Connect with us

Kolumne

Hitrec: U tjednu iza nas opažena je omanja provala hrvatskoga nacionalizma i klerikalizma

Objavljeno

-

Na prijelazu svibnja u lipanj 2024.

Tjedan nad tjednima ili samo još jedan tjedan za mali godišnji odmor napaćenoga našeg boljestojećeg naroda, koji je u srijedu došao na posao samo da ode što prije, te se u kolonama sručio prema moru i odmornim kućama s idejom da ostane ondje do nedjelje navečer.

Slabostojeći narod ostade doma, jer je doma najljepše i pomalo dosadno, ali barem nema gužve, traži narod hrvatske zastave u garaži, ali ih uglavnom ne nalazi, ma nije važno, imamo državu, ne moramo imati još i barjake na prozorima, i nije više neka hrabrost izvjesiti ih. Doduše, politički je korektnije uz hrvatsku zastavu nabiti na koplje i eurounijsku, da se hrvatska ne osjeća osamljenom. Da ne bude jedina (mila si nam ti jedina).

Uopće, u tjednu iza nas opažena je omanja provala hrvatskoga nacionalizma i klerikalizma, o čemu svjedoči slučajno ili namjerno preklapanje Dana državnosti i Tijelova, te se i zavedeni državni vrh našao u obnovljenoj nutrini sv. Marka na krovu kojega je hrvatski grb s početnim bijelim poljem, što je izazvalo bijes Austrijanaca.

Oporba se uglavnom razbježala čuvši da bi ju nadbiskup Kutleša mogao pričestiti, a ni homilija oporbenjacima ne bi bila draga, kao što neki njezini dijelovi nisu baš dobro zazvonili ni u ušima nazočnih vladajućih, osobito dio o postupanju s nerođenom djecom ili onaj o europskoj maniji čupanja kršćanskih korijena, kao i antropološke dionice iz rodne ideologije, a koja ideologija u propovijedi nije izrijekom spomenuta, delikatno izostavljena.

U jednomu danu, znači, susret Vjere i Domovine. Neka naši. U sv. Marku izabrani i probrani, malen je to prostor, a pozorno su selektirani i predstavnici valjda svih slojeva naroda, delegati takoreći.

Gledao sam prijenos na HTV-u, posebno je dojmljiv bio nastavak ispred crkve, na mjestu na kojemu je navodno pogubljen Matija Gubec, a taj je drugi čin valjda bio zamišljen kao kratkometražni odjek velikih tijelovskih procesija u prošlosti, onoj prije komunizma. Nego, na ekranu nisam mogao vidjeti neselektirani narod, niti jesu li za tu priliku maknuti željezni ježevi na Trgu sv. Marka. Gdje su bili ljudi, Zagrepčanke i Zagrepčani koji su vjerojatno htjeli vidjeti barem vanjski dio ceremonije, ne znam. Nisu snimljeni, odnosno ipak jesu – u Dnevniku se vidjelo nešto mnoštva zgurano u Ćirilometodskoj. A kada je, u finalu, zasvirana Lijepa naša, prijenos je naglo prekinut na polovici himne, što me je podsjetilo na onaj već davni doček nogometne reprezentacije, iako nije bila riječ o Lijepa li si, nego samo o Lijepoj.

Da, kao što znate u sv. Marku i uopće na proslavi Dana državnosti nije bio ni prezidente Milanović, koji glede sv. Marka ima neke neugodne uspomene, to jest ne on nego hrvatski branitelji koji su u vrijeme njegove izvršne vlasti pred njegovim tko zna otkud dovučenim policajcima potražili i dobili utočište u staroj gričkoj crkvi, a taj je napad značio početak kraja za oba su pala. Neko vrijeme nakon pada, Milanović se opet pojavio i dokopao Pantovčaka, pa sada, lišen tereta upravljanja zemljom, izvodi što izvodi, zabavlja se, Dan državnosti ne slavi, ima on svoj datum. Otprilike kao da Kutleša na Uskrs slavi Tijelovo.

Ma dobro, što je bilo, bilo je, a nije trebalo biti. Nego, spomenuo sam himnu, koju je dnevni list (tekst) uoči Dana državnosti tiskao za publikum. Originalno se zvala Horvatska domovina, tek poslije po prvim stihovima Lijepa naša domovino. Svedena je na četiri kitice, ostale su nestale, premda se meni osobno sviđala jedna nestala a glasi: Vele gore/ veli ljudi/ Rujna lica, rujna vina/ Silni gromi, silni udi/ to je naša domovina. Ta je strofa valjda ispuštena da ne vodi prema alkoholizmu i pretjeranom slavljenju tjelesnih i motoričkih svojstava Hrvata. Ali neka. Više zabrinjava, barem mene, da je Hrvatska nestala iz naslova hrvatske himne, ali i činjenica da se baš nigdje u sačuvanim i u nestalim kiticama ne spominje ime zemlje koja se slavi, to jest Hrvatska.

Jedan pametan i osjećajan domoljub, a zvao se A. G. Matoš, očito je uočio taj nedostatak, pa je onaj stih „oj junačka, zemljo mila“ malo preradio u „oj hrvatska zemljo mila“, ali nije se primilo, dobro bi bilo da je ostala i junačka i hrvatska. Doduše, i tu je pridjev, a ne imenica, ne Hrvatska. Pa su tako Nepalci možda u nevjerici, ne znaju o kojoj se zemlji zapravo radi i gdje rade. Osim toga, rigidne nacionaliste ono Lijepa naša domovino može podsjećati na vrijeme kada se hrvatski jezik u udžbenicima nazivao Naš jezik, da se Vlasi ne dosjete. I ovo: Lijepa naša domovino obično se skraćuje u Lijepa naša, pa smo tako uskraćeni i za domovinu i za Hrvatsku. Lijepo.

Toliko o tekstu, Mihanoviću i interpolacijama, kojima ipak treba posvetiti više pozornosti. Recimo rijekama: s nestalim strofama nestala je Una, a u jednom se razdoblju bila pojavila i Drina, ali je presušila. S demokratskom Hrvatskom pojavilo se napokon i more, zahvaljujući mojem partneru za šankom, pokojnom Miceku. Zagonetka koja nikada nije odgonetnuta odnosi se na glazbu iliti muziku (sve češće opet čujem, čitam muziku), znači tko je skladao himnu. Nekako se ustalilo da je skladatelj Josip Runjanin, ali pisanih dokaza navodno nema, samo usmena predaja. Zna se da je kapelnik Josip Wendl aranžirao (a možda i skladao), a Vatroslav Lichtenegger prilagodio za vojni orkestar.

O tekstu ipak još: je li u ovim vremenima kada se sve pjeva na engleskom, doista potrebno da se hrvatska himna pjeva na hrvatskom? Kako sjajno i ponosno zvuči Our beautiful Homeland, jasno i razumljivo. Kako bi se tek smrznuli protivnici naše nogometne reprezentacije na Euru kada bi čuli te riječi, premda ne čuju ni ove ni one, samo instrumentalno. S tim u svezi, rubno, ta imenica, Hrvatska, svijetu je potpuno nepoznata, jer čuli su samo za naziv Croatia – pločica s tim imenom nalazi se ispred naših predstavnika na međunarodnim konferencijama i sličnim predstavama.

Tako je kako je. Da dovršim pripovijest o Danu državnosti, selim se u HNK (ili selim u HNK kako krivo piše većina novinara) iste večeri: sve kao u dobra stara austrougarska vremena – građanstvo u parketu, plemstvo u ložama. Novost su mladi vojnici u nekoliko redova. Na bini što recitali što pjevanje, operni klasici uglavnom talijanski kao što se pristoji, u originalu, tek na kraju čuje se hrvatski zahvaljujući Zajcu i Gotovcu. Ono što raduje jest Darija Auguštin, neosporna zvijezda kojoj je zajamčena svjetska karijera, jest, takav se glas odavno nije čuo. Ali me raduje i to što je glumac pročitao originalni tekst Horvatske domovine, sa svim kiticama, pa i onom o rujnom vinu.

Toliko o Danu državnosti, koji ljevaci pogrješno tumače kao smišljotinu jedne stranke, kao da u prvom sazivu nije bilo i drugih. I trećih. I njihovih. Ipak sam nešto zaboravio, glede predstave u HNK: nakon hrvatske himne, kako god se zvala, kada su svi stajali, neki mirno kao kipovi, neki s rukom na srcu kako se i dolikuje, nastala je omanja pometnja: neki htjeli sjesti, neki ostali stajati, kao da nešto očekuju, i doista se (instrumentalno) začula stanovita himna koju mnogi nisu odmah prepoznali, to jest europska. Da hrvatska himna ne bude sama, osamljena. Tada su i oni s rukom na srcu spustili ruke.

U prošlom se tjednu dogodio i neobičan slučaj: dnevne novine darovale čitateljima knjižicu pod naslovom Prilog proučavanju antihrvatske propagande od 1942. do danas. Autor Marko Danon. Ma je li moguće, dragi čitatelji, nakon svih „revizionističkih“ stajališta o broju žrtava u Drugom svjetskom ratu, stajališta koja korifeji postjugoslavenske ljevice, a osobito Srbijanci, nazivaju pogrdnim imenima držeći se čvrsto komunističkih znamenaka i u tomu često imaju pomoć orjunaša u medijima, pojavljuje se sada knjiga (knjižica) tiskana u velikom broju primjeraka, a koja hladno i upućeno nabraja sve etape protuhrvatskih napora, propagande s ciljem demoniziranja Hrvata i posebno Katoličke crkve, a osobito Stepinca.

Autor izlaže kronološki: od sredine rata i knjige Martyrdom of the Serbs u izdanju ogranka Srpske pravoslavne crkve u SAD, preko bratske pomoći Sovjetskoga Saveza koji se ne zaustavlja na Vatikanu, nego Staljinov propagandist Scheinmann žustro prelazi na laži o Stepincu, a sve pod budnim okom Višinskoga, glavnog tužitelja SSSR-a, koji je „organizirao suđenje Stepincu“, kako je napisano. Ključna je Danonova rečenica, vrlo zabrinjavajuća, ali valjda ne posve točna ova: „Tvrdnje iznesene u knjizi Vatikan u Drugom svjetskom ratu nitko nije osporio, ni kod nas ni u svijetu.“ A te tvrdnje prikazuju Stepinca kao glavnoga zločinca i koljača.

Amerikancima je trebalo nešto vremena da razumiju o kakvoj se beskrupuloznoj propagandi radi, pa su postali oprezni, štoviše, kada su do njih došle Stepinčeve propovijedi protiv rasizma itd., okrenuli su ploču… Od Sovjeta palicu preuzima jugoslavenska antihrvatska propaganda, koju bolje poznajemo, to jest Viktora Novaka i nesretnog Vilovića, tužitelja Blaževića, Dedijera i M. Bulajića, te tako polako ali sigurno dolazimo do Memoranduma SANU sredinom osamdesetih i posljedica dugotrajne indoktrinacije… Ispričavam se na ovom prepričavanju, ali nije do svih Hrvata došla rečena knjižica, pa ni do svih čitatelja Hrvatskih kronika. (Nego, je li povod rečenoj knjižici novi glas iz Vatikana da se bliži kanonizacija Alojzija Stepinca, ali uz to, što raduje, beatifikacija Franje Kuharića.)

Spomenuti je memorandum, kao što znate,bio „akademska“ podloga velikosrpske, to jest srpske, agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu prvenstveno, s tim da je Kosovo „ostavljeno za poslije“. O ratnim zbivanjima u Hrvatskoj znamo puno, o ratu i opiranju srpskoj agresiji u Herceg Bosni znatno manje, površno. Mnogi važni sudionici u redovima Hrvata i Hrvatskoga vijeća obrane nisu napisali sjećanja. Neki jesu. Koji dan prije Dana državnosti sastajem se u Zagrebu s generalom Ilijom Vrljićem, autorom knjige „Svjedok jednoga vremena“.

Markantan, siguran u sebe, Ile Vrljić ostavlja dojam. Kao i njegova knjiga (vlastita naklada, 400 stranica), nevjerojatno zanimljiva kronologija ratnih zbivanja, vrlo detaljno opisanih, a i dobrim stilom, tako dobrim da bi se profesionalni pisci mogli nečemu naučiti. Bila bi ta knjiga sjajan predložak za televizijsku seriju, ali za sada se radi na projektu dokumentarnoga filma u režiji Jakova Sedlara… Zašto o tome pišem? Jer bi sada i muslimani iliti Bošnjaci htjeli malo krivotvoriti povijest.

Izjednačiti Srbiju i Hrvatsku, Srbe i Hrvate, insinuirati hrvatsku valjda agresiju na BiH ili slično, što je neukusno i nepovijesno. A nepotrebno je ponavljati istinu (ili je ipak potrebno): da u prvim valovima srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu nije bilo hrvatskog otpora, obje bi pale, da u ratnim godinama, a posebno u zadnjoj nisu zajedno djelovali HV i HVO (i napokon, tek na kraju, pridružena im Armija BiH) tko zna kako bi završilo. Samo jedan detalj iz prvih godina, ali sudbonosan, a zove se Lipanjske zore (oslobađanje Mostara) mogao bi biti tv-epizoda za pamćenje.

Jezik hrvatski

Da bi malo zagadili tjedan u kojemu su se, kako rekoh, sastale vjera i domovina, pobrinuli su se protuhrvatski medijalci, kojima hrvatske novine daju prostora, valjda zbog ravnoteže, što je idiotski. Ti publicisti i novinari današnjih dana nisu uvršteni u knjižicu o kojoj pišem u ovoj kolumni, s nepravom. Sve su to mali dedijeri i viktornovaci, pa zaslužuju mali spomen. Jedan od njih, meni posebno drag, mediokritet je kolokvijalno zvan Gege, čiji je vojujući ateizam nimalo intelektualan, štoviše nakaradan, a zalazi i u područje jezika i jezičnih finesa. Tako u subotu, na kraju opisanoga tjedna, koji je završio Majkom Božjom od Kamenitih vrata, eto ljubitelj Tita i trorogih ima neke dvojbe, uobličene u naslovu napisa: „Ako kažem da boga nema, vrijeđam vjerske osjećaje. Ako kažem da boga ima, vrijeđam intelekt. Pa što ćemo, kako ćemo?“

Ne slučajno, u naslovu dvaput spominje Boga, samo zato da bi ga mogao pisati malim početnim slovom. A očito se ne radi o grčkim ili rimskim bogovima, o mnogoboštvu općenito, nego o Bogu u monoteističkoj religiji, dotično kršćanskoj. A taj se naš Bog piše velikim slovom, i piše ravno po krivim crtama. Toliko o namjernoj „pravopisnoj“ pogrješci, namjernoj ne bi li se Bog umanjio, smanjio i nestao. Otvara to i pitanje lektora u novinama, to jest je li Zakon o hrvatskom jeziku mrtvo slovo na papiru ili je stupio na snagu, pa ga se treba držati.

Drugo: jedan prononisirani postjugoslaven nikako ne može „vrijeđati vjerske osjećaje“, jer je nevažan. Treće: nikako ne može vrijeđati intelekt, jer napis (naslov) dolazi od intelektualno inferiorne osobe. Eh, da dolazi od Lamaitrea, Boškovića, Mendela, Plancka ili Einsteina, čovjek bi se još zamislio. Ali ne, svi su oni bili vjernici, kao i Sir Francis Bacon, koji je vjerojatno najtočnije rekao, ovo: „Malo filozofije vodi čovjekov um u ateizam, ali duboka filozofija dovodi umove ljudi do religije“. Uzgred: može li se u našim novinama pojaviti riječ Alah pisana malim početnim slovom? Ne.

I da zaokružim pripovijest o zastavama (vidi uvod): u tjednu hrvatske državnosti, eto nam jugoslovenskih zastava na paradi ponosnih istospolaca, koje hrvatska država tako lijepo pazi, mazi i tolerira čak i onda kada iskazuju velike simpatije ne samo prema istom spolu, nego i propaloj jugoslavenskoj, protuhrvatskoj tvorevini. Postavlja se pitanje: ako je ljubiteljima Tita u Kumrovcu ove godine policija oduzimala jugoslavenske zastave, zašto ih nije oduzela u Zagrebu?

Zagreb ima i nadalje problem sa smećem (sada i plinom). Ali je na vidiku spas, a dolazi iz Sjeverne Koreje, koja svoje smeće balonima šalje u Južnu. Tu blistavu ideju treba iskoristiti i sadašnja zagrebačka administracija – baloni s Jakuševca u druge županije, ili preko državnih granica u sklopu prekogranične suradnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Advertisement
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Oglas