Pratite nas

Kolumne

HITREC: Soldateska se zabavlja – Kad se laže, nek se laže, makar bilo glupo i preglupo

Objavljeno

na

Mrzle noći, dani hladni, Božić nije bio bijel, a ni prvi dan nove godine, no što sam stariji sve manje zazivam snijeg. Led mi se odavno zamjerio – otkad sam propao kroz led na maksimirskom jezeru negdje početkom pedesetih prošloga stoljeća, Bože moj pa koliko ja to imam godina? Od tada sam često propadao, ali uvijek sam nekako isplivao. I plivao dalje. Samo sreća, ništa drugo.

Opazili ste da u vrijeme blagdana poznati ljudi umiru više no običnim danima. Tonko Lonza, klasik u polju glumačkog umijeća, aristokrat hrvatskoga glumišta, Jakša Fiamengo majstor stihova koje je bilo lako uglazbiti jer je melodija već u njima živjela, ali i Fiamengo antologijski pjesnik, s onu stranu zabave i estrade. Sonet „Vita,vita“ ostaje za potomstvo: „Gore zvijezde poput glagoljskih grafita/Na freskama ročkim do svetačkih ruku/ Što listaju knjige da iz njih izvuku/ Zlatni prah u kojem jezik tla se čita. /Gore zvijezde nijeme za ljudske stvari/Što baštinu bruse i znamenjem slove/ Da nam samo treba produžiti snove/ U kojima svjetlost glagolja i žari./ Na karti smo svijeta možda sasvim mali/Al u srcu plamen žeže nas i kuje/ U slova od vjere, u vatru što pali. /Gromki govor puka iz kojeg se čuje/ Gdje nutarnjim glasom Žakan Juri zre:/ Vita, vita! Štampa naša gori gre!“.

Umro je i Mario Bazina, pisac opsežne proze pod nazivom Hrvatske magle, jedne od onih knjiga kojima je zapriječen put do čitateljske publike. Poznavao sam ga površno. Tražeći sada podatke o njegovu radu, izguglao sam samo nogometaša istoga imena i prezimena.

Hrvati u svijetu

Zato, i ne samo zato naravno, vraćam se u dane prije Nove godine koji su obilovali ideološkim rangiranjem u svim područjima, kao i obično (knjige, predstave, filmovi…), ali ništa nije moglo zasjeniti činjenicu da je 2018. bila sportska godina, a Luka Modrić osoba broj jedan, s toliko nagrada da mu još nedostaje samo Nobelova. Ni to nije točno, Modrić je dobio i Nobelovu. Ne Luka, nego Paul Modrić. U knjizi „Hrvati u svijetu“ piše Ante Čuvalo o Paulu Lawrenceu Modrichu. Djed i baka s očeve strane, Hrvati, doselili su se u SAD svršetkom 19. stoljeća. Djed je kopao ugljen, obitelj živjela u šatorskom rudarskom kampu u mjestu Ludlow, poznatom po dugom i krvavom radničkom štrajku u kojemu je 1914. ubijeno dvadeset ljudi, od toga četrnaest žena i djece. Obitelj Modrić je preživjela štrajk. Paulov djed je preživio (za razliku od djeda Luke Modrića). Preselili su se u Trinidad. Paulov otac (rođen tri godine prije štrajka) postao je profesor biologije i sportski trener(!). Naš nobelovac rođen je 1946., doktorirao na Stanfordu, istraživao DNK i postao jedan od dobitnika Nobela za kemiju 2015.

Zima je, skija se, kliže i skliže, pa će nogomet neko vrijeme ostati zaleđen, i sve će manje jovanovićevskih gruda letjeti prema Hrvatskom nogometnom savezu i Šukeru. Zato ostajem kod naših iseljenika među kojima je bilo (i ima) sportskih velikana. I te kakvih. Chris Zorić, sin Hrvatice i oca Afroamerikanca, hokejaš Mark Vlašić, „leteći Hrvati“ Frank i Peter Mahovlić, boksač Jure Čuvalo kojega nije uspio srušiti ni Muhammad Ali. Jedna sudbina me privukla: Vladimir „Spider“ Sabich, to jest Sabić, dvostruki svjetski prvak u alpskom skijanju sedamdesetih prošloga stoljeća. Ante Čuvalo bilježi da je Sabić bio nadahnuće Robertu Redfordu za film Downhill Racer. Otac mu je bio pilot bombardera u Drugom svjetskom ratu. Vladimir „Pauk“ Sabić bijaše vrlo popularan u SAD-u, a karijeru i život prekinula mu je njegova djevojka, francuska pjevačica i glumica Claudine Longet. Tvrdila je da ju je Vladimir učio kako se rukuje pištoljem, pa ga je slučajno upucala… Slična priča kao nedavna s trkačem koji ima proteze, samo s izmijenjenim muško-ženskim ulogama. Nasilje nema spol, ni rod ni padež. Samo bodež. I tane.Muški nasilnici doduše još prevladavaju,a i dalje će.

Soldateska se zabavlja

DijasporaTrebalo bi više znati o hrvatskim iseljenicima i njihovim putovima. Prije svega zato što je krajnji čas, jer među novijim (najnovijim) iseljenicima vjerojatno ima toliko talenata u svim područjima života, da će možda i potamniti slavu prijašnjih izvandomovinskih naraštaja. Još je samo pitanje dana kada će hrvatski časnici i dočasnici, primjerice, za bolju plaću stupati u redove stranih vojska, pa će – kao nekada – postati uzdanicama tuđinaca i proslaviti se vojnim vještinama. Krobati! Nadajmo se samo da ta vojska čiji će plaćenici biti ne će jednoga dana krenuti protiv Hrvatske vojske. No, ako i krene, Hrvati će u velikom broju prebjeći u svoju vojsku, u što smo se već uvjerili. (Kao pokojni Petar Stipetić koji je upravo u vrijeme blagdana došao u prvi plan zahvaljujući farsi na beogradskom sudu gdje se „sudi“ odgovornima za raketiranja Banskih dvora, a srbijanska soldateska iz toga vremena ruga se Hrvatskoj i servira hladnu osvetu „izdajniku“ generalu Stipetiću govoreći da je upravo on smislio kako dignuti u zrak Banske dvore, u dogovoru s Tuđmanom. Kad se laže, nek se laže, makar bilo glupo i preglupo, soldateska se zabavlja i na kraju će biti oslobođena svake sumnje, bez sumnje. Ta oni su imali pravo, kažu, rabiti sva sredstva protiv pobunjene provincije).

Vraćam se iseljeništvu, premda nisam daleko otišao.

Što se uči u školama o hrvatskom iseljeništvu, doista ne znam. Valjda se nešto uči, malo, onako općenito. Možda bi barem kao pomoćno sredstvo trebalo uzeti knjigu „Hrvati u svijetu. 101 životopis za školarce (i roditelje)“, popularno pisano, nepretenciozno štivo A. Čuvala (nakladnik CroLibertas, Chicago) koje abacednim redom donosi kratke priče o više-manje poznatim, ali i hrvatskoj javnosti uglavnom nepoznatim Hrvatima. Od poznatih: Charles Billich, Blase Ćupić (Cupich), Josip Kašman, Franjo Krežma, Dragutin Lerman, Joe Magarac, John Malkovich, Luka Mišetić, Ilma Murska, Vladimir Prelog, Jure Prpić, braća Seljan, Mia Čorak Slavenska, Milka Trnina, Maksimilijan Vanka, Ivan Vučetić… i još podosta njih, s tim da Joe Magarac zalazi u svijet legende, u dim čeličana u kojima su radili i patili Hrvati, i na čijim je snažnim rukama izrasla moderna američka gradogradnja… Mnogi su zaslužni iseljenici preskočeni, no autoru i nije bila namjera sastaviti leksikon. Leksikon hrvatskih iseljenika u elektronskom je obliku objavila Hrvatska matica iseljenika, ali tiskano izdanje još čeka svjetlost dana, s tim da elektronska verzija treba još proći veću doradu.

Hrvatske kobi

Isprepleću se hrvatske kobi. Kad sam već spomenuo vojsku: iseljenik Božidar Fedor Mažuranić bio je nećak bana Mažuranića i časnik hrvatske ratne mornarice u Drugom svjetskom ratu. Školovan u Pomorskoj akademiji u Dubrovniku, u ratu je bio pripadnik Hrvatske pomorske legije na Crnom moru, neko vrijeme i zapovjednik Hrvatske flotile lovaca podmornica, a 1944. sudjelovao u tajnom osiguranju slobodnog prolaza brodova sa židovskim izbjeglicama iz Rumunjske u Tursku. (Liječnik flotile bio je moj otac, o čemu je riječ u knjizi „Hrvatski Argonauti“). Mažuranić je, kao i mnogi njegovi časnici i mornari, dočekao kraj rata (poručnik fregate) u Trstu, završio u izbjegličkom logoru, dvije godine poslije u Argentini. U Hrvatsku se vratio 1998. sa suprugom i sinom Teodorom Darkom, inženjerom elektrotehnike i, kako piše A. Čuvalo, zadnjim muškim potomkom obitelji Mažuranić.

Eto toliko o iseljenicima među koje me je (u ovoj kolumni) odveo Luka Modrić, pa sam po običaju zabrazdio. A glede knjige „Hrvati u svijetu“ – ona je, kao što je navedeno, namijenjena đacima. Pisana popularno, štono riječ. Istodobno dok ovo pišem, vidim zahtjeve znanstvenika da se znanost što više popularizira. Bojim se da ih ne nazovu populistima, premda su posve u pravu. A i to ima i te kakve veze sa školstvom: prateći desetljećima školovanje moja tri sina raznih uzrasta, stotinu puta sam dizao buku oko udžbenika i stila predavanja u hrvatskim školama: udžbenike valjda pišu stručnjaci koji su valjda znanstvenici, pa bi im kruna pala s glave da se malo spuste do dječjih mozgova , da jednostavnije objasne, da pišu ponešto „popularnije“. (B. Klaić: popularan, popularis – izložen na lako pojmljiv način, razumljiv.)

Na svršetku ovoga nekoherentnog teksta, pisanog između petarda, želim svim čitateljicama i čitateljima sve najbolje u novoj godini, puno sreće, još više političkih stranaka i uopće svega obilja. Nadam se da ste se svi dobro zabavili u ludoj noći, u zemlji sve manje normalnoj, i na dočecima u većim hrvatskim gradovima, Bruxellesu, Istanbulu, Marakešu i Berlinu.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari