Pratite nas

Kolumne

HITREC: Soldateska se zabavlja – Kad se laže, nek se laže, makar bilo glupo i preglupo

Objavljeno

na

Mrzle noći, dani hladni, Božić nije bio bijel, a ni prvi dan nove godine, no što sam stariji sve manje zazivam snijeg. Led mi se odavno zamjerio – otkad sam propao kroz led na maksimirskom jezeru negdje početkom pedesetih prošloga stoljeća, Bože moj pa koliko ja to imam godina? Od tada sam često propadao, ali uvijek sam nekako isplivao. I plivao dalje. Samo sreća, ništa drugo.

Opazili ste da u vrijeme blagdana poznati ljudi umiru više no običnim danima. Tonko Lonza, klasik u polju glumačkog umijeća, aristokrat hrvatskoga glumišta, Jakša Fiamengo majstor stihova koje je bilo lako uglazbiti jer je melodija već u njima živjela, ali i Fiamengo antologijski pjesnik, s onu stranu zabave i estrade. Sonet „Vita,vita“ ostaje za potomstvo: „Gore zvijezde poput glagoljskih grafita/Na freskama ročkim do svetačkih ruku/ Što listaju knjige da iz njih izvuku/ Zlatni prah u kojem jezik tla se čita. /Gore zvijezde nijeme za ljudske stvari/Što baštinu bruse i znamenjem slove/ Da nam samo treba produžiti snove/ U kojima svjetlost glagolja i žari./ Na karti smo svijeta možda sasvim mali/Al u srcu plamen žeže nas i kuje/ U slova od vjere, u vatru što pali. /Gromki govor puka iz kojeg se čuje/ Gdje nutarnjim glasom Žakan Juri zre:/ Vita, vita! Štampa naša gori gre!“.

Umro je i Mario Bazina, pisac opsežne proze pod nazivom Hrvatske magle, jedne od onih knjiga kojima je zapriječen put do čitateljske publike. Poznavao sam ga površno. Tražeći sada podatke o njegovu radu, izguglao sam samo nogometaša istoga imena i prezimena.

Hrvati u svijetu

Zato, i ne samo zato naravno, vraćam se u dane prije Nove godine koji su obilovali ideološkim rangiranjem u svim područjima, kao i obično (knjige, predstave, filmovi…), ali ništa nije moglo zasjeniti činjenicu da je 2018. bila sportska godina, a Luka Modrić osoba broj jedan, s toliko nagrada da mu još nedostaje samo Nobelova. Ni to nije točno, Modrić je dobio i Nobelovu. Ne Luka, nego Paul Modrić. U knjizi „Hrvati u svijetu“ piše Ante Čuvalo o Paulu Lawrenceu Modrichu. Djed i baka s očeve strane, Hrvati, doselili su se u SAD svršetkom 19. stoljeća. Djed je kopao ugljen, obitelj živjela u šatorskom rudarskom kampu u mjestu Ludlow, poznatom po dugom i krvavom radničkom štrajku u kojemu je 1914. ubijeno dvadeset ljudi, od toga četrnaest žena i djece. Obitelj Modrić je preživjela štrajk. Paulov djed je preživio (za razliku od djeda Luke Modrića). Preselili su se u Trinidad. Paulov otac (rođen tri godine prije štrajka) postao je profesor biologije i sportski trener(!). Naš nobelovac rođen je 1946., doktorirao na Stanfordu, istraživao DNK i postao jedan od dobitnika Nobela za kemiju 2015.

Zima je, skija se, kliže i skliže, pa će nogomet neko vrijeme ostati zaleđen, i sve će manje jovanovićevskih gruda letjeti prema Hrvatskom nogometnom savezu i Šukeru. Zato ostajem kod naših iseljenika među kojima je bilo (i ima) sportskih velikana. I te kakvih. Chris Zorić, sin Hrvatice i oca Afroamerikanca, hokejaš Mark Vlašić, „leteći Hrvati“ Frank i Peter Mahovlić, boksač Jure Čuvalo kojega nije uspio srušiti ni Muhammad Ali. Jedna sudbina me privukla: Vladimir „Spider“ Sabich, to jest Sabić, dvostruki svjetski prvak u alpskom skijanju sedamdesetih prošloga stoljeća. Ante Čuvalo bilježi da je Sabić bio nadahnuće Robertu Redfordu za film Downhill Racer. Otac mu je bio pilot bombardera u Drugom svjetskom ratu. Vladimir „Pauk“ Sabić bijaše vrlo popularan u SAD-u, a karijeru i život prekinula mu je njegova djevojka, francuska pjevačica i glumica Claudine Longet. Tvrdila je da ju je Vladimir učio kako se rukuje pištoljem, pa ga je slučajno upucala… Slična priča kao nedavna s trkačem koji ima proteze, samo s izmijenjenim muško-ženskim ulogama. Nasilje nema spol, ni rod ni padež. Samo bodež. I tane.Muški nasilnici doduše još prevladavaju,a i dalje će.

Soldateska se zabavlja

DijasporaTrebalo bi više znati o hrvatskim iseljenicima i njihovim putovima. Prije svega zato što je krajnji čas, jer među novijim (najnovijim) iseljenicima vjerojatno ima toliko talenata u svim područjima života, da će možda i potamniti slavu prijašnjih izvandomovinskih naraštaja. Još je samo pitanje dana kada će hrvatski časnici i dočasnici, primjerice, za bolju plaću stupati u redove stranih vojska, pa će – kao nekada – postati uzdanicama tuđinaca i proslaviti se vojnim vještinama. Krobati! Nadajmo se samo da ta vojska čiji će plaćenici biti ne će jednoga dana krenuti protiv Hrvatske vojske. No, ako i krene, Hrvati će u velikom broju prebjeći u svoju vojsku, u što smo se već uvjerili. (Kao pokojni Petar Stipetić koji je upravo u vrijeme blagdana došao u prvi plan zahvaljujući farsi na beogradskom sudu gdje se „sudi“ odgovornima za raketiranja Banskih dvora, a srbijanska soldateska iz toga vremena ruga se Hrvatskoj i servira hladnu osvetu „izdajniku“ generalu Stipetiću govoreći da je upravo on smislio kako dignuti u zrak Banske dvore, u dogovoru s Tuđmanom. Kad se laže, nek se laže, makar bilo glupo i preglupo, soldateska se zabavlja i na kraju će biti oslobođena svake sumnje, bez sumnje. Ta oni su imali pravo, kažu, rabiti sva sredstva protiv pobunjene provincije).

Vraćam se iseljeništvu, premda nisam daleko otišao.

Što se uči u školama o hrvatskom iseljeništvu, doista ne znam. Valjda se nešto uči, malo, onako općenito. Možda bi barem kao pomoćno sredstvo trebalo uzeti knjigu „Hrvati u svijetu. 101 životopis za školarce (i roditelje)“, popularno pisano, nepretenciozno štivo A. Čuvala (nakladnik CroLibertas, Chicago) koje abacednim redom donosi kratke priče o više-manje poznatim, ali i hrvatskoj javnosti uglavnom nepoznatim Hrvatima. Od poznatih: Charles Billich, Blase Ćupić (Cupich), Josip Kašman, Franjo Krežma, Dragutin Lerman, Joe Magarac, John Malkovich, Luka Mišetić, Ilma Murska, Vladimir Prelog, Jure Prpić, braća Seljan, Mia Čorak Slavenska, Milka Trnina, Maksimilijan Vanka, Ivan Vučetić… i još podosta njih, s tim da Joe Magarac zalazi u svijet legende, u dim čeličana u kojima su radili i patili Hrvati, i na čijim je snažnim rukama izrasla moderna američka gradogradnja… Mnogi su zaslužni iseljenici preskočeni, no autoru i nije bila namjera sastaviti leksikon. Leksikon hrvatskih iseljenika u elektronskom je obliku objavila Hrvatska matica iseljenika, ali tiskano izdanje još čeka svjetlost dana, s tim da elektronska verzija treba još proći veću doradu.

Hrvatske kobi

Isprepleću se hrvatske kobi. Kad sam već spomenuo vojsku: iseljenik Božidar Fedor Mažuranić bio je nećak bana Mažuranića i časnik hrvatske ratne mornarice u Drugom svjetskom ratu. Školovan u Pomorskoj akademiji u Dubrovniku, u ratu je bio pripadnik Hrvatske pomorske legije na Crnom moru, neko vrijeme i zapovjednik Hrvatske flotile lovaca podmornica, a 1944. sudjelovao u tajnom osiguranju slobodnog prolaza brodova sa židovskim izbjeglicama iz Rumunjske u Tursku. (Liječnik flotile bio je moj otac, o čemu je riječ u knjizi „Hrvatski Argonauti“). Mažuranić je, kao i mnogi njegovi časnici i mornari, dočekao kraj rata (poručnik fregate) u Trstu, završio u izbjegličkom logoru, dvije godine poslije u Argentini. U Hrvatsku se vratio 1998. sa suprugom i sinom Teodorom Darkom, inženjerom elektrotehnike i, kako piše A. Čuvalo, zadnjim muškim potomkom obitelji Mažuranić.

Eto toliko o iseljenicima među koje me je (u ovoj kolumni) odveo Luka Modrić, pa sam po običaju zabrazdio. A glede knjige „Hrvati u svijetu“ – ona je, kao što je navedeno, namijenjena đacima. Pisana popularno, štono riječ. Istodobno dok ovo pišem, vidim zahtjeve znanstvenika da se znanost što više popularizira. Bojim se da ih ne nazovu populistima, premda su posve u pravu. A i to ima i te kakve veze sa školstvom: prateći desetljećima školovanje moja tri sina raznih uzrasta, stotinu puta sam dizao buku oko udžbenika i stila predavanja u hrvatskim školama: udžbenike valjda pišu stručnjaci koji su valjda znanstvenici, pa bi im kruna pala s glave da se malo spuste do dječjih mozgova , da jednostavnije objasne, da pišu ponešto „popularnije“. (B. Klaić: popularan, popularis – izložen na lako pojmljiv način, razumljiv.)

Na svršetku ovoga nekoherentnog teksta, pisanog između petarda, želim svim čitateljicama i čitateljima sve najbolje u novoj godini, puno sreće, još više političkih stranaka i uopće svega obilja. Nadam se da ste se svi dobro zabavili u ludoj noći, u zemlji sve manje normalnoj, i na dočecima u većim hrvatskim gradovima, Bruxellesu, Istanbulu, Marakešu i Berlinu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Najnapadanija osoba u Hrvatskoj izložena histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj nema napadanije osobe od ministra obrane Damira Krstičevića. Nije još proslavio ni pedesetu, ali je postao simbol najveće karakterne slabosti Hrvata – hrvatskog jala. Zavisti, oblika zlobe, nezadovoljstva koje prelazi u neprijateljstvo.

Hrvati često zavide na uspjehu svojim sunarodnjacima, kukaju, a kada se predmet zavisti “posklizne”, onda jal prelazi u euforiju i histeriju. Krstičević se sada poskliznuo, propao mu je životni projekt da HRZ-u osigura budućnost i nabavi respektabilnu borbenu eskadrilu. Posao s izraelskim F-16 Baracima jest propao, no ono što ga još drži na tom radioaktivnom stolcu jest tvrdoglava uvjerenost da će, ako nije uspio iz prve, uspjeti iz drugog pokušaja.

A još prije samo tri i pol godine Krstičević je bio gospon čovjek, jedan od čelnih ljudi moćne M-San grupe (King ICT), tvrtke u kojoj je 2000. nastavio svoju drugu karijeru, menadžersku, nakon čistke elitnih hrvatskih generala koju je proveo Stjepan Mesić. I koji je njihovo otvoreno pismo smatrao pokušajem vojnog udara. No, 2015. Krstičevića zovu iz HDZ-a i prebacuje se u politiku. Ubrzo postaje i žrtva jedne desničarsko-obavještajne grupacije unutar HDZ-a koja ne podnosi one koji su u HV došli s “pedigreom” školovanog oficira JNA, pa ne postaje ministar.

To postaje godinu kasnije, kada Karamarka zamjenjuje Plenković, kojemu Krstičević vodi izborni stožer, a sam dobiva 32.500 preferencijskih glasova. Nakon toga počinju najgrublje diskreditacije, koje od tada i ne prestaju. Prvo je lansirana informacija da je on još u rujnu 1991., kao oficir JNA, sudjelovao u napadima na Vukovar. Međutim, on je u to vrijeme već preuzeo zapovjedništvo 4. bojne 4. Gbr., a u srpnju 1991., piše u njegovu službenom životopisu, ulazi u 4. Gbr. kao obični vojnik-izvidnik. Dalje, znamo, sudjeluje u svim najvažnijim vojnim operacijama HV-a, od Maslenice do Maestrala, a Knin oslobađa kao zapovjednik 4. Gbr.

Od ulaska u politiku aktivirali su se i velikosrpski paraobavještajni “centri za istraživanje ratnih zločina”, te hrvatskim medijima otamo plasiraju informacije da je protiv Krstičevića pripremljena optužnica za ratne zločine, pogotovo u BiH tijekom zadnjih oslobodilačkih operacija HV-a.

Odmah nakon propasti posla s Baracima, iz Beograda stiže vijest da je protiv Krstičevića podignuta kaznena prijava jer je kao zapovjednik 4. Gbr. koja je “sudjelovala u raketiranju kolone srpskih izbjeglica u mjestu Bravnice kod Jajca 12. i 13. rujna 1995., osumnjičen za ubojstvo 81 srpskog civila”. Prijavu je podnio odvjetnik Dušan Bratić koji zastupa bivšeg pilota JNA Ljubomira Bajića koji je raketirao Banske dvore u jesen 1991., zbog čega se protiv njega u Zagrebu vodi istraga.

Na molbu Hrvatske, u Beogradu saslušan je Bajić i ostali koji su sudjelovali u pokušaju ubojstva Tuđmana, Mesića i Markovića. Bratić svoju prijavu temelji na dokumentima banjolučkog Centra koje je prije dvije godine objavio zagrebački list Nacional. Večernji i Jutarnji objavili su potom tekstove koji dokazuju da je banjolučki Centar u Zagreb poslao falsifikate, a pravi izvor su originalni dokumenti sa suđenja Slobodanu Miloševiću u Haagu gdje stoji da je 4. Gbr. tada bila povučena na odmor 300 kilometara dalje, u Split.

Specijalni je rat protiv Krstičevića nastavljen, pa ga je Srbija proglasila nepoželjnim nakon što je RH zabranila dolazak Vučićevu ministru obrane Vulinu zbog četničke propagande i pobunjivanja Srba.

No glavni problemi počeli su kada su i u Srbiji i u RH shvatili da bi Krstičević mogao uspjeti i nabaviti Barake, najsnažnije i najmoćnije zrakoplove u “regiji”. Kada su počeli problemi, Krstičević postaje istodobno meta lobista Gripena.

U cijelu kampanju uključuje se i dio oporbe želeći politički poentirati. Most tome pristupa iz političkog pragmatizma, vjerojatno i ne znajući stvarnu istinu o Krstičeviću i Baracima, a SDP-ovi kritičari Bernardić i Maras pokazuju komplekse, pa će Maras nakon što se Krstičević usudio samo spomenuti da MiG-ovi ne lete zbog katastrofalnog remonta u Ukrajini koji je proveo SDP-ov ministar, sada “tvitnuti”: “Daj ostavku, brate, poklopi se ušima i idi radi u King ICT”.

I tako je Krstičević unatoč svom životopisu i tome što je gotovo jedini ministar, bez obzira na fijasko s Baracima, koji je u dvije godine svoj sustav znatno poboljšao, od SDP-ova društveno-političkog radnika s mizernom biografijom dobio “šupkartu” u ovoj jedinstvenoj hrvatsko-srpskoj histeriji izluđenih lobista, četnika i SDP-ovih kompleksaša.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

IVICA ŠOLA – Znanstveno potvrđeno: biti muško je poremećaj

Objavljeno

na

Objavio

Nakon što je sedamdesetih u jeku seksualne revolucije američko cehovsko psihijatrijsko udruženje izbacilo homoseksualnost s popisa poremećaja, ovu godinu dočekali smo s oprečnom dijagnozom.

Homoseksualnost, O.K., nije poremećaj, sada je poremećaj muškost, točnije tradicionalna muškost, kako u svojim smjernicama kaže Američko društvo psihologa (APA). Prvo što je nejasno – što je to sintagma “tradicionalna muškost”? Samim tim implicira se da postoji netradicionalna muškost, no i to je u znanstvenom i zdravorazumskom smislu fluidan, frivolan, da ne kažem bedast pojam.

Iz duha dokumenta američkih psihologa da se zaključiti da poremećaj zvan “tradicionalna muškost” označava bijelca, heteroseksualca, “previše” muževnog muškarca, koji ne pokazuje emocije, drugim riječima ne cendra, pa uslijed potiskivanja emocija i problema češće nego žene čini (samo)ubojstva i u manjoj mjeri od žena traže psihološku pomoć.

Svašta se danas naziva znanošću, pogotovo što pod tradicionalnu muškost možete možda strpati Hugha Hefnera, macho playboj alfa mužjaka i tip muškarca koji Hefner simbolizira?

Koje su to karakteristike poremećaja zvanog tradicionalna muškost. Američki psiholozi navode četiri značajke: “To je muškost obilježena stoicizmom, kompetitivnošću, dominacijom i agresivnošću”, što je, navode američki psiholozi “u cijelosti štetno” i dovodi do bolesti i nasilja.

Stoička filozofija

Krenimo redom. Stoicizam, znaju li uopće ovi psiholozi što je stoicizam? Jamačno ne. Što manjka muškarcu, caru, stoiku, Marku Aureliju koji je prezirao moć, zanimala ga je mudrost, vladanje sobom, ali nije abdicirao zbog naglaska cijele stoičke filozofije, za razliku od današnjeg vremena hiperprodukcije prava, a to je – dužnost.

Dakle, tradicionalna muškost, ma što to značilo, je poremećaj u ovoj narcisističkoj, feminiziranoj kulturi eksplozije prava jer se u stoicizmu inzistira na – dužnosti. Za mene ovo je zamjena teza, opasna dijagnoza, jer je temeljni poremećaj današnje kulture upravo sumrak dužnosti, već od školske dobi, bez obzira radi li se o muškarcima ili ženama, svi inzistiraju na pravima.

Normalno je da stoicizam tu postaje poremećaj, da se zdravlje proglašava bolešću, bolest zdravljem. K tome, moja mater, žena, brižna i posvećena, imale je na principu dužnosti sve karakteristike stoika, kao i mnoge kolegice s kojima sam radio ili radim, i koje, od obitelji do posla, stoički su posvećene dužnostima, samozatajne, ostvarene, izvrsne.

Stoicizam, pak, ne znači šuti i trpi, nepravde ili bilo što drugo, već vodi računa o svojim dužnostima. U konzumerističkoj kulturi kakva je naša, stoicizam koji zagovara umjerenost, mjeru, jasno da je – poremećaj. Ili njegov izvor.

Što je problem u kompetitivnosti, od posla do sporta? Kompetitivnost, natjecanje, ljudsko je prirodno stanje još od vremena dok smo živjeli u pećini. Je li onda i cijeli proces evolucije poremećaj?

A dominacija? Ona po sebi nije niti vrijednosno ni psihološki niti pozitivna niti negativna, već to postaje zavisno od toga je li ona u svrsi služenja ili pokoravanja ljudi. Hoćemo li dokinuti politiku? Sport? Znanost?…

Talijani dominiraju u designu, Đoković u tenisu, Janica je dominirala u skijanju, Japanci i Amerikanci u inovacijama, žene dominiraju u pedagoškim strukama, Modrić ove godine u nogometu… Osovina dominacija – servilnost je prerogativ svih živih bića i ona ima pozitivan/negativan znak samo u teleološkom kontekstu, odnosno, koja joj je svrha, porobljavati ili je izvršavati u kontekstu (općeg) dobra, ili dobra skupine kojom vladate.

Što je, na kraju, ovaj dokument Američkog društva psihologa o “tradicionalnoj muškosti” nego akt dominacije nad pojmovima, a tko vlada pojmovima, vlada ljudskim mislima, a tko vlada mislima vlada ljudima.

Ideološka agresivnost

Slično je i s agresivnošću, invazivna agresivnost nije isto što i defenzivna, od životinjskog do ljudskog svijeta. Kako bismo u Domovinskom ratu kao narod i država opstali da tisuće muškaraca i žena nisu pokazali agresivnost prema invazorima s istoka?

Bedasto je ne samo muškost, već i ženskost, suditi po manjini nasilnog ili devijantnog ponašanja u oba spola.

Iz ovog dokumenta američkih psihologa isijava ideološka agresivnost, gdje se u ime znanosti muškost kao takva de facto proglašava potencijalno opasnom, poremećenom, bolesnom. To je tako kada u znanosti na matrici kulturmarksizma dajete prednost ideologiji pred metodologijom, kada znanost, pogotovo na području društvenih znanosti i humanistike, samo služi kao pokrivalo za unaprijed postavljene teze i stereotipe u službi politike koje “istraživanje” samo treba potvrditi.

Američki psiholozi zapravo perfidno stigmatiziraju muškost kao takvu s tim nejasnim pojmom “tradicionalne muškosti”. Zar je muškost samo problem, a ne i rješenje na mnogim područjima, kao i ženskost, kako u prošlosti, tako i danas?
Svašta se danas naziva znanošću…

Ne preostaje mi drugo nego upaliti TV i gledati gospodina savršenog u okršaju s Nevenom Ciganovićem i početi s vlastitim preodgojem.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari