Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Tri glasa su tri glasa, tri prsta su tri prsta, geslo je sadašnjega vodstva UDL

Objavljeno

na

Vrlo toplo vrijeme za ovo doba godine, vruće u Vukovaru i Vukomercu, s tim da u Vukovaru srećom nema pucnjave, ali u Vukomercu fijuču metci na sve strane u znak proslave početka nove školske godine, u izvedbi nedodirljivih. Navodno je riječ o sukobu dviju obitelji od kojih jedna valjda spada u vukomeračke ciganske gvelfe, druga u gibeline. Dobro su naoružani, ali ne znaju gađati, tek plaše malu djecu i roditelje koji su u prvi mah pomislili da je na djelu kurikularna škola za život, a misao nije daleko jer je život opasan i pakostan pa djecu treba od prvih dana pripremiti na činjenicu da život nije samo zdravo povrće i digitalna igračka. Pa dok mališane u središnjim dijelovima Zagreba stručnjaci uče kako pravilno prelaziti zebru, u Vukomercu policijski znalci trebaju učiti đake kako se pravilno sagnuti, čučnuti ili još bolje zalegnuti kada počne pucačina.

U Vukovaru se pucalo prije podosta godina, a sada je mir, i to lažni mir uspostavljen nakon mirne reintegracije kada je dio zločinaca umaknuo preko Dunava, a dio ostao. Nedohvati i dohvatni, ali i dohvatni očito nedohvatni jer je stalna i nikada povučena politička zapovijest da se ne talasa bez obzira što se zločinci šeću a neki se došetali i do visokih položaja. Ako ih se što pita, uvijek imaju izliku. Bili su gdje su bili, ali nisu radili što su radili, nego gledali, promatrali i zgražali se nad nezgodnim srbočetničkim postupcima. Ne znam je li dožupan vukovarsko-srijemski Ćurčić u nečemu sudjelovao, ne znaju ni čuvene hrvatske „institucije“, ali se zna da je bio na Ovčari u vrijeme masakra i mirno obavljao svoj posao u Vupiku, vodio knjigovodstvo možda ili maljao zidove u čemu ga krikovi pretučenih i ranjenih, pa odvođenih na strijeljanje, nisu omeli, što je dokaz marljivosti i predanosti radu, usredotočenosti na radne zadaće.

Posve drukčije od inštitucija razmišlja vukovarski gradonačelnik Penava koji drži, kao i svi branitelji i svi normalni ljudi da je napokon došlo vrijeme za temeljite istrage, prijave i presude budući da je navodno desna (umjerena) opcija na vlasti pa bi bilo prirodno da potegne tu pravosudnu blasfemiju praćenu bolnim i nezaliječenim emocijama. Tako očito ne razmišlja Plenković koji veli „ići na emocije onih koji su najviše stradali, u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina…“ (citiram dnevne novine), brinući se samo o parlamentarnoj većini ne vidi koliko je on, inače neosporno inteligentan, dao neinteligentnu izjavu koja u prijevodu glasi: ako se čekalo 27 godina, koga vraga se sada poteže to „pitanje“, i nije uopće u tome stvar nego netko ondje želi uzdrmati stabilnost i tako dalje.

A stabilnost održava Pupovac, i tako dalje. Tri glasa su tri glasa, tri prsta su tri prsta, geslo je sadašnjega vodstva UDL (umjerene desnice lijevoga centra) – Sve za Hrvatsku, Pupovca nizašto. Otud (ali ne samo otud nego i iz bolećive sada već manije podilaženja pupovačkoj manjini, manjinskoj i među Srbima) inače neosporno hladnokrvni, ledeni premijer gubi živce kada se tko dotakne nedodirljivog i sikće da ne će „meni nitko birati koalicijskog partnera“. Meni, ja, moj, moja, moji, nije rječnik demokratske zajednice, više iz emisije „Razotkrivanje“.

Znači, ima premijer emocije, ali za Pupovca. Za ratnog huškača (laži o prekrštavanju više od deset tisuća djece, laži o sudbini dr. Šretera, što bi već bilo dovoljno da takav lik ne može i ne smije lutati hrvatskom političkom scenom), za Vučićeva maloga od palube koji se nalazi blizu šefa kada on u Hrvatskoj prepoznaje nacističku Njemačku, za šutljivoga podupiratelje Vučićevih teza da je Milošević bio velik, ali mu je na žalost malo toga na kraju krajeva uspjelo, za tipa koji dobiva zapovjedi izravno iz Beograda, što bi bilo gdje drugdje bilo nezamislivo, ali ne i u današnjoj Hrvatskoj koja je u političkom smislu potpuno izblesavljena, u gospodarskom neznatna a u kulturnom blago rečeno šarena, u Hrvatskoj čija je najjača stranka ideološki ispražnjena.

A od ispraznosti nema ništa tužnije. Iz te ispraznosti dolazi etiketiranje normalnih domoljuba s državotvornom svijesti kao opasnih „suverenista“ čime se – htjelo ili ne – baca rukavica dobrom dijelu HDZ-a, veteranima posebno, o utemeljiteljima koji su posve izolirani (ovo je osobna rubrika) da i ne govorim. Iz te ispraznosti vrište strahovi da je svaki i najblaži oblik „nediscipline“ grozomorna urota, a kada se još na sceni pojave branitelji, eto tunela užasa iz najboljih lunaparkova. „Ne ćete vi meni!“ A što oni (branitelji) hoće njemu? Ma ne će mu ništa, ali ako on misli da mu hoće nešto, onda je to problem. Branitelji žele da se ukine politika nekažnjavanja srpskih ratnih zločinaca i žele raspravu o Pupovcu. Da se prestane s kulturom nekažnjavanja koja je instalirana poslije rata u korist komunističkih zločinaca i nastavljena poslije Domovinskoga rata u korist srpskih agresora, s tim – a to je poanta – da se istragama zločina i zločinaca dođe do istine o nestalim hrvatskim braniteljima, što je navodno najveća želja suvremene hrvatske politike ali ostaje na željama dok se ne promijeni pristup – sadašnji očajno strmi, skliski, konuktatorski pristup, u bijelim rukavicama na kojima se nakupilo blato nečinjenja. Plenković je naknadno valjda pročitao što je rekao, pa se pokušao ispraviti izjavom da je pronalaženje zločinaca javni i državni interes. Pa hajdmo, znači, taj interes učiniti interesantnim.

Mediji se prave blesavima, u stvari uživaju i još više plaše plašljive da se tu radi o uroti „retrogradnih snaga“ uperenoj protiv vođe i vodstva HDZ-a što (na žalost ili na sreću, vidjet ćemo) nije slučaj. Pišu o novom šatoru, o plinskim bocama, o subnorizaciji branitelja, a prijedlog da se Pupovčev slučaj razmotri na visokoj razini odmah izjednačuju s napadom na Srbe općenito. Tako mi je upao u oči himbeni komentar meni nepoznatog kolumnista u dnevnim novinama. Kaže taj da se ne smije dopustiti ulični linč i da bi bilo pogubno kada bi se prosvjed u Vukovaru pretvorio u antisrpski uopšte. Dobro. No zatim nastavlja da „ u ratnim strahotama traumatiziranom društvu prozivati Pupovca za podržavanje velikosrpske politike nije ništa drugo nego poziv na linč.“

Eh, to je loše, licemjerno i krajnje neprofesionalno novinarstvo, vrlo neinteligentno kada i autor zna sve o vezama Vučić-Pupovac, kada zna tko je i što Vučić koji hvali i slavi Miloševića, a taj je Sloba ne samo njegov učitelj i uzor nego i simbol upravo velikosrpske politike. S tim komentarom u svezi: sjećamo se s nostalgijom članaka u komunističkim novinama, naručenih napisa iz partijskoga vodstva koji su zvučali upravo kao ovaj, i rječnik im je isti, i temeljna „dramaturška“ crta koja zaziva bratstvo i jedinstvo i kada treba i kada ne treba. Iz kojega je partijskog vrha taj komentar naručen, domislite se sami. Nije iz SDP-a koji jedini još ima partiju u naslovu, pa se zato (između ostalog) tako i provodi te je od njega ostao tek komadić premda misli da mu je ostala komadina.

Ništa novo u povijesti, ipak ponešto

U doba kojim se u zadnje vrijeme bavim, a riječ je o nevjerojatno zanimljivom ne samo hrvatskom nego srednjoeuropskom 14. stoljeću, u ugarski Višegrad slijevale su se horde vitezova i učenih ljudi, kao pratnja svojim kraljevima, poljskom Kazimiru II. i češkom pustolovnom Ivanu Luksemburškom koji se nije baš osjećao Čehom, ali nije bio nevažan, vladao je velikim prostranstvima. Ta su dva kralja došla u goste trećem vladaru, ugarskom Karlu Robertu i navodno su, skupa s brojnom pratnjom, ostali na dunavskoj obali puna dva mjeseca. Što su radili, osim što su pili i bančili, lovili, te činili ostalo kao što je nalagao običaj? Sastančarili su. Taj je skup iznjedrio Višegradsku skupinu u tadanjim okvirima, a razgovori bijahu vrlo plodonosni budući da su svi rečeni kraljevi bili dosta moćni i tako veliki da je i rezultat bude velik. A rezultat je bio doista najveći mogući – mir. Mir među njima. Sveta tri kralja, umalo. Zbilo se to 1335., a vjerojatno je trebalo još i dodatno utvrditi gradivo pa je seansa ponovljena tri godine poslije.

Suvremena Višegradska skupina duhovna je sljednica srednjovjekovne. Zamisao Tri mora ponešto je proširena višegradska, ne previše, budući da su višegrađani u svoje doba imali teritorije koji znatno nadmašuju današnje njihove, računajući tu i Hrvatsku koja je – premda i nadalje država iliti Horvathorszag – bila spojena s personom ugarskoga kralja, a on ju je držao svojim lenom. Pa kada danas Orban brani Mađarsku pred EU koja joj prijeti sankcijama, kada spominje krvarenje za Europu i kršćanstvo, misleći možda ne samo na sovjete i komunizam nego i na Osmanlije, onda bi bio red da usput kaže nešto i o Hrvatskoj, ako već ona sam za sebe ne govori o Hrvatskom proljeću, recimo (ali pristajući u ovom slučaju uz Orbana ipak šalje posredni signal.)

Glasovanje u EU parlamentu završilo je kao što jest, premda je to Pirova pobjeda, a da je europskom zapadu jasno što mora učinti da ne ostane bez srednje i istočne Europe dokaz je gotovo usporedno naglo pristajanje EU uz Tri mora u kojemu je i Mađarska premda nema mora, ali će svakako imati vrlo veliku ulogu u oblikovanju identiteta toga organizma – što ne će biti teško jer nešto kao srednjoeuropski identitet postoji i vrlo je prirodan, to jest čine ga nacionalni identiteti u koje nitko nema namjeru dirati ili ih odvući kamo ne žele, ali ujedno ima čvrste veze iz prošlosti i kršćansku tradiciju koje se ne odriče, za razliku od zapada i njegova zaborava na čemu počiva.

Ostat će zapisano da je zamisao hrvatsko-poljska, umnogome zahvaljujući Kolindi GT, ali treba podsjetiti da ideja nije posve nova i da su mnogi još u doba komunizma sanjali o spoju Baltik-Jadran misleći i na kršćanski (pretežito katolički) skup zemalja, a u samostalnoj Hrvatskoj zalagao se za to potpisnik ovih redaka, što je zabilježeno u zapisnicima i o čemu sam već pisao. No, nije važno. Važno je sada raditi, makar pod energetskom i sličnim šiframa.

Važno je i zato što se za predsjednika „europske Vlade“ gura Manfred Weber koji bi naslijedio Junckera, a održao je govor vrlo poučan, to jest da se u EU razvijaju ljudska a ne kršćanska prava. Kršćanska prava kao pojam uopće ne postoje (postoje kršćanske vrijednosti među kojima su i ljudska prava) pa je izjava debelo promašila, a ljudska prava koje promovira sadašnja EU imaju malo dobrih strana ali više pogubnih, kao što je diktat političke korektnosti koji je izblesavio „europske građane“ do te mjere da više ne znaju ni tko su ni što su, što smiju reći a što ne, koga moraju kako nazivati da bi bili ispravni – riječ je, znači, o nizu nametnutih zabrana složenih u kodeks ponašanja od kojega nema odstupanja, a sve to zaudara po fašizmu, naoko liberalnom. Vrč ide na vodu dok se ne razbije, a upravo je već okrhnut i ne drži vodu. Deflagracija sadašnjega koncepta EU upravo je započela.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari