Pratite nas

Kolumne

Hitrec: U Zagrebu raste palme

Objavljeno

na

Vrlo neobično vrijeme, toliko toplo da je zavaralo voćke. Na livadama rastu tratinčice. U Zagrebu se pojavile palme. To jest neki srbijanski mogul, navodno ili doista, bivši gradonačelnik Jagodine zvan Palma u čijem se zoološkom vrtu (zvjerinjaku) može vidjeti žirafa, vanevropska zverka. O palmama i štetočinjama pisao sam u jednoj od prošlih kolumna, ne sluteći da će srbijanski Palma doći u hrvatsku metropolu službeno pozvan, premda bi se trebao naći na popisu onih koji su neželjene persone u Hrvatskoj jer za to ima barem desetak razloga: od uske suradnje s Arkanom do novijih skandala, nazivanja Gotovine najvećim zločincem poslije Drugoga svjetskog rata i sličnih izjava. Na njegovom se ugljenu uvelike grijao srpski ratni stroj u agresiji na Hrvatsku. Sada bi, kaže, htio da sve bude kao u staroj Jugoslaviji, misleći vjerojatno na komunističku, a ne monarhističku, ili na obje zajedno. I da svi sve trebamo zaboraviti, okrenuti se prema žirafama i zajedničkoj svijetloj budućnosti.

Javnost ga je vidjela na televizijskim ekranima i to je bilo dovoljno, slika govori više od riječi. A još je veća blasfemija da je dolazak vlasnika zvjerinjaka pao baš u vrijeme Svih svetih, da je štoviše pao u vrijeme pada Lušca, predgrađa Vukovara u kojemu su srpski agresori pobili sve koje su ondje našli žive. No, poruka je da treba razmišljati politički a ne etički: stranka koja je od jednoga došla na deset i više zastupnika u Hrvatskom saboru, dosjetila se kako privući i ostatke jugofila koji se sve neugodnije osjećaju na propaloj ljevici koja za njihov ukus nije dostatno sklona „staroj Jugoslaviji“, pa će se bolje snaći u stranci koja nema ideologiju (a koja ju ima?), ali poziva Palmu i daje prebjezima nadu da nije sve izgubljeno.

Nakon nekog vremena preskočnici će shvatiti da su se uhvatili na udicu i da štuke nemaju što tražiti među autohtonim vrstama do sada neviđene političke pragmatike koja doista hitno traži politološke analize. I nema toga što Pragma ne će učiniti da se podeblja slijeva i zdesna jer je razumjela da ni lijevo ni desno ne postoje, samo novac i vlast za koju se, izgledno je, priprema i na razini državnoj gdje uostalom već plutaju stranke bez sidrišta u narodu – s ljudima koji ni sami nemaju čvrsta stajališta pa se u Hrvatskom saboru razmišlja o izbacivanju klima-uređaja u toplijim danima, budući ima toliko ljudskih ventilatora da su drugi uređaji nepotrebni. Sabor je sve više nalik nekom drugorazrednom prvenstvu u atletici, s trčanjima, pretrčavanjima, skokovima, štafetama. I nije to najlošiji Sabor u povijesti moderne hrvatske države, nego najlošiji uopće otkako Hrvatski sabor postoji, a postoji stoljećima.

Zapadni Balkan

Nešto manje dugo, doduše kraće od praškoga ili pečujskog (da ostanemo u srednjoj Europi) ali dosta dugo da ima svoju respektabilnu tradiciju – postoji Sveučilište u Zagrebu koje je ovih dana imalo svoje dane, ali i doživjelo jedan sumračni događaj koji je gotovo zasjenio Palmu. Svečanosti su kontaminirane, rečeno popularnim rječnikom, tzv. rektorskim forumom zapadnoga Balkana (!), urešene, znači, tim nazivom koji i službena hrvatska politika, kakva jest da jest, izbjegava i definira zapadni Balkan kao zemlje u koje Hrvatska ne spada, kao „susjedne zemlje“, a ako baš mora govori o jugoistočnoj Europi. I sada se, iz neba u rebra, taj naziv vraća ondje gdje ga nikako ne bismo očekivali, u visokoškolskom vijencu i to na rektorskoj razini.

Je li riječ, da budem ciničan, o autonomiji Sveučilišta koju se (neuspješno) brani rukama i nogama? Demonstrira li se ta autonomija na način koji ugledu Sveučilišta nikako ne pridonosi, a hrvatsku javnost – blago je reći – iritira. I mladu javnost, buduće moguće sveučilištarce koji će odmahnuti rukom, staviti ruksak iliti naprtnjaču pa potražiti studentsku budućnost u nekoj stranoj zemlji jer im domovina postaje strana, a studentski su buntovi stvar prošlosti, očito. Pa ne će se valjda mladi čovjek upisati, primjerice, na odsjek kroatologije Filozofskoga fakulteta jer zna da može naletjeti na profesora koji će ga rušiti na ispitu ako ustvrdi da je hrvatski jezik jedan, jedinstven i poseban, da ne postoji nikakav zajednički jezik „zapadnoga Balkana“.

„Ne ćemo se mi toga vraga nikada riješiti“, reče mi prije podosta godina jedan župnik dok smo pušili na balkonu iz kojega se pružao pogled na Metković. Nisam se posve složio, ipak će vrijeme učiniti svoje, rekoh premda preko volje i bez čvrstoga uvjerenja da će tako i biti. Od tada su se stvari samo kvarile, što je Domovinski rat bio dalje to su i ružne silnice bile snažnije, relativizirala se i srpska agresija devedesetih i komunistička nasilja prije rata, branitelje koje su u početku svi tapšali – reče mi jedan od njih u Zaprešiću – sada izbjegavaju na ulici, pupovački su Srbi u vlasti i na vlasti jer im se navodno nema što prigovoriti, to su „naši“ (navodno „Tuđmanovi Srbi“) i mogu nas vrijeđati jer nisu bili među četnicima. Dobro su planirali – jedan brat ostaje, ajmo reći, privržen hrvatskoj državi, drugi ide u četnike (kao u Drugom svjetskom ratu, jedan u partizane, drugi u četnike), pa kako god završilo bit će dobro.

Pupovac iznad zakona

Da je Pupovac iznad zakona, nema sumnje. Njemu je Martina Dalić posvetila neke od zadnjih stranica besplatno dijeljene knjige (ne posve besplatno) „Slom ortačkoga kapitalizma“ gdje se govori kako je Todorić preko Zvijezdina ulja ulijevao novac u Tesla banku – nakon što je državni proračun odbio učiniti isto. Milorad je postao predsjednik Nadzornog odbora. Bez obzira na to „što je Zakon o sprječavanju sukoba interesa branio ovakve poslove državnih dužnosnika nekako se to nije smatralo problemom“, piše autorica. Taj sklop riječi „nekako se nije smatralo“, govori sve. Nekako se ne smatra da su svi u ovoj državi jednaki, neki su ostali nejednaki kao što su bili u doba bivše Jugoslavije, nejednaki u za njih vrlo dobrom smislu, ulaze u Sabor na nejednak način, iz Sabora u Vladu ili barem u vlast na visokoj razini, u ministarstva.

Predstavljaju se, a mediji im daju prostora, kao jedini vlasnici antifašizma, pa i jedini zastupnici svih Srba, ali i svih pravoslavaca koji nisu Srbi, kao borci protiv „prodora hrvatskoga nacionalizma“ u institucije nacionalne države hrvatskoga naroda. Pa premda je takvo realno stanje, premda su očito privilegirani, i nadalje igraju na opasnu kartu ugroženosti, iz buhe prave slona, kada ni buhe nema. Pupovac arbitrira i ucjenjuje: ako slučajno dođe do referenduma o izbornom zakonu, poručio je prije Apisova brojanja, bit će to zakon protiv manjina, ako M. Dalić bude pozvana natrag u Vladu, on će napustiti koaliciju. Još samo nedostaje da arbitrira u nogometnoj reprezentaciji, pa ako ju bude vodio Dalić, on će… A zašto ne bi arbitrirao u HNS-u (nogometnom), ako se usuđuje određivati predsjednici države kojoj će televizijskoj postaji dati izjavu. Da, nekako se smatra da je to normalno. I da je normalno što se nalazi uz Vučića dok ovaj govori o nacističkoj Hrvatskoj, ovoj današnjoj.

Zlokobno iracionalan svijet

Čak je Plenković reagirao na potonje, na palanačko Vučićevo izazivanje, rekao naime da smo „mi dva svijeta“. Taj njihov svijet je zlokobno iracionalan bio i takvim ostaje. Čitam anketu provedenu među europskim narodima o tome osjećaju li se nadmoćnim i boljim od drugih. Na ljestvici nadmoćnih vode Grci, valjda poradi neupitnih kulturnih i inih zasluga za europsku povijest, premda sa starim Grcima imaju malo ili nimalo veze. Na drugom su mjestu Srbijanci. Hrvati su podosta nisko, blizu onima koji pate od kompleksa manje vrijednosti. Realni su, možda o sebi sude i prestrogo budući da su europskoj kulturi dali više nego se zna i više no što se uči u školama, ali se svakako ne smatraju nebeskim narodom. Samo žele da im nitko ne gospodari, da se u miru razvijaju, da ih nitko ne napada oružjem ni riječima, da im nitko ne krade njihovu baštinu, kulturnu i povijesnu, ni da usred svoje tako krvavo stečene slobode i države – službene vlasti dopuštaju potkopavanje u stilu „Novosti“ ili „Novoga lista“, štoviše, rečene službene vlasti ulizuju im se kada god mogu.

Nije dovoljno da se slave doista obljetnice slavnih Tigrova, a da se usporedo provodi politika koja, svjesno ili nesvjesno (ha) te iste, preživjele Tigrove, iritira kao i mene. Da se Srbiji otvara ulaz u EU pregovore s univerzalnom odnosno regionalnom jurisdikcijom, da se odlučnije ne traži ratna odšteta i ne hvataju srpski zločinci. A Hrvati koji su se borili za svoj dom, kao da doma više nemaju, barem ne onakvoga kakvog su željeli, da ne velim sanjali. I Hrvati u Bosni i Hercegovini, a mnogi su od njih došli braniti Hrvatsku prije nego što je počeo rat u BiH. Ili su već u Hrvatskoj živjeli, kao Slobodan Praljak o kojemu je oko Sisveta bilo riječi nakon podosta vremena – javio se nesretni Haag s viješću da je istraga o Praljkovu samoubojstvu završena, nitko nije kriv osim Praljka, to jest on je počinio kazneno djelo jer je „supstanca“ kojom se poslužio zabranjena temeljem zakon o lijekovima.

Tako je Haaški tribunal mudro stavio točku na“slučaj Praljak“, a da je sam Sud i pogotovu njegovo tužiteljstvo odigralo mračnu ulogu i dovelo do toga da hrvatski general digne ruku na sebe, naravno ni riječi. Ipak ima pravde: sva će ta imena pigmejskih pravnika koji su uzročili Praljkovo samoubojstvo biti zaboravljena, a u očima svijeta ostat će slika visokog, ponosnog čovjeka koji sebi presuđuje smrt i ostaje svoj.

Hrvoje Hitrec/HKV

P. S. Na Mirogoju prolazim pokraj groba Augusta Šenoe, za kojega nije bilo mjesta u arkadama. Reljefni portret pisca, izrađen u sada teško prepoznatljivom metalu, svake je godine sve zapušteniji, a ime i prezime iznad reljefa gotovo nečitko. Postoji li neki majstor nakon Krupića koji bi stvari doveo u red? Citiram Šenou: „I ljubi svijet, al ne nadaj se plaći/ Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska./ U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,/ S poštena tekar lica teče pošten znoj,/ I nisi, brate, živio zaludu,/ Kad si svoj.“

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu!’

Objavljeno

na

Objavio

Benjamin Tolić: Grički event

Bio je to zapravo šupalj događaj, tzv. „event“. Ali izvanredan. Uživo nam je prikazao tvorni nasrtaj izvršne vlasti na zakonodavnu! I to – gdje? U Hrvatskomu [državnom] saboru!

Događaj je, tvrde promatrači ogrezli u triglavsko-kajmakčalansku kulturu, snažno potresao hrvatsku političku javnost, možda i snažnije nego što je pojava međunožja Jelene Karleuše na Međumrežju uzdrmala javnost „vasceloga Zapadnog Balkana“. I odmah dodaju da je gospođa Karleuša nemilu sliku utjerala u laž neoborivim argumentom: „Ja na tom mjestu imam – madež.“

Usporedba jamačno nije po vašem ukusu. Nije ni po mojemu, ali – svakoj budali njezino veselje! A što se zapravo na Griču zbilo? Budući da su to s različitih gledišta podrobno i sočno opisali daroviti javni radnici u visokonakladnim glasilima, moja će neznatnost ovdje izložiti samo okosnicu zbivanja.

Na početku proljetnoga zasjedanja Hrvatskoga [državnog] sabora, na tzv. Aktualnom prijepodnevu, SDP-ovi su [narodni] zastupnici Franko Vidović i Gordan Maras djetinjastim igrokazom s modelima aviona izvrgli ruglu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i ministra obrane Damira Krstičevića zbog propale kupnje izraelskih aviona F–16 Barak. Plenkovića nisu uzbudili, a Krstičevića su rasrdili do suza.

Zatim je Mostov [narodni] zastupnik Nikola Grmoja Plenkoviću uputio pitanje: “Srbija je otvorila nova poglavlja u pregovorima s EU i Hrvatska po tom pitanju nije ništa učinila iako Srbija ne ispunjava preuzeta mjerila iz poglavlja 23. o pristupanju EU. Vaša ministrica Pejčinović Burić, koja sjedi do vas, krši odluku Vlade i ne saziva Povjerenstvo, a naši logoraši sami bez ikakve pomoći dižu tužbe protiv Srbije. Isto tako, Srbija skriva informacije o nestalima. Možda imamo nekakve koristi od toga; čuo sam da je kolegica Vesna Pusić rekla da ministrica ima velike šanse za glavnu tajnicu Vijeća Europe. Je li to možda znači da, osim podrškeove Plenković-Vrdoljak-Pupovac-Saucha Vlade, ima i podršku Srbije, budući da radi sustavno za srbijanske interese?”

Plenković je „iskočio iz kože“. Zapodjenuo je žestok verbalni okršaj s Grmojom, ali je predsjednik Sabora Gordan Jandroković iznenada proglasio stanku i tako prekinuo raspru. To međutim nije ugasilo ratničke strasti. Upravo suprotno, one su se tako rasplamsale te su i „slabokrvnoga“ Plenkovića povukle u zastupnički „boj žaba i miševa“. Uglađeni je eurohrvat krenuo u fizički obračun s izazivačem Grmojom, ali ga je. mirotvorno mu stavši na put, u tomu spriječio plećati Mostov [narodni] zastupnik Miro Bulj.

To je dakle događaj koji se nije dogodio. Oko njega je nastala medijska epopeja koja se već tjedan dana iscrpljuje u tumačenju protagonističkih motiva i ocjenjivanju njihovih postupaka, nastojeći gurnuti u zaborav krajnji smisao Grmojina pitanja. Ali taj je smisao posve razotkrio sam Plenković rekavši u naknadnom tumačenju svoga izgreda da je htio opovrgnuti javnu sliku (tzv. image) veleizdajnika koju mu nameće Grmoja. A budući da u Hrvatskoj, kako u Abendblattu propovijeda Tomislav Krasnec, „naprosto nema političkog vođe kojemu hrvatski suverenitet nije na prvom mjestu“, Plenkovićev je izgred, kazuje globalistička logika, ne samo razumljiv, nego i duboko opravdan.

Tu se međutim nameću ozbiljna pitanja. Ponajprije: Što je izdaja? Izdaja je, jednostavno rečeno, prelazak na protivničku stranu. Čovjek može štošta izdati. Može izdati obitelj, tvrtku, udrugu, ideju, sebe sama. Kraljica je svih izdaja – veleizdaja. To je pak izdaja naroda i države ili, u međudržavnim odnošajima, prelazak na neprijateljsku stranu.

Veleizdaja je najveći politički zločin. Stoga nije čudno što pristojan javni govor izbjegava porabu riječi koja tu stvar označuje, a hrvatsko pravosuđe – hotice ili nehotice –previđa i samu stvar, jer dosad nikomu nije sudilo za zločin veleizdaje.

Odatle izviru velike teškoće u imenovanju tih stvari.

Ako je riječ „veleizdaja“ tabu, kako ćete – primjera radi – nazvati Mesićevo lažno svjedočenje protiv Hrvatske na Haaškomu sudu? Je li to samo krivokletstvo, kako napisa Miroslav Tuđman u knjizi „Vrijeme Krivokletnika“ (Zagreb, 2006.)? Kako ćete nazvati Sanaderove i Šeksove kultove Carle del Ponte i Milorada Pupovca? Kako ćete nazvati savjetničku službu Marije Pejčinović Burić srpskoj vladi Ivice Dačića? Kako ćete nazvati božićna hodočašća hrvatske državne vlasti k Pupovcu? Kako ćete označiti Plenkovićevu pouku vukovarskom gradonačelniku Ivanu Penavi da je suradnja sa srpskom zajednicom u Hrvatskoj „strateški interes“ Hrvatske demokratske zajednice?

Ako se i nađu lažna imena, ona sigurno ne će nimalo uzdrmati ontičku postojanost istine.

Možda se komu čini da je nevažno kako što zovemo, taj može za svjedokinju pozvati pučku poslovicu: Zovi me loncem, ne udri me kolcem. Meni je bliža misao drevnoga kineskog mudraca Konfucija: „Nazovite okruglu zdjelu okruglom, a uglatu uglatom. Inače će vam propasti država.“

A što može Plenković protiv javne slike kakvu mu „pitura“ [narodni] zastupnik Grmoja? Kako će tu sliku utjerati u laž? Ne znam. Vidjet ćemo. Ali čini mi se da Plenković nigdje nema „madež“.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros?

Objavljeno

na

Objavio

Papin dokument o prihvatu migranata čista je zlouporaba Evanđelja u političke svrhe. On ruši temeljnu granicu koju je Isus postavio: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”

Što se humane dimenzije migracija tiče, tu nitko nema dileme, čovjeku u nevolji, pogibelji, treba pružiti srce i ruku bez obzira na naciju, rasu, boju kože ili vjeru. No migracije imaju i pravni, (geo)politički, pravni, pa i sigurnosni aspekt.

Razne nevladine udruge već godinama rade dar-mar na Mediteranu, proizvode politički i sigurnosni kaos kršeći pravila i zakone.

Tako su dvije njemačke nevladine udruge doslovno ukrale ispred nosa libijske obalne straže pedesetak ljudi, strpali ih na svoje brodove i krenuli put Italije.

Nažalost, na njihovim brodovima, koje ni Italija ni Malta ne žele primiti, ima male djece i žena uz pomoć kojih ova NGO mafija, mahom financirana od “financijskog terorista”, kako su ga nazvali Kinezi, Georgea Sorosa, emocionalno reketari zapadne države i vlade, zapravo savjest svih nas.

Tako da u prvom planu nije problem bezakonja, protuzakonitih djelatnosti, bilo da se radi o trgovcima ljudima, bilo da se radi o rečenim nevladinim udrugama koje potiču bezakonje, već “humanitarna dimenzija”.

Nova talijanska Vlada stala im je na kraj u ovom ratu između “humanitaraca i filantropa” i ljudi, političara koji traže vladavinu prava, poštovanje pravila i procedura pri migracijama, koje mazohistički Zapad naziva “populistima”, “ksenofobima”, “nacionalistima” i masom drugih etiketa.

Na stranu “humanitaraca i filantropa” sorosevske matrice žestoko se svrstala Sveta Stolica na čelu s papom Franjom koji je baš u slučaju ova dva broda koja Italija i Malta ne žele primiti ponovno prozvao “bešćutni Zapad” da hitno dozvole uplovljavanje brodova s pedesetak migranata bez obzira na to što se radi o protuzakonitoj djelatnosti.

Koliko je papi Franji stalo do migranata iz islamskog svijeta koji protuzakonito i bez ugroze rata ili slične nevolje navaljuju na europske granice, svjedoči i jedan medijski potpuno ignorirani događaj.

Koncem prošle godine u Vatikanu, u organizaciji Odjela za izbjeglice i prognanike Dikasterija za promicanje cjelovitog ljudskog razvoja, koji osobno vodi papa Franjo, organiziran je skup pod naslovom Ksenofobija, rasizam, populistički nacionalizam u kontekstu globalne migracije.

U završnom dokumentu ovaj Franjin Dikasterij žestokim je riječima napao “idolatriju granica” i kršćane koji pristaju na vladavinu prava kaljajući time svoje kršćansko ime, jer granice vlastitih država uzdižu iznad Isusove zapovijedi ljubavi.

Cijeli dokument je radikalniji od Marakeškog sporazuma, vrlo površan, bez razlikovanja, moralizatorski te zagovara bezuvjetni prihvat svih migranata bez obzira jesu li zakoniti ili nezakoniti, a sve drugo proglašava ksenofobijom, rasizmom, nacionalističkim populizmom.

Na audijenciji kod pape Franje nakon tri dana rada podtajnik ovog Franjina Dikasterija pater Fabio Baggio dužnost svih kršćana sažeo je, kada su posrijedi (i)legalne migracije muslimana u Europu, u četiri riječi: “Prihvatiti, zaštititi, promicati, integrirati.”

Osim što ovaj dokument i skup ima sve elemente anarhističkog bezumlja, on je čista zlouporaba Evanđelja i Isusa u političke svrhe. Evanđelje ni sam Isus nije zamislio kao politički program i matricu, to je svojstveno Kur’anu i islamu, gdje nema razlike između religioznog i svjetovnog po pitanju “kompetencija”.

Zapovijed ljubavi prema bližnjem Isus nije zamislio kao imigracijsku politiku, to je u nadležnosti svjetovnih država i njihovih parlamenata.

Stoga, kada je “idolatrija granica” u pitanju, ovaj dokument je srušio temeljnu granicu koju je Isus postavio a glasi: “Dajte Bogu Božje, a caru carevo”, jer “moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta”.

Evanđelje je poruka spasenja, a ne neki humanitarističko-politički manifest. Ovakvom politizacijom evanđelja i horizontalizacijom kršćanstva papa Franjo upleće se kao vjerski poglavar u unutarnja pitanja sekularnih, suverenih država, u ovom slučaju Italije i Malte, kao i pritiskom na Bruxelles, kako će iste države regulirati vlastiti pravni i granični režim.

K tome, s gorčinom i tugom valja konstatirati da Katolička crkva pod papom Franjom reducira svoju misiju na humanitarizam, a evanđeoski navještaj na političko oslobođenje, sve viđeno kod latinskoameričke teologije oslobođenja.

Takva Crkva, svedena na nekog podizvođača globalne etike, zapravo postaje beskorisna, jedna među mnoštvom humanitarnih udruga.

No taj humanitarizam je lažan, pa i opasan za same migrante. To kaže jezik brojki. Prije dolaska na vlast u Italiji ove “rasističke, ksenofobne, nacionalističke i populističke” Salvinijeve vlasti, ovo su službeni podaci Visokog komesarijata za izbjeglice, zbog vabljenja raznih nevladinih udruga i humanista te filantropa na Mediteranu je broj smrtno stradalih osoba, migranata bio 2872.

Nakon što su Salvinijevi rasisti i ksenofobi došli na vlast i promijenili pravila što se tiče ilegalnih (napominjem: ilegalnih) migracija i uplovljavanja, taj broj je spao na tisuću.

Dakle, krenuvši u borbu protiv trgovaca ljudima i “humanitarnih” nevladinih udruga, spašeno je gotovo dvije tisuće života, i to inzistiranjem na zakonu i procedurama, što bi, sigurno, i Isusu bilo drago čuti, jer su ilegalni migranti u velikom postotku s ekonomskim motivima, u lovu na blagodati europske socijalne države, bili obeshrabreni u toj ilegalnoj raboti koja je ujedno prijetnja sigurnosti državama Europe.

Italija nipošto nije ksenofobna zemlja jer je u njoj već sada četiri milijuna imigranata, mahom iz Afrike, koji su u Italiju zadnjih desetljeća legalno došli i tu žive i rade.

Unatoč tome državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin poručio je pred Božić talijanskim vlastima kako je “migriranje (ljudsko) pravo” dok, s druge strane, za države, poput Italije, ne postoji “pravo na neprihvaćanje”.

No ova politika Vatikana prema (ilegalnim) migrantima, u ogromnoj većini iz islamskih zemalja, ima i dimenziju farse. Tako je spomenuti dokument Franjina Dikasterija u tu svrhu posebno naglasio važnost “instituta azila” za sve one koji bježe od rata ili (smrtnih) pogibelji.

Farsa je u sljedećem. U Pakistanu, zemlji u kojoj nema rata, iz koje horde ilegalnih migranata muslimana bez dokumenata kucaju na granice Europe, jedna katolkinja, kršćanka Asia Bibi, prije deset godina lažno je bila optužena za blasfemiju, da je uvrijedila proroka Muhameda, deset godina je trunula u zatvoru i nakon što je odbila obratiti se na islam, osuđena je na smrt. Pošto ju je Vrhovni sud oslobodio, izbile su demonstracije i rulja je na ulicama Islamabada tražila da je ipak ubiju.

U Pakistanu je četiri milijuna kršćana koji svaki dan trpe torture, brani im se sloboda vjeroispovijesti, suprug i djeca Asie Bibi također se skrivaju jer ih žele ubiti.

Tražili su azil u Europi, ali ništa, Velika Britanija, u kojoj u Londonu stoluje gradonačelnik po ocu i majci Pakistanac, odbila im je dati azil kako ne bi potaknuli vjerske nerede i bijes među britanskim muslimanima. Muk cijelog Zapada.

No kada dođe Pakistanac u EU, dovoljno je da proda fintu da je homić i da će ga u Pakistanu kamenovati, eto ti azila, stana, novca i svih blagodati europske socijalne države.

Kada su već EUropske države odbile dati azil obitelji katolkinje Asie Bibi, izvan svake sumnje da će Vatikan, koji “potiče instituciju azila za sve koji su u smrtnoj opasnosti”, ovoj katoličkoj obitelji u smrtnoj pogibelji pružiti ruku.

Onda je za mnoge katolike, uključujući moju malenkost, nastupio šok. Kako je donijela agencija SIR (agencija talijanske biskupske konferencije!!!) broj dva Crkve pod vladavinom pape Franje, spomenuti kardinal Parolin, na upit novinara o sudbini Asie Bibi i njezine obitelji izjavio je kako po tom pitanju “ne postoji nikakva diplomatska aktivnost Svete Stolice” i potom sve ostavio u šoku rekavši:

“Slučaj Asie Bibi je unutarnje pitanje Pakistana.” Drugi čovjek Katoličke crkve, kardinal Parolin, tvrdi, dakle, da je sudbina žene koja je zbog svoje katoličke vjere osuđena na smrt, kao i njene katoličke obitelji, “interna stvar Pakistana”, i to, pustimo sada crkvene dokumente o svetosti života, sedamdeset godina od Opće deklaracije o ljudskim pravima, koja jasno kaže da teška kršenja ljudskih prava nikako nisu interna stvar bilo koje države ili režima, već pozivaju na akciju sve ljude, sve narode i države.

Licemjerni aspekt aktualne vatikanske nomenklature sastoji se i u sljedećem nadrealističkom paradoksu: dok Vatikan ne želi uznemiravati islamske režime u kojem su ugrožena temeljna ljudska prava (vjerskih) manjina, pri čemu je pravo na život upravo to, isti taj Vatikan ustaje protiv “idolatrije granica” i osporava pravo slobodnim i demokratskim državama da vrše svoju temeljnu funkciju, kontrolu vlastitih granica, štićenje vladavine prava, te suvereno pravo odlučivanja o modalitetima vlastite (i)imigracijske politike.

Nevjerojatno je da Katolička crkva pod papom Franjom, inače katolikom, ima dvostruke kriterije za ilegalne migrante tražitelje azila, i katolike tražitelje azila u smrtnoj opasnosti u istim tim državama iz kojih migranti dolaze!

Osobno, što se moje Crkve tiče, više ništa nije jasno, kuda ide i što je ona pod ovim papom. Zapravo, nije mi jasno upravlja li Katoličkom crkvom papa Franjo ili filantrop George Soros? Možda obojica…

Ivica Šola / Globus

 

Ivica Šola: Zapad je infantilna, kretenska kultura

 

 

 

Višnja Starešina: Problem s migrantima pred eskalacijom, a Hrvatska okreće glavu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari