Pratite nas

Kolumne

Hitrec: Svi dižu optužnice protiv Hrvatske, samo Hrvatska ne diže ništa

Objavljeno

na

Hrvatska se našla na udaru velikoga broja optužnica: dižu ih bankari, diže Cerar na konju s hvataljkama hrvatskoga novca, diže nefunkcionalna BiH navodno čak 900 funkcionalnih optužnica protiv hrvatskih branitelja, sve čekajući presudu iz Haaga u žalbenom postupku kako bi s tim papirom u džepu napunila zenički zatvor Hrvatima, nadajući se naravno potvrđivanju visokih kazna hrvatskim vojnim i političkim vođama Herceg-Bosne..

I nadalje toplo, uz nešto kiše, munja i gromova. Grožđa ima u obilju, a ni ostali plodovi zemlje nisu podbacili, štoviše. Sve govori da se postojano izvlačimo iz velike krize, financije se oporavljaju, dug pada, prozvodnja ponešto raste, izvoz vrlo dobar, turizam cvate – ako se tako ne nastavi, još ćemo plakati za kroatistom Oreškovićem, ali nema razloga za zabrinutost budu li ključni ministri ostali i u novoj Vladi Andreja Plenkovića.

Istodobno, Hrvatska se našla na udaru velikoga broja optužnica: dižu ih bankari, diže Cerar na konju s hvataljkama hrvatskoga novca, diže nefunkcionalna BiH navodno čak 900 funkcionalnih optužnica protiv hrvatskih branitelja, sve čekajući presudu iz Haaga u žalbenom postupku kako bi s tim papirom u džepu napunila zenički zatvor Hrvatima, nadajući se naravno potvrđivanju visokih kazna hrvatskim vojnim i političkim vođama Herceg-Bosne. Diže optužnice Srbija po svojem perverznom zakonu koji agresoru i ratnom gubitniku daje za pravo hvatati branitelje i ratne pobjednike – kao najvidljiviji modus operandi novoga srbijanskog memoranduma kojemu je cilj ne samo izjednačiti krivnju za devedesete nego i u konačnici prikazati Srbiju i Srbe uopšte kao žrtve, čemu služi i stalna poveznica s Drugim svjetskim ratom, prikazivanje moderne hrvatske države kao ustaške, ponovno i drsko uzdizanje velikosrpskih mitova u suradnji s vaseljenskim patrijarsima koji se izravno stavljaju u funkciju protuhrvatske i protukatoličke lige, ali i u svezi s europskim političkim patuljcima, neupućenim ili tendencioznim opasnicima koji bi otrgnuću Srbije od Rusije žrtvovali i Hrvatsku, što već i rade. Medijska Europa bila je i ostala protuhrvatska, od Austrije do Engleske (koja je i nadalje punopravan član EU, barem još dvije godine), pa ako se pozorno pročita što pišu „Die Presse“, „Der Standard“ ili „Guardian“, vidi se isti rukopis ne samo srbijanski nego i onaj pete kolone u Hrvatskoj koja nesmetano djeluje i brifira europski tisak, nerijetko uz pomoć hrvatskih veleposlanika postavljenih u eri nesretnoga Milanovića i sestre Pusić Ban ki Moon (ki bi da bi).

Svi, znači, dižu optužnice protiv Hrvatske, samo Hrvatska ne diže ništa. Kako stoji proces koji se vodi protiv Stanimirovića, primjerice, ne znam. Četnik koji je u Tovarniku izvodio ranjenike iz kuća, a oni potom nestali, onaj koji je vukovarsku bolnicu proglasio zadnjim uporištem ustaša – bolnicu iz koje su ranjenici odvedeni na Ovčaru – vrlo lijepo kotira u hrvatskoj državi protiv koje bijaše dušom i tijelom. Milorad Pupovec, autor huškačke laži o prekrštavanju srpske djece, prevarant koji je nagovorio hrvatske vlasti da zamijene dvojicu Srba za dr. Šretera premda je znao da je Šreter već ubijen, Pupovec koji se godinama, ma već i desetljećima prenemaže po Hrvatskom saboru, tribinama i televizijama – umjesto da bude lustriran (u najmanju ruku) sada i nadalje ljigari, postavlja se kao bitan faktor u sastavljanju nove Vlade, kadrovira u HDZ-u s kojim bi vrlo rado sudjelovao u vlasti. Ukoliko mu to uspije, ne će biti dobro.

Suradnja HDZ-a s takvim SDSS-om čiji je osnivač i ratni zločinac Goran Hadžić nije obično političko pitanje, nego pitanje moralno, pitanje mentalnog zdravlja hrvatske nacije. Moguće „primanje“ u Vladu Milorada Pupovca kojega u Hrvatskoj preziru i Hrvati i nehrvati, jednako je kao da u hrvatsku Vladu uđu Nikolić, Vučić, Dačić i Vulin kao potpredsjednici, jer nikakve razlike nema, jer se radi o istoj družbi i istim ciljevima koji su doživjeli fijasko u devedesetima, a bude li potrebe i opet će. Sve je to ista Miloševićeva siročad koja sanja o crti Karlobag-Karlovac-Virovitica, valjda ovaj put uz veću pomoć Rusa s kojima planira dvije vojne vježbe tik uz hrvatsku granicu. ( Nezavisno od teme, ali ne posve: vjerojatno ste vidjeli teritorijalni raspored mandata na izvanrednim izborima – sve zapadno od čuvene crte Virovitica-Karlobag obojeno je na koloriranom zemljovidu crvenom bojom, sve istočno od crte plavom.)

Elem, opisano srpsko političko vodstvo, da ne kažem vojvodstvo u Hrvatskoj klasična je peta kolona koja egzistira na hrvatskoj političkoj gluposti iz koje su rođena ona zajamčena tri mjesta u Hrvatskom državnom saboru, to jest za sve manjine osam. Nema takvog slučaja u europskim zemljama, ni u ustavima ni u parlamentima. Osam zajamčenih mjesta za manjine nisu drugo do rep koji se vuče iz jugoslavenskih magla, i treba mu napokon napokon stati na rep.

Rujan je 2016. i Hrvatska se naizgled nalazi u boljoj situaciji nego prije četvrt stoljeća, u rujnu 1991. kojega se ovih dana prisjećamo na mnogim obljetnicama, stravičnoga rujna kada je započela posve otvorena i krvoloična, masovna agresija JNA, Srbije i srpskih četnika u Hrvatskoj. Danas je Hrvatska članica EU i NATO saveza, čiji Vojni odbor zasjeda u Splitu, sve to zahvaljujući tomu što je ne samo opstala nego i pobijedila u ratu, ali da se toga rujna 1991. hrvatski narod nije prisjetio svoje slavne ratničke prošlosti i već tada bitkom za Šibenik pokazao nevjerojatnu hrabrost – sve bi palo u vodu. Ovako su pala ona dva neprijateljska zrakoplova, pala je i teza „da će razum pobijediti“ premda bijaše razvidno da imamo posla s luđacima, ubojicama i gadovima, do kraja je pala je krinka „narodne armije“ koja postade neprijateljskom vojskom, kao što je uostalom bila i do tada, od Bleiburga do devedesete godine prošloga stoljeća zalog održanja zločinačke komunističke naddržave.

U Europsku uniju smo ušli kao u miru teško oštećen suvereni organizam, plaćajući ulaznicu slobodom mnogih hrvatskih generala i branitelja izručenih Haagu ili „hrvatskim sudovima“ (Norac, Glavaš, Hrastov), a neki poput Đure Brodarca nisu ni stigli pred sud jer su umrli u neljudskim uvjetima „pritvora“. Nedugo nakon što smo ušli u Obećanu zemlju, ona se pred našim očima pretvorila u niz koncentracijskih logora okruženih žilet-žicom, s tendencijom da nas ostavi izvan schengenskog kaveza i prepusti neizvjesnoj sudbini. Formalno smo i dalje u kavezu EU, ali kao kolonija koja nema previše izbora (osim parlamentarnih) pa mora pokorno slušati velike iz Bruxellesa.

HGZDo javnosti nije došla, ili nisam pratio, Deklaracija Hrvatskoga generalskog zbora pisana prije izbora, a koja počinje rečenicom: „Iskustvo nas sudionika Domovinskoga rata uči da široke avenije koje mu se nude vode narod u propast, a uska staza mudrosti vodi ga u spas.“ Nakon toga citata slijedi: umjesto da se na Tuđmanovoj ostavštini gradi budućnost, određene političke elite na ovaj ili onaj način već šesnaest godina blokiraju taj proces, te da je Hrvatska – unatoč činjenici da je članica NATO-a i Europske unije – došla u poziciju da joj se neprestano umanjuje sloboda međunarodnog djelovanja, ograniči suverenitet – prije svega monetarno-financijski, medijski, pravni i gospodarski – a iznutra naruši teritorijalni integritet, proizvodeći „nezadovoljne“ skupine svih vrsta, odnosno simulirajući oblik građanskog rata… Što žele generali? Da se odrede sve četiri razine hrvatskih nacionalnih interesa, da se kapitalizira hrvatski geostrateški položaj, da se Hrvatska ne dijeli na regije, da zaštita hrvatskoga naroda u BiH bude na prvom mjestu prioriteta vanjske politike, da se ustroji Institut za strateška istraživanja i Akademija nacionalne sigurnosti u kojima će biti stručnjaci iz svih područja znanosti, vojnog umijeća, gospodarstva, j e z i k o s l o v lj a i vjere. Navedene ustanove sjajnim sklopom riječi nazivaju – duhovno izviđanje. Točno. Bez izvidnice vojska (država) srlja u propast.

Pa dok NATO zasjeda u Splitu, dok se po bruxelleskim kuloarima govori o europskim vojnim snagama, dok se hrvatska satnija šalje u Litvu, hrvatski generali (isti oni koji su defenstrirani početkom stoljeća zbog isto tako domoljubnog pisma) zahtijevaju vlast koja će hrvatske Oružane snage doktrinarno, u što kraćem roku, pripremiti za asimetrično ratovanje, što je bez vraćanja pričuve i ročničkog sustava nemoguće. Znači, tromjesečna obuka u kampovima. Ne ostaju na ograničenom vojnom pitanju, nego traže da se pokrene intelektualni, stvaralački duh, duh koji njeguje solidarnost, a odbacuje jal, mržnju, nesuradnju i zavist. „Nove spoznaje ne stječu se umom, nego vizijama“, dodaju.

Vrlo dobro, kombinacija i isprepletanje vojne spremnosti hrvatske države i duhovne kreativnosti, intelektualizma koji nije sebi svrhom. Misleći tu prvenstveno na široko shvaćanje kulture, baštine i žive umjetnosti, duhovnu dimenziju naroda, toliko važnu i u sigurnosnom smislu.

Dobro. Pa dok generali govore o asimetriji, peta kolona se simetrično rasprostrla prvenstveno na području kulture i u vrijeme Vlade Z. Milanovića preuzela monopol nad „kulturnim životom“, ustanovama i medijima koji su već odranije bili okupirani od neprijateljske klateži. Primjere i ne treba navoditi, od kazališta i filma do televizija i školstva („revolucionarni“ uputnik tj. kurikul koji drsko krivotvori prošlost i sadašnjost), sve do jedne institucije koja je bila rubu interesa, a zadnjih dana došla u prvi plan – to jest Hrvatskoga radija, odnosno Trećeg programa, do prije neku godinu utočišta lijepih umjetnosti. I što se dogodilo? Postavili ondje stanovitu Rajku, a ona pretvorila Treći program HR-a u prvi program srpske, dotično srbijanske kulture s „Pojmovnikom postjugoslavenske književnosti„ i sličnim jugosrpskim emisijama.

Moram priznati da odavno ne slušam Treći program, ali zar je pobogu novinarima i spikerima trebalo toliko dugo da se pobune (neki jesu, tiho), i da se na Programskom vijeću HRT-a o toj sablazni govori tek sada kada je došla nova ekipa i na čelo HRT-a i Trećega programa HR-a? Ova mala (ne baš mala) ilustracija govori i viče kako se u jednom ipak intelektualnom miljeu kao što je novinarstvo, i to u javnoj ustanovi, mogu nametnuti normalnim hrvatskim novinarima ne samo staljinistička stega i cenzura nego i pretvoriti radio u propagandni stroj druge države, ne bilo koje, one koja je htjela zauvijek uništiti Hrvatsku i hrvatski narod.

Na sličan način bile su (i još su mnoge) premrežene sve kulturne ustanove, pod kapom ondašnjega vodstva Ministarstva kulture koje je svime, duhovno i novčano, upravljalo i „davalo smjernice“. Poznavajući hrvatsku glupost, kulturna peta kolona je odlaskom vlasti SDP-HNS samo malo zašutjela, nadajući se da će – kao i obično – naći pristaše i zaštitnike među „desnima“, a kada se to (za sada) nije dogodilo budući se našao ministar kulture kojemu se to ne može dogoditi, crveni mediokriteti lišeni jasala uzbunili su pola Europe i, naravno, posegnuli za objedama koje uvijek pale – o ustašizaciji, i sličnim glupostima koje gode ušima ljevičarske europske klateži, do šezdesetih odane staljinizmu. Koji je imao neke mrlje (stotine milijuna likvidiranih), ali im je imponirao, a kada su nasljednici ušli u Prag, prebacili su se sartrovci i slična žgadija na Tita i Partija, na socijalizam s ljudskim licem koji je po izvješću A. Rankovića proveo kroz kazamate tri milijuna, a pola milijuna poslao na drugi svijet.

To je taj europski celofan u koji se uvlače jugofili u današnjoj Hrvatskoj, to je duhovna podloga rečenih novina od Austrije do Engleske, to je i odgovor na prijezirni odnos prema Hrvatskoj kao članici Europske unije prema kojoj i Slovenija postavlja žicu za životinje i ljude, podjednako. Duhovno rasulo prouzročeno rečenom medijskom i „općekulturnom“ petom kolonom jest plodna podloga za općenarodno rasulo u svim područjima. Stati tomu na kraj, velika je zadaća koju je započeo Hasanbegović, a hoće li ju nastaviti on ili netko drugi, vidjet ćemo. Ako tu bude zastoja, ne piše se dobro Hrvatskoj u kojoj i nadalje sve vrvi od malih majmuna sa crvenim stražnjicama, a u budućem gradu europske kulture gradonačenik tuče žene kišobranom.

Uslagivanja

U tijeku je uslagivanje nove vlasti desnoga centra, nakon apsolutno relativne pobjede HDZ-a koji je na dobrom putu da skupi više od famoznih 76 ruku. Pregovori s Mostom idu dobro, barem se tako govori, premda ona stara mostovska nezajažljivost i nadalje tinja, a mogla bi i planuti. Sa Živim zidom je nemoguće razgovarati, posebno zato jer se u njemu odvija tragedija nalik Macbethu, uključujući Lady Macbeth – lijep primjer kako se skromni ljudi počupaju kada se radi o novcu i moći. S manjinama se razgovara, ali je potpuno nejasno zašto one idu u bloku i daju se vodati kao medvjedi od Pupovca i Vučića.

Na ljevici je dramatično nakon što Zoki drugdje traži posao, a za nasljednika predlaže Ranka Ostojića koji bi i nadalje sa svojim specijalcima provaljivao u crkve i tukao hrvatske ratne invalide. Premda je nekim izjavama sam sebi podmetnuo nogu, naizgledniji je za sada Picula koji ima potporu Bruxellesa, odakle se projektiraju vođe većih hrvatskih stranaka. Žalopojke da je ljevica na putu nestanka, na žalost nisu realne. Zabavno je najviše u HSS-u koji je naglo i naknadno shvatio da mu Beljak radi o glavi, pa se očekuje velika seljačka buna s gospođicom Petir koja treba imati ulogu Laure „U registraturi“.

Pravaške stranke su trenutačno u položaju Dinama u Lyonu (i Rijeci) no onaj tko ih otpisuje, obična je budala: čim „asimetrične ugroze“ postanu realne, i pravaši će dočekati svojih pet minuta, jer se u velikim iskušenjima Hrvati vraćaju Starčeviću. Ni Bandić nije za odbaciti, ima nešto mandata, ne baš za premijera ali ipak. Dva su dva, premda sam mu davao četiri. Ta dva mogu anulirati potrebu za Pupovčevom tricom. Nikakva hrvatsko-srpska koalicija nam nije potrebna.

Glede atmosfere u narodu, što bi Ćiro rekao u čaršiji, samo ovo: kažu mi da su ljudi odahnuli, manje su malodušni, očekuju da ne budu na prepad ovršeni, ni oni ni Hrvatska.

Hrvoje Hitrec/HKV.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Lex Stanković i novi teror ‘zaustavljača mržnje’

Objavljeno

na

Objavio

U 18. godini uživanja, čini se doživotne, koncesije na najatraktivniji nedjeljni termin javne televizije, urednik i voditelj Aleksandar Stanković počeo je držati nedjeljne propovijedi.

Naprasno je skratio razgovor s gostom u zadnjoj emisiji Nedjeljom u 2 i obratio se urbi et orbi usmenom poslanicom po pitanju govora mržnje u medijima. Izrekao je hvale vrijedne, ali golemoj većini gledateljstva s minimumom kućnog odgoja i morala od djetinjstva poznate stvari kako je ružno prijetiti drugima i psovati im majku. Kao istaknuti novinar koji već skoro dva desetljeća ima privilegiran pristup javnosti, izložen je i ad hominem kritikama, prijetnjama, vulgarnom vrijeđanju. Prva pomisao kad je započeo svoju filipiku protiv govora mržnje bila mi je da je čovjeku prekipjelo i da je odlučio, na vlastitu odgovornost malo privatizirati emisiju, iako mu je posao razgovarati s važnim gostima, a ne popovati i docirati javnosti.

No zaintrigiralo me to što je njegova propovijed nakon opće, banalne osude govora mržnje sadržavala i vrlo konkretne, činilo se već dobro razrađene prijedloge zakonskog sankcioniranja nepoćudnih sadržaja. Tako je, između ostalog, rekao: “I evo prijedloga, kad se prijeti, kad se huška i kad se drastično vrijeđa druge ljude, zabranite, recimo, na mjesec dana komentare ispod tekstova. Sve. Ako se to ponovi, kazna za nakladnika sto tisuća kuna. Neće se ponavljati. Ovaj apel je u prvom redu usmjeren na sabor, na vladu, na političke stranke i na moju strukovnu novinarsku udrugu da novim zakonskim prijedlogom o električnim medijima konačno stane na kraj nesnošljivosti u medijima.” Na kraju je dodao: “za kraj, kupio sam jutros flomaster i napisao sam ovo”, i podignuo papir s natpisom ‘Zaustavite mržnju u medijima’. Gdje je u nedjelju ujutro kupio flomaster i zašto je važno da ga je ad hoc kupio a nije već imao doma ili u redakciji? Ta naizgled nepotrebna dodatna informacija svjedoči da mu je bilo stalo istaknuti kako taj istup nije planski već je rezultat individualnog, trenutnog revolta.

Štosove poput “Ja ne mrzim” ili “Stop ovome”, “Stop onome” već smo puno puta vidjeli i mogli smo naučiti da iza tih patetično-infantilnih gesti uvijek stoji politički rezon. I doista, već sutradan se sve razjasnilo. Ima nešto od sjevernokorejskog štiha u tome da ono što u nedjelju vidiš na javnoj televiziji kao hrabar, moralno neupitan, pravednički individualan apel s kojim se samo monstruozni mrzitelji ne bi složili, u ponedjeljak postane predmet prijedloga novog zakona. Jutarnji vladin bilten nas je, dan nakon Stankovićeve propovijedi, prvi izvijestio kako će “Hrvatska prvi put dobiti zakonsko rješenje koje regulira govor mržnje, poticanje na nasilje i širenje lažnih vijesti na internetu”.

Tu smo! Nekad bih na ovom mjestu napisao narodnu misao poput “u tom grmu leži zec” ili “ne laje ćuko radi sela…” ali pošto bi se, ispuštajući iz vida metaforičku funkciju mogla interpretirati kao uvredljiva i sankcionirati po novom zakonu, reći ću “u tom grmu leži lav” ili “ne pjeva Pavarotti radi Scale…” Jutarnji važno dodaje i kako se “Vlada, nakon brojnih prijetnji i govora mržnje koji se pojavljuje na društvenim mrežama i ispod komentara članaka na internetu, odlučila obračunati s “digitalnim Divljim zapadom” u Hrvatskoj.” Kako to da “digitalni Divlji zapad” prije godinu ili pet nije bio problem, a sad odjednom jeste? Ima li to veze s negativnim stavovima većine komentara prema vladajućoj oligarhiji, ne samo kod nas nego u Europi općenito?

U Hrvatskoj imamo neke velike kolumniste koji su odavno zabranili komentiranje ispod svojih članaka i za koje ne sumnjamo da će ovo poopćavanje cenzure sigurno pozdraviti. Uskoro smo doznali i dodatne detalje, primjerice kako će na zakonskom rješenju intenzivno sljedećih mjeseci raditi inicijalna radna skupina Vladina Središnjeg državnog ureda za razvoj digitalnog društva (SDURDD) u kojoj su, uz državnog tajnika Bernarda Gršića, i predstavnici brojnih drugih vladinih i nevladinih institucija. “Neslužbeno” se doznaje i da će zakonsko rješenje koje se priprema “slijediti smjernice” vezane za suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu, koje je u rujnu prošle godine objavila Europska komisija. Bez Europske komisije, koja nema nikakav demokratski legitimitet jer je nitko izravno ne bira pa nikome i ne odgovara, i njenih smjernica ne bismo više znali otići ni na zahod. Opet se moram ugristi za jezik, jer kako stvari stoje, uskoro će nam propisati i smjernice oko rodno neutralnih zahoda pa ćemo i u nuždi znati kamo smijemo ići zahvaljujući Europskoj komisiji i domaćim ćatama koji kao kolonijalni upravitelji iz redova domorodačkog stanovništva samo provode “smjernice”. Naša “radna skupina” je u startu već zaključila kako je potreban zakonski okvir koji će pravno regulirati komunikaciju na internetu. Ako pogledamo famozne “smjernice” one se odnose na nekoliko stvari. Javno poticanje na nasilje je nesporno zlo i ono se vrlo lako sankcionira unutar postojećih zakona.

Ali tko određuje što je “govor mržnje” i “širenje lažnih vijesti”? Je li, primjerice, “ugledni Guardian” prije nekoliko godina širio lažne vijesti oko tobožnjih socijalnih prosvjeda koji su ujedinili narode BiH u borbi protiv zlih nacionalističkih elita? Isto tako, jasno je što potpada pod kategoriju “rasne mržnje” ili “antisemitizma”, ali što je “netolerancija izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla”. Koja je dozvoljena, od Vijeća Europe propisana razina “etnocentrizma”, preko koje on postaje “agresivan”? Je li neprijateljstvo prema migrantima govorenje istine o prekršajima zakona koje su počinili neki pripadnici te skupine? Ili ćemo lagati i šutjeti kako što je to bio slučaj u Njemačkoj, primjerice oko spolne i dobne strukture migranata, ili nasilja koje se događalo za pretprošlu Novu godinu u nizu njemačkih gradova?

Nije slučajno da je Njemačka jedina europska zemlja koja ima sličan “Lex Stanković” i provodi ga od 1. siječnja ove godine. Opet nas o tome prvi izvještava Jutarnji pod znakovitim naslovom: “Zakonski malj za govor mržnje na Internetu: Što možemo naučiti iz njemačkog eksperimenta koji će promijeniti svijet društvenih mreža” Metafora “malja” neugodno podsjeća na Malleus maleficarum, hrvatski: Malj koji ubija vještice, zloglasni inkvizitorski priručnik kojeg su u 15. stoljeću napisala dvojica njemačkih dominikanaca, H. Kramer i J. Sprenger, a čiji bi srodnici po formi mentis glumili Velike inkvizitore danas. Njemačka, za kojom se prvi povodimo, od prije dva tjedna na svom teritoriju provodi Zakon o poboljšanju provedbe zakona na društvenim mrežama (na njemačkom umilna kratica NetzDG od još ljupkije riječi: Netzwerkdurchsetzungsgesetz).

Tim zakonom “motor Europske unije” i zemlja s najjačom kontrolom misli i riječi propisuje društvenim mrežama s više od dva milijuna registriranih članova, dakle prije svega Facebooku i Twitteru, da korisnicima omogući jednostavan i transparentan način za prijavljivanje ilegalnog sadržaja te da vidljivo protuzakonit sadržaj uklone ili blokiraju unutar 24 sata od prijave. Radi se o nametanju cenzure i, što je još gore, autocenzure. Lako je zaključiti kako će društvene mreže i portali sami, da bi izbjegli rizik, jer je interpretacija rastezljiva stvar, radije a priori brisati upise korisnika nego se objašnjavati na sudu i eventualno plaćati drakonske kazne. Već u nekoliko dana malj novog njemačkog zakona nekritički je pogađao široku paletu objava – od lijevih komičara do desnih političara, dajući im u javnosti aureolu žrtava gušenja slobode riječi.

Dvije su jasne posljedice ovakvih novotarija. Kad se zakon donese, nastat će stampedo u kojem će svatko prijavljivati svakoga. Budući da velike društvene mreže ne mogu zaposliti desetine tisuća lokalnih administratora kvalificiranih brzo prosuditi što se kosi sa zakonom a što ne, bit će im jeftinije, sigurnije i jednostavnije odmah brisati i blokirati. Prostor slobode govora na internetu, pod krinkom borbe protiv manijaka koji prijete i šire mržnju, a koji se lako riješe i postojećim zakonskim okvirom, suzit će se na small talk o zeki, cvijeću, rukometu, hrani i modi i sličnim, “sigurnim” stvarima. Kako kaže lik u Kusturičinom filmu Otac na službenom putu – u vrijeme kad danas možeš zaglaviti zbog američkih, a sutra zbog ruskih pjesama, najsigurnije je pjevati meksičke.

Drugi problem novog cenzuriranja interneta je što je država, prijetnjom kaznama, zadužuje privatne tvrtke da rade njen posao. Naime, svi problemi o kojima je govorio Stanković u Hrvatskoj su već obuhvaćeni člancima Kaznenog zakona, i to ne samo oni koji se odnose na prijetnje i pozivanje na nasilje, već i oni koji se tiču uvrede (147.), teškog sramoćenja (148.) i klevete (149.). Čemu onda dodatni zakon? Svako hipernormiranje, pogotovo uvođenje novih zakona bez jasno vidljive potrebe uvijek je sumnjivo. I o tome se mora javno govoriti. Barem dok se još može.

Nino Raspudić / Večernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Hrvatska – 7 destruktivnih mitova

Objavljeno

na

Objavio

Mitovi su po naravi konstruktivni, na njima se utemeljuje život neke zajednice, oformljuje afektivno jedinstvo,’ objašnjava svijet, prošlost i sadašnjost, zacrtava poželjna budućnost.

Na žalost, u Hrvatskoj je mnogo toga drukčije nego drugdje, pa i mitovi. Od ‘kletve kralja Zvonimira’ do današnjih, mahom medijskom kampanjom proizvedenih mitova, mitovi u Hrvatskoj služe uglavnom za to da obeshrabre zajednicu i uvjere ju kako ne bi smjela postojati, barem ne u obliku države. Zajednička jezgra svih tih mitova jest teza da je hrvatska država grijeh sama po sebi, piše Damir Pešorda u Hrvatskom tjedniku od 18. siječnja 2018. godine.

Prvi je takav mit narativ o ‘deset mračnih godina’, misli se, naravno, na devedesete. Pisao sam već više puta o tomu koliko je ta teza neistinita i zlonamjerna te mi se ne da još jednom opširno obrazlagati zašto su tih deset godina deset najboljih godina možda u cijeloj hrvatskoj povijesti.

Sama činjenica da je tada stvorena hrvatska država, to razdoblje čini nužno pozitivnim za sve one koji su lojalni hrvatskoj državi, a svi oni koji to niječu, legitimiraju se kao neprijatelji Hrvatske. Mogu oni voljeti hrvatske prirodne ljepote, kune iz hrvatskoga proračuna i slično, ali su im mrski Hrvati. Devedesete su bile sjajne, pobijedili smo u nametnutom ratu, hrvatski vanjski dug tih devedesetih bio je minoran, a velike tvrtke bile su u hrvatskim rukama – banke, Ina, Pliva, znatan dio HT-a itd.

Drugi mit je priča o tomu kako ulazak u Europsku uniju nema alternative. Osobno sam još prije desetak godina pisao kako takav način ulaska u Europsku uniju može Hrvatsku skupo stajati. Zanimljivo je da tzv. desničarski kolumnisti još i danas tvrde kako je Hrvatska od EU imala samo štetu, ali da bi oni i danas opet glasovali za ulazak u EU, odnosno za ostanak u EU.

Tako Ivica Šola, inače bridak i oštrouman komentator brojnih društvenih pitanja, nakon što je žestoko napao EU i njezino ponašanje prema Hrvatskoj, kaže: “Treba li izići iz EU-a? Ne, već ostati i jače se povezati sa zemljama Višegradske skupine. Ove su zemlje, za razliku od nas, nakon ulaska u EU iznimno uspješne. Za njih je EU sredstvo, a recept njihove uspješnosti je jednostavan. Oni, njihovi lideri, za razliku od nas i naših, drže do sebe!”

Ja, međutim, i dalje držim da bi trebalo provesti jedan pošteni referendum na kojemu bi građani odlučili o tomu žele li biti u uniji u koju, kako i sam Šola kaže, “više dajemo nego povlačimo”, koja nam diktira da primamo sirotinju iz njihovih bivših kolonija i da se odričemo vlastitog teritorija u ime dobrosusjedskih odnosa i ‘europskih vrijednosti” ili pak ne želimo«.

No kako je famozno “mjesto za stolom gdje se odlučuje” jedan od žilavijih mitova suvremene Hrvatske, teško da će se u skoroj budućnosti pojaviti relevantna politička opcija koja bi stvari tako postavila. Pernar i Sinčić su redikuli, a Hasanbegović i Esih još uvijek se koncentriraju na usko unutarhrvatska ideološka pitanja. Ipak, živi bili pa vidjeli!

Treći mit je o ‘urbanoj i ruralnoj Hrvatskoj’. Iz tog implicitno ‘rasističkog’ narativa izvire težnja da se sve one krajeve u kojima je hrvatstvo još uvijek naglašeno obilježje identiteta proglasi zaostalim, primitivnim, seljačkim u negativnome smislu. Činjenicu da je riječ samo o mitu, a ne o nekoj bitnoj kulturološkoj razlici, na zgodan je način razobličio jedan nedavni događaj.

Godinama već ‘lijeva, napredna, urbana itd. Hrvatska trubi o tomu kako Thompson ne može nastupati u Istri, a posebno u Puli, jer je to napredna, urbana, europska cjelina, da bi se ovih dana ispostavilo kako u toj naprednoj ter europskoj sredini žari i pali Bora Drljača; srpski narodnjak najprizemnije vrste. Iz toga je logično zaključiti da Thompson u Istri smeta Srbima i Jugoslavenima, a ne naprednjacima. Bora Drljača zoran je dokaz da je u Istri i te kako živa krkanska kultura.

Četvrti mit se na neki način nadovezuje na prethodni jest mit o ‘hercegbosanskoj’ pošasti. Hrvatski mediji stalno podgrijavaju priču o tomu kako su Hrvati iz Bosne i Hercegovine pogubno djelovali na Hrvatsku, kako su oni izvor gotovo svega što u ovoj zemlji ne valja, od primitivizma i nekulture do korupcije i kriminala. Na stranu sad činjenice da brojni hrvatski znanstvenici, pjesnici, športaši i drugi poznati ljudi potječu iz Bosne i Hercegovine, važnije je to da bez tog biološkog bazena Hrvatska ne bi ni do danas opstala, barem ne kao Hrvatska. Ispražnjeni bi prostor popunili neki drugi narodi, ali Hrvati ne bi jer ih jednostavno ne bilo u dostatnome broju da nije bilo hrvatskog naroda u BiH. Sada je taj bazen poprilično ispražnjen i demografska budućnost Hrvatske čini se tmurnom.

Peti mit – mit o bajkovitoj zemlji samoupravljanja i socijalizma, zemlji bratstva i jedinstva, koju su nacionalisti uništili. Ispočetka stidljivo, a dugo već nasrtljivo i bezobrazno forsira se priča da je u Jugoslaviji sve bilo divno i krasno, a kako danas ništa ne valja. Ta je priča sto puta argumentirano pobijena, ali argumenti u takvim stvarima ionako nemaju neku veliku ulogu. Za one kojima je Jugoslavija, taj bastard zapadnoeuropske kombinatorike i pretprošlostoljetne ideje, bila jedina istinska domovina, svaka je Jugoslavija dobra, a svaka Hrvatska loša. No to i ne bi bio neki velik problem, da mentalni Jugoslaveni ne drže ključne pozicije u hrvatskim medijima, kulturi, pa i politici.

Šesti je mit ispraznica da su manjine ‘hrvatsko bogatstvo’. Zahvaljujući toj divinizaciji manjina Hrvatska ima najveći broj zajamčenih saborskih mandata za manjince u Europi, a Milorad Pupovac nametnuo se kao svojevrsni kolonijalni namjesnik u Hrvatskoj koji nadgleda lokalce da ne bi došlo do nacionalističkih skretanja. Naravno, ispraznica da su manjine naše bogatstvo notorna je glupost, a implicitno je rasistička! Jer implicira da su manjine superiorni većinskome stanovništvu, dočim ih se doživljava kao bogatstvo, dakle vrjednijima od običnoga hrvatskog puka.

Sedmi je mit nebuloza kako je hrvatski nogomet u krizi. Može se činiti da nogomet nije dovoljno važna stvar pa da mu stoga nije mjesto na ovakvu popisu. Međutim, to bi bilo pogrješno, preko nogometa ovdje se prelamaju neke mnogo važnije stvari, a najvažnije od svega jest to da se preko gušenja hrvatskoga nogometa guši i onaj nacionalni naboj koji uz uspjehe nacionalne vrste ide, a planiranim stvaranjem nekakve jugoslavenske ili zapadnobalkanske ligeučinio bi se još jedan krupan korak u športskoj, kulturnoj i političkoj integraciji prostora bivše države.

Od svojevremenih napada na pokojnoga Markovića, preko Jovanovićeve grmljavine o močvari koju treba isušiti do otvorene žalopojke na javnoj televiziji što se Hrvatska plasirala na Svjetsko prvenstvo u Rusiji pa će vodstvo HNS-a opstati barem još jedno vrijeme – uporno se širi i nadograđuje laž o krizi hrvatskog nogometa. Međutim, istina je da je HNS jedini nacionalni sportski savez koji se financira vlastitim prihodima, a hrvatski je nogomet daleko uspješniji od, recimo, hrvatske umjetnosti, industrije ili politike.

Destruktivna narav ovih medijski potenciranih mitova ogleda se u rasulu i dezorijentaciji onih koji vladaju u suvremenoj Hrvatskoj.

Hrvatski pisci i redatelji viču da nisu hrvatski, ali uredno nastupaju u ime hrvatske kulture na raznim sajmovima, festivalima i slično. Hrvatski političarisvjedoče javno i tajno protiv svoje zemlje, optužuju je za agresiju i slično. Običan puk po tramvajima, i po internetskim forumima optužuje državu za sve i svašta, i već se mnogi pitaju ‘Je li nam sve ovo trebalo!?’ A to je upravo ono što tvorci destruktivnih mitova žele.

Dekonstruirati destruktivne mitove prvi je korak u oslobađanju od njihova destruktivnoga učinka. Ako je ovaj tekst imalo doprinio tomu, ispunio je svoju svrhu, zaključuje Damir Pešorda / Hrvatski tjednik

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari