Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast?

Objavljeno

na

Prosinac brzo odmiče, ima snijega, ali se zimska služba brine da brzo bude očišćen, otprilike kao saborska deklaracija o Hrvatima u BiH, koju je nekoliko vrlo diplomatskih ralica očistilo od „radikalnih“ zaključaka, pa ni elektronsko glasovanje nije prošlo da se ne uznemiruju velike sile izvana i male sile u Hrvatskoj, razni pusići i pusićke te ostatci ostataka SDP-a, znači svi oni koji i nadalje drže da Hrvatska treba Hrvate u BiH ostaviti na cjedilu i „ne miješati“ se, svi oni koji zbog sebe samih i svojih orjunaških predaka osjećaju jezu od jedinstvenoga hrvatskog narodnog korpusa koji združen – kao u Domovinskom ratu – predstavlja opasnost za klatež i sve više ju udaljuje od jugoslavenskih iluzija.

Rečeni bildtovi u Hrvatskoj hrane se i strašenjem Hrvata u Hrvatskoj koji sve teže žive, da se financijska pomoć beha Hrvatima njima uzima iz usta, da Hrvati izvan Hrvatske općenito nemaju što tražiti u političkom i društvenom životu Hrvatske jer tu ne plaćaju porez i slične budalaštine. Prenosi se ta, prividno financijska omraza, na hrvatske iseljenike u svijetu koji hrvatskoj blagajni i u ovim vremenima pridonose više no što se zna, a da ih se ne blokira raznoraznim smicalicama oni bi i vrlo rado investirali, jer novca imaju, ali osjećaju na svojoj koži otpor neumrlih starih birokratskih struktura, sve do lokalnih razina, to jest upravo na lokalnim u mnogim slučajevima njihove težnje padaju u vodu.

Osim toga, naši su iseljenici općenito vrlo nezadovoljni stanjem u Hrvatskoj, pa odmahuju rukom i sve se manje pokušavaju vratiti u sanjanu (nedosanjanu) domovinu. Dolaze ljeti ili oko Božića, posjećuju zavičaje, borave petanestak dana i odlaze. Prošloga tjedna sastao sam se s jednim od njih, prijateljem iz školskih dana, Velimirom. Poslije srednje škole, negdje šezdeset druge, preplivao je u Austriju da se spasi iz kumunističkog kaveza, neko je vrijeme bio i u Švedskoj, htjeli su skupinu njih, Hrvata, prebaciti u Rodeziju, ali je srećom završio u Kaliforniji i nakon mukotrpnoga snalaženja postao uglednim poslovnim čovjekom. Imućan je, očito, nije stavljao na velika zvona činjenicu da je upravo on financirao Tuđmana u vrijeme Franjina krstarenja Europom i Amerikom svršetkom osamdesetih godina, da je u vrijeme rata skupljao novac za sanitetski materijal itd., a Tuđman ga je posebno cijenio i volio.

I što sada govori Velimir? Da je teško razočaran putom kojim je pošla Hrvatska početkom dvadesetoga stoljeća, stanjem u Hrvatskoj, nelustriranjem, nježnim odnosom prema očitim protivnicima hrvatske države, koji koriste demokratski sustav i njegove „blagodati“ da ruju, podmeću klipove u žbice hrvatskoga bicikla koji se ionako teško kreće skliskim cestama. Njegov (naš) naraštaj već je u ozbiljnim godinama, zadnji koji je imao strastven odnos prema Hrvatskoj i hrvatstvu. Sljedeći naraštaj već je više-manje asimiliran u novim domovinama, osjećaj se gubi. No i taj prati što se događa u zemlji očeva i majki, ili već djedova i baka, te čujem od jednoga hrvatskog intelektualca koji je nedavno boravio u Kanadi, izjavu koja me je zapekla, ma prvi put sam bio zgrožen. Da, naime, Hrvati u svijetu, barem oni koje je susretao, „više ne će ni čuti za Hrvatsku“. Pretjerano možda, ali i takve izjave treba uzeti u obzir.

Pacificirana Hrvatska

U Hrvatskoj su razmišljanja ipak drukčija. Hrvatska je pacificirana, ljudi u anketama kazuju isto što i iseljenici, da je zemlja na krivom putu, ali to izgovaraju tako fatalistički neaktivno da se čovjeku diže kosa na glavi. Ako nešto i pokušaju, vide da ne prolazi. Vlast (vlasti) ih ignorira. Hrvati hoće novi izborni zakon? Ne može. Hrvati ne će Istanbulsku niti Marakeški kompakt koji izrijekom govori (usput) i protiv slobode medija – ali Vlast hoće, i gotovo. Vlast je kompaktna. O marakeškoj stravi ne smije se izjasniti ni Hrvatski sabor – ni to Vlast ne dopušta. Vlast je odlučila da se nacionalna valuta zamijeni eurom, a da narod nije ni pitala. Pa ne će valjda ulica odlučivati hoće li „ustaške“ kune ili naprednu europsku valutu, bez obzira što primjerice Mađari, Česi itd. koji su stariji članovi EU odbijaju euro (kao i Marakeš).

Što Hrvati imaju razmišljati, ako za njih razmišlja Vlast? Hrvati su ionako kao mala djeca, ako im tko kaže da idu u Beograd, oni idu (1918.), ako im se kaže da idu u Bruxelles, oni idu, doduše metode su sada drukčije, više nitko ne puca na prosvjednike domobrane na Jelačić placu, nego se poseže za „demokratskim načinima“, što isključuje referendume, recimo. I ulazak u Europsku uniju bio je farsa, mijenjao se Ustav i mijenjao broj potrebnih glasova, pa je odlučila manjina. Hrvatska se svrstala, valjda da pobjegne od jugoslavenske mantre nesvrstanosti. Uz koga se svrstala? Uz napredne i razvijene europske zemlje u kojima su u tom trenutku i još godinama poslije bili na vlasti liberalni globalizatori, u nekima i sada.

Njima je cilj bio privesti oltaru male i nikakve, ne da ih učine većim i bogatim, nego da budu „resurs“, izvor iz kojega će crpiti ne više samo radnu, fizičku snagu nego i intelektualnu u svim područjima. Koliko Hrvatsku košta školovanje jednog vrsnog liječnika, fizičara, kemičara… Hajdmo to baciti na papir (ekran) i izračunati pa pomnožiti s toliko i toliko desetaka (stotina) tisuća, s tim da treba pridružiti i one s manjom spremom čije je obrazovanje isto tako, nešto manje, stajalo Hrvatsku. Gdje je ta matematika? Ja ju želim vidjeti, a onda usporediti s novcem koji „izvlačimo“ iz europskih fondova s beskrajim formularima koji raduju bruxellsku administraciju naraslu do čudovišnih oblika.

Pakleni plan

Mi, gospođe i gospodo, financiramo „razvijene“ europske zemlje koje su putem EU razvile mrežu za hvatanje hrvatskih srdela i krupnije ribe. Čini se da je i Vlast shvatila što se događa, pa u raspravi o financijskom okviru EU za razdoblje 2021.- 27. hrvatska Vlast diplomatski (a kako bi drukčije kada državnike nemamo) izjavljuje, citiram Plenkovića: „Kako se EU ne bi percipiralo kao prostor za odljev ljudi, treba nam snažna injekcija investicija iz europskog proračuna“. Percipiralo! Nije riječ o percepciji nego o činjenici da ista ta EU (stare članice uglavnom) ima svoj pakleni plan koji se ostvaruje: pokupiti što više pametnih ili barem snažnih ljudi iz izvora koji postoje u europskim zemljama, jugoistočnim, istočnim, ali i zapadnim (Španjolska, Portugal), a ako ne bude dovoljno onda dovedimo azijske i afričke migrante da popune praznine, što je i učinjeno – isprva divlje, neregularno, velikim pokretima masa, a kada se ljudi počnu buniti, onda pokušajmo (i to je učinjeno) regularnim navodno putovima, što dolazi na isto.

No, gdje je hrvatska pogrješka? Odnosno ne hrvatska, nego kriva procjena hrvatskih političara, takvih kakvi jesu, nikakvih? U nerazumijevanju upravo iste te Europe kojoj se upucavaju, u statičnosti razmišljanja i djelovanja, što je kobno. Jer se upravo ta Europa vrlo naglo počela mijenjati, liberalni globalizatori još se u nadnacionalnoj tvorevini samo noktima drže za stare zablude, a europski se narodi bude i vraćaju korijenima svoga suvereniteta, svoga ponosa (ako hoćete), svoje baštine i nacionalne svijesti. “Nove“ nacije (u stvari stare i prastare) udružuju se na rubovima stare EU (Višegradska skupina), ideja od Blatika do Crnog i Jadranskog mora svojevrsni je, dobro zamišljeni bunt protiv liberalnih, supranacionalnih euroglobalističkih težnja koje, usporedo, doživljavaju udarac koji nisu očekivale: bauk trumpizma nadvio se nad Europom, Steve Bannon luta Starim kontinentom i šalje poruke (prenose ga i hrvatske novine), ali se hrvatska politika pravi blesavom. Onaj tko ne zna čitati znakove vremena, osuđen je ostati zamrznut u vremenu.

Diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture

Ne ću reći ništa novo ako kažem da se iste, promašene tendencije i nadalje okreću na polju kulture, kao uvezene, neprilagođene pasmine.Više no u drugim zemljama, u Hrvatskoj je eurosajediniteljima uspjelo instalirati diverzantske skupine za razaranje hrvatske kulture, angažirajući nehrvatske i protuhrvatske elemente kojima je zadaća da u filmu, kazalištu itd. prokazuju svoju zemlju kao primitivnu i profašističku državu. Pa i u književnosti. Takve skupine i jedinke imaju čvrsto euro-EU-zaleđe, njih se poziva na festivale i sajmove gdje se druže sa sličnima, instaliranim u istočnim i drugim eu-zemljama, te se oni zatim uzajamno posjećuju i potiču, jedni frljići zovu druge da gostuju – sve dok se javnost zemalja koje prepoznaju tendencije ne pobuni i otjera mnoge s kulturne scene, da bi ostala kulturnom.

Postoji i nekakav eu-fond za filmove, primjerice, koji ne će dati novac tek tako, koji čita scenarije, pa ako je scenarij orijentiran nacionalno – nema novca. Ako je pisan u stilu tzv. novih europskih vrijednosti – ima novca. Umjetnosti odnosno paraumjetnosti se prepliću, ako frljići pretjeraju pa ih odasvud izbacuju, nađe se producent i redatelj koji će takvo kazalište prenijeti na film i proizvesti srbenke od već viđenog materijala, i eto nam ga opet. A u tisku su odavno instalirani orjunaši (filmski kritičari poglavito) čija je misija da javnosti objasne kako je riječ o vrsnim djelima.

Ta čudovišna simbioza eurosajedinitelja i orjune u Hrvatskoj već desetljećima sjajno funkcionira, a narod samo gleda. To jest ne gleda. Ne čita. Ne želi. Ali jednostavno ne zna kako da to kaže, svi su mu putovi zatvoreni. Zato će takvo stanje u kulturi i ostati sve dok ne dođe do širih nemira koji ne će biti uzrokovani zgražanjem nad opisanom kulturom, nego krupnim stvarima egzistencijalnim, ali će se onda početi raščišćavati i smeće u međuvremenu naneseno u kulturi i na drugim poljima. Deponiji se već grade.

Nekulturni skandal

Sve rečeno ne bi bilo moguće da u slučaj nisu umiješane hrvatske službene i neslužbene ustanove, neke manje, neke više, s uputama Vlasti da žmire i da ne budu, zaboga, i one nositelji nacionalnoga virusa koji bi oponirao eu-klateži, kako bi se bruxelleski lakaji mogli hvaliti uspjesima. U tom konglomeratu stradavaju i davni pokojnici, čak i onaj književnik koji je u svoje doba donio u Hrvatsku novosti iz tadašnje Europe koja nije bila EU, dotično Antun Gustav Matoš, starčevićanac, pravaš upravo iskonski. U subotu prošloga tjedna, dok sam u najžešćoj cikloni putovao u Dalmaciju, stigla mi je poruka da je Općinski sud u Vukovaru obavijestio zainteresirane o ovršnoj prodaji Matoševe rodne kuće na prijedlog Matice hrvatske (!). Hladnim sudskim rječnikom napisano je da se radi o nekretnini pod brojem tim i tim, a da je riječ o Matoševoj rodnoj kući – ne može se iz teksta zaključiti.

Kao što vjerojatno znate, i ja sam u odboru za dovršenje uređenja (ne)spomenute kuće i kulturnoga centra u njezinu sklopu, u Tovarniku, pa se ne mogu već danima oporaviti od te blasfemije, toga (ne)kulturnog skandala. A država za sada ništa ne poduzima. Apeliram na članove Matice hrvatske koji su cijelo vrijeme uglavnom poslušno šutjeli, da sada učine nešto po čemu će se njihov glas pamtiti. Ne treba to biti Deklaracija, ali barem izvanredna skupština. Ako imaju srca. Ako srca nema, onda više nema ni Kroacije.

Tako, znači, djeluje hrvatsko sudstvo, hrvatsko pravosuđe koje nikada nije bilo na nižim granama: bez sentimenta daje u ovršnu prodaju Matoša, s priglupim isprikama pušta na slobodu nasilnika koji ženskim glavama razbija umivaonike, nakon mnogih desetljeća dovodi, bez lisica, nekoliko srpskih zločinaca za koje će se, gnjidiće, naći neka rupa u zakonu ili postići politički dogovor u koaliciji, da se ne uznemiruju Srbi, štono veli Pupovac. A ni zdravstvo previše ne zaostaje za sudstvom, premda je stanje u zdravstvu općenito još ipak podnošljivo, ali ne će dugo. Slučaj preminulog dječaka iz Metkovića nije slučajan, što znam iz iskustva otprije petnaestak godina: moj najmlađi sin imao je tada deset godina, grčio se od bolova, vrlo visoka temperatura, pa ga odvedosmo u hitnu pomoć u gradiću pokraj Zagreba, liječnica ga ovlaš prepipa i kaže da je preosjetljiv, neka ga odvedemo kući i damo mu čajeka. Da, baš tu riječ pamtim – čajek. Srećom da je moja žena energična pa su maloga ipak uputili u Klaićevu, a ovi u Zaraznu, gdje se pokazalo da je riječ o streptokoku i jedva su dijete izvukli…

Drugi slučaj: vozim se neki dan tramvajem, slušam glasan razgovor mobitelom. Muškarac srednjih godina koji ne izgleda dobro, javlja obitelji: „Naručen sam za godinu dana… da, da, pa ništa, sada idem na autobus i vraćam se…“. Eto, to je fatalizam o kojemu sam govorio, vrlo bolesno stanje duha u Hrvatskoj.

U našoj zemlji sve dobro funkcionira samo kada nekoga treba oblatiti, pa ako nešto i jest u nas vrhunsko, kao nogomet recimo, i tu se umiješa država i njezino pravosuđe da destabilizira primjerice Luku Modrića upravo uoči prvenstva u Rusiji – o čemu je Modrić napokon progovorio. S njim u svezi, predlažem da se aerodrom u Zadru nazove ZRAČNA LUKA MODRIĆ. Tako će putnici iz bijeloga svijeta biti sigurni da su sletjeli u Hrvatsku.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović o Škori: Čak su Mesić i Josipović bili više kvalificirani za predsjedničku fukciju. Gdje mu je kum Thompson

Objavljeno

na

Objavio

Tihomir Dujmović je svojoj klumni na portalu Direktno žestoko kritizirao  Miroslava Škoru  ustvrdivši  da nije kvalificiran za  predsjednika države. Donosimo najzanimljivije  dijelove kolumne:

“More stvari se mora promijeniti u Hrvatskoj, promjene su u tom kontekstu nužne i narodno nezadovoljstvo može se opipati rukom kad govorimo o ovom relacijama. Ali, tko je taj tko će te promjene provesti, to je pitanje svih pitanja! Kome vjerovati i zašto mu vjerovati?

Dakle, Hrvatsku čekaju promjene, najveću političku stranku čekaju promjene jer ako više ni obitelj Tuđman ne gleda jednoznačno na stranku, onda je očito da narod iščekuje promjene. Tko može osigurati daljnji pobjedonosni niz hrvatske opcije? Samo površni imaju spreman odgovor u džepu! I bilo bi najjednostavnije i najkomotnije ići niz dlaku narodnim očekivanjima i reći ležerno, budite bez brige, imamo čovjeka koji će sve riješiti. Mirno spavajte, riješeno!

U tom smislu fascinantno je kako je kao preporoditelj, kao Mesija budućih promjena, prihvaćen čovjek koji se nikada ozbiljno nije uhvatio u koštac niti s jednim od tih problema, koji uopće nije dio tog svijeta, pjevač lakih nota Miroslav Škoro! Kao rješenje svih problema, premda u ozbiljnom smislu riječi o tom čovjeku ista ta nacija gotovo da ne zna ništa. Osim par natuknica službene biografije i sjajnih pjesama.

Kako je moguće nakon tolikih kadrovskih prevara i izdaja koje smo doživjeli u 30 godina neovisnosti i to prevara u puno čišćim situacijama, prevara s puno boljim biografijama, kako se može bez bilo kakve ograde dati potpuno povjerenje čovjeku kojeg zapravo ne poznajemo?

Po čemu je Škoro formula uspjeha, gdje se to razabralo da čovjek zna i može riješiti komplicirane državne, društvene i političke probleme? Škoro je sjajan pjevač, ali taj čovjek cijeli život ne radi ništa što bi ga moglo preporučiti za elitnu državnu funkciju. Zašto mu se onda vjeruje? Nema odgovora, ne smije se ni pitati.

Franjo Tuđman je bio povjesničar, Stipe Mesić godinama Tuđmanova desna ruka, obnašao je sve najvažnije funkcije u Hrvatskoj, Ivo Josipović je bio saborski zastupnik i sveučilišni profesor, Kolinda Grabar-Kitarović pomoćnica tajnika NATO pakta, ministrica u Vladi.

Što god mislili o njima, svi su imali ovakve ili onakve, ali reference koje se ne mogu ignorirati. Što u tom smislu ima Miroslav Škoro? Pet predivnih pjesama. Je li to dovoljno da bi nekome povjerili povjerenje da vodi državu? Ako je pak s njegovim kapacitetima sve posve jasno, plošno i jednoznačno, a samo ga Jude ne vole, kako to da njegov kum Marko Perković Thompson nije uz njega?

Zašto osim Žaka ne vidimo druge s estrade koji stoje uz njega? Jer nitko ga ne poznaje kao estrada, nitko ga ne poznaje bolje od Thompsona! Hoćemo sad i Thompsona prozvati Judom? Je li to i Miroslav Tuđman koji tvrdi da je Kolinda najbolje rješenje ? Je li to onda i Julienne Bušić? Je li i gradonačelnik Vukovara, Penava, isto tako Juda dostojan kamenovanja zato što ga ne podržava? Je li Juda i izdajica vrijedan prijezira i jedan general, ministar Krstičević? A onda i Klemm? Treba li pred Škorin medijski streljački vod i Milan Ivkošić? I Ivica Šola? Treba li ih sve preventivno uhititi jer su se usudili pitati i propitkivati? Ne, diskvalificirati, nego pitati. Ni ja ništa ne tvrdim, ja samo pitam. Ali, čim pitate već ste sumnjivi. Nismo li taj film već gledali?

Stotinu pitanja postavio bih Škori prije nego li bih ovako glasno kao njegove pristaše rekao da je on idealan izbor. Kako ćete promijeniti ustav ako nemate dvotrećinsku većinu? Dakle, ako pobijedite, realno ništa od obećanog ne bi mogli promijeniti. Kako to mislite referendumima vladati, s obzirom da takvog primjera na svijetu nema. Ima li veće demagogije od teze da bi se vladalo referendumom, a da bi narodu vratili vlast?

Koliko puta smo čuli tu frazu i koliko još puta moramo biti prevareni da bismo jednoznačno znali da se radi o goloj demagogiji? Što ste uopće u životu radili da bi se Vas kvalificiralo za ove relacije, smije li se to pitati sve predsjedničke kandidate pa onda i Škoru? Ako predsjednik države može biti pjevač lakih nota, onda smo do samog kraja sve izrelativizirali. Ali sve!

Naime, njegova retorika je zapravo savršeni populizam, na čelu s tezom “vratit ću vlast narodu”, sve to godi napaćenom narodnom uhu, koji uopće ne traži detaljan niti iscrpan odgovor. Unatoč tome što tih odgovora realno niti nema. Nema ih! E, kad ih nema, možemo li mi nakon svih prevara koje smo doživjeli danas jasno i glasno sumnjati?

Iznimno sam cijenio i cijenim Hasanbegovića kao i njegov podvig glede ukidanja imena Titovog trga, ali kako možemo to cijeniti, a u isto vrijeme minimalizirati činjenicu da je Kolinda izbacila Titovu bistu s Pantovčaka? Kako? I u isto se vrijeme praviti da Škoro nije na dva izravna pitanja novinarke RTL-a odgovorio posve nerazgovijetno što će napraviti s Titovom bistom.

Besramno je isticati da je rekao da bi stavio bistu Blage Zadre jer je to rekao tek naknadno. Ne u tom konkretnom razgovoru! Ali, vi u ovoj histeriji, a tako je uvijek kad se krene s medijskom histerijom, jednostavno ne smijete pitati! Kolinda Grabar-Kitarović jest zaredala s gafovima, ali njoj se stvarno svaka riječ važe. Ne i Škori. Andreju Plenkoviću se glasno negativno knjižila činjenica da nije sudjelovao u Domovinskom ratu što je posve legitimno. Ista činjenica se isticala i kod Milanovića kad je bio premijer. Kad pogledate što se sve vadi van u američkim predsjedničkim izborima lako se složiti da su ove naše relacije obična kamilica. No, kad danas spomenete da u Domovinskom ratu nije bio ni Škoro, vi momentalno postajete izdajnik. Iz koje ruske stepe je izašao ovaj relikt staljinizma?

Na to, da ne smijem pitati, jednostavno neću nikad pristati! Uvijek sam pitao i uvijek ću pitati, da i promašio sam, da i pogriješio sam, ali dužnost je novinara uvijek pitati. Uvijek sumnjati! A ovdje je sumnja zabranjena. Tko sumnja u Škoru taj je izdajica! Ma nemojte!

U HDZ-u doista imate nekoliko jasno ocrtanih frakcija, koje se poprijeko gledaju. O tome se pišu plahte tekstova i to je dio demokracije i tako i treba biti. Ali u prvom redu Škorina nastupa u zagrebačkoj dvorani Vatroslava Lisinskog sjedili su ljudi koji ga podržavaju, koji će sutra biti politička okosnica njegove opcije, a da između sebe jedva razgovaraju. Božo Petrov primjerice i Zlatko Hasanbegović! Bruna Esih i Hasanbegović! Petrov i Zekanović! Ruža i Bruna Esih! O njihovim podjelama, o njihovim razlikama ne smije se govoriti.

Zašto se može govoriti o razlikama u HDZ-u, a treba šutjeti o razlikama na desnici? Kompletna desnica nije se uspjela ujediniti na europskim izborima, dapače, napadali su se i vrijeđali preko medija. Kada treba pitati ako ne sada: oko čega se zapravo danas slažete? Koji je to program, koji su to ljudi, koji su to stavovi koje jednoznačno podržavate? Ili se slažete samo oko toga da dođete na vlast? Kada to pitati ako ne sada?

Osim toga, može li se bar pledirati za mrvice razuma. Pobijedio Škoro ili izgubio, doći će do objedinjavanja desnice, taj plan već postoji i treba ga pozdraviti. S kime ćete koalirati ako ne s HDZ-om? A kako ćete koalirati s njima ako sad od članstva stranke tražite da sami sruše vlastitu Vladu? Ako se držimo osnova demokracije valja konstatirati da se Plenkovića može rušiti odnosno smijeniti jedino u okviru HDZ-a. Ili je i to netočno? Ako ga HDZ-ovci ne žele, neka ga smijene, ali što ga se više bude pritiskalo izvana to će on biti jači.

Kad Škoro kaže da bi Vlada morala pasti ako on pobijedi, mora znati da ništa više ne jača Plenkovićevu strukturu u stranci od te teze. Osim toga, s tako zakrvljenim stavovima i jedna i druga strana zapravo radi za Milanovića. Jer, tražeći već sada da Vlada odstupi ako on pobijedi, Škoro i ne razumije da tjera HDZ-ovce od sebe! Ako glasam za Škoru znači da rušim vlastitu Vladu, jer ako on pobijedi tražit će da moja Vlada padne – to je teza koju producira Škorin prijedlog kod prosječnog HDZ-ovca#, ističe Dujmović u svojoj kolumni na portalu Direktno.

 

”Od kud vam pravo gospodine Škoro!!?’ Tri puta ste nas zanijekali.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari