u jutarnjim novinama sjajan intervju s akademikom Rudolfom, koji ću analizirati u sljedećoj kolumni, posebno zato što govori (i) o jezikoslovlju u punom suglasju s Hrvatskim kulturnim vijećem.)

Pupovac u NU2: ‘Lojalnost se najviše iskušava u kriznim vremenima’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari