Pratite nas

Kolumne

Hitrec: U Zagrebu raste palme

Objavljeno

na

Vrlo neobično vrijeme, toliko toplo da je zavaralo voćke. Na livadama rastu tratinčice. U Zagrebu se pojavile palme. To jest neki srbijanski mogul, navodno ili doista, bivši gradonačelnik Jagodine zvan Palma u čijem se zoološkom vrtu (zvjerinjaku) može vidjeti žirafa, vanevropska zverka. O palmama i štetočinjama pisao sam u jednoj od prošlih kolumna, ne sluteći da će srbijanski Palma doći u hrvatsku metropolu službeno pozvan, premda bi se trebao naći na popisu onih koji su neželjene persone u Hrvatskoj jer za to ima barem desetak razloga: od uske suradnje s Arkanom do novijih skandala, nazivanja Gotovine najvećim zločincem poslije Drugoga svjetskog rata i sličnih izjava. Na njegovom se ugljenu uvelike grijao srpski ratni stroj u agresiji na Hrvatsku. Sada bi, kaže, htio da sve bude kao u staroj Jugoslaviji, misleći vjerojatno na komunističku, a ne monarhističku, ili na obje zajedno. I da svi sve trebamo zaboraviti, okrenuti se prema žirafama i zajedničkoj svijetloj budućnosti.

Javnost ga je vidjela na televizijskim ekranima i to je bilo dovoljno, slika govori više od riječi. A još je veća blasfemija da je dolazak vlasnika zvjerinjaka pao baš u vrijeme Svih svetih, da je štoviše pao u vrijeme pada Lušca, predgrađa Vukovara u kojemu su srpski agresori pobili sve koje su ondje našli žive. No, poruka je da treba razmišljati politički a ne etički: stranka koja je od jednoga došla na deset i više zastupnika u Hrvatskom saboru, dosjetila se kako privući i ostatke jugofila koji se sve neugodnije osjećaju na propaloj ljevici koja za njihov ukus nije dostatno sklona „staroj Jugoslaviji“, pa će se bolje snaći u stranci koja nema ideologiju (a koja ju ima?), ali poziva Palmu i daje prebjezima nadu da nije sve izgubljeno.

Nakon nekog vremena preskočnici će shvatiti da su se uhvatili na udicu i da štuke nemaju što tražiti među autohtonim vrstama do sada neviđene političke pragmatike koja doista hitno traži politološke analize. I nema toga što Pragma ne će učiniti da se podeblja slijeva i zdesna jer je razumjela da ni lijevo ni desno ne postoje, samo novac i vlast za koju se, izgledno je, priprema i na razini državnoj gdje uostalom već plutaju stranke bez sidrišta u narodu – s ljudima koji ni sami nemaju čvrsta stajališta pa se u Hrvatskom saboru razmišlja o izbacivanju klima-uređaja u toplijim danima, budući ima toliko ljudskih ventilatora da su drugi uređaji nepotrebni. Sabor je sve više nalik nekom drugorazrednom prvenstvu u atletici, s trčanjima, pretrčavanjima, skokovima, štafetama. I nije to najlošiji Sabor u povijesti moderne hrvatske države, nego najlošiji uopće otkako Hrvatski sabor postoji, a postoji stoljećima.

Zapadni Balkan

Nešto manje dugo, doduše kraće od praškoga ili pečujskog (da ostanemo u srednjoj Europi) ali dosta dugo da ima svoju respektabilnu tradiciju – postoji Sveučilište u Zagrebu koje je ovih dana imalo svoje dane, ali i doživjelo jedan sumračni događaj koji je gotovo zasjenio Palmu. Svečanosti su kontaminirane, rečeno popularnim rječnikom, tzv. rektorskim forumom zapadnoga Balkana (!), urešene, znači, tim nazivom koji i službena hrvatska politika, kakva jest da jest, izbjegava i definira zapadni Balkan kao zemlje u koje Hrvatska ne spada, kao „susjedne zemlje“, a ako baš mora govori o jugoistočnoj Europi. I sada se, iz neba u rebra, taj naziv vraća ondje gdje ga nikako ne bismo očekivali, u visokoškolskom vijencu i to na rektorskoj razini.

Je li riječ, da budem ciničan, o autonomiji Sveučilišta koju se (neuspješno) brani rukama i nogama? Demonstrira li se ta autonomija na način koji ugledu Sveučilišta nikako ne pridonosi, a hrvatsku javnost – blago je reći – iritira. I mladu javnost, buduće moguće sveučilištarce koji će odmahnuti rukom, staviti ruksak iliti naprtnjaču pa potražiti studentsku budućnost u nekoj stranoj zemlji jer im domovina postaje strana, a studentski su buntovi stvar prošlosti, očito. Pa ne će se valjda mladi čovjek upisati, primjerice, na odsjek kroatologije Filozofskoga fakulteta jer zna da može naletjeti na profesora koji će ga rušiti na ispitu ako ustvrdi da je hrvatski jezik jedan, jedinstven i poseban, da ne postoji nikakav zajednički jezik „zapadnoga Balkana“.

„Ne ćemo se mi toga vraga nikada riješiti“, reče mi prije podosta godina jedan župnik dok smo pušili na balkonu iz kojega se pružao pogled na Metković. Nisam se posve složio, ipak će vrijeme učiniti svoje, rekoh premda preko volje i bez čvrstoga uvjerenja da će tako i biti. Od tada su se stvari samo kvarile, što je Domovinski rat bio dalje to su i ružne silnice bile snažnije, relativizirala se i srpska agresija devedesetih i komunistička nasilja prije rata, branitelje koje su u početku svi tapšali – reče mi jedan od njih u Zaprešiću – sada izbjegavaju na ulici, pupovački su Srbi u vlasti i na vlasti jer im se navodno nema što prigovoriti, to su „naši“ (navodno „Tuđmanovi Srbi“) i mogu nas vrijeđati jer nisu bili među četnicima. Dobro su planirali – jedan brat ostaje, ajmo reći, privržen hrvatskoj državi, drugi ide u četnike (kao u Drugom svjetskom ratu, jedan u partizane, drugi u četnike), pa kako god završilo bit će dobro.

Pupovac iznad zakona

Da je Pupovac iznad zakona, nema sumnje. Njemu je Martina Dalić posvetila neke od zadnjih stranica besplatno dijeljene knjige (ne posve besplatno) „Slom ortačkoga kapitalizma“ gdje se govori kako je Todorić preko Zvijezdina ulja ulijevao novac u Tesla banku – nakon što je državni proračun odbio učiniti isto. Milorad je postao predsjednik Nadzornog odbora. Bez obzira na to „što je Zakon o sprječavanju sukoba interesa branio ovakve poslove državnih dužnosnika nekako se to nije smatralo problemom“, piše autorica. Taj sklop riječi „nekako se nije smatralo“, govori sve. Nekako se ne smatra da su svi u ovoj državi jednaki, neki su ostali nejednaki kao što su bili u doba bivše Jugoslavije, nejednaki u za njih vrlo dobrom smislu, ulaze u Sabor na nejednak način, iz Sabora u Vladu ili barem u vlast na visokoj razini, u ministarstva.

Predstavljaju se, a mediji im daju prostora, kao jedini vlasnici antifašizma, pa i jedini zastupnici svih Srba, ali i svih pravoslavaca koji nisu Srbi, kao borci protiv „prodora hrvatskoga nacionalizma“ u institucije nacionalne države hrvatskoga naroda. Pa premda je takvo realno stanje, premda su očito privilegirani, i nadalje igraju na opasnu kartu ugroženosti, iz buhe prave slona, kada ni buhe nema. Pupovac arbitrira i ucjenjuje: ako slučajno dođe do referenduma o izbornom zakonu, poručio je prije Apisova brojanja, bit će to zakon protiv manjina, ako M. Dalić bude pozvana natrag u Vladu, on će napustiti koaliciju. Još samo nedostaje da arbitrira u nogometnoj reprezentaciji, pa ako ju bude vodio Dalić, on će… A zašto ne bi arbitrirao u HNS-u (nogometnom), ako se usuđuje određivati predsjednici države kojoj će televizijskoj postaji dati izjavu. Da, nekako se smatra da je to normalno. I da je normalno što se nalazi uz Vučića dok ovaj govori o nacističkoj Hrvatskoj, ovoj današnjoj.

Zlokobno iracionalan svijet

Čak je Plenković reagirao na potonje, na palanačko Vučićevo izazivanje, rekao naime da smo „mi dva svijeta“. Taj njihov svijet je zlokobno iracionalan bio i takvim ostaje. Čitam anketu provedenu među europskim narodima o tome osjećaju li se nadmoćnim i boljim od drugih. Na ljestvici nadmoćnih vode Grci, valjda poradi neupitnih kulturnih i inih zasluga za europsku povijest, premda sa starim Grcima imaju malo ili nimalo veze. Na drugom su mjestu Srbijanci. Hrvati su podosta nisko, blizu onima koji pate od kompleksa manje vrijednosti. Realni su, možda o sebi sude i prestrogo budući da su europskoj kulturi dali više nego se zna i više no što se uči u školama, ali se svakako ne smatraju nebeskim narodom. Samo žele da im nitko ne gospodari, da se u miru razvijaju, da ih nitko ne napada oružjem ni riječima, da im nitko ne krade njihovu baštinu, kulturnu i povijesnu, ni da usred svoje tako krvavo stečene slobode i države – službene vlasti dopuštaju potkopavanje u stilu „Novosti“ ili „Novoga lista“, štoviše, rečene službene vlasti ulizuju im se kada god mogu.

Nije dovoljno da se slave doista obljetnice slavnih Tigrova, a da se usporedo provodi politika koja, svjesno ili nesvjesno (ha) te iste, preživjele Tigrove, iritira kao i mene. Da se Srbiji otvara ulaz u EU pregovore s univerzalnom odnosno regionalnom jurisdikcijom, da se odlučnije ne traži ratna odšteta i ne hvataju srpski zločinci. A Hrvati koji su se borili za svoj dom, kao da doma više nemaju, barem ne onakvoga kakvog su željeli, da ne velim sanjali. I Hrvati u Bosni i Hercegovini, a mnogi su od njih došli braniti Hrvatsku prije nego što je počeo rat u BiH. Ili su već u Hrvatskoj živjeli, kao Slobodan Praljak o kojemu je oko Sisveta bilo riječi nakon podosta vremena – javio se nesretni Haag s viješću da je istraga o Praljkovu samoubojstvu završena, nitko nije kriv osim Praljka, to jest on je počinio kazneno djelo jer je „supstanca“ kojom se poslužio zabranjena temeljem zakon o lijekovima.

Tako je Haaški tribunal mudro stavio točku na“slučaj Praljak“, a da je sam Sud i pogotovu njegovo tužiteljstvo odigralo mračnu ulogu i dovelo do toga da hrvatski general digne ruku na sebe, naravno ni riječi. Ipak ima pravde: sva će ta imena pigmejskih pravnika koji su uzročili Praljkovo samoubojstvo biti zaboravljena, a u očima svijeta ostat će slika visokog, ponosnog čovjeka koji sebi presuđuje smrt i ostaje svoj.

Hrvoje Hitrec/HKV

P. S. Na Mirogoju prolazim pokraj groba Augusta Šenoe, za kojega nije bilo mjesta u arkadama. Reljefni portret pisca, izrađen u sada teško prepoznatljivom metalu, svake je godine sve zapušteniji, a ime i prezime iznad reljefa gotovo nečitko. Postoji li neki majstor nakon Krupića koji bi stvari doveo u red? Citiram Šenou: „I ljubi svijet, al ne nadaj se plaći/ Jer hvala ljudska voda je vrh pijeska./ U tvojoj svijesti hvala ti je trudu,/ S poštena tekar lica teče pošten znoj,/ I nisi, brate, živio zaludu,/ Kad si svoj.“

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari