Pratite nas

Kolumne

HITREC: SDSS je na vlasti, pa mu nikakav saborski odbor ni svi uskoci ne mogu ništa

Objavljeno

na

Kiša svršetkom lipnja u odsudnom je času zaobišla Podravinu, ali večeri su hladne. Pomalo sam se smrzavao na Picokijadi u Đurđevcu, u vedroj noći punoga mjeseca. Tek vozeći se pitomim krajolikom između Bjelovara i Đurđevca saznao sam slušajući vijesti da će na Picokijadi biti i predsjednica države, i bila je na toj doista narodnoj svečanosti i spektaklu pod majstorskom rukom Krešimira Dolenčića. Ostala brda, doline i provalije hrvatske politike sjedila su dotle smrknutih lica na koncertu za elitu u HNK, gdje se slavila peta obljetnica ulaska Hrvatske u Europsku uniju protiv koje imam puno toga, ali nisam eurofob, ne mislim da bismo morali bježati iz nje glavom bez obzira u ovim potresnim trenutcima, ali sam srcem i dušom među onima koji drže da je Uniji jedini spas velika reforma čudovišno naraslog, birokratiziranog organizma koji se sve arogantnije nameće državama članicama i oduzima im dio po dio suvereniteta. Put koji je lukavo zacrtan, naime put prema naddržavi iliti Sjedinjenim Europskim Državama, nije europski put ni prava cesta po kojoj se želim voziti.

Sadašnji grijeh izvršnih (i zakonodavnih) struktura u Hrvatskoj jest gotovo poklonička ljubav prema Uniji kakva sada postoji, a tko god ima nešto drukčije viđenje, odmah bude proglašen populistom i primitivcem. Unija je, po službenim hrvatskim tumačenjima, velika Majka čije smo mi najmlađe dijete, pa nas jako voli i samo ponekad povuče za uho kada smo nestašni. Ona nam je omogućila doslovno sve, pa i da spojimo jug zemlje, ko što reče premijer u velikom intervjuu. A kako smo to sagradili autocestu do Splita pa zatim do Ploča bez Unije, teško je razumjeti. To je bilo spajanje juga i sjevera zemlje, a što nije odmah nastavljeno gradnjom Pelješkoga mosta rezultat je uvjeravanja crvenih idiota kada su došli na vlast – da nije potreban. Za autoceste smo se enromno zadužili, pa što. Dugovi postoje da bi se reprogramirali, s tim što crveni ni to nisu razumjeli ili nisu htjeli razumjeti, pa je postojala realna opasnost da autoceste prodaju strancima. A što je Unija učinila u velikoj migrantskoj krizi ? Ništa. Što je učinila za zaštitu vanjskih granica EU?

Vraćam se u Đurđevac, u lijepu i prohladnu noć, u šesnaesto stoljeće kada je Đurđevac 1552. bez pomoći tadašnje Unije branio njezine vanjske granice. Sjajna predstava na polju pred starom utvrdom čiji su branitelji zaustavili Ulama-bega, čarolije rasvjete i projekcija, stotine statista, spahije na konjima i janjičari sa strjelicama, hrvatski branitelji pod vodstvom Kapetana koji neodoljivo podsjeća na Zrinskog, pucnjevi iz topova i kubura, dobro izveden dvoboj ispod zidina, bitka ispod utvrde, a prije dolaska Turaka narodni običaji i pjesme podravske, rođenje i vjenčanje, miran život u sjeni glasova koji nagovješćuju opasnost istoka. Turci ne uspjevaju zaposjesti grad, branitelji se odbijaju predati premda se u utvrdu sklonila sila naroda i zavladala ljuta Glad, personificirana u sablasnoj figuri koja luta bedemima. I još mnogo simboličnih bijelih prikaza koje naprotiv bude nadu i vjeru, a podsjećaju i na legende iz drugih hrvatskih krajeva, na Sinj i Korčulu.

U svakom slučaju, jasno je da Đurđevac nije želio postati hot spot. I nije postao. Tekst je na nepatvorenom, svima razumljivom toplom podravskom kajkavskom napisao Vid Balog koji je tu kao čovjek iz naroda, tekst tako dobro napisan da sam skinuo kapu, to jest skinuo bih ju da sam ju imao. U finalu, naravno, jedna žena savjetuje Kapetana da bude domišljat, da iz topa ispali pijetla (koji ostaje živ), što Turke uvjeri da grad i nadalje ima dosta hrane, pa se Ulama-beg povlači uz prijetnje, a Đurđevčanima poručuje da će ih od sada zvati Picokima. Na kraju slavlje, uz vatromet. Vidio sam do sada mnoge replike povijesnih bitaka u raznim hrvatskim gradovima, ali ova, ovogodišnja đurđevačka sve je zasjenila i Picoki se još jednom proslavili jer je režija izvedbe bila na vrhunskoj, profesionalnoj razini i dovela „nematerijalnu baštinu“ do duhovnih visina i svehrvatskog značenja kojemu su pridonijele povijesne postrojbe s raznih strana naše domovine.

Bravo Dolenčić, koji ima veliko iskustvo u organiziranju kretanja masa, ne samo u Europi. Ako opet dođe do migrantskog vala, samo bi on mogao njime upravljati. (Usput: u knjigu „Hrvatske legende“ na žalost nisam uvrstio đurđevačku epopeju, što se može ispraviti u novom izdanju. Vjerojatno zato što sam prije prepričao sličnu iz mongolskih vremena, o Kalniku, opkoljenom i gladnom, a spasili ga šljivari. Također usput: teško je da bi se Đurđevac oduvijek tako zvao, vjerojatno se oduvijek zvao Đurđevec. To je kao da se ja zovem Hitrac a ne Hitrec. No, tako nekako… A Đurđevec ili Đurđevac, kako vam drago, spomenuo sam u knjizi „Samo sreća, ništa drugo“, ali u knjizi koja će se uskoro pojaviti, to jest podsjećam na nikada održani dvoboj Nikole Šubića Zrinskog i Mehmed-paše ispred Đurđevca. Dvoboj je bio zakazan, Zrinski se pojavio, ali Mehmed nije…

Poveznica šesnaestoga i dvadesetoga stoljeća bio je prošle subote junačni Mladen Markač, Đurđevčanin, kojemu je u govorima odana počast za hrabrost u ratu i držanje na sudu u Haagu, sada (između ostalog) i savjetnik predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović koja je obećala da će doći na Picokijadu u vrijeme kada je svoj Ured bila premjestila na nekoliko dana u koprivničko-križevačku županiju.General Markač je taj Kapetan iz utvrde koja se odbila predati devedesetih godina, iz utvrde koja se zove Hrvatska, a sada je opet jednom čuvarica vanjskih granica one iste Unije koja se pod imenom Europske zajednice do zadnjega časa trudila spasiti odurnu Jugoslaviju, a i opet nešto petlja s regionalnim kombinacijama, opet gladi Srbiju peruškom ne bi ju odvukla od ruske braće, dopušta joj da otvara poglavlja i dozvoljava zadržavanje monstruozne regionalne jurisdikcije (uz prešutnu pomoć Hrvatske), uz rusko naoružanje koje će uskoro biti prikazano na procesiji uz nazočnost Putinovu.

Kako bi se Srbija ponašala kao članica EU, može se zaključiti iz sadašnjega njezina sudjelovanja u paneuropskom Vijeću Europe koje nije službena institucija EU,ali ga ona svojata. Plenković je doduše dostojno odgovorio Aleksandru Šešelju, četničkom junioru, ali sada očekujem da Acu Šešelja pozove u svoju emisiju Aleksandar Stanković kako bi omladinac bolje objasnio svoja stajališta i proširio ih pljujući nadalje po Hrvatskoj, gdje ima pristaša u Staziću, D. Joviću, Pupovcu i sličnima, o medijskoj klateži iz Novoga lista i Novosti da ne govorim. Glede Stazića, pobunio se saborski odbor za branitelje i predao ga u ruke pravde koja će naći načina da ga ne procesuira, no i to je već mali napredak, a do napretka ne bi ni došlo da SDP nije u živom blatu do grla, znači bezopasan, ne spašava ga ni masivni upis Roma u stranku, o čemu oni vjerojatno nemaju pojma. SDSS je na vlasti, pa mu nikakav saborski odbor ni svi uskoci ne mogu ništa, Dejan Jović je sveučilišni profesor, a u autonomiju Sveučilišta se ne može zadirati, pa je opet vuk pojeo magare.

Poluprazni i podosta isprazni Hrvatski sabor (u anketama jedva dobiva dvojku) malo je ubrzo rad jer se bliži puno ljeto. Malo je planulo oko arhiva i jesu li zatvoreni ili otvoreni, a u toj ili sličnoj (ne pamtim) prilici došlo je do gotovo nevjerojatnog slučaja likovne cenzure u Dnevniku HTV-a, naime čuli smo prepoznatljiv glas Zlatka Hasanbegovića, ali zastupnika nismo vidjeli. Doneseni su zakoni ili retuširani zakona iz oblasti kulture, pri čemu je očito retuš HAVC-a prošao bez velikih problema, iako ih i nadalje ima. Pozorno sam pročitao napis (ili što) gospođe Juke, mislim da se ne radi o redateljici, i našao da ima ne samo zanimljivih, nego i pametnih i logičnih zamisli o malenoj kinematografiji nevelike zemlje, ali se taj glas izgubio, u svakom slučaju nije došao do saborskih ušiju.

U međuvremenu su održane mnoge komemoracije. Hrvati obilježavaju stradanja svojih ljudi u srpskoj agresiji (Glina, Cetingrad, Dinara), pupovčani u Hrvatskoj i „Srbi izvan Hrvatske“ lukavo istodobno prebacuju pozornost na predimenzionirane stvarne ili izmišljene drugosvjetske terene, šalju se delegacije u Jadovno s četničkim zločinicima u sastavu, spominje se i Šaranova jama u koju su se spustili speleolozi iznervirani četničkim lažima i nisu pronašli ni jednu jedinu kost, a ipak, uz Jadovno koje se u vrijeme komunističke Jugoslavije nije spominjalo, koliko se sjećam, dodaje se, eto, Šaranova jama. Nek se nađe. Tako se i stvaraju mitovi, od šarana nastaje s vremenom velika bijela psina.

Nogometni triler

U Nižnjem Novgorodu Višnji nam je Bog dopustio malo sreće, to jest puno sreće. U utakmici s Dancima ponešto smo oscilirali, blago rečeno, ali borili smo se do kraja, svaka čast. Predlažem Fifi promjenu pravila: ako u prvih pet minuta svaka momčad dade po gol, odmah se treba prijeći na izvođenje jedanaesteraca, da se nogometaši i publika ne muče, da ne pucaju čirevi na dvanaestercu od silnog uzrujavanja.

Subašića treba upisati u registar hrvatskih branitelja. Sada idemo na Rusiju koja će poduzeti doslovce sve da nas pobijedi. Možda Azimov u vojničkoj odori dođe s ponudom da ogroman udio u Agrokoru prepusti Hrvatskoj u zamjenu za ulazak u polufinale. Ma ništa od toga, idemo do kraja, tko nam što može ako je Bog uz nas, a pokazalo se da jest. I još nešto, opet se uvukla riječ „penal“ , nakon što smo ju odavno penalizirali.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Odlazak ‘migrant’ Merkel

Objavljeno

na

Objavio

Foto: AFP

Poraz za porazom, promašaj za promašajem, iz lutanja u lutanje, nedodirljive i svemoćne kancelarke iz Istočne Njemačke, političkog mentaliteta tog njemačkog dijela, natjerali su je da ponižena i pobijeđena, poražena i potučena do nogu, počne govoriti zbogom politici. Bio je to dugo, od naroda očekivani potez, žene kojoj je vlast slatka i ne daje se iz ruku, političarke koja se nikada, i nikako, nije snašla a niti prihvatila vrijednote zapadne demokracije i slobode.

Živjela je i vladala u Zapadnoj, a mislila i radila u Istočnoj Njemačkoj, za prošlost koju nikako nije mogla niti htjela ostaviti i zaboraviti. Istočnjakinja se nikako zbog toga nije snalazila u demokratskom europskom i slobodnom svijetu. Zapravo nije se ni trudila, napose od trenutka kada se, na Honeckerov način razračunavala sa političkim neposlušnicima, i kada je udarila nož u leđa velikom njemačkom i svjetskom državniku Helmutu Kohlu. I ako je samo mali dio istina onoga što pišu portali, na koji način je gurnula Kohla i njegovu obitelj na margine političkog i društvenog života, onda je to posao za neke sudove bilo u Njemačkoj ili u svijetu. Jer takva politika uvrijeda je za svakog političara, i potvrđuje staru izreku da su politika i prostitucija na istoj ravni.

Tom političkom brutalnošću ogolila je svoj totalitarni ego, ostajući vjerna politici Honeckera, uvijek nastojeći Zapadni dio Njemačke politički asimilirati u Istočni. Zbog toga se može kazati da Berlinski zid pada, i past će, tek trajnim odlaskom aktualne njemačke kancelarke, Mutti Merkel.

Na tom putu istočnoziranja ne samo zapadnog dijela Njemačke već i ostatka Europe, ustrajala je cijelo vrijeme kancelariranja dvijema Njemačkama. Silnu moć koju je osvojila, i kojom je vladala, snažno je pokazivala i demonstrirala nad malobrojnijim članicama Europske Unije.

Apsolutizam vladavine Njemačkom, i njegovo širenje na ostatak Europe bio je Merkelin , planski, početak destabiliziranja, i rušenja Europske Unije u onim njenim vrijednotama kakve su joj u okvir ugradili, i ostavili, njeni prethodnici. Merkelina demontaža Europske Unije glavni je razlog današnjeg političkog lutanja te asocijacije, pokazujući se sve nemoćnijom i nepripremljenijom za svaki problem na koji nailazi na putu ujedinjenja. Što je Frau Merkel bila okruženija sa svojim istomišljenicima i poslušnicima, a što je karakteristika vladavine svih autokrata, njemački je narod bio ušutkaniji, Europska Unija razdrmanija, nesigurnija i za mnoge nove članice upitnija.

Na vrhuncu svoje svemoći, poput njenog lidera Honeckera, s kojim je povezuju njeni i njenih roditelja mnogi skrivani mračni putevi, kancelarka udara gotovo razbijački udarac Europskoj Uniji dovodeći u pitanje njen politički opstanak. Naime u vrlo dobro razrađenom planu mirno izguruje Englesku iz europskog članstva, čime postaje najmoćnija žena svijeta.

Izguravanjem Engleske iz europske obitelji uistinu postaje nedodirljiva, svemoćna, te iznad svega bahata i gruba prema malim članicama Unije, napose onima koje su se odvažile u obrani svoga nacionalnog, kulturnog i vjerskog identiteta. Kako bi ušutkala i zaustavila tu „istočnu revoluciju” unutar svoga političkog carstva, Mutti Merkel osmišlja i vrlo brzo provodi u praksu i otvoreno poziva u Njemačku milijune migrantskih islamskih ratnika. Planski ne šalje po njih zrakoplove u zemlje iz kojih ih je pozvala. Ne taj humani potez ne uklapa se u njen opasni plan rušenja, osiromašenja i destabiliziranja zemalja koje su se pokušale oduprijeti njenoj deunijarizaciji i deeuropeizaciji tisućljetnog europskog projekta Europske Unije, Ujedinjene Europe.

Po njenom u detalje razrađenom projektu bujica islamskih migranata koje je pozvala, ne pitajući svoj narod za mišljenje o toj opasnosti, imala je zadatak da na putu do dolaska na cilj u Njemačku, poruše, osiromaše, razruše križeve i crkve (Lezbos) jer se protive njihovim vjerskim osjećajima, siluju i ubijaju sve oni koji se usprotive njima i njihovoj Mutti Merkel.

Grčka, Makedonija, Srbija, BiH, Slovenija, Hrvatska, Mađarska, Češka, Slovačka, Italija, kasnije Poljska, dijelom Francuska i Španjolska preplavljene su milijunskim brojem radikalni islamskih ratnika. Ratna pustoš i razrušenost ostajala je iza njih. Svaki vid obrane žrtvama te Merkeline agresije bio je zabranjen. Europa se našla pred kapitulacijom bez prava na otpor. Gotovo koordinirano u zemljama iz koji su dolazili i u koje su dolazili odvijao se progon i ubijanje kršćana. Koptski kršćani u Egiptu svakim danom, pa i ovim u kojem pokapaju svoje žrtve kršćanofobista, to potvrđuju, i na to Frau Merkel nijemo šuti, što još više povećava sumnju u dobronamjernost njene migrantske politike. Što je zemlja kroz koju su prolazili Merkelini ratnici bila opustošenija, razrušenija od migrantskog cunamija Mutti Merkel ih je raširenijih ruku dočekivala na svom feudu, i time prkosila i Njemcima koji je ušutkala.

Opasnost politike istočno njemačke kancelarke, ubrzo po dolasku na vlast shvatio je i američki predsjednik Trump. Za razliku od njene politike „prvo islamski migranti”, Trumpova državnička odgovornost se temelji na domoljubnom osjećaju i dužnosti „prvo Amerika”. A kolika je razlika između tih političko državničkih vladanja bila je vidljiva u slici kada američki predsjednik ne želi ni da se rukuje, da pruži ruku njemačkoj, i europskoj, vladarici. Bio je to početak političkog kraja nedodirljive i svemoćne Mutti Merkel. Kraja koji ulazi u finish poniženog i zaslužno sramotnog odlaska kancelarke. Može se kazati, svemoćnu kancelarku srušio je američki predsjednik Trump.

Njen odlazak podsjeća i na kraj diktatorske vladavine bivšog joj predsjednika Honeckera. Iza nje ostaje pustoš u zemljama kroz koje je prošla njena migrantska vojska, ostaje razjedinjena Njemačka i po svim šavovima popucana Europska Unija. Ostaje Bosna i Hercegovina sa desetinama tisuća migrantskih ratnika koji “pljačkaju, kradu, djeci otimaju mobitele, upadaju u kuće, siluju djevojčice i žene, ubijaju i u svim egzistencijalnim dimenzijama razaraju ratom razrušenu zemlju, i osiromašuju” do gladi siromašne beha narode. Ostaje ne „građanska“, kakvu je Merkel želila, već islamska Bosna i Hercegovina.

Ostaje na vrhuncu zamršenosti i neriješenosti migrantska kriza kojom je odlazeća kancelarka posijala sijeme vjerskog rata u Europi, dovodeći milijune islamskih ratnika koji nikada ne će, jer to i ne žele, prihvatiti europski mentalitet života. Po slikama koje ostavlja iza sebe „migrant Merkel“ samu je sebe uputila pred neki Međunarodni sud za mirnodopske zločine, ako ni zbog čega drugog a ono zbog patnji djece koje migranti nose i vode sa sobom kao ključ otvaranja vrata zemalja kroz koje marširaju. Učinjen je zločin prema tisućama i tisućama nedužne djece, kao i prema svim migrantskim žrtvama na putu do dolaska k Mutti Merkel.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

STALJIN – OD SAVEZNIKA ADOLFA HITLERA DO KRVNIKA TREĆEG REICHA

Objavljeno

na

Objavio

12. studenoga 1922. godine jedan je od onih dana koji su promijenili tijek povijesti.

Na čelno mjesto Komunističke partije SSSR-a dolazi Gruzijac Josif Visarionovič Džugašvili, po zlu poznati diktator koji je kriv za smrt preko 20, a prema nekim izvorima i više od 60 milijuna ljudi (Aleksandar Solženjicin tvrdi kako je ta brojka 62,5 milijuna žrtava).

Zakulisnim igrama i protiv volje samoga Lenjina koji mu je za života bio prilično nesklon, budući komunistički krvnik uspio je nametnuti se kao glavna figura tadašnje KPSS i iz igre izbaciti glavnog takmaca za tu poziciju Lava Trockog.

Vodećeg položaja u tada svemoćnoj Partiji dočepao se unatoč činjenici da u “Oktobarskoj revoluciji” nije ima nikakvu zapaženiju ulogu, dok se u građanskom ratu iskazao kao gubitnik i vrlo loš vojni zapovjednik.

Njegovu je vladavinu obilježila krvava diktatura. Postavio je sustav strahovlade koji je SSSR pretvorio u pokornu masu podanika. No, ta je masa, da paradoks bude veći, svoga diktatora uz sve to slijepo obožavala.

Staljin se zanosio idejom svjetske revolucije koja je trebala cijelu zemljinu kuglu pretvoriti u “komunističko carstvo”, a iza svega krila se njegova bolesna ambicija apsolutnog vladara svijeta. U vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj, on sklapa prisne i prijateljske odnose s Hitlerom za kojega je svjestan da mu je jedini ozbiljan takmac. S njime potpisuje dva sporazuma (u kolovozu i rujnu 1939. godine) kojima su saveznici (nacisti i komunisti) utvrdili svoj način suradnje i podijelili Europu.

Tajni protokol o prijateljstvu i nenapadanju od 23. kolovoza 1939. godine poništen je tek 1989., jer Sovjeti nisu priznavali njegovo postojanje iako je potpisan na očigled cijele svjetske javnosti. SSSR ne samo da je pomogao izgradnju izgradnju nacističkog ratnog stroja, nego je Staljin Hitleru na raspolaganje stavio svoje radarske sustave i jednu od svojih najvećih ratnih luka u ljeto 1940. godine tijekom napada nacističke Njemačke na Veliku Britaniju (tzv. bitka za Britaniju).

On je, naime, kalkulirao i čekao da se Hitler najprije obračuna s “trulim imperijalističkim Zapadom”, nakon čega bi ga oslabljenog ratovima napao i porazio, ali nacistički vođa ga je preduhitrio. Računajući s nespremnošću Staljina za rat (pogotovu poslije poraza Sovjeta u sukobu s Finskom), Hitler je već u prosincu 1940. godine potpisao plan “Barbarossa”.

Zanimljivo je i to da sovjetski vođa nije znao za predstojeću invaziju sve dok ona nije započela (22. lipnja 1941.), pa je 1. svibnja (samo 52 dana ranije) Hitlerova časnička svita s njime i njegovim suradnicima u svečanoj loži pratila prvosvibanjsku vojnu paradu na Crvenom trgu u Moskvi.

Tek 12 dana poslije napada njemačkih trupa na SSSR i njihovog munjevitog prodora u dubinu sovjetskog teritorija, Staljin se obratio naciji i pozvao na otpor.
Tako je nacistički saveznik silom prilika postao “antifašist” i krvnik Trećeg Reicha.

Ostale su zabilježene njegove brojne izreke iz kojih je vidljivo o kakvom se profilu patološkog zločinca radilo. Jedna od poznatih je: “Smrt jednog čovjeka je tragedija, smrt milijuna – statistika”.
Već krajem 20-ih godina, na početku prve petoljetke najavio je svoj ambiciozni plan riječima: “U deset godina mi moramo dostići Europu ili nas neće biti”.
Od tada nadalje, sve je podredio tomu.

Financirajući preko Kominterne svoje filijale u Europi (među ostalim i KPJ) i zanoseći se snovima o brzoj industrijalizaciji kojom će SSSR pretvoriti u svjetsku velesilu, Staljin i njegova Partija sve su svoje resurse stavili u službu ostvarivanja tog cilja. Budući da je poljoprivreda (ma kako ekstenzivna bila) predstavljala jedinu granu gospodarstva koja je osiguravala kakvu-takvu bazu za razvoj države, seljaštvo je opterećeno neizdrživim nametima i dovedeno u stanje masovnog gladovanja.

Samo početkom 30-ih godina više od 10 milijuna sovjetskih građana umoreno je glađu. U nekim krajevima događale su se užasne stvari – pojavio se čak i kanibalizam. I dok se sve to događa, SSSR je najveći svjetski izvoznik pšenice. Staljin je bio okorjeli antisemit, smišljeno je preseljavao i uništavao čitave etničke zajednice.

Naročito je destruktivno nastupao prema Ukrajincima i donskim Kozacima, ali i prema mnogim drugim narodima. U sibirske gulage otjerao je stotine tisuća ljudi koji su teško robovski radili i masovno umirali izloženi neljudskim uvjetima – hladnoći, gladi i danonoćnom tjelesnom iscrpljivanju.

To je Staljina pored Mao Ze Donga svrstalo u red najvećih zlikovaca u cijeloj ljudskoj povijesti.
Pored masovnog terora, tridesetih godina započinju i čistke u samoj KPSS. Poznati montirani procesi u kojima su žrtve (hvatajući se za slamku u nadi kako će time spasiti svoje obitelji od progona) priznavale vlastitu krivnju čak i kad se radilo o sasvim nemogućim, nesuvislim optužbama, ostali su kao živi podsjetnik kakvim se sve metodama ubijanja ne samo tijela nego i duha mogu izložiti ljudska bića. Kako bi postigla svoje ciljeve, sovjetska je propaganda najprije “animalizirala” one koje se namjeravalo likvidirati, prikazujući ih kao “krvožedne zvijeri”, “krvopije”, “parazite”, a potom su se organizirala javna suđenja na kojima su optuženici priznavali ranije već potpisane optužnice.

Edvard Radzinsky u svojoj knjizi “Staljin” usporedio je komunističkog vođu s Đavlom u paklu koji neprekidno loži vatru i razgorijeva je, ali kontrolira požar, kako on ne bi progutao njega i svijet koji je stvorio.

Komunistički sustav bio je izvan svake sumnje pored nacizma i fašizma najveće zlo ljudske civilizacije, dok po broju žrtava uvjerljivo prednjači. Tijekom XX stoljeća komunistički režimi u svijetu ubili su između 120 i 150 milijuna ljudi.

To što do sada ova ideologija nije doživjela opravdanu osudu u jednom dijelu svijeta (pa i Europe), tamna je mrlja današnje civilizacije u kojoj još uvijek ima onih koji misle kako je svako zlo koje dolazi s tzv. ljevice opravdano.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Sporazum Hitlera i Staljina o prijateljstvu, kooperaciji i demarkaciji, 28. rujna 1939. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari