Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Tri glasa su tri glasa, tri prsta su tri prsta, geslo je sadašnjega vodstva UDL

Objavljeno

na

Vrlo toplo vrijeme za ovo doba godine, vruće u Vukovaru i Vukomercu, s tim da u Vukovaru srećom nema pucnjave, ali u Vukomercu fijuču metci na sve strane u znak proslave početka nove školske godine, u izvedbi nedodirljivih. Navodno je riječ o sukobu dviju obitelji od kojih jedna valjda spada u vukomeračke ciganske gvelfe, druga u gibeline. Dobro su naoružani, ali ne znaju gađati, tek plaše malu djecu i roditelje koji su u prvi mah pomislili da je na djelu kurikularna škola za život, a misao nije daleko jer je život opasan i pakostan pa djecu treba od prvih dana pripremiti na činjenicu da život nije samo zdravo povrće i digitalna igračka. Pa dok mališane u središnjim dijelovima Zagreba stručnjaci uče kako pravilno prelaziti zebru, u Vukomercu policijski znalci trebaju učiti đake kako se pravilno sagnuti, čučnuti ili još bolje zalegnuti kada počne pucačina.

U Vukovaru se pucalo prije podosta godina, a sada je mir, i to lažni mir uspostavljen nakon mirne reintegracije kada je dio zločinaca umaknuo preko Dunava, a dio ostao. Nedohvati i dohvatni, ali i dohvatni očito nedohvatni jer je stalna i nikada povučena politička zapovijest da se ne talasa bez obzira što se zločinci šeću a neki se došetali i do visokih položaja. Ako ih se što pita, uvijek imaju izliku. Bili su gdje su bili, ali nisu radili što su radili, nego gledali, promatrali i zgražali se nad nezgodnim srbočetničkim postupcima. Ne znam je li dožupan vukovarsko-srijemski Ćurčić u nečemu sudjelovao, ne znaju ni čuvene hrvatske „institucije“, ali se zna da je bio na Ovčari u vrijeme masakra i mirno obavljao svoj posao u Vupiku, vodio knjigovodstvo možda ili maljao zidove u čemu ga krikovi pretučenih i ranjenih, pa odvođenih na strijeljanje, nisu omeli, što je dokaz marljivosti i predanosti radu, usredotočenosti na radne zadaće.

Posve drukčije od inštitucija razmišlja vukovarski gradonačelnik Penava koji drži, kao i svi branitelji i svi normalni ljudi da je napokon došlo vrijeme za temeljite istrage, prijave i presude budući da je navodno desna (umjerena) opcija na vlasti pa bi bilo prirodno da potegne tu pravosudnu blasfemiju praćenu bolnim i nezaliječenim emocijama. Tako očito ne razmišlja Plenković koji veli „ići na emocije onih koji su najviše stradali, u situaciji kada je to zločin koji se dogodio prije 27 godina…“ (citiram dnevne novine), brinući se samo o parlamentarnoj većini ne vidi koliko je on, inače neosporno inteligentan, dao neinteligentnu izjavu koja u prijevodu glasi: ako se čekalo 27 godina, koga vraga se sada poteže to „pitanje“, i nije uopće u tome stvar nego netko ondje želi uzdrmati stabilnost i tako dalje.

A stabilnost održava Pupovac, i tako dalje. Tri glasa su tri glasa, tri prsta su tri prsta, geslo je sadašnjega vodstva UDL (umjerene desnice lijevoga centra) – Sve za Hrvatsku, Pupovca nizašto. Otud (ali ne samo otud nego i iz bolećive sada već manije podilaženja pupovačkoj manjini, manjinskoj i među Srbima) inače neosporno hladnokrvni, ledeni premijer gubi živce kada se tko dotakne nedodirljivog i sikće da ne će „meni nitko birati koalicijskog partnera“. Meni, ja, moj, moja, moji, nije rječnik demokratske zajednice, više iz emisije „Razotkrivanje“.

Znači, ima premijer emocije, ali za Pupovca. Za ratnog huškača (laži o prekrštavanju više od deset tisuća djece, laži o sudbini dr. Šretera, što bi već bilo dovoljno da takav lik ne može i ne smije lutati hrvatskom političkom scenom), za Vučićeva maloga od palube koji se nalazi blizu šefa kada on u Hrvatskoj prepoznaje nacističku Njemačku, za šutljivoga podupiratelje Vučićevih teza da je Milošević bio velik, ali mu je na žalost malo toga na kraju krajeva uspjelo, za tipa koji dobiva zapovjedi izravno iz Beograda, što bi bilo gdje drugdje bilo nezamislivo, ali ne i u današnjoj Hrvatskoj koja je u političkom smislu potpuno izblesavljena, u gospodarskom neznatna a u kulturnom blago rečeno šarena, u Hrvatskoj čija je najjača stranka ideološki ispražnjena.

A od ispraznosti nema ništa tužnije. Iz te ispraznosti dolazi etiketiranje normalnih domoljuba s državotvornom svijesti kao opasnih „suverenista“ čime se – htjelo ili ne – baca rukavica dobrom dijelu HDZ-a, veteranima posebno, o utemeljiteljima koji su posve izolirani (ovo je osobna rubrika) da i ne govorim. Iz te ispraznosti vrište strahovi da je svaki i najblaži oblik „nediscipline“ grozomorna urota, a kada se još na sceni pojave branitelji, eto tunela užasa iz najboljih lunaparkova. „Ne ćete vi meni!“ A što oni (branitelji) hoće njemu? Ma ne će mu ništa, ali ako on misli da mu hoće nešto, onda je to problem. Branitelji žele da se ukine politika nekažnjavanja srpskih ratnih zločinaca i žele raspravu o Pupovcu. Da se prestane s kulturom nekažnjavanja koja je instalirana poslije rata u korist komunističkih zločinaca i nastavljena poslije Domovinskoga rata u korist srpskih agresora, s tim – a to je poanta – da se istragama zločina i zločinaca dođe do istine o nestalim hrvatskim braniteljima, što je navodno najveća želja suvremene hrvatske politike ali ostaje na željama dok se ne promijeni pristup – sadašnji očajno strmi, skliski, konuktatorski pristup, u bijelim rukavicama na kojima se nakupilo blato nečinjenja. Plenković je naknadno valjda pročitao što je rekao, pa se pokušao ispraviti izjavom da je pronalaženje zločinaca javni i državni interes. Pa hajdmo, znači, taj interes učiniti interesantnim.

Mediji se prave blesavima, u stvari uživaju i još više plaše plašljive da se tu radi o uroti „retrogradnih snaga“ uperenoj protiv vođe i vodstva HDZ-a što (na žalost ili na sreću, vidjet ćemo) nije slučaj. Pišu o novom šatoru, o plinskim bocama, o subnorizaciji branitelja, a prijedlog da se Pupovčev slučaj razmotri na visokoj razini odmah izjednačuju s napadom na Srbe općenito. Tako mi je upao u oči himbeni komentar meni nepoznatog kolumnista u dnevnim novinama. Kaže taj da se ne smije dopustiti ulični linč i da bi bilo pogubno kada bi se prosvjed u Vukovaru pretvorio u antisrpski uopšte. Dobro. No zatim nastavlja da „ u ratnim strahotama traumatiziranom društvu prozivati Pupovca za podržavanje velikosrpske politike nije ništa drugo nego poziv na linč.“

Eh, to je loše, licemjerno i krajnje neprofesionalno novinarstvo, vrlo neinteligentno kada i autor zna sve o vezama Vučić-Pupovac, kada zna tko je i što Vučić koji hvali i slavi Miloševića, a taj je Sloba ne samo njegov učitelj i uzor nego i simbol upravo velikosrpske politike. S tim komentarom u svezi: sjećamo se s nostalgijom članaka u komunističkim novinama, naručenih napisa iz partijskoga vodstva koji su zvučali upravo kao ovaj, i rječnik im je isti, i temeljna „dramaturška“ crta koja zaziva bratstvo i jedinstvo i kada treba i kada ne treba. Iz kojega je partijskog vrha taj komentar naručen, domislite se sami. Nije iz SDP-a koji jedini još ima partiju u naslovu, pa se zato (između ostalog) tako i provodi te je od njega ostao tek komadić premda misli da mu je ostala komadina.

Ništa novo u povijesti, ipak ponešto

U doba kojim se u zadnje vrijeme bavim, a riječ je o nevjerojatno zanimljivom ne samo hrvatskom nego srednjoeuropskom 14. stoljeću, u ugarski Višegrad slijevale su se horde vitezova i učenih ljudi, kao pratnja svojim kraljevima, poljskom Kazimiru II. i češkom pustolovnom Ivanu Luksemburškom koji se nije baš osjećao Čehom, ali nije bio nevažan, vladao je velikim prostranstvima. Ta su dva kralja došla u goste trećem vladaru, ugarskom Karlu Robertu i navodno su, skupa s brojnom pratnjom, ostali na dunavskoj obali puna dva mjeseca. Što su radili, osim što su pili i bančili, lovili, te činili ostalo kao što je nalagao običaj? Sastančarili su. Taj je skup iznjedrio Višegradsku skupinu u tadanjim okvirima, a razgovori bijahu vrlo plodonosni budući da su svi rečeni kraljevi bili dosta moćni i tako veliki da je i rezultat bude velik. A rezultat je bio doista najveći mogući – mir. Mir među njima. Sveta tri kralja, umalo. Zbilo se to 1335., a vjerojatno je trebalo još i dodatno utvrditi gradivo pa je seansa ponovljena tri godine poslije.

Suvremena Višegradska skupina duhovna je sljednica srednjovjekovne. Zamisao Tri mora ponešto je proširena višegradska, ne previše, budući da su višegrađani u svoje doba imali teritorije koji znatno nadmašuju današnje njihove, računajući tu i Hrvatsku koja je – premda i nadalje država iliti Horvathorszag – bila spojena s personom ugarskoga kralja, a on ju je držao svojim lenom. Pa kada danas Orban brani Mađarsku pred EU koja joj prijeti sankcijama, kada spominje krvarenje za Europu i kršćanstvo, misleći možda ne samo na sovjete i komunizam nego i na Osmanlije, onda bi bio red da usput kaže nešto i o Hrvatskoj, ako već ona sam za sebe ne govori o Hrvatskom proljeću, recimo (ali pristajući u ovom slučaju uz Orbana ipak šalje posredni signal.)

Glasovanje u EU parlamentu završilo je kao što jest, premda je to Pirova pobjeda, a da je europskom zapadu jasno što mora učinti da ne ostane bez srednje i istočne Europe dokaz je gotovo usporedno naglo pristajanje EU uz Tri mora u kojemu je i Mađarska premda nema mora, ali će svakako imati vrlo veliku ulogu u oblikovanju identiteta toga organizma – što ne će biti teško jer nešto kao srednjoeuropski identitet postoji i vrlo je prirodan, to jest čine ga nacionalni identiteti u koje nitko nema namjeru dirati ili ih odvući kamo ne žele, ali ujedno ima čvrste veze iz prošlosti i kršćansku tradiciju koje se ne odriče, za razliku od zapada i njegova zaborava na čemu počiva.

Ostat će zapisano da je zamisao hrvatsko-poljska, umnogome zahvaljujući Kolindi GT, ali treba podsjetiti da ideja nije posve nova i da su mnogi još u doba komunizma sanjali o spoju Baltik-Jadran misleći i na kršćanski (pretežito katolički) skup zemalja, a u samostalnoj Hrvatskoj zalagao se za to potpisnik ovih redaka, što je zabilježeno u zapisnicima i o čemu sam već pisao. No, nije važno. Važno je sada raditi, makar pod energetskom i sličnim šiframa.

Važno je i zato što se za predsjednika „europske Vlade“ gura Manfred Weber koji bi naslijedio Junckera, a održao je govor vrlo poučan, to jest da se u EU razvijaju ljudska a ne kršćanska prava. Kršćanska prava kao pojam uopće ne postoje (postoje kršćanske vrijednosti među kojima su i ljudska prava) pa je izjava debelo promašila, a ljudska prava koje promovira sadašnja EU imaju malo dobrih strana ali više pogubnih, kao što je diktat političke korektnosti koji je izblesavio „europske građane“ do te mjere da više ne znaju ni tko su ni što su, što smiju reći a što ne, koga moraju kako nazivati da bi bili ispravni – riječ je, znači, o nizu nametnutih zabrana složenih u kodeks ponašanja od kojega nema odstupanja, a sve to zaudara po fašizmu, naoko liberalnom. Vrč ide na vodu dok se ne razbije, a upravo je već okrhnut i ne drži vodu. Deflagracija sadašnjega koncepta EU upravo je započela.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

ŠOLA: Svi trebamo podnijeti teret krize. Ali nitko ne spominje nevladine udruge

Objavljeno

na

Objavio

Gdje su nestale Sanja Sarnavka, Jelena Veljača, Vlatka Pokos, Vesna Teršelić, Zoran Pusić, Milorad Pupovac, Korak, Pride, Iskorak, Kontra, Babe, Žabe, Borićka, Antifa Zagreb, besmrtni odredi, CMS, Dobrodošli, Kuće ljudskih prava, i ostali?!

Gdje su u kriznim situacijama razni liberalni humanitarci? Povukli su se kao miševi, jer inače imaju takav obrazac ponašanja. Najpametniji su kada ne treba, svakom vole nešto iskomentirati, etiketirati, javno sramotiti, glumiti heroje kada nam ti heroji ne trebaju. Na ulicama su Torcida, Bad Blue Boysi, Armada, Kohorta, ratni veterani itd.

Pomažu starije, premještaju bolničku opremu, prenamjenjuju objekte u ambulante, a što rade liberalni humanisti? Ništa.

NJIH NITKO NE SPOMINJE

Ovo što ste pročitali dio je poruke koja ovih dana kruži društvenim mrežama. S njom se možete slagati ili ne slagati, ali otvara jedno važno pitanje. Jasno je da ćemo financijski teret ekonomske krize koja već buja morati podnijeti svi.

I nitko razuman nema ništa protiv rezanja, jer kada novca nema za razinu primanja kao prije ovoga, onda samo nerazuman čovjek može biti protiv rezanja. Uostalom, to smo već prošli, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Privatnom, realnom sektoru je najteže, oni uvijek podnose najveći teret, bila kriza ili ne. Očito je da će se morati rezati plaće i u javnom, državnom sektoru. Liječnici, učitelji, nastavnici, državni službenici… o svima se, dakle, govori kao djelatnostima kod kojih će biti rezanja, a mnogi od njih od posla padaju s nogu, i ne žale se. Jedino nitko ne spominje nevladine i tzv. nevladine udruge, koje su nerijetko parapolitičke i parašpijunske, cinkerske organizacije koje kleveću Hrvatsku po svijetu još od Domovinskog rata.

A država ih, od središnjih tijela do županija i općina, za to nagradi godišnje s oko milijardu i pol kuna, plus tri milijarde – podatak je to koji je onomad iznio Milanovićev ministar financija Slavko Linić – koje dobiju iz inozemstva. Dakle, taj nevladin i tzv. nevladin civilni sektor raznih udruga u Hrvatskoj vrti godišnje četiri i pol milijarde kuna. Ogroman biznis.

Ne treba sve nevladine udruge trpati u isti koš. Na primjer, “katotalibani”, kao ih zovu, udruga “U ime obitelji”, digli su svoje volontere koji rade i pomažu u Caritasu, Crvenom križu, a “zloglasna” Željka Markić i više od 70 volontera UiO-a danima se pripremaju za rad vikendom u Pozivnom centru Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo… Koji “mračnjaci”. Ista ta udruga već godinama predlaže da sami građani, a ne država, odlučuju o tome koga će financirati svojim poreznim novcem.

Najveći dio nevladinih udruga je koristan društvu, no oni najglasniji i najpodmazaniji činili su Hrvatskoj ogromne štete, od Domovinskog rata do danas. Samo se treba prisjetiti kleveta istih pred Haaškim tribunalom u slučaju Gotovina i operacije Oluja, pa i nedavno kako su cinkali hrvatsku policiju europskim institucijama da kradu novac migrantima koji ilegalno (!) pokušavaju ući u Hrvatsku i Europsku uniju. Ta ista hrvatska policija koju su klevetali danas ih štiti, čuva, pa i od njih samih.

Cinkali su i hrvatske navijače, od Torcide preko BBB-a, Armade i Kohorte koji danas, izlažući svoje zdravlje, pomažu u bolnicama, nose hranu starcima… Da, među navijačkim skupinama, kao i u svim društvenim skupinama, ima kukolja, no za razliku od tih boraca za ljudska prava, koja su često pokrivalo za ideološku kolonizaciju Hrvatske, od Domovinskog rata do aktualne krize uzrokovane koronavirusom, pokazali su da su uvijek tu kada je najteže. A gdje su ti koji ih smatraju odreda “fašistima” i huliganima?

Nema ih, šute, čekaju da sve prođe, da ta mrska hrvatska policija, navijačke skupine, brojni volonteri, liječnici, ministri, privrednici… iznesu teret ovog zla, pa će opet pred kamere i soliti pamet cijeloj Hrvatskoj o ljudskim pravima, diskriminaciji, porastu fašizma…, proizvođenja nepostojećeg, rabote od koje jako dobro žive.

U tom smislu, nakon što od države, od svih nas zapravo, dignu pare, podsjećam ih da ne zaborave tražiti reviziju Vatikanskih ugovora i izbacivanje vjeronauka iz škola. E, da, neka ne zaborave, kada sve prođe, a oni iziđu iz mišjih rupa, također ulagati veliki trud kako bi istospolni parovi mogli posvajati djecu. Nadam se da će ih zapasti jedno od novorođenčadi koje su navijačke skupine, ti “fašisti”, spašavali iz bolnica dok je Zagrebom harao potres a rodilje se smrzavale u tankim ogrtačima na minusu. A njih nigdje, samo “huligani”, “ustaše” i “katotalibani”…

Ako itko zna što su izvanredne situacije, onda je to ratni ministar dr. Andrija Hebrang koji je prošli tjedan izjavio: “Zaustavimo bacanje milijarda kuna na udruge i ubacimo ih u gospodarstvo.”

Slažem se, svi želimo (!) podnijeti teret krize, pa neka izvole i ovi ratnici ljudske pravde, zapravo ideološke kolonizacije Hrvatske, uz dodatak Hebrangu, nisu sve nevladine udruge iste.

Nadalje, takve mjere uskraćivanja novca koji je već, ili će biti uskoro, uskraćen vjerojatno i liječnicima koji upravo padaju s nogu, ne treba smatrati osvetom ili kažnjavanjem nevladinih udruga, već zakonski i razumno utemeljenom mjerom: Kako svima, tako i njima!

Uz huk s tribina nogometnih stadiona, kada sve prođe: Gdje ste bili kad je grmilo, kad je sijevalo!!!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Marko Ljubić: Gdje su nestali Bosanac, Veljača, Drago da oprostite Pilsel, Zoran Pusić i ostali junaci našeg doba?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HITREC: Jedino je brexit bio dosadniji od korone

Objavljeno

na

Objavio

Lud i nezaboravan ožujak prešao je u travanj, zajedno s koronom. Vjerojatno vam se već bljuje od silnih napisa o pošasti, kao da ništa drugo na svijetu ne postoji. Jedino je brexit bio dosadniji. U SAD-u se nakon ležernoga uvoda sve pretvorilo u neviđenu katastrofu, a zabilježena je povećana prodaja oružja, valjda pucaju u covide, premda su ovi mali, nezaštićeni i nevidljivi. U Hrvatskom zagorju navodno su se dosjetili kako ih učiniti vidljivim i uništiti: ako se covid dokotrlja do klijeti, jedan muž ga pošprica modrom galicom i covid vidno poplavi, a drugi ga muž odmah opali lopatom. Ne daju se zagorski muži u svom vinogradu.

O zagrebačkom se potresu puno manje piše i govori, kao da još zanima samo one koji su ostali bez stana i kuće. Zagrepčanima su se istanjili živci, čim netko jače zalupi vratima, vrati im se jutro 22. ožujka. Jedan moj poznanik nije znao da se prosvjeduje lupanjem po loncima, pa je, misleći da je potres, gol istrčao ih kuće, ravno u ruke policiji. Inače su na stolu dvije strategije: jedna veli da treba brzo pokrpati i zagipsati, druga da treba polako, uz sudjelovanje arhitektonskih (i restauratorskih) mozgova i ojačanja doličnih za doček novoga potresa dvije tisuće sto i šezdesete. Tko živ, tko zdrav.

Javili su se i oni kojima je potresna „Moja domovina“ probudila neugodne uspomene na gubitak njihove domovine, kao stanoviti mutni novinar čije budalaštine ne pratim, ali se uvijek nađe ljudi koji me na takve tekstove upozore. Pročitao sam i jedan naslov u dnevnim novinama, u kojemu se pita što bi bilo da u ovoj situaciji nemamo HDZ i SDP nego, recimo, Živi zid, kao da su HDZ i SDP upravo zajedno na vlasti u velikoj koaliciji i skupa se, rame uz rame, bore protiv covida. HDZ jest u koaliciji, ali ne s SDP-om, a zna se s kim jest, žalibože.

Jedina je (sada) dobra koalicija vlasti s HRT-om koji se hvali da je (HTV) najgledaniji, a kako ne bi bio u ovom stanju nacije kada se sve informacije i upute šalju prije svega preko programa nacionalne televizije, što je prirodno, pa se i konferencije za sredstva priopćavanja plasiraju preko četvrtog programa, ne znam zašto ne preko prvog kada je bilo rečeno da ima mjesta u Hrvatskoj nepokrivenih četvrtim, mislim da je netko spomenu Skradin, a bit će da ima još skradina. Također i škola za život na daljinu ide djelomično (za neke uzraste) preko nacionalne televizije, treći program, što je dalo krila prosvjetnim djelatnicama posebno, jer nisu ni slutile da će jednoga dana postati televizijske zvijezde.

Oni jadni mali dečki i curice koji su, u kućnom pritvoru, prepušteni učenju na još manjim ekranima, na rubu su depresije, kao i roditelji. Veliki će tjedan provesti u ponavljanju gradiva, odlučeno je, a onda opet slijedi tabletska i slična tortura, u zatvorenom, idiličnom obiteljskom okružju, gdje ima i sve više kućnih zlostavljanja u stisnutom prostoru, a tek u noći se odrasli opuštaju uz vrlo dobru televizijsku seriju „Zašto žene ubijaju muškarce“, djelo autora koji je zaslužan i za „Očajne kućanice“. I još nešto zašto je HTV najgledaniji: sav se vjerski život preselio na nacionalnu televiziju jer u crkvama nema okupljanja. Pa ne će valjda uskrsne i ine crkvene svečanosti prenositi komercijalne televizije koje su se uvalile u Hrvatsku s nepoznatim (javnosti) ali očito nekršćanskim vlasnicima.

Za istinu rijet, ima HTV svijetlih točaka i u zabavnom programu, a mislim na odličnu “A stranu“ pred kojom bi se u svakom smislu (od scenografije nadalje) Eurosong sa svojim nemuštim pjesmuljcima i kičem mogao sakriti u rupu. Povratak hrvatskoj lakoj glazbi koja se teško zaboravlja, uz duhovite goste i voditelje (Duško Ćurlić), sjajne pjevače.

Povijesne presice

Pri spomenu svakodnevnih konferencija za medije, u točno zakazano vrijeme, prisjetio sam se – a kako i ne bih – konferencija iliti presica u proljeće 1991. koje sam nekoliko mjeseci vodio iz dvorane Županijskoga doma Hrvatskoga sabora, s početkom u 12 sati. Nerado se toga sjećam. Isprva HTV nije prenosio, tek pod pritiskom je poslao kamere, vjerovali ili ne, a stanje se u Hrvatskoj, posebno u Podunavlju, pogoršavalo iz dana u dan, bilo je već preko stotinu mrtvih dragovoljaca, policajaca i civila. Dovodio sam svakoga dana drugog ministra, ali i ljude svih struka i zanimanja koji su imali što reći, od književnika do Otta Habsburškog.

Nije mi bilo lako, uopće, em nisam neki orator niti mi ta vrst „estrade“ odgovara, em sam morao dozirati riječi jer je tada još bilo podosta onih koji su mislili da će „prevladati razbor“ ili se pouzdali u oberšefa JNA hrvatskoga roda, em nije bilo interneta ni mobitela, niti sam dobivao sve informacije, a najbolje su dolazile od mojih veza iz kasarne u – Mostaru. Novinara je bilo svakim danom sve više, domaći su bili uzrujani kao i javnost, mrzili su me kao što priliči mrziti donositelja loših vijesti, a onda su se privučeni mirisom krvi sjatili i strani novinari. Kako je to završilo, poznato je barem suvremenicima: kada sam napokon rekao da je rat neizbježan i da će biti strašan, odletio sam.

Druga svakodnevna presica koju svi pamte makar je kraće trajala, bila je ona koju je u vrijeme Oluje vodio general, pjesnik Ivan Tolj, a on je posao odlično obavio obavještavajući svakoga dana o napredovanju trijumfalne Hrvatske vojske. Ponekad je uza nj bio i strateg, admiral Lošo Domazet. Kada sam nedavno razgovarao s Toljem, rekao mi je što nisam znao – da je Tuđmanu za glasnogovornika Oluje predlagao junačnog Slobodana Praljka, ali predsjednik nije pristao, htio je Tolja.

U svezi s pjesnikom generalom još: spomenuti razgovor prije sedam mjeseci ili i više s Ivanom Toljem koji se teško kreće jer je stradao negdje u Bosni i čudom stao na noge nakon što se mislilo da će ostati nepokretnim, taj je razgovor bio ciljan – pisao sam tada scenarij igrano-dokumentarnog filma „Tuđman u Oluji“ i sastajao se s ljudima koji su mu u tih sedam dana bili sugovornici, hrvatski i nehrvatski. Pribavio sam i originalni popis svih ljudi s kojima je komunicirao od jutra do mraka u tih sedam dana kada je sudbina Hrvatske bila na kocki, te kojim su mu redom i u koliko sati dolazili. Tako je nastao vrlo vjerodostojan scenarij filma koji bi publika svakako htjela vidjeti, ali ne će (barem kako sada stoje stvari). Redatelj Jakov Sedlar ni prije korone nije uspio naći u Hrvatskoj ni izvan nje one koji bi poduprli projekt novčano i na druge načine. Hoće li što od toga biti u skorijoj budućnosti, ne znam.

Toliko o povijesnim presicama, a i ove sadašnje su ratne, dobro je da se svakodnevno održavaju jer samo tako javnost može biti u tijeku, informacije se ne zadržavaju u uskom krugu i vjerujem da se njima ne manipulira. Na površini se zadnjih dana pojavila gotovo zaboravljena riječ, naime repatrijacija, znači povratak u patriju. U domovinu. Ako je to početak većega povratka, nije loše. Izraz „repatrijacija“ odnosi(o) se prije svega na ratne zarobljenike koji se vraćaju doma, s iznimkom Hrvata 1945. koji se nisu vratili u zemlju nego pod zemlju.

Svinjarija (1)

Poskupljenje cigareta usred krize obična je svinjarija, nešto manja (ali ipak) poskupljenje alkohola koji se u čistom obliku ne može nabaviti ni za lijek, pa dobro dođe i rakija. O tome što su cigarete značile u Domovinskom ratu i kako su uz hranu dostavljane na prve crte, pisao je prije poskupljenja izvrsni novinar Davor Ivanković zalažući se da cijene ostanu (barem) iste, premda ionako previsoke. Ministar financija nije ga poslušao, cijene su skočile, „trošarina“, je li, a koliko će u tomu profitirati razni duhanski kumovi, može se naslutiti ( i izračunati).K tomu, ne radi ni siva ekonomija na tržnicama i sajmovima, gdje se škija mogla nabaviti i smotati u jeftinije cigarete. (Zato je pojeftinilo gorivo, sada kada se čovjek nema kamo voziti.)

Svinjarija (2)

Stiže tako meni, seljaku iz okolice Zagreba, obavijest da mi a conto posudbe knjiga u 2017., a na podlozi podataka iz dvadeset narodnih županijskih knjižnica pripada neka svota novca. Sada je 2020.,početak travnja. Svinjarija je već i tolika „zakasnina“, a još veća svota koja se nekim čudom tako stisnula, smanjila, da sam dobio znatno (znatno!) manje nego za prethodnu 2016. ili 2015. I svi ostali bolje ili slabije čitani autori. Tako se saga s „prihodima“ autora od javne posudbe knjiga pretvorila u cirkus chroatiensis, kao i mnogo toga u tzv. kulturi, u umjetnostima a poglavito (subjektivno) u književnosti gdje su honorari i kod boljih nakladnika pali kao Italija pred virusom.

Ako više-manje dobar pisac dobije za roman od tri stotine stranica dvadeset tisuća kuna, puna šaka brade, jer to je već iznimno visok honorar. A pisao ga je (roman) možda i dvije godine ili nešto kraće. Kakve to veze ima s cigaretama? Ima. Za svaku od tih stranica ja sam popušio kutiju cigareta, znači za cijeli roman više od sedam tisuća kuna, pa kada se odbije od honorara, ostaje mi oko 13.000 kuna. Koliko je to ako se preračuna u mjesečnu plaću, izračunajte sami. Da dobivaju minimalac, književnici (slobodni) bi bili vrlo sretni.

O isplati za javnu posudbu knjiga izvijestile su i dnevne novine, nešto biranijim rječnikom od mojega. U spomenutom napisu nisam mogao (niste mogli) točno doznati koji su autori među deset najčitanijih i njihov redoslijed. Prije no što ispišem ljestvicu, jedna usputna primjedba: u izvješću se knjige dijele na – knjige i „lektiru“, s tim da se ne zna jesu li „lektire“(recimo Ana Karenjina) knjige ili neki drugi proizvod. No, zaboravimo to. Na kraju rečenoga izvješća ipak se doznaje tko su „ukupno“ najčitaniji pisci, pa eto: Miro Gavran, Hrvoje Hitrec, Marija Jurić Zagorka, Ivan Kušan, Mato Lovrak, Vladimir Nazor, Pavao Pavličić, Sanja Pilić, Sanja Polak i Božidar Prosenjak. Stanje 2017. Od tih deset, četiri su na onom svijetu, a i ja se osjećam loše. Kakvo će biti stanje 2020. doznat ćemo 2023. Tko živ, tko zdrav.

Omanja posljedica potresa

Neke zagonetne kutije nisam otvarao desetljećima, zaboravio sam što skrivaju. U potresu 22. ožujka popadale su s polica, neke ostale stamene, jedna se razletjela i ispali papiri iz daleke prošlosti. Jedan od njih posebno zanimljiv, a zašto – reći ću u poanti. Naime, Krstni list iz matice rođenih i krštenih rimo-katoličke župe sv. Marije u Zlataru. U njemu se potvrđuje da je Tomo kršten 29. rujna tisuću osamsto osamdeset i četvrte, da mu roditelji Janko i Barbara žive u Grančarima. Tomo je moj djed. U mladim se danima preselio u Zagreb. Krstni list je Tomo zatražio u siječnju 1946., tko zna zašto mu je bio potreban. I sada poanta: župa sv. Marije nije se 1946. još bila prilagodila novom poretku i nije tiskala novi „obrazac“, nego koristila stari iz NDH. Snašla se: u gornjem lijevom kutu gdje je velikim slovima pisalo Nezavisna Država Hrvatska, župnik je tintom prekrižio riječ Nezavisna, pa je ostala samo Država Hrvatska. U gornjem desnom kutu ostao je biljeg Katoličke crkve, od dvadeset kuna. Kunu je župnik blago precrtao istom ljubičastom tintom i ispod napisao 20 din, to jest dinara. Je li doista dvadeset dinara vrijedilo koliko i dvadeset kuna, ne znam.

Kuća spomenutoga moga pradjeda Janka još stoji, ako nije srušena u potresu ove godine. Nalazi se na imanju obitelji Gledec u Zlatar Bistrici. Baš kao da je iz one „ne znaš jel hiža il klet“, zemljani pod i prostorija u koju se ulazi kroz vrata tako niska da se moraš sagnuti. Imam negdje fotografiju, ali je očito u nekoj drugoj kutiji.

Sretan Uskrs

Poštovane čitateljice i čitatelji ove rubrike, želim vam sretan Uskrs, ma kako neobičan ove godine bio.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari