Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Tri glasa su tri glasa, tri prsta su tri prsta, geslo je sadašnjega vodstva UDL

Objavljeno

na

Vrlo toplo vrijeme za ovo doba godine, vruće u Vukovaru i Vukomercu, s tim da u Vukovaru srećom nema pucnjave, ali u Vukomercu fijuču metci na sve strane u znak proslave početka nove školske godine, u izvedbi nedodirljivih. Navodno je riječ o sukobu dviju obitelji od kojih jedna valjda spada u vukomeračke ciganske gvelfe, druga u gibeline. Dobro su naoružani, ali ne znaju gađati, tek plaše malu djecu i roditelje koji su u prvi mah pomislili da je na djelu kurikularna škola za život, a misao nije daleko jer je život opasan i pakostan pa djecu treba od prvih dana pripremiti na činjenicu da život nije samo zdravo povrće i digitalna igračka. Pa dok mališane u središnjim dijelovima Zagreba stručnjaci uče kako pravilno prelaziti zebru, u Vukomercu policijski znalci trebaju učiti đake kako se pravilno sagnuti, čučnuti ili još bolje zalegnuti kada počne pucačina.

U Vukovaru se pucalo prije podosta godina, a sada je mir, i to lažni mir uspostavljen nakon mirne reintegracije kada je dio zločinaca umaknuo preko Dunava, a dio ostao. Nedohvati i dohvatni, ali i dohvatni očito nedohvatni jer je stalna i nikada povučena politička zapovijest da se ne talasa bez obzira što se zločinci šeću a neki se došetali i do visokih položaja. Ako ih se što pita, uvijek imaju izliku. Bili su gdje su bili, ali nisu radili što su radili, nego gledali, promatrali i zgražali se nad nezgodnim srbočetničkim postupcima. Ne znam je li dožupan vukovarsko-srijemski Ćurčić u nečemu sudjelovao, ne znaju ni čuvene hrvatske „institucije“, ali se zna da je bio na Ovčari u vrijeme masakra i mirno obavljao svoj posao u Vupiku, vodio knjigovodstvo možda ili maljao zidove u čemu ga krikovi pretučenih i ranjenih, pa odvođenih na strijeljanje, nisu omeli, što je dokaz marljivosti i predanosti radu, usredotočenosti na radne zadaće.

Posve drukčije od inštitucija razmišlja vukovarski gradonačelnik Penava koji drži, kao i svi branitelji i svi normalni ljudi da je napokon došlo vrijeme za temeljite istrage, prijave i presude budući da je navodno desna (umjerena) opcija na vlasti pa bi bilo prirodno da potegne tu pravosudnu blasfemiju praćenu bolnim i nezaliječenim emocijama. Tako očito ne razmišlja Plenković koji veli „ići na emocije onih koji su najviše stradali, u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina…“ (citiram dnevne novine), brinući se samo o parlamentarnoj većini ne vidi koliko je on, inače neosporno inteligentan, dao neinteligentnu izjavu koja u prijevodu glasi: ako se čekalo 27 godina, koga vraga se sada poteže to „pitanje“, i nije uopće u tome stvar nego netko ondje želi uzdrmati stabilnost i tako dalje.

A stabilnost održava Pupovac, i tako dalje. Tri glasa su tri glasa, tri prsta su tri prsta, geslo je sadašnjega vodstva UDL (umjerene desnice lijevoga centra) – Sve za Hrvatsku, Pupovca nizašto. Otud (ali ne samo otud nego i iz bolećive sada već manije podilaženja pupovačkoj manjini, manjinskoj i među Srbima) inače neosporno hladnokrvni, ledeni premijer gubi živce kada se tko dotakne nedodirljivog i sikće da ne će „meni nitko birati koalicijskog partnera“. Meni, ja, moj, moja, moji, nije rječnik demokratske zajednice, više iz emisije „Razotkrivanje“.

Znači, ima premijer emocije, ali za Pupovca. Za ratnog huškača (laži o prekrštavanju više od deset tisuća djece, laži o sudbini dr. Šretera, što bi već bilo dovoljno da takav lik ne može i ne smije lutati hrvatskom političkom scenom), za Vučićeva maloga od palube koji se nalazi blizu šefa kada on u Hrvatskoj prepoznaje nacističku Njemačku, za šutljivoga podupiratelje Vučićevih teza da je Milošević bio velik, ali mu je na žalost malo toga na kraju krajeva uspjelo, za tipa koji dobiva zapovjedi izravno iz Beograda, što bi bilo gdje drugdje bilo nezamislivo, ali ne i u današnjoj Hrvatskoj koja je u političkom smislu potpuno izblesavljena, u gospodarskom neznatna a u kulturnom blago rečeno šarena, u Hrvatskoj čija je najjača stranka ideološki ispražnjena.

A od ispraznosti nema ništa tužnije. Iz te ispraznosti dolazi etiketiranje normalnih domoljuba s državotvornom svijesti kao opasnih „suverenista“ čime se – htjelo ili ne – baca rukavica dobrom dijelu HDZ-a, veteranima posebno, o utemeljiteljima koji su posve izolirani (ovo je osobna rubrika) da i ne govorim. Iz te ispraznosti vrište strahovi da je svaki i najblaži oblik „nediscipline“ grozomorna urota, a kada se još na sceni pojave branitelji, eto tunela užasa iz najboljih lunaparkova. „Ne ćete vi meni!“ A što oni (branitelji) hoće njemu? Ma ne će mu ništa, ali ako on misli da mu hoće nešto, onda je to problem. Branitelji žele da se ukine politika nekažnjavanja srpskih ratnih zločinaca i žele raspravu o Pupovcu. Da se prestane s kulturom nekažnjavanja koja je instalirana poslije rata u korist komunističkih zločinaca i nastavljena poslije Domovinskoga rata u korist srpskih agresora, s tim – a to je poanta – da se istragama zločina i zločinaca dođe do istine o nestalim hrvatskim braniteljima, što je navodno najveća želja suvremene hrvatske politike ali ostaje na željama dok se ne promijeni pristup – sadašnji očajno strmi, skliski, konuktatorski pristup, u bijelim rukavicama na kojima se nakupilo blato nečinjenja. Plenković je naknadno valjda pročitao što je rekao, pa se pokušao ispraviti izjavom da je pronalaženje zločinaca javni i državni interes. Pa hajdmo, znači, taj interes učiniti interesantnim.

Mediji se prave blesavima, u stvari uživaju i još više plaše plašljive da se tu radi o uroti „retrogradnih snaga“ uperenoj protiv vođe i vodstva HDZ-a što (na žalost ili na sreću, vidjet ćemo) nije slučaj. Pišu o novom šatoru, o plinskim bocama, o subnorizaciji branitelja, a prijedlog da se Pupovčev slučaj razmotri na visokoj razini odmah izjednačuju s napadom na Srbe općenito. Tako mi je upao u oči himbeni komentar meni nepoznatog kolumnista u dnevnim novinama. Kaže taj da se ne smije dopustiti ulični linč i da bi bilo pogubno kada bi se prosvjed u Vukovaru pretvorio u antisrpski uopšte. Dobro. No zatim nastavlja da „ u ratnim strahotama traumatiziranom društvu prozivati Pupovca za podržavanje velikosrpske politike nije ništa drugo nego poziv na linč.“

Eh, to je loše, licemjerno i krajnje neprofesionalno novinarstvo, vrlo neinteligentno kada i autor zna sve o vezama Vučić-Pupovac, kada zna tko je i što Vučić koji hvali i slavi Miloševića, a taj je Sloba ne samo njegov učitelj i uzor nego i simbol upravo velikosrpske politike. S tim komentarom u svezi: sjećamo se s nostalgijom članaka u komunističkim novinama, naručenih napisa iz partijskoga vodstva koji su zvučali upravo kao ovaj, i rječnik im je isti, i temeljna „dramaturška“ crta koja zaziva bratstvo i jedinstvo i kada treba i kada ne treba. Iz kojega je partijskog vrha taj komentar naručen, domislite se sami. Nije iz SDP-a koji jedini još ima partiju u naslovu, pa se zato (između ostalog) tako i provodi te je od njega ostao tek komadić premda misli da mu je ostala komadina.

Ništa novo u povijesti, ipak ponešto

U doba kojim se u zadnje vrijeme bavim, a riječ je o nevjerojatno zanimljivom ne samo hrvatskom nego srednjoeuropskom 14. stoljeću, u ugarski Višegrad slijevale su se horde vitezova i učenih ljudi, kao pratnja svojim kraljevima, poljskom Kazimiru II. i češkom pustolovnom Ivanu Luksemburškom koji se nije baš osjećao Čehom, ali nije bio nevažan, vladao je velikim prostranstvima. Ta su dva kralja došla u goste trećem vladaru, ugarskom Karlu Robertu i navodno su, skupa s brojnom pratnjom, ostali na dunavskoj obali puna dva mjeseca. Što su radili, osim što su pili i bančili, lovili, te činili ostalo kao što je nalagao običaj? Sastančarili su. Taj je skup iznjedrio Višegradsku skupinu u tadanjim okvirima, a razgovori bijahu vrlo plodonosni budući da su svi rečeni kraljevi bili dosta moćni i tako veliki da je i rezultat bude velik. A rezultat je bio doista najveći mogući – mir. Mir među njima. Sveta tri kralja, umalo. Zbilo se to 1335., a vjerojatno je trebalo još i dodatno utvrditi gradivo pa je seansa ponovljena tri godine poslije.

Suvremena Višegradska skupina duhovna je sljednica srednjovjekovne. Zamisao Tri mora ponešto je proširena višegradska, ne previše, budući da su višegrađani u svoje doba imali teritorije koji znatno nadmašuju današnje njihove, računajući tu i Hrvatsku koja je – premda i nadalje država iliti Horvathorszag – bila spojena s personom ugarskoga kralja, a on ju je držao svojim lenom. Pa kada danas Orban brani Mađarsku pred EU koja joj prijeti sankcijama, kada spominje krvarenje za Europu i kršćanstvo, misleći možda ne samo na sovjete i komunizam nego i na Osmanlije, onda bi bio red da usput kaže nešto i o Hrvatskoj, ako već ona sam za sebe ne govori o Hrvatskom proljeću, recimo (ali pristajući u ovom slučaju uz Orbana ipak šalje posredni signal.)

Glasovanje u EU parlamentu završilo je kao što jest, premda je to Pirova pobjeda, a da je europskom zapadu jasno što mora učinti da ne ostane bez srednje i istočne Europe dokaz je gotovo usporedno naglo pristajanje EU uz Tri mora u kojemu je i Mađarska premda nema mora, ali će svakako imati vrlo veliku ulogu u oblikovanju identiteta toga organizma – što ne će biti teško jer nešto kao srednjoeuropski identitet postoji i vrlo je prirodan, to jest čine ga nacionalni identiteti u koje nitko nema namjeru dirati ili ih odvući kamo ne žele, ali ujedno ima čvrste veze iz prošlosti i kršćansku tradiciju koje se ne odriče, za razliku od zapada i njegova zaborava na čemu počiva.

Ostat će zapisano da je zamisao hrvatsko-poljska, umnogome zahvaljujući Kolindi GT, ali treba podsjetiti da ideja nije posve nova i da su mnogi još u doba komunizma sanjali o spoju Baltik-Jadran misleći i na kršćanski (pretežito katolički) skup zemalja, a u samostalnoj Hrvatskoj zalagao se za to potpisnik ovih redaka, što je zabilježeno u zapisnicima i o čemu sam već pisao. No, nije važno. Važno je sada raditi, makar pod energetskom i sličnim šiframa.

Važno je i zato što se za predsjednika „europske Vlade“ gura Manfred Weber koji bi naslijedio Junckera, a održao je govor vrlo poučan, to jest da se u EU razvijaju ljudska a ne kršćanska prava. Kršćanska prava kao pojam uopće ne postoje (postoje kršćanske vrijednosti među kojima su i ljudska prava) pa je izjava debelo promašila, a ljudska prava koje promovira sadašnja EU imaju malo dobrih strana ali više pogubnih, kao što je diktat političke korektnosti koji je izblesavio „europske građane“ do te mjere da više ne znaju ni tko su ni što su, što smiju reći a što ne, koga moraju kako nazivati da bi bili ispravni – riječ je, znači, o nizu nametnutih zabrana složenih u kodeks ponašanja od kojega nema odstupanja, a sve to zaudara po fašizmu, naoko liberalnom. Vrč ide na vodu dok se ne razbije, a upravo je već okrhnut i ne drži vodu. Deflagracija sadašnjega koncepta EU upravo je započela.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kolinda Grabar Kitarović na međunarodnoj sceni bila je najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Objavljeno

na

Objavio

Milanović kao veselje jugonostalgičara

Ako ste iz bilo kojeg razloga jugonostalgičar imate razloga biti sretni. Izbor Zorana Milanovića za predsjednika u Hrvatskoj i njegovo ‘bivše’ ponašanje od početka mandata do danas najava su da će vas i u buduće razveseljavati čestim vraćanjem u ‘dobra stara vremena’.

Iako njegovo ponašanje razmaženog djeteta s posebnim potrebama iz doba jugokomunizma, nije baš sto posto – ‘druže Tito mi ti se kunemo’, ipak pokazuje dovoljno jasno da ‘mali Basta’ nije odrastao i drug Tito bi sigurno bio ponosan na njega. Uživajte dakle drugovi dragi, za vas su vremena ova.

Skupa s vama, u tom bolesnom Zoki-cirkusu, mogu sada mazohistički uživati i tobožnji hrvatski domoljubi i katolici koji su pomogli vratiti ga na vlast. To su oni koji su bojkotirali izbore ili su glasovali za njega. Ako takvi misle da njihov izlazak na izbore i glasovi ne vrijede ništa više od Zorana Milanovića na mjestu predsjednika današnje hrvatske države, budući je on isto toliko dobar domoljub i katolik kao i oni, neka im bude. Sada je samo pitanje koliko će Milanović štete nanijeti Hrvatskoj i hoće li u tome uspjeti premašiti Mesića.

Sramota

Ipak, svi bi mi Hrvati sebi morali postaviti jedno drugo pitanje – zar nije sramota do neba da mi kao narod koji je u svojoj mukotrpnoj povijesti dao toliko mučenika za svoju vjeru i slobodu, sada kada smo konačno došli svome cilju – sami sebi biramo da nas vode i predstavljaju odnarođeni bezvjernici? Koje, osim vlastitog ega i lagodnog života na koji su navikli kao naši zatvorski čuvari u svom bivšem ‘raju na zemlji’, ništa drugo ne zanima. Zar nam to ne govori da je nešto otišlo jako loše u državi Hrvatskoj i u glavama mnogih Hrvata?

Da, i što sad, nakon onako ‘grandiozne’ Milanovićeve inauguracije i provale niza njegovih ‘bisera’ (zbog kojih se svaki normalan Hrvat stidi) kažu oni potpaljeni turbodomoljubi koji su u ‘hrvatskim’ medijima koristili svaku prigodu da s ‘Kolindom’ obrišu pod i protiv nje okrenu što više birača?

Sigurno se puno njih krišom kaje što su na kraju ispali korisne budale. No oni nikada neće moći pilatovski oprati ruke od svoje krivice. Njihov grijeh nije ništa manji od onog velikih meštara svih izbornih inženjeringa u Hrvatskoj, koji su ih uspjeli izigrati kao klince u vrtiću da bi preko njih srušili ‘ustašicu’ i izgurali svog druga i brata, u predsjedničku fotelju. Gdje ga sada mogu fino rabiti za svoje ciljeve i preko njegovog divljeg ponašanja pokazivati svijetu kako su Hrvati primitivno balkansko pleme, nezrelo za slobodu i vlastitu državu.

Ljuti domoljubi

Ti ljuti domoljubi, bez obzira što gospođa Grabar – Kitarović nije bila njihov prvi izbor, a ni bezgrješna političarka, morali su znati da će ona kao predsjednica neusporedivo bolje predstavljati Hrvatsku i Hrvate, nego dokazana politička štetočina Milanović. I u drugom krugu stati čvrsto iza nje, onako kako to rade desno ili lijevo orijentirani kandidati i birači u politički zrelim državama.

To što nisu izravni je dokaz i potvrda da je ‘nečija’ nevidljiva ruka iza zavjese rutinski odradila posao, kao uostalom na gotovo svim izborima u Hrvatskoj od 2000-te godine. Iako nema smisla naknadno kukati za prolivenom mlijekom i bacati benzin na vatru, ovo se svakako mora reći. Jer je nažalost, politički zrelo ponašanje još uvijek izvan moći zapažanja i razumijevanja većine hrvatskog naroda.

A to ima svoju cijenu i posljedice. Pa ćemo sad, za dugih pet godina, sa svakim novim Milanovićevim divljačkim ispadom postajati sve više utučeni i zabrinuti, dok će nam se razni Spasići i Manolići, Šešelji i Mesići, Pupovci i Josipovići, Soroši i Dejani Jovići, Tomići i Dežulovići, ‘grohotom smejati’ u lice i iza leđa.

U jedno možete biti sigurni, svaki idući put kada ovaj ‘normalni’ hrvatski predsjednik pukne i nesuvislo blebne neku idiotsku glupost kojom će nas još više poniziti, posvađati i okrnjiti ugled Hrvatske u svijetu (a on uvijek pukne i blebne tamo gdje najmanje treba) sve više nas s nostalgijom ćemo se prisjetiti kakvu smo divnu i normalnu predsjednicu prije njega imali.

Poglavito mi, obični Hrvati, ili kako legendarna Pusićka reče – ‘zaostali ognjištari iz sela pod planinom’ jer su i mnoge od nas ‘hrvatski’ mediji i spin doktori, s lijeva i desna, uspjeli zbuniti i navesti da o ‘Čokolindi’ mislimo loše. Time što su nam s lijeva u jedno uho pustili bubu da je ona Barbika, glupa plavuša i ‘ustašica’ bez ikakvog znanja i sposobnosti, a u drugo s desna, kako nas je izdala i da je ‘niš koristi’. Obična starleta koja se ne zna ponašati pa je zato ‘estradizirala i banalizirala predsjedničku funkciju’. Stvarno?

Na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara

Recite takve tipično balkanski maštovite brljotine stranim državnicima, svjetskoj diplomatskoj i akademskoj eliti s kojima se gospođa Grabar-Kitarović tijekom svoje političke karijere susretala i vidjet će te koliko će te ispasti jadni i smiješni. Takvi znaju koliko je ona kao zrela i sposobna političarka, s zavidnim međunarodnim iskustvom i ugledom, image Hrvatske na međunarodnom planu podigla na puno višu razinu od one s koje se na nju nabacivalo balkanskim blatom.

Ljudi koji žive pod staklenim zvonom u Hrvatskoj i ne prate strane medije, ne mogu imati predodžbu što je sve i koliko dobra ‘čokolinda’ učinila za Hrvatsku i njenu popularnost u svijetu. To im, naravno, ‘hrvatski’ mediji nisu rekli.

Umjesto toga sustavno su ih bombardirali ‘štetom i sramotom’ koju im je Kolinda svojim putovanjima i ponašanjem tobože nanosila. Iz jednostavnog razloga kako se ne bi vidjela razlika od onog što ona radi i gadljivog dodvoravanja drugima preko pljuvanja po vlastitom narodu koje začahureni jugobalkanci, Mesić, Josipović i Milanović stalno rade. Ne samo kod kuće, nego i svaki put kad otputuju negdje vani.

Oni koji su slušali njene razgovore s stranim državnicima i izlaganja na međunarodnim sastancima gdje je briljantno branila hrvatske nacionalne interese i promovirala Hrvate kao narod europske uljudbe i civilizacije, kojeg se nepravedno ponovo taoči Zapadnim Balkanom, sigurno su ostali zatečeni i iznenađeni time što su je, isti ti Hrvati, za koje se ona kao lavica borila vani, na izborima kod kuće srušili, da bi na njeno mjesto doveli odkačenog jugobalkanskog redikula Milanovića.

Nažalost, mnogi u Hrvatskoj nisu svjesni koliko se njenim rušenjem i dolaskom Zorana Milanovića na čelo države, slika o Hrvatima i Hrvatskoj u svijetu vidno pogoršala. Na način koji ostavlja dublji utisak od same smjene predsjednika. Što god tko mislio o njoj, gospođi Grabar-Kitarović mora se priznati da je na međunarodnoj sceni bila najpopularnija i najsposobnija od svih hrvatskih političara. Nitko od nje nije bolje poznavao svijet visoke politike niti je bio više cijenjen na Zapadu i Istoku.

To što se nije uspjela održati na mjestu predsjednice u svojoj Hrvatskoj, to je jedna druga, notorna balkansko-udbaška, priča, pomiješana s našim jalom i naivnošću, koja nas poput sjene prati odavno i na svakim izborima se uspješno prodaje Hrvatima.

Sad, kada hladne glave, odvrtimo film unatrag, nije teško vidjeti kako je sve ono zbog čega je ‘Kolinda’ kod kuće podmuklo napadana i izrugivana, bilo tek puke besmislice i trivijalnosti. Dimna zavjesa iza koje se krila daljnja destabilizacija Hrvatske.

Ona je s mjesta predsjednice maknuta jednostavno zato jer je bila ono što njeni zlonamjerni i ljubomorni kritičari nisu- istinska predstavnica interesa i vrijednosti većine hrvatskog naroda. Zbog toga jer je imala sve što je bilo potrebno da za hrvatski narod i državu bude uspješna i korisna kao predsjednica, bila je označena kao meta stalnih napada, sve dok nije srušena. Kao uostalom sve drugo što je vrijedno i uspješno u Hrvatskoj.

Dobro umreženi protivnici

Zlonamjerno praćena i blaćena od prvog dana svog mandata, bez sposobnog i odanog savjetničkog tima, bez jakih ovlasti i zaleđa, ona nikada nije bila dovoljno moćna ni ekipirana da se iznutra bori s daleko nadmoćnijim i dobro umreženim protivnicima. Ipak i u takvim uvjetima očajnički je pokušavala, i u priličnoj mjeri uspjela, Hrvatsku izvući iz novojugoslavenskog ‘Regiona’, u kojeg su je Mesić i Račan svojim potpisima uvalili, a Josipović i Milanović ‘svojom’ politikom vodili.

Znajući pritom da ne smije ulaziti u otvoreni sukob s moćnim krticama u dubokoj državi i njihovim vanjskim sponzorima, morala je ponekad kalkulantski popuštati i taktizirati, uvijek imajući krajnji cilj u vidu. Onako kako je to radio pok. predsjednik Tuđman.

No takvo, Kolindino nadideološko domoljublje i politika ostvarivanja vitalnih nacionalnih interesa, za jugotitoistički zalijepljene lijevokrilne šišmiše i crnilom iskompleksirane neke utjecajne turbodesničare bila je prevelika svijetlost. Bilo je dovoljno samo da smijeni tamo nekakvog nelojalnog savjetnika koji to nije ni trebao biti, skine s vrata narcisoidnog palikuću novinara koji ju je počeo ucjenjivati i nazove nekoliko usijanih braniteljskih glava ‘marginalcima’ pa da za ljute desničare bude otpisana.

S druge strane postala je meta bijesne hajke jer je tobože otišla ‘previše desno’ i postala ‘ustašica’. Zato što je odmah nakon proglašenja rezultata predsjedničkih izbora otišla pobjedu proslaviti s ‘šatorašima’ u Savskoj. Što je prije useljenja u predsjedničke dvore na Pantovčaku pozvala svećenika da blagoslovi prostorije i izbacila Titovu a stavila Tuđmanovu bistu.

Što je na inauguracijsku svečanost pozvala Merčepa, Glavaša i Bujanca…. Što se usudila reći da više voli hrvatske nego srpske čokoladice. Što je kritizirala život i nestašice u bivšoj Jugoslaviji. Što je javno osuđivala velikosrpske zločine i agresiju. Što se neumorno zalagala za čvrsto povezivanje domovinske i izvandomovinske Hrvatske. Što je otvoreno kritizirala položaj i branila legitimna prava i interese Hrvata u BiH. Zato jer je privatno odlazila u Jasenovac odati poštovanje žrtvama ustaškog logora, a ne koristiti tu prigodu za javno ocrnjivanje i pljuvanje po svom narodu, što je bio, od velikosrba nametnuti obvezni godišnji ritual za sve čelne hrvatske političare. Sve su to bili Kolindini ‘gafovi’ koji su je srušili, jer je njima rušila jugobalkanski stereotip ponašanja hrvatskog političara koji je prema svom narodu a priori morao biti ili otvoreno neprijateljski ili strogo distanciran.

Razina običnog čovjeka

Mnogim Hrvatima, naviklim na tuđe, hladne i odnarođene vladare iz vremena neslobode, bilo je zbunjujuće da se netko na mjestu predsjednika države može ponašati tako opušteno, srdačno i blisko s običnim ljudima.

U trenutcima oduševljenja i slavlja hrvatskih uspjeha gospođi Grabar-Kitarović nije bio problem spustiti se među svoj narod, na razinu običnog čovjeka i pokazati svoje osjećaje. U takvim prigodama voljela je biti jedna od nas. Navijati, radovati se, plakati i pjevati kao svatko od nas tko ima ljubavi i poštovanja za svoj narod. Tko Hrvatsku voli.

Može li se ikada zaboraviti njeno oduševljeno navijanje i slavlje zbog uspjeha hrvatske nogometne reprezentacije na svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji? Zbog čega je pobrala simpatije cijelog svijeta. Sjećate li se komentara nakon toga u najuglednijim svjetskim listovima – ‘Ovakvu predsjednicu svaka bi država željela imati’, ‘Uzmite našeg predsjednika, dajte nam Kolindu’, i tome slično. I tako svuda u svijetu, osim naravno, u našoj Hrvatskoj i u ‘našem Regionu’. Za koje je to bilo -‘naprosto skandalozno’.

Možete li zamisliti da bi recimo palo na pamet i uspjelo nekakvom Mesiću, Josipoviću i Milanoviću, jednog Putina dovesti u razbucanu i znojavu svlačionicu naših nogometaša! Ili, izvan protokola, onako zanosno, iz sveg srca i glasa, pjevati hrvatske domoljubne budnica za vrijeme proslave Oluje na kninskoj tvrđavi.

Mogla je gospođa Grabar-Kitarović napraviti tisuće ovakvih ‘gafova’, ali ona je svome narodu vrijednosno i duhovno potpuno pripadala. I što je vrlo važno takvom se bez ikakvog kompleksa i straha javno prikazivala.

Zato se mogla onako spontano grliti s kumicama na placu, slučajnim prolaznicima na ulici, slikati selfije s navijačima na tribinama, na koncertima i zabavama, puštati djeci Thompsonove pjesme u autu, za blagdan dijeliti beskućnicima hranu u javnoj kuhinji

To može samo netko tko ima izvorno dobru, domoljubnu dušu. Onu koja se kućnim i vjerskim odgojem usadi u djetinjstvu i nosi u sebi kroz cijeli život. Netko tko svoj hrvatski narod i Lijepu Našu iskreno voli.

Politički promašaj

Usporedite to s Milanovićem, u kojem nema osjećaja pripadnosti, nema Boga, nema empatije, nema cilja. Samo kaos, neodoljiva narcisoidnost i želja za udobnim životom. Ništa više se od njega ni ne može očekivati. Jugokomunistički odgoj i privilegije napravili su od njega kompletan (politički) promašaj.

Sjećajući se Kolindine neposrednosti i bliskosti, nemoguće je ne zažaliti što se toliko puno hrvatskih političara, zbog naslijeđenog tereta prošlosti, oportunističkog sluganstva drugima i bahatog egoizma odaljilo od naroda kojeg predstavljaju. Toliko da ne vide, ili ih nije briga za njegove želje, potrebe, stradanja i patnje. Što je dovelo do toga da su se hrvatska politika i političari srozali na razinu balkanskog corona cirkusa. Od kog se svatko drži na distanci. I onda se čudimo zašto se kod mnogih Hrvata osjeća nedostatak strasti i energije za svoju vlastitu slobodu i državu.

Nitko, osim Tuđmana, nije unio toliko srca i energije da bi oživio zamrlu Hrvatsku kao gospođa Grabar-Kitarović. Oživljavala je vjeru, nadu i ljubav hrvatskog naroda za Lijepu Našu domovinu. Svojom pojavom i ponašanjem unosila je ozračje vedrine i nade u sumornu i apatičnu svakodnevnicu koju su nakon Tuđmanove smrti sustavno nametali odnarođeni hrvatski političari i mediji te profesionalni zagađivači i razarači svega dobrog i uspješnog u Hrvatskoj.

Uvijek je pozivala na svehrvatsko zajedništvo, suradnju i zdrav razum. Iako su se mnogi, od prvog dana mandata, prema njoj ponašali krajnje neprijateljski i balkanski primitivno (npr. Milanović koji joj nije htio čestitati niti se rukovati s njome) ona se nije obazirala na to i njene poruke su uvijek bile da nam treba biti važnije ono što nas spaja od onog što nas razdvaja. Svojim primjerom poticala nas je da se međusobno zbližavamo, pomažemo i imamo osjećaj odgovornosti jedni za druge.

Treba li možda biti politički Einstein kako bi se shvatilo kome je bilo u interesu da se svaki njen potez i svaka riječ kojima je pozivala na zdrav razum, više zajedništva i snošljivosti među Hrvatima, bijesno napadaju i dočekuju na nož? Ono što brine jest činjenica da je svakim danom u Hrvatskoj sve manje takvih pomirljivih glasova i poziva na zdrav razum. A sve više onih koji podmeću i pozivaju na nepomirljive ‘bivše’ svađe i podjele.

Jesmo li išta naučili iz povijesti?

Što bi na to rekli pokojni Bruno Bušić i Tuđman?

Opet se dakle nameće logično pitanje – Jesmo li išta iz naše povijesti naučili? Ako znamo koliko su nas u prošlosti međusobne podjele i borbe uništavale, i ako sada, slijedeći primjer aktualnog predsjednika, nastavimo tim putem dalje – kuda nas onda to vodi?

Zašto tako malo ljudi u Hrvatskoj želi stati na golemo i zapušteno polje zajedničkog interesa i rada za opće dobro, što bi od Hrvatske uistinu vrlo brzo moglo napraviti ono što je Kolinda htjela, drugu Švicarsku.

E, da. Ona zaista nije uspjela od Hrvatske napraviti drugu Švicarsku kao što je željela i obećavala, zbog čega je postala predmet šprdnje njenih mrzitelja. Ali to ne znači da nije znala kako to postići. Samo nije imala s kime. Što mislite da je nekim slučajem, nakon Tuđmanove smrti, na mjesto predsjednika s njegovim ovlastima, umjesto Mesića došla Kolinda, na mjesto premijera Tihomir Orešković, za ministra vanjskih poslova Ivo Stier, a unutarnjih general Glasnović.

Hrvatska bi danas bila ne druga Švicarska već drugi Izrael. Čudne se stvari zaista u zadnjih dvadesetak godina u Hrvatskoj događaju. Od kada je Soroš, zbog ‘potrebe ulaganja i stvaranja većeg regionalnog tržišta’, uz pomoć duboke države, nevladinih udruga, revolucionarnih medija i emisija (”Feral Tribune, ‘Radio 101’, ‘Latinica’…) vratio bivše jugokomuniste i jeftine oportuniste na vlast.

Pitanje je koliko dugo se još Hrvatska kao samostalna država može održati s stalnim rotacijama mentalnih jugokomunista i parazita na čelu vlasti i ključnih institucija? Ako se ovako nastavi, imajući pri tom na umu onu čuvenu Einstenovu izreku- ‘Stalno ponavljati jedno te isto a očekivati drugačiji rezultat očiti je znak gluposti’ onda se Hrvatima i Hrvatskoj zaista ne piše dobro.

Na Balkan

Onda zapravo postoji samo jedna stvar u koju možete biti sigurni – Hrvatska će se korak po korak eventualno vratiti Balkanna Balkan i ponovo biti pretvorena u političkog i gospodarskog roba ‘Naše Regije’ pod dominacijom Beograda. I bit će sve opet kao u ‘dobra stara vremena’. A hrvatski narod zato neće moći kriviti nikog drugog do samog sebe.

Naime, neoprostiv je nacionalni grijeh i fatalna glupost u današnjoj Hrvatskoj birati na čelna mjesta odnarođene ‘bivše’ Jugoslavene kod kojih je usađena i naslijeđena mržnja prema temeljnim vrijednostima i slobodi hrvatskog naroda prerasla u neizlječivu mentalnu bolest. Vidite tog nesretnog Milanovića.

Koliki to politički debil danas neki Hrvat treba biti pa da mu na osnovu dosadašnjeg iskustva još nije postalo jasno kako Mesić, Josipović i Milanović nisu i ne mogu biti hrvatski političari? A kamoli predsjednici.

Sve što čovjek može reći o njima jest da su to pogrešni ljudi na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. I sve što hrvatski narod može učiniti, ukoliko se ne želi suočiti s nesagledivim posljedicama, jest na izborima jednostavno odbaciti sav taj nepotrebni i otrovni, bivši politički teret.

Željko Dogan / HKV

Anušić: ‘Nakon Milanovića, Škorina je nova zadaća dovesti SDP na vlast’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Davor Dijanović: Što se trenutno događa u SAD-u?

Objavljeno

na

Objavio

Lijevi antifa teror pod krinkom borbe protiv rasizma

Smrt Georga Floyda 25. svibnja u Minneapolisu pokrenula je prosvjede diljem Sjedinjenih Američkih Država. Prosvjedi su vrlo brzo poprimili nasilne oblike i pretvorili se u vandalizam i pljačku, a uključuju i napade na policiju.

Sve pomalo podsjeća na rasne nemire iz 1991. godine. I dok smrt Georgea Floyda treba bezuvjetno osuditi (neovisno o njegovoj kriminalnoj prošlosti nikoga se prilikom uhićenja ne smije tretirati na nehuman način), a ista bezuvjetna osuda vrijedi i za rasizam kao ideologiju (ni za jednoga katolika i općenito normalnog čovjeka nije normalno bilo koju rasu smatrati višom ili nižom) prosvjedi koji su uslijedili čini se da se sve više pretvaraju u teror antifa falange gdje se smrt nesretnoga tamnoputog Amerikanca koristi kao opravdanje za nasilne političke akcije.

Teror antifa

Američki predsjednik Donald Trump nije se komunikacijski proslavio nakon što se zbio nesretni čin, no ispravno je detektirao djelovanje tzv. antifa kao terorističko.

U stručnoj literaturi ne postoji konsenzus oko definicije terorizma, no ako se antife i ne može proglasiti terorističkom skupinom očigledno je da u svome djelovanju koriste teror. Pustošenje centara gradova, uništavanje privatne imovine koju su ljudi stjecali godinama i napadi na policiju ne mogu imati opravdanje ni u kakvim prethodnim aktima. Riječ je o politički motiviranom teroru.

Povijesne ucjene

Rasizam predstavlja neslavnu stranicu američke, i ne samo američke prošlosti. Međutim, ono što danas imamo na djelu diljem zapadnog svijeta je jedan pokušaj da se rasistička ili kolonijalna prošlost nastoje nametnuti kao permanentna krivnja i jedna vrste povijesne ucjene. A današnji naraštaji Europljana i Amerikanaca jednostavno ne mogu snositi odgovornosti za ono što je bilo u prošlosti.

Uostalom, jeste li ikada čuli bilo kojega, primjerice, turskog političara da se ikada ispričao za turske zulume diljem Europe? Naravno, niste. Od zapadnjaka se, međutim, traži da svaki dan kleče i posipaju se pepelom, do te razine da se čitavu prošlost Zapada nastoji izjednačiti s rasizmom i kolonijalizmom.

Povijesna krivnja nabija se jedino državama Zapada, a u tome vodeću ulogu igraju upravo i tzv. antifa skupine kao elementi ljevičarskoga establishmenta.

Postoji li sustavni rasizam?

Imamo li danas u SAD-u recidive rasizma? Nedvojbeno je da i danas postoje pojedinci koji podupiru rasističku ideologiju. I, protivno uvriježenom mišljenju, takve stavove zastupaju ne samo bijelci, nego i crnci, da uporabimo možda danas već i politički nekorektne termine.

No ključno je pitanje to postoji li sustavno nametanje rasne nejednakosti? Ako pitate ljevičare, oni će reći da postoji. Druga pak strana tvrdi suprotno i rasizam vidi u izoliranim slučajevima. A postoje i pripadnici afroameričke populacije koji ističu kako sustavna rasna nejednakost ne postoji.

Primjerice, popularna konzervativna autorica afroameričkog porijekla Candace Owens odbija narativ o rasizmu prema crnoj populaciji i protivi se političkim manipulacijama i bilo kakvim privilegiranim kvotama na temelju nečije rasne pripadnosti.

Mržnja prema neistomišljenicima

Što kažu statistike? Pozivajući se na Bureau of Justice Statistics John Perazzo apostrofira ovaj podatak:

„Kad su bijeli prijestupnici u 2018. godini počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali bijele žrtve u 97,3 posto vremena, a na crne žrtve u 2,6 posto vremena. Suprotno tome, kad su crni prijestupnici te iste godine počinili zločine nasilja nad bijelcima ili crncima, oni su ciljali na bijele žrtve u 58 posto vremena, a crne žrtve u 42 posto vremena”.

Matematika i statistika su egzaktne znanosti. Hoće li i one ipak uskoro postati fašističke ili rasističke znanosti?

Jedno je osuda rasizma, koja se podrazumijeva neovisno od kojeg aktera dolazila, a sasvim su nešto druge političke i ideološke manipulacije. Ljevica je ta koja danas iskorištava ubojstvo Georga Floyda u političke svrhe, a istodobno je sama prepuna mržnje prema neistomišljenicima (američka ljevica danas je radikalnija od europske).

Danas se uništavaju gradovi i napada policija, a sutra će vrlo lako padati glave i političkim neistomišljenicima. Već mnogo puta viđeno u povijesti lijevoga terora.

Davor Dijanović/HKV

Donald Trump: Američko gospodarstvo doživljava snažan uzlet poput ‘rakete’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari