HITREC: Službena Hrvatska šuti o stvarima o kojima nikako ne bi smjela

3

Vrijeme neobično toplo, sparno. Vruće je i u Banovini koja je Vučiću i Dačiću usprkos ostala u granicama Republike Hrvatske, za razliku od Banovine Hrvatske koja nije ucrtana u punom obliku glede dijela koji zahvaća hrvatska područja u BiH, no sve su opcije još otvorene.

ZrinKada na ulazu u Hrvatsku Kostajnicu skrenete desno (a nego kako) prema Dvoru na Uni, vozite se neko vrijeme uz široku i zelenu lijepu Unu, a zatim se polako odvajate od nje pa kod Divuše skrenete i opet desno na brdsku dionicu samo u početku prekrivenu kvrgavim asfaltom a potom slijedi pustolovna vožnja po prašnom makadamu, uskoj cestici čiji su rubovi obrasli kupinom i pradavnom paprati, šikarom kojom gmižu veliki zeleni gušteri, divljinom gotovo sablasnom.

Maleni putokaz napokon navješćuje da ste blizu Zrina. Jednoga dana u godini, pa i ove 2016. u nestalom, zaraslom Zrinu ipak ima ljudi, stigli su autobusima i automobilima s mnogih strana zemlje Hrvatske, hodočasnici među kojima je mnogo potomaka onih Zrinjana koji su što poubijani, što prognani 10. rujna 1943., masakrirani u noći kada je oganj spalio bogato i mirno naselje od gotovo tisuću ljudi, kada je – po svjedočenju majke krčkoga biskupa Petanjka – mjesec bio crven od plamena i zvijezde na nebu bijahu crvene , a ubojice su nosile crvene zvijezde na kapama. Zrin je ubijen po zapovjedi partizanskoga štaba, koja je sačuvana i njezin tekst glasi nemilosrdno odsječno: opkoliti i spaliti. Uz crvene zvijezde vukli su se „stanovnici okolnih srpskih sela“, znači četnicizrin koji su dovršili krvavi posao i opljačkali sve što se dalo. A imalo se što – Hrvati su u Zrinu stekli mnoga dobra radeći marljivo u udolini ispod utvrde u kojoj je rođen Nikola Šubić Zrinski, imali su vinograde i polja na niskim obroncima slavne gore, pašnjake i stoku . Nedjeljom i blagdanom išli su na misu u crkvu čija su se zvona zadnji put čula na Malu Gospu 1943. i od tada do dana današnjeg šute jer ni crkve ni zvona više nema.

Na mjestu gdje je stajala crkva, na uzvišici iznad doline kojom žubori malena Zrinčica, 10. rujna ove godine služena je pod improviziranom nadstrješnicom misa za stradale i nestale Zrinjane. Dva su biskupa tu, Petanjak i sisački Košić, u prvim redovima pred oltarom deset hrvatskih generala u svečanim odorama, pripadnici 145. brigade, povjesničari poput Borovčaka koji u dušu poznaje predjele i događaje na Banovini, jedan zainteresirani književnik, to jest ja, potomci Zrinjana raseljeni po Hrvatskoj i svijetu, ljudi iz više-manje sjevernih hrvatskih krajeva, nekoliko stotina nas stoji na užarenoj čistini, stoji na temeljima razorene crkve ispod kojih su vjerojatno još stariji ostatci pradavnoga hrama, stojimo na kostima i na krovovima davnih Zrinjana ispod stoljetne topole i gledamo prema šipražju koje je odavno progutalo ostatke kuća.

O povijesti se ne smije šutjeti

zrin9Dan je predizborne šutnje, ali se o povijesti ne šuti niti se ne može. Dobroćudni krčki biskup govori o zlu koje je snašlo Zrin, govori o noći užasa u velikom naselju, strateški zapravo nevažnom ali očito značajnom u strategiji komunističkih i četničkih zločinaca kojima je mirni hrvatski Zrin bio trn u oku jer su živjeli za sebe, nikomu se u tom kraju Bogu iza leđa nisu klanjali do Bogu samome, s partizanima nisu htjeli imati posla, ni s kim drugim u tim mučnim vremenima. Pa budući da su komuniste ignorirali, bijahu proglašeni ustašama, kako to biva i onda i danas. Trećina Hrvata je poubijana, zaklana, strijeljana, ostali prognani. Sudbine poput Boričevca, Španovice, Udbine. Prognani se Zrinjani više nikada nisu vratili na svoju djedovinu. Ni u vrijeme velikosprske komunističke Jugoslavije, naravno, ali ni u vrijeme samostalne, suverene, nezavisne, neovisne, demokratske, pravne (?) moderne hrvatske države koja ih je ostavila na cjedilu i tim činom neizravno poručila da u njoj ogroman utjecaj imaju potomci arhaične, protuhrvatske ideologije i strategije koja očito ide za tim da Banovina bude što manje hrvatska. Elem, godine 1946. komunistički je sud presudio da se Zrinjanima oduzima zemlja i da ondje nemaju što tražiti. Ta je presuda očito i nadalje na snazi, u samostalnoj hrvatskoj državi, nacionalnoj državi hrvatskoga naroda! Velikosrpska mašinerija , dobro podmazana i u hrvatskom (?) pravosuđu jednostavno se oglušuje, ima drugih poslova, zatrpana je „predmetim“. I tako dvadeset i pet godina. Pa reče biskup Ivica Petanjak, potomak Zrinjana, da je vrijeme za buđenje hrvatskih pravnika, odvjetnika, da je vrijeme za djelatni angažman, vrijeme da se poništi (kao prvi korak) komunistička presuda iz 1946. Kao što je poništena presuda svetom Alojziju Stepincu . Upravo tako, od kuknjave i zapomaganja nema ništa, suza kane ali se i osuši, okupe se ljudi i plaču nad sudbinom Zrina, ali je sada dosta!

vulinbartolomrjPoslije mise polažu se vijenci pred skromnim križem i pločom koja podsjeća na tragediju. U ime generala vijenac polaže Lucić , koji potom drži govor, vojnički kratak i sažet, domoljuban. No mene posebno impresionira govor djevojke, gotovo djevojčice: izravna i žestoka onako kako bi trebali govoriti hrvatski političari, a ne govore, spominje suvremena četnička divljanja po Hrvatskoj, spominje neučinkovitu instituciju koju nazivamo hrvatskom državom. Ma ako mi je koji govor „sjeo“ u zadnjim godinama, to je bio taj. Tako govori novi hrvatski naraštaj koji kamere ne bilježe nego od njega bježe (nije bilo kamera, koliko sam vidio), a prostor u medijima dobivaju drugi, sljednici jugofilne i srbofilne klateži , duhovni sljednici (kao oni u SDP-HNS-u) SKH (SKJ) koji – bez obzira jesu li ili nisu formalno na vlasti, i nadalje i uvijek drže hrvatsku državu čvrsto u šapama pa smo zato danas gdje jesmo, cenzura radi, cenzura ne samo u medijima nego vidljiva i izravna cenzura nad osjećajima i izričajima hrvatskoga bića.

Nekako je to biće nalik utvrdi u kojoj je rođen Nikola Šubić Zrinski – ostatci kule i bedema vide se iz udoline, a kada se čovjek uspne strmim putem do staroga grada, nalazi tek ploču s imenom Zrinskog i nedavno površno pokošen prostor unutar bedema, veliku površinu koju tek mašta može ispuniti životom što je tu vladao do druge polovice 16. stoljeća, kada su ga prekinuli Turci – u doba nakon sigetske epopeje. Nikola Zrinski nije doživio pad Zrina. Podno grada je crkva sv. Magdalene koju je tek nedavno dotaknula restauratorska ruka, impozantna crkva u ovoj (sadašnjoj ) pustoši, arhitektonsko remek-djelo. Baština Zrinskih treba biti očuvana, utvrde Zrin i Gvozdansko sačuvane barem kao privlačne ruine, ako ne i više, kao zrinska Kostajnica, sva ta mjesta velike hrvatske povijesti povezati u jedan zlatni zrinski lanac – projekt, vizija postoji, barem tako kaže župan sisačko-moslavački Žinić.

Dok se spuštam niz strmi put, preda mnom žena i muškarac s dvoje djece. Muškarac, očito potomak Zrinjana, kaže da ne zna točno gdje je njegova djedovina, ali mu rekoše da je „blizu Petanjka“ , pa će valjda otkriti. Usred jednoga polja vidim lampion , svijeću koja će barem te noći rasvijetliti komad hrvatske zemlje i ubijeni, nepokopani Zrinjani odozgo iz oblaka vidjet će da nisu potpuno zaboravljeni.

U isto vrijeme kamere koje nisu bile u Zrinu, pošle su u Jasenovac gdje se nastavljaju već spomenuta četnička divljanja u režiji Milorada Pupovca i Srpske pravoslavne crkve. Ovaj put su lažljivi Pupovac i njegov adlatus Irinej – koji Slavoniju i Dalmaciju, a naravno i Banovinu, ne priznaje kao dijelove Hrvatske – poveli sa sobom carigradskog patrijarha Bartolomeja i vodili ga po zemlji Hrvatskoj kao medvjeda. Napisali su mu valjda tekst, opomenuli ga da ne spominje baš sedamsto tisuća stradalih u Jasenovcu nego samo nekoliko stotina tisuća, pa je tako sputani Bartolomej upao u unaprijed postavljenu velikosrpsku zamku, možda i dobrovoljno. Ako je do sada tko pomislio da je djedica Bartolomej simpatični pravoslavni djed Mraz kojega i papa uspijeva ekumenizirati, od sada je samo povodljivi starčić koji na srpske laži namazuje vaseljensku paštetu.

mafijaHrvatske „vlasti“ u tehničkom bezvlašću pokazale su besramnu bezočnost u kombinaciji s čudesnom naivom (Kolindu izuzimam): da su pažljivo čitale Bartolomejevu najavu kako dolazi posjetiti „pravoslavna prostranstva“, da su poslale signal kako je potpuno neuputno realizirati „povijesni posjet“ dan uoči parlamentarnih izbora u Hrvatskoj, da su opazile kako medvjeda s jedna strane voda Irinej a s druge Vulin koji bi trebao biti proglašen (odavno) nepoželjnom osobom u Hrvatskoj – eh da su…ali nisu. To je ta Hrvatska o kojoj govorim i pišem, država koja dopušta sebi da ispadne blesava premda smo neki od nas upozoravali što će se dogoditi ( pročitajte moju zadnju kolumnu). Dopušta ordinarna četnička divljanja, skrušeno sluša velikosrpske laži , a na skupinu znanstvenika koja se bavi trostrukim logorom Jasenovac pušta zlokobne cenzore, kao što „podnosi“ da se protiv autora filma o Jasenovcu podižu priglupe optužnice te ga „država“ (policija) poziva na informativne razgovore, baš kao da živimo prije četrdesetak godina.

Izbori

Dan nakon Bartolomeja, SDP-HNS doživio je bartolomejsku noć. Družba pod nazivom Narodna milicija ili tako nekako, prošla je kao bosa po trnju . U Muzeju primitivne umjetnosti mladež SDP-a nije pjevala „Od Vardara pa do Triglava“, kao 2011. kada je tom pjesmicom dala do znanja da slijede godine terora – što se i ostvarilo. Koalicija SDP-HNS (i zabludjeli HSS) doista spada u muzej, jer ne vlada suvremenom političkom umjetnošću, zaostala je u vremenu i ima manire onih terorista koji su vladali Hrvatskom poslije Hrvatskoga proljeća, a na liste stavlja prononsirane blesavce , veleizdajnike i krivokletnike. HDZ je pokazao da ga se ne može zatući ni lopatom, da ide dalje i nakon što sam sebi puca u koljeno, jednom riječi – da je stožerna stranka hrvatskoga naroda.

Slijedi mostogradnja ili neko drugo inženjersko dovijanje. Jedan pravi graditelj mostova umro je ovih dana, zaslužni Jure Radić, čovjek marljiv i predan Hrvatskoj, odan kršćanskim vrijednostima.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

  • Sivooki

    Bjelodani dokaz tko je na vlasti u Hrvatskoj… (sve mi se čini da ponavljam upise!!!)

  • sjena

    Vjerujem kako sada nece biti ponavljanje gradiva,nego će se konačno graditi novo !
    za dom !

  • Sivooki

    Ah, sve će se vidjeti.